Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Koji su propisi posta dana arefata?
Dan Arefata je deveti dan mjeseca zul-hidžeta.Ove godine dan Arefata je u subotu, desetog augusta. Ebu Katada prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Post dana Arefata iskupljuje grijehe iz prošle i naredne godine, a post dana Ašure iskupljuje od grijeha (počinjenih) u prošlviše
Dan Arefata je deveti dan mjeseca zul-hidžeta.Ove godine dan Arefata je u subotu, desetog augusta.
Ebu Katada prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Post dana Arefata iskupljuje grijehe iz prošle i naredne godine, a post dana Ašure iskupljuje od grijeha (počinjenih) u prošloj godini.” (Muslim)
Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na Oproštajnom hadžu obavijestio ashabe o Allahovom oprostu, oni su upitali: “Allahov Poslaniče, da li oprost vrijedi isključivo za nas?” “Za vas i za sve one koji dođu nakon vas do Sudnjeg dana”, odgovorio je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Citirani hadis odnosi se na oprost malih grijeha koje čovjek počini u spomenutom periodu, a ne na velike grijehe, kako to često čujemo.
Imam Nevevi rekao je: “Značenje ovog hadisa jeste da će postaču koji posti taj dan biti oprošteni grijesi (koje počini u) dvije godine. Islamski učenjaci kazali su da se time misli na male grijehe, a o tome smo već govorili kada smo spominjali oprost grijeha prilikom uzimanja abdesta.” (El-Minhadž Šerhu Sahih Muslim, 8/50)
Isto značenje u komentaru hadisa o vrijednosti posta na dan Arefata spomenuli su mnogi drugi učenjaci.
#PRAVNI PROPIS VEZANI ZA POST DANA AREFATA
#Većina islamskih pravnika smatra da je postiti na dan Arefata pohvalno samo osobama koje nisu na hadžu, dok je hadžijama prioritetnije da ne poste kako ih post ne bi oslabio i na taj način spriječio ih da čine ibadete koje im je propisano činiti tog dana.
Velikan hanefijske pravne škole Kasani kazao je: “Što se tiče posta na dan Arefata, on je pohvalan za onoga ko nije na hadžu, na što ukazuje mnoštvo hadisa koji podstiču na post u tom danu, jer se taj dan odlikuje nad ostalim danima. Isto tako, pohvalno je da dan Arefata posti i hadžija, ali pod uvjetom da ga to neće oslabiti u pogledu činjenja ibadeta: stajanja na Arefatu i upućivanja dove u tom danu…, a ako će ga post oslabiti, onda mu je pokuđeno postiti, zato što se vrijednost (posta) tog dana može postići u nekoj od narednih godina.” (Bedaius-sanaia, 2/79)
#U_vjerodostojnim predajama zabilježeno je da je Allahov Poslanik na dan Arefata, u godini u kojoj obavio Oproštajni hadž, zatražio da mu se donese posuda sa pićem koje je javno popio kako bi se znalo da ne posti.
Isto tako, pravedne halife nisu prakticirale postiti dan Arefata tokom obavljanja hadža.
Ibn Omer, radijallahu anhu, upitan je o tome da li će hadžija postiti dan Arefata, pa je kazao: “Obavio sam hadž sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, a on nije postio. Nakon toga (obavio sam hadž) sa Ebu Bekrom, pa ni on nije postio, zatim sam (obavio hadž) sa Omerom, pa ni on nije postio, a nakon toga sa Osmanom, pa ni on nije postio. Zato i ja ne postim dan Arefata kada sam na hadžu, niti nekome naređujem da to čini, a isto tako, ni onome ko posti to ne zabranjujem.” (Hadis bilježi Tirmizi, a vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani.)
#Post dana Arefata je dobrovoljni post i na njega se odnose svi propisi koji se eksplicitno vezuju za ostale vrste dobrovoljnog posta.
Dobrovoljni post može se zanijetiti i nakon nastupanja sabaha, pa čak i nakon izlaska sunca, pod uvjetom da čovjek nakon pojave zore nije učinio ništa što kvari post. Od Aiše, radijallahu anha, prenosi se da je kazala: “Jednoga dana došao je Allahov Poslanik i upitao: ‘Aiša, imate li bilo šta (za jesti)?’, a ja sam odgovorila: ‘Allahov Poslaniče, nemamo ništa.’ Tada je Allahov Poslanik rekao: ‘Ja ću onda postiti.’” (Muslim)
Ovaj stav zastupali su pravnici hanefijske, šafijske i hanbelijske pravne škole, za razliku od onih koji su smatrali da se dobrovoljni post mora zanijetiti tokom noći kao i obavezni.
Ibn Kudama je rekao: “Osobi koja posti dobrovoljni post dozvoljeno je da zanijeti u toku dana. Ovaj stav zastupali su: naš imam (Ahmed b. Hanbel), Ebu Hanifa, Šafija, a ovo mišljenje preneseno je i od Ebu Derdaa, Ebu Talhe, Ibn Mesuda, Huzejfe, Seida b. Musejjiba, Seida b. Džubejra i Nehaija, a ovo je i mišljenje učenjaka racionalističke pravne škole.” (El-Mugni, 3/109)
#Osoba koja bi prekinula dobrovoljni post, ne bi bila grješna. Svakako da se onaj ko započne dobrovoljni post, naročito kada je u pitanju post dana Arefata, treba maksimalno potruditi da ga isposti, ali ako bi imao potrebu i validan razlog, u tom slučaju bilo bi mu dozvoljeno i da prekine post.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Onaj ko posti dobrovoljni post nadređen je sam sebi: ako želi, nastavit će s postom, a ako želi, prekinut će post.” (Hadis bilježi Tirmizi, a šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim.)
#Pohvalno je postiti dāne prije Arefata, a dan nakon Arefata je Bajram kada je strogo zabranjeno postiti.
Dani prije Arefata jesu prvi dani mjeseca zul-hidžeta o kojima je Allahov Poslanik kazao da su najbolji dunjalučki dani.
Od Ibn Abbasa, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik kazao: “Ne postoje dani u kojima su dobra djela draža Allahu od dobrih djela u ovim danima” – misleći na prvih deset dana zul-hidžeta. Ashabi su upitali: “Allahov Poslaniče, pa čak ni borba na Allahovom putu – džihad?”, a Poslanik je odgovorio: “Čak ni borba na Allahovom putu, osim u slučaju kada čovjek izađe u borbu zalažući i svoj život i svoj imetak, i ništa od toga ne vrati.” (Buhari)
S obzirom na to da su u ovom hadisu Poslanikove riječi općenitog karaktera, to znači da “dobra djela” svakako obuhvataju i dobrovoljni post.
Jedna od supruga Allahovog Poslanika kazala je: “Allahov Poslanik postio je devet dana zul-hidžeta, dan Ašure i tri dana u svakom mjesecu.” (Hadis su zabilježili Ahmed i Ebu Davud, a slabim ga je ocijenio autor knjige Nasbur-raje, a šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim.)
#Što se tiče posta na dan Bajrama, on je strogo zabranjen po konsenzusu islamskih učenjaka, a to nam potvrđuje i hadis koji prenosi Ebu Seid, radijallahu anhu, u kojem kaže: “Allahov Poslanik zabranio je da se posti na dan Kurbanskog i Ramazanskog bajrama.” (Buhari i Muslim)
#Ako bi čovjek postio dan Arefata samo sa nijetom dobrovoljnog posta, svakako da bi to bilo najbolje, ali mu je dopušteno da prilikom posta na dan Arefata u tom postu objedini i namjeru napaštanja dana koje iz opravdanog razloga nije postio u ramazanu.
Kazao je šejh Usejmin: “Ko posti dan Arefata, ili dan Ašure, a ima propuštenih dana ramazana koje treba napostiti, njegov dobrovoljni post je ispravan. Međutim, ako bi tim postom nijetio (namjeravao) i oduživanje onoga što mu je obaveza da naposti iz ramazana, imao bi dvije nagrade: nagradu za post dana Arefata ili Ašure i nagradu za napaštanje ramazanskog posta.”
#Musliman bi trebao da iskoristi priliku i da na dan Arefata nahrani postače, jer tako će imati nagradu onih koji su taj dan postili.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko priredi iftar postaču, imat će istu nagradu kao i postač, s tim što postaču neće biti umanjena njegova nagrada.” (Hadis bilježe Ahmed, Tirmizi i Ibn Madža, a šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim u više svojih djela.)
Ovaj hadis je općenit, tako da se pod nahranjivanjem postača i organiziranjem iftara podrazumijeva da čovjek priredi i pozove na iftar i osobe koje su imućne i bogate, a ne samo siromahe, a isto tako obuhvata i organiziranje iftara za rodbinu i za osobe koje sa njim nisu u rodbinskoj vezi.
A Allah najbolje zna!
Priredio: Pezić Elvedin
Preuzeto sa zvaničnog facebook profila:
Vidi manjehttps://www.facebook.com/pezicelvedin/posts/2307456849570710
Zašto se ljudi bore za novotarije?
Jedan od najboljih dokaza sveobuhvatnosti i svrsishodnosti šerijata u svakom vremenu i prostoru jeste činjenica da je šerijat postavio zakonske osnove o dopuštenosti i čistoći svih stvari izuzev onoga što ocijeni nečistim i zabranjenim. Istovremeno, običaji i međuljudski odnosi (mubah) spadaju u općviše
Jedan od najboljih dokaza sveobuhvatnosti i svrsishodnosti šerijata u svakom vremenu i prostoru jeste činjenica da je šerijat postavio zakonske osnove o dopuštenosti i čistoći svih stvari izuzev onoga što ocijeni nečistim i zabranjenim. Istovremeno, običaji i međuljudski odnosi (mubah) spadaju u općedozvoljene stvari, naravno izuzev onoga što je šerijat izdvojio i definirao kao haram. Shodno tome, ugovori, kupoprodaje i trgovine, hrane i pića, prijevozna sredstva i oruđa, pomagala, patenti i različite vrste običaja (dozvoljeno) u osnovi se ubrajaju u mubah stvari, izuzev u slučaju da je šerijat nešto zabranio i osudio zbog nepravde ili prelaska granice dopuštenog ili totalne ili prevladavajuće štete.
Ovim se potvrđuje pravilo da u običajima, poslovanju i svemu spomenutom ne postoje novotarije. Onaj ko smatra suprotno, mora predočiti relevantan dokaz.
Međutim, kada je riječ o ibadetima, pravilo je sasvim suprotno. Osnova ibadeta je zabrana osim onoga što je šerijat eksplicitno naredio. Musliman nema pravo da izmisli ibadet niti mu je dopušteno da se tim ibadetom približava Allahu, s.v.t., a ako to učini, onda je novotar i u zabludi, njegov ibadet je odbačen pa makar imao lijepe namjere.
Također moramo znati da se djela ne prihvataju osim uz ispunjenje dva uvjeta:
1. da je djelo iskreno učinjeno radi Allaha i u Njegovo ime,
2. da djelo bude u potpunosti u skladu sa slijeđenjem Poslanika, s.a.v.s.
Allah, s.v.t., osudio je mušrike radi njihovih novotarija, rekavši: ”Je li oni imaju svoje ortake koji su im u vjeri propisali ono što Allah nije dopustio.”
Svi ibadeti, riječi ili djela, temelje se na šerijatu, a ne na novotarijama ili onome što neko smatra lijepim. Svi ibadeti na koje nije ukazao ili Kur’an ili sunnet ili konsenzus, ne smatraju se ibadetima. Dakle, takva djela šerijat nije dopustio, nego se smatraju novotarijama koje svome počiniocu istovremeno neće povećati ništa drugo osim udaljenost od Allaha, jer lijepa namjera u šerijatu zlo ne čini dobrim.
”Ovo je Pravi put Moj pa ga slijedite i ne slijedite stranputice da biste bili zavedeni sa Pravog puta…”
Allahov Poslanik, s.a.v.s., u svojim je hutbama govorio: ”Nabolji govor je Allahov govor, najbolja uputa je Muhammedova uputa. Najgore stvari su novotarije. Svaka novotarija je zabluda” (Muslim, Ahmed, Ibn Madže), a u predaji kod Nesaija stoji: ”…svaka zabluda završava u Vatri.”
Također nema ništa jasnije od hadisa Allahovog Poslanika, s.a.v.s., u kojem kaže: ”Držite se moga sunneta i sunneta mojih halifa nakon mene, koji će biti upućeni i upućivati na pravi put. Držite ga se tako jako kao da ga držite kutnjacima. Čuvajte se inovacija jer je svaka inovacija novotarija, a svaka novotarija je zabluda.” (Ahmed i autori Sunena)
Svako od nas mora znati da je novotarija izmišljeni pravac ili čin u vjeri za koji ne postoji dokaz iz Kur’ana ili sunneta, dok istovremeno izvršilac tim djelom želi da se približi Allahu, s.v.t.
