We alejkumusSelam!

Iz ovoga pitanja se moze zakljuciti da se ovdje, najvjerovatnije, radi o jednoj grupi muslimana koji sebe nazivaju sufijama. Njima nije stran odlazak na kaburove, kako bi tu upucivali dove mrtvima, sto je u islamu strogo zabranjeno, a te scene i dzamije gdje su posjedali u krug je, najvjerovatnije, zajednicki zikr koji su ucili grupno i naglas. Prilikom takvih zikrova, ucesnici cesto padaju u trans i kako oni kazu “na taj nacin uspostavljaju bolji kontakt sa Allahom dz.s.”.

Islam je , zasigurno, cist od ovakvih stvari, jer se ne moze nigdje naci da je Poslanik saws sa svojim ashabima cinio ove stvari, nego je se ovo pojavilo poslije odlazka odabranih generacija. Ovo je ujedno laz na Allaha swt i na Njegova Poslanika saws, jer uvodjenjem ovih novotarija u islam, zeli se, svjesno ili nesvjesno, reci da Allah dz.s. nije usavrsio ovu vjeru, pa je zbog toga potrebno uvoditi nove ibadete u nju.

Ko tako razmislja sigurno je u zabludi, jer jedan od posljednjih ajeta koji su objavljeni govore nam o tome da je Allah swt usavrsio ovu vjeru, i opste poznata stvar u Islamu je da samo Allah swt ima pravo da propisuje ibadete a ono sto neko drugi uvede u vjeru to se odbacuje.

Kao prilog ovom odgovoru, postiracemo tekst od prof. Seada Jasevica koji nam je poslao:

Kratak osvrt na sufizam i sufijske tarikate

Islamski učenjaci se razilaze na nekoliko mišljenja kada je u pitanju osnova odakle je izvedena riječ „sufizam“. Jedni smatraju da je riječ „sufizam“ izvedenica iz riječi el-Safa’ što bi označavalo „bistrinu i čistoću – uma i srca“. Drugi smatraju da je riječ sufizam izvedenica iz riječi el-Saff, zbog toga što su u pitanju ljudi koji su uvjek u prvom saffu pred Allahom dž.š.. Treći kažu da je sufijom nazivan svaki onaj koji se uzličio na siromašne ashabe koji su bili Ehlu-sofa (siromašni stanovnici Poslanikove s.a.w.s., džamije). Četvrti kažu da su sufije nazvane tim imenom zbog toga što su nosili odjeću od Sufa tj. vune. Peti kažu da je riječ “sufizam” preuzeta iz grčkog jezika od riječi “SOPH” (sofisti), što u prijevodu znači mudrost.

Sve u svemu, za života Poslanika s.a.w.s., se ne bilježi nikakvo postojanje imena sufija-tesavvuf-tekija itd.. sve su to imena i termini koji su nastali nakon njegove s.a.w.s., smrti. Poslanik s.a.w.s., kao i njegovi ashabi, su znali samo za džamije-mesdžide. „Tekija“ je za njih bila nepoznanica!

„Sufijski tarikat“ je u početku bila škola koja se koncentrira oko misli i smjernica nekog učenjaka koji ima poseban metod u usmjeravanju učenika ka usavršavanju znanja i prakse. Kada su se pojavili ovi tarikati, u početku su to bile samo škole duhovnih, moralnih i metodoloških smjernica. Nisu bili u međusobnoj kontradiktornosti u odnosu na ‘akaidske i šerijatske propise. Razlika je bila samo u načinu vaspitanja i dovođenja učenika do puta Istine, kao i moralnog savršenstva – što se kasnije gotovo sve izvitoperilo!

