Alejkumusselam. Ako je žena imam, tj. predvodi u namazu, neophodno je razlikovati dva stanja: da žena predvodi žene u namazu i da žena predvodi muškarce u namazu.

Prvo stanje: predvođenje žene džemat žena

Oko imameta (predvođenja) žene džemat žena učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Ono što se prenosi od učenjaka može se svrstati u nekih pet mišljenja (El-Mugni 2/35).
1- Kaže skupina učenjaka da je mustehab ženama kada klanjaju same u džematu da ih jedna od njih predvodi. Ovo se prenosi od Aiše i Ummu Seleme, radijallahu anhuma, od ‘Ata’, Sevrija, Evzai’ja, Šafije, Ishaka i Ebu Sevra.
2- Grupa učenjaka smatra da je to samo dozvoljeno a ne mustehab, a ovo je rivajet od imama Ahmeda.
3- Drugi kažu da je mekruh da žena predvodi namaz žena a ako to urade ispravan im je namaz. Ovo je stav hanefija.
4- Skupina kaže da je to ženama dozovljeno pri klanjanju nafile (poput teravije) a ne pri klanjanju farz namaza. Na ovome su Š’abi, Nehai’ i Katade.
5- A grupa učenjaka smatra da nije dozovljeno ženi da predvodi džemat žena ni u farz namazima niti nafilama. Na ovome su Hasan El-Basri i Sulejman ibn Jesar. A kaže imam Malik: “Žena nikada ne treba da predvodi (namaz)”.
Ispravno mišljenje je da je ženi dozvoljeno da predvodi džemat žena u farz namazu i nafili poput travih namaza. Način klanjanja je da žena imam stane u sredinu prvog safa, a ne ispred safova kao što rade muškarci. A ako je sa njom u džematu samo jedna žena onda ta žena treba stati sa desne strane žene imama. (El-Medžmu’ 4/95) Dokaz za ovo je postupak Aiše i Ummu Seleme, radijallahu anhuma, one bi predvodile namaz žena tako što bi stale u sredinu prvog safa. Ovo bilježe Bejheki i Darekutni u svojim Sunenima i Šafija u svom Musnedu u vjerodostojnim rivajetima.
Od dokaza sa kojim se dokazuje propisanost ili dozvola klanjanja žena u džematu pri čemu ih predvodi žena je svakako i hadis od Ummu Vereke, radijallahu anha, u kojem je došlo da joj je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio (u rivajetu: naredio) da predvodi namaz njenim ukućanima. O ovom hadisu će biti govora.
A što se tiče nagrade, nadati je se da i žene koje klanjaju u džematu imaju nagradu džemata, tj. dvadeset sedam ili dvadeset pet deredža vrijednije od pojedinačnog namaza. Jer je hadis o tome došao u općem značenju: “Namaz u džematu je vrijedniji od namaza pojedinca za dvadeset sedam deredža”,hadis je mutefekun alejhi, a u rivajetu od Ebu Seida, radijallahu anhu, kod Buharije: “Dvadeset pet deredža”.

Drugo stanje: predvođenje žene džemat muškaraca

Nema razilaženja među učenjacima da je šart imameta džemata muškaraca da imam bude muško i da predvođenje žene džemat muškaraca nije validno.
Kaže Ibn Hazm u svojoj knjizi “Meratibul-idžma'” (6/205): “Učenjaci su složni da žena ne predvodi muškarce a da oni znaju da je ona žena, pa ako tako urade njihov namaz je batil (ništavan) po idžmau (konsenzusu)”. Takođe, kaže u knjizi “El-Muhalla” (2/167): “Nije dozvoljeno da žena predvodi muškarca niti muškarce, oko toga nema razilaženja, …”.
Međutim, ispravno je da ima razilaženja među učenjacima po ovom pitanju. Naime, neki učenjaci dozovljavaju da žena bude imam muškarcima. Od tih učenjaka su Ebu Sevr, El-Muzeni i Ibn Džerir Et-Taberi (El-Medžmu’ 4/255, El-Munteka – El-Badži 1/235). Oni dokazuju svoj stav poznatim hadisom od od Ummu Vereke, radijallahu anha, u kojem je došlo da joj je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio da predvodi namaz njenim ukućanima a u njenoj kući je bilo muškaraca i dječaka. Ovaj hadis je prenešen u nekoliko rivajeta sa različitim tekstom hadisa:
Prvi- od Abdurrahman ibn Hallada od Ummu Vereke, radijallahu anha, da ju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posjećivao u njenoj kući, postavio joj je muezzina koji joj je učio ezan i naredio joj je da predvodi u namazu njene ukućane, kaže Abdurrahman: “Vido sam njenog muezzina bio je starac”. Bilježi ga Ebu Davud (592).