Novotarija može biti uspostavljena kroz ibadet koji u osnovi ne postoji u šerijatu, kao što je primjer obilježavanja dana Isra i Miradža, ili Poslanikove, s.a.v.s., hidžre ili mevluda i sličnih praznovanja za koja Allah, s.v.t., u Svojoj vjeri nije dao dopuštenje ili naredbu, niti je preneseno da je takvo djelo primijenio najbogobojazniji i onaj koji se najviše trudio da savjetuje čovječanstvo, onaj kome je bilo naređeno da dostavi objavu, tj. Allahov Poslanik, s.a.v.s.
Novotarija može biti okarakterisana određenim vremenom ili mjestom za ibadet, za što ne postoji dokaz u vjeri, kao što je recimo izdvajanje posebnih mjeseci, dana ili noći, sa namazom, postom, zikrom ili dovom, kao što je slučaj sa mjesecom redžebom ili prvim petkom u tom mjesecu ili njegovom dvadeset i sedmom noći.
Novotarija može biti učinjena dodatnim svojstvom u ibadetu ili davanjem drugog oblika suprotno onome što je naređeno šerijatom, kao što je recimo ponavljanje zikra riječi ”Allah, Allah, Allah ili Hu hu hu”, dok se sa druge strane zapostavlja zikr koji je utemeljen Kur’anom i sunnetom kao izgovaranje cjelokupne rečenice ”la ilahe illallah” ili ”subhanallah, velhamdulillah ve la ilahe illallah vallahu ekber” i sličnih poznatih vidova i formi zikra. U ovakve vidove novotarija svakako spadaju zajednički glasni zikrovi, posebno nakon farz-namaza, ili zajednički zikrovi nakon obavljenih namaza predvođeni ”solistom” bez opravdanog podučavanja na koje se stalno pozivaju.
Novotarija može biti također određivanjem posebnog broja za ibadet bez šerijatskog dokaza. Primjer toga je da neko odredi istigfar, tesbih sa pet hiljada puta u jednom danu, ili bilo koji drugi broj koji izmisli osoba ne oslanjajući se na šerijatske izvore. Ovo je posebno zastupljeno danas u našem vremenu kod slanja SMS-ova ili e-mail pisama smatrajući da ako se pošalje određeni broj pisama ili poruka da je učinio veliko djelo za islam.
Allah, s.v.t., zabranio je novotarije i upozorio na njihovu opasnost. Neko će postaviti pitanje:
Šta je toliko loše u novotarijama?
Novotarija je potvora šerijata sa nedostatkom te kako određeni vid šerijata ne odgovara ljudima u ibadetu ili njihovim ovosvjetskim potrebama. Onaj ko se približava Allahu novotarijom, kao da smatra kako Poslanik, s.av.s., nije dostavio ili upotpunio dostavu objave za određenu stvar. On time smatra da šerijat nije potpun i da ga on treba upotpuniti svojom novotarijom. Bez obzira na to što je on ubijeđen da je šerijat cjelokupan i potpun, njegova djela dokazuju suprotno.
Imam Malik, rahimehullah, rekao je: ”Onaj ko u islamu učini neku novotariju smatrajući je lijepom, time tvrdi da je Muhammed, s.a.v.s., iznevjerio objavu i jer je Allah, s.v.t., rekao: ‘Danas sam vam vašu vjeru upotpunio i Svoju blagodat usavršio’, dakle, ono što tada nije bilo vjera nije ni danas.”
Ibnul-Kajjim, rahimehullah, kaže: ”Novotar potvara svoga Gospodara da nije upotpunio vjeru prije smrti Svog Poslanika, s.a.v.s., i samim tim negira riječi Uzvišenog: ‘Danas sam vam vašu vjeru upotpunio’, i smatra da Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije dostavio objavu.”
Od štetnih posljedica novotarija jeste to da novotarija dokida ispravnu vjeru i briše sunnete. Imam Ahmed prenosi predaju u kojoj stoji da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Nijedan narod neće uvesti novotariju a da Allah istom mjerom od njih neće ukloniti jedan sunnet.” (Mada je poznato da je ova predaja od Ibn Mes’uda, r.a.)
Također od štetnih posljedica novotarija jeste i to da novotari izbjegavaju sunnete dok se istovremeno opterećuju novotarijama posvećujući im se maksimalnim trudom. Troše svoje imetke, podstiču na njih, umaraju se preko svojih mogućnosti, troše vrijeme na oživljavanje novotarija i obilježavanje njihovih proslava. Čak štoviše, veliki broj novotara zanemari obaveze kao što su namaz, zekat, pokornost roditeljima, rodbinske veze, naređivanje dobra i odvraćanje od zla i tome slično, ne osjećajući da su to šejtanove spletke i njegovo uljepšavanje neistine u njihovim očima.
Od štetnih posljedica novotarija jeste i to da one ubacuju raskol i razilaženje dijeleći jedinstveni ummet na stranke i grupacije, tako da svaka skupina smatra da je istina ono na čemu je ona i na šta se poziva, dok sa druge strane svako ko pokuša da osudi i spriječi određenu novotariju, smatra se neprijateljem.
Jedna od najgorih posljedica novotarije po vjeru jeste ta što novotarija predstavlja vjeru u najgorem obliku. Ona zagađuje prostor vjere, njenu čistoću, bit i suštinu, čime udaljava ljude od ulaska i slijeđenja čiste i ispravne vjere. Suvišno je spominjati najopasnije vidove novotarija koje čine šiije ili sufije na različitim manifestacijama, kao što su samoranjavanje, ples, urlikanje, udaranje bičevima, sabljama i lancima, probadanje tijela šiševima (šipkama), psovkama i proklinjanjem, korištenje muzičkih instrumenata, miješanja muškaraca i žena i svega ono što islam nikada nije podržavao. Naprotiv, islam ovakve postupke smatra izmišljotinama, lažnim ceremonijama, djelima koja su teška i koja zdrav razum i čovjekova priroda nikada neće prihvatiti.
U tom kontekstu prenosi se anegdota od vladara nemuslimana koji je prošao pored sufijskog šejha dok je sjedio sa ženama i dječacima opijajući se alkoholom, proslavljajući rođendan jednog od onih kojima su prinosili žrtve i tavafili oko njihovih kabura, pa je upitao: ”Šta oni hoće ovim postupkom?” ”Džennet”, rekoše mu odgovor. Na to on reče: ”Ako je ovo put do Dženneta, šta je onda put do Vatre?”
Preveo: Harmin Suljić
Vidi manjeŠejh Salih el-Fevzan
http://www.saaid.net
Je li neznanje opravdanje u pitanjima vjerovanja i akide?
Prije nego li se upustimo u proučavanje riječi šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm., napravićemo mali uvod po pitanju njegova mezheba u ovoj mes’eli, pa kažemo: Spominjali smo komentar šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm., u vezi čovjeka iz Benu Isra’ila, koji je rekao svojoj familiji: “Kada umrem, uzmite mviše
Prije nego li se upustimo u proučavanje riječi šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm., napravićemo mali uvod po pitanju njegova mezheba u ovoj mes’eli, pa kažemo: Spominjali smo komentar šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm., u vezi čovjeka iz Benu Isra’ila, koji je rekao svojoj familiji: “Kada umrem, uzmite me, i spalite, i pepeo mi po moru bacite…” (hadis), kada je rekao:
“Ovaj čovjek je mislio da ako bude razasut na ovakav način, da Allah dž.š., nije u stanju, i da ga ne može ponovo sakupiti i sastaviti – a sve redom od negiranja Allahove dž.š., moći, te negiranja ponovnog proživljenja tijela, pa makar i bila razasuta, sve navedeno je kufr/nevjerstvo, ali je ova osoba, pored imana u Allaha dž.š., i imana u njegov emr, i pored straha od Njega bila džahil/neznalica, dallun/lutalica u rezonovanju, muhti’un/griješnik, što mu je Allah i oprostio. Navedeni hadis je veoma decidan i jasan (sarih), da je spomenuta osoba željela to da ne bude proživljena kada se na onakav način rasturi, a u najmanju ruku je sumnjala u buduće proživljenje što je kufr/nevjerstvo – ako se protivu osobe koja ovu stvar negira uspostavi poslanički dokaz biće osuđena na nevjerstvo, jer nam takvo postupanje jasno ukazuje na nevjerstvo dotične osobe u Allaha uzvišenog!”
Spominjali smo i stav šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm., po pitanju konkretnog proglašavanja određenog pojedinca nevjernikom kada kaže:
“Zato sam često puta znao poručiti Džehmijama, bilo da su u pitanju “Hululijje” ili “Nufati”, koji negirahu to da je Allah, dž.š., iznad ‘Arša, i to onda kada je iskušenje njima naišlo (mihna): “Kada bih se ja složio s vama po ovom pitanju – ja bih postao nevjernikom, jer znam da je taj stav – kufr/nevjerstvo, ali, vi, po meni, niste nevjernici (kafiri), jer ste neznalice (džahili).” Ova je poruka bila upućena džehmijskoj ulemi, kadijama, šejhovima, vojskovođama…
Osnova njihovog džehla i neznanja su logičke nejasnoće (šubuhat ‘aklijjeh), koje su im nastale u glavi uslijed nedostatka sahih predaja, i sahih logike! Zbog svega ovoga, nismo na njihov džehl i izmišljanje uzvratili tekfirom, isto kao kada određena osoba lažno posvjedoči protivu druge, ili je potvori za razvrat, nema pravo, povrijeđena osoba, uzvratiti mu istom mjerom tj. da lažno svjedoči protivu njega, ili da ga potvori za razvrat.”
Navedena pitanja spadaju u temelje i osnove vjere (usulud-din), u kojima nemaju prava ostale pravdati neznanjem – oni koji smatraju da neznanje ne može biti opravdanje!
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., pojašnjava neispravnost dijeljenja propisa vjere na temeljne propise/usul, zbog kojih će osoba koja ih zanegira postati nevjernikom, ili osoba koja u njima bude griješila, i na sporedne propise/furu’, zbog kojih osoba koja ih bude zanegirala neće postati nevjernikom, kao ni osoba koja u tim pitanjima bude griješila. On kaže da ovakvo dijeljenje propisa vjere nema nikakve osnove kod selefa – niti kod ashaba, niti kod tabi’ina, i takva podjela islamskih propisa je sama po sebi kontradiktorna!
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Što se tiče stavova koji vode nevjerstvu osobu koja ih bude zastupala: Možda do dotične osobe nisu stigli dokazi koji bi iziskivali nužnu spoznaju istine, a možda su mu dokazi i došli – ali putem kojeg ih nije smatrao vjerodostojnim, ili ih nije dobro razumio, ili su mu se pojavile šubhe i nejasnoće zbog kojih će biti opravdan kod Allaha dž.š.. Ko se od vjernika bude zalagao na putu spoznaje istine, i na tome putu pogriješi – Allah dž.š., će mu oprostiti grijeh – ne bitno koje vrste on bio, i ne bitno bilo to pitanje teoretske (nezarijjeh), ili praktične (‘amelijje), naravi!
Na ovom stanovištu su bili poslanikovi ashabi, kao i enormna većina imama islama! Oni nisu djelili propise na primarne/usul – koje ako čovjek zanegira postaje nevjernikom, i sekundarne/furu’ – koje ako čovjek zanegira ne postaje nevjernikom. Pravljenje razlike između prve vrste pitanja i njihovog naziva (mesa’ilul-usul), i između druge vrste pitanja, i njihovog naziva (mesa’ilul-furu’) – nema nikakvog utemeljenja, niti kod ashaba, niti kod tabi’ina – koji se za njima u dobru povedoše, niti od ikoga od imama!
Spomenuta podjela je preuzeta od mu’utezila, i njima sličnih novotara, a od njih ih preuzeše fakihi koji ova pitanja navode u svojim knjigama, i ova podjela je očita kontradiktornost (mutenakid)!
Osobi koja vjerske propise dijeli na primarne/usul, i sekundarne/furu’, propise, se postavlja pitanje: Šta je definicija primarnih/usul pitanja, pri kojima će čovjek postati nevjernikom, u slučaju da tu pogriješi, i koja je to nit koja dijeli ta pitanja od sekundarnih/furu’ pitanja?
Ako kaže: Primarna/usul, pitanja su propisi ubjeđenja (mesa’ilul-i’itikad), dok su sekundarna/furu’ pitanja – praktični propisi (mesa’ilul-‘amel) – biće mu rečeno: Ulema se razilazi u tome da li je Muhammed s.a.w.s., vidio Allaha dž.š., ili ne; i u tome ko je vrijedniji: Osman ili Alija, kao i po pitanju mnogih značenja kur’anskih ajeta, kao i razilaženja u stručnoj ocjeni brojnih hadisa koji spadaju u domen ubjeđenja/postupanja – ali pri kojima nema kufra – uz opštu saglasnost svih! Obaveznost, zekata, posta, hadždža, kao i zabranjenost nemorala i alkohola – spada u praktični dio propisa (mesa’il ‘amelijjeh), ali će osoba koja ih zanegira (el-munkiru leha), postati nevjernikom – uz opštu saglasnost svih!
Ako bude rekao: Primarna/usul pitanja su kategorički jasna pitanja (el-mesa’il el-kat’ijjeh), biće mu rečeno: Veliki broj praktičnih pitanja (mesa’ilul-‘amel), su kategorički jasna pitanja, dok, za razliku od njih, veliki broj teoretskih pitanja (mesa’ilul-‘ilm), ne pripadaju skupini kategorički jasnih pitanja!
Relativno je to da li je neko pitanje kategorično ili ne! Za nekog čovjeka će određeno pitanje biti kategorično, zbog ličnog upoznavanja sa dokazom koji ga je ubjedio u kategoričnost nečega, poput osobe koja se susrela sa tekstom od Poslanika s.a.w.s., čije značenje je shvatila, dok, za drugog čovjeka, isti taj tekst, neće biti ni na stepenu nekategoričnosti (zannijjeh), a kamo li na stepenu kategoričnosti (kat’ijjeh) – jer mu dotični tekst nije dostavljen, ili, po njegovim standardima, nije bio ispravan, ili ga nije mogao razumjeti.
U sihahu se bilježi predaja od Poslanika s.a.w.s., koja govori o čovjeku koji je ostavio oporuku svojoj porodici, riječima: “Kada umrem – spalite me, potom mi pepeo pokupite, a zatim ga u rijeku bacite! Ako me Allah dž.š., bude mogao sakupiti – kazniće me kaznom kakvom, do tada, nikoga nije kaznio! Allah dž.š., naredi kopnu – pa povrati njegove ostatke, a isto tako i moru – pa more povrati njegove ostatke! Allah dž.š., mu reče: Šta te je navelo da tako postupiš? Reče: Strah od Tebe, ja Rabbi – nakon čega mu Allah dž.š., oprosti grijehe!”
Ovaj čovjek je posumnjao u Allahovu dž.š., moć, kao i u proživljenje; čak je smatrao da nikako neće biti ni vraćen, i da Allah dž.š., nije u stanju njegov pepeo sakupiti – na što mu je Allah dž.š., uzvratio oprostom!
Ovdje imamo za cilj ukazati na to da su stavovi imama zasnovani na ovoj podjeli tj. vrsta i pojedinac (el-nev’u vel-‘ajnu), i zbog toga jedna grupa ljudi bilježi, tobože, njihovo razilaženje po tim pitanjima – ali, u stvari, oni nisu dokučili tajnu njihovih riječi i stavova! Neki npr., bilježe da imam Ahmed rhm., ima dva mišljenja po pitanju tekfira novotara, smatrajući tekfir murdžija i ši’ija – koji daju prednost Aliji r.a., nad drugima, pitanjem oko kojeg postoji razilaženje uleme, gdje će, neki, možda i preferirati mišljenje tekfira tih ljudi, kao i osudu na vječni boravak u vatri – što nikako nije mezheb imama Ahmeda rhm., niti bilo kojeg od imama islama!
Imam Ahmed rhm., ne tekfiri murdžije – one koji kažu iman su riječi bez dijela, i on ne tekfiri osobu koja daje prednost Aliji r.a., nad Osmanom! Njegovi stavovi su više nego jasni da on ne tekfiri haridžije, niti kaderije, i sl.! Tekfirio je džehmijje – one koji su negirali Allahova imena i svojstva, jer su njihovi stavovi bili sušta suprotnost onome s čime je došao Allahov Poslanik s.a.w.s., kao i zbog toga što je suština njihovih stavova bila negiranje samog Stvoritelja (ta’atilul-halik)!
Imam Ahmed rhm., je bio iskušan njima sve dok nije pronikao u suštinu njihovih stavova, uvidjevši to da se takvi stavovi zasnivaju na pravom bezbožništvu (ta’atil), mada je tekfir džehmijja opšte-poznata stvar kod selefa i imama, ali, ono što je bitno jeste to, da ih imam Ahmed rhm., nije tekfirio poimenično, jer osoba koja poziva nečemu je gora od one koja to ne radi, kao i osoba koja kažnjava svog neistomišljenika biva gorom od one koja samo svojim stavovima poziva, dok onaj koji tekfiri svog neistomišljenika biva gorim od onoga koji ga kažnjava.
Tadašnji vladari/vulatul-umur, su zastupali džehmijske stavove, tipa: “Kur’an je stvoren”; ili: “Allah dž.š., neće biti viđen na ahiretu”, itd., i pozivali su narod tome, stavljajući ih zbog svega toga na kušnju, kažnjavajući ih – ako im se ne bi odazvali, i na kraju svega tekfireći ih zbog neprihvatanja njihovih stavova! Ako bi nekog i uhapsili – ne bi bio pušten iz zatvora sve dok taj ne bi prihvatio džehmijske stavove tj. “da je Kur’an stvoren” itd.. Ko nije bio džehmijskih stavova ne bi bio postavljen na određenu poziciju, niti bi dobijao pomoć iz bejtul-mala!?
I pored svega navedenog, imam Ahmed, Allah mu se smilovao, bi im činio terehhum riječima: “Allah im se smilovao”, molio je Allaha dž.š., za oprost njima (istigfar), jer mu je bilo jasno da oni nisu svjesni toga da svojim stavovima poriču Poslanika s.a.w.s., niti toga da svojim stavovima negiraju ono s čime je On s.a.w.s., došao. Činili su te’vil – prilikom čega su pogriješili, slijepo se povodeći (taklid), za onima koji ih tim stavovima podučiše!
Isti je slučaj i sa imam Šafijom rhm., onda kada je rekao Hafsu el-Ferdu, koji je smatrao da je Kur’an stvoren: “Uznevjerovao si u Allaha dž.š.” – pojašnjavajući mu to da je njegov stav nevjerstvo, ali u isto vrijeme ne osuđuje Hafsa na riddet i otpadništvo od vjere zbog toga, jer protivu njega još nije uspostavljen dokaz kojeg, ako bi odbio, postao bi nevjernikom. Da je imam Šafija rhm., bio ubjeđenja da je Hafs murtedd – ubio bi ga, ali mi znamo da imam Šafija rhm., u svojim knjigama, jasno izjavljuje to da će se svjedočenje novotara ipak prihvatati, i da će se namaz za njima obavljati!”
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže da je pitanje tekfira u uskoj sprezi sa pitanjem uspostave dokaza/kijamul-hudždže, bez obzira na to da li određeno pitanje spada u propise vjerovanja/’aka’id, ili u propise fikha, ili su u putanju mutevatir vanjski farzovi i sl.. On kaže:
“Što se tiče ostala četiri farza islama, ako čovjek zanegira obaveznost nekog od tih propisa – nakon uspostave dokaza protivu njega – ta osoba je nevjernik/kafir, a isti će slučaj biti i sa osobom koja zanegira zabranjenost nekog od jasnih i mutevatir harama poput razvrata, nasilja, laži, alkohola i tome slično.
Što se tiče osobe nad kojim nije uspostavljen dokaz – poput osobe nove u vjeri, ili osobe koja je rasla u mjestu neznanja/badija, do koje nisu stigli islamski propisi i tome slično, ili je osoba pogriješila misleći da oni koji povjeruju i dobra djela rade bivaju oslobođeni zabrane konzumiranja alkohola kao što su u tome pogriješili oni koje je Omer r.a., pozvao na pokajanje, i tome slično, takvi će se pozvati na pokajanje, i protivu njih će se uspostaviti dokaz, pa ako i dalje nastave sa svojim nedjelima uznevjerovat će – a nevjernicima neće biti proglašeni prije toga, isto kao što ni ashabi r.a., nisu Kudamu b. Maz’una r.a., osudili na nevjerstvo/kufr, onda kada su pogriješili pogrešno shvaćajući određen propis.”
Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Najispravnije mišljenje/tahkik, po ovom pitanju je slijedeće: Nekada će određene riječi biti nevjerstvo/kufr, poput džehmijskih izjava “Allah nema moć govora”, ili “Allah neće biti viđen na ahiretu” – kada neki ljudi neće primjetiti da je u pitanju nevjerstvo/kufr, tako da će se uopšteno tekfiriti oni koji ta mišljenja zastupaju, kao što su pripadnici selefa i govorili: “ko bude smatrao da je Kur’an stvoren – nevjernik je”, ili “ko smatra da Allah neće biti viđen na ahiretu – nevjernik je” – ali pripadnici selefa nisu poimenice tekfirili ljude sve dok protivu takvih ne bi bio uspostavljen dokaz kao što je to pojašnjeno ranije.
Isti je slučaj i sa onima koji negiraju obaveznost namaza ili zekata, ili ohalaljuju alkohol i blud, ili pogrešno rezonuju određene stvari/te’vil – prisutnost ovih propisa međ’ muslimanima je jača nego li prisutnost onih prvih, pa ako se osoba koja pogrešno tumači i griješi u ovim propisima ne proglašava nevjernikom sve dok se ne upozna sa tim propisima, i pokajanju pozove, kao što su postupili ashabi sa skupinom onih koji su ohalali alkohol, onda će biti preče da se zbog drugih pitanja neće proglašavati nevjernikom!”
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Status murtedda: Murtedd je osoba koja obožava nekog drugog pored Allaha dž.š., ili mrzi Poslanika s.a.w.s., i ono s čime je on došao, ili ostavi srčano negiranje zla, ili umisli da se neko od ashaba, tabi’ina ili tebe’i tabi’ina borio sa nevjernicima (protivu muslimana), ili da je to dozvoljeno, ili je u pitanju osoba koja zanegira nešto oko čega postoji konsenzus, ili uzme sebi nešto za posrednika, na šta se oslanja, i od čega nešto traži i moli. Ko bude sumnjao u neko od Allahovih dž.š., svojstava – a jedan je od onih za koje se pretpostavlja da to pitanje zna – postao je murteddom, a ako je jedan od onih – za koje se pretpostavlja da to pitanje ne zna – nije postao murteddom. Zbog ovoga Poslanik s.a.w.s., nije tekfirio čovjeka koji je sumnjao u Allahovu dž.š., moć, i ponovno oživljenje, jer se takvo što ne radi osim nakon dostavljanja poslanice, kao što je Ajša r.a., rekla: “Zar Allah dž.š., zna sve ono što ljudi skrivaju!? Poslanik s.a.w.s., reče: Da.”
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Svaka osoba koja bude vršila određeni ibadet – koji joj je zabranjen, ali ona to nije znala, a taj ibadet spada u grupu propisanih ibadeta, poput: osobe koja klanja namaz u zabranjenom vaktu – do te osobe je stigla opšta naredba obavljanja namaza, ali do iste te osobe nije stigla i zabrana obavljanja namaza u određenim periodima dana, ili je bila u pitanju osoba koja se pridržava određenog dokaza koji je inače nadjačan (merdžuh), poput klanjanja dva rekata namaza poslije ikindijskog farza što je bila praksa jednog dijela selefa, jer je to Poslanik s.a.w.s., učinio, ili poput namaza u pogledu kojih se bilježe slabe/da’if, ili lažne/mevdu’, predaje poput namaza “Elfijje” koji se klanja polovinom Ša’abana, ili početkom Redžeba, ili “Tesbih-namaz” kojeg je dozvoljavao Abdullah b. Mubarek rhm., i ostali.
Dakle, ako ovi namazi spadaju u općenitost pohvaljenosti obavljanja namaza, a do osobe nije stigao dokaz koji iziskuje njihovu zabranjenost, osoba će imati nagradu za takvo postupanje; ako određen namaz bude sadržavao u sebi zabranjenost s jedne strane, a čovjek neće znati da je u pitanju novotarija koja se uzima za javno obilježje, zbog koje se ljudi okupljaju svake godine, to će biti slično izmišljanju šestog namaza. Ako određena osoba bude htjela klanjati takav namaz nemajući nikakva hadisa po tom pitanju – neće imati prava na takvo postupanje, ali ako je u pitanju postojanje hadisa za kojeg su smatrali da je sahih, u čemu su pogriješili – takvo što će im biti oprošteno, i imaće nagradu za to zbog općenitosti propisa obavljanja namaza, što će isto važiti i za post na dan Bajrama, ako osoba ne bude znala da je to zabranjeno.
Suprotno navedenom su djela koja nisu propisana poput širka. Za takva djela nema nagrade, i ako Allah dž.š., ne kažnjava počinioce tog djela izuzev nakon dosezanja poslanice do njih, kao što Allah dž.š., kaže: “Ne bi smo kažnjavali sve dok poslanika ne bi poslali!” (el-Isra’, 15.)
Ova osoba, i ako neće biti kažnjena zbog tog postupka, neće biti ni nagrađena za njih, jer Allah dž.š., kaže: “I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim koja su učinili u prah i pepeo ih pretvoriti.” (Furkan, 23.)
Ibnul-Mubarek rhm., kaže: To su djela koja su ljudi činili radi nekog drugog, a ne radi Allaha! Mudžahid kaže: To su djela koja nisu kabul. Allah dž.š., kaže: “Djela nevjernika u Gospodara njihova nalik su na pepeo koji vihor u olujnom danu raznese; neće moći da očekuju nikakvu nagradu za djela koja su učinili, to će teška propast biti!” (Ibrahim, 18.) tj. djela ovih ljudi su propala, i neće imati za njih nikakve nagrade.
Ako im je Poslanik s.a.w.s., zabranio određena djela za činiti, i te zabrane se ne budu pridržavali biće kažnjeni. Dakle kažnjavanje zbog takvih djela će biti uslovljeno dostavljanjem poslanice poslanika (teblig), a što se tiče propadanja samih djela to će biti zbog toga što takvo postupanje u osnovi nije propisano. Svaki ibadet koji nije propisan on mora biti zabranjen.
Ako određena osoba bude znala da je to djelo zabranjeno, pa ga učini, zaslužna je kazne, a ako ne bude znala – nije zaslužna kazne!
Ako određena osoba bude imala ubjeđenje da joj je takvo postupanje propisano – a djelo spada u grupu propisanih ibadeta, imaće nagradu za to djelo, a ako je to djelo – djelo širka, ne postoji ni jedno djelo širka koje je propisano – ali će neki ljudi smatrati neke vrste širka naređenim i propisanim!
Ova osoba nije mudžtehid, jer osoba koja je mudžtehid mora slijediti šeri’atski dokaz, a po ovim pitanjima nema šeri’atskog dokaza, ali, može se desiti da određena osoba postupa po sebi svojstvenom idžtihadu a to je taklid tj. slijepo slijeđenje šejhova i alima koji ta djela rade, jer oni to rade zbog toga što smatraju da su ta djela korisna, ili su čuli za neki hadis po tom pitanju koji je laž. Ako se protivu ovakvih osoba ne uspostavi dokaz neće biti kažnjavani, a što se tiče sevaba možda će biti i nagrađeni jer su jači od ostalih pripadnika svoje vrste, a što se tiče sevaba približivanja Allahu dž.š. – toga nema putem ovakvih djela!”
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Ko nekom drugom mimo Allaha dž.š., potvrdi ono što pripada samo Allahu dž.š. – takva osoba je nevjernik – ako protivu njega bude uspostavljen dokaz (kijamul-hudždže), kojeg ako ostavi uznevjerovat će!”
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: “Nakon lične spoznaje onoga s čime je došao Poslanik s.a.w.s., neizbježno znamo to da ummetu nije propisano da dove upućuju ikome od mrtvaca, bilo da su poslanici, ili dobri, ili ostali ljudi u pitanju, niti uz korišćenje riječi “istigasa”, i njoj sličnih riječi, niti uz korišćenje riječi “isti’aza”, i njoj sličnih izraza, isto kao što ummetu nije propisano to da sedždu čine nekome mimo Njega, bilo mrtvom ili živom, i sl., već vrlo dobro znamo to da je Allah dž.š., zabranio činjenje ovih stvari, jer su to djela širka, kojeg je Allah i Njegov Poslanik s.a.w.s., zabranio, ali zbog velikog neznanja (galebetul-džehl), i slabog poznavanja tragova poslanstva (killetul-‘ilm bi asaril-risaleh), kod velikog broja zadnjih generacija – ljudi se neće proglašavati nevjernicima zbog toga – sve dok im se ne pojasni ono s čime je došao Allahov Poslanik s.a.w.s., a čemu kontriraju svojom praksom!
Ovo pitanje nisam pojasnio čovjeku koji poznaje osnove islama, a da ga odmah nije shvatio i razumio, priznajući da je to osnova i temelj islama!
Jedan od velikih šejhova, ‘arifa međ’ nama, je rekao: “Ovo što si nam sada objasnio je nešto najvrijednije” – jer je bio svjestan toga da je ovo temeljna stvar islama!”
Iz svega navedenog možemo sažeti mezheb šejhul-islama Ibnu Tejmijje rhm., po ovom pitanju, u slijedećem: “Ko počini neko djelo nevjerstva – ne bitno da li je riječ o propisu ubjeđenja/’aka’id, ili praktike/ahkam, i ne bitno da li je u pitanju jasno/zahir, ili manje jasno/hafijj, pitanje, pa makar bilo i djelo širka u pitanju – a ne zna stav islama po tom pitanju, poput osobe nove u islamu, ili osobe koja je porasla u badiji/mjestu neznanja – takva osoba se neće proglasiti nevjernikom sve dok se protivu nje ne uspostavi dokaz, a Allah najbolje zna!”
dr. Muhammed b. Abdullah b. ‘Ali el-Vuhejbi
Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Imam “Sultanija” džamije, Plav, CG
Pruzeto sa minber.ba
Vidi manjeKoja je najvjerodostojnija šiitska knjiga?
Primjetno je da mnogi vjernici praktičari sa našeg govornog podneblja nisu dovoljno upoznati sa osnovama šiitskog vjerovanja. Rijetki su oni koji podrobnije poznaju razlike i suštinu vjerovanja ove sekte koja se polahko ali sigurno širi među bosanskim muslimanima. Širenju šiizma u našoj domovini svaviše
Primjetno je da mnogi vjernici praktičari sa našeg govornog podneblja nisu dovoljno upoznati sa osnovama šiitskog vjerovanja. Rijetki su oni koji podrobnije poznaju razlike i suštinu vjerovanja ove sekte koja se polahko ali sigurno širi među bosanskim muslimanima. Širenju šiizma u našoj domovini svakako je doprinijela i neobaviještenost muslimana o osnovama šitskog vjerovanja i njihovim najvjerodostojnim knjigama.
Osam je glavnih knjiga na koje se šije dvanaestoimamije oslanjaju kada su u pitanju predaje od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njihovih imama. Ove knjige šiitska ulema naziva ‘Osam sveobuhvatnih’. Mi ćemo se ukratko osvrnuti na njihovu prvu i najvjerodostojniju knjigu.
Muhamed b. Jakub el-Kulejni (329. A.H.) u periodu od dvadeset godina, napisao je knjigu poznatu pod nazivom ‘El-Kafi’ (Dovoljan). Riječ je o šiitskoj hadiskoj zbirci čiji prvi dio obrađuje akaidske teme i nosi naziv ‘Usulul-Kafi’ dok je drugi dio posvećen fikhskoj tematici i nazvan je ‘Furu’l-Kafi’. Iako se šitski učenjaci razilaze po pitanju broja predaja koje je Kulejni zabilježio u Kafiju oni se ipak slažu na činjenici da broj predaja nije manji od šesnaest hiljada. Hvaleći sopstveno djelo, Kulejni veli da je ‘Kafi’ predočio šiitskom posljednjem, skrivenom imamu koji je kazao: “Ovo je dovoljno (kafi) našim sljedbenicima.“ (Mukadimetul-Kafi, 1/25)
Šiitska ulema o Kafiju
Šiije smatraju da je Kulejnijev Kafi daleko vjerodostojniji od Buharijinog Sahiha. Shodno ovome, Kafi je, prema njihovom tumačenju, nakon Kur’ana najvjerodostojnija i najveličanstvenija knjiga ikad napisana. U samom uvodu Kulejni tvrdi da su sve predaje koje je naveo u Kafiju vjerodostojne (sahih) i zabilježene od povjerljivih prenosilaca te kao takve dovoljne svakom onome ko traga za znanjem i istinom. (Mukadimetul-Kafi, 1/7)
Šiitski učenjak Ali b. Ekber El-Gifari, u svome komentaru Kafija spominje jednoglasni konsenzus (idžma’) po pitanju vjerodostojnosti predaja koje je Kulejni zabilježio u Kafiju.
Pogledajmo šta o Kafiju kažu neki od najvećih šiitskih učenjaka.
Hasan b. Fadl et-Tabresi kaže: „Kafi je među ostalim knjigama kao sunce među zvijezdama. Onaj ko pogleda iskreno neće biti u potrebi da provjerava njegove prenosioce, a ako opet pogleda iskreno biće zadovoljan i siguran da su hadisi u njemu vjerodostojni i ispravni.“ (Mustedrekul-Vesail, 3/532)
Abbas el-Kummi kaže: „Kafi je najbolja islamska knjiga i najveličanstvenije djelo kod šiija dvanaestoimamija kod kojih slična knjiga nije napisana. Muhamed Emin El-Istirabadi govoreći o vrijednostima Kafija veli: ‘Čuli smo od naših šejhova i učenjaka da u islamu nije napisana knjiga slična i dostojna Kafiju.“ (El-Kuna vel-elkab, 3/98)
Abdulhusejn Šerefuddin El-Musevi kaže: „Od svih knjiga najbolje su četiri na koje se šiije imamije oslanjaju u pitanjima vezanim za vjerovanja i propise, a od tih knjiga Kafi je najstarija, najveličanstvenija, najbolja i najvjerodostojnija.“ (El-Muradže’at, stavka br. 110)
El-Hur el-Amili kaže: „Autori najvjerodostojnih knjiga su ustvrdili da su predaje u njihovim knjigama vjerodostojne, pa ako imaš pouzdanje u ove autore onda moraš prihvatiti ono što kažu i ono što su prenijeli.“ (Vesailu-Š’ia, 20/104)
Prethodno spomenuti, a i mnogi drugi šiitski učenjaci, slažu se da je Kafi njihova najvjerodostojnija knjiga ikad napisana. Ako je Kafi, shodno njihovom svjedočenju, najvjerodostojnija knjiga, onda nema smetnje da pogledamo šta se u toj knjizi nalazi. U narednim redovima navest ćemo određene dijelove iz Kafija, naravno, riječ je o prevodu ali je original svakako dostupan onima koje žele da podrobnije izuče ovo djelo.
Pročitajte i razmislite da li zdrav razum prihvata ovakvo nešto? Da li je ovo vjera koju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem nama dostavio?
Imamet kao srž vjerovanja
Jedno od poglavlja svoje knjige Kulejni je naslovio: ‘Poglavlje o tome da imami znaju kada će umrijeti i da ne umiru osim svojevoljno.’ (Kafi, 1/258) Tako kaže Kulejni a Uzvišeni Allah kaže: „…a čovjek ne zna šta će sutra zaraditi i ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti.“ (Lukman, 34)
Jedno od narednih poglavlja Kulejni je naslovio: ‘Poglavlje o tome da imami znaju ono što je bilo, i ono što biva te da njima ništa nije skriveno.’ (Kafi, 1/260) Tako kaže Kulejni a Uzvišeni Allah kaže: „Allahu ništa nije skriveno ni na Zemlji ni na nebu“ (Ali Imran, 5) i kaže Uzvišeni: „On skriveno (gajb) zna i On gajb Svoj ne otkriva nikome, osim onome koga On za poslanika odabere.“ (El-Džin, 26-27)
Kulejni u svojoj knjizi spominje još jedno veoma diskutabilno poglavlje u kojem stoji da je posjeta Husejnovog, a.s. kabura vrijednija od dvadest hodoćašća u Mekki. (Kafi, 4/59)
U šitskom hadisi-kudsiju stoji da je Allah dž.š. rekao: „O Muhammede, Ja sam tebe i Aliju stvorio u svjetlosnoj formi kao dvije duše prije nego što sam stvorio nebesa, zemlju i Arš. Zatim sam spojio vaše dvije duše u jednu. Nakon toga sam tu jednu dušu podijelio na dvoje a zatim te dvije polovice na dvoje pa su to postale četiri duše. Muhammedova jedna, Alijina jedna te Hasanova i Husejnova po jedna. Zatim je Allah stvorio Fatimu od svjetla kao dušu bez tijela.“ (Kafi, 1/365)
Šije vjeruju da su Alija, radijallahu anhu i njegovi potomci jedini legitimni nasljednici Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Vjerovanje u imamet Alijinih, radijallahu anhu, potomaka čini okosnicu šitske sekte.
Šta Kulejni kaže o imametu i imamima?
Prenosi se od Ebu Abdullaha (Džafer b. Muhammed, šesti šiitski imam) da je rekao: „Ko za imama uzme nekog koga Allah nije odredio da bude imam taj je počinio širk.“ (Kafi, 1/305)
Neslijeđenje i nevjerovanje u imamet Alijinih, radijallahu anhu, sljedbenika za sobom povlači tešku kaznu. Shodno jednoj predaji u Kafiju, odredište svih onih koji ne budu slijedili imame bit će Sekar (dio Džehennema). Ebu Abdullah prenosi predaju u kojoj navodi razlog zbog kojeg će ljudi ući u Sekar. Odgovor na pitanje: „Šta vas je dovelo u Sekar?“, glasi: Nismo bili od onih koji su slijedili imame.“ (Kafi, 1/347)
Na drugom mjestu Kulejni bilježi predaju od Ebu Abdullaha u kojoj stoji: „Allahove riječi: ‘…lijepa riječ je kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji a grane prema nebu.’, znače da je Allahov Poslanik korijen a Alija stablo dok su grane imami njihovi potomci.“ (Kafi, 1/355) Shodno onome što stoji u Kafiju jedini legitimni halifa nakon Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem je Alija, radijallahu anhu, i on je ujedno prvi od dvanaest šiitskih imama. Šije uopće ne priznaju Ebu Bekra, radijallahu anhu, Omera, radijallahu anhu i Osmana, radijallahu anhu, kao legitimne halife. Shodno šiitskom vjerovanju Alija, radijallahu anhu, je prvi halifa a svi ostali šiitski imami dolaze iz njegove loze. Ako pogledamo predaju u kojoj su imami opisani s pravom se možemo zapitati da li su oni uopće bili ljudi. Naime, Ebu Džafer (Muhammed b. Ali el-Bakir, peti šiitski imam) prenosi sljedeću predaju u kojoj stoji: „Imam ima deset znakova: rađa se čist, obrezan, zemljom odmah kroči uzdignute glave izgovarajući dva šehadeta, ne odžunupi se nikad, oko njegovo spava ali ne i srce, ne zijeva niti se proteže, vidi iza sebe kao sto vidi i ispred sebe, njegov vjetar i izmet imaju miris miska.“ (Kafi, 1/319)
Magarac kao prenosioc
Jedna od najčudnijih predaja u Kulejnijevoj knjizi svakako je ona čiji je prenosilac ni manje ni više nego magarac. Da, riječ je o životinji a cijela predaja u čijem se lancu nalazi jedan magarac glasi ovako: “Od vladara pravovjernih (Alije, radijallahu anhu) se prenosi da je Ufejr – Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, magarac rekao: „O Allahov Poslaniče, dao bih za tebe i oca i majku, zaista mi je otac pričao a njemu njegov otac da je njegovog djeda otac rekao da je bio sa Nuhom a.s. na lađi, pa ga je Nuh a.s. pomilovao po sapinama i kazao: ‘Iz kičme ovog magarca izaći će magarac kojeg će jahati najodabraniji i posljednji Vjerovjesnik’, pa hvala Allahu koji me učinio tim magarcem.“ (Kafi, 1/237)
Ovo je kap iz mora predaja koje sadrži Kafi. Ako u njihovoj najvjerodostojnijoj knjizi nalazimo ovakve predaje, kakve tek predaje možemo naći u ostalim šiitskim knjigama. Iz ove i sličnih knjiga šije crpe svoja ubjeđenja. Njihova vjera počiva na temeljima koji su sagrađeni upravo na onome što sadrži Kafi i druge knjige. Naša je dužnost da se upoznamo sa njihovim vjerovanjem kako ne bismo potpali pod uticaj šiitskih misionara i zapali u ralje šitske sekte.
mr. Fahret Kadrić
Vidi manjeAsr, br. 41.
minber.ba
Na šta treba obratiti pažnju prilikom klanja kurbana?
33 KRATKE NAPOMENE o klanju kurbana 1.) klanje kurbana propisano je Kur'anom, Sunnetom i konsenzusom islamskih učenjaka 2.) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, za kurban je zaklao dva crno-bijela rogata ovna; 3.) od sunneta je da čovjek svojom rukom zakolje vlastiti kurban ako je u mogućnosti; 4.više
33 KRATKE NAPOMENE o klanju kurbana
1.) klanje kurbana propisano je Kur'anom, Sunnetom i konsenzusom islamskih učenjaka
2.) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, za kurban je zaklao dva crno-bijela rogata ovna;
3.) od sunneta je da čovjek svojom rukom zakolje vlastiti kurban ako je u mogućnosti;
4.) pri klanju treba proučiti bismilu i reći “Allahu ekber!”;
5.) vrijeme klanja je nakon klanjanja bajram-namaza, pa sve do akšama 4. dana bajrama, ali što prije se zakolje to je bolje, a ako bi zaklao prije bajram-namaza smatralo bi se običnom sadakom;
6.) po većini učenjaka klanje kurbana nije obavezno;
7.) zaklati kurban bolje je i vrijednije nego udijeliti njegovu vrijednost kao sadaku siromasima i potrebnim;
8.) domaćin koji kolje kurban za sebe i svoju porodicu time obuhvata i žive i mrtve članove, tako da nema potrebe da kolje poseban kurban za mrtve;
9.) pogrešno je zaklati kurban za nekog od mrtvih (kao otac, mati i sl.) a ne zaklati za sebe;
10.) propisano je zaklati kurban za mrtvog ako je ostavio u oporuci da se za njega zakolje iz njegovog imetka;
11.) nema smetnje zaklati kurban za mrtvog s ciljem da mu pokloni sevape (poput sadake), ali nije nam preneseno da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to radio, niti neko od njegovih ashaba, pa je bolje to ne činiti;
12.) kurban je ispravno zaklati samo u stoci: deve, krave, koze i ovce;
13.) deve moraju napuniti 5 godina, krave 2 godine, koze 1 godinu, a ovce pola godine (po lunarnom kalendaru);
14.) kurban ne smije biti ćorav, slijep, bolestan (gripa, zarazna bolest i sl), sakat, šepav, nepokretan, lud i sl.;
15.) kurban kupljen od ukradenih para ili zarađenih na haram način nije ispravan;
16.) najvrijednije je zaklati devu, pa zatim kravu (ako sam kolje), zatim ovcu, pa kozu, a nakon toga da učestvuje u sedmini deve, pa sedmini krave;
17.) što je kurban bolji, gojatiji, veći i ljepši, nagrada je veća;
18.) pokuđeno je (nije haram ali je manja nagrada) da kurban bude slomljenog roga, ili obadva, ili bez rogova, oštećenih ušiju, slabašan, malaksav, oštećenog repa, ili bez repa, oštećenih butova (stražnjica), kastriran, izbijenih ili ispadnutih zubi, oštećenih vima i sl.;
19.) jedna ovca ili koza ili sedmina deve ili sedmina krave, dovoljna je za čovjeka i njegovu porodicu;
20.) nije ispravno da više od jedne osobe učestvuje u klanju ovce i koze, te više od sedam osoba u klanju deve i krave;
21.) ako zanijeti kurban i odredi ga riječima (tj. odredi tačno koju će životinju zaklati) onda je obavezan da je zakolje, a ako mu je cilj samo da kaze da ima na umu da je zakolje, onda nije obavezan;
22.) ako zakolje kurban s ciljem kurbana, nije dozvoljeno da ga koristi u druge potrebe (kao da prodaje meso i sl.);
23.) ako kupi životinju s ciljem da je zakolje kao kurban, nije obavezan da je zakolje, osim ako je već učinio čvrst nijjet i odlučio;
24.) nema smetnje kurban zamijeniti za bolji prije klanja;
25.) ne smije koristiti kurban za vlastite potrebe prije klanja, kao da ga koristi za jahanje (osim u potrebi i ako ne šteti kurbanu), ili oranje, ili nošnju tereta, ili da skida vunu, ili da uzima mlijeko ako će umanjiti mladunčetu, a najbolje je da udijeli kao sadaku;
26.) ako svojim postupkom, nemarnošću, nepažnjom ili namjerno nanese mahanu kurbanu kojeg je zanijetio klati, onda je dužan kupiti zamijenu istih svojstava, ili boljih, a ako nije njegovom krivicom onda nema smetnje da ga zakolje;
27.) ako kurban kojeg je čvrsto zanijetio klati umre, izgubi se, ili bude ukraden, radi nemarnosti i nepažnje, dužan je kupiti novog istih svojstava ili boljih, a ako nije njegovom krivicom, onda nije dužan nadomjestiti, ali ako ga naknadno pronađe mora ga zaklati;
28.) pohvalno je da jednu trećinu mesa pojede (ostavi sebi), drugu trećinu pokloni kao hediju, a treću trećinu udijeli kao sadaku, a ako bi sve podijelio nema smetnje, ali je bolje da i on jede meso kurbana;
29.) zabranjeno je prodavati bilo šta od kurbana (meso, džigericu, kožicu itd.) i nije dozvoljeno da se koljaču daje išta od kurbana, poput kožice i sl., s ciljem nadoknade da trud, nego će mu platiti nadoknadu drugim imetkom mimo kurbana, ali ako bi mu dao dio kurbana kao sadaku ili poklon nakon nadoknade, nema smetnje;
30.) onaj ko dobije kurbansko meso od drugog, kao sadaku ili poklon, ima potpuno pravo na slobodno raspolaganje, može ga jesti, prodati, pokloniti drugom itd;
31.) onaj ko zanijeti klati kurban ne smije kratiti nokte i dlake po tijelu od 1. dana zul-hidždžeta pa sve dok ne zakolje kurban i ta se zabrana odnosi samo na onog koji kolje (domaćina);
32.) ako bi zanijetio klanje kurbana u toku prvih deset dana zul-hidždžeta ta zabrana stupa na snagu od trenutka kada je zanijetio i nema grijeha u onome što je prethodilo;
33.) onaj ko namjerno, bez opravdanog razloga skrati nešto od dlaka ili noktiju grješan je radi toga i mora se pokajati, ali nema posebnog iskupa i to ne utiče na ispravnost kurbana.
hfz. mr. Amir I. Smajić
Medina, 03. zul-hidždže, 1435 god.
Preuzeto sa zvaničnog facebook profila:
Vidi manjehttps://www.facebook.com/am.ibr.sm/posts/903077633384886
Kakve su posljedice omalovažavanja vjere?
Ispravno vjerovanje predstavlja jednu od najvažnijih obaveza svakog muslimana. Kako je individualna obaveza spoznati temeljne postulate ispravnog vjerovanja, isto tako je obaveza spoznati i verbalne i praktične činioce koji poništavaju ispravno vjerovanje. Jedna od stvari koje ruše čovjekovo vjerovaviše
Ispravno vjerovanje predstavlja jednu od najvažnijih obaveza svakog muslimana. Kako je individualna obaveza spoznati temeljne postulate ispravnog vjerovanja, isto tako je obaveza spoznati i verbalne i praktične činioce koji poništavaju ispravno vjerovanje. Jedna od stvari koje ruše čovjekovo vjerovanje jeste izrugivanje i ismijavanje (ar. el-istihza) s Uzvišenim Allahom, dželle šanuhu, Njegovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i vjerom islamom. U današnjem vremenu primjetno je da se mnogi ljudi nemarno odnose prema ovom pogubnom i upropaštavajućem grijehu. Pod ismijavanjem podrazumijeva se bilo koji vid izrugivanja ili omaložavanja Uzvišenog Allaha, ili Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili vjere, da nas Allah, dželle šanuhu, sačuva od toga. Ebu Hamid el-Gazali, rahimehullah, rekao je: “Izrugivanje je omaložavanje, potcjenjivanje i pridavanje pažnje manjkavostima na način koji nasmijava druge, bilo da se to radi prepričavanjem djela ili govora, pokretom prsta, namigivanjem i sl.”) Ihjau ulumid-din, 3/131(
Allah, dželle šanuhu, rekao je: “A kada bi ih upitao, oni bi sigurno rekli: ‘Mi smo samo razgovarali i zabavljali se.’ Reci: ‘A zar da se Allahu, riječima Njegovim, i Poslanikom Njegovim ismijavate?! Ne ispričavajte se! Doista ste postali nevjernici nakon što ste bili vjernici.’ Ako nekima od vas i oprostimo, druge ćemo kazniti zato što su bili nepokornici.” (Prijevod značenja Et-Tevbe, 65-66( Ovaj ajet je jasan i nedvosmislen dokaz da je onaj koji se ismijava sa Allahom ili Njegovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, nevjernik u Uzvišenog Allaha. Uzvišeni Allah na mnogim mjestima u Kur’anu spomenuo je da je jedna od najvidljivijih osobina nevjernika i licemjera ismijavanje sa Allahom, dželle šanuhu, Njegovim ajetima, Njegovim poslanicima i onima koji vjeruju, i da je to djelo uzrok njihove patnje. Allah, azze ve dželle, rekao je: “I poslanicima su se i prije tebe rugali, pa je one koji su im se rugali stiglo baš ono čemu su se rugali” ) prijevod značenja El-En’am, 10(; “Kad te vide, rugaju ti se: ‘Je li ovo onaj kojeg je Allah kao poslanika poslao?'”) prijevod značenja El-Furkan, 41(; “Njima će kazna Džehennem biti, zato što su nevjernici bili i što su se ajetima Mojim i poslanicima Mojim rugali” )prijevod značenja El-Kehf, 106(; “O vjernici, ne prijateljujte s onima koji vjeru vašu za podsmijeh i zabavu uzimaju, bili to oni kojima je data Knjiga prije vas, ili bili mnogobošci” )prijevod značenja El-Maide, 57); “Kada susretnu one koji vjeruju, govore: ‘Vjerujemo!’ – a čim ostanu nasamo sa šejtanima svojim, govore: ‘Mi smo s vama, mi se samo rugamo.’ Allah se s njima izrugava i podržava ih da u svom nevjerstvu lutaju. Umjesto pravim, oni su krenuli krivim putem; njihova trgovina im nije donijela nikakvu dobit, i oni ne znaju šta rade” )prijevod značenja El-Bekare, 14-16(.
Ismijavanje Allahovih naredbi jedna je od osobina sljedbenika paganstva (džahilijjeta), a oni su nevjernici, kao što smo vidjeli u prethodnim ajetima, udaljeni od znanja o Allahu, dželle šanuhu, Njegovim ajetima i poslanicima. Na osnovu toga je i onaj koji se ismijava sa Allahovom, dželle šanuhu, vjerom i propisima isti kao i oni. Propis o ismijavatelju vjere identičan je propisu o nevjernicima. Allah, dželle šanuhu, rekao je: “On vam je već u Knjizi objavio: kad čujete da Allahove riječi poriču i da im se izruguju, ne sjedite s onima koji to čine dok ne stupe u drugi razgovor, inače, bit ćete kao i oni. Allah će sigurno zajedno sastaviti u Džehennemu licemjere i nevjernike.” ) Prijevod značenja En-Nisa, 140.(
Dokaz koji upućuje na činjenicu da je izrugivanje djelo koje ruši čovjekovo vjerovanje nalazi se u Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, sunnetu, u predaji koju su zabilježili Ibn Džerir (14/333) i Ibn Ebi Hatim (7/1829) putem Hišama b. Sa’da, od Zejda b. Eslema, a on od Abdullaha b. Omera, radijallahu anhuma, da je rekao: ”Tokom Pohoda na Tebuk neki je čovjek u jednom sijelu rekao: ‘Nismo vidjeli većih izjelica i većih lažova od ovih naših učača, i većih kukavica u borbi.’ Drugi čovjek ustade i reče: ‘Lažeš! Ti si licemjer i obavijestit ću o ovome Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, već je bio obaviješten o tome, objavljeni su mu kur’anski ajeti.” Abdullah kaže: ”Vidio sam tog čovjeka kako se objesio o kolan Poslanikove deve, kamenje mu ranjava noge, a on govori: ‘Allahov Poslaniče, samo smo se igrali i zabavljali.’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovarao mu je: ‘A zar da se sa Allahom, riječima Njegovim, i Poslanikom Njegovim ismijavate?!…”‘ )prijevod značenja Et-Tevbe, 65(. Lanac prenosilaca ove predaje je hasen-dobar i nije loš. Hišam b. S’ad nije slab ravija, pogotovo kada prenosi od Zejda b. Eslema, a po pitanju Zejda b. Eslema, hadiski kritičari se razilaze da li je slušao hadise od Ibn Omera ili ne. Ispravno je da je slušao hadise od njega, jer je u nekoliko hadisa jasno spomenuo da je direktno čuo ono što prenosi.
Ono što pojačava ispravnost ove predaje jeste predaja koju su naveli Ibn Džerir (14/334) i Ibn Ebi Hatim (6/1830) putem Jezida b. Zurej’a, on od Seida, a on od Katade, rahimehullah, koji kaže da je povod objave riječi Uzvišenog: “A kada bi ih upitao, oni bi sigurno reki: ‘Mi smo samo razgovarali i zabavljali se.’ Reci: ‘A zar da se sa Allahom, riječima Njegovim, i Poslanikom Njegovim ismijavate?!'”, bio događaj koji se zbio tokom Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, pohoda na Tebuk. Naime, pred Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, okupila se grupa licemjera koji su govorili: ”Zar se ovaj čovjek nada da će osvojiti dvorce i utvrde Šama? E, puste žalosti!” Allah, dželle šanuhu, o tome je obavijestio Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, te je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Dovedite mi tu skupinu’‘, (a kada su dovedeni), obratio im se: ”Kazali ste tako i tako”, a oni su odgovorili su: “Doista smo samo razgovarali i zabavljali se!” Pa je Uzvišeni Allah o njima objavio ono što slušate u Kur’anu. Ovu predaju bilježi Ibn Džerir (14/334) također i putem Muhammeda b. Sevra, on od M’amera, a on Katade sa sličnim tekstom.
Također, prenosi Ibn Džerir (14/335) putem Ebu M’išerama, on od Muhammeda b. Ka’ba el-Kuredija i drugih da su rekli: “Jedan je munafik rekao: ‘Nisam vidio većih izjelica i većih lažova od ovih naših učača, i većih kukavica u borbi!’ Za to je saznao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Kada je taj munafik stigao do Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, (da se opravda), on je već krenuo i uzjahao devu, a munafik je rekao: ‘O Allahov Poslaniče! Doista smo samo razgovarali i zabavljali se!’, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio mu je: ‘A zar da se sa Allahom, riječima Njegovim, i Poslanikom Njegovim ismijavate?!’, pa do riječi: ‘zato što su bili nepokornici’, a (taj munafik) je išao za Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, držeći se za kolan njegove deve dok su mu na nogama ostajali bijeli tragovi od vrućine kamenica.”
Ove i druge predaje pojačavaju spomenutu predaju od Ibn Omera, radijallahu anhuma. Svi islamski učenjaci jednoglasno su složni da je onaj koji se ismijava i izruguje bilo kojem segmentu vjere – počinio veliko nevjerstvo koje ga izvodi iz vjere. Taj konsenzus prenosi nekolicina islamskih učenjaka, od kojih su Ebu Bekr b. El-Arebi i Šejh Sulejman b. Abdullah b. Muhammed b. Abdul-Vehhab, da im se svima Allah smiluje. Ebu Bekr b. El-Arebi, rahimehullah, rekao je: “Ono što su rekli ovi, ili su u tome bili ozbiljni, ili su se šalili, kako god bilo, to je nevjerstvo, jer onaj ko u šali čini djela nevjerstva – čini pravo nevjerstvo, i u tom pitanju nema razilaženja među učenjacima ummeta, jer je doista ozbiljnost brat istine i znanja, a šala brat neistine i neznanja.” ) Ahkamul-Kur’an, 2/542.(
Šejh Sulejman b. Abdullah, rahimehullah, rekao je: “Poglavlje o onome ko se ismijava sa nečim u čemu se spominje Allah, ili sa Kur’anom, ili sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, tj. da je takav postao nevjernik tim činom, omalovažavajući Allahovu božanstvenost i poslanicu, to je djelo koje dokida tevhid i zato što su islamski učenjaci složni po pitanju nevjerstva onoga koji uradi nešto od toga. Onaj koji se ismijava sa Allahom, ili Njegovom Knjigom, ili sa Njegovim Poslanikom, ili Njegovom vjerom, počinio je nevjerstvo po jednoglasnom mišljenju svih islamskih učenjaka, pa makar se šalio i ne želio u stvarnosti da se ismijava.” )Tejsirul-Azizil-Hamid, str. 553.(
Ebu Abdullah Muhammed b. Suhnun, rahimehullah, rekao je: “Islamski učenjaci su složni da je onaj koji vrijeđa i omaložava Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nevjernik i čeka ga Allahova kazna. Njegov propis kod ummeta jeste da bude ubijen, a onaj ko sumnja u njegovo nevjerstvo, i on sam je nevjernik.” Ovaj citat prenio je El-Kadi Ijjad u knjizi “Šifa’u”, 2/934-935.
Onaj koji sjedi u društvu ismijavatelja ne protiveći se takvom ponašanju i ne napuštajući to društvo, iako je u mogućnosti to učiniti, takav ima isti status kao i oni koji se ismijavaju, kao što je prethodilo u ajetu. Pa kakvo je onda stanje onih koji se ismijavaju?! O ovome će, uz Allahovo dopuštenje, biti riječi poslije.
Poznato je da se oni koji su se ismijavali u doba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nisu svi ismijavali, negu su dvojica govorila, a treći je šutio, ali im se nije u tome suprotstavio, niti je napustio skup, i tako je i on obuhvaćen istim propisom kao i ismijavatelji. Plemeniti ajet, koji je objavljen o tome, presudio je da su svi počinili nevjerstvo. Uzvišeni Allah rekao je: “Ne ispričavajte se! Doista ste postali nevjernici nakon što ste bili vjernici.” (Prijevod značenja Et-Tevbe, 65) Zatim je Uzvišeni rekao: “Ako nekima od vas i oprostimo, druge ćemo kazniti…” (Prijevod značenja Et-Tevbe, 66), želeći da ukaže na ovog trećeg koji se pokajao iskrenim pokajanjem koje ga je spasilo kazne.
Kurtubi, rahumehullah, rekao je: “Uzvišeni je rekao: ‘… i ne sjedite s onima koji to čine dok ne stupe u drugi razgovor’, tj. drugi razgovor mimo nevjerstva, jer ‘… inače, bit ćete kao i oni’, što upućuje na obaveznost izbjegavanja grješnika kada to javno ispoljavaju, jer onaj koji ih ne izbjegava time iskazuje zadovoljstvo sa njihovom djelima, a zadovoljstvo sa nevjerstvom je nevjerstvo, kao što kaže Uzvišeni: ‘… inače, bit ćete kao i oni.’” (Džami’u ahkamil-Kur’an, 5/418.)
Ko god se nađe u društvu u kojem se čini nepokornost Allahu, a ne suprotstavi se takvom ponašanju, snosi isti grijeh kao i oni koji čine nepokornost. Stoga je dužan suprotstaviti se takvom ponašanju, bez obzira bilo to griješenje ispoljeno verbalno ili nekim djelom, a ako to nije u stanju, obaveza mu je da napusti takvo društvo kako ne bi bio od onih koji su spomenuti u ovom ajetu.
Prenosi se od Omera b. Abdul-Aziza, rahimehullah, da je priveo skupinu koja se opijala alkoholom, pa mu je bilo rečeno da je jedan od njih postač. On ga je nagrdio i proučio mu ovaj ajet: “… inače, bit ćete kao i oni”, tj. da je zadovoljstvo sa grijehom samo po sebi grijeh i zato je ista kazna i za onog koji radi grijeh i za onoga ko je zadovoljan grijehom, kako bi zajedno bili upropašteni.
Svaki vjernik dužan je veličati svoga Gospodara, azze ve dželle, i poštovati Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, poštivanjem koje samo njemu dolikuje, i poštovati vjeru koju je objavio i propisao Uzvišeni Allah.
U današnjem vremenu mnogi ljudi ismijavaju i omalovažavaju islamske propise: kada vide muškarca koji nosi hlače kraćih nogavica, upiru prstom na njega i ismijavaju se, drugi se izruguju vjernicima koji nose bradu, ili ženama koje nose hidžab, ili svoje izrugivanje usmjeravaju na namaz, ili hadž, ili naređivanje na dobro (da’vom). Otuda je obaveza svakog muslimana da vodi računa o ovim stvarima i da se kloni ovakvih i sličnih postupaka, te da opominje i upozorava svoju braću po vjeri kako bi se i oni spasili, zatim da izbjegava sijela i skupove na kojima se dešavaju neki od pogubnih vidova izrugivanja i ismijavanja s Allahom ili Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem.
Po djelu “Huturetu istihzai bid-din”, uvaženog šejha muhaddisa Abdullaha b. Abdurrahmana es-Sa’da, hafizehullah
hfz. mr. Amir I. Smajić
Pruzeto sa minber.ba
Vidi manjeDa li je dozvoljeno kršćanima čestitati njihove praznike ?
Prije svega, napominjem da kršćane ne treba zvati nikako drugačije do kršćanima, što je nažalost prisutno danas u svijetu, pa ih neki zovu mesihijjun - isusovci itd. Isa, a.s., sin Merjemin, obradovao je Benu Israil dolaskom Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Uzvišeni kaže: "A kada Isa, sin Merviše
Prije svega, napominjem da kršćane ne treba zvati nikako drugačije do kršćanima, što je nažalost prisutno danas u svijetu, pa ih neki zovu mesihijjun – isusovci itd. Isa, a.s., sin Merjemin, obradovao je Benu Israil dolaskom Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.
Uzvišeni kaže: “A kada Isa, sin Merjemin, reče: ‘0 sinovi Israilovi, ja sam vam Allahov poslanik da vam potvrdim prije mene objavljeni Tevrat i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed.'” (Es-Saff, 6)
Ako oni ne vjeruju u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, ne vjeruju ni u Isaa, jer odbijaju njegovu radosnu vijest s kojom im je došao. Zato ih zovemo onako kako ih je Allah nazvao u Svojoj Knjizi, kao i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u svome sunnetu, te onako kako su ih nazivali muslimanski učenjaci, tj. zovemo ih kršćanima, i za njih ne treba upotrebljavati druge termine i izraze.
Međutim, oni govore da ih je Isa, sin Merjemin, obradovao dolaskom poslanika koji se zove Ahmed, a ovaj koji je došao zove se Muhammed, a mi čekamo Ahmeda. Tvrde, dakle, da Isa nije donio radosnu vijest o dolasku Muhammeda. Kako im odgovoriti na ovo? Odgovor glasi: Allah, dž.š., rekao je: “A kada im je on došao sa jasnim dokazima”, tj. glagol “došao” je u prošlom vremenu i ukazuje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, već došao, pa da li im je došao iko drugi poslije Isaa, osim Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem? Ne, nikako.
Prema ovome, njihova je dužnost vjerovati u posljednjeg Božijeg poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jednako kao što vjeruju u Isaa, sina Merjeminog: “Poslanik vjeruje u ono što mu je objavljeno od njegovog Gospodara, a i vjernici. Svi vjeruju u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike” (El-Bekare, 285).
Zato je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko posvjedoči da nema drugog istinskog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik i da je Isa Allahov rob i poslanik. .. “1
Dakle, naše vjerovanje ne može biti upotpunjeno ako ne budemo vjerovali u Isaa, a. s., kao Allahovog roba i poslanika. Mi ne govorimo kao kršćani, da je on Allahov sin, niti daje bog. Ne govorimo kao židovi koji kažu daje on lažov i koji negiraju njegovo poslanstvo. Mi kažemo: Isa je uistinu poslan svome narodu, a njegov vjerozakon i vjerozakoni drugih vjerovjesnika derogirani su Muhammedovim, sallallahu alejhi ve sellem, šerijatom.
• Prema konsenzusu učenjaka, čestitanje praznika židovima ili kršćanima je zabranjeno, kao što to spominje Ibn Kajjim el-Dževzijje u svojoj knjizi “Propisi o zimmijama”. On kaže: “Čestitanje na znamenjima nevjerstva, koja su specifična zato nevjerstvo je zabranjeno, prema saglasnosti učenjaka.
Naprimjer, da im se čestitaju njihovi praznici i njihov post riječima: Neka ti je sretan praznik, ili čestitam ti ovaj praznik i sl. Ako i kažemo da ovaj postupak nije nevjerstvo, onda sigurno spada u zabranjene stvari. Onaj ko im čestita ove praznike, isto je kao da im čestita njihovo klanjanje krstu. To je veći grijeh kod Allaha i izaziva veći prezir od čestitanja na pijenju alkohola, ubistvu nedužnoga, činjenju bluda i sl. Mnogi ljudi koji ne znaju mnogo o vjeri, prakticiraju ovakva čestitanja, ne znajući kolika je pogubnost onoga što čine. Allah najbolje zna. “
————
1 Dio hadisa koji bilježi Buhari od Ubade b. Es-Samita, r.a., br. 3435, Fethul-bari,
6/546; Knjiga o vjerovjesničkim izrekama, Poglavlje, 47. Bilježi ga i Muslim od
istog prenosioca, br. 28; Knjiga o vjerovanju, Poglavlje 10.
Iz knjige “ISLAMSKO BUĐENJE”
Autor: Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin
Preuzmi knjigu u pdf formatu:
Vidi manjehttps://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/07/Islamsko-Budjenje-pravila-I-Smjernice-El-Usejmin.pdf
Je li susret s Poslanikom nakon njegove smrti – keramet ili daleka zabluda?
Neki ljudi tvrde da mogu vidjeti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, uživo, pa smatraju da je on još uvijek živ, ili pak drže da je umro, ali da se oni, zbog svoje blizine Uzvišenom Allahu, mogu s njime sresti i razgovarati bez posrednika. Bilo kako bilo, od njih se traži da podastru dokaz, ajetviše
Neki ljudi tvrde da mogu vidjeti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, uživo, pa smatraju da je on još uvijek živ, ili pak drže da je umro, ali da se oni, zbog svoje blizine Uzvišenom Allahu, mogu s njime sresti i razgovarati bez posrednika. Bilo kako bilo, od njih se traži da podastru dokaz, ajet, hadis ili konsenzus islamskih učenjaka da je takvo šta moguće. Baveći se dokazima na koje se pozivaju neki od onih što tvrde da se Poslanik islama može sresti na ovom svijetu, našli smo da su to obične priče, zapisane u nekim knjigama, a u kojima stoji da su neki dobri ljudi vidjeli Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, uživo. I nije nam nepoznato da se iste te priče ne mogu uzeti kao dokaz u pogledu pitanja koje se odnosi na gajb, onostrano. Osim toga, postoji mogućnost da su te iste priče izmišljene, odnosno da je neko od tih dobrih ljudi usnio Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i pomislio da ga je sreo, odnosno da se šejtan pretvorio u lik sličan Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, liku, odnosno da se nekome od njih urezalo u svijest da se sreo s Poslanikom islama, a nije, i tako dalje.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je obični čovjek koji je umro kad mu je došao smrti čas. Allah, džellešanuhu, kaže: “Ti ćeš, zacijelo, umrijeti, a i oni će, također, pomrijeti…” (Ez-Zumer, 30). Imam El-Buhari (3667) zabilježio je predanje u kojem se kaže da se Ebu Bekr, radijallahu anhu, obratio muslimanima nakon Poslanikove smrti: “Onaj ko je obožavao Muhammeda, neka zna da je Muhammed umro! A ko je obožavao Allaha – pa, Allah je Živi, On ne umire!” Ako su ashabi, radijallahu anhum, najbliži i najodaniji Poslaniku islama, sallallahu alejhi ve sellem, shvatili da je Resulullah zaista mrtav i da se s njime, na ovom svijetu, više nikad neće sresti – na kojem temelju neki ljudi tvrde da se sreću s Poslanikom i da s njime razgovaraju?! Imam El-Alusi, u tefsiru “Ruhul-meani”, 22/38, 39, kaže sljedeće: “Nekim prvacima iz redova sufija, onima što padaju u zanos, pripisuje se da su se susreli s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, nakon njegove smrti i tražili od njega stanovita rješenja; ne znamo da se takvo šta dogodilo bilo kome od ashaba. Nakon Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem, smrti, ashabi su se razišli u pogledu mnogih vjerskih i svjetovnih pitanja, i niko od njih nije kazao da se susreo s Poslanikom islama i saznao od njega rješenje za određeni problem. To pogotovu nisu kazali Ebu Bekr i Alija, kojima se pripisuje većina sufija koji tvrde da su vidjeli Poslanika nakon njegove smrti.” Šejh Ibn Baz, rahimehullah, u djelu “Medžmuu fetava”, 3/181-183, rekao je: “Nužno poznata stvar u vjeri islamu, na osnovu šerijatskih dokaza, jest to da se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne može nalaziti na više mjesta, već je njegovo tijelo u kaburu, u Medini, a duša u džennetu (…). Protivna je svakoj logici i sasvim neutemeljena tvrdnja nekih sufija da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poznaje gajb i da prisustvuje njihovim skupovima, mevludima, i tome slično. Oni u tome i jesu zalutali zbog toga što ne poznaju časni Kur’an, ni sunnet, ni vjerovanje dobrih generacija. Molimo Svemogućeg Allaha da nas sačuva onoga čime je iskušao sufije i da nas uputi na Pravi put. Allah je blizu i uslišava dove.” Mogućnost da čovjek susretne Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon njegove smrti, isključili su brojni islamski učenjaci: hafiz Ibn Hadžer el-Askalani, Ibn Kesir, Es-Sehavi, šejhul-islam Ibn Tejmijja, imam El-Kurtubi, Es-San‘ani, Mulla Ali Kari…
Onoga ko kaže da se može susresti s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, na ovom svijetu, Iblis će možda toliko zavesti, pa će tvrditi da se meleki pretvaraju u njegov lik, možda će se obraćati mrtvima za svoje potrebe, možda će se baviti zapisima, a takav čovjek nije musliman jer čini djela koja ga izvode iz vjere islama, a koja se ne mogu opravdati neznanjem.
Priredio: Abdurrahman Kuduzović
Vidi manjePreuzeto sa minber.ba
Status štrajka u islamu?
Nema sumnje daje ovo vrlo važno i osjetljivo pitanje, pogotovo kada se uzme u obzir odnos islamske omladine spram njega. Primjena štrajka, svejedno u privatnom ili državnom sektoru, koliko je meni poznato, nema utemeljenja u šerijatu. Nesumnjivo da su posljedice koje štrajk nosi sa sobom mnogobrojneviše
Nema sumnje daje ovo vrlo važno i osjetljivo pitanje,
pogotovo kada se uzme u obzir odnos islamske omladine spram
njega. Primjena štrajka, svejedno u privatnom ili državnom sektoru,
koliko je meni poznato, nema utemeljenja u šerijatu. Nesumnjivo
da su posljedice koje štrajk nosi sa sobom mnogobrojne, shodno
njegovom obimu i potrebi. Ovo je jedan od načina pritiska na vladu,
a kako se navodi u pitanju, cilj je oboriti sekularni sistem. U ovom
slučaju, naša osnovna obaveza je da prvo utvrdimo da li se zaista radi
o sekularnom sistemu. Moramo znati da nije tek tako dozvoljeno
ustati protiv vlasti, osim pod uvjetima koje je Vjerovjesnik, sallallahu
alejhi ve sellem, pojasnio. U hadisu Ubade b. Samita, r.a., navodi se
sljedeće: “Dali smo prisegu Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi
ve sellem, na poslušnost i pokornost u svim situacijama, bili mi dobro
ili loše raspoloženi. Prisegli smo mu na pokornost i u poteškoćama,
olakšicama i onda kada se drugima bude davala prednost nad nama,
i da se nećemo boriti protiv onih koji su na vlasti.” Onda je rekao:’ ‘Osim ako kod njih vidite jasno nevjerstvo za koje kod Allaha imate
jasan i kategoričan dokaz. ”
Dakle, ti uvjeti su sljedeći:
Prvi uvjet: ‘ ‘Da vidite”, tj. da sigurno i bez ikakve sumnje znate da
je vlast učinila kufr.
Drugi uvjet: Da je ono što je vlast počinila očigledno nevjerstvo,
i nije dozvoljeno ustati protiv nje ukoliko ona čini velike grijehe, bez
obzira o kojoj vrsti grijeha se radilo.
Treći uvjet: Da vidite “jasno nevjerstvo”, tj. javno i jasno koje se
nikako drugačije ne može tumačiti.
Četvrti uvjet: ” … za koje kod Allaha imate jasan i kategoričan
dokaz”, tj. daje sud o kufru sazdan na kategoričkom dokazu iz Kur'ana,
sunneta ili konsenzusa ummeta. Ovo su četiri uvjeta.
Peti uvjet, koji se uzima iz općih pravila vjere, a to je da oni koji
ustaju protiv vlast imaju snage i realnih mogućnosti da tu vlast i obore,
jer ako ne budu mogli da naprave prevrat, onda će se situacija i okolnosti
okrenuti protiv njih, i to im neće donijeti nikakvo dobro. Na ovakav
način šteta će biti daleko veća od štetnosti prešutnog odobravanja ove
vladavine i privremenog čekanja da ojača druga strana, tj. pokret i front
koji zahtijevaju vladavinu islama. Dakle, ovo je pet uvjeta koji se trebaju
ispuniti za obaranje sekularističke vlasti u državama. Ukoliko se, pak,
utvrdi da štrajk može biti uvod za kasnije obaranje sistema ili vlasti,
i to nakon što se ispune svi ovi uvjeti koje smo spomenuli, onda nema
smetnje da se i primijeni. Ukoliko se ne ispuni jedan od četiri uvjeta
koje je spomenuo Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i peti koji smo
spomenuli, a koji nalažu pravila šerijata, onda nije dozvoljeno štrajkovati
niti poduzimati aktivnosti za obaranje sistema vlasti u državi.
Iz knjige “ISLAMSKO BUĐENJE”
Autor: Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin
Preuzmi knjigu u pdf formatu:
Vidi manjehttps://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/07/Islamsko-Budjenje-pravila-I-Smjernice-El-Usejmin.pdf
Može li se žena baviti politikom i kakav je propis glasanja za ženu?
Bavljenje žene muslimanke politikom u islamskom poimanju političkog djelovanja može se podijeliti u dva stanja: Prvo - izabiranje i postavljanje žene namjesnikom države (predsjednikom), ministrom, članom parlamenta, vlade, načelnikom općine i sličnih političkih funkcija. Drugo - učestvovanje žene uviše
Bavljenje žene muslimanke politikom u islamskom poimanju političkog djelovanja može se podijeliti u dva stanja:
Prvo – izabiranje i postavljanje žene namjesnikom države (predsjednikom), ministrom, članom parlamenta, vlade, načelnikom općine i sličnih političkih funkcija.
Drugo – učestvovanje žene u izabiranju predstavnika vlasti tj. glasanje.
Po ovom pitanju, tj. glasanju žena, savremeni učenjaci imaju podijeljeno mišljenje između dozvole i zabrane, ispravno je, a Allah zna najbolje, da nema smetnje da žene muslimanke učestvuju u glasanju na što ukazuju neki argumenti, sa tim da ovo nije tema teksta pa neće biti detaljnog govora o tome.
OBNAŠANJE POLITIČKIH FUNKCIJA OD STRANE ŽENA
Što se tiče praktičnog bavljenja politikom žene muslimanke tj. izabiranje i postavljanje žene namjesnikom države (predsjednikom), ministrom, članom parlamenta, vlade, načelnikom općine i sličnih političkih funkcija, o tome slijedi govor u narednom tekstu.
Naime, nema razilaženja među učenjacima ummeta da nije dozvoljeno da žena bude halifa ili imam (namjesnik).
Kaže Ibn Hazm: „Niko od svih skupina sljedbenika kible ne dozvoljava postavljanje žene imamom (namjesnikom)“ (El-Fisal 4/89, Meratibul-idžma’ 1/126). Kaže El-Džuvejni: „Idžma’ učenjaka je da nije dozvoljeno da žena bude imam (namjesnik, halifa)“ (El-Iršad, str. 427).
Sa druge strane, velika većina savremenih učenjaka, šerijatskih komisija za fetve i fikhskih kolegija je na stavu da ženi muslimanki nije dozvoljeno bavljenje politikom i obnašanje političkih funkcija. Izuzetak ovoj zabrani su funkcije, ministarstva i odjeli koji su vezani isključivo za ženska pitanja.
Od dokaza kojima se argumentira zabrana postavljanja žene namjesnikom države i obnašanja sličnih političkih funkcija (ministra, člana parlamenta, vlade, načelnika općine i slično) su sljedeće:
1- (Kur'an) Riječi Uzvišenog: „Muškarci vode brigu o ženama zato što je Allah dao prednost jednima nad drugima i zato što oni troše imetke svoje“ (En-Nisa’, 34).
Nelogično je da muškarac vodi brigu (upravlja, izdržava i odgaja ženu) o ženi u kući, a onda njoj bude povjereno da upravlja muškarcima u težem i širem krugu djelatnosti (kakve su političke funkcije).
2- (Hadis) Bilježi Buharija u svom Sahihu od Ebu Bekreta, radijjalhu anhu, u kojem kaže: „Allah me okoristio na dan El-Džemel (bitke koja se desila između vojske Aiše, radijallahu anha i vojske Alije, radijjallahu anhu) riječima koje sam čuo od Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, nakon što sam skoro pa se priključio taboru Aiše radijjallahu anha, i borio se sa njima. Nakon što je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem obavješten da su Perzijanci postavili za svog namjesnika kćerku Kisre, rekao je: ‘Neće uspjeti narod koji ženu postave da im bude namjesnik'“.
U hadisu je dokaz da žena nije kompetentna da obnaša funkcije vlasti i da nije dozvoljeno muslimanima da ženu postavljaju za namjesnika, jer je vadžib da se klonimo onoga što će nas odvesti u neuspjeh.
3- (Idžma – konsenzus uleme). Složni su islamski pravnici da nije dozvoljeno ženu postaviti imamom (namjesnikom).
Ovo razumijevanje potvrđuje i praksa ashaba i prva tri stoljeća da političko upravljanje i namjesništvo nisu povjeravali ženama. Ako je neko od žena trebao biti postavljen za neku političku funkciju onda su za to najpreče bile žene Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a one niti su postavljane niti su tražile da budu namjesnici.
4- (Analogija – kijas) Ako ženi nije dozvoljeno da sebe uda bez dozvole velija (staratelja) kako da joj bude dozvoljeno da predvodi muškarce?
5- (Opća korist) Kod žene po prirodi preovlađuje emocionalna strana, snalazi je hajz, trudnoća, nifas, tjelesno je slabija, a sve su to nedostaci za obnašanje funkcije vladara. Uzvišeni je pojasno najbitnije osobine onoga ko zaslužuje namjesništvo kada kaže zašto je Taluta za vladara odredio: „Allah je njega da vama vlada izabrao i velikim znanjem i snagom tjelesnom ga obdario, a Allah daje vlast kome On hoće“ (El-Bekare, 247)
Ženi nije obaveza da ide u džihad pa kako da upravlja njime? Allah je za poslanike slao muškarce a ne žene. Nema razilažena među učenjacima da ženi nije dozvoljeno da predvodi namaz muškaraca.
Žena je uvijek pod vilajetom (skrbništvom) muškarca, svejedno bio on muž ili otac, pa ako joj oni zabrane izlazak neće moći prisustvovati sastancima niti rješavati opće koristi muslimana.
6- (Seddu zerai'a – zatvaranje puteva koji vode u haram) Ženi je zabranjeno da putuje bez mahrema, da se osamljuje sa muškarcima koji joj nisu mahremi i da se mješa sa muškarcima, a sve bi to morala činiti obnašajući političku funkciju. Što znači da joj ovaj posao (bavljenja politikom) ne odgovara ni po prirodi ni po šerijatskim propisima.
*Stav nekih savremenih učenjaka
Neki savremeni učenjaci, poput šeha Jusufa Kardavija, Alija Džumue i drugih, dozvoljavaju postavljanje žene predsjednikom države jer to nije funkcija halife čija je vlast nad svim muslimanima.
Od argumenta kojima dokazuju ovu dozvolu su sljedeći:
1- Osnova je dozvola jer nema jasnog šerijatskog teksta u Kur'anu niti sunnetu koji zabranjuje ženi da obnaša funkciju vladara države.
Odgovor uleme koja je na prvom stavu:
Gore spomenuti ajet, hadis i idžma pobijaju tvrdnju da nema šerijatskog argumenta po ovom pitanju. Ajet kaže da muškarci upravljaju ženama, hadis da neće uspjeti narod koji svojim vladarom postave ženu a oko zabrane postavljanja žene namjesnikom nema razilaženja. Zar trebaju jasniji dokazi od spomenutih?!
2- Analogija na postavljanje Omera, radijjallahu anhu, žene Šifa bint Abdullah kontrolorom pijace.
Odgovor:
Predaju da je Šifa bint Abdullah postavio Omer, radijallahu anhuma, postavio za kontrolora na medinskoj pijaci prenose u obliku slabosti Ibn Abdulberr u „El-Istiab“, Ibn Hadžer u „El-Isabe“ i Ibn Dževzi u „Tarihu Umer“, prenose je bez seneda. Znači ta predaja je slaba sa strane seneda. Kaže malikijski učenjak muhaddis Ibnul-Arebi: „Prenosi se da je Omer postavio ženu nadzornikom na pijaci, to nije vjerodostojno, ne obraćajte pažnju na to, to je izmišljotina novotara“. Ibn Asakir u knjizi „Tarihu Dimešk“ navodi tu predaju kako je Omer postavio Šifa za kontrolora pijace i kaže da je njen sin Sulejman to negirao i naljutio se zbog te priče. Onda je naveo da je Omer ustvari postavio njenog sina Sulejmana za kontrlora na pijaci te da se vjerovatno zbog toga greškom prenijelo o njegovoj majci. Također, učenjaci koji su o ovoj predaji govorili kažu da ne priliči pripsati Omeru ovakav postupak da postavi ženu da čitav dan se mješa sa muškarcima i kontroliše njihov rad.
3- Žena ima potpune razumske i personalne kompetencije koje je čine dostasnom da obnaša političku funkciju.
Odgovor:
U razumskim argumentima onih koji zabranjuju je dovoljan odgovor na ovu tvrdnju.
4- Aiša, radijjallahu anha, je predvodila muškarce u bici El-Džemel, imala je svoj stav i izašla da učestvuje.
Odgovor:
Aiša, radijjallahu anha, u ovom događaju nije izašla kao vođa niti vladar niti je vojska u kojoj je ona bila smatrala da im je halifa neko drugi mimo Alije, radijjallahu anhu. U toj vojsci su bili Talha i Zubejr, radijjallahu anhuma, oni su predvodili ljude, a izašli su sa ciljem popravljanja stanja a ne ratovanja protiv Alije, radijjallahu anhu. Smisao izlaska Aiše, radijjalahu anha sa njima jeste da bi bili jedinstveniji i da bi se spriječio sukob. Zatim se desilo što se desilo, a što nisu očekivali niti željeli. Zatim, nakon tog neželjenog događaja, Aiša, radijjallahu anha, se pokajala što je uopće izlazila, i u tome su je ukorili stariji ashabi. Rekla je: „Voljela bih da sam ostala kako su učinili i (drugi) ashabi“.
Pa kako ovo može biti dokaz dozvole da žena obnaša političke funkcije?!
5- Belkisa je bila kraljica Sebe i bila je historijski primjer mudre vladarice, također, Egiptom su vladale uspješne žene u najtežim historijskim momentima koji su zahtijevali snagu muškaraca, poput Hatšepsute (egipatske kraljice, kćeri faraona Tutmozisa 1.), Kleopatre i Šedžertud-durr koje su napravile velika ostvarenja i pokazale sposobnost vođenja države.
Odgovor:
Primjer kraljice Belkise nije argument na koji se može vršiti analogija jer je njeno vladanje kao žene po tekstu Kur'ana negirala ptica Hudhud uz to što su obožavali Sunce, te je Sulejman, alejhisselam, zavladao njenom državom i skinuo je s vlasti.
Primjeri Hatšepsute i Kleopatre su najnepriličniji argumenti u govoru o ovoj temi, jer su one kjafirkinje, a ibret je u onome što je došlo u našem Šerijatu a ne praksi nemuslimanki.
Dok je dokazivanje primjerom Šežderetud-durr apsolutno neprihvatljivo, jer nije dokaz dozvoljenosti i ispravnosti nekog djela pogrešna praksa nekih muslimana nego ono na šta ukazuju tekstovi Kur'ana i sunneta, a oni su jasni po ovom pitanju.
6- Savremene države su u suštini institucije u kojima žena ne bi sama donosila odluke jer vlast se dijeli na izvršnu, zakonodavnui i sudsku.
Odgovor:
Razlog zabrane ženi da bude vladar (a ujedno da obnaša i druge političke funkcije) muškarcima nije njena samostalnost i neovisnost u vladanju, tako da ovo nije dovoljan argument za dozvolu.
Odabrano mišljenje je stav velike većine savremenih učenjaka, tj. zabrana, a Allah zna najbolje.
*Rezime govora
Ženi muslimanki nije dozvoljeno bavljenje politikom i obnašanje političkih funkcija. Izuzetak ovome su funkcije, ministarstva i odjeli koji su vezani isključivo za ženska pitanja.
Ovo znači da ženi muslimanki nije dozvoljeno da se kandiduje na izborima za političke -pozicije bilo koje stranke niti je dozvoljeno ostalim muslimanima glasati ako se kandiduju.
Molim Uzvišenog da popravi stanje islama i muslimana gdje god da su.
Ve billahi tevfik.
Vidi manjeDr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa web stranice zijad-ljakic.com