Što se tiče onoga po čemu su sufije-derviši u globalu postali poznati, poput: odvajanje od svijeta, odlazak u zabačena mjesta, celibat i neženjstvo, nerad i ljenčarenje, konzumiranje duhana i alkohola, puštanje brkova a izbrijavanje brada, pisanje hamajlija, hukćanje, skakanje, tresanje, probadanje tijela željeznim predmetima, kult mrtvaca i turbeta – primjetićemo da je sav taj „sufijski nauk“ mahom preuzet od kršćanskih sveštenika, hinduskih brahmana, jehudskih monaha i budističkih isposnika, a nikako od Poslanika s.a.w.s., i njegovih ashaba r.a.! Omiljena sufijska mjesta su turbeta i kaburovi evlija’a. Gdje god oni vode glavnu riječ oni podižu kaburove, ograđuju ih, uljepšavaju i osvjetljvaju, a poznato je da se u islamskom svijetu širk najviše čini kod kaburova. Kod njih prizivaju mrtve šejhove od kojih se traži porod, opskrba, kiša, sreća, uspjeh, i sl..

Allah s.v.t. onima koji tako misle poručuje: “Vi se, mimo Allaha, kumirima klanjate i laži smišljate. Oni, kojima se vi, mimo Allaha, klanjate ne mogu vas nikakvom hranom nahraniti; vi hranu od Allaha tražite i Njemu se klanjate i Njemu zahvalni budite! Njemu ćete se vratiti.” (el-Ankebut, 17.); „Iskreno ispovijedanje vjere dug je prema Allahu! A onima koji pored Njega sebi uzimaju evlije (zaštitnike), i govore: “Mi im se klanjamo samo zato da bi nas što više Allahu približili” – Allah će njima, zaista, presuditi o onome u čemu su se oni razilazili.” (el-Zumer, 3.)

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Fanatizam i pretjerivanje je karakteristično za dvije skupine islamskog ummeta: za jedan dio zabludjelih šija koji poslanicima i imamima iz Ehlu-Bejta pripisuju Allahovo dž.š., svojstvo „uluhijjeta“ (obožavanja), kao i jedan dio sufija džahila koji također gaje slično ubjeđenje po pitanju Allahovih poslanika i dobrih ljudi.“ (Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 1/66.)

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Apologetičari se najviše bave potvrdom ili negacijom, postajanjem ili nestankom, kao i pitanjima ubjeđenja i vjerovanja, i njihov krajnji cilj je tasdik/potvrda, ‘ilm/znanje i haber/obaviještenost. Za razliku od njih, sufije svoj akcenat stavljaju na ljubav i mržnju, želju i mrskost, fizičke pokrete i praksu, i njihov krajnji cilj je ljubav, podložnost, djelo i volja.

Što se tiče spašene skupine – ehlul-‘ilma i imana – pobornika znanja i vjere, pravih vjernika, oni su oni koji su spojili između oboje, između naučne sponaje i vjerovanja i praktičnog djelovanja i rada utemeljenog na ljubavi, pa je njihovo vjerovanje izgrađeno na znanju kao i rad i ljubav koji su također zasnovani na znanju. Oni su se spasili devijacija apologetičara i sufija, postižući ono što su obije skupine zagubile:

1. Govor bez znanja – ako je u pitanju apologetičar, i rad bez znanja – ako je u pitanju sufija, što je sve zajedno prouzrokovalo niz teorijsko-praktičnih novotarija koje su u suprotnosti Kur’anu i Sunnetu.

2. Apologetičari su ostali bez djela, a sufije bez riječi.

Sljedbenici sunneta Muhammeda s.a.w.s., kako onog nutarnjeg tako i onog vanjskog, njihove riječi i njihova djela, kako javna tako i tajna su zasnovana i utemeljena na ‘ilmu i znanju, i njihova svaka riječ ili postupak su u međusobnoj sprezi, i to su istinski i pravi muslimani, koji su na pravome putu; na putu onih kojima je Allah blagodat svoju darovao, a ne na put onih na koje se rasrdio, a niti na put onih koji su zalutali! Devijantni apologetičari su se uzličili na jevreje, dok su se devijantne sufije uzličile na kršćane, pa su zbog toga nad prvima (apologetičarima-jevrejima), najveći utjecaj imala slova/huruf, i ono na šta ukazuju njihova značenja poput znanja i ubjeđenja dok su nad drugima veći utjecaj imali glasovi/asvat, kao i ono što ti glasovi izazivaju i proizvode od osjećaja i pokreta.“ (Medžmu’ul-Fetava, 2/41.)

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Izmišljanje neispravnih ‘ibadeta koji u sebi imaju primjese širka i sličnog je specifika kršćana ali i onih koji im se uzličiše poput devijantnih pobožnjaka i sufija, kao i izmišljanje neispravnih zabrana/tahrimata što je specifika jevreja kao i onih koji im se u tome uzličiše od devijantnih tobože fakiha i pravnika!“ (Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 1/87.)

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Nad devijantnim sufijama više dominira želja za slušanjem pjesama i stihova nego li želja za slušanjem Kur’ana i zikra!“ (Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 2/43.)

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Veliki broj sufija kudi razum i smatra ga niskim i ništavnim, i smatraju da se visoka stanja i stepeni ne postižu razumom već baš njegovim nestankom i gubitkom. Prihvataju i potvrđuju stvari koje zdrav razum nikada ne bi prihvatio, i često puta znaju hvaliti opitost i ludilo…“ (Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 3/338.)

Neki od najpoznatijih sufijskih tarikata:

1. Kadirijski tarikat: se veže na šejh Abdul-Kadir el-Džejlanija, koji je umro 1166.g.. Krećao se po Persiji, Iraku i Bagdadu gdje je i ukopan. Šejh Abdul-Kadir el-Džejlani rhm., je daleko od onih koji mu se pripisuju isto kao što je Isa a.s., veoma daleko od hrišćana, koji ga obožavaju mimo Allaha dž.š.! Danas ih najviše ima po Siriji, Turskoj, u nekim djelovima Afrike, posebno u Kamerunu, Kongu, Mauritaniji i Tanzaniji. Ima ih i u Kavkazu, Čečeniji i u nekim djelovima Rusije.

2. Rufa’ijski tarikat: se veže na Ebul-Abbas Ahmed el-Rufa’ija, koji je umro 1182.g., u Basri. Rufa’ije svoje “keramete” dokazuju probadanjem sabljama. Zajedničko im je sa ši’ijama to što i jedni i drugi vjeruju u Džaferov kitab, u dvanaest imama, da je trinaesti imam Ahmed Er-Rufa’i, i jedni i drugi oplakuju ašuru. Ovaj tarikat se podijelio na tri sekte: bazije, melekije i hubejbije. Danas ih najviše ima po Egiptu, Siriji, turskoj Anadoliji, Istočnoj Evropi, Kavkazu, kao i u Sjevernoj Americi.

3. Bedevijsko-ahmedijski tarikat: se veže za Ahmed El-Bedeviju, koji je rođen u jednoj ši’ijsko-iranskoj porodici, a umro 624.h.g. u Iraku, gdje je ukopan i čiji kabur svake godine posjeti preko 3 miliona bedevija-ahmedija. Njihovo učenje je zatrovano mnoštvom idolatrije i novotarija od kojih je islam potpuno čist. Ima ih u Egiptu ali i u nekim dijelovima Evrope. Tarikat im se pocijepao na šesnaest sekti.

4. Šazilijski tarikat: se veže na Ebul-Hasen el-Šazilija, koji je umro 1258.g.. Ovo je jedan od većih sufijskih tarikata. Danas su rasprostranjeni u sjevernoj Africi, Egiptu, Keniji, Tanzaniji, Bliskom istoku, Šri-Lanki, kao i u zapadnoj i sjevernoj Americi.

5. Mevlevijski tarikat: se veže na iranskog pjesnika Mevlanu Dželaluddin el-Rumija, koji je umro 1273.g., i ukopan je u Konji. Najviše ih ima u turskoj Anadoliji, Siriji, kao i u Sjevernoj Americi. Poznatiji su kao vrteći derviši, zbog toga što se prilikom obavljanja zikra vrte u krug!?

