Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
VALIDNOST BRAKA DŽAHILA (MUSLIMANA) KADA SE VRATE VJERI
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Brakovi koje kjafiri (nemuslimani) sklope i tretiraju ih valjanim kod njih samih, te brakove islam priznaje i presuđuje da su ispravni, ako po islamu nema zapreke u rodbinskojviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Brakovi koje kjafiri (nemuslimani) sklope i tretiraju ih valjanim kod njih samih, te brakove islam priznaje i presuđuje da su ispravni, ako po islamu nema zapreke u rodbinskoj vezi ili srodstvu po mlijeku da u osnovi stupe u brak. Također, priznaje se posljedica tih brakova, poput porijekla djece rođene u tim brakovima, međusobnog nasljeđivanja i drugih propisa valjanog braka.
Treba naglasti da je osnovni uslov da ga oni sami tretiraju brakom, a ne slobodnom vezom ili vezom ljubavnika i slično.
U vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, islam je primio velik broj ljudi, on nije ispitivao o šartovima njihovih skolopljenih brakova, nego ih potvrdio, što ukazuje da su valjani.
Kaže hanbelijski učenjak Ibn Kudame (El-Mugni, 7/115): „Brakovi kjafira su valjani, priznaju se kada prime islam ili traže presudu kod nas (muslimana), ako je žena od onih sa kojom je dozvoljeno stupiti brak u osnovi“. Zatim je Ibn Kudame prenio riječi učenjaka Ibn Abdulberra: „Idžma (konsenzus) učenjaka je na tome da ako supružnici prime islam zajedno odjednom, oni ostaju u svom braku, osim ako je među njima prepreka zbog rodbinskih veza ili dojenja. Velika skupina muškaraca i žena je primila islam u vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i priznati su im njihovi brakovi, nije ih pitao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o šartovima braka niti o načinu kako su sklopljeni. Ovo je nužno poznata stvar prenesena u mutevatir predajama, te je time na stepenu jekina (jasnog ubjeđenja)“.
A što se tiče osoba koje su po rođenju muslimani, tj. iz muslimanske porodice, propis njihovih brakova zavisi od vjerskog stanja tih osoba:
1 – da te osobe u vremenu sklapanja braka ne praktikuju ništa od vjere, svejedno deklarisali se kao muslimani ili ateisti
Njihovi brakovi sklopljeni u opštini kada se vrate vjeri imaju status brakova kjafira, to jest, njihov brak se priznaje, djeca iz tog braka su njihova djeca. Oni nisu obavezni da se šerijatski vjenčaju.
2 – da te osobe praktikuju neke temelje vjere što ih čini muslimanima, poput namaza, posta i slično
Propis brakova ovih osoba zavisi od stanja:
Prvo – Ako su sklopili šerijatski brak, svejedno pred hodžom po hanefijskom mezhebu bez dozvole velijja ili pred nekim učenim po druga tri mezheba uz dozvolu velijja, brak je valjan bez ikakve sumnje.
Drugo – Ako se šerijatski nisu vjenčali, nego samo opštinski, a znali su za propis obaveze sklapanja šerijatskog braka, njihov brak se vraća na pitanje šerijatske valjanosti braka sklopljenog samo u opštini. Ako ispunjava šartove islamskog braka valjan je, a ako ne nije.
Detaljnije o tom pitanju pročitaj na ovom linku: DA LI OPŠTINSKO VJENČANJE MOŽE ZAMIJENITI ŠERIJATSKO?
Treće – Ako nisu znali za obavezu sklapanja šerijatskog braka, zbog džehla o propisu istog, pa sklope brak samo opštinski i obznane da su u braku, njihov brak nakon vraćanja vjeri je valjan, s tim da je mustehab (preporučeno) da se šerijatski vjenčaju.
Muškarac i žena koji su porijeklom iz muslimanske porodice, svejedno praktikovali vjeru ili ne, ako žive zajedno ali ne u braku nego u slobodnoj vezi ili sličnim zajednicama, njihov zajednički život se tretira kao zinaluk, a djeca rođena kao kopilad. Vadžib je da se odmah razdvoje, a oko sklapanja braka među njima oko toga se ulema razilazi, ispravno je da nema smetnje ako se oboje pokaju od tog djela.
Prema tome, shodno u kojem gornjem stanju se nalazi taj bračni par, to je i odgovor na njegovo pitanje.
Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba
PUTOVANJE ŽENA BEZ MAHREMA (NA IZLET, EKSKURZIJU I SLIČNO)
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Ko su mahremi žene, pogledaj odgovor pod ovim linkom: KO SU MAHREMI NEKE ŽENE (sa detaljnim dopunama) A na kojoj udaljenosti musliman postaje musafir, pogledaj odgovor pod ovimviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Ko su mahremi žene, pogledaj odgovor pod ovim linkom: KO SU MAHREMI NEKE ŽENE (sa detaljnim dopunama)
A na kojoj udaljenosti musliman postaje musafir, pogledaj odgovor pod ovim linkom: UDALJENOST (PUTOVANJE) NA KOJOJ OSOBA POSTAJE MUSAFIR
PUTOVANJE ŽENE BEZ MAHREMA
Hadisi o putovanju žene bez mahrema
Šerijatska osnova je da žena ne putuje (na putovanje na kojem se krati namaz i koriste druge olakšice putovanja) osim sa mahremom. Na ovo ukazuje mnoštvo argumenata iz vjerodostojnog Sunneta. Od tih hadisa su:
Hadis od Ibn ‘Abbasa, radijallahu anhuma, u kojem je došlo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, između ostalog rekao: “Neka se nikako muškarac ne osamljuje sa ženom osim sa mahrem, i neka žena ne putuje osim sa mahremom”. Pa je ustao neki čovjek i rekao: “Allahov Poslaniče, moja žena je krenula da obavi Hadždž, a ja sam se prijavio u tu i tu bitku”. “Idi i obavi Hadždž sa svojom ženom”, reče Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Mutefekun alejhi (Buharija i Muslim).
Hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nije dozvoljeno ženi, koja vjeruje u Allaha i Sudnji dan, da putuje na udaljenosti jednog dana (devinog hoda) osim sa mahremom“. U rivajetu: „na udaljenosti jednog dana (devinog hoda) i jedne noći“. U rivajetu: „jedne noći“. Mutefekun alejhi (Buharija i Muslim). A u rijavetu kod Muslima: „na udaljenost tri dana“.
Hadis od Ibn Omra, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Žena ne putuje tri (dana) osim sa mahremom“. Mutefekun alejhi (Buharija i Muslim).
Hadis od Ebu Se'ida El-Hudrija, radijallahu anhu, u kojem kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio ženi da putuje na udaljenost dva dana ili dvije noći osim sa mužem ili mahremom. Mutefekun alejhi (Buharija i Muslim).
Svi rivajeti hadisa su došli u općoj formi zabrane putovanja ženi da putuje bez mahrema i odnose se na sve vrste putovanja.
Stavovi učenjaka o putovanju žene bez mahrema
Na samom početku da odredimo detalje oko kojih se učenjaci slažu i oko kojeg imaju podijeljeno mišljenje:
Prvo – Nema razilaženja među učenjacima da je ženi dozvoljeno putovati bez mahrema u nuždi (daruri) iz zemlje kufra (kjafirske zemlje) u zemlju islama (islamsku zemlju) i radi preseljenja iz nesigurnog mjesta za život u sigurno mjesto.
Dokaz da je dozvoljeno u nuždi učiniti haram su riječi Uzvišenog: „On vam je objasnio šta vam je zabranio – osim kad ste u nuždi“ (El-En'am, 119).
Drugo – Učenjaci se razilaze oko putovanja žene bez mahrema radi obavljanja obaveznog (farz) Hadždža na dva poznata stava: hanefije i hanabile smatraju da ženi nije dozvoljeno da putuje bez mahrema, dok malikje i šafije smatraju da je dozvoljeno da obavi Hadždždž bez mahrema u sigurnom društvu žena ili muškaraca.
Treće – Putovanje žene bez mahrema mimo nužde i farz Hadždža (i Umre), poput putovanja radi biznisa (trgovine), zijareta porodice ili prijatelja, turizma i slično. Po ovom pitanju učenjaci imaju dva općepoznata stava:
Prvi stav: Zabrana putovanja ženi bez mahrema mimo nužde.
Neki učenjaci, poput Kadi Ijada i Begavija, prenose da je na ovom stavu idžama (konsenzus) učenjaka. Ispravno je da je ovo stav džumhura (većine) učenjaka. Takođe, ovo je zvanični stav svečetiri fikhska mezheba: hanefija, malikija, šafija i hanabila.
Dokazi džumhura učenjaka su gore spomenuti hadisi koji su došli u općoj formi bez pravljanja razlike sigurnog puta i nesigurnog.
Drugi stav: Dozvola putovanja ženi bez mahrema mimo nužde ako se ispune određeni šartovi od kojih je osnovni i najbitniji sigurnost puta i putovanja.
Prenosi Nevevi (El-Medžmu'u, 8/342) da je ovo stav nekih učenjaka unutar šafijskog mezheba, ali ne navodi njihova imena. Takođe, prenosi hanbelijski učenjak Ibn Muflih (El-Furu’, 3/177) da je ovo stav nekih učenjaka unutar hanbelijskog mezheba, ali opet bez njihovih imena.
Ovaj stav se prenosi od El-Evza'ija (El-Munteka Šerhul-Muvettae, 3/17), Hasana El-Basrija, Davuda Zahirija (El-Medžmu'u, 8/342) i Ibn Tejmije u njegovom drugom stavu po ovom pitanju, a što prenosi Ibn Muflih (El-Furu’, 3/177).
Prvi stav Ibn Tejmije je ono na čemu je džumhur učenjaka, on lično ovaj stav navodi u svoje dvije knjige: Šerhul-‘umde (2/172) i El-Fetava El-Kubra (5/381).
Kaže Nevevi (El-Medžmu'u, 8/342): „Neki naši učenjaci (šafijskog mezheba) kažu: dozvoljeno je ženi da putuje bez grupe žene i bez jedne žene ako je put siguran. A ovo zastupaju i Hasan El-Basri i Davud (Zahiri)“.
Argumenti onih koji dozvoljavaju se svode na tumačenje gore spomenutih hadisa u kojima je došla jasna zabrana. Njihovo tumačenje je da je razlog zabrane putovanja žene bez mahrema zaštita i sigurnost žene. Pa kada god se ostvari i ispuni taj razlog, njoj je dozvoljeno da putuje bez mehrema. To jest, kada joj putovanje bude sigurno i kada bude na njemu zaštićena, dozvoljeno je da putuje bez mehrema, jer je cilj njegovog putovanja sa ženom zaštita i sigurnost žene.
Komentar: Džumhur učenjaka smatra da je razlog zabrane putovanja žene bez mahrema samo putovanje, a da je smisao i mudrost tog propisa zaštita i sigurnost žene. Znači, Zakonodavac (Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem) je propis zabrane vezao za putovanje, što je jasno naglašeno u tekstovima hadisa: „Žena ne putuje … osim sa mahremom“, a ne za sigurnost žene. U hadisima se ne spominje sigurnost i zaštita kao razlog zabrane, iako je to smisao zabrane bez sumnje. U hadisima nije došlo: Ako žena nije sigurna na putovanju neka ne putuje bez mahrema.
Takođe, dokazuju dozvolu sa hadisom kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao ‘Adijj ibn Hatimu, radijallahu anhu: „O ‘Adijj, ako ti se životni vijek oduži, vidjeti ćeš ženu (u nosiljkama, tzv. hudedž) koja će putovati od (mjesta) El-Hire sve dok ne obavi tavaf oko K'abe, neće se bojati nikoga osim Allaha“. Kaže ‘Adijj da je to vidio. U drugim rivajetima mimo Buharije je došlo „(da sa njom) neće niko biti“. Kažu da hadis ukazuje da mahrem nije šart putovanja ako je put siguran. Prenosi Ibn Hadžer (Fethul-bari, 2/486) da je malikijski učenjak Ibn El-‘Arebi rekao da Allah ne raduje vjernike osim sa onim što je kod Njega dobro. Zatim je Ibn Hadžer naveo odgovor drugih učenjaka na dokazivanje sa ovim hadisom: „Obavijet da će se nešto desiti ne ukazuje ni na dozvolu istog niti nešto drugo. Došlo je u vjerodostojom hadisu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da osoba želi smrt (zbog belaja koji je zadesi), a u vjerodostojom hadisu je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Neće nastupiti Sudnji dan sve dok čovjek ne bude prolazio pored kabura drugog čovjeka i kaže: Kamo sreće da sam na njegovom mjestu’. Ovo ne ukazuje na dozvolu da se želi smrt zašto je došla zabrana u hadisu. Nego je u hadisu obavijest da će se to desiti.“
Neki savremeni učenjaci dokazuju dozvolu sa fikhskim pravilom (kojeg navode Ibn Tejmije i Ibnul-Kajjim): (Ono što je zabranjeno zbog njega samog, to nije dozvoljeno osim u nuždi. A ono što je zabranjeno radi zatvaranja puteva koji vode u haram, to je dozvoljeno u potrebi). Pa kažu da nema sumnje da je putovanje žene bez mahrema zabranjeno radi zatvaranja puteva koji vode u haram.
Takođe, navode šerijatsko pravilo koje spominje Eš-Šatibi u knjizi El-Muvafekat (5/209): Osnova u ibadetima je da se ne gleda u značenje i smisao propisa, a osnova u adetima (običajima i međuljudskim postupcima) gledanje u značenje i smisao propisa.
Međutim, oba ova pravila gube snagu pred jasnoćom i nedvosmislenošću hadisa.
Odabrano (radžih) mišljenje je stav džumhura (velike većine) učenjaka, tj. da je ženi zabranjeno putovati bez mahrema osim u nuždi (ili jakoj potrebi bez koje bi se život poremetio).
S dužnim poštovanjem prema Hasanu El-Basriju, Ibn Tejmiji i Evzai'ju, prednost treba dati jasnim i nedvosmislenim hadisma.
Putovanje žene bez mahrema avionom i sličnim sigurnim sredstvima javnog prevoza (voz, autobus)
Savremeni učenjaci se razilaze oko putovanja žene bez mahrema avionom i sličnim sredstvima javnog prevoza na dva stava.
Prvi stav – Nije dozvoljeno ženi da putuje avionom (vozom, autobusom) bez mahrema osim u nuždi.
Ovo je fetva Stalne komisije za fetve u Saudiji, Bin Baza, Ibn ‘Usejmina i mnogih drugih učenjaka.
Svoj stav argumeniraju hadisima koji ukazuju na zabranu.
Drugi stav – Dozvoljeno joj je da putuje uz ispunjenje određenih šartova.
Ovo je fetva Abdullaha Džibrina, Aburrezaka Afifija i mnogih drugih učenjaka.
Šartovi dozvole (koji se razlikuju od šejha do šejha) su:
– Da putuje zbog jake potrebe.
– Da je dobila dozvolu od staratelja.
– Da je mahrem opravdano spriječen da putuje sa njom.
– Da avion ne staje u nekom mjestu ili zemlji prije odredišta.
– Da je mahrem isprati na jednom aerodromu a dočeka drugi mahrem ili sigurno društvo na drugom.
– Da ako je ikako moguće putuje u društvu porodice ili skupine žena.
Argumenti dozvole su isti kao dokazi drugog stava učenjaka (gore spomenutog). To jest, da je ibret u sigurnosti žene tokom putovanja, kaka god se ona ostvari ženi je dozvoljeno putovati bez mahrema.
Odabrano (radžih) mišljenje je prvi stav učenjaka, da je ženi zabranjeno putovati bez mahrema osim u nuždi ili jakoj potrebi bez koje bi se život poremetio.
Prema tome, nije dozvoljeno Islamskom centru za žene da organizuje izlete i putovanja žena bez mahrema, gdje žene putuju na udaljenost na kojoj se krati i spaja namaz i koriste druge olakšice putovanja. Niti je dozvoljeno ženama da se odazivaju takvim aktivnostima. Jer takva putovanja nisu nužna niti jako potrebna bez kojeg bi se nečiji život poremetio. Ovo je stav većine prvih i potonjih učenjaka ovog Ummeta i na njega ukazuju jasni vjerodostojni hadisi.
Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba
ŠTA DA RADI ŽENA AKO JE MUŽ SPREČAVA DA SE POKRIJE?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Odgovor na ovo pitanje zahtijeva da se obrade tri mes'ele: Prva: Pokrivanje punoljetne žene muslimanke je vadžib po idžma'u (konsenzusu) učenjaka ovog Ummeta. Ovaj idžma' učenjaka prenose mnogi učenjaci u svojim knjigama. Kaže Ibn Hubejre u svojoj knjiziviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Odgovor na ovo pitanje zahtijeva da se obrade tri mes'ele:
Prva: Pokrivanje punoljetne žene muslimanke je vadžib po idžma'u (konsenzusu) učenjaka ovog Ummeta.
Ovaj idžma’ učenjaka prenose mnogi učenjaci u svojim knjigama. Kaže Ibn Hubejre u svojoj knjizi “El-Ifsah” (1/114): “Idžma’ učenjaka je na tome da je pokrivanje avreta vadžib”. A Ibn Redžeb u svom komentaru Buharije “Fethul-bari” (2/171) kaže: “Donešen je idžma’ učenjaka o obavezi skrivanja avreta od očiju ljudi”, a slično prenosi Ibn Bettal u svom kometaru Buharije “Šerhu sahihil-Buhari” (1/395) kada kaže: “Učenjaci su na idžma'u da je vadžib pokrivanje avreta od očiju ljudi”.
Ibn Abdul-berr u svoje dvije neprikosnovene knjige “Et-Temhid” i “El-Istizkar” bilježi: “Idžma’ učenjaka je na tome da je uopćeno pokrivanje avreta od očiju ljudi stroga obaveza” (“Et-Temhid” 6/376, “El-Istizkar” 2/152). I kaže Ibn Rušd u svojoj knjizi “Bidajetul-mudžtehid” (1/114): “Složni su učenjaci da je uopćeno pokrivanje avreta farz”.
Koji dio tijela se smatra avretom (stidnim mjestom) kod žene? Čitavo žensko tijelo je avret (stidno mjesto), s tim da su se učenjaci razišli oko pokrivanja ženinog lica da li je sunnet ili vadžib ako otkrivanje njenog lica ne izaziva fitnu. A ako izaziva fitnu onda su složni da je pokrivanje lica vadžib. Ispravno je, našto jasno ukazuju ajeti i vjerodostojni hadisi, da je pokrivanje lica žene muslimanke vadžib svejedno bilo to u vremenu fitne ili ne.
A u stidno mjesto žene ulaze između ostalog glava, kosa i vrat, oko čega su složni učenjaci. Razilaze se oko lica žene da li je njegovo pokrivanje sunnet ili vadžib.
Dokazi iz Kur'ana, Sunneta, idžma'a, kijasa (analogije), predaja ashaba i zdravog razuma koji ukazuju na obavezu pokrivanja punoljetne muslimanke su mnogobrojni i što je uglavnom općepoznato svakom muslimanu.
Prema tome, nema razilaženja među učenjacima da je muslimanki vadžib da se pokrije na što ukazuju jasni i nedvosmisleni šerijatski tekstovi. A to znači da je žena griješna ako to ne uradi čineći time veliki grijeh prema Allahu. Osim ako se nije pokrila jer nije znala da je to vadžib, ili su joj neznalice “pojasnile” da to nije toliko bitna stvar u Islamu jer je najbitnije imati čistu dušu. A može li nepokrivena žena muslimanka imati čistu dušu oglušujući se na tolike ajete i hadise koji obavezuju muslimanku da se pokrije. Pokrivanje žene muslimanke nije stvar želje, sviđanja, mode i dopadanja, nego jedna od temeljnih vjerskih obaveza za ženu.
Druga: Složni su islamski pravnici da je pokornost žene svome mužu vadžib. Jer Uzvišeni kaže u prijevodu značenja: “Muškarci su oni koji upravljaju ženama zato što je Allah dao prednost jednima nad drugima i zato što oni troše imetke svoje. Zbog toga su čestite žene poslušne i za vrijeme muževljeva odsustva vode brigu o onome o čemu treba da brigu vode, jer i Allah njih štiti. A onih čijih se neposlušnosti pribojavate, vi posavjetujte, pa ih i udarite; kad vam postanu poslušne, onda im zulum ne činite! – Allah je, zaista, uzvišen i velik!“ (En-Nisa’ 34).
Kaže Ibn Kesir u svom Tefsiru (2/292) tumačeći riječi Uzvišenog “Er-Ridžalu kavvamune ‘alennisa'”: “Muškarac je upravitelj nad ženom, to jest on je njen predsjednik, vođa, namjesnik i odgajatelj ako skrene”. Prijevod Korkuta: “Muškarci vode brigu o ženama” je neprecizan i nepotpun, jer je vođenje brige o ženama posljedica upravljanja nad njima, a mufessiri prenose od Ibn Abbasa, radijallahi anhuma, da “kavvamune ‘alennisa'” znači (muškarci su) naredbodavci ženama (Tefsir Taberi 9353, Tefsir Ibn ebi Hatim 5245, Tefsir Ibn Kesir 2/292).
Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan koja žena je najbolja, pa je odgovorio: “Ona koja posluša kada joj (muž) naredi, razveseli ga kada je pogleda i koja čuva svoju čast i njegov imetak (a u rivajetu: ne radi sama sa sobom niti svojim imetkom ono što on ne voli)”. (Bilježi ga Ahmed 7415, Nesai 3231, Hakim 2682 i Bejheki 13255. Vjerodostojnim ga je ocijenio Hakim i sa tom ocjenom se složio Zehebi, takođe Iraki kaže da mu je sened vjerodostovan, a šejh Albani ga ocijenio dobrim)
Takođe, prenosi Enes, Ebu Hurejre i Abdurrahman ibn Auf, radijallahu anhum, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao o ženi muslimanki: “Ako bude klanjala pet dnevnih namaza, postila Ramazan, čuvala svoj polni organ i bila poslušna svom mužu, biće joj rečeno: uđi u Džennet na koja god džennetska vrata hoćeš”. (Bilješi ga Ibn Hibban 4163, Taberani u “El-Evsetu” 4598, od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, a Ahmed 1661 i Taberani u “El-Evsetu” 8805 od Abdurrahman ibn Auf, radijallahu anhu, u njegovom senedu je Ibn Lehi'a a on je slab, a Bezzer 1463 od Enesa, radijallahu anhu. Ocjenio ga je šejh Albani vjerodostojnim u “Sahihul-džami'i” 660) Islamski pravnici su složni da se poslušnost žene mužu ograničava na poslušnost u dobru (El-Mesu'atul-fikhijjetul-kuvejtijje 41/313).
Treća: Nema poslušnosti u griješenju, poslušnost je samo u dobru. Ovo je opće šerijatsko pravilo oko kojeg nema razilaženja. Jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže u hadisu muttefekun alejhi: “Nema poslušnosti u griješenju Allahu, poslušnost je samo u dobru” (Buharija 7257 i Muslim 4871).
Takođe, u drugom hadisu kaže: “Nema poslušnosti stvorenju u griješenju Stvoritelju”. (Bilježi ga Ahmed 20672, Hakim 5870 i Taberani 367, kaže Ahmed Šakir da mu je sened vjerodostojan 2/248, a šejh Albani da je vjerodostojan u “Sahihul-džami'i” 7520).
Prema tome, vadžib ti je da se pokriješ jer je to jedna od temeljnih vjerskih obaveza za ženu, a ako to ne uradiš bićeš griješna. Ti si obavezna biti pokorna svome mužu, međutim, ta pokornost je uslovljena da bude u dobru a ne u griješenju. A pošto ti on naređuje ono što je grijeh prema Uzvišenom Allahu (tj. nepokrivanje), nije dozvoljeno da mu budeš u tome pokorna. Razlog zbog kojeg ti zabranjuje pokrivanje, a to je življenje u nemuslimanskoj zemlji, nije opravdan za tu zabranu.
Koliko samo pokrivenih žena (sa pokrivenim ili otkrivenim licem) živi u nemuslimanskim sredinama? Musliman ne smije davati prednost dunjaluku nad izvršavanjem vjerskih obaveza. Strah da ne izgubi posao, strah od provokacija i slično nisu opravdanje za ostavljanje vadžiba.
A ako u toj nevjerničkoj zemlji muslimanku sprečavaju da izvrši vjersku obavezu pokrivanja onda je ona dužna izvršiti hidžru, tj. napustiti tu zemlju i nastaniti se u sredini gdje može ispoljavati vadžibe svoje vjere. A to što ti prijeti razvodom braka ako bi se pokrila, to je suprotno onome što bi trebao raditi. Njemu je obaveza da ti naredi da se pokriješ, da te podstiče na pokrivanje, odgaja za takvo nešto i da ti da svu podršku i potporu u tome. Na tebi je da ga mudro i na najljepši način pripremiš i ubijediš da je tvoje pokrivanje nužna i neupitna stvar vjere, ili da preko nekog ko ima uticaja na njega to isto uradiš.
Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba
ČITAV ŽIVOT SAM KLANJALA NAMAZE PREMA SUNCU IZ NEZNANJA?
Zahvala pripada Uzvišenom Allahu. Od uslova ispravnosti namaza jeste da se klanjač okrene prema Kibli (tj. Časnom hramu u Mekki), kao što Allah, dželle šanuh, naređuje u Svojoj Plemenitoj knjizi: "... okreni zato lice svoje prema Časnom hramu! I ma gdje bili, okrenite lica svoja na tu stranu." (El-Bviše
Zahvala pripada Uzvišenom Allahu.
Od uslova ispravnosti namaza jeste da se klanjač okrene prema Kibli (tj. Časnom hramu u Mekki), kao što Allah, dželle šanuh, naređuje u Svojoj Plemenitoj knjizi: “… okreni zato lice svoje prema Časnom hramu! I ma gdje bili, okrenite lica svoja na tu stranu.” (El-Bekare, 144), tj. prilikom obavljanja namaza, “I iz svakog mjesta u kome budeš, ti lice svoje Časnom hramu okreni, istina doista od Gospodara tvoga dolazi, – Allah motri na no što radite.” (El-Bekare, 149), “I iz svakom mjesta u koje dođeš, ti lice svoje Svetom hramu okreni, i gdje god se nalazili, vi lica svoja prema toj strani okrenite, da vam ljudi ne bi imali šta da prigovore, osim inadžija između njih, – njih se ne bojte, Mene se bojte! – A da bih blagodat Svoju prema vama upotpunio i da biste na pravom putu bili.” (El-Bekare, 150)
Enes b. Malik, radijallahu anhu, prenosi da se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, okretao u namazu prema Bejtul-makdisu (džamiji El-Aksa u Kudsu – Palestini), pa je spušten ajet: “Vidimo Mi kako sa žudnjom bacaš pogled prema nebu, i Mi ćemo sigurno učiniti da se okrećeš prema strani koju ti želiš: okreni zato lice svoje prema Časnom hramu!”. Neki čovjek iz plemena Benu-Seleme prošao je kraj skupine klanjača dok su bili na ruku'u sabah-namaza, a već su klanjali rekat, pa ih je dozvao: “Doista je Kibla promijenjena!” Nakon toga su se okrenuli prema njoj u namazu. (Muslim, br. 527)
Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada ustaneš da klanjaš, uzmi abdest kako treba, potom se okreni prema Kibli i izgovori tekbir,…” (Buhari, br. 757; i Muslim, br. 397)
Iz spomenutih i drugih dokaza, možemo zaključiti da je neispravno okretati se na bilo koju stranu mimo Kible, tj. Mekke u Saudijskoj Arabiji, i da je neispravan namaz onome koji se svjesno i namjerno ne okreće prema Kibli, te da ga je obavezan ponovo klanjati.
Ovo što smo spomenuli je stav svih islamskih učenjaka i nije nam poznato da je neko dozvolio i smatrao obavezni namaz ispravnim prema nekoj drugoj strani mimo Kible, osim u stanju jakog straha (rat i sl.)
Taj konsenzus prenosi nekolicina islamskih učenjaka, a među njima su: Tahavi, Ibn Hazm, Nevevi, Ibn Hadžer, Ajni, San'ani, Ševkani i dr. (Vidi: Šerhu me'anil-asar, 1/313; Meratibul-idžma'a, str. 13, El-Minhadž, 5/211; Njelul-evtar, 2/148).
Istina je da nema smetnje klanjati dobrovoljne namaze (nafile) u pravcu kretanja, ako je dotična osoba na putovanju (musafir) i nalazi se na prevoznom sredstvu (jahalice, auta, avioni i sl.)
Dokaz za to je predaja Amira b. Rebi'e, radijallahu anhu, koji prenosi da je vidio Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako klanja na svojoj jahalici u kojem god se pravcu ona kretala. (Buhari, br. 1093; i Muslim, br. 701), a u jednom Buharijevom rivajetu stoji da tako nije postupao kada bi obavljao obavezne (farz) namaze.
Što se tiče vašeg slučaja, nadat se da će vam Uzvišeni Allah, dželle šanuh, primiti namaze koje ste klanjali u pogrešnom smijeru iz neznanja, radi općenitosti Allahovih plemenitih riječi: “Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih: u njegovu korist je dobro koje učini, a na njegovu štetu zlo koje uradi. Gospodaru naš, na kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo!” (El-Bekare, 286)
S tim da ste obavezni, ubuduće, da povedete više brige o osnovnim propisima vezanim za namaz i druge islamske dužnosti, da vam se ne bi dešavale slične stvari. Onaj ko je imao priliku da sazna i nauči, pa se nemarno ponio, neće imati opravdanje za svoje neznanje i biće odgovoran pred Uzvišenim Allahom za propuste i prekršaje.
Također, bitno je napomenuti da je pogrešno vjeru učiti od nestručnih ljudi (kao nane, djedovi, hadžije i sl.) i iz nepouzdanih udžbenika. Vjera se isključivo uzima samo od učenjaka i tragatelja za znanjem (tulabul-ilm), kao što Uzvišeni kaže: “… zato pitajte učene ako ne znate vi!” (El-Enbija, 7)
Allah, dželle šanuh, najbolje zna.
Odgovorio na pitanje: Amir I Smajić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba
PROPUŠTANJE NAMAZA RADI POSLA?
Zahvala pripada Uzivšenom Allahu, dželle šanuh, i neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika, njegovu časnu porodicu i sve plemenite ashabe. Uzvišeni Allah, azze ve dželle, učinio je namaz nerazdvojnom vezom između Sebe i Svojih robova, te propisao njegovo obavljanje u tačno određenim vremenima:više
Zahvala pripada Uzivšenom Allahu, dželle šanuh, i neka je salavat i selam na Allahovog Poslanika, njegovu časnu porodicu i sve plemenite ashabe.
Uzvišeni Allah, azze ve dželle, učinio je namaz nerazdvojnom vezom između Sebe i Svojih robova, te propisao njegovo obavljanje u tačno određenim vremenima: “… jer vjernicima je, doista, propisano da u određeno vrijeme namaz obavljaju.” (En-Nisa, 103)
Redovno obavljanje namaza u njegovim vremenima je od osobina iskrenih i pravih vjernika: “Ono što žele – vjernici će postići, oni koji namaz svoj ponizno obavljaju, … i koji namaze svoje na vrijeme obavljaju, – oni su dostojni nasljednici, koji će džennet naslijediti, oni će u njemu vječno boraviti.” (El-Mu'minun, 1-11), “Čovjek je, uistinu, stvoren malodušan: kada ga nevolja snađe – brižan je, a kada mu je dobro – nepristupačan je, osim vjernika, koji namaze svoje budu na vrijeme obavljali, … i oni koji namaze svoje budu revnosno obavljali – oni će u džennetskim bašćama biti počašćeni.” (El-Me'aridž, 19-35)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinio je obavljanje pet dnevnih namaza jednim od temelja islama, pa kaže u hadisu kojeg prenosi Ibn Omer, radijallahu anhuma: “Islam je sagrađen na pet temelja: svjedočenju da nema drugog Boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, obavljanju namaza, davanju zekata, obavljanju hadždža i postu mjeseca ramazana.” Hadis su zabilježili Buhari i Muslim.
Ibn Abbas, radijallahu anhuma, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Mu'azu kada ga je slao u Jemen neposredno prije smrti: “Doista sada ideš u narod koji su od ehlu-kitabija (sljedbenika prijašnjih knjiga Tevrata i Indžila), pa neka prvo čemu ćeš ih pozvati bude da Allahu ispovijedaju tevhid – jednoću, pa ukoliko ti se u tome pokore obavijesti ih da im je Allah učinio obaveznim pet namaza u toku svakog dana i noći, pa ako budu klanjali obavijesti ih da im je Allah učinio obaveznim zekat na imetak koji se uzima od njihovih bogataša i dijeli njihovoj sirotinji, pa ako pristanu na to uzmi od njih, ali kloni se njihovog najboljeg i najplemenitijeg imetka.” Hadis su zabilježili Buhari i Muslim, a ovo je jedna od Buharijevih verzija hadisa.
Radi navedenog, neopravdano odgađanje namaza izvan njegovog propisanog vremena je jedan od najvećih grijeha kod Uzvišenog Allaha, dželle še'nuh.
Allah, Uzvišeni, rekao je: “A njih smjeniše zli potomci, koji namaz zapostaviše i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći.” (Merjem, 59)
Imam Evza'i, rhm, prenosi od Musaa b. Sulejmana, a on od Kasima b. Muhajmere, rhm, da je citirao ovaj ajet i rekao: “Tj. nisu obavljali namaz u njegovom vremenu, a da su ga u potpunosti ostavili to bi bilo nevjerstvo.” Ovu predaju su zabilježili Taberi i Ebu-Nu'ajm.
Prenosi se da je Omer b. Abdul-Aziz, rhm, proučio ajet: “A njih smjeniše zli potomci, koji namaz zapostaviše i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći.”, i zatim rekao: “Nisu zapostavili namaz tako što su ga ostavljali, nego su zapostavili namasko vrijeme.” Predaju su zabilježili Ibn Ebi-Hatim, Taberi i drugi. (Vidi: Tefsir Ibn-Kesir, 5/240).
Allah, azze ve dželle, je rekao: “A teško onima koji, kada molitvu obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izvršavaju …” (El-Ma'un, 4-5)
Mus'ab, sin Sa'da b. Ebi-Vekkasa, radijallahu anhu, upitao je svoga oca: “O babuka moj, jesi li pročitao Allahove riječi: ‘… koji molitvu svoju kako treba ne izvršavaju.’ Ko od nas ne pogriješi i zaboravi u namazu? Kome od nas misli ne lutaju u namazu? Na to je Sa'd, radijallahu anhu, odgovorio: ‘Ne misli se na to, nego na nemarnost prema namaskim vremenima.'” Predaju je zbilježio Ibn Džerir u Tefsiru.
Istaknuti učenjak Ibn Kajjim el-Dževzijje, rhm, ističe: “Ne razilaze se muslimani da je namjerno ostavljanje obaveznog namaza ogromna nepokornost prema Allahu i jedan od najvećih velikih grijeha. Grijeh takvog je veći kod Allaha od namjernog ubistva, otimanja imetka, zinaluka, krađe i pijenja alkohola. On je izložen Allahovoj kazni, srdžbi i poniženju i na dunjaluku i na ahiretu.” (Kitabus-sala, str. 5)
Odgađanje namaza radi posla, gostiju, kupoprodaje i sl. je zabranjeno, jer se ti razlozi ne smatraju opravdanim razlozima za izostavljanje namaza u njegovo propisano vrijeme.
Allah, azze ve dželle, je rekao: “Međusobno se potpomažite u dobročinstvu i bogobojaznosti, a nemojte se potpomagati u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava.” (El-Maide, 3)
Naprotiv, čak i bolest nije opravdan razlog za njegovo izostavljanje, jer je Uzvišeni Allah, dželle šanuh, olakšao bolesnicima koji nisu u stanju da obave namaz u stojećem položaju da ga obave onako kako su u stanju: sjedeći, ležeći, u mislima itd.
Od Imrana b. Husajna, radijallahu anhuma, prenosi se da je rekao: “Imao sam hemoroide, pa sam pitao Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, o namazu. Rekao mi je: ‘Klanjaj stojeći, ako ne možeš, onda sjedeći, a ako ne možeš ni to, onda na boku.'” Hadis je zabilježio Buhari.
Također, ni onima koji su u ratu i na prvim ratnim linijama ili u strahu nije dozvoljeno odgađanje namaza, nego, naređen im je namaz u strahu koji ima svoje posebno svojstvo obavljanja. Rekao je Allah: “Kada ti budeš među njima i kad odlučiš da zajedno sa njima obaviš namaz, neka jedni s tobom namaz obavljaju i neka svoje oružje uzmu; i dok budete obavljali namaz, neka drugi budu iza vas, a onda neka dođu oni koji još nisu obavili namaz pa neka i oni obave namaz s tobom, ali neka drže oružje svoje i neka budu oprezni. Nevjernici bi jedva dočekali da oslabi pažnja vaša prema oružju i oruđu vašem, pa svi odjednom na vas navale. A ako vam bude smetala kiša ili ako bolesni budete, nije vam grijeh da oružje svoje odložite, samo oprezni budite. Allah je nevjernicima pripremio sramnu patnju. A kada namaz završite, Allaha spominjite, i stojeći, i sjedeći, i ležeći. A u bezbjednosti obavljajte namaz u potpunosti, jer vjernicima je propisano da u određeno vrijeme namaz obavljaju.” (En-Nisa, 102-103)
Musliman je obavezan da stavi Allahove, dželle šanuh, naredbe i naredbe Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na prvo mjesto i ispred svega. Allah, Uzvišeni, naš Gospodar, naređuje nam da obavimo namaz u njegovo vrijeme, a ta osoba, da nas Allah sve uputi na Pravi put, daje prednost poslu, direktoru, poslodavcu, imetku i sl. Najmanje što možemo reći za takvoga da je veliki grješnik, na rubu propasti i izložen Allahovoj nesnosnoj i bolnoj kazni.
Zatim, islamski učenjaci razilaze se o neopravdano izostavljenom namazu, da li je – uz iskreno pokajanje – propisano taj namaz naklanjati ili je njegovo naklanjavanje nepropisano, isto kao što je nepropisano njegovo obavljanje prije nastupa namaskog vremena.
Imami Ebu Hanife, Malik, Šafija, Ahmed i većina islamskih učenjaka (neki spominju i konsenzus, ali je nepotvrđen kao što kaže Hafiz Ibn Redžeb) bili su na stavu da je obaveza taj namaz naklanjati, ali, to naklanjavanje neće mu umanjiti grijeh kojeg je počinio radi ispuštanja namaza. Takav je izložen Allahovoj žestokoj kazni, osim da mu oprosti.
Dok, skupina učenjaka iz odabranih generacija i onih posle njih, smatrali su da onome koji izostavi namaz bez šerijatskog opravdanja nije propisano naklanjavanje, jer za to ne postoji vjerodostojan i jasan dokaz, i u tome nema nikakve koristi. Namasko vrijeme je isteklo i namaz obavljen u drugom vremenu smatra se pogrešnim, upravo kao i njegovo obavljanje prije nastupa dotičnog namaskog vremena. Nego, ta osoba je obavezna da se pokaje Allahu, iskreno, i da obavlja što više dobrovoljnih namaza kako bi, barem djelimično, nadoknadila svoj veliki prijestup.
Taj stav se prenosi od nekolicine ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i tabi'ina – kao što spominje Ibnul-Kajjim – od kojih su: Ebu Bekr, Omer, Ibn Omer, Sa'd b. Ebi-Vekkas, Selman el-Farisi, Ibn Mes'ud, Kasim b. Muhammed, Ibn Sirin, Mutarrif b. Abdullah, Omer b. Abdul-Aziz i drugi. (Vidi: Kitabus-sala, str. 123-141)
Imam Muhammed b. Nasr el-Mervezi, rhm, zabilježio je vjerodostojnim lancem prenosilaca od Hasana el-Basrija, rhm, da je rekao: “Ako čovjek namjerno ispusti jedan obavezni namaz, neće ga naklanjavati.” (Ta'zimu kadris-sala, 2/1000)
Hafiz Ibn-Redžeb, rhm, rekao je: “Nepoznato je da je neko od ashaba smatrao obaveznim naklanjavanje namjerno propuštenih namaza. Naprotiv, nisam našao čak ni od tabi'na jasan govor o tome, osim što se prenosi od En-Nehaija.” (Vidi: Fethul-Bari, 3/358)
Ovo mišljenje odabrali su Imam Humejdi, Ibn Hazm, Šejhul-islam Ibn Tejmijje, Hafiz Ibn Redžeb i šejh Ibn Usejmin, rahimehumullah.
Neki od islamskih učenjaka, iako ne smatramo to mišljenje najispravnijim, smatrali su čak da je osoba koja ispusti jedan obavezni namaz, namjerno i svjesno, – dok prođe njegovo vrijeme – počinila nevjerstvo tim činom. Taj stav se prenosi od Hasana el-Basrija, Ishaka b. Rahuje, Ahmeda b. Hanbela (po jednom rivajetu), Šafije (po jednom rivajetu) i drugih, i taj stav je odabrao i preferirao uvaženi šejh Abdul-Aziz b. Baz, rhm.
Znači, namaz je obaveza obaviti u njegovo propisano vrijeme i nije dozvoljeno njegovo odgađanje, osim za onog ko bude u stanu besvijesti (koma, san i sl.) ili onog ko je u zaboravu. Takvi su obavezni obaviti namaz kada se osvijeste i sjete. Putniku je dozvoljeno da spoji dva namaza (tj. podne i ikindiju, i akšam i jaciju, u prvo ili drugo vrijeme), također to je dozvoljeno i pri jakoj kiši, velikom strahu, žestokoj hladnoći i sl.
Ali, postavlja se pitanje: da li je dozvoljeno osobama u situacijama navedenim u pitanju (kao posao, školovanje i sl.) također da spajaju namaze?
Prije svega, islamski učenjaci jednoglasni su da je zabranjeno klanjati dnevne namaze nakon zalaska Sunca, noćne namaze nakon nastupa zore i sabah nakon izlaska Sunca. Kao npr. da klanja ikindiju nakon nastupa akšam namaza, ili jaciju nakon pojave zore, ili sabah nakon izlaska sunca i sl.
Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm, je rekao: “Nije dozvoljeno nikome da odgodi namaze koji se obavljaju danju pa da ih klanja u noći, niti noćne namaze pa da ih klanja po danu. To nije dozvoljeno radi bilo kojeg posla, kao žetva, prikupljanje plodova i drugi zanati. Nije dozvoljeno ni radi dženabeta, ili nedžaseta (nečistoće), ili lova, ili igranja i razonode, ili služenja učitelju i profesoru, ili bilo čega drugog. Naprotiv, svi muslimani su složni i jednoglasni da je obaveza klanjati podne i ikindiju po danu i sabah prije izlaska Sunca. Zabranjeno je ostaviti obavljanje namaza radi nekog od zanata, ili radi razonode, ili nekog drugog posla. Nema pravo vladar da zabrani svome robu, niti zakupnik onome koga je zakupio, da obavljaju namaze u njihovim vremenima.” (Medžmu'ul-fetava, 28/22)
Također, osnova je da je zabranjeno spajati namaze u normalnim uvjetima i okolnostima, osim radi šerijatski validnih razloga (kao putovanje, jaka kiša, žestok vjetar i sl.).
Uvaženi šejh Ibn Baz, rhm, bio je upitan: “Da li je dozvoljeno spajanje namaza onome ko je kod kuće (tj. nije putnik) radi posla?”, pa je odgovorio: “To mu nije dopušteno, nego će klanjati svaki namaz u njegovom vremenu …” Na drugom mjestu kaže: “… i nije ti dozvoljeno da se pokoravaš nekome u nepokornosti Allahu.” (Fetava Nurun aled-derb, 13/112).
Neki od savremenih učenjaka – kao šejh Ibn Usjemin, Abdur-Rahman el-Berrak, Abdullah el-Fevzan i drugi – dozvolili su osobi koja nailazi na velike poteškoće i jasne štete (tj. stvarne poteškoće i štete a ne zamišljene i djelimične) u obavljanju podne namaza u njegovom vremenu, kao npr. radi školovanja (ako bi napustila čas bila bi suspendovana ili ne bi prošla na datom predmetu i sl.) ili radnog mjesta (ako bi izašla sa posla izgubila bi posao i radi toga gladovala danima i ostala bez krova nad glavom, zato što je podstanar i mjesečno plaća kiriju, i sl. tome), da spoji podne i ikindiju namaz, svejedno u podnevskom ili ikindijskom vremenu.
Dokaz za to je predaja Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, koji kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spojio je podne i ikindiju, i akšam i jaciju, u Medini, i to nije uradio povodom kiše, niti straha.” Kada je Ibn Abbas, radijallahu anhuma, upitan o povodu toga, rekao je: “Nije htio da oteža svome ummetu!” (Muslim, br. 705).
(Vidi: Medžmu'ul-ferava Ibn-Usejmin, 12/216).
Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm, je rekao: “Najpopustljiviji od svih mezheba po pitanju spajanja namaza je mezheb Imama Ahmeda, koji je spomenuo da je dozvoljeno spajanje radi poteškoće i posla, radi hadisa koji se prenosi u tom kontekstu.” (Medžmu'ul-fetava, 24/28)
Upitao sam uvaženog šejha Abdullaha b. Saliha el-Fevzana, hafizehullah, o osobi koja u nevjerničkim državama radi posla ne može da obavlja podne namaz, i ako bi izgubila posao naišla bi na velike poteškoće (njegova porodica bila bi izložena gladovanju, ne bi bio u stanju da plaća mjesečnu kiriju za stanovanje, dadžbine i sl.), da li joj je dozvoljeno da spaja podne i ikindiju, pa je odgovorio: “Osnova je da nije dozvoljeno spajanje namaza kada čovjek nije na putovanju, osim radi potrebe – kao što je pojasnio Šejhul-islam Ibn-Tejmijje -, a spomenuta situacija je, bez imalo sumnje, potreba, čak i nužda, tako da joj je dozvoljeno da spaja namaze, ali pod uslovima: prvi: da je dao sve od sebe da se izbori za obavljanje namaza dok je na poslu, drugi: da bi gubljenjem posla zaista naišao na spomenute i slične poteškoće, treći: da je obavezan dati sve od sebe da nađe posao (da mu plata bude dovoljna za osnovne potrebe) na kojem je u stanju klanjati namaze u njihovim vremenima, pa ako nađe takav posao ili mu bude ponuđen a on odbije, zabranjeno mu je da dalje spaja namaze.”
Ukratko, po šejhu je dozvoljeno da spaja namaze samo privremeno, tj. ako mu je nužda da ima posao (nema drugih primanja) i nije u stanju da nađe bolje radno mjesto, a nije u mogućnosti da obavlja namaz u njegovo vrijeme dok je na poslu.
Zatim, bitno je napomenuti da većina našeg naroda boluje od kompleksa manje vrijednosti, tj. stide se što su muslimani pa tako i da klanjaju namaze na javnim mjestima, pa najčešće preuveličavaju stanje na poslu i predstavljaju ga suprotno stvarnosti. Često se zna desiti da imaju predrasude prema poslovođama i da – sami od sebe – zaključe da im ne bi dozvolili da klanjaju i sl. U većini slučajeva, kao što se pokazalo u praksi, onaj ko je dostojanstven i ponosan što je musliman (nikoga se ne stidi kada je u pitanju vjera i drži se njenih principa), uz to da obavlja posao kvalitetno i odgovorno, nema problema sa šefovima kada je u pitanju obavljanje namaza. Naprotiv, takve poštuju više nego ostale radi principijelnosti.
Allah, dželle šanuh, najbolje zna.
Odgovorio na pitanje: Amir I Smajić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba
PROPIS OSOBE KOJA SMATRA DA SU KRŠĆANI I ŽIDOVI VJERNICI (I KLANJANJA ZA NJOM)
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Od karekteristika savremenog doba je veliki nedostatak ispravnog šerijatskog znanja, raširenost džehla i slijeđenje strasti. Pa tako susrećemo muslimane koji se raspravljaju okviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Od karekteristika savremenog doba je veliki nedostatak ispravnog šerijatskog znanja, raširenost džehla i slijeđenje strasti. Pa tako susrećemo muslimane koji se raspravljaju oko temeljnih stvari vjere, negiraju opštepoznate akidetske osnove, suprotstavljaju se idžma'u učenjaka i onome našto jasno i nedvosmisleno ukazuju tekstovi Kur'ana i vjerodostojnog sunneta.
Od toga je i negiranje da su židovi i kršćani kjafiri (nevjernici), te nazivanje istih samo imenom “Ehlu kitabije” (sljedbenici knjige), tvrdeći da je nesmatranje Sljedbenika knjige kjafirima od tolerancije i pravednosti islama. Ima i onih koji smatraju da je to vid bogobojaznosti, jer “niko nema pravo da druge ljude izvodi iz vjere i proglašava nevjernicima”.
Još je čudnije da ovakva uvjerenja možemo čuti i od onih koji sebe ubrajaju u ulemu i učene. A čudnije i od ovoga je da se nesmatranje židova i kršćana nevjernicima pravda time što oni vjeruju u Boga, vjerovjesnike i Sudnji dan. Inna lillahi ve inna ilejhi radži'un.
Kufr (nevjerstvo) židova i kršćana
Da su Ehlu kitabije (sljedbenici knjige – Židovi i kršćani) kjafiri (nevjernici) je opštepoznata akidetska činjenica na koju ukazuju Kur'an, sunnet i idžma’ učenjaka.
Detaljnije pojašnjenje:
Prvo: Svim ljudima i džinima je stroga obaveza da vjeruju u poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao i da slijede šerijat sa kojim je došao. Nakon njegovog poslanstva, sallallahu alejhi ve sellem, nikome od ljudi i džina neće biti primljena bilo koja druga vjera mimo islama, niti će biti spašen na ahiretu.
Do koga god dođe poziv (dava) islama sa kojim je došao Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, pa ne prihvati islam i ne slijedi Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, on je kjafir koji će vječno boraviti u džehennemskoj vatri.
Oko ovog akidetskog osnova nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta.
Dokaz za navedeno su riječi Uzvišenog: „A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu nastradati“. (Ali Imran, 85.)
Kaže mufessir el-Alusi (Ruhul-me'ani 3/347): „Uzvišeni je pojasnio da onaj ko traži nakon poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, neki drugi šerijat- to mu neće biti primljeno“.
Takođe, dokaz su i riječi Uzvišenog: „Allahu je prava vjera jedino – islam.“ (Ali Imran, 19.)
Kaže Ibn Kesir (Tefsir Ibn Kesir 1/531): „Njegove riječi ‘Allahu je prava vjera jedino – islam’ su obavijest od Uzvišenog Allaha da ni od koga neće primiti vjeru osim islama, a ona je slijeđenje poslanika sa onim sa čime ih je Allah poslao u svakom vremenu, sve dok nije završeno slanje poslanika sa Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, koji je zatvorio sve puteve prema Allahu osim da se ide preko njega. Pa ko sretne Allaha nakon poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, sa nekom drugom vjerom mimo Muhammedovog šerijata, to mu neće biti primljeno, kao što kaže Uzvišeni: „A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu nastradati“. (Ali Imran, 85.) A u ovom ajetu ‘Allahu je prava vjera jedino – islam’ obavještava nas da je kod
Njega jedina vjera koja će biti primljena islam“.
Bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša, neće niko iz ovog ummeta (tj. svih ljudi na Zemlji) čuti za mene, bio židov ili kršćanin, a zatim umre i ne povjeruje u ono sa čime sam poslan, a da neće biti stanovnik Vatre“.
Kaže Nevevi: „U hadisu je dokaz da su sa poslanstvom našeg Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, derogirane sve druge vjere. A njegove riječi „neće niko iz ovog ummeta čuti za mene“, to jest: od onih koji su živi u mom vremenu i poslije mene do Sudnjeg dana, svima njima je vadžib da mu budu pokorni. A spomenuo je židove i kršćane skrećući pažnju na one mimo njih, jer židovi i kršćani imaju knjigu, pa ako se ovaj propis odnosi na njih, a dobili su nebesku objavu, onda je preče da se isti propis odnosi na one mimo njih“.
Od Džabira, radijallahu anhu, se prenosi da je Omer ibn el-Hattab, radijallahu anhu, našao knjigu od Ehlu kitabija (u rivajetu: primjerak Tevrata), pročitao ju je Vjerovjesniku, sallallahi alejhi ve sellem, pa se on naljutio. Onda je rekao: „… Tako mi Onog u čijoj je ruci moja duša, da je Musa, alejhisselam, živ ne bi imao izbora osim da me slijedi“. Bilježi ga Ahmed, Ibn Kesir ga ocjenjuje vjerodostojnim, a Ibn Hadžer i Albani dobrim.
Hadis ukazuje na to da niko ko doživi vjerovjesništvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nema izbora osim da povjeruje u njega i slijedi šerijat sa kojim je došao, pa makar bio vjerovjesnik ili poslanik od Allaha. Takođe, hadis ukazuje da je islam derogirao sve šerijate prije njega.
Isa’, alejhisselam, kada bude spušten pred Sudnji dan, on će vladati i suditi po Kur'anu i sunnetu Allahovog Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao što je potvrđeno u vjerodostojnim hadisima.
Kaže Ibn Hazm u „Meratibul-idžma“ (str.267): „Idžma’ (konsenzus) učenjaka je na tome da je Muhammed ibn Abdullah el-Kureši el-Hašimi, koji je poslan u Mekki, a učinio hidžru u Medinu, Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svim džinima i ljudima do Sudnjeg dana. Da nema vjere priznate kod Allaha na Zemlji osim vjere islama, da je vjera islam derogirala sve vjere prije nje i da nju neće derogirati nijedna druga vjera. Da onaj do koga dođe vjera islam, pa je ne prihvati, on je kjafir koji će vječno u Vatri boraviti“.
Drugo: Ehlu kitabije (sljedbenici knjige) su učinile kufr (nevjerstvo) prije poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, zbog skretanja sa puta vjere vjerovjesnika, iskrivljavanja nebeskih objava i slijeđenjem strasti ljudi. Zatim se njihov kufr (nevjerstvo) nakon poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, može svesti u dvije glavne stvari:
Prvo – jer su izmijenili vjeru svojih vjerovjesnika, iskrivili njihove svete knjige i uveli u nju pagansku mnogobožačku akidu tvrdeći da je to vjera od Allaha.
Drugo – nisu povjerovali u vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nego su ga proglasili lažljivcem, kao i neke vjerovjesnike prije njega.
Znači, niti su ostali na vjeri vjerovjesnika koji su im slati niti su povjerovali u vjerovjesništvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, o čijem dolasku su bili obaviješteni u svojim svetim knjigama. Pa je tako njihov kufr (nevjerstvo) postao jasan sa svih strana.
Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije (El-Džebabu es-sahihu 1/109): „Vjera kršćana je batil, to je novotarska vjera. Uveli su novotarije poslije Ise, alejhisselam, i time izmijenili vjeru Isa'a, alejhisselam. Pa su otišli u dalalet svi koji su odstupili od šerijata Isa'a, alejhisselam, prihvatajući novu izmišljenu novotarsku vjeru. Zatim, nakon što je Allah poslao Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nisu povjerovali u njega, pa se tako njihov kufr i dalalet zasniva na ove dvije stvari: izmjena vjere prvog poslanika (Isa'a, alejhisselam) i smatranje lažnim drugog poslanika. Kao što se kufr židova sastoji u izmjeni propisa Tevrata prije poslanstva Isa'a, alejhisselam, a zatim smatranje lažnim poslanstvo Isa'a, alejhisselam“.
Treće – Njihovo nazivanje Ehlu kitabijama (sljedbenicima knjige) ne negira činjenicu da su kjafiri, odnosno to nije u koliziji sa time da su oni na kufru, širku i dalaletu. Tim nazivom je njima data prednost nad drugim mnogobošcima kjafirima u nekim propisima, poput dozvole ženjenja muslimanu sa kitabijkom i jedenja mesa Ehlu kitabija.
Njihovo nazivanje Ehlu kitabijama, tu prednost nad drugim kjafirima su dobili jer oni vjeruju u svoje knjige u kojima ima nešto istine iako su iskrivljene i promijenjene. Oni su time bliži muslimanima od drugih. A ovo govori o pravednom ophođenju islama prema njima.
Na njihov kufr i širk ukazuju mnogi kur'anski ajeti:
„O sljedbenici Knjige, zašto u Allahove dokaze ne vjerujete, a da su istina, dobro znate? O sljedbenici Knjige, zašto istinu neistinom zamračujete i svjesno istinu krijete?“ (Ali Imran, 70.-71.)
„Reci: “O sljedbenici Knjige, zašto u Allahove dokaze ne vjerujete kada je Allah svjedok svega što radite?” Reci: “O sljedbenici Knjige, zašto onoga koji vjeruje od Allahove vjere odvraćate, nastojeći da je krivom prikažete, a znate da je istina?“ (Ali Imran, 98.-99.)
„Nisu se nevjernici od sljedbenika Knjige i mnogobožaca odvojili, sve dok im nije došao dokaz jasni“ (El-Bejjine, 1.)
I mnogi drugi ajeti koji jasno ukazuju da ih Uzvišeni Allah naziva kjafirima.
Četvrto – Ehlu kitabije u suštini nisu vjernici u Allaha i oni Njega ne znaju istinskom spoznajom. Ono na čemu su oni od ništavnih uvjerenja o svom božanstvu izvodi ih iz kruga vjernika kao i ostale mnogobošce kjafire.
Dokaz tome su riječi Uzvišenog: „Borite se protiv onih kojima je data Knjiga, a koji ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Allah i Njegov Poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru – sve dok ne daju glavarinu poslušno i smjerno.“ (Et-Tevba, 29)
U ovom ajetu Uzvišeni Allah kaže da oni ne vjeruju niti u Allaha niti onaj svijet i da ne ispovijedaju istinsku vjeru. Pa ima li boljeg opisa njihovog kufra?
Takođe, u hadisu mutefekun alejhi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, je došlo da kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao Mu'az ibn Džebela, radijallahu anhu, u Jemen, rekao mu je: „Doći ćeš ljudima koji su Ehlu kitabije, pa kada im dođeš, pozovi ih da posvjedoče da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov Poslanik, pa ako ti se pokore u tome …“. A u drugom rivajetu: „Ti ćeš doći narodu Ehlu kitabija, neka bude prvo u šta ćeš ih pozivati da samo Allahu ispoljavaju ibadet. Pa kada spoznaju Allaha, onda ih obavijesti da im je propisao pet namaza u svakom danu i noći …“.
Kaže Kadi ‘Ijad (Šerhu Sahihi Muslim, 1/90): „Ovo ukazuje da oni ne znaju Uzvišenog Allaha …“.
Peto – Ehlu kitabije nisu muvehhudi (monoteisti), odnosno nisu na tevhidu, nego su uronuli u širk u raznim oblicima.
Na to ukazuju mnogi ajeti:
„Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina, a naređeno im je da se samo jednom Bogu klanjaju – nema boga osim Njega“. (Et.-Tevba, 31.)
„Nevjernici su oni koji govore: “Bog je – Mesih, sin Merjemin!” (El-Maide, 17.)
„Nevjernici su oni koji govore: “Allah je jedan od trojice!” A samo je jedan Bog!“ (El-Maide, 73.)
Šesto– Ehlu kitabije vrijeđaju Allaha, pripisuju mu dijete, razne mahane i nedostatke, a sve to je najveći i najogavniji vid kufra.
Dokaz za to su riječi Uzvišenog:
„Jevreji govore: “Allahova ruka je stisnuta!” Stisnute bile ruke njihove i prokleti bili zbog toga što govore! Ne, obje ruke Njegove su otvorene, On udjeljuje koliko hoće!“ (El-Maide, 64.)
„Allah je čuo riječi onih koji su rekli: “Allah je siromašan, a mi smo bogati!” (Ali Imran, 181.)
Jevreji govore: “Uzejr je – Allahov sin”, a kršćani kažu: “Mesih je – Allahov sin.” (Et-Tevba, 30.)
„Oni govore: “Allah je sebi uzeo dijete!”(Junus, 68.)
„Oni govore: “Milostivi je uzeo dijete!” Vi, doista, nešto odvratno govorite! Gotovo da se nebesa raspadnu, a Zemlja provali i planine zdrobe što Milostivom pripisuju dijete. Nezamislivo je da Milostivi ima dijete.“ (Merjem, 88.-92.)
Sedmo – Idžma’ (konsenzus) učenjaka je na tome da onaj ko sumnja u kufr (nevjerstvo) židova i kršćana ili smatra da je njihova vjera ispravna ili smatra da oni imaju izbora da ne slijede Muhammeda, sallallahu alejhive sellem, je kjafir velikim kufrom koji izvodi iz vjere islama.
Učenjak Kadi ‘Ijad u knjizi „Eš-Šifa'“ (2/280) je spomenuo mišljenje El-Džahiza (književnika) i Sumame koji tvrde da Allah neće imati dokaza (na Sudnjem danu) protiv običnih masa, žena, zaglupljenih ljudi, od onih koji slijede židove i kršćane, jer oni nemaju mogućnost da dokazima dođu do istine (tj. da će oni biti spašeni na ahiretu). A zatim je rekao: „Onaj ko ovo, sve što je rečeno, kaže on je kjafir po idžma'u učenjaka. Idžma’ učenjaka je na tome da je kjafir onaj ko ne smatra kjafirima nekoga od kršćana i židova i bilo koga ko se raziđe sa vjerom muslimana, ili zastane u smatranju njih kjafirima ili ima sumnju u njihov kufr. Kaže Kadi Ebu Bekr (malikijski učenjak Ibn el-Arebi): “Jer šerijatski tekstovi i idžma’ su složni na kufru ko u tome zastane (neće da ih smatra kjafirima, jer mu nije jasno), on time utjerava u laž šerijatske tekstove ili sumnja u njih, a utjerivanje u laž ili sumnjanje u njih ne dolazi osim od kjafira“.
Zatim dodaje na drugom mjestu „Eš-Šifa'“ (2/286): „Zbog toga mi (muslimani) smatramo kjafirom svakog onoga ko ne smatra kjafirima sve vjere mimo islama ili ko zastane u tom ili ima sumnju ili smatra da je njihov akidetski pravac ispravan. Čak i ako nakon toga ispolji islam, njegovu akidu i smatra pogrešnom svaku akidu mimo islama, on je kjafir sa onim što je ispoljio suprotno tome“.
Kaže hanbelijski učenjak El-Hidžavi (Keššaful-kinna'a, 6/170): „Ko ne smatra kjafirima sve vjere mimo islama poput kršćana ili ima sumnju u njihov kufr ili njihovu vjeru smatra ispravnom, on je kjafir“.
Kaže savremeni saudijski šejh Abdullah Ebabetin (El-Intisaru lihizbil-muvehhidin, str. 43): „Idžma’ učenjaka je na tome da je kjafir onaj ko ne smatra židove i kršćane kjafirima ili sumnja u njihov kufr. Na ovome je idžma’ učenjaka islama od početka islama do danas oslanjajući se na tekstove Objave“.
Upitana je Stalna komisija za fetve u Saudiji (Fetava el-ledžneti ed-daime, 2/18) o propisu onoga ko ne smatra kjafirima židove i kršćane i kaže za njih samo da su Ehlu kitabije. Pa je odgovorila sljedeće: „Ko to kaže on je kjafir, jer time utjerava u laž Kur'an i Sunnet koji jasno kažu da su oni kjafiri“. Zatim su naveli ajete koji ukazuju na kufr Ehlu kitabija. Komisija je bila u sastavu: predsjednika: Abdulaziza bin Baza, zamjenika: (egipatskog učenjaka) Abdurrezzaka ‘Afifija i člana: Abdullaha ibn Gudejana.
Kaže savremeni saudijski šejh Abdulaziz er-Radžihi (Šerhu Nevakidil-islam, preuzeto sa snimka predavanja): „Ko ne tekfiri kjafira on je kjafir poput njega. Ko ne tekfiri (ne smatra nevjernikom) židove, medžusije, pagane, munafike, komuniste, on je kjafir. Takođe, ko sumnja u njihov kufr, pa kaže: ja ne znam, židovi bi mogli biti na istini ili da kaže: čovjek može biti vjernik po vjeri židova ili kršćana ili muslimana, jer sve su to nebeske vjere, kao što neki ljudi pozivaju u zbližavanje među nebeskim vjerama, onaj ko ima ovakvo ubjeđenje on je kjafir. On mora biti ubjeđen da su židovi kjafiri, takođe pagani, medžusije i sve vrste kjafira, …“.
Kaže šejh Bin Baz (Fetava Nurun aled-derb: http://www.binbaz.org.sa/mat/18159): „Židovi i kršćani su kjafiri po tekstu Kur'ana i Sunneta. Vadžib je svakom punoljetnom muslimanu da ima ubjeđenje da su oni kjafiri i da su na dalaletu. Onaj ko ih ne smatra kjafirima ili ko sumnja u njihov kufr on je poput njih, jer on time utjerava u laž Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem“.
Kaže šejh Ibn ‘Usejmin (Es-Sahvetu el-islamijje, 196): „Ko negira kufr židova i kršćana, koji nisu povjerovali u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nego ga proglasili lažljivcem, on utjerava u laž Allaha, a utjeravanje u laž Allaha je kufr. Ko sumnja u njihov kufr, nema sumnje da je kjafir“.
Kaže Bekr Ebu Zejd (Mu'adžemu el-menahi el-lafzijje, str. 92): „Vadžib je svakom muslimanu da bude ubijeđen u kufr svakog onoga ko nije primio islam od židova, kršćana i drugih, da ih naziva kjafirima (nevjernicima), da smatra da su od stanovnika Vatre. … Ko ne tekfiri (ne smatra nevjernikom) židove i kršćane on je kjafir, shodno šerijatskom pravilu: ko ne tekfiri kjafira on je kjafir“.
Prema tome, židovi i kršćani su kjafiri mušrici, oni „ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Allah i Njegov Poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru“ (Et-Tevbe. 29), njima nema spasa osim sa vjerovanjem u poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, niti će im biti išta primljeno osim sa prihvatanjem islama. Onaj ko sumnja u njihov kufr ili smatra ispravnom njihovu vjeru ili kaže da oni imaju izbora u neslijeđenju Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, on time čini djelo kufra sa kojim izlazi iz islama osim ako ima neko prihvatljivo šerijatsko opravdanje da se na njega ne spusti pojedinačni propis tekfira, poput džehla i slično.
Šubhe (nejasnoće) oko kufra Ehlu kitabija
U nastavku slijede najbitnije šubhe (nejasnoće) sa kojima se pravda pogrešno poimanje ovog pitanja, te odgovor na njih.
Prva šubha: dokazivanje sa 62.ajetom iz sure El-Bekara da će židovi i kršćani biti spašeni na ahiretu.
Kaže Uzvišeni: „One koji su vjerovali, pa i one koji su bili jevreji, kršćani i sabejci – one koji su u Allaha i u onaj svijet vjerovali i dobra djela činili – doista čeka nagrada od Gospodara njihova; ničega se oni neće bojati i ni za čim neće tugovati!“ (El-Bekare, 62.)
Odgovor: ovaj ajet je govor o onima (prvo mišljenje) koji su umrli na ispravnoj, neiskrivljenoj vjeri svojih vjerovjesnika prije poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Ili (drugo mišljenje) o onima koji su doživjeli poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i povjerovali u njega. Oko ova dva tumačenja nema razilaženja.
Druga šubha: dokazivanje sa riječima Uzvišenog: „A otkud da oni traže od tebe da im sudiš kad imaju Tevrat, u kome su Allahovi propisi?“ (El-Maide, 43.) Kažu: ajet ukazuje na to da Allah nije zadužio židove da slijede Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer imaju Tevrat.
Odgovor: Kaže šejh mufessira Ibn Džeriri Taberi u tefsiru ovog ajeta (Džami'ul-bejan 4/587): „Kako da prihvatite, o židovi, presudu vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kad negirate njegovo poslanstvo i utjerujete ga u laž, jer vi ne primjenjujete moj propis za koji priznajete da vam je obaveza slijediti ga, koji vam je dostavio Musa, alejhisselam, od Allaha? Kaže: ako vi ostavljate moj propis sa kojim vam je došao Musa, alejhisselam, čije poslanstvo prihvatate, onda je preče da ne prihvatite moj propis o kojem vas obavještava Vjerovjesnik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, jer negirate njegovo poslanstvo“.
A kao odgovor je dovoljan nastavak istog ajeta: „Oni ni poslije presude tvoje ne bi bili zadovoljni jer nisu nikakvi vjernici“.
Treća šubha: dokazivanje sa ajetom: „Ti ćeš, sigurno, naći da su vjernicima najljući neprijatelji jevreji i mnogobošci; i svakako ćeš naći da su vjernicima najbliži prijatelji oni koji govore: “Mi smo kršćani”“ (El-Maide, 82.). Kažu: ako su kršćani najbliži prijatelji vjernicima muslimanima, to znači da ne mogu biti kjafiri koji neće biti spašeni na ahiretu.
Odgovor: Stati na ovom dijelu ajeta je kao stati kod riječi Uzvišenog: „Teško klanjačima“ (El-Ma'un, 4.).
U nastavku ajeta sa kojim dokazuju Uzvišeni kaže: „Zato što među njima ima svećenika i monaha i što se oni ne ohole. Kada slušaju ono što se objavljuje Poslaniku, vidiš kako im liju suze iz očiju jer znaju da je to Istina, pa govore: “Gospodaru naš, mi vjerujemo, pa upiši i nas među one koji su posvjedočili“. (El-Maide, 82.-84.) Prema tome, ajet govori o kršćanima koji su povjerovali u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a ne o onima koji ustraju na svom kufru.
Četvrta šubha: onaj ko kaže da židovi nisu na Pravom putu, u tome je sličan kršćanima, a onaj ko kaže kršćani nisu na Pravom putu, sličan je židovima, a Allah je zanegirao postupak obje skupine. Misli se ovdje na riječi Uzvišenog: „Jevreji govore: “Kršćani nisu na Pravome putu!”, a kršćani vele: “Jevreji nisu na Pravome putu!” – a oni čitaju Knjigu. Tako, slično kao oni, govore i oni koji ne znaju. Allah će im na Sudnjem danu presuditi o onome u čemu se oni ne slažu“. (El-Brekare, 113.)
Odgovor: Ajet kori obje skupine u spomenutom, iako obje nisu na Pravom putu. Jer Uzvišeni kaže u drugom ajetu: „Reci: “O sljedbenici Knjige, vi niste nikakve vjere ako se ne budete pridržavali Tevrata i Indžila, i onoga što vam objavljuje Gospodar vaš.”“ (El-Maide, 68.). A da su se pridržavali povjerovali bi u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, jer u drugom ajetu Uzvišeni kaže: „Onima koji će slijediti Poslanika, Vjerovjesnika, koji neće znati čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih,…“ (El-E'araf, 157.).
Peta šubha: kako da smatramo kjafirima one koji samo poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nisu prihvatili, a vjeruju u svoje vjerovjesnike.
Odgovor: Dovoljan je odgovor takvima u riječima Uzvišenog: „Oni koji u Allaha i poslanike Njegove ne vjeruju i žele da između Allaha i poslanika Njegovih u vjerovanju naprave razliku, i govore: “U neke vjerujemo, a u neke ne vjerujemo”, i žele da između toga nekakav stav zauzmu – oni su zbilja pravi nevjernici; a Mi smo nevjernicima pripremili sramnu patnju“. (En-Nisa’, 150.-151.) Znači, za one koji u jedne vjerovjesnike vjeruju, a u druge ne vjeruju Uzvišeni kaže da su zbilja pravi nevjernici.
Konkretan odgovor na pitanje
Što se tiče klanjanja za osobom koja smatra da su krišćani vjernici i da tri su vjere ispravne, namaz za takvom osobom nije dozvoljen, a ako se klanja batil je i treba ga ponoviti. Jer ko ima takvo uvjerenje on je kajfir, a namaz za kjafirom nije dozvoljen i ako se klanja batil je.
Konkretno za vašu situaciju, prvo tom mujezinu dostavite ovaj tekst (ili neki drugi sličan) o propisu onoga ko ne smatra židove i kršćane kajfirima. Zatim, ako nakon što pročita ne učini tevbu i dalje ustraje na svom uvjerenju, tražite da on više ne predvodi namaz, a ako bude predvodio nije vam dozvoljeno klanjati za njim. A ako klanjate nakon ovog saznanja namaz vam je batil. One namaze koje ste prije klanjali za tom osobom niste dužni naklanjati po ispravnom stavu učenjaka. A Allah zna najbolje.
Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba
NEPRAVILNO SAM KLANJAO MNOGO NAMAZA. JESAM LI IH DUŽAN PONOVITI?
Ve alejkumus-selamu ve rahmetullah! Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova, Jednom i Jedinom. Salavat i selam neka su na Allahovog poslanika Muhammeda, njegovu časnu porodicu i sve plemenite ashabe. Niste naveli o kakvoj se nepravilnosti radi. Ne utiče svaka nepravilnost na ispravnost namazviše
Ve alejkumus-selamu ve rahmetullah!
Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova, Jednom i Jedinom. Salavat i selam neka su na Allahovog poslanika Muhammeda, njegovu časnu porodicu i sve plemenite ashabe.
Niste naveli o kakvoj se nepravilnosti radi. Ne utiče svaka nepravilnost na ispravnost namaza. Međutim, ako bi pretpostavili da se radi o nepravilnosti koja utiče na ispravnost namaza, kao da se – iz neznanja – klanja bez abdesta ili da se ostavi neki drugi od uslova ispravnosti namaza, u tom pogledu učenjaci imaju podjeljena mišljenja.
Jedan dio učenjaka smatra da se ti namazi moraju ponoviti, jer šerijatski nisu ispravni. Namazi imaju svoje uslove ispravnosti koji se moraju ispuniti. Drugi smatraju da se ipak ne moraju ponoviti, jer je Allah, dželle šanuh, oprostio ovom ummetu ono što urade iz zaborava i njihove nenamjerne pogreške. Ovo zadnje mišljenje je, a Allah najbolje zna, ispravnije, jače, utemeljenije i više se podudara sa općim smjernicama Šerijata.
Allah, dželle šanuh, je rekao: “Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo!” (El-Bekare, 286) Ebu-Hurejre, radijallahu anhu, prenjeo je od Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, da je Uzvišeni Allah primio vjernicima ovu dovu. (Vidjeti: Muslim, br. 199/125)
Od Ibn-Abbasa, radijallahu anhuma, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah je oprostio mom ummetu nenamjernu grešku, zaborav i ono na što budu prisiljeni.” (Ibn-Madže, br. 2045, i dr.)
Ovaj hadis je zabilježen u mnogim hadiskim zbirkama i prenosi od skupine ashaba poput Ebu-Zerra, Ebu-Bekreta, ‘Ukbe b. Amira, Ibn-Omera, Sevbana, Ebu-Derdâa i dr. Ni jedna od tih predaja nije pošteđena prigovora, a neke su jako slabe. Pojedini učenjaci smataju da se hadis može pojačati mnoštvom predaja, a drugi ne. Bilo kako bilo, značenje hadisa je ispravno po konsenzusu islamskih učenjaka kako tvrde imam Ebu-Abdullah el-Kurtubi, rhm, i drugi. (Vidjeti: El-Džami'u li ahkamil-Kur'an, 10/182)
Šejhul-islam Ebul-Abbas Ibn-Tejmijje, rhm, u tom smislu ističe: “Ispravno mišljenje u tom pogledu je da nije obaveza ponavljati takve namaze, jer je Uzvišeni Allah oprostio (ovom ummetu) nenamjernu pogrešku i ono što urade iz zaborava. Uzvišeni, dželle šanuh, je rekao: ”A Mi nikog nismo kažnjavali sve dok poslanika nismo poslali! (El-Isra, 15) Pa prema tome, onaj do koga nije doprla Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, naredba o nečemu, za njega to nije obavezno. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, nije naredio Omeru i Ammaru, radijallahu anhuma, da ponove namaze kada su se odžunupili (na putovanju) pa Omer nije klanjao a Ammar se uvaljao u zemlju i klanjao je. Isto tako, nije naredio Ebu-Zerru, radijallahu anhu, da ponovi namaze koje je iz neznanja ostavio zato što je bio džunb. Ashabi koji su jeli i pili (nakon nastupa zore) za ramazan sve dok ne razlikuju bijeli konopac od crnog, nije im naredio da ponove te dane posta, kao što nije naredio ni onima koji su klanjali mnogo namaza prema Bejtul-Makdisu (nakon promjene Kible) sve dok nisu saznali da je se desila promjena Kible, nije im naredio da ponove te namaze. U tom kontekstu je i žena koja ima istihazu, ako određeno vrijeme ostavi namaz smatrajući da nije dužna klanjati, o obaveznosti naklanjavanja tih namaza učenjaci imaju dva mišljenja. Jedan dio učenjaka smatra da nije dužna naklanjati, kao što se prenosi od imama Malika i drugih, jer žena koja je imala istihazu za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i koja mu se požalila i rekla da ima velik odljev krvi koji joj je zabranio da klanja i posti, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojasnio joj je šta da radi u budućnosti i nije joj naredio da ponovi propuštene namaze. Do mene je prenešeno mutevatir (čvrsto pouzdanim) putevima da ima pojedinih žêna i ljudi daleko u pustinjama, a i mimo putinja, koji postanu punoljetni a ne znaju da su dužni klanjati. Čak, kada se neka od tih žena pozove da klanja, ona kaže da će klanjati kada postane starica – misleći da namaz nije dužna klanjati osim starica. Među onima koji slijede poglavare mnogih plemena, postoje oni koji ne znaju da im je namaz obavezan. Takvi nisu dužni naklanjati te namaze kada saznaju da moraju kalanjati, svejedno rekli za njih (prije nego počnu klanjati) da su nevjernici ili da imaju opravdanje radi neznanja. Isto tako, onaj ko je bio munafik (licemjer) i zindik (heretik), u vanjštini pokazuje da je musliman a skriva suprotno tome, ne klanja, ili nekada klanja bez abdesta, ili smatra da namaz uopće nije obavezan, takav ako se pokaje iskreno i počne klanjati, nije dužan naklanjati protekle namaze po većini učenjaka. Odmetnik od islama, onaj ko je bio ubjeđen da je namaz obavezan, zatim se odmetne od islama, pa se potom povrati, nije dužan da naklanja ispuštene namaze u stanju odmetništva, i to po većini učenjaka poput Malika, Ebu-Hanife i Ahmeda, po vanjštini njegovog mezheba. Odmetnici koji su napustili islam za vrijeme Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, poput Abdullaha b. Sa'da b. Ebi Serha i drugih, proveli su u nevjerstvu određeno vrijeme, zatim su opet primili islam. Ni jednom od njih nije naredio da ponove namaze. Ujedno, i odmetnici za vrijeme Ebu-Bekra, radijallahu anhu, nije im bilo naređeno da naklanjaju namaze niti da nadoknade bilo šta drugo. A, što se tiče onog ko zna da je namaz obavezan, zatim ga ostavi sve dok ne izađe njegovo propisano vrijeme, bez nekog pogrešnog shvatanja, takav je dužan naklanjati taj namaz po sva četiri imama. Po Ibn-Hazmu i drugima nije dužan. Pa, čak i ako ih naklanja nakon isteka vremena, po njima nisu ispravni. Isto tako rekli su i za onog ko namjerno ostavi post. Allah, subhanehu ve te'ala, najbolje zna.” (Medžmu'ul-fetava, 22/101-103)
Ako bi osoba željela da ponovi te namaze iz predostrožnosti i sigurnosti, nakon što se ispostavi da su bili neispravni, može ih ponoviti i nije zabranjeno. Imaće za to, inšallahu te'ala, nagradu, a Allah, dželle šanuh, najbolje zna.
Odgovorio na pitanje: Amir I Smajić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba
Obavljanje nafile u prevoznom sredstvu.
Esselamu alejkum, na ovo pitanje postoji odgovor na linku ispod. https://pitajucene.com/pitanje/obavljanje-nafila-namaza-u-vozilu/ Obavljanje namaza u vozilu nužno podrazumijeva izostavljanje nekih namaskih ruknova u svojoj ustaljenoj formi, kao što su stajanje u namazu, ruku i sedžda, a to su temelviše
Esselamu alejkum, na ovo pitanje postoji odgovor na linku ispod.
https://pitajucene.com/pitanje/obavljanje-nafila-namaza-u-vozilu/
Obavljanje namaza u vozilu nužno podrazumijeva izostavljanje nekih namaskih ruknova u svojoj ustaljenoj formi, kao što su stajanje u namazu, ruku i sedžda, a to su temeljni elementi namaza. Isto tako, ako je vozilo u pokretu, izostat će usmjerenost klanjača prema Kibli, što je jedan od uvjeta ispravnosti namaza.
Praksom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, potvrđeno je obavljanje dobrovoljnih namaza na jahalici za vrijeme putovanja.
Džabir, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao nafilu jašući, usmjeren ne prema Kibli. (Buhari, br. 1094) Ibn Omer, radijallahu anhuma, kaže: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao je za vrijeme putovanja, na svojoj jahalici, kud god se ona s njim okrenula, išaretom se naginjući. Klanjao je noćni namaz, osim farza, a i vitre je klanjao na svojoj jahalici.” (Buhari, br. 1000, i Muslim, br. 700)
Prema tome, ko je na putovanju, čak i ako je kraće od putovanja za koje se vežu propisi musafira, može klanjati dobrovoljne namaze u vozilu, svejedno kuda bilo usmjereno, pri tome se naginje naprijed kada čini sedždu i ruku, naginjući se više pri sedždi.
Također je dozvoljeno da zdrava osoba, sposobna za stajanje, klanja dobrovoljni namaz sjedeći okrenuta prema Kibli, za vrijeme boravka u svom mjestu, a za to ima pola nagrade onoga ko klanja stojeći. Imran b. Husejn, radijallahu anhu, kaže da je pitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o namazu čovjeka u sjedećem položaju, pa je rekao: “Ko klanja stojeći, to je bolje, a ko klanja sjedeći, pripada mu polovina nagrade onoga ko stoji, a ko klanja ležeći, pripada mu polovina nagrade onoga ko klanja sjedeći.” (Buhari, br. 1116)
Prema tome, ko klanja nafila-namaz u mjestu svog boravka, sjedeći u parkiranom vozilu, okrenut prema Kibli, njegov je postupak legitiman i dozvoljen.
Ostaje još jedno stanje, a to je obavljanje nafile u mjestu boravka sjedeći u prijevoznom sredstvu u pokretu, bez usmjerenja prema Kibli. Islamski pravnici po ovom pitanju imaju dva različita stava. Izrazita većina islamskih pravnika i zvanični stav četiri mezheba jeste da to nije dozvoljeno. Dozvola nafile na spomenuti način pripisuje se Enesu b. Maliku, radijallahu anhu, i Ebu Jusufu, učeniku Ebu Hanife, zatim to je mišljenje Ebu Seida el-Esthrija iz reda šafijskih učenjaka, jedno predanje od imama Ahmeda i to je stav Ibn Hazma. (El-Mudevene, 1/174, El-Insaf, 2/3, i Nejlul-evtar, 2/168) Argument koji dozvoljava takvo postupanje jeste uopćenost nekih predaja koje ukazuju na legitimnost obavljanja nafile na jahalici bez spomena putovanja, kao i činjenica da dobrovoljni namaz odiše tolerancijom i olakšanjem, s obzirom na to da je zdravoj osobi konsenzusom dozvoljeno da klanja nafila-namaz u sjedećem položaju. Stanovište većine učenjaka, koji smatraju da nije ispravno obavljanje nafile u prijevoznom sredstvu onome ko nije putnik, bazira se na činjenici da nije potvrđeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je obavljao nafilu na jahalici osim za vrijeme putovanja. Stoga je ovo mišljenje jače, jer se u ibadetima način i kakvoća uzima isključivo od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Neki savremeni učenjaci dozvoljavaju nafilu u prijevoznom sredstvu u mjestu boravka, posebno onome ko se boji da će mu promaći vrijeme nafile ako je na obavi na takav način. Allah najbolje zna!
Link: http://el-asr.com/pitanja/obavljanje-nafila-namaza-u-vozilu/
Vidi manjePreuzeto od “El-Asr – Islamski informativni časopis”
Uredništvo: https://el-asr.com/autori/
Da li je dozvoljeno držati pare na banki ?
Ve alejkumus-Selam! Kamata je strogo zabranjena Kur'anom, Sunnetom i konsenzusom islamskih učenjaka. Prema tome nije dozvoljeno držati pare na banci koja daje kamatu, bez obzira dali se kamata uzimala što je svakako veliki grijeh ili se davala onome ko ima pravo da uzme taj haram imetak, a Allah najviše
Ve alejkumus-Selam!
Kamata je strogo zabranjena Kur'anom, Sunnetom i konsenzusom islamskih učenjaka. Prema tome nije dozvoljeno držati pare na banci koja daje kamatu, bez obzira dali se kamata uzimala što je svakako veliki grijeh ili se davala onome ko ima pravo da uzme taj haram imetak, a Allah najbolje zna.
Es-Selamu alejkum
odgovorio Mr. Safet Kuduzović (12.03.2004) http://www.kewser.net
Preuzeto sa stranice:islamskiedukativni.wordpress.com
Vidi manjeŠta je dozvoljeno proscu da vidi kod žene koju misli ženiti ?
Ve alejkumus-Selam! Čovjeku koji želi ženiti djevojku dozvoljeno je da od njenog tijela vidi lice i šake i ništa drugo, i to po konsenzusu islamskih učenjaka. Na osnovu lica može saznati da li je lijepa i da li mu se sviđa, a na osnovu ruku (prstiju) može saznati dali je punija ili mršavija. Predajaviše
Ve alejkumus-Selam!
Čovjeku koji želi ženiti djevojku dozvoljeno je da od njenog tijela vidi lice i šake i ništa drugo, i to po konsenzusu islamskih učenjaka. Na osnovu lica može saznati da li je lijepa i da li mu se sviđa, a na osnovu ruku (prstiju) može saznati dali je punija ili mršavija. Predaja u kojoj se navodi da je Omer tražio da vidi od žene koju prosi i potkoljenice, zadignuvši njenu odjeću nije ispravna, slabom ju je ocijenio šejh Albani u Daifus-silsile, a Allah najbolje zna.
odgovorio Mr. Safet Kuduzović (18.03.2004)
Preuzeto sa stranice:islamskiedukativni.wordpress.com
Vidi manje