Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Idžmau (konsenzus) učenjaka ovog Ummeta je na stavu da se duša (u plodu u utobi majke) udahnjuje nakon tri faze razvoja fetusa (ploda): nutfeta (kapi sjemena), ‘aleke (ugruška) i mudge (grude mesa). S tim da su se učenjaci razišli na dva mišljenja oko toga koliki je vremenski period te tri faze, tj. kada se tačno udahnjuje duša.

Naime, u suri El-Mu'minu (od 12-14 ajeta) i hadisu kojeg prenosi Abdullah ibn Mes'uda, radijallahu anhu, je došlo da se duša udahnjuje poslije tri faze razvoja ploda u utrobi majke, tj. nutfeta (kapi sjemena), ‘aleke (ugruška) i mudge (grude mesa).

Kaže Uzvišeni: „Mi čovjeka od bîti zemlje stvaramo, zatim ga kao kap sjemena na sigurno mjesto stavljamo, pa onda kap sjemena ugruškom učinimo, zatim od ugruška grudu mesa stvorimo, pa od grude mesa kosti napravimo, a onda kosti mesom zaodjenemo, i poslije ga, kao drugo stvorenje, oživimo – pa neka je uzvišen Allah, najljepši Stvoritelj!“ (El-Mu'minun, 12-14)

U hadisu Abdullah ibn Mes'uda, radijallahu anhu, Allahov Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, kaže: „Zaista, stvaranje jednog od vas biva u utrobi njegove majke četrdeset dana (u rivajetu: kap sjemena), zatim biva ugrušak isto toliko, zatim biva gruda mesa isto toliko, a onda Allah pošalje meleka, narede mu se četiri stvari, kaže mu se: piši njegovo djelo, nafaku, dužinu života, da li će biti sretan ili nesretan, a zatim mu se udahne duša“. Bilježe ga Buharija i Muslim.

Na osnovu ajeta i hadisa koji govore o fazama i razvoju ploda (fetusa) u utrobi majke nema razilaženja među učenjacima da se duša udahnjuje nakon tri spomenute faze razvoja, tj. poslije: nutfeta (kapi sjemena), ‘aleke (ugruška) i mudge (grude mesa). Znači, na ovome je idžmau (konsenzus) učenjaka.

Međutim, razišli su učenjaci oko toga koliki je vremenski period te tri faze na dva mišljenja.

Prvo mišljenje – da je to vremenski period od četiri mjeseca ili 120 dana, te da se duša udahnjuje nakon tog vremena.

Na ovom stavu je većina učenjaka.

Kaže Nevevi: “Složni su učenjaci da se duša udahnjuje poslije četiri mjeseca” (Šerhu sahihi Muslim, 16/157), takođe to potvrđuje El-Kurtubi: “Učenjaci se nisu razišli oko toga da se duša udahnjuje poslije sto dvadeset dana” (El-Džami’ li ahkamil Kur'an, 14/316).

Najjači njihov dokaz su riječi Poslanika, sallahu alejhi ve sellem, u hadisu mutefekun alejhi od Abdullah ibn Mes'uda, radijallahu anhu: „Zaista, stvaranje jednog od vas biva u utrobi njegove majke četrdeset dana (u rivajetu: kap sjemena), zatim biva ugrušak isto toliko (mislu zalike), zatim biva gruda mesa isto toliko (mislu zalike), a onda Allah pošalje meleka, …“. Gdje kažu da riječi „isto toliko“ se vraćaju na četrdeset dana, pa tako tri perioda po 40 dana iznosi 120 dana, tj. 4 mjeseca.

Drugo mišljenje – da se vremenski period od tri faze razvoja ploda dešava u prvih 40 dana, te da se duša udahnjuje nakon tog vremena, po nekima otprilike između 50. i 60. dana.
Na ovom stavu je manja skupina savremenih učenjaka poput Abdulmedžida Zindanija.

Njihovi dokazi su sljedeći argumenti:

Prvi – isti gore spomenuti hadis od Abdullah ibn Mes'uda, radijallahu anhu, ali u rivajetu kod Muslima u kojem je došlo: „Zaista, stvaranje jednog od vas biva u utrobi njegove majke četrdeset dana, zatim biva u tome (fi zalike) ugrušak isto toliko, zatim biva u tome (fi zalike) gruda mesa isto toliko, a onda Allah pošalje meleka, …“. . Kažu da se riječ „u tome“ vraća na četrdest dana, tj. da se sve tri faze razvoja jedna za drugom dešavaju u prvih 40 dana. I kažu da je ovo tačno to potvrđuju drugi hadisi koje bilježi Mislim a u kojima je došlo da melek zadužen za pisanje edžela i ostalog dođe nakon prvih 40 dana od začeća, a o tome govore sljedeći argumenti.

Drugi – hadis kojeg bilježi Muslim od Huzejfe, radijallahu anhu, da Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, kaže: „Uđe melek kod kapi sjemena (nutfe) nakon što se ona smjesti u materici kada prođe 40 ili 45 noći, pa kaže: O Gospodaru, nesretan ili sretan?, pa se zapiše, zatim kaže: Gospodaru, muško ili žensko?, i zapiše mu se djelo, trag, edžel i rizk, a zatim mu se zatvore suhufi i ne dodaje se u njima niti oduzima“.

Treći – hadis kojeg takođe bilježi Muslim od Huzejfe, radijallahu anhu, da Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, kaže: „Kada nutfetu (kapi sjemena) prođe 42 noći Allah joj pošalje meleka, pa je on uobliči, načini joj sluh, vid, kožu,meso i kosti. A zatim kaže: O Gospodaru, muško ili žensko?, …“.