Drugi- od El-Velid ibn Džemi’a da mu je pričala njegova nana od Ummu Vereke, radijallahu anha, da je bila naučila Kur’an, a vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, joj je naredio da predvodi namaz njenim ukućanima, i imala je muezzina pa je predvodila svoje ukućane. Ovaj rivajet bilježi Ahmed (6/405).
Treći- od Abdurrahman ibn Hallada od Ummu Vereke, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio: “Krenite sa nama da posjetimo šehidu (tako ju je zvao)”. Pa je dozvolio da joj se uči ezan i da ona predvodi svoje ukućane na farz namazu, a bila je već naučila Kur’ana. Bilježi ga Ibn Huzejme (1676).
Četvrti- od El-Velid ibn Džemi’a od njegove majke od Ummu Vereke, radijallahu anha, da je vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio da joj se uči ezan i ikamet a da ona predvodi svoje žene. Ovaj rivajet bilježi Darekutni (1/279).
Ovaj hadis sa svim njegovim rivajetima ima slabosti: jer El-Velid ibn Džemi’ je slab ravija a po nekima hadis mu je dobar, Abdurrahman ibn Hallad je ravija čija pouzdanost nije poznata, njegova nana je nepoznata osoba, takođe, nije potvrđeno da je Abdurrahman ibn Hallad čuo hadis od Ummu Vereke.
Pored svega, Ibn Hadžer prenosi da je Ibn Huzejme hadis ocijenio vjerodostojnim, a sam Ibn Hadžer kaže da je ravija Abdurrahman ibn Hallad nepoznat, takođe prenosi se da su Darekutni i Ebu Hatim hadis ocijenili dobrim. A od savremenih muhaddisa Albani ga ocjenjuje dobrim a Šuajb Arnaut slabim.
Na dokazivanje sa ovim hadisom se može odgovoriti sa više strana (El-Mugni 3/33, Minehatul-‘allam 3/441):
Prvo- da je hadis slab, a o čemu je već bilo govora.
Drugo- ako bi uzeli da je hadis dobar, vjerodostojan i prihvatljiv sa njim se može dokazivati dozvola ili propisanost predvođenja žene džemat žena jer je Ummu Vereka, radijallahu anha, predvodila žene iz njene kuće.
Treće- ako bi i prihvatili da je ona predvodila neke od muških osoba onda je to situacija specifična samo za nju a ne da je to opći propis i drugim ženama.
Četvrto- neki učenjaci kažu da se vim hadisom može dokazivati dozovla da žena bude imam muškarcima u slučaju nužde poput toga da u džematu nema muško koje zna pravilno učiti Fatihu. (Hašijetu Ibn Kasim 2/313)
Peto- u svim rivajetima nije potvrđeno da je muezzin klanjao za Ummu Verekom, radijallahu anha, moguće je da je nakon učenja ezana išao u mesdžid na namaz.
Šesto- u rivajetu Darekutnija se jasno naglašava da je ona predvodila džemat žena.
Učenjaci koji zauzimaju prvi stav, tj. da ženi nije dozovljeno da predvodi džemat muškaraca i da ako tako klanjaju muškarcima namaz nije validan oni argumentiraju svoje mišljenje sljedećim dokazima:
Prvi- hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu (440) od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najbolji safovi muškaraca su prvi a najgori zadnji, a najbolji safovi žena je zadnji a najgori prvi”. Kaže imam Nevevi: “Što se tiče safova muškaraca, uzima se opće značenje hadisa da su uvijek najbolji safovi muškaraca prvi a najgori zadnji. A što se tiče safova žena, u ovom hadisu se govori o safovima žena koje klanjaju sa muškarcima, a kada klanjaju odvojeno a ne sa muškarcima onda su njihovi najbolji safovi prvi a najgori zadnji. Značenje toga da su najgori safovi muškaraca zadnji a kod žena prvi je da onaj ko klanja u njima ima najmanju nagradu i da je to najdalje od onog što Šerijat traži, a značenje najboljih safova je suprotno tome. Ženama je vrijednije klanjati u zadnjim safovima kada klanjaju zajedno sa muškarcima jer su dalje od miješanja sa muškarcima, gledanja u njih, slušanja, vezanja srca za njih i slično, a klanjanje u njihovim prvim safovima je pokuđeno zbog suprotno spomenutog, a Allah zna najbolje”. Prema tome, najgori safovi žena su prvi jer su najbliži muškarcima, pa kako onda da u Šerijatu bude dozvoljeno da žena predvodi namaz muškaraca a taj isti Šerijat joj naređuje da bude što dalja od muškaraca?
