U svome djelu Metnu durretil-bejan fi usulil-iman, egipatski učenjak, dr. Muhammed Jusri, je na sažet i koncizan način, u vidu teza, natuknica i pravila, ukazao na osnovne postulate vjerovanja muslimana ehli-sunnetske provenijencije, želeći na taj način, prvenstveno učenicima i studentima koji izučavaju islamske nauke, ali i drugim muslimanima, olakšati shvatanje i razumijevanje osnova nauke o islamskom vjerovanju. Desetak eminentnih stručnjaka iz ove oblasti u svojim je recenzijama pohvalilo ovo djelo, ukazavši na njegovu vrijednost, konciznost i pojednostavljen prikaz osnovnih postulata islamskog vjerovanja. Slijedi poglavlje o vjerovanju sljedbenika ehli-sunneta u pogledu institucije imameta – vođstva u islamu:

1. Odabir i ustoličenje vrhovnog vođe svih muslimana kolektivna je obaveza ummeta, a na tu obavezu ukazuju Kur’an, sunnet i konsenzus sljedbenika sunneta.

2. Imamet je vrsta ugovora između ummeta, tj. svih muslimana i imama – vođa i predvodnika, čiji je primarni cilj uspostava hilafeta utemeljenog na principima vjerovjesništva, kako bi se očuvala vjera, ali i regulirala ovosvjetska pitanja i interesi.

3. Vrhovni imam – halifa bira se na nekoliko načina: konsenzusom muslimana, odabirom i prisegom koju mu daju ugledne i mjerodavne ličnosti iz različitih branši i profesija koje predstavljaju sve muslimane, ukoliko halifa lično postavi svoga nasljednika[1], ako silom, tj. pučem, dođe na vlast, a potom se muslimani slože i prihvate ga kao halifu. Imamet halife koji je na ovakav način došao na vlast legitiman je i obaveza mu je iskazivati pokornost u svemu što je dobro i ispravno.

4. Predvodnici muslimana i vladari prema ummetu su obavezni: u praksu sprovoditi Allahov šerijat, čuvati ispravno islamsko vjerovanje, raditi na očuvanju jedinstva i zajedništva muslimana, uspostaviti instituciju naređivanja na dobro i odvraćanja od zla, uspostaviti instituciju džihada – borbe na Allahovom putu, sakupljati zekat i dobrovoljne priloge – sadaku, dodjeljivati funkcije i položaje u državi shodno osposobljenosti i kompetencijama podanika itd.

5. Što se tiče obaveza muslimana prema imamima, vođama i vladarima, oni su dužni pokoravati im se i slušati ih u svim prilikama, bilo da se radi o onome što im je drago ili mrsko, ali samo pod uvjetom da je posrijedi ono što je šerijatski legitimno i dozvoljeno, i što se smatra pokornošću Uzvišenom Allahu, a ukoliko se radi o grijehu ili nepravdi, tada im se ne smiju pokoravati.

6. Muslimani su svoje vladare dužni savjetovati onda kada pogriješe, a pomoći im i podržati ih onda kada ispravno postupe. Greške i propuste treba im oprostiti, a njihove mahane i sramote sakriti. Za ovosvjetskim dobrima, bogatstvom i ukrasima koje posjeduju vladari, muslimani ne trebaju žudjeti. Također, muslimani trebaju iskreno moliti Allaha da im vladari budu dobri i čestiti.

7. Strogo je zabranjeno pobuniti se i povesti oružanu borbu protiv vladara, sve dok su muslimani i dok sude po Allahovoj Knjizi i sunnetu Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa čak i ako su nepravedni, to strpljivo treba podnositi. Pod njihovim vođstvom treba obavljati hadž i voditi džihad, pa čak i onda kada su nepravedni i onda kada grijehe budu javno činili. Dakle, obaveza je biti dio zajednice koju predvode nepravedni i grješni vladari, pa čak i ako prema podanicima ispoljavaju nepravednu silu i nasilno oduzimaju imetke.

Komentar: Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu koji prenosi Huzejfa b. Jeman, rekao je da će se nakon njega pojaviti nepravedni vladari koji neće slijediti njegov sunnet ni njegovu Uputu, pa kada ga je Huzejfa upitao kako će se ponašati u tom vremenu ako dočeka takve vladare, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio mu je: “Slušaj i pokoravaj se svome emiru (vođi), pa makar te po leđima udarao i imetak ti nepravedno uzeo.” (Muslim, Sahih, br. 1847.) Učenjaci su kazali da je pokoravanje vladaru, pa čak i onda kada je nepravedan, daleko bolja opcija, zato što sa sobom nosi veću korist od štete, jer u slučaju oružane pobune protiv nepravednog vladara prolijeva se krv nedužnih, narušava sigurnost i dovodi do razjedinjenosti. Također, učenjaci navode da su gotovo svi ustanci protiv vladara, kojima svjedoči historija, bilo da se radilo o pravednim ili nepravednim vođama, uglavnom donosili daleko veću štetu od koristi.

8. Institucija imameta prestaje biti punovažna onda kada nestane neka od glavnih komponenti na kojoj se ta institucija zasniva. Naprimjer, ako imam umre ili nestane, ili ako on izgubi neki od uvjeta koji se nužno moraju naći pri njemu da bi obnašao tu uzvišenu funkciju, pa recimo poludi ili se odmetne od vjere ili slično, njegov imamet više nije validan.

Komentar: Islamski učenjaci navode više od deset uvjeta koji se moraju naći pri imamu kako bi njegov imamet bio šerijatski legitiman, a to su: da bude musliman, šerijatski punoljetan, pametan (tj. da posjeduje zdrav razum), da posjeduje osnovno znanje o islamu i šerijatskim propisima, da nije poznat kao počinitelj velikih grijeha, da je muškarac, da je pronicljiv i oštrouman, da bude hrabar i čvrst kao ličnost, da ima zdrave tjelesne organe i zdrava čula (tj. da ne bude invalid), da ne bude od onih koji žude za vlašću i položajem, da vodi porijeklo iz plemena Kurejš. Naravno, među učenjacima postoje različita mišljenje oko određenih uvjeta koji su ovdje spomenuti, tj. da li su uvjet ispravnosti imameta ili su samo poželjne kompetencije, o čemu se detaljno govori u knjigama fikha.

9. Ukoliko imam iz nekog šerijatski opravdanog razloga izgubi svoj legitimitet, tj., ukoliko više pri sebi nema osnovne uvjete koji bi imam morao ispunjavati da bi bio postavljen na poziciju halife, to nužno ne znači da je postao nevjernik, već znači da je izgubio šerijatsko pravo da bude vrhovni vođa muslimana. Također, to ne znači da ga je istog trenutka, nakon što izgubi pravo na imamet, obaveza silom ukloniti sa položaja, jer da bi se tako postupilo, moraju se ostvariti određeni preduvjeti. Ukoliko se ti uvjeti ne ispune, a ljudi se tom vođi suprotstave i dignu pobunu protiv njega, to neminovno vodi u gubljenje ljudskih života i upropaštavanje imovine. Zbog toga, potrebno je održati kakav-takav vid uređene vlasti kako bi se ummet sačuvao od zla i štete, i kako bi se snaga ummeta i njegovi kapaciteti usmjerili u pravcu njegovih neprijatelja. Postupiti na ovakav način znači dati prednost prioritetima jer će se tako (i pored toga što na vlasti ostane vođa koji je izgubio legitimitet) održati mir i sigurnost u svim dijelovima države, neće biti podjela na grupe, od kojih će svaka imati svoju zastavu i obilježje, vjera će ostati snažna i dominantna, a slabi i potlačeni bit će zaštićeni.

Komentar: Što se tiče preduvjeta koji se nužno trebaju ispuniti kako bi svrgavanje halife koji je izgubio šerijatski legitimitet postalo obavezno, misli se prije svega na praktičnu sposobnost da se sa vlasti svrgne takav vođa. Ukoliko muslimani za takvo nešto nisu sposobni ili zbog snage takvog vođe, koji na svojoj strani ima, recimo, podršku vojske i velikog broja ljudi, ili zbog slabosti i neopremljenosti muslimana, tada im je bolje da ne dižu pobunu protiv njega.

10. Procjena cijele ove situacije, na koji način postupiti, vraća se prvenstveno na odluku priznatih i bogobojaznih učenjaka, kao i onih koji imaju moć i utjecaj, a uvažavaju učenjake i drže do njihovog mišljenja.

11. Ukoliko u nekom vremenskom razdoblju ili na nekom geografskom području fizički uopće ne bude imama ili ne bude imama koji ispunjava šerijatske uvjete i ima puni šerijatski legitimitet, u tom slučaju vođe muslimana će biti mjerodavne osobe iz ummeta na čelu sa učenjacima, kojima je obaveza da vjernike okupe i ujedine oko istine, ali onako kako to sunnet uči i nalaže, te da na sve načine pokušaju spriječiti razilaženja i nejedinstvo i da se svim kapacitetima založe da se u ummetu poštuju farzovi, stroge Allahove naredbe, i da se praktično sprovode u djelo.