6. Nakšibendijski tarikat: se veže na Behauddina Nakšibenda iz Buhare, koji je umro 1390.g.. Najviše ih ima u centralnoj Aziji, Iranu, na Kavkazu, sjevero-zapadnoj i jugo-zapadnoj Kini, Indoneziji, Indiji, turskoj, Evropi i Sjevernoj Americi.

7. Bektašijski tarikat: se veže na hadždži Bektaša iz Horosana, koji je umro 1338.g.. Ovaj sufijski tarikat se odlikuje po imanju ši’itskih ideja, ubjeđenja i stavova. Ima ih po turskoj Anadoliji, Albaniji i Americi.

8. Ni’imetullah tarikat: se veže na Nuruddina Muhammeda Ni’imetullaha, koji je umro 1431.g., u mjestu Mehan blizu Kermana u jugo-zapadnom Iranu. Najviše ih ima u Iranu i Indiji.

9. Tidžanijski tarikat: se veže na Abbas Ahmed b. el-Tidžanija, alžirskog berbera, koji je umro 1815.g.. Iz Alžira su se najviše rasprostrli ka jugu i Sahari, kao i prema zapadnom i centralnom Sudanu, Egiptu, Senegalu, zapadnoj Africi i sjevernoj Nigeriji. Ima ih i u zapadnoj i sjevernoj Americi.

10. Džerrahijski tarikat: se veže na Nuruddin Muhammed el-Džerraha iz Istanbula, koji je umro 1720.g.. Najviše ih ima u Turskoj, sa malim grupicama po zapadnoj i sjevernoj Americi.

U Bosni su najzastupljeniji slijedeći tarikati:

-Nakšibendijski tarikat: Sarajevo, Visoko, Busovača, Fojnica, Bilalovac, Milodraže, Merdani, Gorica, Kakanj, Zenica, Ričica, Tešanj, Travnik, Mostar, Tuzla, Gornja Tuzla, Olovo, Živinice, Kladanj, Banovići, Gračanica kod Tuzle, Zvornik, Ključ, Bužim, Cazin.

-Kaderijski tarikat: Sarajevo, Travnik, Pazarić.

-Rufa’ijski tarikat: Sarajevo, Vareš, Srebrenik.

-Šazilijski tarikat: Tuzla-Dubrave.

(Pogledaj: „Pregled mjesta održavanja zikra u BiH“, novina „Kelamul-Šifa“, br.9., proljeće 2006..)

Što se tiče Sandžaka, ne bilježi se da igdje danas u njemu postoji živa tekija koja vuče svoje korijene od ranije, niti da postoji neki organizovan tarikat koji vuče svoje korijene od ranije. Sandžačke golgote su samo preživjele džamije! Postoje pokušaji izvjesnih pojedinaca koji žele nanovo oformiti neke tekije i tarikate, posebno u Novom Pazaru, ali su to sve želje i nezvanični pokušaji pojedinaca. U ranijem periodu sufije su bile dostatno zastupljene na teritoriji Sandžaka jer se to da primjetiti po mnoštvu turbeta koja su ostavili za sobom, u gotovo svakom sandžačkom gradu izuzev Plava (el-hamdulillah, što ne znači da u Plavu nije imalo dobrih ljudi! J).

Jedino ispravni tarikat-pravac

Jedino ispravni tarikat jeste tarikat i pravac „Ehli-Sunneta vel-Džema’ata“ koji se ogleda u doslovnom slijeđenju potvrđene prakse Allahovog Poslanika s.a.w.s., kako javno tako i tajno, kako svojom nutrinom tako i svojom vanjštinom, kao i slijeđenju puta i staze prvaka ove vjere – muhadžira i ensarija.

Sljedbenici tarikata „Ehlu-sunneta vel-džema’ata“ se drže vasijjeta i oporuke zadnjeg Allahovog Poslanika s.a.w.s., koji je rekao: „Strogo se pridržavajte mog sunneta, kao i sunneta pravovjerno-upućenih halifa nakon mene; čvrsto se držite toga, i latite ga se kutnjacima svojim! Strogo se čuvajte izmišljotina, jer je svaka izmišljotina novotarija, a svaka novotarija vodi u vatru!“ (Sahih: Ebu Davud, Tirmizi, Ibnu Madždžeh, Ahmed.)

Sljedbenici tarikata Ehlu-sunneta vel-džema’ata znaju da je najvrijedniji govor – Allahova dž.š., knjiga, i da je najbolja uputa – uputa Muhammeda s.a.w.s.. Oni daju prednost Allhovim dž.š., riječima nad bilo čijim drugim govorom, i daju prednost Sunnetu i praksi Muhammeda s.a.w.s., nad bilo čijom drugom i drugačijom praksom! Zbog ovoga se zovu Ehlul-Kur’an i Ehlu-Sunnet!

Ehlu-džema’atom su nazvani zbog toga što se pridržavaju konsenzusa i idžma’a ashaba i sve sunnetske uleme nakon njih, i zbog toga što su to pravi čuvari džemata muslimana i oni koji su u stanju ginuti za njega, i braniti ga od napada nevjernika, za razliku od svih ostalih novotarskih skupina koje su najprepoznatljivije po tome što redovno udaraju po džematu muslimana, što se dijele na razne frakcije i skupine, pomagajući često puta svojom praksom nevjernike protivu muslimana!

Ehlu-sunnet vel-džema’at posmatra sebe ali i sve druge kroz lupu Kur’ana, Sunneta i Idžma’a, pa sve što se poklapa s njima – to podržavaju, a sve što se suprostavi njima – protiv toga se bore.

Ehlu-sunnet vel-džema’at – su oni koji traže da se čini dobro, a od zla odvraćaju, onako kako to šeri’at zahtijeva, i smatraju da će se hadždž, džihad, džume i bajram namazi obavljati za emirima i vođama – bili oni dobri ili loši.

Ehlu-sunnet vel-džema’at su čuvari džamijskih džemata, i na svoju vjeru gledaju kao na nasihat. Uvjek su svjesni Allahovih dž.š., riječi: „Vjernik je vjerniku – poput cigli u zgradi koje drže jedna drugu!“, ili: „Vjernici su poput jednog tijela, kada jedan dio tijela oboli – ostali dio tijela ga proprati temperaturom i nesanicom!“

Ehlu-sunnet vel-džema’at traži od muslimana sabur i strpljenje pri belaju i iskušenjima, kao i šukr i zahvalu prilikom rahatluka i uživanja; traži i raziluk i zadovoljstvo Allahovim dž.š., kada i kaderom tj. sudbom i odredbama!

Ehlu-sunnet vel-džema’at poziva visokom moralu i dobrim djelima, i ne zaboravljaju riječi Poslanika s.a.w.s., koji je rekao: „Najsavršenijeg i najljepšeg imana su oni koji su najljepšeg ponašanja i ahlaka!“

Ehlu-sunnet vel-džema’at poziva održavanju rodbinskih veza, i da daš onome ko tebi ne daje, i da oprostiš onome ko ti je zulum nanio, i da si pokoran roditeljima svojim, i da održavaš dobrosusjedske odnose, i da si dobročinitelj prema siročadima, i siromašnima, i putnicima, i robovima…

Ehlu-sunnet vel-džema’at zabranjuje oholjenje i uzdizanje nad drugima, nanošenje nepravde, nasilja i zuluma drugima – s pravom ili bez prava!

Dakle, ehlu-sunnet vel-džema’at su ljudi koji slijede Kur’an i Sahih-Sunnet, onako kako su ga prve generacije islama (selef), tumačile i slijedile, a ne kako ga tumače ili praktikuju oni koji nisu selef ovoga ummeta!

Molimo Allaha dž.š., da nas uputi istini i pravome putu! Amin.

preuzeto sa http://www.n-um.com

Neka je slavljen Svevišnji Allah, Koji u svakom vremenu šalje učenjake da reformiraju vjeru i čuvaju je od nakaradnih tumačenja i iskrivljavanja. Tako je Uzvišeni u prošlom stoljeću ovaj ummet počastio s velikim hadiskim stručnjakom Ebu Abdurrahmanom Nasiruddinom Muhammedom b. Nuhom Albanijem, Allah mu se smilovao i uveo ga u Džennetul-Firdevs!

Šejh Albani odnosio se jako korektno prema svim učenjacima, posebno je cijenio imame četiri pravne škole. Ali to ne znači da nije, shodno dokazima, govorio suprotno onome što su kazali neki od njih ili da nije osporavao neko od njihovih mišljenja, što su uostalom činili i oni sami. To je potpuno ispravno i objektivno, pod uvjetom da se govori na osnovu Kur’ana, hadisa i konsenzusa, pazeći na etiku razilaženja s učenjacima, o čemu je šejh Albani vodio velikog računa. Na brojnim mjestima šejh Albani kao dokaz koristio je Ebu Hanifine riječi, nazivajući ga imamom i pravnikom. Kao primjer za tu konstataciju navodimo sljedeće njegove citate. U djelu El-Hadisu hudždža, str. 79, kaže: “…u tom smislu prenesene su brojne izreke istaknutih učenjaka koji su strogo zabranjivali da ih se slijepo slijedi. Jedan od njih jeste Ebu Hanife, Allah mu se smilovao. On je govorio: ’Nije dopušteno nikome da za argument uzima naša mišljenja prije nego što sazna na čemu su utemeljena.’”

U predgovoru na djelo Reful-estar, str. 28, rekao je: “…tu je činjenicu potvrdio i sam imam Ebu Hanife kada je svome učeniku Ebu Jusufu zabranio da ga slijepo slijedi govoreći mu: ’O Jakube, ne zapisuj sve što čuješ od mene, ja danas kažem jedno, sutra drugo, a prekosutra treće.’” Govoreći o Džabiru b. Jezidu Džufiju, šejh Albani je konstatirao da su njegova predanja ništavna, zatim je rekao: “Ebu Hanife kaže: ’Nisam vidio većeg lažova od njega’, tj. od Džabira b. Jezida.” (Vidjeti: Difaun anil-hadisin-nebevi, str. 108.) Dakle, šejh Albani ne samo da Ebu Hanifu smatra velikim poznavaocem hadisa uopće već ga drži za velikog poznavaoca prenosilaca, što je, bez sumnje, disciplina koja prethodi dobrom poznavanju hadisa i drugih hadiskih nauka, otuda većina učenjaka nije bila specijalizirana u toj oblasti. Govoreći o nekim izrekama istaknutih učenjaka, šejh Albani zapisao je: “Prvi je imam Ebu Hanife Nuaman b. Sabit, Allah mu se smilovao…” (Vidjeti: Sifetus-salah, str. 46.)

Govoreći o tome kako je imam Šafija revidirao stavove u vezi s nekim pravnim pitanjima, šejh Albani je rekao: “To se broji kao Šafijina vrlina, a motiv njegovog revidiranja stavova bila je bogobojaznost i preferiranje onog nad ovim svijetom. Isti je slučaj s imamom Ebu Hanifom. I on je revidirao stav u vezi s potiranjem po mestvama.” (Vidjeti: El-Meshu alel-dževrebejni, str. 75.) Govoreći o jednom detalju vezanom za hidžab, šejh Albani je kazao: “To mišljenje zastupa većina islamskih učenjaka: Ebu Hanife, Malik, Šafija, i imam Ahmed, po jednoj verziji…“ (Vidjeti: Er-Redul-mufhim, str. 33.) U djelu Hukmu tarikis-salah, str. 48, ovaj isti muhaddis ističe: “…ovaj stav zauzima većina pravnika: Ebu Hanife, Malik, Šafija…”

Zar nakon ovakvih komplimenata: imam, pravnik, učenjak, bogobojazan čovjek itd., iko ima pravo kazati da je šejh Albani pogrdno govorio o ovom velikom islamskom pravniku! Zar je za Ebu Hanifu tvrdio da nije pamtio više od 20 hadisa! Velika je to potvora na šejha, i Allahu se utječemo od svih onih koji potvaraju muslimane i učenjake, a posebno imame kao što je šejh Albani, kojem svi savremeni učenjaci svjedoče da je bio imam dvadesetog stoljeća. Kada je riječ o hanefijskom mezhebu, on nije pravio razliku između mezheba, već kada je riječ o pravnom određivanju, određivao se shodno argumentima. Tako bi ponekad odabrao hanefijsko, ponekad malikijsko, ponekad šafijsko, a ponekad hanbelijsko mišljenje. Naprimjer, odbrao je Ebu Hanifino mišljenje u vezi s davanjem zekata na nakit, mada apsolutna većina pravnika drži da to nije obavezno. (Vidjeti: Sahihu fikhus-sunna, 2/23-24.) Ono što iznose na šejha nije ništa do jedna u nizu potvora i laži na učenjake, Allah nas zaštitio toga, amin!

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Sihr je jedan od najvećih grijeha u Allaha, stoga, muslimanu, koji vjeruje u Allaha i u Sudnji dan, zabranjeno je bavljenje sihrom.

Onaj ko se bavi sihrom mora počiniti djelo nevjerstva, jer je nemoguće da njegov sihr bude djelotvoran i da mu džinni budu na usluzi osim nakon slijepe pokornosti i ibadeta njima, što izvodi iz islama po konsenzusu muslimana. Šejhul-islam Ibn Tejmijje rekao je: “Većina učenjaka je na stanovištu da se sihirbaz kažnjava pogubljenjem.“ (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 29/346.)

Postoje vjerodostojna predanja u kojima stoji da su Omer b. Hattab, Osman b. Affan, Hafsa b. Omer, Abdullah b. Omer i Džundub b. Abdullah sihirbaze kažnjavali pogubljenjem. (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 29/211, Šerhu Fethil-Kadir, 6/99, Šerhus-sunna, 10/239-240, El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 2/52, Mearidžul-kabul, 1/445-451, i Et-Temhidu li šerhi kitabit-tevhid, str. 295-296.) Imam Ahmed tvrdi da se vjerodostojnim lancima prenosilaca prenosi da su trojica ashaba naređivali pogubljivanje sihirbaza. (Vidjeti: Tefsirul-Kur’anil-azim, 1/145.) Omer b. Hattab  godinu dana prije smrti poslao je Ibn Muaviji pismo u kojem je stojalo sljedeće: “Ubijte svakog vračara i vračaru!” (Ibn Hazm, 11/397, Ebu Davud, 3/165/3043, Abdurrezzak, 6/49/9972, i Ahmed, 1/190/1657, s vjerodostojnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Sahihu suneni Ebi Davud, 2/260.) Imam Ebu Hanife i njegovi sljedbenici smatraju da se sihirbaz ima kazniti pogubljenjem i da se od njega ne traži pokajanje. (Vidjeti: Ahkamul-Kur’an, 1/50 i 53, od Džessasa, Šerhu Fethil-Kadir, 6/99, Hašijetu Ibni Abidin, 4/240, i Nejlul-evtar, 7/363.) Uzvišeni Allah kaže: “…već su nevjernici šejtani koji ljude uče sihru…” (El-Bekare, 102.) I kaže:

“Njih dvojica (vračara) nikoga nisu učili (sihru) dok mu ne bi rekli: ’Mi samo iskušavamo, a ti nemoj uznevjerovati.’” (El-Bekare, 102.) Ibn Hadžer rekao je: “Ovim ajetom dokazuje se da je sihr i poučavanje sihru nevjerstvo. To je jasno kada je riječ o nekim vrstama sihra, jer se u tom slučaju moraju obožavati šejtani ili sazviježđa, za razliku od obične magije (ono što čine klasični mađioničari) koja ne izvodi iz islama.” (Vidjeti: Fethul-Bari, 10/224.) Imam Zehebi kazao je: “Mnogi zalutali ljudi bave se sihrom i znaju da je to zabranjeno, ali ne znaju da je sihr ustvari nevjerstvo.” (Vidjeti: El-Kebair, str. 32.) Ibnul-Arebi Maliki napominje: “Objasnili smo da postoji sihr koji rastavlja i koji spaja supružnike, i obje vrste su nevjerstvo.” (Vidjeti: Ahkamul-Kur’an, 1/39.)

