Da, to je tačno. Ko nije uvjeren u nevjerovanje onoga ko ne priznaje Allahovu vjeru – on ne prihvata vijesti od Allaha o njihovom nevjerovanju, ne vjeruje da islam dokida prijašnje vjere i da je svaki čovjek dužan slijediti ovu vjeru, bez obzira koja mu je vjera bila prije. Allah, dž. š., kaže: “A onaj ko želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onom svijetu nastradati.” (Alu Imran, 85) Na drugom mjestu kaže: “Reci: ‘O, ljudi, ja sam svima vama Allahov poslanik.’” (El-A‘raf, 158)
Kadi Ijad kaže: “Nevjernikom smatramo svakoga ko ispovijeda neku drugu vjeru osim islama, te onoga ko se svrstava među takve, ili onoga ko u to sumnja, ili pak smatra ispravnim njihovu vjeru, makar formalno ispovijedao islam i vjerovao u neispravnost drugih vjera. On je nevjernik zbog manifestacije onoga u što ustvari ne vjeruje.” (Eš-Šifa bita’rifi hukukil-mustafa, 2/1071)

Šejh Muhammed b. Abdulvehhab kaže: “Znaj da je deset najkrupnijih djela koja izvode iz islama:
1.    Pridruživanje Jedinom Allahu druga u ibadetu, što se može dokazati ajetom: ‘Allah, uistinu, neće oprostiti da mu se neko ravnim smatra, a oprostit će, kome hoće, manje grijehe od toga.’ Tu spada prinošenje žrtve nekome drugom osim Allahu, kao što je prinošenje žrtve džinu.

2.    Islamski učenjaci slažu se u tome da je nevjernik onaj ko ima posrednike između sebe i Allaha, koje on moli i traži od njih zauzimanje (šefat).

3.    Ko mušrike ne smatra nevjernicima, sumnja u njihovo nevjerstvo ili njihov pravac smatra ispravnim – takav je i sâm nevjernik, shodno konsenzusu islamskih učenjaka.”
Nakon navođenja ovih stvari, Ibn Abdulvehhab kaže: “U pogledu ovih stvari nema razlike da li se čovjek šali ili je ozbiljan, te da li je u nekom strahu. Jedini izuzetak jeste stanje prisile. Sve ovo vrlo je opasno, a ipak se često dešava. Musliman se mora čuvati i bojati ovih stvari. Nek nas Allah sačuva onoga što izaziva Njegovu srdžbu i bolnu kaznu. Neka je salavat na Muhammeda!” (Muellefatuš-šejh Muhammed b. Abdulvehhab, 212–213)