Zatim ako sa ovim hadisom spojimo ajete iz sure El-Mu'minun: „Pa onda kap sjemena ugruškom učinimo, zatim od ugruška grudu mesa stvorimo, pa od grude mesa kosti napravimo, a onda kosti mesom zaodjenemo, i poslije ga, kao drugo stvorenje, oživimo – pa neka je uzvišen Allah, najljepši Stvoritelj!“ (El-Mu'minun, 13-14), u kojima se faze nutfeta, ‘aleka i mudge spominju prije stvaranja kostiju i mesa fetusa, onda to znači da se tri faze stvaranja dešavaju u prvih 40 dana. A po mnogim mufessirima riječi Uzvišenog „I poslije ga, kao drugo stvorenje, oživimo“ znače da mu se tada duša udahne, tj. nakon 40 dana i stvaranja mesa i kostiju kod fetusa. Time udahnuće duše biva nakon 42. ili 45. (shodno rivajetu) noći od začeća.

Četvrti – hadis kojeg takođe bilježi Muslim od Enesa, radijallahu anhu, da Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, kaže: „Zasita je Allah zadužio meleka za matericu, kaže melek: Gospodaru, nutfeta (kap sjemena), Gospodaru, ‘aleka, Gospodaru, mudga. Pa kada Allah htjedne da stvori (od njega) stvorenje, melek kaže: Gospodaru, muško ili žensko?, nesretan ili sretan?, koliki mu je rizk, koliki edžel, pa mu se tako zapiše u utrobi majke“. Kažu kada se ovaj hadis spoji sa prethodnim proizilazi da tri faze stvaranja budu prije 40 (42 ili 45) noći nakon čega Uzvišeni pošalje meleka.

Peti – savremena medicina je potvrdila da se ove tri faze stvaranja fetusa dešavaju u prvih 40 do 50 dana, što znači da hadisi od Huzejfe, radijallahu anhu, kao i ajet preciznije određuju udahnuće duše, tj. da to biva nakon 42 ili 45 noći.

Bliži stav ispravnom shodno snazi argumenata je drugo mišljenje učenjaka, tj. da se vremenski period od tri faze razvoja ploda dešava u prvih 40 dana, a da se duša udahnjuje neposredno nakon tog vremena. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Odgovor na ovo pitanje zahtijeva da se baci pogled na nekoliko različitih podpitanja.

Osnov u pravljenju i izgradnji mesdžida

Mesdžid na arapskom jeziku znači mjesto činjenja sedžde, te zbog toga što je sedžda najuzvišenija radnja u namazu mjesto gdje muslimani klanjaju i obavljaju druge ibadete
nazvano je tim imenom.

U šerijatskoj terminologiji mesdžid je svako mjesto na Zemlji, jer je u hadisu mutefekun alejhi došlo: “Zemlja mi je učinjena mesdžidom i sredstvom za čišćenje“.

A u užem šerijatskom značenju učenjaci definišu mesdžid da je to mjesto koje je izašlo iz privatnog vlasništva i postalo izdvojeno mjesto za obavljanje  namaza, ibadeta i drugih šerijatom dozvoljenih radnji. Kaže Uzvišeni: “Zaista mesdžidi Allahu pripadaju i ne dovite pored Allaha nikoga drugog“ (El-Džin, 18).

Iz ove definicije se razumije da je pravi mesdžid onaj koji je uvakufljen, tj. onaj koji  je postao vlasništvo Allaha (u prenesenom smislu jer sve što postoji je vlasništvo Allaha) ili vlasništvo svih muslimana, shodno razilaženju učenjaka po ovom pitanju, svejedno pod kojoj administrativnoj upravi bio, poput ministarstva, vakufa,  udruženja, organizacija i slično, ili ne bio pod ni pod jednoj upravi.

Učenjaci se razilaze da li se musalla za klanjanje bajrama (musalla el-‘id), kao i musalla u kojoj se klanja beš vakat a koja nije uvakufljena (tj. privremeno mjesto za klanjanje farz namaza) ubrajaju i smatraju mesdžidom u šerijatskom smislu, tj. mesdžid za kojeg važe propisi uvakufljenih mesdžida. Neki od tih propisa su: klanjanje tehijetul mesdžida, pokuđenost ili zabrana recitovanja poezije, oglašavanja izgubljenih stvari, kupovina i prodaja, izvršavanje šerijatske kazne i slično.

Mesdžidi su najbolja mjesta na Zemlji jer se u njima veliča Allah, čini Mu se ibadet, klanja namaz, uči Kur'an, poučava propisima vjere i slično, a što ukazuje da je ustvari mesdžid prva i osnovna škola u Islamu.

Sa druge strane u hadisu kojeg bilježi Muslim od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, je došlo da su mesdžidi najdraža mjesta Uzvišenom Allahu, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Najdraža mjesta Allahu su mesdžidi a najmrža mjesta Allahu su pijace (dućani, trgovine)“.

Za mesdžide su vezani mnogi šerijatski propisi, od načina uvakufljenja, do dozvoljenih i zabranjenih radnji unutar mesdžida, a što je tema za sebe i nije cilj obrade ovog teksta.

Ono što je bitno napomenuti na ovom mjestu je naredba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da se grade mesdžidi u mjestima gdje žive muslimani.

Naime, u hadisu od Aiše, radijallahu anha, se prenosi da je ona rekla:“Naredio je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da se grade (otvaraju i prave) mesdžidi u naseljenim mjestima, da se čiste i da se mirišu“. Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi i Ahmed, a vjerodostojnim su ga ocijenili Ibn Huzejme, Albani, Šuajb Arnaut i drugi.

Ovaj hadis ukazuje na propisanost građenja, pravljenja i otvaranja mesdžida, bili oni privremeni ili uvakufljeni, u svim naseljenim mjestima kako bi se mještani tih mjesta okupljali pet puta dnevno radi namaza, ibadeta, učenja vjere i svega drugog što se radi u mesdžidima.

