Odgovorio: dr. Safet Kuduzović

Pitanje: Na jednom internetskom portalu navodi se da je neprimjereno korištenje misvaka u džamiji i da je to krajnje nekulturan postupak, te da zube treba očistiti prije ulaska u džamiju! Da li je to tačno?

Odgovor: U vjerodostojnom sunnetu navode se brojni hadisi koji govore o upotrebi misvaka u raznim prilikama, između ostalog prije namaza. Ebu Hurejra prenosi da je Allahov Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Da se ne bojim da ću otežati svome ummetu, naredio bih im (da koriste) misvak prije svakog namaza.”[1] Iz citiranog hadisa razumije se da se misvak koristi neposredno prije stupanja u namaz. Poznati šafijski učenjak imam Ibn Dekik el-‘Id kaže: “Mudrost korištenja misvaka prije stupanja u namaz ogleda se u tome što je šerijatskim obaveznicima naređeno da se približavaju Uzvišenom Allahu u stanju potpune čistoće iskazujući tako respekt i poštovanje prema ibadetu kojem su se predali.”[2]

Ebu Selema prenosi od Zejda b. Halida el-Džuhenija da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Da se ne bojim da ću opteretiti svoje sljedbenike, naredio bih im da upotrebljavaju misvak prije svakog namaza.” Ebu Selema kaže: “Vidio sam Zejda b. Halida (poznatog ashaba) kako sjedi u džamiji, a misvak mu bijaše za uhom, kao što je olovka kod pisara. Kada god bi ustao da klanja, upotrijebio bi misvak.”[3] U verziji koju bilježi Tirmizi i koju je ocijenio ispravnom, Ebu Selema kaže: “Zejd b. Halid klanjao je namaze u džamiji, a misvak se nalazio iza njegovog uha kao olovka kod pisara. Kada god bi ustao na namaz, očistio bi svoje zube misvakom, potom bi ga vratio na njegovo mjesto.”[4] Zejd b. Halid, koji prenosi hadis o korištenju misvaka prije namaza, iz prethodnih riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, shvatio je da se misvak koristi u džamiji neposredno prije stupanja u namaz. Kod hadiskih stručnjaka postoji pravilo da prenosilac hadisa najbolje poznaje njegovo značenje.[5]

Zar se možemo usuditi i za poznatog ashaba Zejda b. Halida el-Džuhenija i apsolutnu većinu islamskih učenjaka, koji nisu zabranjivali korištenje misvaka u džamiji, kazati da im je nedostajalo bontona i kulture?! Nikako!, greška je u našem razumijevanju i shvatanju lijepog i pohvalnog, odnosno, ružnog i pokuđenog, a ne u praksi ashaba i islamskih učenjaka!

Bilježi imam Hatib el-Bagdadi u djelu Er-Ruvatu an Malik, od Ebu Hurejre da je rekao: “Poslanikovi, sallallahu alejhi ve sellem, ashabi držali su svoje misvake iza uha i koristili bi ih prije svakog namaza.”[6] Salih b. Kejsan kaže da su Ubada b. Es-Samit i drugi ashabi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, odlazili (kućama) a njihovi su misvaci bili iza njihovih ušiju.[7] U jednom hadisu koji ima slab lanac prenosilaca navodi se da je Džabir rekao: “Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, misvak bio je iza njegovog uha kao olovka kod pisara.”[8] Ovo predanje slabim su ocijenili veliki hadiski eksperti Ebu Zura er-Razi[9], Bejheki[10] i Ibn Kajjim.[11]

Imam Tekijjuddin b. Dekik el-‘Id kaže: “Nije mi poznato da je neko od učenjaka smatrao pokuđenim upotrebu misvaka u džamiji. Naprotiv, predanja ukazuju na to da su odabrane generacije koristile misvak u džamiji.”[12] Šejhul-islam Ibn Tejmijja kaže: “Ne poznajem nikoga ko smatra da je korištenje misvaka u džamiji pokuđen postupak.”[13]

Veliki islamski učenjaci, članovi Stalnog kolegija na čelu sa šejhom Ibn Bazom, upitani su da li je zabranjeno korištenje misvaka u džamiji, pa su odgovorili: “Upotreba misvaka je sunnet. Posebno je pohvalno čistiti zube misvakom kada se ukaže potreba, kao prilikom uzimanja abdesta, prije namaza, učenja Kur’ana, kada se osjeti neprijatan miris iz usta i slično tome. Dozvoljeno ga je koristiti u džamiji i izvan džamije, budući da ne postoji dokaz koji zabranjuje njegovo korištenje u džamiji, naročito kada se ukaže potreba i zbog općenitosti hadisa: ‘Da se ne bojim da ću opteretiti svoje sljedbenike, naredio bih im upotrebu misvaka prije svakog namaza.’”[14]

Međutim, naučni emanet i pravičnost kojoj težimo usmjeravaju nas da objektivno pristupamo svakom pitanju i da za sve navedemo i druga mišljenja, ako postoje, tako da ćemo ovom prilikom spomenuti da neki malikijski pravnici smatraju da je bolje izbjegavati upotrebu misvaka u džamiji[15], ali njegovu upotrebu ne smatraju pokuđenim, nekulturnim ili zabranjenim postupkom. Što se tiče grube osude koja je spomenuta u postavljenom pitanju, radi se o emotivnoj i paušalnoj fetvi koja nije utemeljena na šerijatskom dokazu niti na riječima islamskih učenjaka. Nije dozvoljeno osuđivati postupke drugih izuzev u slučaju kada postupaju suprotno Kur’anu, sunnetu ili jednoglasnoj praksi prvih generacija.

U džamiji je dozvoljeno jesti, piti, spavati, razgovarati i raditi sve drugo što nije zabranjeno jasnim i vjerodostojnim argumentom ili konsenzusom islamskih učenjaka. U vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Abesinci su se igrali svojim kopljima u džamiji[16], ashabi su vezali zarobljenike za džamijske stubove[17], spavali su u džamiji[18] i dosta drugih postupaka koji su potvrđeni u vjerodostojnim predanjima. Ibn Kudama spominje da su Ebu Bekr, Omer i ostali pravedni vladari čak uzimali abdest u džamiji.[19] Bilježi Ibn Ebu Šejba da su Ebu Bekr, Omer i Osman uzimali abdest za svaki namaz. Ako bi se zatekli u džamiji, tražili bi lavor (da se abdeste).[20]

Svi se slažemo da u današnje džamije ne treba ulaziti u obući i slično tome, iako se to činilo u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, što je više nego jasno, međutim, ne treba pretjerivati u tom pogledu pa zabranjivati i osuđivati postupke koji ni u kojem pogledu ne skrnave svetost džamije niti su u koliziji s lijepim ponašanjem i islamskom etikom, a Allah najbolje zna.

[1] Buhari, 192/887; Muslim, 127/252.

[2] Vidjeti: Tarhut-tesrib, 2/61.

[3] Ebu Davud, 1/12/47. Šejh Albani je ovo predanje ocijenio ispravnim. Vidjeti: Sahihu Sunen Ebu Davud, 1/23.

[4] Tirmizi, 1/35/23.

[5] Uporediti: Šerhuz-Zerkani alel-Muvetta, 1/438.

[6] Vidjeti: Iraki, El-Mugni an hamlil-esfar, 1/182 (El-Ihja); Ibn Mulekkin, El-Bedrul-munir, 2/67; Ibn Hadžer, Et-Telhisul-habir, 1/105.

[7] Ibn Ebu Šejba, 1/156/1794, 1810.

[8] Bejheki, 1/61/157.

[9] Vidjeti: Ibn Ebu Hatim, Ilelul-hadis, 1/189.

[10] Vidjeti: Es-Sunenul-kubra, 1/61.

[11] Vidjeti: Ibn Kajjim, El-Menarul-munif, str. 9.

[12] Vidjeti: Metalibu ulin-nuha, 2/263; El-Keššaf, 2/374.

[13] Vidjeti: Muhtesarul-fetaval-misrijja, str. 34.

[14] Vidjeti: Fetaval-ledžnetid-daima, 5/128.

[15] Vidjeti: El-Mufhim, 1/509.

[16] Buhari, 1140/5190; Muslim, 344/892.

[17] Buhari, 113/462.

[18] Buhari, 109/440, 441.

[19] Vidjeti: El-Mugni, 3/77.

[20] Ibn Ebu Šejba, 1/35/303.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Elvedin Pezić

Dan Arefata je deveti dan mjeseca zul-hidžeta. Ebu Katada prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Post dana Arefata iskupljuje grijehe iz prošle i naredne godine, a post dana Ašure iskupljuje od grijeha (počinjenih) u prošloj godini.” (Muslim)

Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na Oproštajnom hadžu obavijestio ashabe o Allahovom oprostu, oni su upitali: “Allahov Poslaniče, da li oprost vrijedi isključivo za nas?” “Za vas i za sve one koji dođu nakon vas do Sudnjeg dana”, odgovorio je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Citirani hadis odnosi se na oprost malih grijeha koje čovjek počini u spomenutom periodu, a ne na velike grijehe, kako to često čujemo.

Imam Nevevi rekao je: “Značenje ovog hadisa jeste da će postaču koji posti taj dan biti oprošteni grijesi (koje počini u) dvije godine. Islamski učenjaci kazali su da se time misli na male grijehe, a o tome smo već govorili kada smo spominjali oprost grijeha prilikom uzimanja abdesta.” (El-Minhadž Šerhu Sahih Muslim, 8/50)

Isto značenje u komentaru hadisa o vrijednosti posta na dan Arefata spomenuli su mnogi drugi učenjaci.

(1) Većina islamskih pravnika smatra da je postiti na dan Arefata pohvalno samo osobama koje nisu na hadžu, dok je hadžijama prioritetnije da ne poste kako ih post ne bi oslabio i na taj način spriječio ih da čine ibadete koje im je propisano činiti tog dana.

Velikan hanefijske pravne škole Kasani kazao je: “Što se tiče posta na dan Arefata, on je pohvalan za onoga ko nije na hadžu, na što ukazuje mnoštvo hadisa koji podstiču na post u tom danu, jer se taj dan odlikuje nad ostalim danima. Isto tako, pohvalno je da dan Arefata posti i hadžija, ali pod uvjetom da ga to neće oslabiti u pogledu činjenja ibadeta: stajanja na Arefatu i upućivanja dove u tom danu…, a ako će ga post oslabiti, onda mu je pokuđeno postiti, zato što se vrijednost (posta) tog dana može postići u nekoj od narednih godina.” (Bedaius-sanaia, 2/79)

(2) U vjerodostojnim predajama zabilježeno je da je Allahov Poslanik na dan Arefata, u godini u kojoj obavio Oproštajni hadž, zatražio da mu se donese posuda sa pićem koje je javno popio kako bi se znalo da ne posti.

Isto tako, pravedne halife nisu prakticirale postiti dan Arefata tokom obavljanja hadža.

Ibn Omer, radijallahu anhu, upitan je o tome da li će hadžija postiti dan Arefata, pa je kazao: “Obavio sam hadž sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, a on nije postio. Nakon toga (obavio sam hadž) sa Ebu Bekrom, pa ni on nije postio, zatim sam (obavio hadž) sa Omerom, pa ni on nije postio, a nakon toga sa Osmanom, pa ni on nije postio. Zato i ja ne postim dan Arefata kada sam na hadžu, niti nekome naređujem da to čini, a isto tako, ni onome ko posti to ne zabranjujem.” (Hadis bilježi Tirmizi, a vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani.)

(3) Post dana Arefata je dobrovoljni post i na njega se odnose svi propisi koji se eksplicitno vezuju za ostale vrste dobrovoljnog posta.

Dobrovoljni post može se zanijetiti i nakon nastupanja sabaha, pa čak i nakon izlaska sunca, pod uvjetom da čovjek nakon pojave zore nije učinio ništa što kvari post. Od Aiše, radijallahu anha, prenosi se da je kazala: “Jednoga dana došao je Allahov Poslanik i upitao: ‘Aiša, imate li bilo šta (za jesti)?’, a ja sam odgovorila: ‘Allahov Poslaniče, nemamo ništa.’ Tada je Allahov Poslanik rekao: ‘Ja ću onda postiti.’” (Muslim)

Ovaj stav zastupali su pravnici hanefijske, šafijske i hanbelijske pravne škole, za razliku od onih koji su smatrali da se dobrovoljni post mora zanijetiti tokom noći kao i obavezni.

Ibn Kudama je rekao: “Osobi koja posti dobrovoljni post dozvoljeno je da zanijeti u toku dana. Ovaj stav zastupali su: naš imam (Ahmed b. Hanbel), Ebu Hanifa, Šafija, a ovo mišljenje preneseno je i od Ebu Derdaa, Ebu Talhe, Ibn Mesuda, Huzejfe, Seida b. Musejjiba, Seida b. Džubejra i Nehaija, a ovo je i mišljenje učenjaka racionalističke pravne škole.” (El-Mugni, 3/109)

(4) Osoba koja bi prekinula dobrovoljni post, ne bi bila grješna. Svakako da se onaj ko započne dobrovoljni post, naročito kada je u pitanju post dana Arefata, treba maksimalno potruditi da ga isposti, ali ako bi imao potrebu i validan razlog, u tom slučaju bilo bi mu dozvoljeno i da prekine post.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Onaj ko posti dobrovoljni post nadređen je sam sebi: ako želi, nastavit će s postom, a ako želi, prekinut će post.” (Hadis bilježi Tirmizi, a šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim.)

(5) Pohvalno je postiti dane prije Arefata, a dan nakon Arefata je Bajram kada je strogo zabranjeno postiti.

Dani prije Arefata jesu prvi dani mjeseca zul-hidžeta o kojima je Allahov Poslanik kazao da su najbolji dunjalučki dani.

Od Ibn Abbasa, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik kazao: “Ne postoje dani u kojima su dobra djela draža Allahu od dobrih djela u ovim danima” – misleći na prvih deset dana zul-hidžeta. Ashabi su upitali: “Allahov Poslaniče, pa čak ni borba na Allahovom putu – džihad?”, a Poslanik je odgovorio: “Čak ni borba na Allahovom putu, osim u slučaju kada čovjek izađe u borbu zalažući i svoj život i svoj imetak, i ništa od toga ne vrati.” (Buhari)

S obzirom na to da su u ovom hadisu Poslanikove riječi općenitog karaktera, to znači da “dobra djela” svakako obuhvataju i dobrovoljni post.

Jedna od supruga Allahovog Poslanika kazala je: “Allahov Poslanik postio je devet dana zul-hidžeta, dan Ašure i tri dana u svakom mjesecu.” (Hadis su zabilježili Ahmed i Ebu Davud, a slabim ga je ocijenio autor knjige Nasbur-raje, a šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim.)

Što se tiče posta na dan Bajrama, on je strogo zabranjen po konsenzusu islamskih učenjaka, a to nam potvrđuje i hadis koji prenosi Ebu Seid, radijallahu anhu, u kojem kaže: “Allahov Poslanik zabranio je da se posti na dan Kurbanskog i Ramazanskog bajrama.” (Buhari i Muslim)

(6) Ako bi čovjek postio dan Arefata samo sa nijetom dobrovoljnog posta, svakako da bi to bilo najbolje, ali mu je dopušteno da prilikom posta na dan Arefata u tom postu objedini i namjeru napaštanja dana koje iz opravdanog razloga nije postio u ramazanu.

Kazao je šejh Usejmin: “Ko posti dan Arefata, ili dan Ašure, a ima propuštenih dana ramazana koje treba napostiti, njegov dobrovoljni post je ispravan. Međutim, ako bi tim postom nijetio (namjeravao) i oduživanje onoga što mu je obaveza da naposti iz ramazana, imao bi dvije nagrade: nagradu za post dana Arefata ili Ašure i nagradu za napaštanje ramazanskog posta.”

(7) Musliman bi trebao da iskoristi priliku i da na dan Arefata nahrani postače, jer tako će imati nagradu onih koji su taj dan postili.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko priredi iftar postaču, imat će istu nagradu kao i postač, s tim što postaču neće biti umanjena njegova nagrada.” (Hadis bilježe Ahmed, Tirmizi i Ibn Madža, a šejh Albani ocijenio ga je vjerodostojnim u više svojih djela.)

Ovaj hadis je općenit, tako da se pod nahranjivanjem postača i organiziranjem iftara podrazumijeva da čovjek priredi i pozove na iftar i osobe koje su imućne i bogate, a ne samo siromahe, a isto tako obuhvata i organiziranje iftara za rodbinu i za osobe koje sa njim nisu u rodbinskoj vezi.

A Allah najbolje zna!

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Hajrudin Tahir Ahmetović

Tekst hadisa

Prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anh, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah neće primiti namaz nijednog od vas – kada izgubi abdest – sve dok se ne abdesti.”

Izvod hadisa

Hadis je zabilježio imam Buhari u svome Sahihu i citat je njegov, u Knjizi o abdestu, u poglavlju Ne prima se nikakav namaz bez abdesta, br. 135; kao i u Knjizi o dosjetkama, u poglavlju O namazu, br. 6954.

Imam Muslim ovaj hadis zabilježio je u svome Sahihu, u Knjizi o čistoći, u poglavlju O obaveznosti čistoće za namaz, br. 225.

Hadis su još zabilježili: Ebu Davud, br. 60; i Tirmizi, br. 76.

Tema hadisa

Hadis govori o neispravnosti namaza koji se -u normalnim okolnostima- obavi bez abdesta, te pojašnjava da takav namaz Uzvišeni Allah i ne prima.

