Većina islamskih učenjaka smatra da se musliman mora odazvati na poziv brata muslimana. Ibn Bettal i kadija Ijad pozivali su se na konsenzus ashaba, tabiina i islamskih učenjaka u vezi s tim da je čovjek obavezan odazvati se na svadbenu proslavu. Kada je riječ o drugih proslavama, o tom pitanju postoje različita mišljenja. (Vidjeti: Šerhul-Buhari, 7/287-289, i El-Minhadž, 9/195.) Obrazlažući taj svoj stav, pozivaju se na hadis koji su zabilježili Buharija i Muslim, a u kojem Poslanik, ﷺ, kaže: “Ko bude pozvan na svadbenu gozbu, neka se odazove.” A Muslim je zabilježio preko Ebu Hurejre da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Ko se ne odazove na svadbeni poziv, nepokoran je Allahu i Poslaniku.” Imam Buharija u svome Sahihu naslovio je poglavlje: Ko se ne odazove na poziv nepokoran je Allahu i Poslaniku. (Vidjeti: Fethul-Bari, 9/152.)

Međutim, ako će svadbenu gozbu popratiti muzika, alkohol, miješanje muškaraca i žena i sl., tada se nije dopušteno odazvati, po mišljenju većine pravnika. (Vidjeti: El-Mufhim, 4/152, od imama Kurtubija.) Neki učenjaci smatraju da se ne treba odazivati na svadbenu gozbu ako ima bilo kakva danguba ili beskorisna zabava, pa kako se onda odazivati na svadbu kojom nije zadovoljan Svevišnji Allah, Koji je rekao: “I potpomažite se u dobročinstvu i bogobojaznosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu…” (El-Maide, 2.) Abdullah b. Omer prenosi da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Nema pokornosti u griješenju, pokornost je u dobročinstvu.” (Buharija i Muslim.) U drugom hadisu stoji: “Nema pokornosti stvorenju u onome u čemu je nepokornost Stvoritelju.” (Ahmed i Hakim, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Sahihul-džamia, 2/1250/7519-7520.) Također, Džabir pripovijeda da je Vjerovjesnik, ﷺ, jednom prilikom rekao: “Ko vjeruje u Allaha i u Sudnji dan, neka ne sjedi za stolom na kojem se toči alkohol.” (Tirmizi i Ahmed, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Irvaul-galil, 7/6.) A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Hvala Allahu, dž.š. Nije ti dozvoljeno da obavljaš ovaj zabranjeni posao zbog toga što on obuhvata i podrazumijeva  prenošenje tuđih riječi i uhođenje. Nagrada i nadoknada za takvu aktivnost, također, nije dozvoljena. Treba da znaš da je nemimet veliki grijeh, a on podrazumijeva prenošenje riječi od jednih do drugih kako bi se unio razdor među njima i međusobno ih zavadio. Ovo je poznata definicija nemimeta. Ibn Hadžer Hejtemi je prenio ovu definiciju u svom djelu “Ez-zevadžir an iktirafil-kebair“, a zatim nastavio: “Gazalija je u svom ‘El-Ihjau‘ kazao sljedeće: ‘Nemimet se ne ograničava samo na spomenuto u definiciji, nego je on iznošenje i otkrivanje svega onoga čije se izlaganje ne želi i ne voli, neovisno da li to mrzio onaj od koga se prenosi, kome se prenosi ili treća osoba i neovisno da li otkrivanje bilo verbalnim putem, pisanjem, znakom ili gestikulacijom. Svejedno je u tome da li je predmet nemimeta  djelo, govor, mahana ili nedostatak onoga o kome se priča ili nekog drugog. Suština nemimeta je širenje tajne i otkrivanje onoga što se ne voli otkriti. Zbog toga treba šutiti i suzdržati se od prepričavanja svega onoga što se primijeti i vidi kod ljudi, izuzev da u tom prepričavanju bude korist za nekog muslimana ili otklanjanje određene štete. Tako, naprimjer, ako čovjek primijeti i vidi da neka osoba otuđuje imovinu drugog, on treba da posvjedoči o njegovoj aktivnosti. Za razliku od ovoga, ako primijeti da neko sakriva svoj vlastiti imetak, pa to spomene, već je uradio nemimet i odao tajnu. Ako nemimet sadrži mahanu ili nedostatak onoga o kome se priča, onda je to istovremeno  i nemimet i gibet, odnosno ogovaranje .'” (Ibn Hadžer El-Hejtemi, Ez-Zevadžir, 252., veliki grijeh: En-nemime.)

Od hafiza Munzirija je prenešeno da je rekao: “Konsenzus ummeta je uspostavljen po pitanju zabrane nemimeta i da je on jedan od najvećih grijeha kod Uzvišenog Allaha, dž.š.”

Iz navedenog se vidi i zna da je tvoje prenošenje govora kolega direktoru otkrivanje tajne i pokušaj  sijanja razdora i međusobne zavade. Ovaj postupak se smatra velikim grijehom, a njemu treba pridodati i zabranjeno uhođenje tih ljudi.

Mnoštvo tekstova i argumenata  je došlo po pitanju kritičkog osvrta na nemimet, špijuniranje i slijeđenje slabosti i nedostataka ljudi. Njihova uloga se sastoji u tome što se oni brinu i skrbe da vjernika odagnaju i odvrate od činjenja ovih zabranjenih stvari:

1. Od tih dokaza su i riječi Allahovog Poslanika: “U Džennet neće ući nemmam (tj. onaj ko prenosi tuđe riječi kako bi zavadio ljude)!”

U drugom rivajetu ovog hadisa spomenut je ‘kattat‘, tj. onaj koji  krivo i lažno prenosi vijesti. (Buhari u Sahihu, hadis br. 6056, i Muslim u Sahihu, hadis br. 105.)

Kattat je po nekima sinonim za nemmama. Međutim, drugi kažu da je nemmam ona osoba koja je prisutna u nekom društvu gdje se vodi razgovor, a nakon toga se bavi svojom aktivnošću prenošenja njihovih riječi, dok je kattat osoba koja krišom i potajno prati razgovor drugih, a zatim ga prenosi.

2. U Buharinom i Muslimovom Sahihu nalazi se hadis koga prenosi Ibn Abbas, r.a., u kome on kaže da je Allahov Poslanik, ﷺ. izašao iz nekog Medinskog vrta, pa je čuo glas dvije osobe koje su patile i bile kažnjavane u svojim mezarima, te je rekao: “Ova dvojica se sada kažnjavaju, a ne kažnjavaju se, na prvi pogled, zbog velikog grijeha, ali je on, doista, velik kod Allaha, dž.š.! Prvi se nije sakrivao i čuvao kada je obavljao malu nuždu, a drugi je prenosio tuđe riječi.” (Buhari u Sahihu, hadis br. 216, i Muslim u Sahihu, hadis br. 292.)

3. U “Buhariji” i “Muslimu“, također, se nalazi hadis Ebu Hurejre, r.a., u kome on prenosi da je Allahov Poslanik, ﷺ. rekao: “Čuvajte se sumnje! Zaista je sumnja najlažniji govor. Ne prisluškujte jedni druge! Ne uhodite jedni druge! Ne zavidite jedni drugim! Ne okrećite leđa jedni drugim! Ne mrzite se međusobno! Budite, o Allahovi robovi, jedni drugima braća!” (Buhari u Sahihu, hadis br. 5144, i Muslim u Sahihu, hadis br. 2563.)

Imam Nevevi, r.a., u komentaru ovoga hadisa kaže: “Neki učenjaci kažu da je ‘tehassus‘ prisluškivanje govora drugih ljudi, a ‘tedžessus‘ istraživanje sramota kod njih. Rečeno je još da je ‘tedžessus‘ raspitivanje o skrivenim stvarima i uglavnom se koristi u negativnom kontekstu. Tako se u arapskom jeziku za sahibiju tajne povezane sa zlom kaže ‘džasus’, a za sahibiju tajne povezane sa dobrom kaže ‘namus’ (pouzdanik). Drugi su, pak, kazali da je razlika između ova dva termina u tome da se ‘tedžessus‘ čini za druge, a ‘tehassus‘ za sebe. Ovo je mišljenje Sa’leba. Opet neki misle da se ovdje radi o sinonimima koji znače traženje spoznaje o tajnim stvarima ili stanjima.”

4. Od Ibn Abbasa, r.a., se prenosi da je kazao: “Allahov poslanik, ﷺ. je rekao: ‘Ko bude pričao lažne snove, bit će mu naloženo da sveže i spoji između dvije dlačice, ali neće biti u stanju. Ko bude slušao razgovor ljudi koji ga ne vole ili ga izbjegavaju, na Sudnjem danu će mu u uši biti sipano rastopljeno olovo. Ko nacrta sliku, bit će kažnjen i naložit će mu se da udahne dušu naslikanim likovima, ali to neće moći.'” (Buhari u Sahihu, hadis br. 7042.)
Od Ebu Berze, r.a., se prenosi da je rekao: “Allahov Poslanik, ﷺ. je kazao: ‘O skupino onih čiji su jezici povjerovali, ali u čija srca iman još nije ušao, ne ogovarajte muslimane i ne slijedite njihove sramote! Onaj ko bude istraživao njihove sramote, Allah, dž.š., će istraživati njegovu sramotu, a onaj kome Allah, dž.š., bude istraživao sramotu, osramotit će ga i obrukati u njegovom domu.'” (Ahmed u Musnedu, hadis br. 19277, i Ebu Davud u Sunenu, hadis br. 4880, a Albani ga u Sahihu Ebi Davud ocjenjuje kao sahih, hadis br. 4083.)

Mislimo da nema toga vjernika koji će sebi dopustiti da nakon čitanja ovih divnih hadisa uhodi svoju braću muslimane, istražuje njihove sramote, ili, pak, nastoji da među njima prenosi riječi kako bi ih zavadio. Mi, također, smatramo da si ti, ako Bog da, jedan od onih koji će se okoristiti od ovih hadisa i koji će se odazvati porukama istih. Zbog toga ti kažemo sljedeće: Obavezno moraš prestati sa svojom dosadašnjom praksom, bez obzira na sva navraćanja i prijetnje koje će ti pristići. Pored toga, trebaš savjetovati svoje kolege da ostave ogovaranje svog direktora i da ih, ako to bude potrebno, koriš zbog toga.

Svog direktora, također, trebaš savjetovati da napusti uhođenje službenika  i da ne sumnja u njih, jer će ih to pokvariti i istrgnuti povjerenje iz njihovih srca. Jedne prilike je Allahov Poslanik, ﷺ. rekao Muaviji, r.a.: “Ako budeš slijedio sramote ljudi, ti ćeš ih pokvariti ili ćeš biti blizu toga.” (Ebu Davud u Sunenu, hadis br. 4888, a Albani u Sahihu Ebi Davud, hadis br.4088, za njega kaže da je sahih.)

Da završimo ovaj naš odgovor sa veoma korisnim citatom koji govori o ispravnom stavu vjernika prema nemimetu u momentu kada ga čuje:

Ibn Hadžer Hejtemi u svom djelu “Ez-zevadžir min iktirafi-l-kebair” kaže sljedeće:

Obaveza onoga do koga dođe nemimet, kao naprimjer da čuje: Ta osoba o tebi kaže to i to ili ta osoba je uradila to i to i tako ugrozila tvoje pravo… jeste da učini šest stvari:

1. Da ne povjeruje toj osobi pošto je nemmam (spletkar) veliki griješnik po konsenzusu islamskih učenjaka. Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: “O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete.” (El-Hudžurat, 6.)
2. Da ga spriječi da se vrati ovom zlu, iz vjerskih i opće kulturnih razloga!
3. Da ga mrzi u ime Allaha, dž.š., ako se se ne pokaje za svoj postupak!
4. Da ne misli loše o onome od koga se prenosi govor, jer nije potvrđeno da je ono što je preneseno od njega, uistinu, i poteklo od njega!
5. Da ga ne ponese to što je čuo i što je došlo do njega da uhodi i istražuje dok se ne uvjeri u vjerodostojnost iznešenog. Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: “Klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su, zaista, grijeh.” (El-Hudžurat, 12.)
6. Da ne dopusti ni sebi ono što sprječava spletkarošu. Tako on neće dalje prenositi i prepričavati spletku koju je čuo, govoreći: Taj i taj mi je pričao to i to. Sa takvim postupkom će i on sam biti spletkaroš, onaj koji ogovara i učiniti će ono što mu je zabranjeno.

Jednom je prilikom Omer ibn Abdul-Aziz, r.a., rekao osobi koja mu je nešto spletkarila i prenosila tuđe riječi: “Ako želiš, možemo pogledati tvoj slučaj? Ako si slagao, onda se na tebe odnosi ovaj ajet: ‘… Ako vam  nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest….’

Ako si, pak, rekao istinu, onda se na tebe odnosi ovaj ajet: ‘Klevetnika, onoga koji tuđe riječi prenosi.’ (El-Kalem, 11.)

Ako želiš, možemo ti oprostiti?” “Oprost, o vladaru pravovjernih” – odgovori čovjek- “nikada se više neću tome vratiti.”

Sulejman ibn Abdul-Melik je ružio osobu čije su mu riječi prenijeli drugi. To se desilo u prisustvu Imama Zuhrija. Čovjek je negirao optužbe, ali Sulejman reče: “Onaj koji me je obavijestio govori istinu.” Tada Imam Zuhri reče: “Nemmam ne govori istinu.” “Istinu si rekao”- reče Sulejman – ” idi čovječe u miru!”

Hasan Basri, r.a., jedne prilike je rekao: “Onaj ko ti prenosi riječi drugih prenosiće, također, tvoje riječi drugima.” Ovim se želi ukazati na neophodnost mržnje prema nemmamu, kao i na nemogućnost povjerenja u njega i  da se ne pouzda i ne oslanja na njegovo  prijateljstvo. Kako da se ne mrzi takva osoba koja ne odustaje od laži, ogovaranja, potvaranja, izdaje, zlobe, zavisti, prevare i sijanja razdora među ljudima. On se svrstava među one koji nastoje prekinuti ono što je Allah, dž.š., naredio da se spoji i koji siju razdor na Zemlji. Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: “A odgovaraće oni koji ljude tlače i bez ikakva osnova red na Zemlji remete; njih čeka bolna patnja.” (Eš-Šura, 42.)

Nemmam je jedan od njih. Allah, dž.š., najbolje zna.

Muhammed Salih el-Munedždžid