Prema tome, mi u našim krajevima na Balkanu smo obavezni da shodno mogućnostima gradimo i otvaramo džamije i mesdžide (uvakufljene ili privremene) u svakom dijelu grada, sredine, zaseoka ili sela, svugdje gdje ima potrebe da se klanjaju u džematu farz namazi.

Je li dozvola i saglasnost IZ-a za otvaranje mesdžida uvjet valjanosti ili dozvoljenosti otvaranja istog?

Nema u šerijatskim argumentima Kitaba, Suneta, idžma, kijasa i drugih šerijatskih izvora koji ukazuju na obavezu ili uslov traženja dozvole i saglasnosti za otvaranje mesdžida od bilo koje islamske institucije bila ona hilafet, imamet, vilajet, ministarstvo vjerskih poslova, ministarstvo vakufa i slično, a kamoli od udruženja, organizacija, vjerskih zajednica, mešihata i slično.

A ono što postoji u muslimanskim zemljama od institucija ili odjela unutar nekih institucija koje se bave planiranjem, izgradnjom, održavanjem i renoviranjem džamija i mesdžida i uređivanjem vjerskih aktivnosti unutar mesdžida, sve to se čini sa ciljem što boljeg, lakšeg i efikasnijeg administrativnog uređenja mesdžida. A to ne znači da ako je neko uvakufio, napravio ili otvorio mesdžid mimo dozvole i saglasnosti ovih institucija, od kojih u osnovi to nije ni obaveza tražiti ili dobiti, da njegov mesdžid nije mesdžid u šerijatskom smislu, da ga nije bilo dozvoljeno otvoriti, niti u njemu raditi, a kamoli da to predstavlja pravljenje razdora i fitne ili još odvajanje od džemata muslimana.

Ko tumači da je otvaranje mesdžida mimo spomenutih institucija koje se bave pitanjem mesdžida pravljenje razdora i fitne ili odvajanje od džemata muslimana, on u najmanju ruku svjesno ili nesvjesno miješa razne pojmove, šerijatsku terminologiju i tumačenje ovih pitanja, a da ne kažem da priča bez znanja, u protivnom neka dođe sa šerijatskim argumentima koji potvrđuju takva tumačenja.

U islamskom svijetu u mnogim muslimanskim zemljama ovo pitanje se uglavnom ne zloupotrebljava od strane vjerskih institucija kojima je povjeren emanet upravljanjem mesdžida.

Tako imamo u Egiptu prizor da razni islamski džemati, poput selefijskog Ensarussune, ihvanijskog Ihvanul-muslimin i mnogih drugih, da grade, otvaraju i djeluju u “svojim“ mesdžidima koji nisu pod Ministarstvom vakufa koje inače vodi brigu o mesdžidima. Slična stvar je u Saudijskoj arabiji da, recimo dawetsko-humanitarna institucija Er-Radžihi gradi, otvara i upravlja mesdžidima koji nisu pod općom upravom mesdžida Ministarstva islamskih poslova. Nije mi poznato da je zbog ovakvog otvaranja mesdžida pokretana rasprava ili šerijatska upitnost ovih mesdžida, a da i jest ibret je u šerijatskim dokazima.

Je li IZ predstavlja džemat u šerijatskom smislu od koga se nije dozvoljeno odvajati

O ovom pitanju sam detaljnije pisao u nekoliko navrata, pa koga zanimaju detalji može se vratiti na sljedeći link:
http://www.zijadljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=453:je-li-ispravan-ikamet-kako-se-ui-kod-nas&catid=47:namaz-u-islamu&Itemid=53

Rezime govora o ovoj temi je sljedeći:

Od temelja ove vjere i njenih najuzvišenijih ciljeva je jedinstvo i zajedništvo, tj. očuvanje džemata, a odbacivanje razilaženja i frakcionaštva, na ovo ukazuju jasni i nedvosmisleni šerijatski tekstovi Kur'ana i Sunneta. Takođe, muslimani su obavezni da slijede džemat, međutim, ovde je bitno znati ispravno tumačenje i razumijevanje šerijatskog pojma “DŽEMAT” kojeg smo obavezni slijediti.

Mnogi učenjaci su sakupili, analizirali i studirali sve šerijatske tekstove, rivajete i stavove učenjaka selefa koji govore o terminu “DŽEMAT”, njegovom značenju, tumačenju i poimanju. Rezultat ovih istraživanja je da ima pet mišljenja učenjaka oko značenja termina “DŽEMAT MUSLIMANA”, a sva ta mišljenja su zasnovana na tekstovima Kur'ana i Sunneta:

Prvo mišljenje: da je džemat “es-sevadul-e'azamu” (kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu) od sljedbenika Islama. Jezičko značenje “es-sevadul-e'azam” je većina ljudi, međutim, značenje “es-sevadul-e'azama” nije džemat većine običnih muslimana ili džemat onoga na čemu je većina muslimana, nego su to učenjaci pa makar ih bilo malo a obični ljudi ako se raziđu sa učenjacima oni se smatraju onima koji su se odvojili od džemata i od “es-sevadul-e'azama”. A ako se obični ljudi slože sa učenjacima to im je svakako vadžib i vjerska obaveza.

Drugo mišljenje: da su džemat imami mudžtehidi.

Treće mišljenje: da su džemat ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Četvrto mišljenje: da je džemat sve ono na čemu su se složili sljedbenici Islama, tj. idžmau učenjaka, odnosno to su sva šerijatska pitanja oko kojih postoji konsenzus učenjaka.

Peto mišljenje: da je džemat zajednica muslimana koja se okupi oko nekog imama, tj. vođe ili vladara.

Zatim učenjaci koji su istraživali ovo pitanje su saželi ovih pet mišljenja na dva mišljenja, jer se uistinu prva četiri mišljenja svode na jedno te isto. Ta dva mišljenja su:

• Prvo: da je džemat ono na čemu je Ehli sunne vel-džema'a od slijeđenja istine i ostavljanja novotarija u vjeri, a to je ustvari Istina koju je vadžib slijediti. Ovo tumačenje obuhvata značenje četiri spomenuta mišljenja: da je džemat “es-sevadul-e'azamu”, da je džemat ono na čemu su imami i mudžtehidi, da su džemat ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da je džemat idžma (konsenzus) učenjaka.

• Drugo: da je džemat zajednica muslimana koja se okupi oko nekog imama, tj. vođe ili vladara, sukladno Šerijatu.

Prvo značenje džemata, tj. da je on Istina koju je vadžib slijediti, je džemat u kojem su svi muslimani obavezni biti ma gdje živjeli. Njihova privrženost džematu je onolika koliko su svoj život uskladili sa istinom koja je došla u

Plemenitom Kur'anu i vjerodostojnom sunnetu a koju nam pojašnjavaju imami (učenjaci), mudžtehidi, koje smo obavezni slijediti, svejedno bilo to u oblasti akide, fikha (pravnih propisa i normi) ili ahlaka. A skretanje od istine i slijeđenje novotarija (akidetskih i fikhskih) predstavlja cijepanje džemata, frakcionaštvo i zabranjeno podvajanje.

Drugo značenje džemata, tj. da je džemat zajednica muslimana koja se okupi oko nekog imama (tj. vođe ili vladara) sukladno Šerijatu, na ovo značenje se odnose oni šerijatski tekstovi koji govore o obavezi držanja džemata pod kojim se misli na pokornost imamu (vladaru), zabrani nepokornosti, razilaženja, dizanja pobune (tzv. hurudža) protiv njega i slično.

Sada ostaje još da se utvrdi da li je Islamska zajednica BiH DŽEMAT u jednom od dva spomenuta značenja.

A da bi to utvrdili najprije treba obrazložiti činjenično stanje i status Islamske zajednice unutar sekularne države Bosne i Hercegovine. Činjenica je da je pravni status Islamske zajednice unutar sekularne države Bosne i Hercegovine da je ona zajednica, ustanova i organizacija vjernika, utemeljena sukladno vlastitim propisima, naučavanjima, vjerama, tradicijama i praksom, kojoj je priznata pravna sposobnost (status pravnog lica), da je odvojena od države i nije priznata kao državna vjera i da je od strane države dozvoljeno da 300 punoljetnih građana osnuje novu islamsku zajednicu pod određenim uslovima navedenim u Zakonu.

Na osnovu ovoga, drugo značenje šerijatskog termina DŽEMATA, tj. da je džemat zajednica muslimana koja se okupi oko nekog imama, tj. vođe ili vladara, sukladno Šerijatu, se ne može odnositi na Islamsku zajednicu u BiH.

Zato što Islamska zajednica ne predstavlja imama vladara muslimana u ovoj sredini, jer ona nema ni sudsku ni izvršnu ni zakonodavnu vlast, nego je samo ustanova, zajednica i organizacija koja ima status pravne osobe a koja se brine, organizuje i upravlja vjerskim pitanjima muslimana na ovim prostorima. A muslimanski imam, vladar ili namjesnik na kojeg se odnose šerijatski tekstovi je osoba koja ima vlast u svojim rukama, ima vojsku, državni aparat i sve što je potrebno za vođenje države.

Ovo znači da se šerijatski tekstovi koji obavezuju muslimane na poslušnost vladaru imamu i upućuju na zabranu odvajanja od tog džemata ne odnose na Islamsku zajednicu, te da razilaženje i neslaganje sa Islamskom zajednicom i odvojeni rad za Islam, mimo nje, ne predstavlja zabranjeno rušenje džemata i cijepanje jedinstva muslimana.

A što se tiče prvog značenja džemata, tj. da je džemat ono na čemu je Ehli sunne vel džema'a od slijeđenja istine i ostavljanja novotarija u vjeri, tj. Istina koju je vadžib slijediti svakom muslimanu i svakoj organizaciji i džematu,

Islamska zajednica u BiH se ne može pohvaliti po mnogim pitanjima u slijeđenju džemata, tj. istine.

Naime, od stvari koje se sa pravom mogu prigovoriti Islamskoj zajednici su:

• slijeđenje maturidijskog akidetskog pravca u Akidi (nastalog u 4. stoljeću po Hidžri), a to nije akida Ehli sunne vel džema'a, na toj akidi nisu bili imami četiri mezheba, niti selef ovog Ummeta niti ashabi i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,

• sufizam i sufijski tarikati sa svim njihovim devijacijama i novotarijama a koji su našli dobar oslonac i dobro utočište u okrilju IZ-a, kako na terenu tako i u vjerskim školama,

• širkovi (veliki i mali) i novotarije koje se rade na kaburovima i oko kaburova,

• novotarska dovišta poput Ajvatovice i slično i sve ono što se radi na njima a od čega je ova uzvišena vjera čista,

• novotarski ibadeti poput sedmina, četeresnica, mevluda i slično, sa kojima izvorni hanefijski mezheb nema ništa, i mnoge druge stvari.

Iz ovoga proizilazi da ne samo da IZ u BiH nije džemat u šerijatskom značenju te riječi, nego da se ona udaljila od džemata Istine i da se treba vratiti u džemat, a sljedbenici izvornog Islama su u džematu jer slijede ono na čemu je Ehli sunne vel džema'a od slijeđenja istine i ostavljanja novotarija u vjeri, tj. Istine koju je vadžib slijediti svakom muslimanu i svakoj organizaciji i džematu. Znači, IZ sa svojim pogrešnim tumačenjem Islama u mnogim segmentima i praktikovanjem raznoraznih novotarija se odvojila od džemata, a sljedbenici izvornog Islama su oni koji su u džematu. Pa se tako ne može njima prigovarati da se odvajaju od džemata i da prave fitnu sa otvaranjem mesdžida i bilo kojim drugim aktivnostima koje čine mimo institucija ili saglasnosti i dozvole Iz-a.