Prenosilac hadisa

Ebu Hurejre je Abdurrahman b. Sahr ed-Devsi. Poznat je po svome nadimku Ebu Hurejre. Primio je islam prije ili poslije Bitke na Hajberu. On je ashab koji je prenio najveći broj hadisa od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Spominje se da je Bekijje b. Mahled u svome musnedu zabilježio 5374 hadisa od Ebu Hurejre, radijallahu anh. Niko od ashaba ne prenosi ni približan broj hadisa koje on prenosi.

Kaže imam Buhari: “Od njega je prenosilo hadis 800 ljudi ili više.” I u ibadetu je bio primjer drugima. Umro je u Medini 59. h. g. u 78. godini života i ukopan je na mezarju Beki‘i. Allah da bude zadovoljan s njim. (Vidjeti: Ibn Abdul-Berr, El-Isti‘ab, br. 1190; Ibn Hadžer, Tehzibut-Tehzib, 4/601-603; Ebu Nu‘ajm, Hil‘jetul-Evlija, 1/376; Ibnul-Esir, Usdul-Gabe, br. 6319; Zehebi, Sijer E‘alamin-Nubela; 2/578.)

Komentar hadisa

Namaz ima posebno mjesto kod Uzvišenog Allaha. On je najvažniji i najčasniji ibadet, djelo s kojim se vjernik najviše i najbolje približava Svevišnjem Allahu. Najčvršća je veza između roba i Gospodara. Zbog svega ovoga a i drugog, zabranjeno je vjerniku stupiti u namaz i njime se približiti svome Gospodaru a da se prethodno nije očistio.

O tome nam prenosi i Ebu Hurejre, radijallahu anh, od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da Allah nije zadovoljan namazom vjernika niti će ga nagraditi za njega ukoliko ga obavlja bez abdesta, sve dok se ne abdesti i na takav način Mu obavi namaz.

Poruke hadisa

1.Hadis jasno ukazuje da je abdest uslov ispravnosti svakog namaza, kao što na to upućuje i Kur’an.

2.Onaj koji bude klanjao namaz bez abdesta, taj kao i da nije klanjao jer je abdest ključ namaza, pa se ne može stupiti i otpočeti s namazom osim s njegovim ključem. To važi za sve, sem u prevelikoj nuždi, recimo kada osoba nema kod sebe vode da se abdesti niti je u mogućnosti uzeti tejemmum, ili bolesnika koji zbog bolesti ništa od toga ne može učiniti. Takve osobe imaju opravdanje i mogu klanjati bez abdesta.

3.Značenje riječi “da namaz neće biti primljen” jeste da takav namaz nije ispravan i da čovjek za njega neće biti nagrađen.

4.Ima namaza koji su primljeni a ima ih i koji su odbijeni, pa oni koji budu obavljeni na ispravan način bit će primljeni, dok oni koji ne budu obavljeni na ispravan način, oni neće biti ni primljeni. I takav slučaj je sa svakim ibadetom zbog riječi Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko učini neko djelo koje nije od naše vjere, ono će mu se odbiti.” (Buhari, br. 2697; Muslim, br. 1718.)

5.Obavezni fard-namaz, nafila-namaz pa čak i dženaza-namaz neće biti primljeni bez abdesta pa čak i ako čovjek zaboravi da nema abdest i klanja namaz, namaz mu neće biti primljen sve dok se ne abdesti i klanja sa abdestom. S tim da, ukoliko čovjek u neznanju obavi namaz bez abdesta ili zaboravi da nije uzeo abdest pa klanjao, takav, ako Allah da, neće biti griješan.

6.Islamski učenjaci se razilaze da li je neophodan abdest i za sedždu šukra i sedždu prilikom učenja Kur’ana. Allah najbolje zna, ispravnije mišljenje je da za spomenuto nije neophodan abdest, jer se ne prenosi od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da se abdestio za ove sedžde, niti se prenosi da je naređivao drugima da to čine. Također, poznata je definicija namaza čije se odrednice ne nalaze pri sedždi.

7.Hadis je dokaz i da namaz biva pokvaren ukoliko osoba izgubi abdest, svejedno da li to bilo namjerno, svojevoljno ili nehotice i pod pritiskom.

8.Ko izgubi abdest u namazu, on se mora abdestiti i ponovo otpočetka klanjati namaz.

9.Ukoliko osoba klanja namaz, pa se nakon određenog vremena sjeti da nije imala abdest za njega, obaveza joj je ponoviti namaz.

10.Namaz nečistog, koji je bez abdesta, strogo je zabranjen. Ukoliko bi namjerno na takav način obavljao namaz, to bi bio vid izigravanja sa Uzvišenim Allahom. Zbog takvog postupka će biti griješan. Većina islamskih učenjaka smatra da taj grijeh ne doseže granicu nevjerstva, dok je kod Ebu Hanife, rahimehullahu te‘ala, takva osoba nevjernik zbog izigravanja s namazom. Ispravnije je da nije nevjernik ali je griješan za svoj postupak.

11.Ukoliko imam bez abdesta predvodi namaz drugima, on će sam ponoviti namaz.

12.Ukoliko se vjernik abdesti pa klanja jedan namaz, a nakon toga nastupi vrijeme drugog namaza, ne mora se ponovo abdestiti već može sa istim abdestom klanjati i sljedeći namaz, jer se u hadisu kaže: “kada izgubi abdest”.

13.U hadisu je dokaz da ono što izađe na dva prirodna otvora kvari abdest i namaz po konsenzusu islamskih učenjaka.

14.Hadis ukazuje na veličinu namaza kada ga Svevišnji Allah ne prima bez čistoće.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: dr. Hakija Kanurić

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Neka su salavati i selami na Poslanika milosti Muhammeda, njegovu časnu porodicu, vrle ashabe i sve njegove sljedbenike.

Med je čovjeku hrana, poslastica i lijek. U suri koja nosi naziv Pčela, Svevišnji Allah u kontekstu govora o blagodatima kojima je obdario čovjeka spominje i med: “Gospodar tvoj je pčelu nadahnuo: ‘Pravi sebi kuće u brdima i u dubovima i u onome što naprave ljudi, zatim, hrani se svakovrsnim plodovima, pa onda idi stazama Gospodara svoga, poslušno!’ Iz utroba njihovih izlazi piće različitih boja koje je lijek ljudima.” (En-Nahl, 68–69)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, volio je med. Aiša, radijallahu anha, kazuje kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, boravio kod Zejnebe i kod nje jeo med… (Buhari)

Također, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, med je preporučivao kao lijek: “Ako u nečem od vaših lijekova ima koristi, onda je to u gutljaju meda, ili u hidžami (puštanju krvi kupicom), ili u paljenju vatrom (kauterizaciji), a ja ne volim liječenje vatrom.” (Buhari)

Islamski pravnici spominju med u poglavlju o zekatu, gdje iznose opsežne debate i oprečne stavove u pogledu toga da li je zekat na med obavezan ili ne. U narednim redovima slijedi prikaz tih mišljenja, njihovih argumenata i odabrano mišljenje.

Mišljenja učenjaka o zekatu na med

Prvo mišljenje:

Zekat na med je obavezan. Ovo se mišljenje prenosi od nekih ashaba, poput Omera b. Hattaba i Abdullaha b. Abbasa, radijallahu anhuma. Od učenjaka iz prvih generacija ovo mišljenje zastupali su: Ishak, Evzai, Zuhri, a prema nekim predajama i Omer b. Abdulaziz. Ovo je stav Ebu Hanife i dvojice njegovih učenika Ebu Jusufa i Muhammeda, zatim imama Šafije u starom mezhebu i većine učenjaka hanbelijskog mezheba. Imam Tirmizi kaže: “Ovo mišljenje prihvata većina učenjaka.” Hanefijski učenjaci obavezu davanja zekata na med uvjetuju time da pčelinja paša bude zemlja na čiji se rod daje zekat (tzv. ušrijje), a ako se radi o zemlji harača, na koju se plaća posebna vrsta dadžbine, zekat nije obavezan. Ostali učenjaci ne prave razliku između ove dvije vrste zemlje. (Kasani, Džamiut-Tirmizi, Ajni, Bedaius-sanai, Nevevi, El-Binaja, El-Medžmu, Ibn Kudama, El-Mugni)

Drugo mišljenje:

Zekat na med nije obavezan. Ovo mišljenje prenosi se od Alije b. Ebu Taliba, radijallahu anhu, a zastupali su ga Ibn Ebu Lejla, Sevri, Hasan b. Salih, a prenosi se i kao odabrano mišljenje Omera b. Abdulaziza. Ovo je stav imama Malika, Šafije u novom mezhebu, Ibn Munzira, nekih učenjaka hanbelijskog mezheba kao i zahirija. (Ibn Abdulber, El-Istizkar, Nevevi, El-Medžmu, Ibn Kudama, El-Mugni, Ibn Kajjim, Zadul-mead)

Argumenti prvog mišljenja i opaske na njih

Zastupnici ovog mišljenja dokazuju svoj stav Kur’anom, sunnetom i analogijom. Što se Kur’ana tiče, spomenuli su ajet: “Uzmi od imovine njihove zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš…” (Et-Tevba, 103). Ovaj ajet svojim općim značenjem odnosi se na svaku imovinu pa tako i na med, što znači da je na med obavezno dati zekat. (Džessas, Ahkamul-Kur’an) Također se pozivaju na općenitost drugih ajeta u kojima se propisuje zekat i naređuje milostinja, poput ajeta: “O vjernici, udjeljujte od lijepih stvari koje stječete i od onoga što vam Mi iz zemlje dajemo…” (El-Bekara, 267)

Na ovaj dokaz zastupnici suprotnog mišljenja odgovaraju time da su ovi i njima slični ajeti specificirani i da se ne radi po njihovom općem značenju. Razlog za to jeste da postoje brojne vrste imovine na koju se ne daje zekat, poput povrća, svježeg voća, peradi, prijevoznih sredstava i nekretnina koje nisu trgovačka roba. Dakle, zekat nije obavezan na svaku imovinu, nego samo na određene vrste imovine, a med nije uvršten u imovinu na koju je obaveza davati zekat jer ne postoji vjerodostojna i eksplicitna predaja koja bi ga uvrstila u tu kategoriju. (Ibn Arabi, Ahkamul-Kur’ani)

Što se hadiske argumentacije tiče, zastupnici prvog mišljenja navode niz predaja od kojih su najistaknutije sljedeće:

● Ebu Sejjara el-Mutei, radijallahu anhu, rekao je: “Allahov Poslaniče, ja imam pčele, pa trebam li davati zekat na med?” “Daj jednu desetinu od meda koji ti one proizvode!”, naredi mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. “Hoćeš li staviti pod zaštitu moje pčelinjake?”, upita Ebu Sejjara. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pristao je da to učini. (Abdurrezzak, Ibn Ebu Šejba, Ibn Madža i Bejheki, El-Kubra. Nakon što je naveo ovu predaju, Bejheki kaže: “Ovo je najvjerodostojnije što je preneseno o obaveznosti izdvajanja desetine na med, a u nizu prenosilaca je prekid.” Šejh Albani ovaj je hadis ocijenio dobrim. Vidjeti: Sunenu Ibni Madža sa njegovom valorizacijom. Kasnije dolazi govor drugih učenjaka o ocjeni ovog hadisa) Ovaj hadis ukazuje na obavezu davanja zekata na med, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se izdvoji jedna desetina, a imperativna forma ukazuje na obligatnost propisa.

● Amr b. Šuajb prenosi od svoga oca, a on od svoga djeda i kaže: “Hilal, stanovnik plemena Benu Mut’an, došao je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, noseći desetinu pčelinjeg proizvoda koji je prikupio (u dolini Seleba), a tražio je od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da mu učini zaštićenom dolinu Seleba (kako bi u njoj skupljao med.) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaštitio mu je tu dolinu. Kada je za halifu izabran Omer, Sufjan b. Vehb pisao je Omeru pitajući ga o tome, pa mu je Omer napisao: ‘Ako ti bude davao desetinu od pčelinjeg proizvoda, koju je davao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, neka i dalje dolina Selebe bude za njega zaštićena, a ako ne bude davao zekat – pčele lete na cvijet, a med jede ko hoće.’” (Ebu Davud, Ibn Abdulberr, El-Istizkar, ocijenio je hadis dobrim, a također i šejh Albani u Sahihu Ebi Davud)

● Amr b. Šuajb prenosi od svoga oca, a on od svoga djeda da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, od meda uzimao desetinu. (Ibn Madža, šejh Albani o ovom hadisu kaže da je hasen sahih. Međutim, mnogi hadiski autoriteti ovaj su hadis ocijenili slabim, jer prenosilac od Amra b. Šuajba je Usama b. Zejd b. Eslem, a on je slab. Ibn Mein je rekao: “Trojica Zejdovih sinova nisu ništa.” Tirmizi je kazao: “Među djecom Zejda b. Esleme nema pouzdanih.” Vidjeti: Ibn Kajjim, Zadul-mead)

● Ibn Omer, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o medu rekao: “Na svakih deset mješina daje se jedna.” (Tirmizi, Šejh Albani, Sahihul-džamis-sagir ve zijadatih, hadis je ocijenio vjerodostojnim. Međutim, po ocjeni mnogih učenjaka hadis je slab. U nizu prenosilaca ovog hadisa je ravija po imenu Sadaka b. Abdullah b. Musa b. Jesar, a to je prenosilac kojeg su slabim ocijenili imam Ahmed, Jahja b. Mein i drugi. Nesai je rekao: “Sadaka b. Abdullah nije ništa, a ovaj hadis je munker.” Vidjeti: Ibn Kajjim, Zadul-mead. Tirmizi o ovom hadisu kaže: “Lanac prenosilaca hadisa Ibn Omera je diskutabilan, a u ovom poglavlju – zekat na med, ništa veliko nije vjerodostojno preneseno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a većina učenjaka postupa u skladu sa ovim hadisom i to je stav Ahmeda i Ishaka. Neki učenjaci su kazali: “Na med se ništa ne daje. Sadaka b. Abdullah, ravija u ovom senedu, nema dobro pamćenje…” Džamiut-Tirmizi)

● Ebu Hurejra, radijallahu anhu, kaže: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je dopis stanovnicima Jemena: “…da se od meda uzme jedna desetina.’” (Bejheki, El-Kubra. Među prenosiocima ovog hadisa je Abdullah b. Muharrer, a to je slab ravija koji je ostavljen. Ibn Hazm, El-Bedrul-munir, o njemu kaže: “On je lošiji od svakog lošeg kojeg su konsenzusom ostavili.”)

U nekima od spomenutih hadisa navodi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prihvatio desetinu pčelinjeg proizvoda, tj. meda, čime je svojim postupkom potvrdio utemeljenost davanja zekata na med, a u drugim hadisima to je jasno naredio.

Komentar hadiske argumentacije

Što se tiče prvog hadisa koji prenosi od Ebu Sejjara el-Mutei, radijallahu anhu, predaja nije vjerodostojna i prema tome kao argument nije validna. Imam Tirmizi kaže da je o ovom hadisu pitao imama Buhariju i da je on rekao da je mursel i da prenosilac Sulejman b. Musa nije susreo nikog od ashaba, tj. nije mogao čuti ovaj hadis od Ebu Sejjare. Tirmizi također prenosi da je Buhari kazao: “O zekatu na med ne bilježi se nijedna vjerodostojna predaja.” (Tirmizi, El-’Ilelul-kebir)

Hadis Hilala, radijallahu anhu, dobrim je ocijenio Ibn Abdulberr, a od savremenih učenjaka šejh Albani, međutim, upitno je koliko ova predaja ukazuje na obaveznost zekata na med. U predaji se govori o davanju jedne desetine u vidu kompenzacije za zaštitu zemljišta i njegovu ekskluzivnu upotrebu od strane davaoca. Komentarišući ova dva hadisa, imam Ševkani kaže: “Znaj da hadis Ebu Sejjare i hadis Hilala – ukoliko se ne radi o istoj osobi – ne upućuju na obaveznost davanja zekata na med, jer su i jedan i drugi dobrovoljno dali zekat na med, a zauzvrat im je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaštitio doline u kojima su bili njihovi pčelinjaci. Omer, radijallahu anhu, shvatio je smisao zbog kojeg je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prihvatio da ovo zemljište učini zaštićenim i, povodeći se za tim, on je isto postupio. Da je zekat na med obavezan, on im ne bi dao slobodu izbora – ako žele zaštitu, trebaju dati zekat – nego bi od njih uzeo zekat u svakom slučaju. Ostali hadisi u ovom poglavlju nisu na tom stepenu da se mogu uzeti kao dokaz.” (Ševkani, Nejlul-evtar) Ovdje, Ševkani, rahimehullah, daje odgovor i na ostale predaje kojima se dokazuje obaveza zekata na med, kazavši da nisu na stepenu da bi se mogle uzeti kao dokaz. To se odnosi i na ovdje spomenute predaje s obzirom na to da, prema ocjeni mnogih hadiskih autoriteta, nisu vjerodostojne.

Racionalni dokaz

Med po mnogo čemu nalikuje žitaricama i plodovima na koje se daje zekat, s obzirom na to da se dobiva iz nektara koji pčele skupljaju sa cvjetova, mjeri se zapreminskim mjerama, prirodno se skladišti i čuva, pa je stoga zekat na med obavezan kao i zekat na žitarice i plodove. (Ibn Kajjim, Zadul-mead) Cvjetovi formiraju plodove na koje se daje zekat, pa je nužno da se i na med čija osnovna sirovina dolazi iz cvjetova također daje zekat. (Ajni, El-Binaja)

Oponenti odbacuju ovaj dokaz i ne prihvataju ovakvu analogiju, s obzirom na to da između meda i usjeva i plodova na koje se daje zekat postoje bitne razlike, a jedna od njih jeste i da med ne spada u živežne i osnovne namirnice poput usjeva i plodova na koje se daje zekat. Isto tako, postoje mnoge biljne kulture na koje se ne daje zekat, poput povrća i svježeg voća, tako da pridružiti med plodovima na koje se daje zekat nije prioritetnije od pridruživanja plodovima na koje se ne daje zekat.

Argumenti drugog mišljenja i opaske na njih

● Prenosi se od Ebu Musa i Muaza, radijallahu anhuma, da im je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslavši ih u Jemen da svijet poučavaju vjeri rekao: “Ne uzimajte zekat osim na ovo četvero: ječam, pšenicu, grožđice i datule.” (Hakim, Darekutni i Bejheki, El-Kubra. Predaja je slaba u ovoj formi, međutim, postoje predaje koje je pojačavaju, a jedan od njih jeste predaja Musaa b. Talhe u kojoj se navodi da je rekao: “Kod nas se nalazi dopis Muaza, radijallahu anhu, od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojem se navodi da je uzeo zekat na pšenicu, ječam, grožđice i datule.” Bilježi Ahmed, a Šuajb Arnaut o ovoj predaji kaže: “Ispravnog je seneda, iako Musa nije susreo Muaza, međutim, on prenosi iz njegovog dopisa, a to je dopis koji je prihvaćen kod učenjaka.” Musned imama Ahmeda. Vidjeti: Ševkani, Nejlul-Evtar) Ova predaja ukazuje na to da se zekat uzima samo na ove četiri kulture, a med nije spomenut iako je Jemen zemlja bogata medom. Dokazu se oponira time da spominjanje ove četiri vrste ne negira obaveznost zekata na drugu imovinu, ako na to ukazuje validan argument.

● Predaja od Muaza b. Džebela, radijallahu anhu, u kojoj se navodi da je donio zekat na međuiznos krava (tj. zekat na krave između dva prijelazna broja. Naprimjer, kada vlasnik krava ima 35 grla, pet grla je između dva broja na koje je iznos zekata određen, a to je 30 i 40, jer na trideset krava daje se june koje je napunilo godinu i ušlo u drugu, a na 40 grla daje se june koje je napunilo dvije godine) i med, te je rekao: “O ovim dvjema stvarima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ništa mi nije naredio.“ (Ahmed, Ebu Davud, El-Merasil, i Bejheki, El-Kubra. Šuajb Arnaut o ovom hadisu kaže: “Njegovi prenosioci su pouzdani, to su prenosioci Buharije i Muslima, osim što Tavus nije susreo Muaza.” Ibn Hadžer je rekao: “U ovom hadisu postoji prekid između Tavusa i Muaza, međutim, Bejheki kaže da je hadis jak, jer je Tavus poznavao sve što se vezuje za Muaza.” Et-Telhisul-habir) Ova predaja potvrđuje prethodnu: da na med zekat nije obavezan. Ovom argumentu oponira se time da je predaja slaba, obzirom na to da postoji prekid između dvojice prenosilaca, a ako se i prihvati kao validna, može se odnositi na med koji nije dosezao nisab, tj. najmanju vrijednost na koju se daje zekat.

● Vjerski obveznici oslobođeni su svih dužnosti sve dok se ne potvrdi suprotno, na osnovu šerijatskog argumenta, poput vjerodostojnog hadisa koji jasno ukazuje na ciljani propis i konsenzusa, a takvo nešto u slučaju zekata na med ne postoji. Ranije smo spomenuli riječi imama Buharije da u pogledu zekata na med ništa vjerodostojno nije preneseno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. (Tirmizi, El-’Ilelul-kebir) Tirmizi je rekao: “U ovom poglavlju ništa vjerodostojno nije preneseno od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem.” (Džamiut-Tirmizi) Ibn Munzir kaže: “O obaveznosti zekata na med nema vjerodostojne predaje od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti je u pogledu tog pitanja ostvaren konsenzus, tako da zekat na med nije obavezan.” (Ibn Kudama, El-Mugni, Ibn Kajjim, Zadul-mead) Ovom dokazu može se oponirati time da postoje predaje koje, iako su pojedinačno slabe, jedna drugu jačaju, što ukazuje da u pogledu tog pitanja postoji osnova.

● Med je tekućina koja izlazi iz životinje i po tome nalikuje mlijeku, a na mlijeko se ne daje zekat, prema konsenzusu učenjaka. (Ibn Kudame, El-Mugni) Ovom dokazu odgovara se odbacivanjem ovakve analogije zbog razlike između meda i mlijeka. Razlika se ogleda u tome da se mlijeko dobiva mužom stoke na koju se daje zekat, dok med proizvodi pčela na koju se ne daje zekat. (Ibn Arabi, Ahkamul-Kur’an)

Treće mišljenje

U pogledu ovog pitanja postoji i treći stav koji zastupa Ebu Ubejd Kasim b. Selam el-Herevi, jedan od velikih poznavaoca hadisa i fikha. Odabrao je srednje mišljenje između dva prethodna, iako njegov stav podrazumijeva obaveznost zekata u nekoj mjeri. Nakon što je spomenuo dva mišljenja o zekatu na med, rekao je: “Smatram da je u pogledu ovog pitanja najprihvatljivije da se vlasnicima meda naređuje da na njega daju zekat i da se na to podstiču. Pokuđeno im je to spriječiti, i nije im sigurno da nisu grješni ako ga prikriju. Međutim, neka to ne bude stroga dužnost, poput zekata na usjeve i stoku… Razlog za to jeste što sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije tako vjerodostojan o zekatu na med kao što je vjerodostojan o zekatu na usjeve i stoku, niti je spomenut u njegovim dopisima o zekatu. Kada bi zekat na med bio na stepenu zekata na usjeve i stoku, njegova pravila i obilježja bila bi jasno definirana, kao što je slučaj sa usjevima i stokom.” (Ebu Ubejd, El-Emval, i Karadavi, Fikhuz-zekat)

Osvrt na stavove učenjaka i odabrano mišljenje

Razmotrimo li prethodno spomenuta mišljenja, možemo zapaziti da se učenjaci o pitanju zekata na med ustvari drže pravila i principa na kojima su izgradili svoje stavove o zekatu na usjeve i plodove. Ebu Hanifa, rahimehullah, u usjeve i plodove na koje se daje zekat ubraja sve što čovjek uzgaja s ciljem eksploatacije zemlje, bilo to voće, žitarice, povrće, sjemenke ili neka druga kultura. Njegova dva učenika Ebu Jusuf i Muhammed, rahimehumallah, stanovišta su da je zekat obavezan samo na usjeve i plodove koji ostaju tokom cijele godine. Mišljenje Ebu Hanife i dvojice njegovih učenika o tome da je zekat na med obavezan, podudara se s njihovim stavovima o zekatu na usjeve i plodove, jer pčela praveći med hrani se cvjetnim sokom, a to je biljni produkt, i to je vid eksploatacije zemlje, te je i zekat na med obavezan. S druge strane, med ostaje tokom cijele godine pa je zekat na njega obavezan kao i na usjeve i plodove koji imaju to svojstvo. Hanbelijski učenjaci smatraju obaveznim zekat na sve usjeve i plodove koji se prirodno skladište i koji se mjere zapreminskim mjerama, kao što je litra, tovar i sl., a te dvije specifikacije su u medu prepoznatljive. Malikijski i šafijski učenjaci, uz određene razlike među njima, smatraju obaveznim zekat na datule i grožđice od voća, a što se usjeva tiče, samo na one kulture koje služe kao osnovne – živežne namirnice i daju se prirodno skladištiti. Ta se svojstva ne nalaze pri medu, s obzirom na to da nije osnovna živežna namirnica, te stoga zekat na med, po njima, nije obavezan. Jedna skupina učenjaka je zekat na usjeve i plodove svela isključivo na kulture koje su u predajama spomenute, a to su: pšenica, ječam, datule i grožđice. Sve mimo toga je oslobođeno zekata, jer nema tekstualnoga dokaza koji bi potvrdio obavezu davanja zekata na bilo koju drugu vrstu plodova i usjeva, ne postoji konsenzus o tome, niti su druge kulture, prema ovom mišljenju, u značenju spomenutih. To znači da ni zekat na med nije obavezan, prema mišljenju ove skupine učenjaka. (Ibn Kudama, El-Mugni i El-Mevsuatul-fikhijetul-kuvejtijae)

Usjevi i plodovi na koje se davao zekat u vremenu poslanstva, kao što se na u to predajama eksplicitno ukazuje, jesu ječam, pšenica, datule i grožđice. Razmotrimo li ove vrste, uočit ćemo da je najbitnija njima zajednička osobina to što predstavljaju osnovne živežne namirnice, koje traju tokom godine i daju se skladištiti. Pšenica je i danas živežna namirnica, ječam manje, a datule i grožđice bile su osnovne namirnice u arapskom podneblju u vremenu poslanstva. To nam ukazuje na snagu malikijskog i šafijskog mezheba koji smatraju da je zekat obavezan na one plodove i usjeve koji služe kao živežne namirnice, daju se prirodno skladištiti i ostaju tokom godine. Med ostaje tokom godine i skladišti se, ali se ne ubraja u osnovne živežne namirnice, nego služi kao povremena hrana, poslastica i lijek. To bi značilo da smisao zbog kojeg je propisan zekat na usjeve i plodove nije ostvaren pri medu te stoga zekat na njega nije obavezan.

Osvrnemo li se na kur’ansko-hadisku argumentaciju, uočit ćemo da ajeti, kao i predaje koje su sa aspekta seneda prihvatljivije, ne upućuju jasno na obavezu zekata na med. S druge strane, predaje koje su u tome jasnije, slabe su sa strane vjerodostojnosti. Ipak, neki učenjaci smatraju da te predaje, iako su pojedinačno slabe, jedne druge podupiru i jačaju, što sve skupa daje utemeljenje obaveznosti zekata na med. (Ibn Kajjim, Zadul-mead, i Muhammed Siddik Han, Er-Revdatun-nedijja) Stoga, imam Tirmizi nije apsolutno i potpuno negirao ispravnost svih predaja o ovom pitanju, nego je rekao: “U ovom poglavlju nije ništa vjerodostojno preneseno od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem.” (Džamiut-Tirmizi)

Važno je podsjetiti na to da je zekat ibadet, obred koji se nužno temelji na objavi. Na to nas podsjeća predaja od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojoj navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na pitanje o zekatu na magarce odgovorio: “O njima mi ništa nije dostavljeno, osim ovog unikatnog ajeta: ‘Onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjet će ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla – vidjet će ga’” (Ez-Zilzal, 7–8). (Hadis bilježi Ahmed. Šuajb Arnaut o ovom hadisu kaže: “Sahih, ispunjava kriterije Muslima.”) Ovdje vidimo kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na pitanje o zekatu na magarce odgovorio da mu o njima ništa nije objavljeno, što ukazuje na to da se takav propis bazira isključivo na objavi. U pogledu zekata na med nema čvrstog uporišta u predajama, niti se jasnom analogijom može pridružiti nekoj drugoj zekatskoj imovini, ali ostaje ovaj podstrek na koji je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ukazao: “Onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjet će ga.”

Naravno, ako se med proizvodi s ciljem prodaje, postaje trgovačka roba i kao takav na njega je obavezan zekat. To znači da, ako njegova vrijednost u novcu doseže nisab, nakon što se upotpuni godina, dužnost je na ime zekata izdvojiti 2,5%. Uzvišeni Allah najbolje zna!

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/