Širk i kufr imaju isti propis – tretman. Ibn Hazm kaže: “Kufr i širk su isti. Svaki nevjernik je mušrik, a svaki mušrik je nevjernik. Ovo su riječi Šafije i drugih učenjaka.” (El-Fisal, 3/124)
Židovi i kršćani su nevjernici i mušrici. Allah, dž. š., kaže: “Jevreji govore: ‘Uzejr je Allahov sin’, a kršćani kažu: ‘Mesih je Allahov sin.’ To su riječi njihove, iz usta njihovih, oponašaju riječi nevjernika prijašnjih – ubio ih Allah! Kuda se odmeću?… On je vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu ravnim smatraju.” (Et-Tevba, 30–31) Ebu Hurejra prenosi da je Poslanik, ﷺ, rekao: “Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša, ko god od židova ili kršćana čuje za mene, pa umre ne vjerujući u ono sa čime sam poslan – završit će u Vatri.” (Muslim, br. 153) Onaj ko kaže da židovi nisu nevjernici, takav ne vjeruje u Allahove riječi o židovima: “Srca njihova su, zbog nevjerovanja njihovog, još bila nadojena teletom.” (El-Bekara, 93) Takav ne vjeruje ni u ajet: “Ima jevreja koji izvrću smisao riječima i govore uvijajući jezicima svojim i huleći pravu vjeru: ‘Čujemo, ali se ne pokoravamo!’, i ‘Čuj, ne čuli te!’, i ‘Ra‘ina.’ A da oni kažu: ‘Čujemo i pokoravamo se!’, i ‘Čuj!’, i ‘Pogledaj na nas!’, bilo bi za njih bolje i ispravnije; ali, Allah je njih zbog nevjerovanja prokleo, jer malo ko od njih vjeruje.” (En-Nisa, 46) Također, ne vjeruje u Allahove riječi: “Ali zato što su zavjet prekršili i što u Allahove dokaze nisu povjerovali, što su ni krive ni dužne vjerovjesnike ubijali i što su govorili: ‘Naša su srca okorjela’ – Allah im je, zbog nevjerovanja, njihovog srca zapečatio, pa ih je samo malo vjerovalo – i zbog nevjerovanja njihovog i zbog iznošenja teških kleveta protiv Merjeme i zbog riječi njihovih: ‘Mi smo ubili Mesiha, Isaa, sina Merjemina, Allahovog poslanika’… A nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo…” (En-Nisa, 155–157)  Takav smatra lažnim i Allahove riječi: “Oni koji u Allaha i u poslanike Njegove ne vjeruju i žele da između Allaha i poslanika Njegovih u vjerovanju naprave razliku, i govore: ‘U neke vjerujemo, a u neke ne vjerujemo’, i žele da između toga nekakav stav zauzmu – oni su zbilja nevjernici: a Mi smo nevjernicima pripremili sramnu patnju.” (En-Nisa, 150–151) Onaj ko smatra da kršćani nisu nevjernici, on ne vjeruje u Allahove riječi: “Nevjernici su oni koji govore: ‘Bog je – Mesih, sin Merjemin!’” (El-Maida, 17) Također, ne vjeruje ni u ajet: “Nevjernici su oni koji govore: ‘Allah je jedan od trojice!’ A samo je jedan Bog! I ako se ne okane onoga što govore, nesnosna patnja će, zaista, stići svakog od njih koji nevjernik ostane.’” (El-Maida, 73) Takav lažnim smatra i ajet koji govori o židovima i kršćanima koji ne vjeruju u našega Poslanika i ne slijede ga: “Oni koji u Allaha i u poslanike Njegove ne vjeruju i žele da između Allaha i poslanika Njegovih u vjerovanju naprave razliku, govore: ‘U neke vjerujemo, a u neke ne vjerujemo’, i žele da između toga nekakav stav zauzmu – oni su zbilja pravi nevjernici; a Mi smo nevjernicima pripremili sramnu patnju.” (En-Nisa, 150–151) Šta još da se kaže nakon ovog Allahovog objašnjenja?! Molimo Allaha da nas uputi! Neka je salavat na našeg poslanika Muhammeda!

Muhammed Salih Munedždžid,  Odgovori o islamskom vjerovanju, str. 14.

Na samom početku obavezno je ukazati da kada se radi o ibadetima, onda je obavezno da se striktno pridržavamo i praktikujemo samo ono što je došlo u Kur’anu i sunnetu Allahovog Poslanika, ﷺ.

Kada su u pitanju mrtvi i poimanje stvari vezanih za njih: šta umrlima koristi, gdje se nalaze njihove duše i slično, nema sumnje da u to moramo vjerovati samo na način koji je došao u Kur’anu i sunnetu Allahovog Poslanika, ﷺ. Pogotovo ako uzmemo u obzir da je možda najveći dio novotarija, svejedno kod nas ili u drugim dijelovima gdje žive muslimani, upravo vezan za umrle.

Kada su u pitanju stvari koje koriste umrlom nakon njegove smrti, trebamo znati da je osnova da čovjeku koristi samo ono što je sam učinio, shodno riječima Uzvišenog Allaha:
”I da je čovjekovo samo ono što sam uradi.” (An-Nedžm, 39.)

Meðutim, Allahov Poslanik, ﷺ., obavijestio nas je da neke stvari koriste umrlom poslije njegove smrti! Ni u kom slučaju se ne radi o kontradikciji nego samo o specificiranju prvog spomenutog propisa.
Takoðer treba napomenuti da je poznavanje ove stvari bitno iz nekoliko aspekata.

Kao prvo, ova stvar je vezana za osnove samog vjerovanja – akidu, jer znanje da li nešto koristi umrlom ili ne, spada u nevidljivi svijet – gajb, a kada je u pitanju vjerovanje u gajb, onda ono mora da bude strogo vezano za dokaze iz Kur’ana i sunneta! Tako vidimo da imam Tahavi u svojoj Poslanici spominje ovu stvar kazavši:
”I u dovi i sadaki živih za umrle ima koristi za umrle.” (Šerhul-akide Tahavijje, 2/663.)

Druga stvar radi koje je bitno poznavanje spomenute tematike jeste iz razloga što je veliki broj novotarija upravo vezan za kult mrtvih, a poznavanjem ovih stvari i kako su one pojašnjene u Kur’anu i sunnetu, čovjeka biva daleko od svake novotarije!

Tako od stvari koje koriste umrlom su:

1) Dova! Kod islamskih učenjaka ne postoji razilaženje, odnosno islamski učenjaci imaju jednoglasan stav da će umrlom muslimanu koristiti dova koju za njega upućuje živi čovjek, ukoliko bude primljena. Kaže imam Nevevi:
”Konsenzus islamskih učenjaka je da dova koristi umrlima i da do njih dolaze sevapi od te dove.” (El-Ezkar, 215.)

Na ovu stvar upućuju mnogi dokazi iz Kur’ana i sunneta. Kaže Uzvišeni Allah u suri El-Hašr:
”Oni koji dolaze poslije njih, govore:’Gospodaru naš,oprosti nama i i braći našoj koji su nas u vjeri pretekla.”’
U sunnetu Allahovog Poslanika, ﷺ., nalazimo takoðer mnogo dokaza koji upućuju na spomenutu stvar.
Zabilježio je imam Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, ﷺ., rekao:
”Kada umre sin Ademov, prestaju njegova djela osim u tri slučaja: trajna sadaka, znanje kojim se drugi koriste i pobožno dijete koje za njega dove upućuje.” (Muslim, br. 4199)

Od tih dokaza je hadis u kojem se kaže da je Poslanik, ﷺ., običavao na dženazi prisutnima reći: “Tražite oprost za vašeg brata.” Takoðer Poslanikove, ﷺ., dove u kojima bi izmeðu ostalog govorio: “Allahu, oprosti našim mrtvim i našim živim.” Zatim, ako pogledamo u sami dženaza-namaz ,vidjet ćemo da nije ništa drugo do dova za samog umrlog. (Ahkamul-dženaiz, 169.)

2) Sadaka je druga stvar koji korist umrlom ako je za njega učini živi!
Zabilježio je imam Buharija u svom Sahihu od Ibn Abbasa, r.a., da je Sa’du ibn Ubadi umrla majka, dok je on bio odsutan, pa je upitao Allahovog Poslanika, ﷺ.: “Da li će joj koristiti ako za nju udijelim sadaku?”, a Poslanik, ﷺ., mu je odgovorio: ”Da!” (Buharija, br. 2756, 2762, 2870)
Postoji još hadisa koji upućuju da dova koristi umrlom, ali mi ćemo se zadovoljiti spomenutim.

3) Trajna sadaka, koju iza sebe ostavi umrli ili, kako je to još poznato u narodu, hajr ili hajrat koji ostavi iza sebe. Kaže Uzvišeni Allah, dž.š.:
”I Mi smo zapisali ono što su uradili i djela koja su iza sebe ostavili.” (Jasin, 12.)
Hadisi iz sunneta Allahovog Poslanika, ﷺ., koji upućuju na spomenuto su sljedeći.

Zabilježio je imam Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, ﷺ., rekao:
”Kada umre sin Ademov, prestaju njegova djela osim u tri slučaja: trajna sadaka, znanje kojim se drugi koriste i pobožno dijete koje za njega dove upućuje.” (Muslim, br. 4199)

Ibn Madže u svom Sunenu je zabilježio hadis, za koji šejh Albani kaže da je dobar, od Ebu Hurejre, r.a., u kojem Poslanik, ﷺ., kaže:
”Od dobrih djela koja dopiru do vjernika poslije njegove smrti su: znanje kojem je podučavao i širio, pobožno dijete koje je ostavio iza sebe, Mushaf koji je ostao iza njega, mesdžid koji je napravio, kuća koju je za musafire izgradio, potok koji je iskopao, sadaka koju je podijelio u životu i zdravlju dopire do njega poslije njegove smrti!” (Ibn Madže, br. 242)

4) Vraćanje duga, ukoliko je umrli ostao dužan nekome, obaveza je da njegova porodica vrati taj dug iz njegovog imetka prije same raspodjele. Ukoliko bi se desilo da iza njega nije ostalo imetka, pa ga za njega vrati neko drugi, to vraćanje koristi umrlom.

Hadisa koji govore o važnosti vraćanja duga i o tome da samo vraćanje koristi umrlom, postoji više. Od tih hadisa je hadis koji je zabilježio imam Hakim u svom ”Mustedreku” od Semure ibn Džinduba u kojem se kaže da je Allahov Poslanik, ﷺ., jedne prilike, klanjajući jednu dženazu, rekao:
”Zaista je čovjeka koji se nalazi ispred vas (mejjita) od ulaska u Džennet spriječio dug koji nije vratio, pa ako hoćete, spasite ga, a ako hoćete, prepustite ga Allahovoj kazni” (Hakim, br. 2261, šejh Albani kaže hadis je sahih, Ahkamul-dženaiz, str. 15) – tj. ako za njega isplatite dug, koristit će mu to isplaćivanje i spasit će ga od kazne, a ako to ne učinite, bit će prepušten kazni.

U ovu stvar takoðer možemo uvrstiti i napaštanje posta za umrlog, ali ne svakog posta, nego samo posta koji se umrli zavjetovao da će postiti, pa je umro prije nego što je ispostio te dane. Naprimjer, ukoliko se osoba zavjetovala da će postiti pet dana, pa je umrla prije nego što je ispostila te dane, u tom slučaju lijepo je za tu osobu ispostiti te dane. Ova vrsta posta smatra se na jedan način isplaćivanjem duga za umrlog koji je ostao dužan. Od hadisa koji upućuju na ovu stvar imamo hadis koji je zabilježio imam Buhari u svom Sahihu da je Sa’d ibn Ubade došao Allahovom Poslaniku, ﷺ., rekavši mu: “Moja majka je umrla a zavjetovala se da će postiti! Da li ću napostiti za nju?” Poslanik, ﷺ., mu je rekao: ”Naposti za nju.” (Buharija, 5/400)

5) Obavljanje hadždža za umrlog! Od stvari koje takoðer koriste umrlom jeste obavljanje hadždža za umrlu osobu.

Zabilježio je imam Buharija u svom Sahihu od Ibn Abbasa, r.a., da je došla neka žena Allahovom Poslaniku, ﷺ., i rekla: “Moja majka se zavjetovala da će obaviti hadždž, pa je umrla a nije ga obavila, da li ću za nju obaviti hadždž?” Poslanik, ﷺ., rekao je: ”Da, obavi za nju hadždž!”
Kaže hafiz Ibn Hadžer u komentaru ovog hadisa:
“Iz ovoga se razumije dozvoljenost obavljanja hadždža za umrlog.” (Fethul-bari, 4/78)

Takoðer su zabilježili imam Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Abdullaha ibn Abbasa, r.a., da je došla neka žena Allahovom Poslaniku, ﷺ., i rekla:
”Allahov Poslaniče, obaveza hadždža zatekla je mog oca u velikoj starosti, ne može da ga obavi, pa da li ja mogu da za njega obavim hadždž?” Poslanik, ﷺ., reče: “Da!“

Imam Nevevi u komentaru ovog hadisa kaže:
”I iz ovoga zaključujemo da se dobročinstvo prema roditeljima ogleda u činjenju stvari koje im koriste poput vraćanja njihovog duga, da im se hizmeti, da se izdržavaju, da se za njih obavi hadždž i slično!” (Fethul-bari, 4/80, Šerhu Sahihi Muslim, 10/102)

Potrebno je skrenuti pažnju da su meðu narodom poznate neke stvari koje se čine za umrle, a koje nemaju nikakvo utemeljenje u islamskim izvorima, poput: tevhida, mevluda i sličnih stvari!

Takoðer su prisutne neke stvari oko kojih postoji razilaženje kod islamskih učenjaka da li umrlom koriste ili ne, poput učenja Kur’ana. Meðutim, zasigurno se zna da nikada niko od prvih generacija, ashaba,tabiina i učenjaka poslije njih, nije praktikovao učenje Kur’ana za nekog svog umrlog! Nije nam prenesen ni jedan jedini harf o tome da je ikada iko učinio nešto takvo. Tako da možemo zaključiti da je teško da nešto činimo i smatramo ibadetom što nije bilo prisutno ni za vrijeme Allahovog Poslanika, a ni za vrijeme generacija poslije njega, ﷺ.!

Kaže hafiz Ibn Kesir u svom Tefsiru u komentaru 39. ajeta sure An-Nedžm: “I da je čovjekovo samo ono što sam uradi”:
”Kao što čovjek neće nositi grijehe drugih, tako isto i od dobrih djela njemu pripada samo ono što je on sam učinio za sebe. Iz ovog kur’anskog ajeta imam Šafija i oni koji ga slijede zaključili su da sevapi učenja Kur’ana ne dolaze do umrlog, zato što to nisu njihova djela i zarada, zato vidimo da Poslanik, ﷺ., nije svoj ummet uputio na nešto takvo, niti ih je na to podsticao, niti im na to ukazao direktno ili indirektno, niti je preneseno i od jednog ashaba da je činio nešto tako, a da je to kakav hajr, oni bi nas u tome pretekli. Vrste ibadeta su strogo vezane za predaje i nije dozvoljeno dolaziti sa ibadetima na osnovu mišljenja i analogije.”
(Tefsir Ibn Kesira, 4/328)

Ovdje je potrebno ukazati na jednu veliku pojavu koja je mnogo raširena kod običnog svijeta, a to je učenje takozvanih hatmi, gdje neka osoba plati drugoj osobi da za dušu umrlog prouči cijeli Kur’an – hatmu, ili jedan dio poput sure Jasin i slično. Ovakva stvar je strogo zabranjena po konsenzusu islamskih učenjaka. Kaže poznati hanefijski učenjak Ibn Ebi Izz el-Hanefi u svom komentaru ”Tahavijske poslanice”:
”Što se tiče plaćanja nekome da uči Kur’an, a potom da sevape učenja pokloni umrlom, ovakvo nešto nije činio niko iz prvih generacija selefa, niti je iko od imama naredio da se nešto takvo čini, ili pak dozvolio da se to čini.” (Šerhu Akide Tahavijje, 2/672)

Odgovorio: hfz. Dževad ef.Gološ

Osnova je da nije dozvoljeno prodavati vakufsku imovinu kao što se prenosi u predaji od Omera, r.a., da je Allahov Poslanik, ﷺ., rekao: ‘’Udijeli njegovu osnovu, ne smije se prodavati, niti poklanjati, ali će se njegovi plodovi dijeliti.’’ (Buharija)
Međutim, ako će vremenom doći u pitanje svrsishodnost vakufa, tj. da određeni vakuf izgubi svoju vrijednost, ili ako se zgrada sruši, zemlja natopi i tome slično, onda je dozvoljeno prodati taj vakuf s tim da se za iznos koji je naplaćen mora kupiti nešto tome slično ili isto kako bi nadomjestilo funkciju vakufa. Ovo je stav imama Ahmeda, Malika, Ibn Tejmijje i Ibnul-Kajjima. Dokaz tome je predaja u kojoj se spominje da je Omer, r.a., napisao Seadu, r.a., vezano za bejtul-mal u Kufi, kako je ta zgrada postala trošna te da se prenese mesdžid sa tržnice prodavača hurmi, i da se nakon toga novi bejtul-mal postavi ispred kible džamije. Ovaj događaj se odvijao u prisustvu ashaba i niko se od njih tome nije suprotstavio, što je predstavljalo konsenzus.

Isti je slučaj sa kurbanom koji povede hadžija pa se povrijedi prije nego što dođe na mjesto gdje ga treba zaklati. Ako ga zakolje, bit će mu valjan s tim da se ne dovede u situaciju da ugine ili da ga ne bude mogao iskoristiti ili da mu bude otežano dovesti ga.

Tome se može dodati mišljenje da nema smisla zadržavanje predmeta, placa ili određenog oblika vakufa ako od njega nema koristi i sevape osoba koja ga ja uvakufila. Na taj način se gubi cilj vakufske imovine, dok će se njegovom prodajom te kupovinom novog vakufa postići korist i cilj. Ovaj stav je zastupao imam Ahmed. Imam Ebu Hanife također je rekao da je dozvoljeno prodati vakuf zbog ovakvih razloga.

Glede postavljenog pitanja i kompjutera, slučaj će sagledati onaj ko je odgovoran za taj vakuf sa šerijatski obrazovanom osobom te će, na osnovu činjenica koje se budu našle pred njima kao odgovornom komisijom, donijeti zaključak o koristi koja može proizaći iz te prodaje. Također, neophodno je napomenuti da su obavezni bez zadržavanja novca kupiti iste te aparate ili ono što će nadomjestiti njihovu ulogu i produžiti sevap vakifima. Allah najbolje zna.

Odgovorio: Šejh Salih el-Fevzan
Preveo priredio: Harmin Suljić, prof.