Prema tome, ni jedno ni drugo šerijatsko značenje džemata, kojeg je obaveza slijediti i nije dozvoljeno odvajati se od njega, ne odnosi se na Islamsku zajednicu u BiH. A to znači da djelovati i raditi vjerske aktivnosti van institucija Islamske zajednice, poput otvaranje mesdžida, držanja hutbi, distribucije kurbana, organizovanje Hadždža i Umre, vjerskih kurseva, predavanja, seminara, simpozija i slično, otvaranja islamskih organizacija, udruženja i fondacija, vjerskih škola na raznim nivoima, štampanja i distribucije islamskih časopisa, knjiga, brošura i slično, sve ovo ne predstavlja rušenje džemata muslimana niti cijepanje njihovog jedinstva a ni sijanje razdora unutar muslimanske zajednice.

Islamska zajednica u BiH, sa šerijatske strane, nema pravo monopola nad vjerskim aktivnostima i tumačenju islama na ovim prostorima jer ona nije džemat u šerijatskom smislu kojem je vadžib biti pokoran i od koga je zabranjeno odvojiti se i raditi islamske aktivnosti.

Rezime

Nakon svega spomenutog može se konstatovati i reći bez ikakve sumnje i dvojbe: da u izgradnji i otvaranju mesdžida mimo IZ-a, tj. bez njihove dozvole i saglasnosti, nema šerijatskog spora jer nije uslov valjanosti izgradnje i otvoranja istih saglasnost neke vjerske institucije. Takođe, izgradnja i otvaranja mesdžida mimo IZ-a nije sijanje fitne niti cijepanje džemata, jer IZ u BiH nije džemat u šerijatskom smislu te riječi od kojeg je zabranjeno odvajati se i djelovati mimo njega, nego je gorka istina da se sam IZ treba vratiti u džemat koji slijedi Istinu.

Čak šta više, da bi stvar bila jasnija treba naglasiti da misionari i daije koji pozivaju u izvorni Islam i šire ga na našim prostorima i njihovi sljedbenici trebaju imati “svoje“ mesdžide i svoje objekte za dawetske aktivnosti preko kojih će ljudima dostavljati ispravno razumijevanje vjere. A ovo je potrebno zbog sljedećih stvari:

– Zato što u osnovi izgradnja i otvaranje mesdžida sa šerijatske strane nije uslovljena dozvolom bilo koje institucije.

– IZ u BiH nije džemat u šerijatskom smislu te riječi od koga se nije dozvoljeno odvajati bilo otvaranjem mesdžida ili bilo kojom drugom aktivnošću.

– Djelovanje i rad mimo IZ-a ne samo da nije cijepanje džemata, pravljenje fitne i sijanje razdora, nego je to šerijatska potreba jer se drugačije ne mogu popravljati akidetsko-fikhske devijacije raširene među muslimanima naših prostora niti širiti ispravno poimanje Islama.

– Činjenica je da IZ zabranjuje djelovanje unutar svojih institucija daijama izvornog Islama koje naziva pogrdnim imenim “vehabijama“, a u slučajevima dozvole to je svedeno na nemogućnost bilo kakve promjene, pa tako ako daije i sljedbenici izvornog Islama ne budu imali “svoje“ mesdžide i svoje objekte za dawetske aktivnosti njihova dawa će se postepeno ugasiti, ili izgubiti ili promijeniti tok i smijer.

– Naravno, ovakvi objekti bili oni mesdžidi, islamski centri ili slično trebaju biti vođeni od strane učenih, sposobnih, kompetentnih i izgrađenih islamskih ličnosti a ne od strane priučenih daija, ili avanturista željnih bunta, pobune i suprostavljanja drugome.

– Otvaranje mesdžida i objekata za potrebe dawe od strane nosioca izvornog Islama ne smije bit cilj sam po sebi, nego se mora voditi računa o mjestu, načinu i potrebi otvaranja mesdžida.

– Takođe, otvaranje mesdžida ili objekata za potrebe dawe od strane nosioca izvornog Islama ne smije da preraste u svoju suprotnost, tj. da oni budu centri novog novotarskog i pogrešnog tumačenja Islama, poput pretjerivanja u tekfiru ili davanja olakšica ili mudrog prešućivanja devijacija, negativnosti i nakaradnog tumačenja vjere.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Takvo razmjenjivanje hedija može imati dva stanja:

Prvo stanje – da bude bazirano na uslovu (ili dogovoru): da bi učestvovao u izvačenju hedije moraš donijeti hediju.

U ovom slučaju ovakvo razmjenjivanje hedija predstavlja po Šerijatu zabranjeno kockanje (mejsir). Jer pravilo zabranjenog kockanja glasi: ulažeš imetak pa ili dobiješ ili gubiš.

Kocka (ili kockanje) je svako natjecanje ili igra u kojem je daje ulog sa obe strane.

Učenjaci kada definišu kocku ili kockanje kažu: kocke je svaka igra ili natjecanje u kojima se daje ulog sa obe ili više strana a učesnik u njima ili je dobitnik ili gubitnik.

Od savremneih vrsta kockanja su igra loto, tombola, bingo, kladionice i slično.

Takođe, ovom se pridružuju sve vrste dozvoljenih igara i natjecanja, poput trčanja, plivanja, hrvanja, biciklizma, splavarenja, jedrenja, razne vrste kvizova i slično, ako su zasnovane na stavljanju zaloga ili uplaćivanju od strane svih takmičara ili jednog dijela takmičara (oko ovog zadnjeg ima razilaženja). To jest, ako su ove igre i natjecanja uslovljene bilo kojim vidom uplaćivanja od strane takmičara tako da ili će dobiti ili izgubiti, onda su to vrste kockanja zabranjenih Šerijatom.

Muslimanu je obaveza da dobro provjeri u kakvu igru ili natjecanje se upušta prije nego što uđe u nju, da ne bi upao u zabranjeno.

Kockanje je zabranjeno Kur'anom, Sunnetom i idžma'om (konsenzusom) učanjaka.

1. Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: “O vjernici, vino i kocka i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite. Šejtan želi da pomoću vina i kocke unese među vas neprijateljstvo i mržnju i da vas od sjećanja na Allaha i od obavljanja molitve odvrati. Pa hoćete li se okaniti” (El-Maide 90-91).

2. Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u hadisu mutefekun alejhi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko kaže svom prijatelju: dođi da se s tobom kladim, neka udijeli sadaku.”

3. Islamski učenjaci su jednoglasno složni na zabrani kocke (mejsira) i klađenja (kimara), a idžma’ učenjaka su prenijeli El-Kurtubi, Ibn Tejmije i Ibn Hadžer.

Pravilo na osnovu kojeg raspoznajemo nagradne i druge igre koje su zasnovane na kocki od onih koje to nisu je: ako čovjek uđe u igru ulaganjem imetka pa ILI JE DOBITNIK ILI GUBITNIK, to je kockanje.

A ovo je u slučaju razmjenjivanja hedija ovo pravilo kocke je ostvareno, jer svako ko neku hediju donese ili će dobiti vrijedniju ili manje vrijednu (jako je mala solucija do dobije isto vrijednu), tj. ili je na dobitku ili na gubitku, a to je definicija zabranjenog kockanja.

Iako sestrama nije cilj kockanje, ovdje nije bitan nijet nego suština djela ili postupka, a suština ove vrste je kockanje koje je Šerijatom zabranjeno.

Prema tome, ako je razmjenjivanje hedija uslovljeno davanjem hedije od strane svake sestre onda vam je haram da tako postupate.

Drugo stanje – da kupovina hedija bude od nekoga ko ne učestvuje u izvačenju, ili da bude od jedne skupine žena ili da u nagorem slučaju u izvlačenju hedije učestvuje makar jedna sestra koja nije donijela hediju.

U ovom slučaju je dozvoljeno međusobno razmjenjivanje hedija, jer u njemu nema kockanja.

Prema tome, shodno stanju i načinu na koji vršite razmjenjivanje hedija ono može biti zabranjeno ili dozvoljeno. Ako ste do sada postupali po zabranjenom načinu, obaveza je da prekinete tu praksu i da je prilagodite dozvoljenom načinu ili da potpuno napustite takav način dijeljenja hedija.

Ve billahi tefik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Uopćeno o savremenim nagradnim igrama

Savremene nagradne igre koje nude razne kompanije, firme, preduzeća i vlasnici trgovina, svejedno bile one preko medija (radija i telvizije) ili interneta, često budu zasnovane na kockanju koje je po Šerijatu zabranjeno. Zato musliman treba prije upuštanja u neku nagradnu igru provjeriti kod učenih da li je ona šerijatski sporna.

Shodno načinu učešća i organizovanja nagradnih igara ima raznih vrsta: poput nagrada koje se dobijaju plaćanjem takse za učešće, ili učestvovanjem u igri putem kupovine robe, ili nagradna igra “sakupi pa profitiraj”, ili nagradne igre čiji je cilj poučavanje ljudi i širenje znanja, ili nagrade koje se daju onima koji su stekli kupon za učešće u nagradnom izvlačenju i tome slično. Spomenuti primjeri nagradnih igara imaju različit propis (dozvole ili zabrane) shodno načinu učešća, a što je tema za sebe.

Pravilo na osnovu kojeg znamo da je neka nagradna igra zasnovana na zabranjenom kockanju je sljedeće: da je osoba koja učestvuje u toj igru (takmičenju ili natjecanju) ILI JE DOBITNIK ILI GUBITNIK. Ako je nagradna igra zasnovana na tome, da je učesnik ili dobitnik ili gubitnik, onda ona predstavlja kockanje koje je po

Šerijatu zabranjena.

Kockanje (mejsir) je zabranjeno tekstom Kur'ana, Sunneta i idžma'om (konsenzus) islamskih učenjaka.

Dokaz zabrane kockanja iz Kur'ana su riječi Uzvišenog: “O vjernici, vino i kocka i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite. Šejtan želi da pomoću vina i kocke unese među vas neprijateljstvo i mržnju i da vas od sjećanja na Allaha i od obavljanja molitve odvrati. Pa hoćete li se okaniti” (El-Maide 90-91).

A dokaz iz Sunneta je hadis: “Ko kaže svom drugu: dođi da se kladimo, neka da sadaku” (Buharija 4860 i Muslim 1647). Znači, za sam pozivanje na klađenje treba dati sadaku, što znači da je klađenje haram, a klađenje je vrsta kockanja.

Konkretan odgovor

A što se tiče spomenute nagradne igre preko facebook-a, ona je zasnovana na sljedećem principu:

Firma (ili osoba) koja prodaje određenu robu objavi da poklanja neki artikal (čiji dobitnik se određuje izvlaćenjem), pod uslovom da učesnik u toj nagradnoj igri izvrši reklamu na sljedeći način: da se uradi lajk na tu stranicu gdje se reklamira roba, da se postavi slika artikla koji se poklanja i eventualno da se pozovu neke još osobe da se uključe u grupu ili da lajkuju stranicu. Prema tome, uslov učešća u nagradnoj igri je reklama određene trgovine ili stranice.

Šerijatski status ove igre je sljedeći:

Prvo – pravilo po kojem se prepoznaje da li je neka nagradna igra zasnovana na zabranjenom kockanju ili nije glasi: ako je učesnik (u nagradnoj igri) ili dobitnik ili gubitnik, onda je nagradna igra kockanje koje je po Šerijatu zabranjeno.

Drugo – reklama određene robe ili stranice je usluga koja ima svoju materijalnu vrijednost koja se naplaćuje.

Treće – na osnovu onoga što je spomenuto pod „prvo i drugo“ proizilazi da je uslov učestvovanja u gore spomenutoj nagradoj igri preko facebook-a reklama koja ima svoju novčanu i materijalnu protuvrijednost, a to znači da je učesnik ili dobitnik ako bude izvučen ili gubitnik ako ne bude izvučen, jer je uložio za svoje učešće u nagradnoj igri reklamu koja ima svoju novčanu vrijednost.

Prema tome, učestvovanje u ovoj nagradnoj igri predstavlja skrivenu vrstu kockanja koja je po Šerijatu zabranjena.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Odgovor na ovo pitanje se vraća na propis figura i kipova koji se obožavaju ili ne obožavaju.

Propis turbeta i uzdignutih kaburova. Takođe, oko ovog propisa su raširene određene nejasnoće (šubhe), pa će biti govora i o tome, inšallah.

Figure i kipovi (živih stvorenja) koje se ne obožavaju

Šerijatski tekstovi ukazuju da je vadžib porušiti kipove, svejedno obožavali se ili ne.

Od tih tekstova su dva općepoznata hadisa:

Prvi – Hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu El-Hejjadža El-Esedija da mu Alija, radijallahu anhu, rekao: „Hoćeš li da te pošaljem radi onoga zbog čega je mene poslao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Da ne ostaviš kip a da ga ne srušiš, niti uzdignut kabur a da ga ne poravnaš“.

Drugi – Takođe, kojeg bilježi Muslim od ‘Amr ibn ‘Abese, radijallahu anhu, da je pitao Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem: „Zbog čega te je (Allah) poslao“. On je odgovorio: „Poslao me je sa održavanjem rodbinskih veza, razbijanjem (rušenjem) kipova i da se samo Allahu ispoljava tevhid da mu se ne čini širk“.

Kaže imam Nevevi u svom Komentaru Muslimovog Sahiha (Šerhu Muslim, 14/82) prilikom govora o hadisima u kojima je došla zabrana crtanja i pravljenja kipova: „Idžmau učenjaka je na zabrani (pravljenja) onoga što ima sjenu i obavezi njegovog uništavanja.

Kaže El-Kadi: ‘Osim onoga što je došlo o igranja sa lutkama djevočicama i olakšice u tome’.“ Ono što ima sjenu su figure i kipovi živih stvorenja.

Prenosi Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (10/480) mišljenja učenjaka oko upotrebe crteža, slika i kipova (svega što je u trodimenzionalnom obliku a ima dušu) onako kako ih je rezimirao malikijski učenjak Ibnul-Arebi:

Prvo: ako je slika u trodimenzionalnom obliku (kip i slično) od onoga što ima dušu zabranjeno je njeno korištenjo po idžmau (konsenzusu) učenjaka (iz ovoga se izuzimaju lutke).

Drugo: ako je crtež ili slika na papiru, platnu, odjeći ili slično učenjaci imaju četiri mišljenja oko njihove upotrebe.
Figure i kipovi (živih stvorenja) koje se obožavaju

A ako se kipovi obožavaju, onda je obaveza njihovog rušenja još veća i strožija. Na to ukazuju hadisi i događaji potvrđeni u siri:

Pravi – Hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svoja dva Sahiha od Džerir El-Bedželija, radijallahu anhu, da ga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao sa 150 konjanika da sruše Zul-Halasa kuću od plemena El-Has'am, koju su zvali Jemamskom Kabom. Otišli su i zapalili je.

Kaže Ibn Hadžer (Fethul-bari, 8/73): „U hadisu je propisanost uništavanja onoga što je fitna ljudima od građevina i sličnog, svejedno bio to insan, životinja ili neživo stvorenje“.

Drugi – Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je poslao Halid ibn Velida, radijallahu amhu, sa konjicom da sruše kip El-‘Uzza. Pa je to učinio. (El-Bidaje ven-Nihaje, 4/712)

Treći – Poslao je S'ad ibn Zejda el-Ešhelija, radijallahu anhu, sa konjicom da sruši kip Menat. (El-Bidaje ven-Nihaje, 4/776)

Četvrti – Poslao je ‘Amr ibn El-‘Asa, radijallahu anhu, sa konjicom da sruši kip Suva'a. (El-Bidaje ven-Nihaje, 5/83)

Šubhe i nejasnoće oko rušenja kipova

Šubhe koje se navode mogu se rezimirati u 4 glavne:

Prva šubha – da te kipove treba ostaviti jer se oni ne obožavaju, a po općeprihvaćenom pravilu iz Usulil-fikha: propis neke stvari je vezan za njen povod (razlog), tj. povod rušenja kipova je njihovo obožavanje, pa ako se ne obožavaju nije propisano da se ruše.

Odgovor:

Kao prvo, nije prihvatljivo da je povod propisa rušenja kipova njihovo obožavanje, nego je vadžib uništiti ih i razbiti obožavali se ili ne po idžmau učenja kojeg navodi imam Nevevi. O ovome je već bilo govora.

Drugo, ovo bi mogla reći osoba koja nikada u životu nije čula ajet u kojem Uzvišeni kaže: „I govore: ‘Nikako božanstva svoja ne ostavljajte, i nikako ni Vedda, ni Suvaa, a ni Jegusa, ni Jeuka, ni Jesra ne napuštajte!'“ (Nuh, 23). Tefsir ovog ajeta je u Buharijinom Sahihu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma. On kaže: „Ovo su imena dobrih ljudi iz Nuhovog naroda. Kada su oni umrli šejtan je nadahnuo njihov narod da postave na mjestima gdje su se sastajali kipove i da ih nazovu po njihovim imenima. Pa su tako i uradili. Nisu bili obožavani sve dok nisu pomrli (oni koji su ih postavili), pa kada je nestalo znanja počeli su ih obožavati“.

Ovo je znači razlog širenja širka među ljudima, ovakav mu je početak. Oni nisu te kipove odmah obožavali, nego su bili postavljeni radi uspomene i podsjećanja. Međutim, nakon što su ostavljeni kasnije su došli oni koji su ih obožavali.

Druga šubha – Islam je došao sa poštovanjem drugih vjera i nije poznato da su muslimani prilikom osvajanja nekog mjesta rušili njihove kipove.

Odgovor:

Da je ova tvrdnja netačna najbolje ukazuje postupak Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Čim je ušao u Mekku prilikom njenog osvajanja odmah je porazbijao sve kipove oko K'abe, čiji je broj bio 360. Nije iskazao nikakvo poštovanje prema vjerama onih koji su obožavali te kipove. I ne samo to, nego je poslao ashabe u sve krajeve Arapskog poluostrva da sruše i porazbijaju kipove koje su mušrici obožavali.

Sad se postavlja pitanje: je li ispravno reći da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sa ovim postupcima nije poštovao druge vjere niti ono što oni obožavaju, niti njihove obrede niti vjerske simbole? Ili da se kaže: da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije pridavao značaj čovječanskom nasljeđu i zaostavštinama?
Ili po oprobanom i dobro uhodanom izlazu da se kaže: to je važilo za njegovo vrijeme, da bi se širk uništio u korijenu, dok mi živimo u savremenom dobu. Ko još obožava kipove? A obožavaoci sotone, Nju Ejdž (oživljavanje starih paganskih religija i tradicija), paganski obredi tajnih društava, kipovi kršćana, …?

Treća šubha – da su ashabi nisu uništavali i rušili kipove u oslobođenim (osvojenim) zemljama.

Odgovor:

Pogrešno je pripisati ashabima Allahovog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da su ostavljali kipove i idole u osvojenim krajevima, pogotovo što su se isti obožavali u njihovo vrijeme.

Ako bi se to dokazivalo starim ostacima Feničana i Egipćana, da ih ashabi nisu porušili, to se može pojasniti na jedan od tri sljedeća načina:

Prvo – da su ti kipovi bili u udaljenim mjestima, daleko od centara, do kojih ashabi nisu došli prilikom osvajanja. Recimo, kada su osvojili Egipat, to ne znači da su došli do svih njegovih krajeva.

Drugo – da ti kipovi nisu bili vidljivi, nego zatrpani prijeskom ili unutar faraonskih ili drugih grobnica.

Treće – da su ti kipovi tek otkriveni i pronađeni u novije doba, nakon otvaranja piramida i grobnica.

A ako bi pretpostavili da su određeni kipovi bili vidljivi, nedostaje nam potvrda da su ih ashabi vidjeli i da su bili u mogućnosti da ih sruše. Veliki kipovi, piramide i slično, njih ashabi nisu bili u mogućnosti srušiti, jer u sadašnje vrijeme za njihovo rušenje treba 10-ak dana uz posjedovanje svih sredstava, alata i eksplozivnih sprava koje oni nisu imali.

Navodi Ibn Haldun u svojoj El-Mukaddimi (str. 384.) da je abasijski halifa Er-Rešid odlučio da sruši perzijski spomenik Iwan Kisra (građevina), pa je sakupio ljude, upotrijebio alat tog vremena, zapalio ga vatrom i nakvasio ga sirćetom, pa je na kraju odustao bez uspjeha. A abasijski halifa El-Me'mun je pokušao da sruši jednu egipatsku piramidu, upotrijebio je slonove ali nije uspio.

Četvrta šubha – da su kipovi kulturni spomenici, ljudsko nasljeđe i kulturno-civilizacijska zaostavština.

Odgovor: ovom argumentiranju se ne pridaje značaj, jer iako su kipovi spomenici, nasljeđe i zaostavština oni su po Šerijatu zabranjeni spomenici koje je vadžib uništiti.

Kada Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nešto narede, mu'mini to žurno izvršavaju, i ne odbacuju Allahovu i Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, naredbu zbog ovako ništavnih argumenta.

Zar nisu kipovi Hubela, Menata, El-‘Uzza i njima slični (koje su ashabi srušili po naredbi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem) nasljeđe i spomenici onih koji su ih obožavali od Arapa na Arapskom poluostrvu?

Zar nije Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, srušio 360 kipova unutar i oko Kabe? I to su bili spomenici „paganske“ kulture.

Rušenje turbeta i kaburova

Sve kaburove, iznad kojih su napravljena turbeta ili ozidane građevine i grobnice, je propisano poravnati i srušiti na osnovu gore spomenutog hadisa kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu El-HejjadžaEl-Esedija, radijallahu anhu, u kojem je došlo da mu Alija, radijallahu anhu, rekao: „Hoćeš li da te pošaljem radi onoga zbog čega je mene poslao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Da ne ostaviš kip a da ga ne srušiš, niti uzdignut kabur a da ga ne poravnaš“.

Naravno, ovo se odnosi na državu i mjesto u kojem oni koji izvrašavaju ovaj propis imaju moć i vlast u svojim rukama, tj. u stanju da to izvrše bez štetnih posljedica. Dok u drugim mjestima, ako će štetne posljedice tog djela biti veće od štete i zla samih turbeta i grobnica, to nije dozvoljeno činiti.

Prema tome, po Šerijatu je propisano uništiti kipove obožavali se ili ne, bili u muzejima ili na planinama. Takođe, propisano je srušiti turbeta i poravnati uzdignute kaburove.

‘Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com