12. I onda kada ne bude imama, i džuma-namaz i namaz u džematu moraju se obavljati i dužni su im prisustvovati svi oni koji su inače obavezni prisustvovati ovim namazima. Također, obaveza je i dalje u društvima održavati instituciju naređivanja na dobro i odvraćanja od zla, te na snazi moraju biti zakon i red, kako bi krv, čast i imetak muslimana, ali i svih drugih ljudi koji žive u islamskoj državi, poput štićenika (zimmija), i nemuslimana koji imaju garanciju o boravku i sigurnosti, ostali sačuvani i nepovredivi.

13.Na ovaj će način u društvu biti osigurani sigurnost i mir, zakon i red, kao i jedinstvo i međusobna povezanost članova tog društva.
___________________
[1] Mnogi učenjaci kažu da je uvjet ispravnosti i legitimnosti ovako postavljenog halife da se s tim postavljenjem slože predstavnici muslimana, tj. ugledne i mjerodavne ličnosti, te da mu oni dobrovoljno daju prisegu.

Priredio: Amir Durmić
Preuzeto sa http://minber.ba/stav-ehli-sunneta-o-instituciji-imameta-vodstva-u-islamu/

Vidi manje

Napomena: zbog svoje opsežnosti, komentar ovog hadisa prvotno smo objavili u pet dijelova. Po želji autora komentara, magistra Hakije Kanurića, sada ga u cijelosti objavljujemo u sklopu jednog teksta.

TUMAČENJE HADISA DŽIBRILA, ALEJHIS-SELAM, 1-DIO

Omer, radijallahu anhu, rekao je: “Jednog dana dok smo sjedili kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pomoli se prema nama čovjek izrazito bijele odjeće, izrazito crne kose, na njemu se nisu vidjeli tragovi putovanja, a niko od nas ga nije poznavao. Sjeo je pored Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i prislonio svoja koljena uz njegova, a ruke je stavio na svoja stegna, i zatim rekao:
‘Muhammede, obavijesti me o islamu.’ Na to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Islam je da svjedočiš da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, da obavljaš namaz, daješ zekat, postiš ramazan i da hadž obaviš posjećujući Kabu, ako budeš u mogućnosti.’ Na to će onaj nepoznati čovjek: ‘Istinu si rekao.’ Kaže Omer: ‘Mi mu se začudismo, pita ga a zatim veli: ‘Istinu govoriš.’ Onda taj čovjek reče: ‘Obavijesti me o imanu.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: ‘Iman je da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike, Sudnji dan i da vjeruješ u Allahov kader – odredbu dobra i zla.’ Na to nepoznati čovjek reče: ‘Istinu si rekao, pa obavijesti me o ihsanu.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Ihsan je da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe, zasigurno, vidi.’ Zatim nepoznati čovjek reče: ‘Obavijesti me o Sudnjem danu (kada će nastupiti).’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na to odgovori: ‘Upitani o tome ne zna ništa više od onoga koji pita.’ ‘Pa obavijesti me o njegovim predznacima’, reče nepoznati, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Kada robinja rodi svoju gospodaricu i kada vidiš gole, bose, siromašne čobane kako se nadmeću u gradnji.’ Zatim taj nepoznati čovjek ode. Nakon nekog vremena Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, me upita: ‘Omere, znaš li ko je bio onaj što me je pitao?’ Ja rekoh: ‘Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.’ Onda Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘To je Džibril, došao vam je da vas poduči vašoj vjeri.'”[1]
Komentar hadisa

Hadis je vjerodostojan, bilježi ga Muslim, a sličnu predaju bilježe Buharija i Muslim od Ebu Hurejre, radijallahu anhu.

Ovaj hadis govori o islamu i njegovim stepenima, te o nekim predznacima Sudnjeg dana. Sve islamske znanosti vraćaju se ovom hadisu i iz njega se granaju, stoga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na kraju hadisa rekao: “To je Džibril, došao vam je da vas poduči vašoj vjeri.” Ovaj hadis, naspram sunneta, je poput Fatihe naspram Kur’ana, jer u sebi nosi značenja drugih hadisa.

Ashabi, radijallahu anhum, imali su običaj sjediti uz Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako bi od njega učili i pitali o stvarima vjere i dunjaluka. Jedne prilike dok su tako sjedili prišao im je čovjek neobičnog izgleda “izrazito bijele odjeće, izrazito crne kose, na njemu se nisu vidjeli tragovi putovanja, a niko od nas ga nije poznavao”. To je čudno, jer da je bio iz tog mjesta, poznavali bi ga, a da je bio iz nekog drugog mjesta, na njemu bi se vidjeli tragovi putovanja, jer u tom vremenu na putniku su se morali vidjeti tragovi putovanja, dolazio bi raščupane kose i prašnjave odjeće. To je bio melek Džibril, alejhis-selam. Došao je u ljudskom obliku, jer kada bi došao u svom stvarnom obliku, ljudima bi to bilo strašno i neobično. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je svega dva puta vidio Džibrila u njegovom stvarnom izgledu. Aiša, radijallahu anha, upitana je o značenju ajeta:”On ga je na obzorju jasnom vidio” (Et-Tekvir, 23) i ajeta: “On ga je i drugi put vidio” (En-Nedžm, 13), pa je odgovorila: “Ja sam prva iz ovog ummeta upitala o tome Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je odgovorio: ‘To je Džibril. Vidio sam ga u obliku u kojem je stvoren samo ta dva puta. Vidio sam ga kako se spušta sa neba ispunivši svojom ogromnom veličinom prostor izmeðu neba i Zemlje.'”[2]

Džibril, alejhis-selam, pita o islamu jer je neophodno poznavati stvarnost i suštinu vjere. Nije dovoljno da čovjek samo kaže za sebe da je musliman ne znajući šta to ustvari znači i ne radeći po tome.

Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan o islamu, naveo je pet temeljnih stubova vjere islama. Druge stvari koje su islamom obavezne ili pohvalne su dopuna tih temelja. Ovih pet temeljnih stubova nazivaju se ruknovi islama, a to su:

Prvi rukn: svjedočenje da nema boga osim Allaha i da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Allahov poslanik.

Svjedočiti znači prihvatiti i priznati jezikom i srcem. Samo priznanje jezikom nije dovoljno jer Uzvišeni kaže: “Osim onih koji istinski svjedoče, onih koji znaju.” (Ez-Zuhruf, 86), tj. znaju srcem i svjedoče jezikom. Svjedočiti da nema boga osim Allaha znači iskazati jezikom i srcem da se niko s pravom ne obožava osim Uzvišenog Allaha. Samo Allah zaslužuje da bude obožavan. Postoje druga božanstva koja se obožavaju i Allah ih naziva božanstvima, kao naprimjer u ajetu: “I kada bi pala naredba Gospodara tvoga, ništa im nisu pomagala božanstva njihova koja su, mimo Allaha, prizivali, samo bi im propast njihovu povećali” (Hud, 101), meðutim, takva božanstva su lažna i bespravno se obožavaju. Rekao je Uzvišeni: “To je zato što je Allah istina, a oni koje oni mimo Allaha prizivaju su laž, i zato što je Allah uzvišen i velik” (Hadždž, 62). Njihovi obožavatelji su mušrici – višebošci kojima Allah neće oprostiti, osim ako se pokaju i vrate pravoj vjeri. Allah je ime kojim se isključivo naziva Gospodar svjetova, Stvoritelj Uzvišeni.

Prvi rukn je sastavljen od dva svjedočenja koja su meðusobno povezana. Onaj ko svjedoči da nema boga osim Allaha, ali uz to poriče da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, poslanik, takav nema ispravno svjedočenje i nevjernik je. Onaj ko svjedoči da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, poslanik, a ne svjedoči da nema boga osim Allaha, takoðer je nevjernik. Neophodno je da se spoje ta dva svjedočenja: da nema boga osim Allaha, što znači da je Allah Jedini koji se s pravom obožava, i svjedočenja da je Muhammed Allahov poslanik, što znači da se Allah obožava samo na način s kojim je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Na ovom svjedočenju grade se sva druga djela, ukoliko ono nije ispravno, sva druga djela su bezvrijedna.

Svjedočenje da nema boga osim Allaha raða iskrenost (ihlas), tako da se svi ibadeti samo Njemu upućuju i da se niko Njemu ravnim ne čini. Iskreno svjedočenje da je Muhammed Allahov poslanik raða ljubav prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovom sunnetu. Nijedno djelo neće biti primljeno osim uz ta dva uvjeta: iskrenost Allahu i slijeðenje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Ovim svjedočenjem nevjernik postaje musliman, pa čak i kada sumnjamo da je njegovo svjedočenje lažno. Na to upućuje hadis, koji bilježe Buharija i Muslim, a u kojem je spomenuto da je Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, na vojni zadatak poslao grupu ashaba meðu kojima je bio Usame ibn Zejd, radijallahu anhuma. Oni su rano ujutro izvršili napad. Kaže Usame: “Sustigao sam jednog čovjeka te on izgovori šehadet, meðutim, ja sam ga probo mačem. To mi je bilo sumnjivo pa sam ispričao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, šta se desilo, a on me upita: ‘Rekao je la ilahe illallah pa si ga ubio!?’ Rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, to je rekao iz straha pred mačem!’ Na to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘A što ne otvori njegovo srce pa da vidiš da li je rekao zbog toga ili ne!’ Zatim je to toliko ponavljao da sam poželio da sam tek tog dana prihvatio islam”[3], tj. poželio je da je to djelo uradio u džahilijjetu prije islama. Prema tome, dužni smo tretirati muslimanom svakoga ko ispoljava islam, pa i onda kada postoje indicije da u tome nije iskren. Uzvišeni Allah zna šta je u njegovom srcu, bude li iskren – uspio je, a bude li neiskren – propao je. Meðutim, onaj ko se nakon islama odmetne od vjere, na njega se primjenjuju propisi murteda – otpadnika.

Izgovorom prvog dijela šehadeta postaje se musliman, ali je obavezno nakon toga potvrditi poslanicu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i posvjedočiti da je on Allahov poslanik. Spomenuto je u hadisu: “Pozovi ih da posvjedoče da nema boga osim Allaha i da sam ja Allahov poslanik.” [4]

Onaj ko svjedoči samo jezikom bez potvrde srca – munafik je, jer ispoljava islam, a skriva nevjerstvo. Rekao je Uzvišeni: “Kada ti licemjeri dolaze, oni govore: Mi svjedočimo da si ti, zaista, Allahov poslanik! I Allah zna da si ti zaista Njegov poslanik, a Allah svjedoči da su licemjeri pravi lašci.” (El-Munafikun, 1.) Oni su lašci u svom svjedočenju jer srcem ne priznaju Muhammedovo poslanstvo, nego to samo jezikom govore kako bi ostvarili odreðene interese.

Također, nije vjernik ni onaj ko srcem vjeruje u poslanstvo Muhammeda, alejhis-salatu ves-selam, ali to ne potvrðuje jezikom. Rekao je Uzvišeni o mušricima: “Mi znamo da tebe zaista žalosti to što oni govore. Oni doista ne okrivljuju tebe da si ti lažac, nego nevjernici poriču Allahove ajete” (El-En’am, 33). Vjeruju da Muhammed, alejhis-salatu ves-selam, govori istinu, meðutim njihova oholost, privrženost kumirima i slijepo slijeðenje običaja ne dozvoljavaju im da i jezikom priznaju da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao sa istinom od Allaha.

Onaj ko posvjedoči srcem i jezikom da je Muhammed, alejhis-salatu ves-selam, Allahov poslanik, obavezan ga je i slijediti. Rekao je Uzvišeni: “Pa ako ti se ne odazovu, onda znaj da se oni povode jedino za strastima svojim.” (El-Kasas, 50.) Onaj ko se apsolutno ne pokori Poslaniku, taj je pravi nevjernik, a onaj ko se djelimično pokori, njegovo svjedočenje je manjkavo shodno onome što je ostavio od pokornosti Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Rekao je Uzvišeni: “O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku, i ne ništite djela svoja!” (Muhammed, 33.) Slijeðenje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, podrazumijeva i da se u vjeru ne uvodi bilo kakav ibadet koji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije primjenjivao. Rekao je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: “čuvajte se uvedenih stvari u vjeri, jer svaka uvedena stvar je novotarija, a svaka novotarija je zabluda.” [5]

Ukratko, svjedočenje da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Allahov poslanik iziskuje sljedeće:

a) Vjerovanje u istinitost njegovih riječi bez imalo sumnje. Stoga, vjerujemo u ispravnost i istinitost svega što je do nas vjerodostojno preneseno, a poteklo je od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Rekao je Uzvišeni: “On ne govori po hiru svome, to je samo objava koja mu se objavljuje.” (En-Nedžm, 3-4.)

b) Izvršavanje njegovih naredbi, jer je Uzvišeni rekao: “Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahođenju postupe.” (El-Ahzab, 36.)

c) Ostavljanje onoga što je zabranio. Rekao je Uzvišeni: “Ono što vam Poslanik daje, to uzmite, a ono što vam zabrani – ostavite.” (El-Hašr, 7.)

d) Da se nikom od ljudi ne daje prednost nad njim. Rekao je Uzvišeni: “O vjernici, ne istupajte ispred Allaha i Poslanika Njegova…” (El-Hudžurat, 1.)

e) Da se Allah dž.š. obožava na način koji je praktikovao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da se ne izmišljaju ibadeti kakve on nije radio i da se u njegovom šerijatu ništa ne dodaje, jer najbolja uputa je njegova uputa i u njemu je najbolji uzor. Rekao je Uzvišeni: “Neka se pripaze oni koji postupaju suprotno nareðenju njegovom, da ih iskušenje kakvo ne stigne ili da ih patnja bolna ne snaðe.” (En-Nur, 63).

f) Vjerovanje da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nema nikakvog udjela u upravljanju stvorenjima. Poslaniku se ne upućuju dove niti se od njega traži pomoć, osim za vrijeme njegova života u stvarima koje je u stanju izvršiti, jer je on Allahov rob i poslanik. Rekao je Allah: “Reci: Ja ne mogu ni samom sebi neku korist pribaviti ni od sebe kakvu štetu otkloniti, biva onako kako Allah hoće.” (El-‘Araf, 188). Allah mu je naredio da kaže: “Reci: Ja nisam u stanju da od vas kakvu štetu otklonim niti da nekom od vas neku korist pribavim. Reci: Mene niko od Allahove kazne ne može u zaštitu uzeti, samo u Njega ja mogu utočičište naći.” (El-Džinn, 21-22.)

Bilješke u prvom dijelu:
[1] Hadis bilježi Muslim, knjiga: Iman, poglavlje: Iman, islam, ihsan i dužnost vjerovanja u odredbu Uzvišenog Allaha, br. 9.

[2] Hadis bilježi Buharija, knjiga: Početak stvaranja, poglavlje: Pomen meleka, br. 2995, i Muslim, knjiga: Iman, poglavlje: Značenje Allahovih riječi “On ga je i drugi put vidio”, br. 259.

[3] Hadis bilježi Buharija, knjiga: Vojni pohodi, poglavlje: Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem, slanje Usame, radijallahu anhu, br. 3935, i Muslim, knjiga: Iman, poglavlje: Zabrana da se ubije nevjernik nakon što kaže la ilahe illallahu, br. 140.

[4] Hadis bilježi Buharija, knjiga: Zekat, poglavlje: Obaveza zekata, br. 1331, i Muslim, knjiga: Iman, poglavlje: Poziv u dva svjedočenja i propise islama, br. 19.

[5] Hadis bilježe Ahmed, 4/126, Ebu Davud, knjiga: Sunnet, poglavlje: Stalna primjena sunneta, br. 3991, Tirmizija, u značenju ovog hadisa, knjiga: Znanje, poglavlje: Predaje o pridržavanju sunneta i ostavljanju novotarije, br. 2676, Ibn Madže, u predgovoru, poglavlje: Slijeðenje sunneta pravednih halifa, br. 42, Derimi, u predgovoru, poglavlje: Slijeðenje sunneta, br. 95 i drugi. Rekao je Tirmizi: hasen sahih.

Prvi put objavljeno: Srijeda, 30 Srpanj 2008 02:00

TUMAČENJE HADISA DŽIBRILA, ALEJHIS-SELAM, 2-DIO
Omer, radijallahu anhu, rekao je: “Jednog dana dok smo sjedili kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pomoli se prema nama čovjek izrazito bijele odjeće, izrazito crne kose, na njemu se nisu vidjeli tragovi putovanja, a niko od nas ga nije poznavao. Sjeo je pored Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i prislonio svoja koljena uz njegova, a ruke je stavio na svoja stegna, i zatim rekao: ‘Muhammede, obavijesti me o islamu.’

Na to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Islam je da svjedočiš da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, da obavljaš namaz, daješ zekat, postiš ramazan i da hadž obaviš posjećujući Kabu, ako budeš u mogućnosti.’ Na to će onaj nepoznati čovjek: ‘Istinu si rekao.’ Kaže Omer: ‘Mi mu se začudismo, pita ga a zatim veli: ‘Istinu govoriš.’ Onda taj čovjek reče: ‘Obavijesti me o imanu.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: ‘Iman je da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike, Sudnji dan i da vjeruješ u Allahov kader – odredbu dobra i zla.’ Na to nepoznati čovjek reče: ‘Istinu si rekao, pa obavijesti me o ihsanu.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Ihsan je da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe, zasigurno, vidi.’ Zatim nepoznati čovjek reče: ‘Obavijesti me o Sudnjem danu (kada će nastupiti).’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na to odgovori: ‘Upitani o tome ne zna ništa više od onoga koji pita.’ ‘Pa obavijesti me o njegovim predznacima’, reče nepoznati, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Kada robinja rodi svoju gospodaricu i kada vidiš gole, bose, siromašne čobane kako se nadmeću u gradnji.’ Zatim taj nepoznati čovjek ode. Nakon nekog vremena Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, me upita: ‘Omere, znaš li ko je bio onaj što me je pitao?’ Ja rekoh: ‘Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.’ Onda Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘To je Džibril, došao vam je da vas poduči vašoj vjeri.'”[1]

Drugi rukn: Obavljanje namaza, a podrazumijeva sljedeće:

a) Da se namaz obavlja kao što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to činio, bez oduzimanja ili dodavanja.

b) Da se klanja u odreðenim vremenima, rekao je Uzvišeni: “Vjernicima je propisano da u odreðeno vrijeme molitvu obavljaju.” (En-Nisa, 103) Onaj ko klanja namaz shodno svojim prohtjevima, kad završi druge poslove ili kad za namaz naðe vremena, nije izvršio ono što mu je Allah naredio.

c) Da se bude skrušeno i srcem prisutno u namazu, jer rekao je Uzvišeni: “Ono što žele, vjernici će postići, oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju.” (El-Mu’mnun, 1-2) Namaz bez skrušenosti je poput tijela bez duše. Ne nareðuje se onom ko klanja odsutnog srca da ponovi namaz, meðutim, veličina nagrade je prema skrušenosti i prisutnosti srca.

d) Da se namaz obavlja u džematu, u Allahovim kućama, jer rekao je Uzvišeni: “I zajedno sa onima koji molitvu obavljaju i vi obavljajte!” (El-Bekare, 43.)

Treći rukn: Davanje zekata, tj. davanje odreðenog dijela iz imovine na koju se daje zekat, onima kojima pripada, sprovodeći Allahovu naredbu i želeći Njegovu nagradu. Rekao je Uzvišeni: “I oni u čijim imecima bude odreðeni dio, za onoga koji prosi i onoga koji ne prosi.” (El-Me’aridž, 24-25.)

Četvrti rukn: Post ramazana, tj. suzdržavanje od stvari koje kvare post od pojave zore pa do zalaska sunca, Allaha radi. Rekao je Uzvišeni: “O vjernici, propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste bogobojazni bili.” (El-Bekare, 183.) Onaj ko nije u stanju postiti zbog bolesti ili putovanja, dužan je napostiti propuštene dane: “A ko se razboli ili se na putu zadesi, neka isti broj dana naposti” (El-Bekare, 185). A ko nije u stanju napostiti zbog starosti ili trajne bolesti, dužan je za svaki dan nahraniti po jednog siromaha: “Onima koji ga jedva podnose, otkup je da jednog siromaha nahrane.” (El-Bekare, 184).

Stvari koje kvare post uglavnom su poznate. Manje je poznato da post neće biti pokvaren osim uz tri uvjeta, a to su:

a) znanje da određeno djelo kvari post,

b) svjesno činjenje tog djela,

c) da bude učinjeno vlastitim izborom, bez prisile.

Takoðer se uvjetuje i znanje o vremenu posta. Ako bi postač jeo, vjerujući da još uvijek traje noć, a zatim se uspostavi da je zora svanula, post bi mu bio ispravan, jer je to uradio iz neznanja. Dokaz je hadis koji bilježi Buharija od Esme, kćerke Ebu Bekra, radijallahu anhuma, u kojem je rekla: “Iftarili smo jednog oblačnog dana za života Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je zatim granulo sunce.” [2] Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, im nije naredio da naposte taj dan, što znači da im je post ispravan. Na to upućuje i ajet: “Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili šta nehotice učinimo!” (El-Bekare, 286). Takoðer je ispravan post onome ko nešto pojede ili popije iz zaborava. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko nešto pojede iz zaborava za vrijeme posta, neka upotpuni svoj post. Njega je Allah nahranio i napojio.” [3]

Peti rukn: Obavljanje hadždža, tj. posjeta Allahove kuće u odreðenom vremenu, uz obavljanje hadžskih obreda s nijjetom ibadeta i pokornosti Allahu. Kaba je Allahova kuća. Posjetom Allahove kuće veliča se i slavi Uzvišeni Allah. Onaj ko vjeruje da se hadž može obaviti na nekom drugom mjestu, ili da posjeta nekog drugog mjesta ima vrijednost hadža, slavi i veliča nekog drugog mimo Allaha.

Da bi se ovaj rukn obavio neophodno je utrošiti novac i uložiti tjelesni trud. Stoga je obavezan samo onome ko je za to u mogućnosti, kao što je navedeno u časnom Kur’anu: “Hodočastiti hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosti” (Al Imran, 97). Onaj ko je tjelesno u stanju obaviti hadž, meðutim, materijalno stanje mu to ne dozvoljava, nije dužan obaviti hadž. Onaj ko je materijalno u stanju obaviti hadž, meðutim, tjelesno nije u mogućnosti i nema nade da će kasnije biti, zadužit će drugu osobu, koja je ranije izvršila ovu dužnost, da na njegovo ime obavi hadž.

Na ovih pet temelja stoji graðevina islama, a druga djela je upotpunjavaju. Da ime islam obuhvata i druga djela razumijemo iz hadisa u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan o najboljem islamu pa je rekao: “Da nahraniš druge i da nazivaš selam onome koga znaš i koga ne znaš” [4]; te hadisa: “Od ljepote islama jednog čovjeka je da ostavi ono što ga se ne tiče.” [5]
Nakon što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio na pitanje o islamu, Džibril, alejhis-selam, reče: “Istinu govoriš!”, pa mu se ashabi začudiše, jer obično onaj ko pita ne zna odgovor, dok potvrda upućuje da mu je odgovor poznat. Uz to, znanje s kojim je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zna samo onaj ko je učio od njega, a taj koji je pitao nije viðen da je učio od Poslanika, sallallahu alejhi ve selem, ili od učenih ashaba.

Bilješke u drugom dijelu:
[1] Hadis bilježi Muslim, knjiga: Iman, poglavlje: Iman, islam, ihsan i dužnost vjerovanja u odredbu Uzvišenog Allaha, br. 9.

[2] Buharija, knjiga: Post, poglavlje: Ako se iftari u ramazanu, a zatim se pojavi Sunce, br. 1858.

[3] Buharija, knjiga: Zakletve i zavjeti, poglavlje: Ko prekrši zakletvu iz zaborava, br. 6178, i Muslim, knjiga: Post, poglavlje: Nije pokvario post onaj ko iz zaborava jede, pije ili polno opći, br. 1952.

[4] Buharija, knjiga: Iman, poglavlje: Od islama je nahraniti druge, br. 12, i Muslim, knjiga: Iman, poglavlje: Razlika u stepenima islama i šta je najbolje u njemu, br. 56.

[5] Hadis bilježe: Ahmed, br. 1642, Malik u Muveta, knjiga: Džami’a, Poglavlje o lijepom ahlaku, br. 1402, Tirmizi, knjiga: Zuhd, Poglavlje o onome ko nešto kaže da bi zasmijao ljude, br. 2239, i Ibn Madže, knjiga: Fitne, poglavlje: čuvanje jezika za vrijeme fitne, br. 3966. Rekao je Tirmizi: garib, a imam Albani, rahimehullah, hadis je ocijenio vjerodostojnim.

Prvi put objavljeno: Petak, 08 Kolovoz 2008 02:00

TUMAČENJE HADISA DŽIBRILA, ALEJHIS-SELAM, 3-DIO
Omer, radijallahu anhu, rekao je: “Jednog dana dok smo sjedili kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pomoli se prema nama čovjek izrazito bijele odjeće, izrazito crne kose, na njemu se nisu vidjeli tragovi putovanja, a niko od nas ga nije poznavao. Sjeo je pored Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i prislonio svoja koljena uz njegova, a ruke je stavio na svoja stegna, i zatim rekao: ‘Muhammede, obavijesti me o islamu.’

Na to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Islam je da svjedočiš da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, da obavljaš namaz, daješ zekat, postiš ramazan i da hadž obaviš posjećujući Kabu, ako budeš u mogućnosti.’ Na to će onaj nepoznati čovjek: ‘Istinu si rekao.’ Kaže Omer: ‘Mi mu se začudismo, pita ga a zatim veli: ‘Istinu govoriš.’ Onda taj čovjek reče: ‘Obavijesti me o imanu.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: ‘Iman je da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike, Sudnji dan i da vjeruješ u Allahov kader – odredbu dobra i zla.’ Na to nepoznati čovjek reče: ‘Istinu si rekao, pa obavijesti me o ihsanu.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Ihsan je da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe, zasigurno, vidi.’ Zatim nepoznati čovjek reče: ‘Obavijesti me o Sudnjem danu (kada će nastupiti).’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na to odgovori: ‘Upitani o tome ne zna ništa više od onoga koji pita.’ ‘Pa obavijesti me o njegovim predznacima’, reče nepoznati, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Kada robinja rodi svoju gospodaricu i kada vidiš gole, bose, siromašne čobane kako se nadmeću u gradnji.’ Zatim taj nepoznati čovjek ode. Nakon nekog vremena Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, me upita: ‘Omere, znaš li ko je bio onaj što me je pitao?’ Ja rekoh: ‘Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.’ Onda Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘To je Džibril, došao vam je da vas poduči vašoj vjeri.'”[1]

Zatim Džibril, alejhis-selam, upita o imanu – vjeri. Iman je u jezičkom značenju: čvrsta potvrda i vjerovanje kojem ne prilazi sumnja, a u šerijatu: riječ na jeziku, ubjeðenje u srcu i rad tijelom, povećava se dobrim djelima, a smanjuje se griješenjem. Vjera se potvrðuje primjenom ruknova islama i ostalih obaveznih i pohvalnih djela. Onaj ko djelom ne potvrdi svoju vjeru, nemajući za to valjan razlog, nije vjernik, pa makar vjerovao u srcu i svjedočio jezikom. Na to upućuju brojni ajeti u kojima Uzvišeni Allah povezuje vjeru sa djelom, kao naprimjer: “Vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju to im vjeru povećava i samo se na Gospodara svoga oslanjaju. Oni koji molitvu obavljaju i dio od onoga što im Mi dajemo udjeljuju. Oni su zbilja istinski vjernici” (El-Enfal, 2-4). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Iman ima sedamdeset i nekoliko ili šezdeset i nekoliko ogranaka, najvredniji ogranak je govor la ilahe illallah (nema boga osim Allaha), a najniži uklanjanje onoga što smeta na putu, a i stid je jedan ogranak imana.” [2] Iz ovog hadisa razumije se da iman čine tri stvari: riječi, djela i stanje u srcu, jer “la ilahe illallah” su riječi, otklanjanje ezijeta sa puta je djelo, a stid je stanje u srcu.

Neophodno je napraviti spoj izmeðu islama na djelu i imana u srcu. Onaj ko se zadovolji samo sa islamom bez imana, taj je munafik, jer munafici ispoljavaju islam, klanjaju, poste i primjenjuju ruknove islama, meðutim, u srcima nemaju imana. Takvi su u najdubljim džehennemskim provalijama.

Također, onaj ko vjeruje srcem, ali to ne potvrðuje jezikom niti djelom – nije vjernik, jer sama vjera u srcu nije dovoljna. To je samo jedan dio imana koji se mora upotpuniti svjedočenjem na jeziku i djelu. Ebu Talib, amidža Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, priznavao je srcem da je Poslanik istinit u svom govoru, čak je i stihove spjevao koji to potvrðuju, meðutim, naklonost svome narodu mu nije dozvolila da izgovori šehadet i prihvati islam, pa je skončao u Vatri.

Kada je upitan o imanu, Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, nabraja šest temeljnih stubova – ruknova na kojima stoji vjera. Druga djela imana su samo dopuna ovim temeljima, a ti ruknovi su:

Prvi rukn: Vjerovanje u Allaha, a to obuhvata četiri stvari:

a) Vjerovanje u Allahovo postojanje. Može se reći da ne postoji normalan insan koji istinski u svojoj duši poriče Allaha. Rekao je Allah, dželle šanuhu, o faraonu koji se toliko uzoholio da je sebi pripisivao božanstvo: “I oni ih (Allahove ajete), nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istina” (En-Neml, 14).

b) Vjerovanje da je Allah jedini Gospodar koji stvara, vlada i upravlja.

c) Vjerovanje da je Allah jedini koji se s pravom obožava, da On sudruga nema i da se svi ibadeti samo Njemu upućuju.

d) Vjerovanje u Allahova imena i osobine koje su spomenute u Kur’anu i vjerodostojnom sunnetu, bez krivog tumačenja njihovih značenja, poricanja, odreðivanja kakvoće ili poreðenja sa stvorenjima.

Da bi iman bio ispravan, neophodno je ispuniti sve spomenuto, i nije dovoljno, kao što mnoge neznalice misle, vjerovanje u Allahovo postojanje. Mušrici Mekke, u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, vjerovali su da Allah postoji, i priznavali su da je On jedini stvoritelj, kao što je rekao Uzvišeni: “A ako ih zapitaš ko ih je stvorio, sigurno će reći: Allah! Pa kuda se onda odmeću” (Ez-Zuhruf, 87). Meðutim, to im nije pomoglo jer nisu ostvarili ostala značenja tevhida i pored Allaha su druge obožavali. Rekao je Uzvišeni: “Većina ovih ne vjeruje u Allaha a da druge Njemu ravnim ne čine” (Jusuf, 106).

Drugi rukn: Vjerovanje u Allahove meleke. Resulullahi, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo je meleke prije poslanika i knjiga, jer su meleci dio nevidljivog svijeta – gajba za razliku od poslanika i knjiga. Meleki su stvoreni od svjetlosti kao što je o tome obavijestio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,[3] oni ne jedu i ne piju. Pored toga, meleki su bića koja imaju tijela. Na to upućuju brojni dokazi od kojih je ajet: “Hvaljen neka je Allah, Stvoritelj nebesa i Zemlje, koji meleke sa po dva, tri i četiri krila čini izaslanicima” (El-Fatir, 1), te hadis u kojem je opisan Džibril, alejhis-selam, sa šest stotina krila. [4] Time se otkriva zabluda onih koji tvrde da su meleki duše bez tijela ili da su sile dobra u tijelu čovjeka, a šejtani sile zla!!!

Iman u meleke obuhvata:

a) Vjerovanje u njihove osobine spomenute u Kur’anu i sunnetu.

b) Vjerovanje u imena onih meleka o čijim su nas imena obavijestili poslanici, sallallahu alejhi ve sellem, poput meleka Džibrila, Mikaila i drugih.

c) Vjerovanje da su meleki zaduženi odreðenim poslovima, kao naprimjer: Džibril je zadužen za prenošenje objave, Mikail je zadužen za kišu, a Israfil za puhanje u rog. Ova tri meleka zadužena su za život, jer objava je život srca, u kiši je život za životinje i bilje na Zemlji, a nakon drugog puhanja u rog ljudi će biti proživljeni iz svojih kaburova i započet će vječni život. Zatim postoje meleki zaduženi za pisanje ljudskih djela. Rekao je Uzvišeni: “A nad vama bdiju čuvari, kod nas cijenjeni pisari” (El-Infitar, 10-11), te meleki čuvari, zatim, oni koji uzimaju duše, oni koji ispituju u kaburu, meleki koji Allaha obožavaju noću i danju. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Nebo je zaječalo, i pravo mu je da ječi, na njemu nema mjesta koliko četiri prsta a da tu nije melek koji Allaha slavi, stojeći, čineći ruku’ ili sedždu.” [5]

Treći rukn: Vjerovanje u knjige koje je Allah objavio Svojim poslanicima. Rekao je Uzvišeni: “Svi ljudi su bili jedan ummet, i Allah je slao vjerovjesnike da donose radosne vijesti i opomene, i po njima je slao knjige…” (El-Bekare, 213). Sve ranije objavljene knjige dokinute su objavom Kur’ana i po njima se više ne radi, rekao je Uzvišeni Allah: “A tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi knjige prije objavljene i da nad njima bdi” (El-Maide, 48). Vjerovanje u knjige obuhvata sljedeće:

a) Vjerovanje da je Allah objavio poslanicima knjige i da su one od Allaha, meðutim, knjige koje danas postoje kod drugih naroda u sadašnjoj formi iskrivljene su i promijenjene pa stoga za njih ne vjerujemo da su ovakve kakve jesu od Allaha, nego vjerujemo da su u osnovi od Allaha, ali su ih ljudske ruke promijenile.

b) Vjerovanje u istinitost onoga što je u Kur’anu i onoga što je naša vjera potvrdila od prijašnjih knjiga.

c) Vjerovanje da je Allah objavio brojne knjige, a nama su po imenu poznate sljedeće: Kur’an, Tevrat, Indžil, Zebur, te suhufi (listovi) Ibrahima i Musaa, alejhimas-selam.

četvrti rukn: Vjerovanje u Allahove poslanike. To su kod Allaha najodabraniji ljudi. Rekao je Uzvišeni: “Oni koji su poslušni Allahu i Poslaniku bit će u društvu vjerovjesnika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi, kojima je Allah milost Svoju darovao. A kako će oni divni drugovi biti” (En-Nisa, 69). Ovo su četiri odabrane skupine, prvi meðu njima su vjerovjesnici, a od njih su poslanici i oni su bolji od vjerovjesnika. Najbolji meðu poslanicima su “ulul-‘azmi” koji su spomenuti dva puta u Kur’anu, u suri El-Ahzab: “Mi smo od vjerovjesnika zavjet njihov uzeli, i od tebe i od Nuha, i od Ibrahima, i od Musaa, i od Isaa, sina Merjeminog, smo čvrst zavjet uzeli.” (El-Ahzab, 7), i u suri Eš-Šura: “On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte…” (Eš-Šura, 13). Najbolji od njih je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kao što je rekao: “Ja sam najbolji meðu sinovima Ademovim.” [6] Kada se sastao s poslanicima u noći Isra predvodio ih je u namazu, a za imama se bira najbolji. Nakon njega je Ibrahim, alejhis-selam, o kojem je Allah kazao: “A Ibrahima je Allah uzeo za prijatelja” (En-Nisa, 125).
Neophodno je vjerovati u sve Allahove poslanike. Rekao je Uzvišeni: “I Nuhov narod smatrao je lažnim poslanike” (Eš-Šu’ara, 105), iako su oni poricali samo Nuha, alejhis-selam, a prije njega nije bilo poslanika, meðutim, poricanjem jednog poslanika poriču se i ostali. Rekao je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: “Ja sam najpreči Isau, sinu Merjeminom, na dunjaluku i na ahiretu, a vjerovjesnici su braća po ocu, majke su im različite, vjera im je jedna.”[7] Isto tako, poricanjem jedne od Allahovih knjiga i negiranjem da su one u osnovi objavljene od Allaha, poriču se i ostale.

Bilješke u trećem dijelu:
[1] Hadis bilježi Muslim, knjiga: Iman, poglavlje: Iman, islam, ihsan i dužnost vjerovanja u odredbu Uzvišenog Allaha, br. 9.

[2] Hadis skraćeno bilježi Buharija, knjiga: Iman, poglavlje: Stvari imana, br. 8, i Muslim, knjiga: Iman, poglavlje: Broj ogranaka imana te najvredniji i najmanji iman, br. 52.

[3] Muslim, knjiga: Zuhd i rekaik, poglavlje: Reznoliki hadis, br. 5314.

[4] Buharija, knjiga: Početak stvaranja, poglavlje: Govor o melekima, br. 2993, i Muslim, knjiga: Iman, Poglavlje o Sidretul-munteha, br. 253.

[5] Ahmed u musnedu, 5/173, Tirmizi, knjiga: Zuhd, poglavlje: Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: Kada bi ste znali ono što ja znam sigurno bi se malo smijali, br. 2312 i Ibnu Madže, kniga: Zuhd, poglavlje: Tuga i plač, 4190. Rekao je Tirmizi: hasen garib, Albani je rekao: hasen.

[6] Muslim, Knjiga o vrlinama, poglavlje: Prednost našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nad svim stvorenjima, br. 2278.

[7] Buharija, knjiga: Hadisi o vjerovjesnicima, poglavlje: Allahove riječi: “Spomeni u knjizi Merjemu..”, br. 3187, i Muslim, Knjiga o fadiletima, poglavlje: Vrline Isaa, sina Merjemina, br. 4360.

Prvi put objavljeno: ponedjeljak, 18 Kolovoz 2008 02:00

TUMAČENJE HADISA DŽIBRILA, ALEJHIS-SELAM, 4-DIO
Ibrahim, alejhis-selam, dovio je Allahu riječima: “I ne osramoti me na dan kada će ljudi oživljeni biti, na dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti, samo će onaj koji Allahu srca čista doðe spasen biti.” (Eš-Šu’ara, 87-89.) Rekao je Uzvišeni Allah opisujući taj dan: “Na dan kada će čovjek od brata svog pobjeći, i od majke svoje i od oca svoga, i od druge svoje i od sinova svojih. Toga dana će svaki čovjek samo o sebi brinuti.” (Abese, 34-37.)

Omer, radijallahu anhu, rekao je: “Jednog dana dok smo sjedili kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pomoli se prema nama čovjek izrazito bijele odjeće, izrazito crne kose, na njemu se nisu vidjeli tragovi putovanja, a niko od nas ga nije poznavao. Sjeo je pored Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i prislonio svoja koljena uz njegova, a ruke je stavio na svoja stegna, i zatim rekao: ‘Muhammede, obavijesti me o islamu.’ Na to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Islam je da svjedočiš da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, da obavljaš namaz, daješ zekat, postiš ramazan i da hadž obaviš posjećujući Kabu, ako budeš u mogućnosti.’ Na to će onaj nepoznati čovjek: ‘Istinu si rekao.’ Kaže Omer: ‘Mi mu se začudismo, pita ga a zatim veli: ‘Istinu govoriš.’ Onda taj čovjek reče: ‘Obavijesti me o imanu.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: ‘Iman je da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike, Sudnji dan i da vjeruješ u Allahov kader – odredbu dobra i zla.’ Na to nepoznati čovjek reče: ‘Istinu si rekao, pa obavijesti me o ihsanu.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Ihsan je da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe, zasigurno, vidi.’ Zatim nepoznati čovjek reče: ‘Obavijesti me o Sudnjem danu (kada će nastupiti).’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na to odgovori: ‘Upitani o tome ne zna ništa više od onoga koji pita.’ ‘Pa obavijesti me o njegovim predznacima’, reče nepoznati, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Kada robinja rodi svoju gospodaricu i kada vidiš gole, bose, siromašne čobane kako se nadmeću u gradnji.’ Zatim taj nepoznati čovjek ode. Nakon nekog vremena Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, me upita: ‘Omere, znaš li ko je bio onaj što me je pitao?’ Ja rekoh: ‘Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.’ Onda Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘To je Džibril, došao vam je da vas poduči vašoj vjeri.'”[1] Peti rukn: Vjerovanje u Sudnji dan, a obuhvata: a) Vjerovanje da će se Sudnji dan desiti i da će Allah mrtve oživjeti. Rekao je Uzvišeni: “Zatim ćete, na onom svijetu, oživljeni biti.” (El-Mu’minun, 16.) b) Vjerovanje u istinitost svega onoga što je Allah spomenuo u Svojoj Knjizi i što je vjerodostojno preneseno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da će se desiti na taj veliki dan, kao naprimjer: da će ljudi biti proživljeni goli, bosi, neosunećeni i bez ičega kao na dan kada su roðeni, vjerovanje u Havd – vrelo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njegovo zauzimanje za vjernike – šefat, Sirat-ćupriju, Džennet, Džehennem i drugo. c) Vjerovanje u kaburski ispit, te užitak i patnju u kaburu. d) Priprema za taj dan radom dobrih djela i ostavljanjem loših, jer ko u njega istinski vjeruje, mora se pripremati za taj veliki dan. Ibrahim, alejhis-selam, dovio je Allahu riječima: “I ne osramoti me na dan kada će ljudi oživljeni biti, na dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti, samo će onaj koji Allahu srca čista doðe spasen biti.” (Eš-Šu’ara, 87-89.) Rekao je Uzvišeni Allah opisujući taj dan: “Na dan kada će čovjek od brata svog pobjeći, i od majke svoje i od oca svoga, i od druge svoje i od sinova svojih. Toga dana će svaki čovjek samo o sebi brinuti.” (Abese, 34-37.) Nevjernik je onaj ko poriče proživljenje, jer time poriče riječi Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te konsenzus islamskih učenjaka. Rekao je Uzvišeni: “Nevjernici tvrde da neće biti oživljeni. Reci: Hoćete, Gospodara mi moga, sigurno ćete biti oživljeni, pa o onom što ste radili, doista, biti obaviješteni, a to je Allahu lahko.” (Et-Tegabun, 7.) Nevjernici lažu u svojoj tvrdnji da neće biti proživljeni, govore, kao što ih je Allah opisao: “Postoji samo život naš zemaljski, živimo i umiremo, jedino nas vrijeme uništi, govore oni. A oni o tome baš ništa ne znaju, oni samo nagaðaju” (El-Džasije, 24). To je tvrdnja nevjernika ranije, a i danas, poriču proživljenje, a nemaju za to dokaza, osim što kažu: ‘Kako će ljudi nakon što postanu prašina ponovo oživljeni biti? To je prosto nemoguće!’ Zaboravljaju da ranije nisu nikako postojali pa ih je Allah stvorio. Onaj ko ih je stvorio prvi put, još lakše, a Allahu je sve lahko, će ih drugi put stvoriti: “I Nama navodi primjer, a zaboravlja kako je stvoren i govori: Ko će oživjeti kosti kada budu truhle? Reci: Oživjet će ih Onaj Koji ih je prvi put stvorio. On dobro zna sve što je stvorio.” (Jasin, 78-79). Onaj koji je u stanju stvoriti nebesa i Zemlju i savršeno ih urediti, lahko će ponovo oživjeti čovjeka. Onaj koji na golu i suhu zemlju spusti kišu pa se mrtve sjemenke pokrenu i izrastu u bilje i drveće koje raða i daje plodove, lahko će oživjeti mrtve. Kaže Uzvišeni: “I ti vidiš zemlju kako je zamrla, ali kada na nju kišu spustimo, ona ustrepće i uzbuja i iz nje iznikne svakovrsno bilje prekrasno. To je zato što Allah postoji, i što je On kadar da mrtve oživi, i što On sve može.” (El-Hadždž, 5-6.) Zatim, kada ne bi bilo proživljenja, ne bi bilo razlike izmeðu vjernika i nevjernika, onih koji čine dobra djela i drugih koji čine rðava, sav ovaj svijet bio bi stvoren bez smisla i cilja. To ne priliči Mudrom Stvoritelju. Rekao je Uzvišeni: “Mi nismo uzalud stvorili nebo i Zemlju i ono što je izmeðu njih, tako misle nevjernici, pa teško nevjernicima kada budu u Vatri! Zar ćemo postupati sa onima koji vjeruju i čine dobro kao sa onima koji prave nered na Zemlji, ili zar ćemo postupiti s onima koji se grijeha klone isto kao i s grješnicima.” (Sad, 27-28.) Nikako, Uzvišeni Allah će nagraditi vjernike i kazniti nevjernike: “Jedni će u Džennet, a drugi u Džehennem!” (Eš-Šura, 7). Šesti rukn: Vjerovanje u Allahov kader – odredbu dobra i zla, a to obuhvata sljedeće: a) Vjerovanje da Allahovo znanje obuhvata sve, veliko i malo, kao što je rekao: “I Allah sve zna” (El-Bekare, 282), i rekao je: “U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna, i On jedini zna šta je na kopnu i šta je u moru, i nijedan list ne opadne a da On za njega ne zna, i nema zrna u tminama Zemlje niti ičeg svježeg niti ičeg suhog, ničeg što nije u jasnoj Knjizi” (El-En’am, 59). Kada bismo pretpostavili da zrno pšenice padne na dno mora, zatim ga prekrije glib, iznad gliba voda, kada bi to bilo noću, u mraku, uz kišovito nebo prekriveno crnim oblacima, pored svega toga Allah zna za to zrno i svaki detalj vezan za njega, uz njegovu nebitnost i mizernost. Kako onda da ne zna o čovjeku kojeg je odlikovao nad mnogim stvorenjima. Allah zna čovjekov skriveni pogled pa i ono što je u njegovim prsima. Rekao je Uzvišeni: “On zna poglede koji kriomice u zabranjeno gledaju, a i ono što grudi kriju.” (El-Gafir, 19.) b) Vjerovanje da je Uzvišeni Allah zapisao u Levhil-Mahfuzu odredbe svega što će se desiti do Sudnjeg dana. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada je Allah stvorio pero, rekao mu je: ‘Piši!’ ‘Gospodaru, a šta da pišem?’, upita, a Allah reče: ‘Piši sve što će se desiti!’ Tada je zapisano sve što će se zbiti sve do Sudnjeg dana.” [2] c) Vjerovanje da sve što se desi, dobro ili loše, biva Allahovom voljom i htijenjem. To obuhvata sve, ono što Allah sam radi kao i ono što rade Njegovi robovi. Dokaz su riječi Allaha: “Da je Allah htio, ne bi se meðusobno oni poslije njih ubijali, kada su im jasni dokazi već došli, ali oni su se razišli, neki od njih su vjerovali, a neki su poricali. A da je Allah htio, oni se ne bi meðusobno ubijali, ali Allah radi ono što On želi.” (El-Bekara, 253.) Takoðer je rekao: “A vi ne možete ništa htjeti ako to Allah, Gospodar svjetova neće!” (Et-Tekvir, 29). Pored toga, čovjeku je dat izbor i slobodna volja koju ne može poreći i on ne zna šta mu je Allah odredio, meðutim, zna šta Allah od njega traži pa je stoga dužan raditi ono što Allah od njega želi. d) Vjerovanje da je Allah tvorac svega. Rekao je Uzvišeni: “I koji je sve stvorio i kako treba uredio.” (El-Furkan, 2.) Sve oko nas je Allahovo stvorenje: nebesa, Zemlja, mora, planine, rijeke, zvijezde, planete, ljudi itd. Ljudski pokreti i djela takoðer su stvoreni od Allaha; jer čovjek je stvoren pa su i njegove osobine i djela, takoðer, stvoreni. Rekao je Uzvišeni: “A Allah stvara vas i ono što vi radite.” (Es-Saffat, 96.) Musliman koji čvrsto i nepokolebljivo vjeruje u ovih šest ruknova ušao je u veći stepen islama koji se zove iman.

Bilješke u četvrtom dijelu:
[1] Hadis bilježi Muslim, knjiga: Iman, poglavlje: Iman, islam, ihsan i dužnost vjerovanja u odredbu Uzvišenog Allaha, br. 9.
[2] Ahmed, 5/317, br. 23083, Ebu Davud, knjiga: Sunnet, Poglavlje o kaderu, br. 4700 i Tirmizi, knjiga: Kader, br. 2155. Šejh Albani ocijenio je hadis vjerodostojnim.

Prvi put objavljeno: subota, 20 Rujan 2008 10:46

TUMAČENJE HADISA DŽIBRILA, ALEJHIS-SELAM, 5-DIO
Omer, radijallahu anhu, rekao je: “Jednog dana dok smo sjedili kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pomoli se prema nama čovjek izrazito bijele odjeće, izrazito crne kose, na njemu se nisu vidjeli tragovi putovanja, a niko od nas ga nije poznavao. Sjeo je pored Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i prislonio svoja koljena uz njegova, a ruke je stavio na svoja stegna, i zatim rekao: ‘Muhammede, obavijesti me o islamu.’

Na to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Islam je da svjedočiš da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, da obavljaš namaz, daješ zekat, postiš ramazan i da hadž obaviš posjećujući Kabu, ako budeš u mogućnosti.’ Na to će onaj nepoznati čovjek: ‘Istinu si rekao.’ Kaže Omer: ‘Mi mu se začudismo, pita ga a zatim veli: ‘Istinu govoriš.’ Onda taj čovjek reče: ‘Obavijesti me o imanu.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: ‘Iman je da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike, Sudnji dan i da vjeruješ u Allahov kader – odredbu dobra i zla.’ Na to nepoznati čovjek reče: ‘Istinu si rekao, pa obavijesti me o ihsanu.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Ihsan je da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe, zasigurno, vidi.’ Zatim nepoznati čovjek reče: ‘Obavijesti me o Sudnjem danu (kada će nastupiti).’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na to odgovori: ‘Upitani o tome ne zna ništa više od onoga koji pita.’ ‘Pa obavijesti me o njegovim predznacima’, reče nepoznati, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Kada robinja rodi svoju gospodaricu i kada vidiš gole, bose, siromašne čobane kako se nadmeću u gradnji.’ Zatim taj nepoznati čovjek ode. Nakon nekog vremena Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, me upita: ‘Omere, znaš li ko je bio onaj što me je pitao?’ Ja rekoh: ‘Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.’ Onda Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘To je Džibril, došao vam je da vas poduči vašoj vjeri.'”

– “Obavijesti me o ihsanu”: Ihsan biva prema Allahu i prema Allahovim robovima. Ihsan prema Allahu ostvaruje se kroz iskrenost u obožavanju Allaha i slijeðenje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Onaj ko je iskreniji prema Allahu i doslovniji u slijeðenju Poslanika, postigao je veći stepen ihsana. Ihsan prema ljudima ogleda se kroz lijep ahlak, pružanje pomoći drugima, skromnost, pravednost, i sl.

– “Da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš” – ovo je najveći stepen ihsana koji ostvaruje rob koji je toliko ubijeðen da kao da svojim očima vidi Gospodara pa Ga tako i obožava, bez imalo sumnje, jer kada čovjek nešto očima vidi, u to nimalo ne sumnja.

– “jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe, zasigurno, vidi” – ovo je niži stepen ihsana od prethodnog. Ostvaruje ga rob koji je svjestan da ga Allah vidi i da se od Njega ne može skriti.
Ovaj hadis je dokaz da vjera ima stepene koji se razlikuju, a to su: islam, iman i ihsan.

– “Obavijesti me o Sudnjem danu”: O danu kada će ljudi biti proživljeni iz svojih kaburova.

– “Upitani o tome ne zna ništa više od onog koji pita”, tj. ja i ti smo u tome jednaki. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne zna o tome ništa kao što ne zna ni Džibril, alejhis-selam, jer vrijeme nastupanja Sudnjeg dana zna samo Uzvišeni Allah: “Pitaju te o Smaku svijeta kada će se zbiti. Reci: To zna jedino Gospodar moj, On će ga u njegovo vrijeme otkriti, a težak će biti nebesima i Zemlji, sasvim neočekivano će vam doći. Pitaju te kao da ti o njemu nešto znaš. Reci: To samo Allah zna, ali većina ljudi ne zna.” (El-‘Araf, 187.) Zbog toga znamo da laže svaki onaj ko odreðuje vrijeme Kijameta, jer ako to ne zna najodabraniji poslanik od ljudske vrste i najodabraniji melek, kako bi neko drugi to mogao znati.

– “Pa obavijesti me o njegovim predznacima”: Postoje tri vrste predznaka Sudnjeg dana:
a) predznaci koji su se već desili i završili,
b) oni koji se sada dešavaju,
c) veliki predznaci koji su znak blizine ili nastupanja Sudnjeg dana.

– “Da robinja rodi svoju gospodaricu”, u drugoj predaji spomenuto je “svog gospodara”, tj. da robinja rodi onog ko će upravljati drugima. Time se aludira na brze promjene koje će se desiti, jer ona je robinja, a njezino djete vladar. Na to upućuje i naredni dio hadisa:
– “i da vidiš gole, bose, siromašne čobane kako se nadmeću u gradnji”: Nakon što su bili siromašni, bez hrane, prikladne odjeće i obuće, postali su bogataši koji se natječu ko će napraviti veću i ljepšu graðevinu. Dakle, stanje se naglo promijenilo. Gledamo vlastitim očima kako se ovaj predznak ostvaruje i kako se potvrðuju riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Blagostanje se raširilo. Koliko je onih koji su nekada jedva kraj s krajem sastavljali, a sada luksuzno uljepšavaju svoje kuće, i svako od njih nastoji da napravi veće i ljepše od drugih.
– “Zatim, taj nepoznati čovjek ode.” Neki od ashaba uputiše se za njim, ali nepoznati čovjek izgubi se iz vida.
– “Ovo je Džibril, došao vam je da vas poduči vašoj vjeri”: Metodom pitanja i odgovora, jer se tako bolje razumijeva i pamti. Došao je u ljudskom obliku kako se prisutni ne bi uplašili. Ljudi ne vide meleke osim kada im doðe kazna ili smrt. Rekao je Uzvišeni: “Onoga dana kada ugledaju meleke, grješnici se neće radovati” (El-Furkan, 22).

– “da vas poduči vašoj vjeri”, znači da se vjera uči. Ne uzima se iz običaja i navika. To je dokaz da je musliman obavezan da se vjerski obrazuje. Nije dovoljno da samo kaže: “Ja sam musliman!”, nego, mora znati što to znači kako bi upotpunio svoju vjeru i obožavao Allaha na ispravan način.

Pouke hadisa

Pouke ovog hadisa su brojne. Kada bismo ih sve naveli, napisala bi se čitava knjiga. Evo samo nekih od njih:
– Propisano je prilikom susreta sa alimom, uglednim čovjekom ili vladarom, da se očisti, lijepo obuče i sredi, jer Džibril, alejhis-selam, nas podučava svojom riječju kao i izgledom. Kada se doðe učenom treba sjesti blizu njega i okrenuti se prema njemu tijelom i srcem.
– Islam ima pet ruknova – temelja na kojima stoji, kao što na to ukazuje ovaj hadis i hadis Ibn Omera, radijallahu anhuma: “Islam je izgraðen na pet stvari: svjedočenju da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, obavljanju namaza, davanju zekata, hadžu i postu ramazana.” S obzirom da islam stoji na tih pet temelja, da li to znači da ostavljanje nekog od njih izvodi iz vjere? Onaj ko ne svjedoči da nema boga osim Allaha i da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Allahov poslanik – nevjernik je bez sumnje i u tome nema razilaženja. Islam onoga ko ostavlja namaz je vrlo upitan, rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Uistinu, izmeðu čovjeka i širka i nevjerstva je ostavljanje namaza”, tj. ono što sprečava čovjeka da ne bude nevjernik je namaz, pa kada ga ostavi, nestaje prepreke izmeðu njega i širka. Ostavljanje, iz nemara, nekog od preostalih ruknova islama je očit grijeh i nepokornost, meðutim, ne izvodi iz vjere po ispravnijem mišljenju učenjaka.
– Islam se razlikuje od imana, jer Džibril, alejhis-selam, pita o islamu, a zatim o imanu, što znači da meðu njima postoji razlika. Djela od kojih je izgraðen islam su vidljiva djela koja se ostvaruju jezikom i tijelom, dok su djela od kojih je izgraðen iman skrivena u srcu. To je kada se islam i iman spomenu zajedno, kao što je slučaj u ajetu: “Neki beduini govore: ‘Mi vjerujemo!’ Reci: ‘Vi ne vjerujete’, ali recite: ‘Mi smo muslimani!’, jer u srca vaša prava vjera nije još ušla.” (El-Hudžurat, 14). Oni su klanjali, postili i davali zekat, ali u srcima nisu čvrsto vjerovali, pa kada su tvrdili da su vjernici, Allah im je to osporio, a potvrdio im je da su muslimani jer su radili djela muslimana. Kada se spomenu islam ili iman, posebno, svaki od njih obuhvata značenje drugog. Naprimjer u riječima Uzvišenog: “I zadovoljan sam da vam islam bude vjera” (El-Maide, 3), islam je obuhvatio i iman, a u ajetu: “Ako se dvije skupine mu’mina sukobe…” (El-Hudžurat, 9), iman je obuhvatio islam, jer riječ mu’min izvedena je iz riječi iman, a misli se na dvije skupine muslimana.
– Postoji razlika izmeðu poslanika i vjerovjesnika. Poslanik je onaj kome dolazi objava od Uzvišenog Allaha i uz to mu bude objavljen vjerozakon – šerijat ili bude poslan nevjerničkom narodu da ih poziva u Allahovu vjeru. Vjerovjesnik je onaj kome dolazi objava od Allaha, ali mu nije objavljen novi šerijat, nego poziva u šerijat prethodnog poslanika. Prvi poslanik je Nuh, alejhis-selam, a prvi vjerovjesnik je Adem, alejhis-selam. Posljednji poslanik i vjerovjesnik je Muhammed, alejhis-salatu ves-selam. Obaveza je vjerovati da je on pečat poslanika nakon kojeg neće doći vjerovjesnik niti poslanik. Ko bude tvrdio da je poslanik, nakon Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, taj je nevjernik kao i svaki onaj ko povjeruje u tu lažnu poslanicu, jer je Uzvišeni Allah rekao: “Muhammed nije roditelj nijednom od vaših ljudi, nego je Allahov poslanik i posljednji vjerovjesnik” (El-Ahzab, 40). Ovim ajetom negirano je postojanje vjerovjesnika nakon Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a time i poslanika jer je svaki poslanik i vjerovjesnik.
– Vjera u Allahov kader – odredbu dobra i zla je vjerovanje da sve što se dešava na svijetu, bilo dobro ili zlo, biva Allahovom odredbom, Njegovom voljom i htijenjem, meðutim, Allahovo odreðivanje kao djelo Uzvišenog Allaha u sebi nema zla, nego se zlo pripisuje Allahovim stvorenjima. Rekao je Uzvišeni: “Reci: Utječem se Gospodaru svitanja od zla onoga što On stvara” (El-Felek, 1-2), a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “A zlo se ne pripisuje Tebi.” Ako se zapitamo zbog čega je Allah odredio da uopće postoji zlo, treba da znamo da je Allahova mudrost daleko veća od toga da je čovjek može u potpunosti dokučiti. Kada bi čovjek mogao u potpunosti prozrijeti Allahovu mudrost, onda bi se Božanska mudrost izjednačila sa ljudskom, uzvišen neka je Allah, Njemu niko ravan nije. Pored toga, onaj ko razmišlja, dokučit će mnoge mudrosti zbog kojih postoji zlo, kao naprimjer:
a) Na osnovu zla poznaje se dobro, jer kada ne bi postojalo zlo, dobro ne bi bilo prepoznatljivo.
b) Zbog zla ljudi se utječu Allahu i Njemu se vraćaju i kaju.
c) Ponekad je neophodno da se desi zlo kako bi se ostvarilo dobro, poput hirurga koji siječe tijelo pacijenta vršeći operaciju da bi odstranio bolesni dio i time sačuvao njegov život.

Spoznaja da je Allahova odredba sve što se desi, daje vjerniku smiraj i sa lahkoćom podnosi teškoće. Rekao je Uzvišeni: “A On će srce onoga ko u Allaha vjeruje uputiti.” (Et-Tegabun, 11.) Rekao je Alkame, rahimehullah, tumačeći ovaj ajet: “To je čovjek kojeg zadesi nedaća, ali on zna da je to od Allaha pa bude zadovoljan i predan Allahu.”
Uzvišeni Allah najbolje zna.

Mr. Hakija Kanurić
Preuzeto sa http://minber.ba/tumaenje-hadisa-dibrila-alejhis-selam/

Vidi manje