Mahrem je osoba s kojom je ženi trajno haram sklopiti brak, zbog krvne bliskosti, srodstva po mlijeku ili tazbinstva. Uvjet validnosti mahrema kao pratioca na putovanju jeste da bude razuman i punoljetan. Neki učenjaci ne uvjetuju punoljetnost nego smatraju da mahrem na putovanju može biti dječak pred punoljetnost ako je u stanju ispuniti ulogu mahrema. Muž je poput mahrema po pitanju pratnje žene na putovanju. (El-Mevsuatul-fikhijetul-kuvejtijja)

Šerijatskopravni status putovanja žene bez mahrema razlikuje se shodno stanju i okolnostima. O nekim situacijama učenjaci imaju jedinstven stav, a o drugim imaju različita mišljenja.

Prvo: učenjaci su jednoglasni u mišljenju da je ženi dozvoljeno da putuje bez mahrema u slučaju prijeke potrebe, kao što je hidžra iz zemlje nevjerstva u zemlju islama, bjekstvo iz zarobljeništva i sl.

Drugo: učenjaci su jednoglasni u mišljenju da ženi nije dozvoljeno da putuje bez mahrema ukoliko putovanje za nju predstavlja fizičku ili moralnu opasnost. U tom kontekstu Ibn Tejmijja kaže: “Muslimani su složni da ženi nije dozvoljeno putovati osim na način da bude sigurna i zaštićena od neželjenog. Učenjaci su naveli šta svako od njih smatra da predstavlja sigurnost i zaštitu žene, poput društva skupine pouzdanih žena i pouzdanih muškaraca…“ (Šerhul-umda)

Treće: žena koja je u mogućnosti da obavi hadž i ima muža ili mahrema koji će je pratiti na tom putovanju, dužna je, prema konsenzusu islamskih učenjaka, obaviti hadž.

Nakon što smo uočili stanja u pogledu kojih su učenjaci jednoglasni, možemo precizno ukazati na stanje u pogledu kojeg učenjaci imaju oprečna mišljenja. To je stanje kada žena ispunjava uvjete obaveznosti hadža, ali nema muža ili mahrema koji bi je pratio na tom putovanju, međutim, u mogućnosti je sigurno putovati u pratnji pouzdanih žena. Da li je dužna obaviti hadž u takvim okolnostima ili ne? Da li joj je dozvoljeno putovati na takav način ili ne? Učenjaci imaju sljedeća mišljenja:

Prvo mišljenje jeste da žena koja nema mahrema nije dužna obaviti hadž, a ženi je zabranjeno putovati bez muža ili mahrema, bilo to putovanje radi hadža ili nečeg drugog, bez obzira na to da li se radi o obaveznom hadžu ili nafili. Ovo mišljenje zastupaju učenjaci hanefijskog i hanbelijskog mezheba, te imami Nehai, Hasan el-Basri, Tavus, Šabi, Sevri i drugi. (Ibn Humam, Fethul-Kadir, Ibn Kudama, El-Mugni, Ali eš-Šelan, En-Nevazilufil-hadž)

Najistaknutiji argument ovog mišljenja jeste predaja Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, u kojoj se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “‘Neka se muškarac nikako ne osamljuje sa ženom osim u prisustvu mahrema! Neka žena ne putuje osim u pratnji mahrema!’ Čuvši te riječi, jedan od prisutnih upita: ‘Allahov Poslaniče, moja je supruga krenula na hadž, a ja sam se prijavio za učešće u toj i toj bitki!’ Na to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Vrati se i obavi hadž zajedno sa svojom suprugom!’” (Buhari i Muslim)

Ovim hadisom Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naređuje čovjeku da ostavi džihad, nakon što mu je postao obavezan, kako bi se pridružio svojoj supruzi na putovanju radi hadža, a obaveza se ne ostavlja osim radi veće obaveze. Uz to, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne pita da li ona putuje u skupini pouzdanih pratilaca ili ne, što znači da je prisustvo mahrema ili muža neophodno.

Ovakvom usmjerenju hadisa oponirano je primjedbom da džumhur – izrazita većina učenjaka smatra da mahremu ili mužu nije vadžib (obaveza) krenuti na put kako bi žena obavila hadž u njegovoj pratnji, što znači da je ovdje Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ukazao na ono što je bolje, a ne na ono što je obavezno. Tome u prilog ide predaja u kojoj je umjesto riječi: “…a ja sam se prijavio za učešće u toj i toj bitki”, kazano: “…ja želim da krenem sa tom i tom vojskom, a moja žena želi (obaviti) hadž!” (Buhari). Kontekst ove predaje ukazuje da se radi o onome što je bolje i prioritetnije činiti.

Drugi dokaz prvog mišljenja jesu brojne predaje koje uopćeno zabranjuju putovanje žene bez mahrema, poput predaje od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojoj navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ženi koja vjeruje u Allaha i Sudnji dan nije dozvoljeno da putuje na udaljenost od jednog dana i noći osim u pratnji svog mahrema” (Buhari). Ovaj je hadis jasan i konkretan dokaz da je ženi zabranjeno putovati bez mahrema.

Drugo mišljenje jeste da postojanje mahrema nije uvjet da bi hadž ženi bio obavezan. Ukoliko žena nema muža ili mahrema koji bi s njom putovao, a u mogućnosti je da putuje u društvu pouzdanih pratilaca, dužna je obaviti hadž. Ovo mišljenje zastupaju učenjaci malikijskog i šafijskog mezheba, a prenosi se od Aiše, Ibn Omera i Abdullaha b. Zubejra, radijallahu anhum, te od Ata b. Ebu Rebaha, Ibn Sirina, Zuhrija i drugih. (Dirdir, Eš-Šerhul-kebir, Ensari, Esnal-metalib, Ibn Kudama, El-Mugni, Ali eš-Šelan, En-Nevazilufil-hadž)

Učenjaci koji zastupaju ovo mišljenje različito tumače pouzdanu pratnju koja je uvjet dozvole putovanja bez mahrema, a skupinu pouzdanih žena i muškaraca jednoglasno smatraju zadovoljavajućom. (Dirdir, Eš-Šerhul-kebir, Ibn Muflih, El-Furu vetashihuh)

Prvi dokaz koji u prilog svom mišljenju navode ovi učenjaci jeste kur’anski ajet: “Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti” (Alu Imran, 97). Ovaj ajet svojim općim značenjem obuhvata muškarce i žene, te ako žena ispunjava uvjete hadža i u mogućnosti je putovati sa pouzdanim društvom, to je i dužna, jer u takvom je društvo sigurna i zaštićena kao i u prisustvu mahrema. Ovom dokazu oponirano je time što se navodi da je ajet uopćen, dok su hadisi u kojima se propisuje pratnja mahrema posebni i direktni u ovom pitanju.

Drugi dokaz jeste hadis Adijja b. Hatema, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Poživiš li duže, doista ćeš vidjeti ženu u svom hevdedžu (jahalici za žene) kako putuje od Hire sve dok ne obavi tavaf oko Kabe, ne bojeći se nikog osim Allaha!” (Buhari). Putovanje žene u ovom hadisu spomenuto je u pozitivnom kontekstu, a da je njeno putovanje bez mahrema uz sigurnost puta zabranjeno, to bi Poslanik pojasnio, jer nije dozvoljeno šutjeti u trenutku potrebe za pojašnjenjem.

Ovom dokazu oponirano je tako što se navodi da je hadis izrečen u kontekstu nagovještaja stvarnosti koja će se desiti, a ne u kontekstu pojašnjenja propisa, dok su hadisi koji uvjetuju mahrema izrečeni izravno o tom propisu.

Treći dokaz jeste predaja u kojoj se navodi da je Omer, radijallahu anhu, na posljednjem hadžu koji je obavio dozvolio ženama Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da putuju na hadž u pratnji Osmana i Abdurrahmana, radijallahu anhu (Buhari). Postupak Omera i saglasnost ostalih ashaba dokaz je da je ženama dozvoljeno putovati bez mahrema u društvu pouzdanih žena.

Treće mišljenje: ženi je dozvoljeno putovanje radi obaveznog hadža ukoliko je sigurna na tom putu, a postojanje mahrema ili skupine pouzdanih žena nije uvjet. Ovo mišljenje zastupa zahirijski mezheb, a odabrao ga je i Ibn Tejmijja, podržavajući ovo mišljenje kada se radi o svakom putovanju radi ibadeta i Allahu dragog djela. (Ibn Hazm, El-Muhala, Ibn Tejmijja, El-Ihtijaratul-fikhijja)

Dokazi koji se navode u okviru ovog mišljenja identični su dokazima drugog mišljenja, s tim što su učenjaci koji zastupaju drugo mišljenje uvjetovali postojanje pouzdane pratnje kojom se ostvaruje potrebna sigurnost žene na putovanju, dok oni koji zastupaju treće mišljenje propis vežu izravno za sigurnost putovanja bez obzira na način na koji se ono ostvari.

Nevevi i Ibn Hadžer prenose konsenzus učenjaka u pogledu toga da ženi nije dozvoljeno putovati bez mahrema osim u stanju prijeke potrebe, poput putovanja radi hidžre iz zemlje rata u zemlju islama, a razilaženje postoji samo kada se radi o putovanju radi hadža i umre. (Nevevijev komentar Muslima i Fethul-Bari)

Spomenuti konsenzus učenjaka odnosi se na stanje kada putovanje za ženu predstavlja fizičku ili moralnu opasnost, međutim, kada se radi o putovanju u kojem nema takve opasnosti, učenjaci imaju različite stavove. (Vidjeti: Šerhul-umda i Nevevijev komentar Muslima)

Poznati učenjak malikijskog mezheba Badži, pojašnjavajući propis mahrema ili pouzdane skupine prilikom putovanja žene, kaže: “Vjerovatno se ovo što su neki naši učenjaci kazali odnosi na pojedinačno putovanje ili putovanje u malom broju, dok su ogromne karavane i sigurni javni prometni putevi, po meni, poput naseljenog mjesta u kojem su tržnice i pijace, u kojima je žena sigurna bez mahrema ili društva druge žene. Ovo je mišljenje preneseno od Evzaija.” (El-Munteka)

Štaviše, u poznatom djelu malikijskog mezheba, Mevahibul-Dželili, poriče se postojanje razilaženja u pogledu dozvoljenosti putovanja bez mahrema u sklopu ogromnih karavana ili ogromne nepobjedive vojske, svejedno radilo se o obaveznom, pohvalnom ili dozvoljenom putovanju, jer, prema ovom mišljenju, nema razlike između takvog putovanja i boravka u naseljenom mjestu. (Hattab, Mevahibul-Dželili)

Da li su savremena prijevozna sredstva, koja prevoze veliki broj putnika, poput aviona, brodova, vozova i sl., poput ogromnih karavana u kojima je ženi dozvoljeno putovati bez mahrema, kao što su to istakli spomenuti učenjaci malikijskog mezheba? Savremeni učenjaci imaju dva različita mišljenja:

Prvo mišljenje: ženi nije dozvoljeno da putuje avionom i drugim prijevoznim sredstvima radi obavljanja hadža ili nekog drugog cilja, osim u pratnji muža ili mahrema. Ovo mišljenje zastupaju Ibn Baz, Ibn Usejmin, Salih el-Fevzan, Munedžid i drugi (Fetaval-ledžne, El-Munteka min fetava Fevzan, br. 435, Fetava erkanil-islam, br. 458, Fetaval-islam sualun ve dževab, br. 34380)

Kao dokaz za ovo mišljenje navode se spomenute predaje u kojima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje ženama putovanje bez mahrema. Promjena sredstva i načina putovanja ne utječe na promjenu ovog propisa, jer je zabrana vezana za samo putovanje. Ne može se reći da taj propis važi za stara vremena, a za nova ne, jer su šerijatski propisi od Allaha, koji jednako poznaje prošlost, sadašnjost i budućnost. Ma koliko sredstva putovanja napredovala, propis mahrema ostaje isti, sve što se smatra putovanjem, poprima taj propis. Žena koja nema mahrema nije dužna obaviti hadž, jer se ne smatra od onih koji su to u mogućnosti.

Zatim, žena putujući bez mahrema u avionu i sl., postaje predmet težnje pokvarenjaka i fasika koji ne drže do vjere, a to je prisutno u svim vremenima.

Drugo mišljenje: putovanje žene savremenim prijevoznim sredstvima, poput aviona, broda voza i sl., bez mahrema dozvoljeno je ukoliko je žena na tom putu sigurna. Ovo mišljenje načelno su odabrali mnogi savremeni učenjaci, od kojih su: Abdullah b. Džibrin, Selman el-Auda, Jusuf el-Karadavi, Halid el-Muslih, Ebu Abdulmuiz Ferkus, Mustafa ez-Zerka, i drugi. (Fetava Ibn Džibrin, Fetava Ebu Abdulmuiz Ferkus, br. 209, Fetava Mustafa ez-Zerka 138/1, Ali eš-Šelan, En-Nevazilu fil-hadž, 108)

Dokazi koji se navode za ovo mišljenje:

Prvo: Putovanje ne spada u kategoriju obredoslovlja, što znači da je osnova u propisima putovanja osvrt na smisao i značenje propisa. Mahrem je uvjetovan radi zaštite i sigurnosti žene, te ako se taj cilj postigne na drugi način, mahrem nije obavezan.

Drugo: Stvari koje su preventivno zabranjene postaju dozvoljene u stanju potrebe. Putovanje žene bez mahrema vrsta je preventivne zabrane, što znači da je u slučaju potrebe dozvoljeno.

Treće: Putovanje u modernom vremenu nije poput putovanja u ranijim vremenima kada je žena bila u potrebi za pomoći pri jahanju i silasku s jahalice i kada je putovanje bilo obavijeno brojnim opasnostima, zbog dugotrajnosti i teških uvjeta puta, prisustva razbojnika i sl. U ovom vremenu putovanje je uveliko olakšano, a odvija se u velikoj sigurnosti, pod nadzorom službenih lica i u pratnji velikog broja muškaraca i žena, što daje veliku sigurnost svim putnicima.

Rezime: Na osnovu spomenutih hadisa u kojima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje putovanje žene bez mahrema, zaključujemo da je osnova i pravilo da žena ne putuje sama, nego je obaveza da bude u pratnji mahrema ili muža, kao što hadisi na to nedvosmisleno ukazuju. Mišljenju da je ženi dozvoljeno putovati na hadž i slična putovanja, za kojima postoji stvarna potreba, a žena je pri tome sigurna, ide u prilog činjenica da putovanje ne spada u kategoriju obredoslovlja, što znači da je osnova u propisima putovanja osvrt na smisao i značenje propisa, međutim, postoji mogućnost da prepoznavanje suštine određenog propisa ne bude potpuno, što rezultira neizvršenjem propisa na način kako je to Zakonodavac odredio, dok se doslovnom primjenom ne ulazi u takav rizik. Stoga žena koja putuje u pratnji mahrema pouzdano zna da je primijenila šerijatski propis, za razliku od one koja putuje bez mahrema oslanjajući se na sigurnost puta. Ipak, kada žena nije u stanju osigurati pratnju mahrema na putu, a radi se o imanskom putovanju, kao što je odlazak na hadž u pouzdanoj pratnji, preferirajuće mišljenje u takvom stanju jeste dozvola, zbog spomenutih dokaza i kako joj ne bi bila uskraćena prilika da obavi tu veliku islamsku dužnost. Allah najbolje zna!

http://el-asr.com/pitanja/da-li-je-zeni-dozvoljeno-da-putuje-na-hadz-bez-mahrema/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/

Iddet, period pričeka žene nakon prvog ili drugog razvoda braka traje tri hajza, ukoliko žena dobiva mjesečni ciklus, a tri mjeseca ako ne dobiva mjesečni ciklus. Na to ukazuje kur’anski ajet: “Raspuštenice neka čekaju tri mjesečna pranja” (El-Bekara, 228), i ajet: “A one žene vaše koje su nadu u mjesečno pranje izgubile i one koje ga nisu ni dobile, one trebaju čekati tri mjeseca” (Et-Talak, 4). U tom periodu muž ima pravo vratiti ženu u bračnu zajednicu. Povrat se, konsenzusom islamskih pravnika, ostvaruje govorom koji na to ukazuje, kao da naprimjer kaže: “Vratio sam te”. Što se tiče vraćanja raspuštenice postupkom, kao što je intimni odnos, poljubac i sl., da li se time ostvaruje ili ne, islamski učenjaci imaju različite poglede.

Hanefijski učenjaci smatraju su da se vraćanje ostvaruje intimnim odnosom, strastvenim poljupcem bilo kojeg dijela tijela, kao i dodirom kakav je dozvoljen samo mužu. Sve to tretiraju vraćanjem supruge, s obzirom da postupci na to implicitno ukazuju, jer intimnim odnosom indirektno ju je prihvatio kao suprugu.

Malikijski učenjaci smatraju da se vraćanje supruge ostvaruje djelom koje je svojstveno mužu, poput intimnoga odnosa, strastvenog poljupca i sl., uz uvjet da muž time namjerava vraćanje supruge, te ako bi s njom imao intimni odnos, strastveno je dodirnuo i sl., a da time nema namjeru da je vrati za svoju suprugu, povrat nije validan i počinio je haram.

Šafijski učenjaci smatraju da je legitimno vraćanje supruge nakon razvoda samo govorom, dok vraćanje djelom nije validno, ma kakvo to djelo bilo, a muž koji intimno priđe raspuštenici prije nego što je vrati, napravio je prijestup i učinio haram.

Hanbelije tretiraju spolni odnos načinom vraćanja supruge nakon razvoda, svejedno imao namjeru da je vrati ili ne, dok poljubac, milovanje i slično ne smatraju povratom. (Vidjeti: El-Mevsuatul-fikhijjetul-kuvejtijja, 22/110–113)

Šejh Usejmin, rahimehullah, preferira stav malikijskog mezheba, da se vraćanje supruge ostvaruje intimnim odnosom ako muž time namjerava vratiti suprugu, u protivnom se ne ostvaruje. Rekao je: “Drugo mišljenje jeste da se vraćanje ne ostvaruje intimnim odnosom osim ako time namjerava da vrati suprugu, jer intimni odnos čovjek sebi ponekad tolerira sa ženom s kojom nije u braku putem bluda i zinaluka. Može se desiti da muža koji razvede suprugu nadvladaju prohtjevi u pogledu nje, ili da ga privuče svojim izgledom tako da se ne mogne obuzdati te s njom spolno opći, iako time nije namjeravao da je vrati za suprugu, niti je to htio, niti želi da je vrati. Prema ovom mišljenju, vraćanje supruge neće se realizirati spolnim odnosom, osim ako se time namjerava vraćanje. To je ispravan stav, a odabrao ga je i šejhul-islam Ibn Tejmijja, rahimehullah. Razlog za to jeste to što spolni odnos može biti odraz želje da vrati suprugu, čime se ustvari nijeti vraćanje, a može biti odraz pukih strasti tako da intimni odnos ne ukazuje nužno na vraćanje.” Zatim je rekao: “Ispravno je mišljenje da se vraćanje supruge nakon opozivog razvoda ne ostvaruje samim spolnim odnosom, osim ako time ima namjeru da je vrati i smatra da mu je halal sa njom općiti tretirajući je svojom suprugom. Ako je stanje takvo, to je legitimno vraćanje.“ (Eš-Šerhul-mumti, 13/189–190)

Dakle, prema ovom odabranom mišljenju, onaj ko intimno priđe ženi u iddetu, bez namjere da je time vrati za svoju suprugu, počinio je grijeh i dužan je pokajati se. Muž koji želi vratiti suprugu, a još je u periodu iddeta nakon prvog ili drugog razvoda, najpreče je da to uradi riječima, tako da jednostavno kaže: “Vratio sam te, ponovo si moja supruga” i slično. Vraćanje supruge nakon razvoda u periodu iddeta validno je i djelom koje je dopušteno isključivo mužu, poput intimnoga odnosa, strastvenog poljupca i sl., uz uvjet da muž time namjerava vraćanje.

Također je pohvalno zatražiti od nekog da posvjedoči da je dotična žena vraćena nakon razvoda. Na to ukazuje kur’anski ajet: “I dok traje vrijeme određeno za čekanje, vi ih ili na lijep način zadržite ili se velikodušno od njih konačno rastavite i kao svjedoke dvojicu vaših pravednih ljudi uzmite, i svjedočenje Allaha radi obavite! To je savjet za onoga koji u Allaha i u onaj svijet vjeruje – a onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći.” (Et-Talak, 2) Svevišnji Allah najbolje zna!

http://el-asr.com/pitanja/intimni-kontakt-u-periodu-iddeta/
Preuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/