Drugo- hadis od Ibn Omera, radijallahu anhuma, kojeg bilježe Ebu Davud i Ahmed a šejh Albani ga ocjenjuje vjerodostojnim, u njemu je došlo: “Ne zabranjujte vašim ženama (odlazak u) mesdžide, a njima su njihove kuće bolje”. Znači da je ženama namaz vrijedniji kada ga klanjaju u njihovim kućama, smisao toga je u tome što su time muškarci sigurniji od padanja u fitnu zbog žena. Pa ako Šerijat tretira klanjanje žene u njenoj kući boljim djelom nego da ode u mesdžid zbog toga da ne bi izazivala fitnu, pa kako onda da bude dozvoljeno da žena predvodi muškarcima namaz u džematu?
Treće- hadis mutefekun alejhi od Sehl ibn S’ada Es-Sai’dija, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Pljeskanje rukama je za žene” prilikom upozoravanja imama kada pogriješi, dok je za muškarce izgovaranje tesbiha (tj. riječi Subhanallah). Kaže Ibn Hadžer: “Kao da je ženama zabranjeno izgovaranje tesbiha jer je njima uopćeno naređeno da stišavaju svoj glas u namazu iz bojazni zbog fitne”. Pa ako je ženama zabranjeno da riječima upozore imama kada pogriješi nego ja na njima da pljeskaju šakama kako ne bi podigla svoj glas u prisustvu ljudi pa kako onda da ona predvodi namaz muškaraca ili da im drži hutbu?
Četvrto- hadis od Enes ibn Malika, radijallahu anhu, kojeg bilježe Buharija (380) i Muslim (1531) u kojem je došlo su Enes, njegova nana i jetim klanjali za Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, pri čemu kaže Enes, radijallahu anhu: “Posafali smo se ja i jetim iza njega a starica iza nas”. Kaže Ibn Hadžer: “Hadis ukazuje na to da se žena ne safa u safu sa muškarcima, a osnov toga je bojazan od fitne žena”. Ako je propisano da žena staje sama iza safa i zabranjeno joj je da se safa zajedno sa muškarcima u istom safu, pa kako da se ona postavi za imama da predvodi džemat muškaraca?
Peto- četrnaest stoljeća je bila praksa muslimana da žena ne predvodi namaz muškog džemata muslimana, pa onaj ko to prekrši on slijedi put koji nije put muslimana. A Uzvišeni kaže: “Onoga ko se suprotstavi Poslaniku, a poznat mu je Pravi put, i koji pođe putem koji nije put vjernīkā, pustićemo da čini šta hoće, i bacićemo ga u Džehennem – a užasno je on boravište!” (En-Nisa’ 115)
Šafijski učenjak Nevevi u knjizi “El-Medžmu'” (4/125), hanbelijski učenjak Merdavi u knjizi “El-Insaf” (2/265) i malikijski učenjak Ahmed ibn Gunejm u knjizi “El-Fevakihu ed-devani” (1/204) svi oni naglašavaju da namaz muškaraca i žena za imamom ženom nije dozvoljen, a ako bi ga klanjali muškarcima je namaz batil (tj. neispravan) a ženama je ispravan.
Kaže imam Šafija u knjizi “El-Ummu” (1/191): “Ako bi žena predvodila namaz muškaraca, žena i muške djece, namaz žena bi bio ispravan a namaz muškaraca i dječaka batil, jer je Uzvišeni Allah učinio muškarce onima koji upravljaju ženama i On je njima uskratio da budu staratelji, zato niukom slučaju nije dozvoljeno da u namazu žena bude imam muškarcu”.
Nema sumnje, da nakon iznesenih dokaza jednog i drugog mišljenja učenjaka da je stav ogromne većine učenjaka ovog ummeta, tj. zabrana žene da u namazu predvodi džemat muškaraca, jedino i isključivo ispravan i prihvatljiv. A dokaz drugog mišljenja, tj. hadis o Ummi Vereki, radijallahu anha, i njenom predvođenju ukućana, je neodrživ zbog svoje slabosti i mogućnosti da se mnogostruko tumači. A Allah najbolje zna. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam. Ja ne znam koji je on Kur’an proučavao, jer ako je proučavao onaj koji je u rukama muslimana u njemu nema ni jedan ajet u kojem se kaže da je Zemlja kao ravna ploča. Jedino ako ne misli na dvadeseti ajet u suri El-Gašije u kojem je došlo da Uzvišeni kaže: “I Zemlju, kako je prostrta”, tu je spomenuta riječ “sutihat” što na arapskom znači “površina” a mufessiri Kur’ana poput Ibn Kesira tumače riječima: “busitat ” – produžena, “meddet” – proširena, “mehhedet” – prostrta. U svakom slučaju, ni jezičko ni tefsirsko značenje ničim ne upućuje na to da je u ajetu rečeno da je Zemlja ravna ploha.
A da je to tako najbolje ukazuje to što je donesen idžmau (konsenzus) islamskih učenjaka da je Zemlja okruglog oblika. Zaista je nespojivo da u Kur’anu dođe da je Zemlja ravna ploča (kako to tvrdi ovaj “veliki poznavalac” Kur’ana) a da sa druge strane islamski učenjaci budu složni na tome da je Zemlja okruglog oblika.
Naime, malo je poznato među muslimanima da su muslimani, tačnije muslimanski učenjaci, smatrali da je Zemlja okruglog oblika i za to imali argumente. To su tvrdili prije na nekoliko stoljeća nego što će Crkva u Italiji spaliti Džordana Brunu a anatemisati ostale znanstvenike zbog njihove tvrdnje da je Zemlja okrugla, jer je Crkva držala da je Zemlja ravna ploča. Naravno ovi znanstvenici koji su živjeli u vrijeme takozvanog Humanizma i Renesanse, kako su nas učili u školama, su bili pod uticajem španske muslimanske civilizacije, a što nas nisu učili u školi.
U narednom tekstu ćemo navesti islamske učenjake od kojih se prenosi da su rekli da nema razilaženja među islamskim učenjacima da su nebesa i Zemlja poput lopte. prenosi imam Ibn Tejmije u knjizi Medžmu’u-fetava (25/195) da je učenik imama Ahmeda, poznati veliki učenjak koji je napisao oko 400 djela, Ahmed ibn Džafer ibnul-Munadi rekao: “Nema razilaženja među učenjacima da su nebesa poput lopte”. Dodaje Ibn Tejmije: “Takođe, složni su učenjaci da je Zemlja sa svim kopnima i morima poput lopte”. A na drugom mjestu u istoj knjizi (6/586) prenosi Ibn Tejmije da su se dva čovjeka sporila oko izgleda nebesa i Zemlje, da li su ona poput dva okrugla tijela ili ne. Jedan je to tvrdio a drugi negirao. Pa im je on odgovorio: “Nebesa su kružnog oblika kod muslimanskih učenjaka, prenosi idžma’u muslimana po ovome više od jednog učenjaka, poput Ahmeda ibn Džafera el-Munadija, jednog od od velikih učenjaka iz druge generacije (živio po Miladu 870-947), učenika Imama Ahmeda, koji je napisao oko 400 knjiga. Prenosi idžma’ na tome imam Ebu Muhammed ibn Hazm (živio po Miladu 996-1064), Ebul-Feredž ibnul-Dževzij (živio po Miladu 1114 –1201) i prenijeli su učenjaci to isto u poznatim senedima od ashaba i tabi’ina, spomenuli su to iz Allahove knjige i sunneta Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Pojasnili su taj stav i sa razumskim dokazima a o tome su već donešeni i astronomski proračuni. Nije mi poznato među poznatim učenjacima muslimana da je neko to negirao osim jedna mala skupina od Ehlul-kelama kada su se raspravljali sa astrolozima rekli su, navodeći kao primjer da je dozvoljeno da (nebesa i Zemlja) budu četvrtaste ili šestougaone i slično, oni nisu zanegirali da su nebesa i Zemlja kružnog oblika nego kažu da je moguće da bude i suprotno tome. A nije mi poznat neko ko je rekao da nisu kružnog oblika osim nekog čija se ne uzima od neznalica”. Kaže Ibn Hazm (živio po Miladu 996-1064) u svojoj knjizi El-Fisalu (2/78): “Niko od muslimanskih imama koji zaslužuje ime imama po znanju nije zanegirao okrugli oblik Zemlje (tekvirul-erd), niti je od ijednog od njih zabilježena i jedna riječ u neprihvatanju istog. Nego argumenti Kur’ana i sunneta su došli sa potvrđivanjem njenog okruglastog oblika”. Zatim je naveo dokaze o tome. Od glavnih dokaza iz Kur’ana sa kojima dokazuje Ibn Hazm, Rešid Rida, Zuhajli, Ibn Usejmin i ostali učenjaci loptast izgled Zemlje su riječi Uzvišenog: “Nebesa i Zemlju je sa ciljem stvorio; On noću zavija dan i danom zavija noć, On je Sunce i Mjesec potčinio, svako se kreće do roka određenog. On je Silni, On mnogo prašta!” (Ez-Zumer 5) Dokaz je u riječima: “On noću zavija dan i danom zavija noć”, jer riječ “zavija” znači da se nešto oko nečeg omotava a općepoznato je da noć i dan smjenjuju jedno drugo na Zemlji, onda to znači da ako dan zavija noć i obrnuto, a smjenjuju se oko Zemlje, to neminovno ukazuje da je Zemlja loptasta jer se noć i dan zavijaju oko nje smjenjujući jedno drugo. Takođe, prenosi se od mnogih učenjaka da bi govorili da ako bi čovjek krenuo sa jednog mjesta na Zemlji i kretao se u jednom pravcu da bi opet došao na to mjesto.
Prema tome kod muslimana nije nikad bilo sumnje da je Zemlja loptastog oblika. Oni koji su tvrdili da je Zemlja ravna kao ploča su filozofi i Crkva, zato nemaš razloga da se sikiraš ili uznemiravaš. Budi ponosan što si sljedbenik jedine ispravne vjere Islama koja se nikad nije kosila sa validnim naučnim činjenicama. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam.
Pitanje o kojem govoriš se vraća na mes’elu upotrebe slika na kojima je naslikano ono što ima dušu, a ona traži malo više prostora da bi se obradila.
Naime, korištenje i upotreba slika na kojima je naslikano ono što ima dušu, svejedno bile one naslikane rukom ili aparatom, je pitanje koje se potpuno razlikuje od samog crtanja i slikanja koji su zabranjeni na osnovu jasnih i nedvosmislenih hadisa. Prenosi Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (10/480) mišljenja učenjaka oko upotrebe crteža, slika i kipova (svega što je u trodimenzionalnom obliku a ima dušu) onako kako ih je rezimirao malikijski učenjak Ibnul-Arebi:
Prvo: ako je slika u trodimenzionalnom obliku (kip i slično) od onoga što ima dušu zabranjeno je njeno korištenjo po idžmau (konsenzusu) učenjaka (naravno, iz ovoga se izuzimaju lutke).
Drugo: ako je crtež ili slika na papiru, platnu, odjeći ili slično učenjaci imaju četiri mišljenja oko njihove upotrebe:
Prvo – opća dozvola koju dokazuju hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim a u kojem je došao izuzetak za dozvoljenu upotrebu slika: “Osim slike na odjeći”.
Drugo – opća zabrana na koju ukazuju hadisi u kojima je došla zabrana slikanja u općem smislu.
Treće – ako je ono što ima dušu naslikano u svom potpunom izgledu onda je upotreba tih slika haram, a ako je naslikano bez glave ili u pojedinačnim dijelovima onda je dozvoljena upotreba. A ovo mišljenje je po njemu (po Ibnul-Arebiju) najispravnije. Dokaz za njega je hadis koji bilježi Nesai u kojem je došlo da Džibril, alejhi selam, nije htio da uđe u kuću Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer je na zavjesi bila slika a onda je naredio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ili da odsiječe glave na slikama ili da od njih napravi šilte na kome će se sjediti, i dodao je da meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima slika. Albani ovaj hadis ocjenjuje vjerodostojnim.
Četvrto – ako slika nije okačena i obješena onda je dozvoljena njena upotreba a u suprotnom nije dozvoljeno. Dokaz za to je hadis od Aiše, radijallahu anha, koja prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao sa putovanja a ona je prekrila otvor na zidu zavjesom na kojoj su bile crteži, pa čim je to vidio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, lice mu je promijenilo boju. Pa je rekao: “O Aiša, ljudi koji će se najžešće kažnjavati kod Allaha na Sudnjem danu su oni koji oponašaju Allahovo stvaranje”. Pa kaže Aiša da su isjekli tu zavjesu i napravili od nje jedan ili dva jastuka. Hadis je mutefekun alejh. Zatim Ibn Hadžer pravi spoj između trećeg i četvrtog mišljenja i navodi dokaz koji to podupire, tj. gore spomenuti hadis kojeg bilježi Nesai.
Pa je tako po Ibn Hadžeru zabranjeno upotrebljavati slike svega onoga što ima dušu a naslikano je u svom potpunom i cjelovitom izgledu, a ako je naslikano bez glave ili u pojedinačnim dijelovima onda je dozvoljena upotreba s tim da se ne vješa ili stavlja na istaknuta mjesta i slično.
A šejh Usejmin kada je upitan o upotrebi slika onoga što ima dušu podijelio je te slike na pet vrsta i za svaku od njih naveo šerijatski propis i dokaz.
Prva vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) s namjerom veličanja onog što je naslikano, poput slika kraljeva, predsjednika, ministara, učenjaka i slično, njihova upotreba u ovakvom obliku je haram.
Druga vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) ali kao uspomene, poput slike prijatelja, djece, roditelja i slično, njihova upotreba je takođe haram.
Treća vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) radi ukrasa poput slika na zavjesama, zidovima i slično, upotreba ovih slika je takođe haram.
Četvrta vrsta – slike kojima se ne pridaje značaj (na način da se okače i vješaju) poput slika na tepisima, posteljini, šiltetima, dekama i slično. Upotreba ovih slika po većina učenjaka, kako prenosi Nevevi, je dozvoljena.
Peta vrsta – slike koje je teško ili skoro nemoguće izbjeći, poput slika u novinama, časopisima, knjigama, na novcu i slično, a za kojima musliman ima potrebu zbog njihove koristi. Upotreba ovih sredstava je dozvoljena sa slikama koje su u njima ili na njima zbog nemogućnosti da se izbjegnu.
Prenosi Bejheki u svom Sunnenu da je Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhu, rekao: “Slika je glava, pa kada se otkloni glava onda to nije slika”, a šejh Albani je ovaj rivajet ocijenio vjerodostojnim. Takođe, isto ovo se prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, i Ikrime. A imam Ahmed je rekao: “Slika je glava”, a kada bi htio da uništi sliku obrisao bi glavu.
Iz svega spomenutog se može rezimirati otprilike onaj stav koji je zauzeo Ibn Hadžer, a to je da slike na kojima je naslikano ono što ima dušu (ljudi, meleci, životinje, džini) nije dozvoljeno vješati (na zid, ormar i slično) radi veličanja, uspomene ili ukrasa, a ako je ono što je naslikano u potpunom svom izgledu, onda ih takođe nije uopće dozvoljeno upotrebljavati. Dozvoljena je upotreba onog što je naslikano ako mu je obrisana glava ili ako su te slike naslikane na onome po čemu se gazi ili sjedi. Iz zabrane korištenja slika, kao što navodi šejh Usejmin, se izuzimaju slike za dokumente i slike u novinama, časopisima, knjigama, na novcu i slično zbog nužde i nemogućnosti da se izbjegnu.
Prema tome, to što je radio djed tvog muža se ne slaže sa hadisima i stavovima učenjaka, ispravno je da slike nije dozvoljeno vješati na zidove, stavljati na ormare i slično. Nastoj ubijediti svoga muža da je to ispravno, te da nije argument u djelima naših djedova nego u dokazima Kur’ana i Sunneta. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com