Spomenuto pitanje poznato je kod islamskih učenjaka kao liječenje sihra sihrom (hallus-sihri bi sihrin mislihi). A islamski učenjaci imaju podijeljene stavove kada je riječ o liječenju sihra sihrom: neki to zabranjuju, a neki dopuštaju. (Vidjeti: El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 2/54.) Hafiz Hakemi zapisao je: “Liječenje opsihrenog sihrom nije dopušteno, jer se time priznaje legitimitet sihirbaza koji se mora pokoravati šejtanima da bi izliječio bolesnog.” (Vidjeti: Mearidžul-kabul, 1/459.) Džabir b. Abdullah pripovijedao je da je Poslanik, ﷺ, upitan o nušri (liječenju sihrom) pa je rekao: “To je šejtanski posao.” (Ahmed, 3/394/14167, Ebu Davud, 4/5-6/3868, i Bejheki, 9/590/19613. Ibn Hadžer ovo predanje smatra dobrim, a Albani vjerodostojnim. Vidjeti: Fethul-Bari, 10/233, i Es-Silsiletus-sahiha, 6/611-612.) Ovom hadisu u prilog ide verzija koju prenosi Enes b. Malik od Poslanika, ﷺ. (Hakim, 4/464/8292, i ocijenio ga je vjerodostojnim. Vidjeti: Medžmeuz-zevaid, 5/102.) Komentirajući navedeni hadis, šejhul-islam Ibnul-Kajjim zapisao je: “Postoje dva načina liječenja od sihra: prvo, liječenje sihra sihrom, i to je šejtanski posao na koji se mislilo ovim hadisom; drugo, liječenje šerijatskom rukjom, dovama i učenjem dvije zadnje sure iz Kur’ana, i ova je vrsta dopuštena i pohvalna.” (Vidjeti: Ialamul-muvekkiin, 6/558, od Ibnul-Kajjima.) Upitan o alkoholu kao lijeku, Poslanik, ﷺ, rekao je: “Alkohol nije lijek, već je bolest.” (Muslim i Ibn Hibban, 4/232/1390.) Na osnovu ovog hadisa imam Nevevi u Muslimovom Sahihu naslovio je poglavlje: Liječenje alkoholom je zabranjeno. (Vidjeti: El-Minhadž, 13/128.) Ebud-Derda prenosi da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Liječite se, ali ne zabranjenim stvarima.” (Ebu Davud, 4/7/3874, i Ibn Abdulberr, u djelu Et-Temhid, 5/282, sa slabim lancem prenosilaca.) Značenju ovog hadisa u prilog ide vjerodostojno predaje u kojem stoji da je Ibn Mes’ud rekao: “Allah nije dao da u zabranjenim stvarima bude lijek.” (Buharija, kao muallek-predanje. Vjerodostojan lanac prenosilaca pronašli su: Ibn Ebu Šejbe, 5/38/23492, Abdurrezzak, 9/250/17097, i Tahavi u djelu Šerhul-meani, 1/108, kako tvrdi Ibn Hadžer, u djelima Fethul-Bari, 10/79, i Et-Telhisul-habir, 4/1397.) Sihr je nesumnjivo jedan od najvećih grijeha i stoga je liječenje opsihrene osobe sihrom zabranjeno; takve bolesne osobe treba liječiti Kur’anom i dovama koje su od Poslanika, ﷺ, prenesene u vjerodostojnim hadisima, a Allah najbolje zna.

Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović