Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Kada se može početi sa postom šest dana ševala?
Islamski učenjaci dozvolili su da se šest dana ševvala počne postiti već drugog dana Bajrama. Nažalost, mnogi ljudi smatraju kako i ovaj Bajram traje tri ili četiri dana, što nema nikakve osnove. Ramazanski bajram traje jedan dan i samo u tom prvom danu zabranjeno je postiti, po konsenzusu učenjaka.više
Islamski učenjaci dozvolili su da se šest dana ševvala počne postiti već drugog dana Bajrama.
Nažalost, mnogi ljudi smatraju kako i ovaj Bajram traje tri ili četiri dana, što nema nikakve osnove.
Ramazanski bajram traje jedan dan i samo u tom prvom danu zabranjeno je postiti, po konsenzusu učenjaka.
Šejh Muhammed Salih Usejmin upitan je: ”Mnogi ljudi smatraju kako je obaveza da se počne s postom šest dana ševvala u drugom danu Bajrama i da se ti dani moraju postiti uzastopno, je li to tačno?”, na što je odgovorio: ”Post u mjesecu ševvalu može da se počne odmah drugog dana Bajrama, a isto tako ta nafila može se ispostiti i na kraju mjeseca, kao što je dozvoljeno da se posti uzastopno šest dana ili da se posti dan po dan razdvojeno. Bitno je da taj post bude nakon napaštanja obaveznog posta. Čovjek koji treba da naposti određene dane iz ramazana, dat će prednost napaštanju nad dobrovoljnim postom u mjesecu ševvalu.”
A Allah najbolje zna.
Centru za fetve koji djeluje u sklopu web sajta islamweb.net postavljeno je pitanje:
”Je li dozvoljeno postiti šest dana u ševvalu neposredno nakon Bajrama ili je obaveza sačekati prolazak trećeg dana Bajrama?”, na što su odgovorili:
”Imam Muslim zabilježio je predaju od Allahovog Poslanika: ”Ko isposti mjesec ramazana, a potom to poprati sa šest dana u ševvalu, kao da je postio cijelo vrijeme.”
Imam Nevevi u komentaru Muslimovog Sahiha rekao je: ”Učenjaci naše pravne škole smatraju da je prioritetnije i bolje da se posti šest dana uzastono i neposredno nakon Bajrama, a ako bi ih postio rastavljeno ili odgodio do kraja mjeseca, postigao bi obećanu nagradu, jer se i na to odnosi termin ‘…a potom to poprati sa šest dan u ševvalu.’“
Allah najbolje zna
Na pitanje odgovorio: mr. Elvedin Pezić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.s-d-o.org
Slike u kuci
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Upotreba slika na kojima se slika ono što ima dušu Korištenje i upotreba slika na kojima je naslikano ono što ima dušu, svejedno bile one naslikane rukom ili aparatom (telefonoviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Upotreba slika na kojima se slika ono što ima dušu
Korištenje i upotreba slika na kojima je naslikano ono što ima dušu, svejedno bile one naslikane rukom ili aparatom (telefonom, kamerom i slično), je pitanje koje se razlikuje od samog crtanja i slikanja koji su zabranjeni na osnovu jasnih i nedvosmislenih hadisa.
Prenosi Ibn Hadžer u “Fethul-bari” (10/480) mišljenja učenjaka oko upotrebe crteža, slika i kipova (svega što je u trodimenzionalnom obliku a ima dušu) onako kako ih je rezimirao malikijski učenjak Ibnul-Arebi:
Prvo: ako je slika u trodimenzionalnom obliku (kip i slično) od onoga što ima dušu zabranjeno je njeno korištenjo po idžmau (konsenzusu) učenjaka (naravno, iz ovoga se izuzimaju lutke).
Drugo: ako je crtež ili slika na papiru, platnu, odjeći ili slično učenjaci imaju četiri mišljenja oko njihove upotrebe:
Prvo – opća dozvola koju dokazuju hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim a u kojem je došao izuzetak za dozvoljenu upotrebu slika: “Osim slike na odjeći”.
Drugo – opća zabrana na koju ukazuju hadisi u kojima je došla zabrana slikanja u općem smislu.
Treće – ako je ono što ima dušu naslikano u svom potpunom izgledu onda je upotreba tih slika haram, a ako je naslikano bez glave ili u pojedinačnim dijelovima onda je dozvoljena upotreba. A ovo mišljenje je po njemu (po Ibnul-Arebiju) najispravnije. Dokaz za njega je hadis koji bilježi Nesai u kojem je došlo da Džibril, alejhi selam, nije htio da uđe u kuću Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer je na zavjesi bila slika a onda je naredio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ili da odsiječe glave na slikama ili da od njih napravi šilte na kome će se sjediti, i dodao je da meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima slika. Albani ovaj hadis ocjenjuje vjerodostojnim.
Četvrto – ako slika nije okačena i obješena onda je dozvoljena njena upotreba a u suprotnom nije dozvoljeno. Dokaz za to je hadis od Aiše, radijallahu anha, koja prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao sa putovanja a ona je prekrila otvor na zidu zavjesom na kojoj su bile crteži, pa čim je to vidio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, lice mu je promijenilo boju. Pa je rekao: “O Aiša, ljudi koji će se najžešće kažnjavati kod Allaha na Sudnjem danu su oni koji oponašaju Allahovo stvaranje”. Pa kaže Aiša da su isjekli tu zavjesu i napravili od nje jedan ili dva jastuka. Hadis je mutefekun alejh. Zatim Ibn Hadžer pravi spoj između trećeg i četvrtog mišljenja i navodi dokaz koji to podupire, tj. gore spomenuti hadis kojeg bilježi Nesai.
A šejh Usejmin kada je upitan o upotrebi slika onoga što ima dušu podijelio je te slike na pet vrsta i za svaku od njih naveo šerijatski propis i dokaz.
Prva vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) s namjerom veličanja onog što je naslikano, poput slika kraljeva, predsjednika, ministara, učenjaka i slično, njihova upotreba u ovakvom obliku je haram.
Druga vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) ali kao uspomene, poput slike prijatelja, djece, roditelja i slično, njihova upotreba je takođe haram.
Treća vrsta – slike koje se vješaju (na zid, ormar ili slično) radi ukrasa poput slika na zavjesama, zidovima i slično, upotreba ovih slika je takođe haram.
Četvrta vrsta – slike kojima se ne pridaje značaj (na način da se okače i vješaju) poput slika na tepisima, posteljini, šiltetima, dekama i slično. Upotreba ovih slika po većina učenjaka, kako prenosi Nevevi, je dozvoljena.
Peta vrsta – slike koje je teško ili skoro nemoguće izbjeći, poput slika u novinama, časopisima, knjigama, na novcu i slično, a za kojima musliman ima potrebu zbog njihove koristi. Upotreba ovih sredstava je dozvoljena sa slikama koje su u njima ili na njima zbog nemogućnosti da se izbjegnu.
Prenosi Bejheki u svom Sunnenu da je Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhu, rekao: “Slika je glava, pa kada se otkloni glava onda to nije slika”, a šejh Albani je ovaj rivajet ocijenio vjerodostojnim. Takođe, isto ovo se prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, i Ikrime. A imam Ahmed je rekao: “Slika je glava”, a kada bi htio da uništi sliku obrisao bi glavu.
Iz svega spomenutog se može rezimirati otprilike onaj stav koji je zauzeo Ibn Hadžer, a to je da slike na kojima je naslikano ono što ima dušu (ljudi, meleci, životinje, džini) nije dozvoljeno vješati (na zid, ormar i slično) radi veličanja, uspomene ili ukrasa, a ako je ono što je naslikano u potpunom svom izgledu, onda ih takođe nije uopće dozvoljeno upotrebljavati. Dozvoljena je upotreba onog što je naslikano ako mu je obrisana glava (ili lice, tj. oči, nos i usta) ili ako su slike naslikane na onome po čemu se gazi ili sjedi. Iz zabrane korištenja slika, kao što navodi šejh Usejmin, se izuzimaju slike za dokumente i slike u novinama, časopisima, knjigama, na novcu i slično zbog nužde i nemogućnosti da se izbjegnu.
Shodno gore spomenutim stavovima učenjaka oko upotrebe slika, oko držanja slika u albumima savremeni učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Manja skupina zabaranjuje, a veća dozvoljava pod uslovom da se drže u ladicama i slično, tj. da se ne stavljaju (vješaju) na zidove, ormare ili istaknuta mjesta kao ukras. Ovo zadnje je bliže ispravnom, a Allah zna najbolje. Slike čija je upotreba dozvoljena ne sprečavaju ulazak meleka u kuću.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Ovo pitanje odgovereno na linku ispod:
Vidi manjehttps://pitajucene.com/pitanje/drzanje-slika-na-zidovima/
Šubhu da zabrana čestitanja nevjerničkih praznika nije došla u Sunnetu
Bismillahir-rahmanir-rahim ? Zabranjeno je čestitanje nemuslimanskih praznika po sva četiri mezheba, a svaki mezheb prenosi konsenzus o zabrani: 1⃣ Hanefijski mezheb, djelo: tebjinul-hakaik (6/229), redul-muhtar (6/755). 2⃣ Malikijski mezheb, djelo: mevahibul-dželil (6/290). 3⃣ Šafijski mezheb, djelviše
Bismillahir-rahmanir-rahim
? Zabranjeno je čestitanje nemuslimanskih praznika po sva četiri mezheba, a svaki mezheb prenosi konsenzus o zabrani:
1⃣ Hanefijski mezheb, djelo: tebjinul-hakaik (6/229), redul-muhtar (6/755).
2⃣ Malikijski mezheb, djelo: mevahibul-dželil (6/290).
3⃣ Šafijski mezheb, djelo: tuhfetul-muhtadž (9/182).
4⃣ Hanbelijski mezheb, djelo: kešaful-kina'a (3/132), el-furua (5/309).
◾ Već sam odgovorio da nije dozvoljeno čestitanje nemuslimanskih praznika i to po kensenzusu ehli suneta i džemata, onaj ko ne želi to da prihvati nema potrebe sa njim raspravljati, kod njega su puno veće šubhe(nejasnoće) od čestitanja nemuslimanskih praznika.
Da mu doneseš bilo kakve dokaze on će tražiti nešto drugo i tražiti opravdanje da ne prihvati stav ehli suneta.
Sunet obuhvata dvije stvari:
1⃣ Rad po onome što je Poslanik radio.
2⃣ Ostavljanje onoga što je Poslanik ostavio.
Ne postoji niti jedna predaja da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, čestitao bilo koji nemuslimanski praznik, niti bilo ko od ashaba, ili tabiina, (što znači da je to sunnet), znamo da su u Medini živjeli jevreji i idolopoklonici, zatim u Mekki proveo je 13 godina, ne prenosi se niti jedna predaja da je bilo kome od njih čestitao njihov praznik, niti se prenosi da su ashabi čestitali nemuslimanske praznike.
To je bio njegov sunnet po pitanju čestitanja nemuslimanskih praznika.
Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, kaže: To je moj sunnet, a ko napusti moj način života (sunnet), taj nije moj (ne pripada mojoj praksi)!'“ Bilježi ga Buhari, br. 5063, str. 968.
? Praznici ulaze u oblast ibadeta.
Pravilo u islamu je da bi se dozvolio određeni ibadet mora postojati konkretan dokaz za dozvolu tog ibadeta, dok se zabrana novih ibadeta zabranjuju uopštenim dokazima.
Isto tako zabrane vezane za nemuslimane došle su uglavnom u uopštenim dokazima, poput zabrane slijeđenja ili poistovjećivanja sa nemuslimanima, njih ima zaista puno, jedan od njih je hadis: ‘Razlikujte se od nevjernika’, ili hadis: Ko oponaša jedan narod, on mu i pripada.
♦ Čestitanje nemuslimanskih praznika spada u oponašanje nemuslimana.
Nemuslimanski praznici su vjersko obilježje nemuslimana.
? Što se tiče hrišćana, zar ćemo im čestitati praznik u kome čine širk Allahu.
Bosanski alim Mehmed Handžić veli: „Naša vjera od nas traži da ne primamo nikakve običaje, koji služi kao obilježje druge vjere. Alejhisselam kaže: ‘Razlikujte se od nevjernika.’ Bilježe ga Buhari, br. 5893, str. 1109, i Muslim, br. 54, str. 129.
U ovom hadisu Alejhisselam od nas zahtijeva da ne primamo nikakve nemuslimanske običaje, koji služe kao isključivo obilježje nemuslimana, i od nas traži da se razlikujemo od nemuslimana.
To je za zajednicu vrlo važna stvar. To joj čuva cjelinu od raspadanja i njenu samostalnost…
S toga je baš Alejhisselam i nastojao da zapriječi put uvođenju tuđih običaja i osobina pa je rekao: ‘Ko se poistovjeti kojoj zajednici, on i pripada njoj.’
Bilježi ga Ebu Davud, br. 4031, str. 721, a ispravnim ga smatra šejh Albani i djelu Irvaul-galil, 5/109.
U ovoj oštroj osudi Alejhisselam kaže da onaj koji bi želio da bude kao članovi neke druge zajednice, da primi njihove običaje, njihove osobine, ispada iz islamske zajednice a pripada onoj kojoj sebe prispodablja.
♦ Kao da samo napuštanje islamskih običaja a simpatisanje tuđih osobina znači da u srcu nema pravog čvrstog islamskog vjerovanja, što je uistinu i uzrok da se tuđe osobine simpatišu.
Pa kad je ovako stroga osuda izrečena za onoga koji prihvaća samo običaje i osobine druge vjerske zajednice, možete pomisliti kakva će osuda biti za one koji prihvaćaju čisto vjerske stvari druge vjere.
Kao naprimjer: proslavljaju svetkovine drugih vjera, prisustvuju raznim nemuslimanskim vjerskim ceremonijama, itd… “ Izabrana djela, 5/256-258.
A Allah najbolje zna.
Odgovorio: mr. Jakub Alagić
Vidi manjePreuzeto sa Whatsapp grupe “DELIL – Akida”
Kada je dozvoljena saradnja sa novotarima
Bismillahir-rahmanir-rahim. ? Ko su novotari: Definicija novotara koji za sobom povlači šerijatske sankcije, Šejh Alij bin Nasir kaže: 'Novotar je onaj koji radi novotarije, poziva u slijeđenje novotarija, te gradi svoje prijateljstvo i prezir na osnovu tih novotarija'. El-Bid'atu ve davabituha str.više
Bismillahir-rahmanir-rahim.
? Ko su novotari:
Definicija novotara koji za sobom povlači šerijatske sankcije, Šejh Alij bin Nasir kaže: ‘Novotar je onaj koji radi novotarije, poziva u slijeđenje novotarija, te gradi svoje prijateljstvo i prezir na osnovu tih novotarija’. El-Bid'atu ve davabituha str. 32.
? Za koga se sve može reći da slijedi novotarije;
Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ‘Ostavljanjem suneta izlazi se iz džemata’. Musned Ahmed, 12/99, br.7129. Ahmed Šakir kaže da je ispravan, i Šuajb Arnaut.
Ko god ne slijedi sunet, taj slijedi i radi novotarije, međutim novotar kao šerijatski izraz, koji za sobom povlači šerijatska pravila i sankcije, je samo onaj koji radi i poziva u novotarije a nema opravdanje za neznanje, što znači da onaj koji radi novotarije iz neznanja, za njega se ne kaže da je novotar.
Ibn Tejmije kaže: ‘Novotar je onaj ko se suprostavi Kur'anu i sunnetu ili konsenzusu selefa, a nema za to opravdanje’. Pogledati medžmuatul-fetava, 24/172.
? Za narod koji radi novotarije, ali u većini slučajeva rade ih iz neznanja, ne kaže se da su novotari, iako rade novotarije.
Šejh Fevzan kaže: ‘Ko god radi novotarije on je novotar, osim ako ih radi iz neznanja, za takvog se ne kaže da je novotar sve dok mu se ne objasni, a ako zna da je novotarija i nastavlja sa njom tada se za njega kaže da je novotar.’
◾ Je li dozvoljena saradnja sa novotarima:
U dunjalučkim stvarima poput trgovine ili sličnih stvarima dozvoljena je saradnja sa novotarima, kao što je dozvoljena saradnja i sa nemuslimanima.
U vjerskim pitanjima, poput ibadeta, nije dozvoljena saradnja sa njima, nije dozvoljeno ni druženje sa njima, ili druženje sa njima svesti na minimum, te to druženje iskoristiti samo za savjetovanje i razbijanje njihovih šubhi, i to samo ko je kvalifikovan za to. Pogledati: Tevhid str. 168. od šejha Saliha Fevzana.
? Sa novotarima se može sarađivati u borbi protiv većeg zla, većih i opasnijih novotara, ateista i sličnih njima.
Stav selefa prema novotarima.
Selef je bio izuzetno strog prema novotarima, nije dozvoljavao druženje sa njima niti bilo koju vrstu saradnje, već je naređivao njihovo bojkotovanje.
Ibn Abbas veli: „Ne sjedi sa novotarima i sljedbenicima strasti i prohtjeva, jer sjedenje sa njima uzrokuje bolest srca.“ Adžuri, 61, a slično bilježi i Darimi, str. 71.
Abdullah b. Mubarek kaže: „Sjedi sa siromasima, a čuvaj se sjedenja sa novotarima.“ Lalekai, 1/137.
Hasan el-Basri kaže: „Ne sjedi sa onima koji se povode za prohtjevima, ne diskutuj sa njima, i ne slušaj od njih.“ Lalekai, 1/133, Darimi, 110; Adžuri, 62.
Ahmed b. Hanbel kaže: „Općenito, novotarima se ne treba potpomagati ni u čemu od pitanja vezanih za muslimane, jer je to veća šteta za vjeru.
? Ovome dodajemo i stav vođe pravovjernih koji smatra da se treba držati Sunneta i suprotstavljati se novotarima.“ Tarihu Bagdad, 13/ 238.
On je pozivao da se sa njima ne sjedi, ne druži i ne savjetuje. Govorio je: „Ne savjetujte se i ne dogovarajte ni sa jednim novotarem u vezi sa vjerom i ne putujte zajedno sa njim.“ Et-Tabekat, 1/144.
Navodeći kazivanje o halifi Omeru i Sabigu, Ebu Osman kaže: „Omer nam je u pismu napisao da se ne družimo i da ne sjedimo sa njim, i rekao je: ‘Kada bi on sjeo među nas stotinu, mi bismo se razišli.'“ Ibn Bettah, El-Ibanetul-Kubra, 1/414, br. 329.
Mus'a b. Sa'd je rekao: „Ne sjedi sa onim ko je iskušan slijeđenjem strasti i prohtjeva, jer će te, ukoliko to učiniš, zadesiti jedna od svije stvari: ili ćeš i ti podleći tim iskušenjima, pa ćeš se povesti za njim ili će te uznemiriti prije nego što se rastaneš sa njim.“ Ibn Bettah, El-Ibanetul-Kubra, 2/442, br. 380.
Ovakav je bio stav selefa prema novotarima, međutim, pitanje je koliko se ovo pravilo danas može primjeniti, uzimajući u obzir da su sljedbenici suneta u manjini, a novotari jaki i u većini.
♦ Ipak treba maksimalno izbjegavati druženje sa novotarima, i bez prijeke potrebe ne treba sarađivati sa njima ni u kom polju, a posebno ne u vjeri.
Svjedoci smo da su se neki pripadnici suneta družili i druže se sa novotarima pa su podlegli njihovom uticaju i postali slični njima.
❗Napomena: Obični narod se ne smatra novotarima, niti se riječi selefa odnose na njih, sa narodom se treba družiti, lijepo ih savjetovati i na ispravno vjerovanje pozivati.
A Allah najbolje zna.
Odgovorio: mr. Jakub Alagić
Vidi manjePreuzeto sa Whatsapp grupe “DELIL – Akida”
Mladost provela u nepokrnosti Allahu
Svevišnji Allah oprostit će sve grijehe, čak i nevjerstvo, ako se čovjek iskreno pokaje. Uzvišeni je rekao: “Reci: ’O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.’” (Ez-Zumer, 53.više
Svevišnji Allah oprostit će sve grijehe, čak i nevjerstvo, ako se čovjek iskreno pokaje. Uzvišeni je rekao: “Reci: ’O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.’” (Ez-Zumer, 53.) U hadisi-kudsijju koji je zabilježio imam Tirmizi stoji da je Uzvišeni Allah rekao: “O čovječe, kada bi tvoji grijesi dostigli nebeske visine pa Me zamolio za oprost, Ja bih ti ih oprostio…” Svevišnji Allah također je rekao: “>Dobra djela zaista poništavaju hrđava..>.” (Hud, 114.)
Imam Muslim zabilježio je da je Amr b. As prenio sljedeće Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Islam briše ono što je bilo prije njega, hidžra briše ono što je bilo prije nje, a hadždž briše ono što je počinjeno prije njega.” Ne samo to, već će Uzvišeni Allah, ako bude htio, sve te grijehe, zbog iskrenog pokajanja, pretvoriti u dobra djela: “…Allah će njihova hrđava djela u dobra promijeniti…” (El-Furkan, 70.)
Imam Hakim zabilježio je predanje u kojem Ebu Hurejre, radijallahu anhu, pripovijeda da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neki će ljudi na Sudnjem danu poželjeti da su počinili što više grijeha.” Ashabi začuđeno upitaše: “Ko su oni, Allahov Poslaniče?!” “To su oni kojima će Allah njihova hrđava djela u dobra promijeniti”, odgovori im Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Šejh Albani tvrdi da je lanac prenosilaca ovog hadisa dobar. Međutim, imam Ibn Redžeb, u djelu El-Džamia, 1/118, radije odabire mogućnost da su to Ebu Hurejrine, radijallahu anhu, riječi, a ne Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem.
Bilo kako bilo, predanje ne podstiče na činjenje loših djela, griješenje je zabranjeno Kur’anom, hadisom i konsenzusom muslimana, već samo ukazuje na veličinu Allahove, dželle šanuhu, milosti. Ibn Abbas, radijallahu anhu, prenosi da je Džibril, alejhis-selam, Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Da si me samo vidio kako uzimam morski pijesak i trpam ga faraonu u usta bojeći se da ga ne stigne Allahova milost (to je bilo onog trenutka kada se faraon poceo tusiti i Dzibril. a.s., se pobojao da ce mu Allah oprostiti , n. op.)!” (Tirmizi, Taberani i Dija Makdisi.) Imam Tirmizi ovo je predanje ocijenio dobrim.
Nema sumnje da bi Milostivi oprostio i faraonu, najvećem prijestupniku svih vremena, koji se proglasio bogom, da se iskreno pokajao prije nego se počeo utapati. Kako onda Milostivi ne bi oprostio ono što je manji grijeh od toga?! Molim Plemenitog Allaha da nas obaspe Svojom neizmjernom milošću, oprosti nam grijehe i dopusti nam džennetska prostranstva, amin!
Na pitanje odgovorio: dr. Safet Kuduzović
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.s-d-o.org
ŠTA URADITI SA MUZIČKIM INSTRUMENTIMA (NAKON TEVBE)?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Propis muzike i muzičkih instrumenata Šerijatski tekstovi Kur'ana i Sunneta jasno i nedvosmisleno ukazuju na zabranu slušanja muzike i upotrebe svih muzičkih instrumenata osim deviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Propis muzike i muzičkih instrumenata
Šerijatski tekstovi Kur'ana i Sunneta jasno i nedvosmisleno ukazuju na zabranu slušanja muzike i upotrebe svih muzičkih instrumenata osim defa.
Od učenjaka koji prenose idžma (konsenzus) učenjaka oko zabrane muzike i muzičkih instrumenata su: Kurtubi, Ibn Salah, Ibn Redžeb, Ibnul-Kajjim i Ibn Hadžer El-Hejtemi.
Ovo je ujedno i zvanični stav svečetiri fikhska mezheba: hanefijskog, makijskog, šafijskog i hanbelijskog.
Od ajeta sa kojim učenjaci dokazuju zabranu muzike su riječi Uzvišenog: “Ima ljudi koji kupuju lehvel-hadis da bi, ne znajući koliki je to grijeh, s Allahova puta odvodili i da bi ga predmetom za ismijavanje uzimali. Njih čeka sramna kazna”. (Lukman, 6)
Prenosi Ibn Kajim od Vahidija i Ebu Ishaka da najviše što je protumačeno pod “Lehvul hadis” da je on pjesma.
Takođe ajet u kojem Uzvišeni kaže: “I zavodi glasom svojim koga možeš …” ( El-Isra, 64).
Prenosi Ibn Kesir u svom tefsiru da Mudžahid kaže da se u ajetu pod “glasom” misli na zabavu i pjesmu, a Ibn Kesir smatra da je to pjesma, dok Ševkani tumači “glas” da je pjesma, zabava i igranje sa frulom.
A hadis koji jasno ukazuje na zabranu muzičkih instrumenata je hadis kojeg Buharija bilježi u svom Sahihu od Ebu Malika (ili Ebu Amira) El-Eš'arija, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Biće u mom ummetu ljudi koji će ohalaljivati polni organ, svilu, vino i muzičke instrumente …”. Da su muzički instrumenti halal (dozvoljeni) ne bi bilo rečeno da će ih ljudi ohalaljivati. Jer ohalaliti muzičke instrumente ima smisla samo onda kada su zabranjeni, što jasno i nedvosmisleno znači da su muzički instrumenti haram.
Imovinska vrijednost muzičkih instrumenata i nadoknada štete za uništenje istih
Nema razilaženja među učenjacima četiri mezheba, tj. hanefijskog, malikijskog, šafijskog i hanbelijskog, da muzički instrumenti (izuzev defa) nemaju svoju imovinsku vijednost, jer su roba koja je sama po sebi haram.
Takođe, nema razilaženja među učenjacima četiri mezheba da onaj ko uništi muzički instrument čiji je vlasnik musliman on nije dužan da mu nadoknadi materijalnu štetu, jer su muzički instrumenti po Šerijatu bezvrijedni.
S tim da se učenjaci razilaze oko obaveze nadoknade štete za uništeni muzički instrument čiji je vlasnik kjafir (nemusliman). Hanefije smatraju da je obavezan, dok šafije i hanabile smatraju da nije, a malikije imaju dva stava po tom pitanju.
Prodaja muzičkih instrumenata (mimo defa)
Islamski pravnici četiri mezheba su složni da nije dozvoljena prodaja muzičkih instrumenata.
To dokazuju hadisom u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Zaista kada Allah nešto zabrani zabrani i njegovu prodaju”. Bilježe ga Ebu Davud, Ahmed, Darekutni i Bejheki, a šejh Albani i Šuajb Arnaut su hadis ocijenili vjerodostojnim.
Takođe, ova zabrana se može dokazivati riječima Uzvišenog: “A nemojte se međusobno pomagati u grijehu i neprijateljstvu” (El-Maide, 2). Jer je kupoprodaja muzičkih instrumenata bez sumnje potpomaganje u griješenju.
Zabrani prodaje se pridružuje i zabrana poklanjanja i zabrana pravljenja i proizvodnje muzičkih instrumenata.
Šta uraditi sa muzičkim instrumetima nakon spoznaje njihove zabrane?
Nakon što smo potvrdili da je zabranjeno posjedovanje i upotreba muzičkih instrumenata, da oni nemaju svoju materijalnu vrijednost, da materijalnu vrijednost za njihovo uništenje nije obaveza nadoknaditi i da ih nije dozvoljeno prodavati, poklanjati niti proizvoditi, vlasnicima muzičkih instrumenata ne preostaje ništa drugo nego da ih unište. Nije dozvoljeno da ih zadržavaju kod sebe kao suvenir i slično makar ih i neupotrebljavali, jer je musliman obavezan da se riješi haram imetka.
Ve billahi tevik.
Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba
NOVAC ZARAĐEN OD PRODAJE MUZIČKOG INSTRUMENTA?
Ve alejkumus-Selāmu ve rahmetullāh! Zahvala pripada Allāhu, Gospodaru svih svjetova, Jednom i Jedinom. Salavāt i selām neka su na Allāhovog poslanika Muhammeda, njegovu časnu porodicu i sve plemenite ashābe. Korištenje muzičkih instrumenata po islāmu je zabranjeno (harām). Abdur-Rahmān b. Ganm el-Ešviše
Ve alejkumus-Selāmu ve rahmetullāh!
Zahvala pripada Allāhu, Gospodaru svih svjetova, Jednom i Jedinom. Salavāt i selām neka su na Allāhovog poslanika Muhammeda, njegovu časnu porodicu i sve plemenite ashābe.
Korištenje muzičkih instrumenata po islāmu je zabranjeno (harām).
Abdur-Rahmān b. Ganm el-Eš'ari, rhm, prenosi: “Pričao mi je Ebū Āmir, ili Ebū Mālik el-Eš'ari, radijallāhu ‘anhu, – i tako mi Allāha, nije mi slagao – da je čuo Vjerovjesnika, sallallāhu alejhi ve sellem, kada je rekao: ‘U mome ummetu bit će onih koji dozvoljavaju nezakonit spolni odnos, svilu, vino i muzičke instrumente; penjat će se svijet na visoka brda; dolazit će im čobanin sa stokom; navraćat će kod njih siromah radi svoje potrebe, a oni će mu govoriti: ‘Dođi sutra!’ Allāh će ih iznenada noću uništiti, i brdo na njih svaliti, a druge će pretvoriti u majmune i svinje do Dana sudnjega.'” (Buhāri, br. 5590)
Islamski učenjaci, još od prvih stoljeća islama, jednoglasni su da je zabranjeno korištenje muzičkih instrumenata. Njihov konsenzus u 3. hidžretskom stoljeću prenosi Zekerijja b. Jahjā es-Sādži u djelu “Ihtilāful-ulemā”, u 4. stoljeću Ebū Bekr el-Ādžurri, u 5. stoljeću Ebut-Tajjib et-Taberi i Ibn Abdil-Berr, u 6. stoljeću Ibn Kudāme el-Makdisi i Ebul-Kāsim ed-Devle'i, u 7. stoljeću Ibnus-Salāh, El-Kurtubi i ‘Izz b. Abdus-Selām, u 8. stoljeću Ibn Tejmijje, Es-Subki, Ibn Redžeb, Ibnul-Kajjim i Ibn Muflih, u 9. stoljeću El-Irāki i Muhammed el-Bezzāzi el-Hanefi, u 10. stoljeću Ibn Hadžer el-Hejtemi, u 13. stoljeću El-Alusi i Ahmed et-Tahtāvi, u 14. stoljeću El-Gimāri.
(Vidi: Abdul-Aziz et-Tarifi, El-Gināu fil-mizān, str. 34-37)
Shodno tome, kao što je zabranjeno kupovati muzičke instrumente, zabranjeno ih je i prodavati ili praviti bilo kakvu vrijednosnu zamjenu, nego je obaveza uništiti ih, u ime Allāha, ili iskoristiti materijal u neku dozvoljenu svrhu, kao npr. za potpalu – ako je od drveta, ili iskoristiti metal – ako je od metala i sl, jer, ono što je zabranjeno da se koristi, zabranjeno je i da se za to uzima nadoknada.
Uzvišeni Allāh, dželle šanuh, je rekao: “Potpomažite se u dobročinstvu i bogobojaznosti, a ne potpomažite se u grijehu i neprijateljstvu.” (El-Māide, 2)
Od Ibn Abbāsa, radijallāhu anhumā, prenosi se da je Allāhov Poslanik, sallallāhu alejhi ve sellem, rekao: “Allāh prokleo židove! Bio im je zabranjen loj, pa su ga oni prodavali i jeli zaradu od njega; a, doista, Allāh kada zabrani neko jelo zabrani i njegovu vrijednost.” (Ahmed, br. 2678, lanac prenosilaca je sahih)
U drugoj predaji, Ibn Abbās, radijallāhu anhumā, prenosi se da je neki čovjek dao Allāhovom Poslaniku, sallallāhu alejhi ve sellem, posudu napunjenu alkoholom kao poklon. Resulullāh, sallallāhu alejhi ve sellem, ga upita: “Zar ne znaš da je to Allāh zabranio?”, “Ne!” – odgovori čovjek, a zatim nešto šapnu drugoj osobi. Poslanik, sallallāhu alejhi ve sellem, ga upita: “Šta si mu to rekao?”, a on reče: “Rekao sam mu da je proda.” Tada mu Poslanik, sallallāhu alejhi ve sellem, reče: “Doista, ono što je Allāh zabranio da se pije, zabranio je i da se prodaje!” (Muslim, br. 1579)
Sve četiri pravne škole u islāmu, hanefije, malikije, šāfije i hanbelije, na stavu su da je zabranjeno prodavati muzičke instrumente, štaviše, kod mnogih među njima takva trgovina je nevalidna i nepunovažeća. (Vidi: El-Kāsāni, Bedā'ius-sanā'i, 5/144; Ibn Džuzejj, El-Kavāninul-fikhijje, str. 174; El-Džuvejni, Nihājetul-metleb, 11/175; El-Makdisi, El-Uddetu šerhil-Umde, str. 339)
Imām Ebū Hanife, rhm, smatrao je dozvoljenim prodavati muzičke instrumente jer postoji mogućnost da će onaj ko ih kupuje iskoristiti materijal u neku dozvoljenu svrhu, kao što smo prethodno spomenuli. Međutim, to mišljenje je odbačeno i neispravno, jer je suprotno jasnim dokazima, a i sami Ebū Jūsuf i Muhammed eš-Šejbāni, dva najpoznatija Ebū Hanifina učenika, raziši su se sa njim po tom pitanju. (Vidi: El-Kāsāni, Bedā'ius-sanā'i, 5/144; El-Mevsū'atul-fikhijjetul-kuvejtijje, 9/157)
Također, Ibn Hazm el-Endelusi, rhm, jedan od pobornika zahirijske / bukvalstičke pravne škole, smatrao je to dozvoljenim, zato što je po njemu slušanje muzike dozvoljeno, ali to je jedna u nizu od velikih grešaka koje je napravio a za koju su ga žestoko kritikovali islamski učenjaci koji su došli nakon njega. (Vidi: El-Muhallā, 7/559)
Ispravno mišljenje, na kojeg upućuju jasni dokazi i kojeg je obaveza slijediti, jeste stav većine islamskih učenjaka da je zabranjeno prodavati muzičke instrumente, te da je imetak zarađen tim putem – haram imetak. Isti propis imaju audio i video kasete sa muzikom, savremeni elektronski uređaji koji proizvode muziku, kompjuterski programi namjenjeni za pravljenje muzike isl. (Vidi: Abdun-Nāsir Milād, El-Bujū'ul-muharreme, str. 358)
Izuzetak tome je upotreba pravog defa, kojeg je, po ispravnijem mišljenju, dozvoljeno koristiti samo ženama i djeci, i to prilikom veselja poput svadbe isl. (Vidi: Ibn Tejmijje, Medžmū'ul-fetāva, 11/565)
Prema tome, postupak Vašeg oca je pogrešan. Dužan je bio uništiti taj instrument ili iskoristi njegov materijal na dozvoljen način, bez obzira koliku vrijednost imao, a ne da ga prodaje drugim osobama koje će ga koristiti u zabranjene svrhe. Vi u tome nemate grijeha, ako ste ga savjetovali da tako ne postupi, jer Uzvišeni je rekao: “…i nijedan grešnik neće tuđe grijehe nositi.” (El-Isrā, 15)
Takav imetak, ako znate da se tačno o njemu radi, nije dozvoljeno primiti kao hediju, niti jesti hranu kupljenu od njega, niti koristiti u bilo koju svrhu, nego će se uništiti, ili iskoristiti u neko javno dobro, kao da se nahrane životinje lutalice, ili napravi javni toalet, ili javni put i sl. To se neće smatrati sadakom i milostinjom, nego samo načinom da se čovjek kutariše harama, jer Allāh je lijep, i ne prima od Svojih robova osim ono što je čisto i lijepo.
Šejh Abdul-Latif b. Abdur-Rahmān b. Hasan, rhm, je rekao: “Ako čovjek zna da je imetak harām, kao da je stečen krađom i sl., nije mu dozvoljeno da ga jede (koristi) po jednoglasnom mišljenju učenjaka. Sumnjiv imetak, kojeg je pohvalno ostaviti, to je imetak za kojeg ne zna da li je stečen na halāl ili harām način. Imetak koji je razdvojen, tj. zna se šta je halāl a šta je harām, takav se smatra jasnim imetkom, a ne sumnjivim – halal se jede (koristi) a haram ne jede (ne koristi).” (Ed-Durerus-senijje, 9/322)
Šejh Muhammed b. Sālih el-‘Usejmin, rhm, u tom smislu kaže: “Onaj ko stekne imetak koji je harām, pa se pokaje Allāhu, obavezan je da ga utroši u ono s čime je Allāh zadovoljan, i to samo kako bi ga se riješio, a ne kao dobro djelo. Na taj način će sa sebe skinuti odgovornost.” (Medžmū'u fetāva ve resāil, 21/97)
Allāh, dželle šanuh, najbolje zna!
Odgovorio na pitanje: Amir I. Smajic
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba
PROPIS TRGOVANJA BINARNIM OPCIJAMA DIONICA (PREKO INTERNETA)
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Da je ovdje u pitanju stvarna kupovina dionica u vremenu kada se procjeni da će vrijednost dionica neke kompanije porasti ili pasti, pa nakon određenog vremena, ili u unaprijedviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Da je ovdje u pitanju stvarna kupovina dionica u vremenu kada se procjeni da će vrijednost dionica neke kompanije porasti ili pasti, pa nakon određenog vremena, ili u unaprijed određenom vremenu, iste prodati stvarnom prodajom, onda bi ova vrsta poslovanja bila dozvoljena.
Međutim, u obliku kako je opisano u pitanju, taj način poslovanja predstavlja klasično zabranjeno kockanje u islamu. Jer ulagač kada uloži novac da će vrijednost dionica neke firme porasti (ili pasti), pa ako poraste dobije 70%, a u suprotnom izgubi uloženi novac (ili dio novca), on se u suštini opkladio. A klađenje je vrsta zabranjenog kockanja.
Znači, u ovom načinu poslovanja, koje ne predstavlja nikakvu kupoprodaju niti razmjenu usluga, ulagač je ili dobitnik ili gubitnik, a što je prepušteno slučaju i predviđanju, kao u sportskim kladionicama.
Kockanje i klađenje je zabranjeno Kur'anom, Sunnetom i idžma'om (konsenzusom) učenjaka.
Kaže Uzvišeni: “O vjernici, vino i kocka i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite.” (El-Maide 90).
Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko kaže svom prijatelju: dođi da se s tobom kladim, neka udijeli sadaku.” Mutefekun alejhi.
Islamski učenjaci su jednoglasno složni na zabrani kocke (mejsira) i klađenja (kimara), a idžma’ učenjaka su prenijeli El-Kurtubi (El-Džami'u liahkamil-Kur'an, 6/94), Ibn Tejmije (Medžmu'ul-fetava, 32/220) i Ibn Hadžer (Fethul-bari, 8/497).
Prema tome, nije dozvoljeno baviti se binarnim poslovanjem dionica, jer predstavlja klasično klađenje koje je zabranjeno u islamu.
Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba
PROPIS UGOVORA O PRODAJI MALINA U KOJEM CIJENA NIJE ODREĐENA
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Da bi odgovor bio precizan tražio sam jedan primjerak tih ugovora. Vezano za gore postavljeno pitanje oko nepreciziranja cijene kupoprodaje malina i kupina, u Ugovoru o otkupuviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Da bi odgovor bio precizan tražio sam jedan primjerak tih ugovora. Vezano za gore postavljeno pitanje oko nepreciziranja cijene kupoprodaje malina i kupina, u Ugovoru o otkupu maline i kupine kojeg imam stoji: „Član 11. Ugovorne strane su saglasne da se cijena maline i kupine određuje na osnovu tržišnih uslova, te da se konačna cijena utvrđuje u drugoj polovini berbe. Kupac (tj. firma koja otkupljuje) ima pravo mijenjati cijene maline i kupine svakodnevno, zavisno od cijena na tržištu i kvaliteta.“
Prije odgovora na konkretno pitanje neophodno je navesti mes'elu propisa kupoprodaje u kojoj nije poznata (određena) cijena proizvoda (robe), jer je odgovor na pitanje izgrađen na njoj.
Naime, islamski pravnici uslovljavaju određene šartove da bi kupoprodaja bila ispravna i dozvoljena.
Uslovljavaju tri šarta vezana za kupca i prodavača:
1 – pristanak obje strane (ako je jedna od strana prisiljena, trgovina je batil)
2 – da su slobodni, pametni i umno zreli (nije ispravna kupoprodaja lude osobe, djeteta i roba)
3 – da je roba ili novac u njihovom vlasništvu (ili da su opunomoćeni da u ime druge osobe trguju)
Također, uslovljavaju tri šarta vezana za novac i robu:
1 – da je roba od one koju je dozvoljeno koristiti (da nije alkohol, svinjetina i slično)
2 – da su novac i robu u mogućnosti da se predaju drugoj strani
3 – da su cijena i roba (opis i količina) određeni i poznati.
Oko detalja spomenutih šartova ima razilaženja, al to nije predmet ovog pitanja.
Što se tiče šarta određivanja cijene robe, učenjaci imaju dva općepoznata stava:
Prvi stav – da je poznavanje cijene robe uslov valjanosti kupoprodaje.
To jest, ako se nešto proda bez navođenja cijene, ta kupoprodaja nije valjana.
Ovo je stav većine učenjaka ovog ummeta. Na njemu su svečetiri pravne škole:
hanefije (Šerhu fethil-kadir 6/260, el-Bahu er-raik 5/294),
malikije (Hašijetud-dusuki 3/14, Mevahibul-dželil 4/276),
šafije (Mugnil-muhtaž 2/22, Nihajetul-muhtadž 3/405),
hanabile (Keššaful-kinna'i 3/174, El-Insaf 4/309).
Drugi stav – dozvola prodaje bez navođenja i određivanja cijene robe.
Ovo je stav Ibn Tejmije i Ibnul-Kajjima (Bedai'ul-fevaid 4/50). Također, navodi Ibn Tejjmije da je ovo stav unutar hanbelijskog mezheba koji suprotan općepoznatom stavu mezheba. (Nezarijjetul-‘akd str. 155-156)
Dokaz prvog stava učenjaka: zabrana prodaje u kojoj ima GARER, tj. čija je završnica nepoznata. Zabrana prodaje garer je došla u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem on kaže: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zabranio prodaju garer“. Najpoznatija definicija prodaje garer je prodaja čiji je ishod nepoznat.
Odgovor učenjaka drugog stava na ovaj argumnet je da se zabranjena prodaja garer odnosi na nepoznavanje robe (poput prodaje plodova prije nego što se ispolji valjanost ploda) a ne nepoznavanje cijene robe. Također, kažu da se cijena robe može naknadno dogovoriti na obostrano zadovoljstvo.
Dokaz drugog stava učenjaka:
Prvi – opći šerijatski tekstovi ukazuju na dozvolu prodaje ako je zasnovana na pristanku i zadovoljstvu obje strane. A nepoznavanje cijene robe ne šteti samoj kupoprodaji jer se može vratiti na na vrijednost prodaje slične robe, a u slučaju prevare, prevarena strana ima pravo izbora, tj. da poništi ugovor.
Drugi – hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu u kojem je došlo da su bili na putovanju pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kupio devu od Omera, radijallahu anhu, a zatim je odmah poklonio Ibn Omeru, radijjallahu anhuma, a da nisu dogovorili cijenu deve. (Nezarijjetul-akd 155)
Treći – praktični idžma (konsenzus) muslimana oko dozvole prodaje hljeba i mesa bez određivanja cijene.
Odabrano mišljenje je drugi stav učenjaka, tj. valjanost i dozvola prodaje bez određivanja cijene robe. Jer hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu presuđuje po ovom pitanju.
S tim da je praktično najbolje i najsigurnije raditi po prvom stavu učenjaka, tj. da se odmah odredi cijena onoga što se prodaje, kako kupac i prodavač ne bi dolazili u stanje spora, nezadovoljstva i sukoba jer prethodno nisu dogovorili cijenu.
Prema tome, spomenuti kupoprodajni ugovor otkupa malina i kupina je šerijatski valjan.
Ostaje pitanje: da li je pametno ovakve ugovore sklapati. Jer ovakvi ugovori uglavnom idu na štetu proizvođača i prodavača malina i kupina, zato što je u ovom ugovoru naknadno određivanje cijene u potpunosti prepušteno kupcu.
Savjet i rješenje je: da prodavač zahtijeva da se ugovor pravi pred samu berbu a istovremeno da se istraži tržišna cijena malina, te na osnovu toga da se odmah u ugovoru odredi cijena malina i kupina. Ili u najmanju ruku da se odredi minimalna cijena otkupa ispod koje prodavač neće prodavati.
Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba
KO IMA PRAVO NA STARATELJSTVO (VELIJA) ZA BRAK
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: UKRATKO O STARATELJU (VELIJI) Ko su staratelji (veliji) žene prilikom njenog vjenčanja, tj. koji daju saglasnost i dozvolu da se ona uda, po tom pitanju učenjaci imaju dva općeviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
UKRATKO O STARATELJU (VELIJI)
Ko su staratelji (veliji) žene prilikom njenog vjenčanja, tj. koji daju saglasnost i dozvolu da se ona uda, po tom pitanju učenjaci imaju dva općepoznata mišljenja:
Prvo mišljenje: da su staratelji (veliji) žene prilikom sklapanja braka takozvani ‘ASABE, tj. muški srodnici sa očeve strane koji nasljeđuju određenu osobu u slučaju njene smrti.
Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka, tj. Malika, Šafije i Ahmeda, Sevria, Lejsa i mnogih drugih učenjaka.
Muški srodnici sa očeve strane (‘asabe), tj. veliji, su:
– otac, djed, pradjed,
– sin, unuk,
– brat (po ocu i majci), brat po ocu, sin od pravog brata, sin od brata po ocu,
– amidža, sin od amidže.
Drugo mišljenje: da u staratelje (velije) ulaze pored gore spomenutog i muški srodnici sa majčine strane, poput: djeda po majci, dajdže, sina dajdže, brata po majci i sina brata po majci.
Ovo je stav hanefija i drugih učenjaka koji preferitaju ovaj stav.
Treba naglasiti da nema direktnog šerijatskog dokaza koji ograničava i određuje da staratelji žene moraju biti samo muški rođaci sa očeve strane (‘asabat). Takođe, pod starateljem (velijom) ulazi svako onaj koga zadesi sramota od muške rodbine ako bi se dotična žena udala za nekoga ko njoj nije dostatan (koji nije na njenom nivou). Zbog toga ispravan stav je ono na čemu su hanefije, tj. da pod staratelje ulazi i muška rodbina sa majčine strane, jer i njih zadesi sramota ako se ta žena uda za nekoga ko nije na njenom nivou.
Zatim, ako žena nema staratelja (velija) po porijeklu (rodbinstvu), ili ima ali ne ispunjavaju šartove starateljstva,jer ne praktikuju vjeru ili čine velike grijehe i slično, njen staratelj (velij) je sultan, tj. namjesnik ili vladar u mjestu u kojem živi.
Na ovome je idžma (konsenzus) učenjaka, a taj idžma prenose sljedeći učenjaci: Ibn Hadžer, Ibn Bettal, Ibn Kudame, Nevevi i mnogi drugi.
U muslimanskim sredima namjesnika ili vladara mijenja kadija ili učenjak, a u zemljama u kojima nema šerijatskih ili u kojima su muslimani manjine muslimanskog namjesnika mijenja učenjak ili daija tog mjesta.
Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba