Uzvišeni Allah naredio je Poslaniku, ﷺ, da poziva ljude u islam, da ih poziva u obožavanje Uzvišenog Stvoritelja, Jednog, Jedinog. Resulullah, ﷺ, odazvao se ovoj Allahovoj, dželle šanuhu, naredbi i pozivao ljude da posvjedoče da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed, ﷺ, Njegov rob i Njegov poslanik.
Tarik b. Abdullah el-Muharibi pripovijedao je: “Vidio sam Poslanika, ﷺ, kako se na pijaci obraća ljudima, a na njemu crveni ogrtač. Govorio je: ’O ljudi, recite la ilahe illallah, i uspjet ćete.’”(Ibn Hibban, 14/518/6562, Ibn Huzejme, 1/82/159, Lalekai u djelu Šerhul-usul, 4/838/1413, s vjerodostojnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Sahihul-mevarid, 2/1684.)
Buharija, Muslim i neki drugi muhaddisi zabilježili su da je Poslanik, ﷺ, Muazu b. Džebelu, poslavši ga u Jemen, rekao: “Pozivat ćeš kršćane u islam, stoga ih prvo pozovi da očituju šehadet la ilahe illallah”, a u drugoj verziji stoji: “…u obožavanje samo Allaha…”. Komentirajući hadis, Ibn Hadžer je rekao: “U hadisu je dokaz da nevjernik postaje muslimanom nakon što očituje dva šehadeta.”(Vidjeti: Fethul-Bari, 13/355.)
Imam Ibn Menda u djelu El-Iman, 1/198, naslovio je poglavlje Dokazi koji ukazuju da se izgovaranjem riječi la ilahe illallah postaje musliman, i da imetak i život čovjeka koji očituje šehadet postaju sveti. Mikdad b. Amr el-Kindi, radijallahu anhu, jednom je prilikom izjavio: “Upitao sam Resulullaha, ﷺ: ’Allahov Poslaniče, šta misliš, ako bih se sukobio s nevjernikom i on odsjekao moju ruku, a potom se sakrio za drvo govoreći da je prihvatio islam, imam li ga pravo ubiti?’ Resulullah, ﷺ, reče mi: ’Nemaš ga pravo ubiti!’ Ali ja rekoh: ’Allahov Poslaniče, te je riječi izgovorio nakon što mi je odsjekao ruku!’ Međutim, Vjerovjesnik, ﷺ, opet mi reče: ’Nemaš ga pravo ubiti, jer ako ga ubiješ, on će imati tvoj prijašnji status, a ti ćeš imati njegov status prije nego što je izgovorio te riječi.’”(Muslim, 2/82/95, Ebu Davud, 3/45/2644, Ibn Menda, 1/201-203/55-59, i Taberani, 20/247/585.)
Poznato je predanje u kojem stoji da su Usama b. Zejd i jedan ensarija sustigli mnogobošca koji je, nakon što je vidio da mu nema spasa, izgovorio šehadet la ilahe illallah. Međutim, ensarija se okrenuo od njega, dok ga je Usama ubio svojim kopljem. Kada je to ispričao Poslaniku, ﷺ, upitao ga je: “O Usama, zar si ga ubio nakon što je izgovorio la ilahe illallah?!” Usama odgovori: “Allahov Poslaniče, to je izgovorio samo da bi se spasio!” Ali je Poslanik, ﷺ, nastavio ponavljati: “Zar si ga ubio nakon što je izgovorio la ilahe illallah?!” toliko da je Usama poželio da je tek toga dana prihvatio islam.(Muslim, 2/83/96, Ibn Hibban, 11/56/4751, i Ibn Menda, 1/208/63.)
Enes b. Malik, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, ﷺ, posjetio nekog dječaka židova koji se razbolio, a koji je ponekad služio Poslanika, ﷺ. Stao je iznad njegove glave i rekao mu: “Reci la illahe illallah!” Dječak je gledao u svoga oca dok je Poslanik, ﷺ, ponavljao iste riječi. Tada je njegov otac, židov, rekao: “Poslušaj Ebul-Kasima!”, tj. Poslanika, ﷺ. Nakon što je dječak izgovorio dva šehadeta, Poslanik, ﷺ, reče: “Hvala Allahu, Koji ga je mojim uzrokom sačuvao Vatre.”(Buharija, Ebu Davud i Ahmed, 3/175/12278, i ovo je njegova verzija.)
Ebu Hurejre pripovijedao je da su neki muslimani iz pravca Nedžda zarobili čovjeka po imenu Semama b. Usal iz plemena Benu Hanif i svezali ga za džamijski stub. Nakon tri dana, Poslanik, ﷺ, naredio je ashabima da ga oslobode, i oni su to učinili. Semama je otišao nedaleko od džamije, okupao se, ušao u džamiju i rekao: “Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik.”(Buharija i Muslim, 12/71/1764.)Allahov Poslanik, ﷺ, prihvatio je Semamino prihvatanje islama koje je ostvario izgovaranjem šehadeta, a to se jasno zaključuje iz daljnjeg teksta ovog predanja.
Imam Ibn Nasr Mervezi kaže: “Razmišljajući o kur’ansko-hadiskim tekstovima zaključio sam da se izgovaranjem šehadeta ulazi u islam. Svevišnji Allah rekao je: ’Allah svjedoči da nema drugog boga osim Njega, a i meleki i učeni, postupajući pravedno, nema boga osim Njega, Silnog i Mudrog. Allahu je prava vjera jedino – islam!’(Ali Imran, 18-19.) Naime, Uzvišeni Allah rekao je da je njihovo svjedočenje – islam. Svi Poslanikovi, ﷺ, sljedbenici smatraju da čovjek koji izgovori: ’Ešhedu en la ilahe illallah, ve enne Muhammeden resulullah’ postaje musliman. I svi ljudi koji su prihvatili islam pred Poslanikom, ﷺ, to su učinili izgovarajući dva šehadeta.”(Vidjeti: Tazimu kadris-salah, str. 422.)
Šejhul-islam Ibn Tejmijje zapisao je: “Prva obaveza kojom su ljudi zaduženi jeste šehadet la ilahe illallah, Muhammedun resulullah. Time nevjernik postaje muslimanom, neprijatelj – prijateljem, život i imetak – svetim.” (Vidjeti: Fethul-Medžid, str. 73.)
Šejhul-islam Ibnul-Kajjim govorio je o razilaženju učenjaka o pitanju da li se samo priznavanjem Resulullahovog, ﷺ, poslanstva ulazi u islam ili ne. Naime, rekao je da neki učenjaci smatraju da se time postaje musliman, a drugi su, opet, odbacili tu mogućnost. Međutim, neki prave razliku između onih koji u osnovi priznaju Allaha, ali niječu Vjerovjesnikovo, ﷺ,  poslanstvo – koji tim priznanjem postaju muslimani, za razliku od mnogobožaca koji ne mogu postati muslimani sve dok priznajući poslanstvo ne posvjedoče da je Allah jedino istinsko božanstvo koje zaslužuje da mu se klanja.(Vidjeti: Miftahu daris-sea‘da, 1/330.)
Imam Serhasi govorio je: “Odmetnik od islama pokajat će se izgovaranjem dvaju šehadeta i odricanjem od otpadništva koje je počinio.”(Vidjeti: El-Mebsut, 10/112, i Šerhu Fethil-Kadir, 6/70.)
Poznati hanefijski pravnik imam Kasani kaže: “Na osnovu sljedeće tri stvari možemo znati da li je određeni čovjek vjernik: prvo, izgovaranje jednog ili oba šehadeta i jasno odricanje od nevjerstva na kojem je bio…” (Vidjeti: Bedaeus-sanaia, 6/66.)
Ibn Salah veli: “Da bi se neko tretirao muslimanom u spoljašnjosti, dovoljno je da izgovori dva šehadeta.”(Vidjeti: El-Minhadž, 1/132, od imama Nevevija.)
Imam Ibn Redžeb zapisao je sljedeće: “Opće je poznato da je Poslanik, ﷺ, prihvatao islam od onoga ko izgovori samo dva šehadeta, na osnovu toga bi ga smatrao muslimanom, a njegov život svetim. Upravo zato je osudio Usamu b. Zejda kada je ubio mnogobošca koji je izjavio šehadet la ilahe illellah.”(Vidjeti: Džamiul-ulumi vel-hikem, str. 110.) Na drugom mjestu ovaj imam veli: “Ko izgovori dva šehadeta ima status muslimana.”(Vidjeti: Džamiul-ulumi vel-hikem, str. 36.)
Imam Nevevi kaže: “Kada nevjernika neko podstakne da iskreno izgovori la ilahe illallah, Muhammedun resulullah, time postaje musliman po konsenzusu islamskih učenjaka.”(Vidjeti: El-Medžmu, 3/107.) U djelu El-Minhadž, 4/84, ovaj isti imam zapisao je: “Izgovaranjem dvaju šehadeta postaje se musliman.” Slično je naveo imam Merdavi u djelu El-Insaf, 1/403.
Imam Behuti je govorio: “Kada bi kršćanin ili židov izjavio: ’Ja sam musliman’ ili: ’Prihvatio sam islam’, time bi postao musliman, makar ne izgovorio dva šehadeta. Međutim, ako kaže: ’Ja sam musliman, ali ne želim izgovoriti dva šehadeta’, tada se ne bi tretirao muslimanom, sve dok ih ne izgovori.”(Vidjeti: Er-Revdul-murbia, 3/343.) Slično je navedeno u djelu Menarus-sebil, 2/360.
Imam Ebu Tajjib Abadi u svome komentaru na Ebu Davudov Sunen zaključio je: “Prihvatanje islama ogleda se u izgovaranju dvaju šehadeta.”(Vidjeti: Avnul-Mabud, 2/14.)
Navedeni hadisi i mišljenja islamskih autoriteta jasno ukazuju da nevjernik ulazi u islam očitovanjem dvaju šehadeta. Islamski učenjaci razilaze se da li se nevjernik smatra muslimanom ako formalno obavlja namaz: hanefijski učenjaci (pod četiri uvjeta) i hanbelijski pravnici smatraju da se takva osoba tretira muslimanom, za razliku od šafijskih i malikijskih pravnika koji ga čak ni tada ne smatraju muslimanom. Ako neki učenjaci ovakvo formalno obavljanje namaza smatraju mjerodavnim kada je riječ o islamu, šta je onda s očitovanjem dvaju šehadeta iz kojeg se jasno vidi da je određena osoba prihvatila islam. Ovdje se postavlja uvjet, a to je da osoba koja prihvata islam poznaje načelno značenje šehadeta i da se, po nekim učenjacima, odrekne nevjerstva na kojem je bila, a nije uvjet detaljno poznavanje značenja šehadeta niti svih njegovih uvjeta (šartova). Budući da smo saznali ove činjenice, moramo se zapitati: s kojim pravom pojedinci mrcvare ljude koji žele prihvatiti islam tražeći od njih posebne uvjete koje za ulazak u islam nisu uvjetovali ni Kur’an ni hadis ni poznati islamski učenjaci. To je, zapravo, odbijanje ljudi od vjere, a ne njihovo pozivanje u islam, a Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Po konsenzusu svih učenjaka, Isa, alejhis-selam, uzdignut je živ, a ne mrtav. Kada se govori o ovome vjerovjesniku, neophodno je u obzir uzeti sve ajete i hadise o tom pitanju, i tada jasno vidimo da je on uzdignut živ i da će ga Allah, dželle šanuhu, ponovo vratiti na Zemlju, gdje će ostati određeni period. (Vidjeti: Skraćena verzija Ibn Kesirovog tefsira, na bosanskom jeziku, str. 325-327.)
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović

Murdžije su zabludjela muslimanska sekta koja je svojim poimanjem imana i njegovom definicijom izašla izvan okvira ehli-sunnetskog učenja. Po ehli-sunnetskim učenjacima, iman se sastoji od uvjerenja u srcu, riječi (izgovaranjem dva šehadeta) i djela udova, i iman bez ove tri komponente nije validan. Ibn Kesir je naveo da su se Šafija, Ahmed i Ebu Ubejde pozivali na konsenzus učenjaka o tome da se iman sastoji od riječi i djela. (Vidjeti: Tefsirul-Kur’anil-azim, 1/41-42.)
Imam Šafija rekao je: “Ashabi, tabiini i generacije nakon njih, koje smo doživjeli, govorili su da se iman sastoji iz riječi, djela i nijjeta (uvjerenja), i da njegova ispravnost zavisi od spomenutih elemenata.”(Lalekai u djelu Šerhul-usul, 5/957.) Ebu Zurra i Ebu Hatim Razi izjavili su: “Učanjaci iz svih krajeva: Hidžaza, Iraka, Šama i Jemena govorili su da se iman sastoji od riječi i djela.”(Lalekai u djelu Šerhul-usul, 2/198.)
Imam Buharija govorio je: “Sreo sam više od hiljadu učenjaka iz Hidžaza, Mekke, Medine, Kufe, Basre, Vasita, Bagdada, Šama, Egipta… i svi su jednoglasno govorili da je iman sastavljen iz riječi i djela.” (Lalekai u djelu Šerhul-usul,  2/194, Es-Sijer, 12/407, i Fethul-Bari, 1/61. Ibn Hadžer je ovo predanje ocijenio ispravnim.) Ibn Abdulberr veli: “Islamski pravnici i hadiski stručnjaci jednoglasni su u mišljenju da se iman sastoji iz riječi i djela.” (Vidjeti: Et-Temhid, 9/238.)
Imam Begavi kaže: “Ashabi, tabiini i učenjaci ehli-sunneta koji su živjeli poslije njih jednoglasni su u mišljenju da djela spadaju u iman.”(Vidjeti: Šerhus-sunne, 1/38.) A murdžije smatraju da su oličenje imana samo riječi (eventualno i potvrda srcem), i da je iman velikog grješnika ravan imanu vjerovjesnikâ, i ne smatraju činjenje dobrih djela sastavnim dijelom imana. (Vidjeti: Et-Temhid, 4/242, Medžmu’ul-fetava, 3/233, 13/24, 13/29 i 23/197, Džamiul-ulumi vel-hikem, str. 44, Es-Sijer, 5/44, Šerhu kasideti Ibnul-Kajjim, 2/139, Avnul-Mabud, 12/282.)
Međutim, među murdžijama postoji razilaženje o pitanju definicije imana. Naime, džehmije, keramije i murdžietul-fukaha iman ne definiraju istovjetno. Džehmije smatraju da je iman puko srčano uvjerenje, keramije kažu da je to isključivo potvrda jezikom, a murdžietul-fukaha tvrde da je iman potvrda jezikom i srčano uvjerenje. Po murdžijama, iman svih ljudi je isti.(Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 7/93.) Murdžije su saglasni s ehli-sunnetom da ispravan iman podstiče na pokornost i činjenje dobrih djela, ali se ne slažu s tvrdnjom da je činjenje dobrih djela pokazatelj ispravnog vjerovanja. (Uporediti s djelom: Medžmu’ul-fetava, 7/36 i 13/26.) Po nekim učenjacima, murdžije su se podijelile na dvanaest različitih frakcija. (Vidjeti: El-Džamiu li ahkamil-Kur’an, 4/171.)
Kada je riječ o murdžijama, oni sebe, naravno, kao i druge zabludjele sekte, smatraju sljedbenicima istine. Ime murdžije dobili su od ehli-sunneta jer su odvojili djela od imana. Ovaj nakaradni akaidski mezheb, na veliku žalost, raširen je među običnim muslimanima koji smatraju da je dovoljno izjaviti dva šehadeta i mogu se nadati Džennetu. Izjava dvaju šehadeta i srčano uvjerenje jesu elementarni dijelovi imana, ali nisu validni bez djela. Smatram da je gorko iskustvo to što su neki ljudi ovaj izraz pripisali vjernicima koji su čisti od murdžizma. Kada je riječ o tom neosnovanom i pohabanom etiketiranju, daije pojedincima predstavljaju pravu poslasticu. Optužuju ih da su murdžije, jer, navodno, nisu upoznali osnove vjere i nisu se odrekli lažnih božanstava. Ne znam da je ijedan daija pozivao ljude u ovaj pogrešni akaidski mezheb, bilo direktno ili indirektno. To što daije ne smatraju određenu osobu nevjernikom – zbog nedovoljno uvjerljivih argumenata ili što smatraju da je u javnom tekfiru određene osobe veća šteta nego korist – po konsenzusu razumom obdarenih ljudi, ne smatra se murdžizmom. Ali nepravednog etiketiranja pa i proglašavanja otpadnicima nisu bili pošteđeni ni naši najbolji, pa zar će toga biti pošteđene daije! A Allah najbolje zna.
Odgovorio: Dr. Safet Kuduzović