Priredio: Sead ef. Jasavić

Da li je namaski zikr propisan za učiti, poslije preklanjanih sun-sunneta ili poslije preklanjanog farza, to ćemo, između ostalog, najbolje razumjeti iz samih predaja i hadisa Poslanika s.a.w.s., koje nam potanko objašnjavaju to šta znači riječ „el-Mektuba“ – poslije koje je propisan namaski zikr, a koja se spominje u brojnim hadisima koji govore o namaskim dovama i zikrovima. Objava islama sama sebe tumači, pa tako kur’anski ajeti jedni druge tumače, poslanikovi s.a.w.s., hadisi jedni druge tumače, i sami ajeti i hadisi se također međusobno detaljišu i tumače. Vođeni ovim pravilom, vratili smo se na hadise Poslanika s.a.w.s., kako bi bolje razumjeli to šta znači riječ el-Mektuba poslije koje su propisani brojni namaski zikrovi i dove:

Alija r.a., kaže: „Allahov Poslanik s.a.w.s., bi, nakon svakog farz-namaza (mektuba), klanjao dva rekata namaza (son-sunnet), izuzev nakon farza od sabaha i od ikindije namaza!“ (Sunen, Ebu Davud, br.1277.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.1012.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1196.; Musned, el-Bezzar, br.674.; el-Sunen, el-Kubra, el-Nesa’i, br.339.; Musned, Ebu Ja’ala, br.573.)

Abdullah b. Sa’ad r.a., kaže: Pitao sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., o tome šta je vrijednije: namaz u mojoj kući ili namaz u džamiji? Reče: Vidiš li gdje mi je kuća?! Kako je blizu džamiji!? „Da klanjam kod kuće, draže mi je nego li da klanjam u džamiji – izuzev ako je u pitanju farz-namaz (mektuba)!“ (Sunen, Ibnu Madždže, br.1378.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.19029.)

Ebul-Derda’ r.a., kaže: „Moj prijatelj mi je ostavio u oporuku sljedeće: Nemoj ništa Allahu smatrat ravnim, pa makar te trgali i gorjeli; nemoj namjerno izostavljati farz-namaz (mektuba) – a onaj ko ga bude namjerno izostavljao, taj nikakvog opravdanja neće imati; nemoj piti alkohol jer je on ključ svakog zla!“ (Sunen, Ibnu Madždže, br.4034.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.22128.; Musned, el-Bezzar, br.4148.)

Osman r.a., kaže: Čuo sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., kako govori: „Ko se bude lijepo abdestio, a zatim bude pješačio radi klanjanja farz-namaza (mektuba), kojeg i preklanja za imamom – grijeh će mu biti oprošten!“ (Sahih. Sahih Ibnu Huzejme, br.1489.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.483.. Imam Ebu Nu’ajm el-Asbehani rhm., kaže: el-Mektuba znači el-Mefruda tj. farz-namaz, el-Musned el-Mustahredž ‘ala Sahihi imam Muslim, 1/296., br.550.)

Zejneb prenosi od Ebu Se’id el-Hudrija r.a., koji kaže: Neki čovjek upita Poslanika s.a.w.s., o bolestima koje snalaze ljude – šta mi imamo od toga? Poslanik s.a.w.s., reče: „Bolesti su iskup od grijeha (keffarat)! Moj otac reče: Makar bile i sitne!? Poslanik s.a.w.s., reče: Makar bio u pitanju i trn, a za njim i sve što je veće od njega! Reče: Moj otac prouči dovu protivu sebe – da ga ne napušta temperatura sve dok ne umre – ali koja ga neće ometati od hadždža i umre, od džihada na Allahovom dž.š., putu, i od klanjanja farz-namaza (mektuba), u džema’atu! Ko god bi ga dotakao osjetio bi vrućicu na njegovom tijelu sve dok nije umro!“ (Hasen-sahih. Musned, Ahmed b. Hanbel, br.11199.; Musned, Ebu Ja’ala, br.995.)

Enes r.a., kaže: Poslanik s.a.w.s., uniđe u kuću kod Ummu Sulejme, koja ga posluži sa hurmama i maslom, na šta joj Poslanik s.a.w.s., reče: „Vratite maslo u svoju mješinu, i hurme u svoju posudu – ja postim.“ Zatim ustade ka jednoj strani kuće, i klanja nafilu namaz (salaten gajre mektuba), i prouči dovu za Ummu Sulejm i ukućane. Ummu Sulejm r.a., mu reče: O Allahov Poslaniče, imam jednu potrebu! Reče: Koju? Reče: Tvoj mali sluga Enes – pa ne propusti ni jedno dobro ahireta niti dunjaluka a da mi u dovi nije zamolio za njega, za čim reče: Bože moj, opsrkbi ga imetkom i djetetom, i podaj mu berićeta. Reče: Ja sam jedan od najbogatijih ensarija!“ (Sahih, Ibnu Hibban, br.7186.; Musned, el-Bezzar, br.6601.; el-Sunen el-Kubra, el-Nesa’i, br.8234.)

Enes r.a., kaže: „Poslanik s.a.w.s., nam nikada nije imamio u farz-namazu (mektuba), a da, nakon što bi se okrenuo licem prema nama, nije proučio dovu: „Allahumme inni e’uzu bike min kulli ‘amelin juhzi, ve e’uzu bike min kulli sahibin jurdi, ve e’uzu bike min kulli emelin julhi, ve e’uzu bike min kulli fakrin junsi, ve e’uzu bike min kulli ‘inni jutgi“ – „Bože moj, utječem ti se od svakog djela koji ponižava, i od svakog lošeg druga, i od svake nade koja zavarava, i od svake vrste siromaštva koja nas zaboravnim čini, i od svakog oholog zulumćara!“ (Musned, el-Bezzar, br.7449.)

Malik b. Abdullah r.a., kaže: „Borio sam se zajedno sa Poslanikom s.a.w.s., i ni za kim nisam klanjao lakši farz-namaz (mektuba), kao što bih ga klanjao za njime!“ (Mu’udžemul-Sahabe, el-Begavi, br.2075.)

Abdullah b. Zubejr r.a., kaže: Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Nema ni jednog farz-namaza (mektuba), a da se prije njega ne klanjaju dva rekata nafile-sunneta!“ (Sunen, Darekutni, br.1046.)

Jezid b. Amir r.a., kaže: Poslanik s.a.w.s., mi je rekao: „Kada dođeš u džamiju, i zatekneš ljude kako klanjaju – klanjaj sa njima, pa i ako si već klanjao taj namaz! Tebi će biti nafila a njima je farz (mektuba)!“ (Sunen, Darekutni, br.1080.; el-Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.3795.)

Amr b. Šu’ajb prenosi od svoga oca a on od svoga djeda da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Ko bude klanjao farz-namaz (mektuba), ili dobrovoljni namaz – neka uči u njemu Ummul-Kitab (suru el-Fatiha), zajedno sa još jednom surom, a ako prouči samo Ummul-Kitab – ispravno mu je!“ (Sunen, Darekutni, br.1223.)

Džabir b. Semure r.a., kaže: „Klanjali smo za Poslanikom s.a.w.s., farz-namaz (mektuba), pa u toku namaza, stisnu nešto svojom rukom. Kada je završio s namazom, rekosmo: O Allahov Poslaniče, je li se u namazu desila neka promjena? Poslanik s.a.w.s., reče: Ne izuzev toga što je šejtan htio preći ispred mene dok sam klanjao, pa sam ga ščepao tako da sam osjetio hladnoću od njegovih bala na mojoj ruci; tako mi Allaha, da me nije pretekao moj brat Sulejman, svezao bih ga jedan od džamijskih stubova, pa bi se medinska djeca s njime igrala!“ (Sunen, Darekutni, br.1375.; el-Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.4535.)

Ibnu Omer r.a., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Nemojte, farz-namaz (mektuba), klanjati dva puta dnevno!“ (Sunen, Darekutni, br.1542.)

Ibnu Abbas r.a., kaže: Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Ako se neko, u toku klanjanja farz-namaza (mektuba), sjeti već propuštenog namaza – neka prvo završi s namazom u kojem je, pe neka, nakon njega, preklanja propušteni namaz.“ (Sunen, Darekutni, br.1558.; el-Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.3321.)

Džabir r.a., kaže: „Poslanik s.a.w.s., je, jedne prilke, u Medini, pao sa svoga konja, i to na palmin panj, gdje je povrijedio stopalo, zbog čega je ležao u ajšinoj r.a., kući. Došli smo da ga obiđemo, pa ga zatekosmo kako sjedući klanja dobrovoljni namaz – pa mi stadosmo iza njega da klanjamo. Nakon toga, smo ga opet došli obići, a on klanjaše farz-namaz (mektuba), pa mi opet stadosmo iza njega da klanjamo za njim, pa nam pokaza rukom da sjednemo – te sjedosmo. Kada završi s namazom, reče: Pratite imama! Kad klanja sjedući – klanjajte i vi sjedući, a ako klanja stojeći – klanjajte i vi stojeći. Nemojte raditi onako kako persijanci postupaju sa svojim glavešinama!“ (Sunen, Darekutni, br.1562. ; el-Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.5276.)

Berra’ b. ‘Azib r.a., kaže: „Poslanik s.a.w.s., nije klanjao farz-namaza (mektuba), a da nije dovio u njemu!“ (Sunen, Darekutni, br.1687.; el-Sunen el-Kubra, el-Bejheki, br.3216.)

Ibnu Omer r.a., kaže: „Tejemmum se uzima radi svakog novog farz-namaza, pa makar se i ne učinilo ono što kvari abdest.“ (Ma’arifetul-Sunen vel-Asar, br.450.)

Imam Šafija rhm., kaže: „Poslanik s.a.w.s., bi klanjao vitr-namaz na kamili – a ne bilježi se da je farz-namaz (mektuba), klanjao na kamili!“ (Ma’arifetul-Sunen vel-Asar, br.735.)

Džabir r.a., kaže: „Mu’az r.a., bi klanjao jaciju-namaz za Poslanikom s.a.w.s., pa bi se zatim povratio svome plemenu kojima bi imamio na jaciji-namazu – njemu bi to bio dobrovoljni namaz, a njima je to bio jacijski farz (mektuba)!“ (Ma’arifetul-Sunen vel-Asar, br.1539.)

Ebu Umame r.a., kaže: Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Ko bude pješačio radi klanjanja farz-namaza (mektuba), u džematu, imaće nagradu poput obavljenog hadždža, a ko bude pješačio radi klanjanja dobrovoljnog namaza, imaće nagradu poput potpuno obavljene umre!“ (el-Mu’udžem el-Kebir, el-Taberani, br.7717.)

Ebu Umame r.a., kaže: „Nikada se nisam primakao Allahovom Poslaniku s.a.w.s., u toku klanjanja farz-namaza (mektuba), ili u toku klanjanja dobrovoljnog namaza, a da ga nisam čuo kako uči dovu sljedećim riječima, ne dodajući im išta, niti im oduzimajući šta: „Allahumma-gfir li zunubi ve hatajaje; Allahuma-n’išni ve-džburni ve-hdini li-salihil-e’amal vel-ahlaki, fe innehu la jehdi li salihiha, ve la jasrifu sejji’eha illa ente!“ – „Bože moj, oprosti mi grijehe moje i greške sve; Bože moj, uzdigni me, učvrsti me, uputi me dobrim djelima i lijepom ponašanju. Dobrim djelima ne može uputit, niti loša djela može odagnati niko osim Tebe!“ (el-Mu’udžem el-Kebir, el-Taberani, br.7457.)

Ja’ala r.a., kaže: „Nastupio je farz-namaz (mektuba), a mi bijasmo zajedno sa Poslanikom s.a.w.s.. Predvodio nas je u namazu – a nije bio istupio ispred nas! Rekoh Ebu Sehlu: Šta ga je natjeralo da tako postupi? Reče: Mjesto je bilo tijesno!“ (el-Mu’udžem el-Kebir, el-Taberani, br.18137.)

Šurejh b. Ebreha r.a., kaže: „Vidio sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., kako je, u danima kurban-bajrama, učio tekbire, od podne namaza prvog dana kurban-bajrama, pa sve dok je napustio Minu, tekbirajući nakon svakog farz-namaza (mektuba)!“ (el-Mu’udžem el-Evsat, el-Taberani, br.7280.)

Ajša r.a., kaže: „Allahov Poslanik s.a.w.s., bi, nakon svakog farz-namaza (mektuba), klanjao dva rekata (son-sunneta), izuzev nakon sabah-namaza, kod kojeg bi dva rekata klanjao prije farza.“ (el-Mu’udžem el-Evsat, el-Taberani, br.7539.)

Ebul-Derda’ r.a., kaže: Čuo sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., kako govori: „Ko se lijepo abdesti, pa ustane klanjati namaz, pa preklanja dva ili četiri rekata, farza (mektuba), ili nafile (gajru-mektuba), lijepo obavljajući ruku’ i sedždu, a zatim zatraži oprosta od Allaha dž.š. – Allah će mu oprostiti!“ (el-Ahad vel-Mesani, Ebu Bekr el-Šejbani, br.2040.; el-Du’a, el-Taberani, br.1848.)

Ebul-Derda’ r.a., kaže: „Kome neopravdano prođe farz-namaz (mektuba), propalo mu je djelo!“ (Musannef, Ibnu Ebi Šejba, br.3464.)

Hišam prenosi od svoga oca da je rekao: „Sinovi moji, kad imam uči u sebi – učite i vi, a kada imam uči na glas – vi ćutite. Namaz nije potpun ako se u njemu ne prouči sura el-Fatiha pa naviše – bio farz ili nafila.“ (el-Kira’et halfel-Imam, Buhari, br.271.)

Rejta el-Hanifijja kaže: „Ajša r.a., je imamila ženama na taj način što je stala među žene na farz-namazu (mektuba).“ (Musannef, Abdurrezzak, br.5086.)

Imam Ebu Dža’afer el-Taberi rhm., kaže: Među ulemom ummeta kako Selefa tako i Halefa nema nikakva razilaženja u tome da nikome nije dozvoljeno da klanja farz-namaz (mektuba), na jahalici izuzev u nuždi, pa da je vitr-namaz obavezan-vadžib, Poslanik s.a.w.s., ga ne bi klanjao na jahalici!“ (Pogledaj: Tehzibul-Asar, br.2880.)

Imam Ebu Dža’afer el-Taberi rhm., kaže: „Kunut dova se uči u namazu onda kada su muslimani u potrebi za nečim, lično ili kolektivno, i ta kunut-dova, koja se uči na zadnjem reka’atu, bilo kojeg farz-namaza (mektuba), je lijepo i dobro djelo.“ (Tehzibul-Asar, Musned Ibnu Abbas, 1/386.)

Imam el-Mervezi rhm., kaže: „Postoji više vrsta namaza poput namaza „feridah-mektubah-mu’ekkedah“ tj. pet dnevnih namaza koji su obavezni uz optu saglasnost i konsenzus ummeta; zatim slijede namazi koji su sunnet tj. nisu farz, nafile koje su nam propisane i preporučene, na kojima je pohvalno istrajavati, i koje je mekruh izostavljati poput vitr-namaza, dva rekata prije sabahskog farza itd.. Imamo nafila namaza koje su mustehabb i dobrovoljne ali nisu u rangu sunneta – ko ih bude praktikovao imaće nagradu, a ko ih bude izostavljao – to mu se neće smatrati mekruhom.“ (Salatul-Vitr, Mervezi, br.52.)

Ebu ‘Amr rhm., je rekao: „Dječak koji nije punoljetan tj. nije polucirao, neće imamiti ljudima na farz-namazima (mektuba), izuzev ako se nalazi među ljudima koji ništa ne znaju od Kur’ana – takvima će stariji dječak imamiti!“ (Kijamu Ramadan, el-Mervezi, br.26.)

Ibnul-Munzir rhm., kaže: „Sunnet je da mu’ezzin prouči ezan za namaz i onda kada se na putu, i da, za svaki farz-namaz (mektuba), prouči ikamet.“ (el-Evsat, Ibnul-Munzir, br.1161.)

—————————-

Imam Ebul-‘Ala el-Mubarekfuri rhm., u komentaru hadisa Zejda b. Sabita r.a.: Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Vaš najvrijedniji namaz jeste onaj kojeg budete klanjali kod vaših kuća izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sahih. Sunen, Tirmizi, br.450.) – kaže: „El-mektuba tj. el-mefruda, odnosno farz-namaz, koji je vrijedniji kada se klanja u džamiji, zbog toga što ga je propisano klanjati u džema’atu, pa je zbog toga, sveukupno, vrijedniji i bolji!“ (Pogledaj: Tuhfetul-Ahvezi, br.412., 1/485.)

Hafiz Ibnu Hadžer el-Askelani rhm., u komentaru poslanikovih s.a.w.s., riječi: „Najvrijedniji namaz je onaj kojeg čovjek klanja kod svoje kuće izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sahihul-Buhari, br.7290.; Sunen, el-Nesa’i, br.1599.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.21622-21643-21666.;) – kaže:

„Ovaj hadis, svojom vanjštinom, obuhvata sve dobrovoljne, nafila-namaze, jer se pod riječju el-Mektuba misli na riječ el-Mefruda tj. farz-namaz, pa se, s toga, hadis odnosi na sve one namaze koje nije propisano klanjati ih u džema’atu, kao i na namaze koji nisu u uskoj sprezi sa džamijom kao što je slučaj sa tehijjetul-mesdžidom. Ovo je stav jednog dijela naše uleme. Moguće je da se pod riječju namaz misli na sve ono što je propisano klanjati kako u kući tako i u džamiji – u šta neće spadati tehijjetul-mesdžid, jer on nije propisan za klanjati kod kuće, a da se pod riječju el-Mektuba misli na sve namaze koji se klanjaju u džema’atu, a sporno je da li i zavjetni namaz (menzura), spada u navedeno. El-Mektuba su pet dnevnih, obaveznih, farz-namaza – a ne ono što postaje na sporedni način obavezno poput zavjetnog namaza!“ (Pogledaj: Fethul-Bari, 2/215.)

————————-

Imam el-Nevevi rhm., u komentaru hadisa: „Ostavite dio od vaših namaza za kod kuće – nemojte od njih (tj. kuća), praviti groblja!“ (Muslim, br.1856.) – kaže: „Klanjajte u njima, i nemojte od kuća praviti groblja na kojima se ne klanja. Ovaj hadis se odnosi na dobrovoljne, nafila-namaze. Klanjajte dobrovoljne, nafila, namaze, u vašim kućama! Kadi Ijad rhm., kaže: Ovaj hadis se odnosi na farz-namaze, u značenju: Klanjajte neke od farz-namaza u vašim kućama kako bi se podučili namazu oni koji ne idu u džamije poput žena i robova i bolesnika i sl.. Kaže: Većina islamske uleme je na stanovištu da se ovaj hadis odnosi na nafila – dobrovoljne – namaze, kako bi se oni u potaji izvršavali, a i shodno drugom hadisu u kome se kaže: „Najvrijedniji namaz je onaj kojeg čovjek klanja kod svoje kuće izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sahihul-Buhari, br.7290.; Sunen, el-Nesa’i, br.1599.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.21622-21643-21666.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1204.)

Kažem: Tačno je to da se pod prethodno citiranim hadisom misli na nafila – dobrovoljne – namaze, i svi hadisi iz poglavlja se na to odnose, i nije dozvoljeno tumačiti ovaj hadis time da se on odnosi na farz-namaze. Poslanik s.a.w.s., je tražio od svojih ashaba da svoje nafila namaze klanjaju u svojim kućama, jer je to skrivenije, dalje je od licemjerstva i pretvaranja, sigurnije od propadanja, a i radi kućnog berićeta jer zbog toga silazi Božiji rahmet i meleki, a šejtan od toga bježi, kako se to spominje u drugom hadisu, a što nam potvrđuju i riječi Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Kada neko od vas preklanja namaz u džamiji – neka ostavi dio svoga namaza i za svoju kuću, jer će Allah dž.š., podati hajra kući zbog njegova namaza!“ (Muslim, br.1858.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.11584-11585-14431-14435.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1206.)“ (Pogledaj: Šerhul-Nevevi ‘ala Muslim, br.1296., 3/129.)

—————————

Šejh mula ‘Ali el-Kari el-hanefi rhm., u komentaru dijela hadisa: „…da klanjam namaz kod svoje kuće, draže mi je nego li da ga klanjam u džamiji – kaže:

„Iz bojazni od licemjerstva i umišljenosti, i zbog sprovedbe istinitosti imana, radi kontriranja licemjerima, s ciljem postizanja berićeta za kuću i familiju, radi silaska meleka i tjeranja šejtana od kuće, kako se to, u nekim rivajetima, spominje; „izuzev ako je u pitanju mektuba“ – tj. farz-namaz, draže mi je da se farz-namaz klanja u džamiji, jer je to jedno od glavnih odličja vjere (še’airul-islam), a u skladu s navedenim će ići i ostali ‘ibadeti poput davanja zekata i sadake i posta, tajno i javno.

Ovaj hadis je u skladu sa hadisom: „Najvrijedniji namaz je onaj kojeg čovjek klanja kod svoje kuće izuzev farz-namaza (el-mektuba)!“ (Sahihul-Buhari, br.7290.; Sunen, el-Nesa’i, br.1599.; Musned, Ahmed b. Hanbel, br.21622-21643-21666.; Sahih, Ibnu Huzejme, br.1204.)“ (Pogledaj: Džem’ul-Vesa’il fi šerhil-Šema’il, bab: Salatul-tetavvu’i fil-bejti – na čijem početku stoji sljedeće: Riječ „el-Tetavvu’“ se odnosi na sve namaze mimo farz-namaza poput pritvrđenih namaskih sunneta, mustehabb namaza i ostalih namaza poput duha-namaza itd..)

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Hakija Kanurić

Islamski pravnici su uobičajili da u poglavlju o dženaza-namazu tretiraju sva pitanja vezana za tijelo umrlog, stoga je prikladno ovom prilikom progovoriti o propisu obdukcije sa šerijatskog aspekta. Obdukcija ili autopsija je medicinska procedura koja podrazumijeva otvaranje i seciranje mrtvog tijela radi proučavanja ili utvrđivanja uzroka i procjene svake bolesti ili ozljede kojoj je eventualno umrla osoba bila izložena, a isto tako ima i edukativnu ulogu u spoznaji uzroka nastanka i razvoja bolesti. Medicinski specijalisti koji izvode obdukciju zovu se patolozi.

Ova znanost poznata je od davnina, a islamski učenjaci, poput Ibn Džema’ el-Kenania, Dželaluddina es-Sujutija i Hasana Atarile, autori su vrijednih dijela u toj oblasti. Ponekad i islamski pravnici koriste konstatacije patologa u svrhu pojašnjenja fikhskog propisa. Tako naprimjer, neki pravnici smatraju da stavljanje surme u oči kvari post, a svoj stav obrazlažu tvrdnjom patologa da između oka i grla postoji spoj.

U našem vremenu postoje tri osnovna razloga zbog kojih se pristupa obdukciji, i prema njima se obdukcija klasira u tri vrste:

● Edukativno-naučna obdukcija, obavlja se s ciljem podučavanja studenata medicine ili u naučnoistraživačke svrhe.

● Sudsko-medicinska obdukcija, obavlja se s ciljem kriminalističke obrade i prikupljanja što više podataka o načinu i okolnostima smrti.

● Patološka obdukcija, obavlja se s ciljem objašnjavanja prirode nastanka i razvoja bolesti te patoloških procesa koji su doveli do smrti bolesnika i otkrivanja raznih infektivnih bolesti, kako bi se na osnovu tih podataka liječili drugi i kako bi se uzele adekvatne mjere prevencije raznih epidemija i suzbijanja bolesti.

Mišljenja islamskih učenjaka o dozvoli i propisanosti ove tri vrste obdukcije su različita, stoga je potrebno izložiti njihove stavove i argumente kako bismo uočili i prepoznali ispravno mišljenje.

Edukativno-naučna obdukcija

Da li je obduciranje umrle osobe s ciljem upoznavanja ljudskog tijela i načina funkcioniranja organa opravdano i dozvoljeno šerijatom, pitanje je po kojem učenjaci imaju različite poglede:

Prvo mišljenje: Obdukcija tijela s ciljem poučavanja je dozvoljena i nema smetnje da studenti medicine to prakticiraju. Ovo mišljenje preferirao je Kolegij islamskog prava u Mekki na svojoj desetoj redovnoj sjednici, a dokazi su sljedeći:

● Fikhsko pravilo po kojem se u slučaju suprotstavljanja dviju koristi, tako da obje nije moguće ostvariti, daje prednost većoj. U ovom slučaju suprotstavljena je korist umrlog, koja se ogleda u tome da se njegovo tijelo ne skrnavi, s jedne strane, i s druge strane, korist edukativne obdukcije kroz koju studenti medicine razvijaju svoje sposobnosti i postaju kompetentniji u liječenju ljudi. Korist umrlog je individualna, dok je korist obdukcije opća, a korist opće prirode preferira se nad posebnom. Drugim riječima kazano, skrnavljenje tijela umrlog je nepoželjno, ali je šteta neznanja u medicini veća i ima opći karakter, stoga se tolerira manja šteta radi otklanjanja veće. Slične primjere navodili su klasični islamski pravnici. Poznati učenjak hanefijskog mezheba El-Kasani rekao je: “Desi li se da trudnica umre, a dijete u njenoj utrobi se vrti, ako prevladava mišljenje da je dijete živo, rasjeći će se i otvoriti njen stomak, jer iskušani smo sa dvije nedaće pa ćemo izabrati manju, a rezanje stomaka umrle majke je manja nedaća od uništenja živog djeteta.” (Bedaius-sanai, 5/129.)

● U slučaju prijeke potrebe dozvoljeno je jesti meso umrlog, ako je to jedini način da živi sačuva svoj život, analogno tome dozvoljena je obdukcija putem koje se povećava mogućnost da se sačuvaju mnogi životi.

Drugo mišljenje: Obdukcija tijela s ciljem poučavanja je zabranjena, a na to upućuju sljedeći argumenti:

● Kur’anski ajet: “Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali; dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mnogima koje smo stvorili.” (Prijevod značenja El-Isra, 7.) Ajet ukazuje da je Uzvišeni Gospodar ukazao počast ljudskoj vrsti i uzdigao je nad brojnim stvorenjima, a to sve implicira zaštitu ljudskog tijela od svakog skrnavljenja za vrijeme života i nakon smrti.

● Hadis Aiše, radijallahu anha, u kojem se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao: “Slomiti kost mrtvome isto je kao slomiti je živome!” (Bilježe Ahmed, br. 24730, Ebu Davud, br. 3207, i Ibn Madže, br. 1616, hadis je vjerodostojan po ocjeni Albanija, dok je Arnaut preferirao da su ovo riječi Aiše, radijallahu anha.)

● Hadis Abdullaha ibn Jezida, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio masakriranje. (Buharija, br. 5516)

● Hadis Ebi Mersada, radijallahu anhu, u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne sjedite na kaburima i ne klanjajte prema njima!” (Muslim, br. 972.) Ako je puko sjedenje na kaburu zabranjeno, još je preče da bude zabranjeno sječenje tijela.

Treće mišljenje: Obdukcija na tijelu nevjernika je dozvoljena, za razliku od tijela vjernika koje nije dozvoljeno obducirati s ciljem edukacije. Ovo mišljenje preferira Vijeće velikih učenjaka Saudijske Arabije, a može se potvrditi ajetom u kojem Uzvišeni Allah o nevjernicima kaže: “A koga Allah ponizi, niko ga ne može poštovanim učiniti; Allah ono što hoće radi.” (Prijevod značenja El-Hadždž, 18.) Čast nevjernika nije poput časti vjernika, jer je nevjernik sam sebe ponizio svojim nevjerstvom, stoga i njegovo tijelo nema počast kakvu ima tijelo vjernika.

Promatrajući dokaze sva tri mišljenja, uočit ćemo da prvo mišljenje gradi svoj dokaz na koristi koja se ostvaruje obdukcijom, dok se drugo mišljenje oslanja na predaje koje potvrđuju zabranu skrnavljenja ljudskog tijela od kojih je najizravnija zabrana masakriranja. Međutim, upotreba hadisa koji upućuje na zabranu masakriranja kao argument zabrane obdukcije može biti polemična, jer postoji bitna razlika između motiva i okolnosti maskriranja zabranjenog u spomenutom hadisu i motiva i okolnosti obdukcije. Masakriranjem se želi skrnaviti tijelo mejita s ciljem osvete, iživljavanja i sličnih pobuda, kao što se dešava u ratovima kada borci ostvare pobjedu te se nakon toga svete neprijatelju sličnim postupcima, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio mudžahide da to ne čine, dok se obdukcija čini s potpuno drugim ciljem. Ovoj replici može se prigovoriti da se obdukcijom, iako se razlikuje od masakriranja u svom povodu, ipak skrnavi tijelo umrlog.

Uzimajući u obzir predaje koje ukazuju na zabranu skrnavljenja tijela mejita, s jedne strane, i potrebu za ovom vrstom obdukcije i koristi koje se njome ostvaruju, s druge strane, preferira se ograničena dozvola, tj. dozvola uz uvjete kojima se ograničava dozvola edukativne obdukcije na mjeru za kojom postoji stvarna potreba, njene negativnosti se minimiziraju, a pravo mejita se nastoji zaštititi u što većoj mjeri. Ti uvjeti su, kao što su učenjaci koji su dozvolili edukativnu obdukciju naveli, sljedeći:

● Ako se radi o tijelu poznate osobe, uvjetuje se da postoji njegova lična dozvola prije smrti da se na njegovom tijelu može vršiti obdukcija, ili da to dozvole njegovi nasljednici nakon smrti, s tim da se neće pristupiti obdukciji tijela vjernika, osim u slučaju prijeke potrebe.

● Obavezno je seciranje tijela minimizirati prema stvarnoj potrebi, kako se ne bi poigravalo sa tijelima mrtvih. Naprimjer, ako je potrebno izvršiti obdukciju glave, nije dozvoljeno obducirati ostale dijelovi tijela, poput medicinara koji se specijaliziraju za očne bolesti, u potrebi su za obdukcijom oka, a ne ostalih dijelova tijela.

● Tijela mrtvih žena obducirat će žene, a muškaraca muškarci.

● Obavezno je da se svi dijelovi tijela nakon obdukcije zakopaju.

Sudsko-medicinska i patološka obdukcija

U slučaju postojanja nejasnoća i sumnji oko uzroka smrti određene osobe i načina na koji je umrla, pristupa se sudsko-medicinskoj obdukciji, putem koje se ustanovljava da li je smrt bila prirodna ili ne i šta je njen stvarni uzrok.

Primarni interes patološke ili medicinske obdukcije jeste spoznaja uzroka nastanka i razvoja bolesti koja je dovela do smrti bolesnika, što ima veliku ulogu u suzbijanju bolesti i razvoju adekvatnih sredstava liječenja i preventivne zaštite. Velika većina savremenih učenjaka stanovišta je da su ove dvije vrste obdukcije dozvoljene. Fetve o dozvoli izdali su brojni pojedinci kao i kolektivne institucije za fetve, od kojih su: Kolegij islamskog prava sa sjedištem u Mekki i Vijeće velikih učenjaka Saudijske Arabije.

Izučavajući propis sudsko-medicinske i patološke obdukcije, Vijeće velikih učenjaka Saudijske Arabije došlo je sa sljedećim zaključkom: “Vijeće je stanovišta da se prihvatanjem ove dvije vrste obdukcije ostvaruju brojne koristi na polju sigurnosti i pravde te zaštite zajednice od epidemičnih bolesti, a negativnost narušavanja časti obduciranog leša nestaje u tim brojnim, potvrđenim i općim koristima. Stoga, Vijeće konsenzusom potvrđuje dozvolu ove dvije vrste obdukcije, svejedno vršile se na tijelu osobe čija je krv zaštićena ili ne.” (Proglas br. 47)

Dakle, okosnica dozvole ove dvije vrste obdukcije jeste mnoštvo koristi i pozitivnosti koje se putem nje ostvaruju, a općeg su karaktera i vraćaju se na cjelokupno društvo te se stoga preferiraju nad individualnom koristi, odnosno pravu mrtvaca da se njegovo tijelo ne skrnavi. Najistaknutije koristi sudsko-medicinske obdukcije su sljedeće:

● Zaštita sudske presude od pogreške, jer ukoliko se obdukcija ne obavi, mogućnost da sudija pogriješi je veća zbog nepostojanja dokaza da je smrt bila prirodna ili je posljedica kriminalnog djela.

● Zaštita općeg interesa ljudske zajednice, jer se putem obdukcije ostvaruje sigurnost u društvu otkrivanjem i kažnjavanjem onih koji na zemlji siju nered.

Kao dokaz dozvole može poslužiti i fikhsko pravilo koje glasi: “Sve što je neophodno za ostvarenje vadžiba (vjerske obaveze) je isto tako vadžib.” Primjena ovog pravila na sudsko-medicinsku obdukciju uočava se kroz činjenicu da je Uzvišeni Allah propisao i naredio pravdu i sud po njoj, a to je ostvarivo samo uz mogućnost otkrivanja i identifikacije zlikovaca, u čemu obdukcija ima veliku ulogu. Uzvišeni Allah najbolje zna…

El-Asr

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Hakija Kanurić

Prisustvovanje sahrani nemuslimana je pitanje koje su razmatrali klasični učenjaci, ali je u ovom vremenu taj fenomen postao aktuelniji zbog pomiješanosti muslimana s nemuslimanima i zastupljenosti velikog broja muslimana u neislamskim zemljama. Pitanje je posebno bitno konvertitima, novim muslimanima čija bližnja familija pripada nekoj drugoj vjeri, jer u slučaju smrti nekog od njih ostaju u nedoumici kako postupiti. Mišljenja učenjaka o mnogim detaljima ove mesele su identična, dok o nekima imaju oprečne stavove. Kroz nekoliko narednih citata iz govora učenjaka upoznat ćemo njihova gledišta i argumente, a zatim ukazati na tačke konsenzusa i razilaženja.

Šejhu Munedžidu postavljeno je pitanje o ovoj problematici na koje je dao opsežan odgovor pa ću ga prenijeti u neznatno skraćenoj verziji. Pitanje je glasilo: ”Ja sam nova muslimanka, jedna moja rodica je umrla a bila mi je jako bliska, stoga želim znati o propisu prisustvovanja sahrani u crkvi. Neću izgovoriti nijednu riječ od onoga što oni govore u svojim molitvama, samo bih otišla da prisustvujem i promatram?”

Na što je šejh odgovorio: Elhamdulillah.

Prvo: Muslimanu nije dozvoljeno pratiti sahranu nevjernika, makar mu bio bližnja rodbina, jer pratiti sahranu je pravo koje ima musliman kod drugih muslimana i to je vrsta ukazivanja pažnje, počasti i naklonosti, koju nije dozvoljeno ispoljiti prema nevjerniku. Kada je umro Ebu Talib, amidža Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, on je naredio Aliji, radijallahu anhu, da ga zakopa, a Resulullah nije pratio njegovu sahranu niti je prusustvovao njegovom ukopu, pored toga što je Ebu Talib, kao što je poznato, u mnogim situacijama štitio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Pridodamo li tome Poslanikove osobine, kao što su suptilnost, milost, dobrota i dobročinstvo, znat ćemo da ga nije spriječilo da prisustvuje Ebu Talibovoj sahrani ništa drugo do njegova smrt u nevjerstvu. Štaviše, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Doista ću moliti za tebe oprost sve dok mi se ne zabrani!”, da bi nakon toga bio objavljen ajet: “Vjerovjesniku i vjernicima nije dopušteno da mole oprosta za mnogobošce, makar im bili i rod najbliži, kad im je jasno da će oni stanovnici Džehennema biti” (prijevod značenja Et-Tevbe, 113), i ajet: “Ti, doista, ne možeš uputiti na Pravi put onoga koga ti želiš uputiti” (prijevod značenja El-Kasas, 56). (Bilježi El-Buhari, br. 3884, i Muslim, br. 24)

U drugoj predaj koju bilježe Ebu Davud (br. 3214) i En-Nesai (br. 2006) navodi se da je Alija, radijallahu anhu, kazao: “Rekao sam Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Doista je tvoj amidža, zalutali starac, umro!’, a Resulullah je na to kazao: ‘Idi i ukopaj svoga oca.’“

Islam, pored svog poziva i podsticaja na čuvanje rodbinskih veza i ljubazno ponašanje prema rodbini, presijeca naklonost (vela) između vjernika i nevjernika, tako da zabranjuje sve oblike naklonosti, a dozvoljava sve oblike dobročinstva i lijepog postupanja u kojima nema naklonosti prema njima.

Imam Malik govorio je: ”Musliman neće gasuliti (kupati) svog oca nakon smrti, ako umre kao nevjernik, niti će ga pratiti, niti spuštati u kabur, osim ako strahuje da će ostati neukopan, kada će ga ukopati.” (El-Mudevena, 1/ 261)

U knjizi hanbelijskog mezheba Šerhu muntehal-iradat (1/347) navodi se: ”Musliman neće gasuliti nevjernika, zbog zabrane da se prema nevjernicima ispoljava naklonost. Time se veliča i čisti nevjernik pa je stoga zabranjeno, poput zabrane da mu se klanja dženaza. Predaja u kojoj se spominje da je Alija, radijallahu anhu, gasulio Ebu Taliba nije vjerodostojna. Rekao je Ibn Munzir: ‘U vezi sa gasuljenjem mušrika ne postoji sunnet koji bi se slijedio! U predaji od Alije spomenut je samo ukop! Također, musliman neće nevjernika stavljati u kefine, neće za njega doviti i neće mu pratiti dženazu, jer je Uzvišeni Allah rekao: ‘Ne prijateljujte s ljudima koji su protiv sebe Allahovu srdžbu izazvali‘ (prijevod značenja El-Mumtehane, 13). Musliman će ga samo zakopati, ako nema nikog od nevjernika da to učini, kao što je učinjeno sa nevjernicima ubijenim na Bedru, zakopani su u zapuštenom bunaru…” (Šerhu muntehal-iradat, 1/347)

Stalnoj komisiji za fetve u Saudijskoj Arabiji postavljeno je sljedeće pitanje: “Kakav je Allahov propis po pitanju prisustvovanja sahrani nevjernika, kao što je to postao politički običaj i općeprihvaćena praksa?”

Odgovor: ”Ako među nevjernicima ima onih koji će zakopati svoje mrtve, muslimani ih neće zakopavati, niti će sudjelovati zajedno sa nevjernicima i pomagati pri tome, niti će im se dodvoravati prisustvovanjem sahrani, shodno političkim običajima, jer takvo nešto nije poznato u praksi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao ni u praksi pravednih halifa. Naprotiv, Uzvišeni Allah je zabranio Svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da stoji nad kaburom Abdullaha ibn Ubejja ibnu Selula zbog njegovog nevjerstva: ‘I nijednom od njih, kad umre, nemoj molitvu obaviti, niti sahrani njegovoj prisustvovati, jer oni u Allaha i Njegovog Poslanika ne vjeruju i kao nevjernici oni umiru.’ (Prijevod značenja Et-Tevbe, 48.) Ako, pak, ne postoji niko od nevjernika ko bi ga sahranio, tada će ga musliman sahraniti, kao što je Poslanik postupio sa poginulima na Bedru i sa svojim amidžom Ebu Talibom, kada je umro, tj. rekao je Aliji: ‘Idi i ukopaj ga!”’ (Fetaval-Ledžne, 9/10)

Drugo: Prisustvovanje sahrani nevjernika u crkvi je daleko teže od samog praćenja sahrane; jer to prisustvo podrazumijeva slušanje nevjerstva i batila (laž). Tu činjenicu zapostavili su oni koji su dozvolili prisustvovanje sahrani uz uvjet da se ne učestvuje u ceremonijama koje se tamo obavljaju, jer samo prisustvo, gledanje i slušanje nevjersta i laži je zlo koje nije dozvoljeno činiti. Uzvišeni Allah je kazao: “On vam je već u Knjizi objavio: kad čujete da Allahove riječi poriču i da im se izruguju, ne sjedite s onima koji to čine dok ne stupe u drugi razgovor, inače, bit ćete kao i oni. Allah će, sigurno, zajedno sastaviti u Džehennemu licemjere i nevjernike.” (Prijevod značenja En-Nisa, 140) U komentaru ovog ajeta, El-Kurtubi, Allah mu se smilovao, rekao je: “Allahove riječi: ‘…ne sjedite s onima koji to čine dok ne stupe u drugi razgovor”, tj. mimo nevjerstva, ‘inače, bit ćete kao i oni’. Ovim se ukazuje na obavezu izbjegavanja grješnika kada ispolje kakvo zlo, jer ko ih ne izbjegava zadovoljan je njihovim djelom, a zadovoljstvo nevjerstvom je nevjerstvo. Rekao je Uzvišeni Allah: ‘…inače, bit ćete kao i oni’. Svako ko se pridruži društvu koje čini grijehe, a ne iskaže osudu tih grijeha, saučesnik je s njima u grijehu i zlu. Kada ljudi govore ono što je grijeh ili ga čine, potrebno je da se iskaže negodovanje, a ako nije u stanju poricati i negirati, potrebno je da ih napusti, kako se na njega ne bi odnosio ovaj ajet.

Prenosi se od Omera ibnu Abdul-Aziza, radijallahu anhu, da je zatekao skupinu ljudi koji su konzumirali alkohol, te mu je rečeno o jednom među njima da posti. Tada Omer ukori tog postača i prouči mu ovaj ajet: ‘…inače, bit ćete kao i oni’, tj. zadovoljstvo grijehom je grijeh. Zbog toga se onaj ko čini grijeh i onaj ko je njime zadovoljan kažnjava kaznom grješnika, tako da svi zajedno budu kažnjeni. Ipak, počinilac grijeha i onaj ko je time zadovoljan nisu potpuno identični, međutim ovdje se sudi po vanjštini u kojoj su slični, kao što se kaže: Drug se za drugom povodi!” (El-Kurtubi)

Hanefijski učenjak Džessas u svom djelu Ahkamul-Kur’an (2/407) o istom ajetu kaže: “U ovom ajetu je dokaz da je obavezna dužnost poricati zlo onom ko ga čini, te da je ispoljavanje negodovanja vid poricanja zla, ako se ono već ne može otkloniti. Ajet također implicira izbjegavanje druženja sa počiniocima grijeha i napuštanje takvog društva, sve dok se ne prođu tog zla i ne ostave ga.”

Sve ovo jasno nam ukazuje da je prisustvovanje obredima sahrane u crkvi veliko zlo, jer podrazumijeva slušanje riječi nevjerstva, prisustvovanje novotariji i prešućivanje istih, uz to što se samim prisustvovanjem sahrani ukazuje počast i naklonost nevjerniku, kao što je već kazano.

Uzvišenog Allaha molimo da nas i vas učvrsti i uputi.” (Završen citat Munedžida, fetva br. 145532, u djelimično skraćenoj formi)

Iz ovog citata uočili smo da su malikijski i hanbelijski mezheb stanovišta da muslimanu nije dozvoljeno prisustvovati sahrani nevjernika iako se radi o roditelju ili bližoj rodbini, dok hanefijski i šafijski mezheb to dozvoljavaju. U jednoj od kapitalnih knjiga hanefijskog mezheba El-Mebsut (2/99) navodi se: “Nema smetnje da musliman gasuli svog oca nevjernika kada umre i da ga pokopa, kao što smo ranije pojasnili da je gasul sunnet umrlih sinova Ademovih, a nevjernik je pored svog nevjerstva jedan od njih. Djetetu koje je u islamu, pohvalno je da čini dobročinstvo svom roditelju pa i ako je mušrik. Rekao je Uzvišeni Allah: ‘Mi smo svakog čovjeka zadužili da bude dobar prema roditeljima svojim.’ (Prijevod značenja El-Ankebut, 8.) Ajet se odnosi na roditelja mušrika, kao što na to upućuju Allahove riječi: ‘A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovome svijetu, velikodušno ponašaj.’ (Prijevod značenja Lukman, 15.) Vid dobročinstva i lijepog odnosa prema njemu jeste da ga okupa i zakopa nakon smrti. Kada je umro Ebu Talib, Alija, radijallahu anhu, došao je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i obavijestio ga, a Poslanik mu reče: ‘Idi i okupaj ga, stavi u kefine i zakopaj i ništa drugo ne čini dok me ponovo ne sretneš!’ Alija dalje kazuje: ‘Kada sam se vratio njemu, upućivao je za mene dove koje su mi draže od crvenih deva.’ (Ovu predaju slabom su ocijenili El-Bejheki i En-Nevevi, El-Medžmu, 5/144)

Seid ibn Džubejr, Allah mu se smilovao, govorio je: ‘Jedan čovjek je upitao Ibn Abbasa, radijallahu anhuma: ‘Moja majka je umrla kao kršćanka!’, a Ibn Abbas mu reče: ‘Okupaj je, stavi u kefine i ukopaj!’ (Ibn Ebi Šejbe, br. 11969 ) Seid, također navodi da je majka El-Harisa ibn Ebu Rebia umrla kao kršćanka, pa je pratio njenu sahranu zajedno sa skupinom ashaba (Ibn Ebu Šejbe, br. 11964).” (El-Mebsut, 2/99)

Hanefijski učenjaci također naglašavaju da ako umrli ima rodbinu nemuslimane koji će ga pripremiti za sahranu i sahraniti, preče je da musliman to prepusti njima kako bi s njim postupili kao što postupaju sa svojim mrtvima. (El-Babirti, El-Inaje, Šerhul-Hidaje, 3/227)

Imam En-Nevevi, veliki autoritet šafijskog mezheba, kaže: “Muslimanu nije pokuđeno pratiti sahranu svog bližnjeg iako je nevjernik, to je Šafija izravno naglasio u sažetku Muzenija.” (El-Medžmu, 5/281)

Zaključak

Nakon svih navedenih citata u kojima su navedena mišljenja učenjaka i njihovi dokazi, možemo zaključiti sljedeće:

Učenjaci su složni da:

● Muslimanu nije dozvoljeno tražiti oprost i doviti za onog ko umre u nevjerstvu.

● Muslimanu nije dozvoljeno učestvovati u nevjerničkim dovama i vjerskim obredima.

● Muslimanu nije dozvoljeno pratiti sahranu nevjernika koji nije od njegove bliske rodbine ili ne postoji bliska veza među njima, poput bračnih drugova.

● Muslimanu je propisano da sahrani nevjernika ukoliko to nema ko drugi učiniti.

Učenjaci imaju oprečna mišljenja o propisu prisustvovanja muslimana sahrani nevjernika ako se radi o bliskoj rodbini: hanefijski i šafijski mezheb to dozvoljava, dok malikijski i hanbelijski mezheb to zabranjuje.

Nema sumnje da je muslimanu preče ne izlagati se svim spornim stvarima koje su učenjaci naveli obrazlažući zabranu prisustvovanja sahrani nevjernika. Ukoliko nedolazak na sahranu roditelja nevjernika ili bliskog rođaka uzrokuje veću štetu od spomenute, takvo stanje ide u prilog stavu hanefija i šafija i preferira njihov mezheb, kojemu isto tako ide u prilog vjerodostojna predaja od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojoj se navodi da je ustao kada je pored njega proneseno tijelo mrtvog jevreja, na što je neko od prisutnih kazao: ”To je jevrejski sprovod!”, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Zar nije ljudska duša?” (El-Buhari, br. 1250, i Muslim, br. 961) Pa kako je tek ako se radi o duši oca, majke ili bliskog rođaka?

Ako musliman prati sahranu bližnjeg nevjernika, vodit će računa da ne učestvuje u vjerskim obredima nemuslimana i da ih izbjegava, a svojim prisustvom će nijjetiti upotpunjavanje prava na dobročinstvo i rodbinsku vezu, stajanje uz porodicu u njenoj nedaći, jačanje veze sa rodbinom i izbjegavanje krutosti i osornosti prema njima koja bi se osjetila u slučaju njegovog odsustva u sličnim prilikama.

Uzvišeni Allah najbolje zna.

Asr, br. 47.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Safet Kuduzović

Za muslimana ne postoji veća blagodat od dosljednog slijeđenja Poslanikovog, sallallahu alejhu ve sellem, sunneta. To je, ustvari, obligatna dužnost svakog vjernika. Enes b. Malik kaže: “Suprugama Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, došla su trojica ljudi da pitaju o njegovom ibadetu, ali im se, kada im je odgovoreno, to učinilo nedovoljnim, te su rekli: ‘Gdje smo mi u odnosu na Poslanika, sallallahu alejhu ve sellem? Njemu su oprošteni svi prošli i budući grijesi!‘ Tako jedan od njih reče: ‘Ja ću stalno noći provoditi u namazu!‘ ‘A ja ću stalno postiti, i nikako neću prekidati!‘, reče drugi. ‘A ja ću se potpuno ustegnuti od žena, i nikako se neću ženiti!‘, reče treći. Nakon toga došao je Poslanik, s.a.v.s., i rekao: ‘Vi ste oni koji su rekli tako i tako? Tako mi Allaha, ja sam bogobojazniji i pobožniji od vas, ali i ja postim i jedem, klanjam noću i spavam, i ja se ženim. A ko napusti moj sunnet, ne pripada meni!‘“ (Buhari, br. 5063, i Muslim, br. 1401)

Ibn Omer prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Bit će ponižen i obezvrijeđen svako ko se suprotstavi mojoj naredbi.” (Ahmed, 2/92, i Ibn Ebi Šejbe, 4/216, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Irvaul-galil, 5/109)

Međutim, u iznimnim situacijama, u hadisima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nazire se spoljašnja oprečnost koja zbog nedovoljnog poznavanja šerijatskih postavki biva pogrešno shvaćena od velikog broja ljudi. Nemoguće je da Allahov Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, izgovori dva kontradiktorna hadisa. Kontradiktornost nastaje u ljudskom razumu zbog nepotpunog shvatanja dotičnih hadisa, a nikako zbog istinske oprečnosti među njima.

Pitanje oko čijeg propisa postoje prividno oprečni argumenti je pitanje dobrovoljnog namaza nakon ikindije. Imam Buhari i Muslim prenose od Ebu Seida el-Hudrija da je rekao: ”Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: ‘Nema namaza poslije sabaha pa sve dok se sunce ne popne (dok na horizontu ne odskoči za dužinu koplja), niti namaza poslije ikindije dok sunce ne zađe.”

Citirani hadis aludira na zabranu obavljanja dobrovoljnih namaza nakon sabahskog i ikindijskog farza. Međutim, postoje druga, autentična predanja koja ukazuju na to da je, ipak, dozvoljeno klanjati nakon ikindije.

Imam Buhari, br. 590, bilježi da je Aiša kazala: “Tako mi Onoga koji je (Muhammeda) uzeo, (Muhammed) nije izostavljao klanjanje dva rekata (nakon ikindije) sve dok se nije susreo sa Allahom, a on se sa Uzvišenim Allahom nije susreo dok mu ovaj namaz nije otežao. On je u bolesti mnoge svoje namaze klanjao sjedeći” – (Aiša) je mislila na dva rekata poslije ikindije.
“Vjerovjesnik sallallahu alejhi ve sellem, klanjao je te namaze, ali ih on nije klanjao u džamiji, bojeći se opterećenja za svoje sljedbenike. On je volio ono što je za njih lagano.”

U drugom predanju kod Buharije, br. 591, i Muslima, br. 835/299, stoji da je Aiša rekla svome sestriću Urvi: “Vjerovjesnik sallallahu alejhi ve sellem, nije nikada kod mene propustio dvije sedžde (dva rekata) poslije ikindija-namaza.”
U trećoj verziji kod imama Buharije, br. 592, i Muslima, br. 835/300, od Aiše stoji: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ni tajno ni javno napuštao klanjanje dva rekata namaza, i to: dva rekata prije sabaha i dva rekata poslije obavljenog ikindija-namaza.”
U jednoj verziji kod imama Buharije, br. 593, i Muslima, br. 835/301, od Aiše, stoji: “Vjerovjesnik sallallahu alejhi ve sellem, nije mi nikada došao poslije ikindije a da (po dolasku) nije klanjao dva rekata.”
Postoje i druga predanja od majke vjernika Aiše koja ukazuju na isti smisao.

Neki učenjaci smatraju da je spomenuta zabrana ograničena isključivo na izlazak i zalazak sunca. Ovu činjenicu potkrepljuju narednim hadisima:

Enes b. Malik prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne klanjajte pri izlasku i zalasku sunca. Ono izlazi i zalazi između šejtanskih rogova, a klanjajte između toga šta želite.” (Ebu Ja’la, 7/220, Dija u El-Muhtare, 5/255. Imam Ibn Hadžer i šejh Albani ovo predanje smatraju dobrim. Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, 1/624)
Bilježe imami Buhari, br. 583, i Muslim, br. 828, da je Ibn Omer rekao da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Ne stremite (ne ciljajte) sa svojim namazom izlazak sunca niti njegovo zalaženje!”
(‘Urve) je kazao: ”Pričao mi je Ibn Omer i rekao da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izjavio: ‘Kada se pojavi obrva (rub) sunca, odgodite klanjanje namaza dok se ono ne uzdigne, a kada zađe (donja) obrva sunca, odgodite namaz dok ono potpuno ne zađe!”

Po mišljenju ovih učenjaka, hadisi koji govore o zabrani namaza pri zalasku sunca su, ustvari, pojašnjenje hadisa u kojem se navodi općenita zabrana obavljanja namaza nakon ikindije.

U sunnetu postoji treći hadis koji pomiruje prividno neusklađena značenja prethodno citiranih predanja.

Naime, Alija prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio namaz nakon ikindije, osim ako je sunce visoko (iznad horizonta). (Ebu Davud, 1274, Ebu Ja’la, 1/329/411. Imam Ibn Hazm, hafiz Iraki i Ibn Hadžer ovo predanje smatraju vjerodostojnim. Vidjeti: El-Muhalla, 2/271, Tarhut-tesrib, 2/172, Fethul-bari, 2/76)

Ibnul-Munzir kaže: “Vjerodostojnost ovog hadisa je potvrđena kod islamskih učenjaka, on ima dobar lanac prenosilaca.” (Vidjeti: El-Evsat, 2/388)

Citirano predanje aludira na to da se zabrana klanjanja poslije ikindija-namaza odnosi samo u slučaju kada sunce počne mijenjati svoju boju i padati prema horizontu, a ne dok je još visoko iznad njega. Spomenuti hadis je najjasniji argument po ovom pitanju. Nedvosmisleno je precizirao vrijeme u kojem je dozvoljeno i vrijeme u kojem je zabranjeno klanjati namaze. Postupanje po ovom predanju neminovno uzrokuje prihvatanje svih hadisa koji se prenose u vezi s ovim pravnim pitanjem, dok postupanje po hadisima opće zabrane obavljanja namaza nakon ikindije ili postupanje po predanjima koja zabranjuju namaz izričito pri zalasku sunca, rezultira odbacivanjem vjerodostojnog hadisa koji prenosi Alija od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Od velikog broja ashaba prenosi se da su nakon ikindija-namaza klanjali dva rekata, a tako su činili :

Alija b. Ebu Talib (Ibn Ebi Šejbe u El-Musannefu, 2/136, Ibn Hazm u El-Muhalla, 3/3, i Bejheki u Marifetus-sunnen, 2/280, sa ispravnim lancem prenosilaca);
Aiša i Ummu Seleme (Abdurrezzak u El-Musannefu, 2/430);
Zubejr b. El-Avvam i Abdullah b. Zubejr (Ibn Ebi Šejbe u El-Musannefu, 2/134);
Ebu Ejjub el-Ensari (Abdurrezzak u El-Musannefu, 2/430 i Ibn Ebi Šejbe u El-Musannefu, 2/135-136. Šejh Albani je ovu predaju ocijenio ispravnom. Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, 7/1/528);
Ebu Derda’ (Taberani u El-Kebiru, 17/53, i Ibn Hazm u El-Muhalla, 3/4, sa ispravnim lancem prenosilaca);
Enes b. Malik (Ibn Hazm u El-Muhalla, 3/3);
Zejd b. Halid el-Džuheni (Abdurrezzak u El-Musannefu, 2/431);
El-Munkedir (Abdurrezzak u El-Musannefu, 2/429);
Ibn Abbas je upitan o namazu poslije ikindije, pa je odgovorio: “Ko može, neka nakon svakog propisanog namaza klanja dva rekata.” (Fakihi u Ahbaru Mekke, 1/257, sa dobrim lancem prenosilaca)

Ibn Omer je izjavio: “Ja klanjam kao što sam vidio svoje drugove da klanjaju. Ja nikome ne bih zabranjivao da klanja što god bude ko htio, bilo noću bilo danju, samo da time ne namjerava izlazak sunca, a ni njegov zalazak.” (Buhari, 589)

Ebu Ishak je upitao Ebu Džuhajfu, ashaba Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o klanjanju dva rekata nakon ikindije, a on je odgovorio: “Ako ti ne budu koristili, neće ti naštetiti.” (Ibn Ebi Šejbe u El-Musannefu, 2/136, sa dobrim lancem prenosilaca)

Šurejh je upitao Aišu o namazu poslije ikindije, pa je ona odgovorila: “Klanjaj! Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je tvome narodu namaz pri izlasku sunca.” (Ahmed, 6/145. Šejh Albani je ovo predanje ocijenio ispravnim. Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, 7/3/1426 )

Od brojnih tabiina također se prenosi da su klanjali poslije ikindije. Od njih su: Ebul-Šasa’, Esved b. El-Jezid, Šekik b. Seleme, Hišam b. ‘Urve, Amr b. Mejmun, Tavus b. Kejsan, Ebu Burde b. Ebi Musa, Ebu Bekr b. Ebi Musa, Mesruk, Šurejh, Ibnul-Musejjib. Ova predanja su uglavnom zabilježena u Musannefu Ibn Ebi Šejbe i Abdurrezzaka.

Mnogi islamski učenjaci su pod različitim izgovorima zabranili namaz poslije ikindije. Jedni kažu da je to vrijedilo eksplicitno za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, drugi smatraju ovaj propis dokinutim, treći kažu da, shodno pravilima islamske jurisprudencije, zabrana biva preferirana nad dozvolom, četvrti smatraju da se radi o naklanjavanju podnevskih sunneta, peti spominju konsenzus o zabrani namaza nakon ikindije. Međutim, nijedno od spomenutih mišljenja ne može osporiti autentične hadise i praksu prvih generacija. Što se tiče konsenzusa o zabrani, on je, uistinu, neprihvatljiv, jer prethodno citirana predanja od ashaba i tabiina ukazuju na to da nema ni govora o jednoglasnom mišljenju učenjaka po ovom pitanju. Ibn Hadžer el-Askalani odbacio je izjavu imama En-Nevevija koji navodi konsenzus pravnika po ovom pitanju, rekavši: “Konsenzusu koji je spomenuo (imam En-Nevevi) ne ide u prilog činjenica da je skupina učenjaka iz odabranih generacija dozvolila namaz poslije ikindije. To je, također, stav Davuda i Ibn Hazma od sljedbenika bukvalističke pravne škole.” (Vidjeti: Fethul-bari, 2/71).

Što se tiče namaza poslije sabaha, najpreče je postupati po općoj zabrani koja se navodi u prethodno spomenutom hadisu u kojem stoji: “Nema namaza poslije sabaha sve dok se sunce ne popne.” Dakle, nakon sabaha ne treba klanjati opće nafile sve dok sunce ne odskoči za jedno koplje (oko 15-tak minuta nakon njegovog izlaska), a Allah najbolje zna.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Bilal Dervišić

U vezi sa istihara-namazom često se postavlja pitanje da li postoje određena mjesta ili vremena u kojima se obavlja istihara-namaz? Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije odredio posebno mjesto niti vrijeme za obavljanje ovog namaza, te s te strane sva islamska ulema dozvoljava obavljanje istihara-namaza na bilo kojem mjestu i u bilo koje vrijeme, naravno, sa izuzetkom mjesta i vremena za koje su došli posebni dokazi o zabranjenosti obavljanja bilo kojeg namaza.

Mjesto obavljanja istihara-namaza

Što se tiče mjesta, pa sva Zemlja (kao planeta) je čista i ona se kao takva smatra mesdžidom, kako se i spominje u hadisu koji bilježi imam Buharija u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zemlja mi je učinjena mesdžidom (mjestom za klanjanje) i čistećom (simbolično čišćenje prilikom uzimanja tejemmuma).” (1).

Mjesta na kojima je zabranjeno klanjati su:

– na uzurpiranom zemljištu,

– u mezarjima,

– na smetljištima,

– u klaonicama,

– u torovima deva,

– u kupatilima,

– na središtima puteva,

– na krovu Kabe,

– u crkvama,

– na svakom mjestu gdje je šejtansko okupljalište,

– u džamiji Dirar, tj, džamija koji je sagrađena da pravi razdor među muslimanima,

– i u mjestima gdje je Uzvišeni Allah spustio Svoju kaznu na prijašnje narode.

Kaže imam Nevevi: “Obavljanje namaza na uzurpiranom zemljištu je haram po konsenzusu uleme.” (2)

Bilježi imam Ibn Madže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Na sedam mjesta zabranjeno je obavljati namaz: na krovu Kabe, u mezarju, na smetljištu, u klaonici, u kupatilu, u toru deva i na sredini puta.” (3).

Bilježi imam Muslim od Ebu Hurejre da je rekao: “Putovali smo sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, te smo prespavali sabah-namaz i nismo se probudili dok sunce nije izašlo, pa je Poslanik, sallallhu alejhi ve sellem, rekao: ‘Neka svako potjera svoju jahalicu, ovo mjesto je šejtansko okupljalište’, i ne htjede klanjati. Udaljili smo se od ovog mjesta, a zatim je zatražio vodu, abdestio se, klanjao sunnet, a zatim je proučen ikamet i klanjali smo sabah.” (4) Kaže imam Nevevi: “Sva ulema je složna da je zabranjeno klanjati na mjestima u kojima obitava šejtan, kao što su magacini i prodavnice alkohola, kafane, crkve, sinagoge… (5)

U komentaru Allahovih riječi za džamiju Dirar: “Tiunjojnemojnikadanamazobaviti” (6), Ibn Kesir kaže: “Ovo je zabrana Allahovom Poslaniku i cijelom islamskom ummetu da u takvoj džamiji klanjaju.” (7)

Bilježi Buharija od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao za narode koji su pogođeni Allahovom kaznom: “Ne ulazite u njihove nastambe, jer se bojim da vas ne pogodi kazna koja je i njih pogodila” (8)

Napomena: Oko zabrane obavljanja namaza na pojedinim mjestima, koja smo spomenuli, islamski pravnici nisu zauzeli jedinstven stav, tako da, npr., jedan dio uleme dozvoljava obavljanje namaza u crkvi ili uzurpiranom zemljištu i sl., ali mi se ovdje nećemo zadržavati navodeći dokaze i mišljenja svakog od njih.

Vrijeme obavljanja istihara-namaza

Što se tiče vremena, dozvoljeno je obavljati namaz u bilo kojem vremenu osim u tri (odnosno pet vremena, zavisno kako ih želimo podijeliti), a ta vremena su:

1- poslije sabaha do izlaska sunca,

2- u toku izlaska sunca pa dok sunce ne odskoči na visinu koplja (oko 15 min),

3- dok je sunce u zevalu (u podne),

4- poslije ikindija-namaza pa do zalaska i

5- prilikom zalaska sunca.

Bilježi imam Buharija od Ebu Seida el-Hudrija, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema namaza poslije sabaha sve dok sunce ne izađe i nema namaza poslije ikindije sve dok sunce ne zađe.” (9)
Bilježi imam Muslim od Ukbe ibn Amira, radijallahu anhu, da je rekao: “Tri su vremena u kojima nam je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da klanjamo i da u njima ukopavamo svoje umrle: kada sunce izlazi pa sve dok se ne podigne, kada je sunce u zenitu sve dok malo ne pređe i kada Sunce počne da zalazi.” (10)

Ova dva hadisa su dokaz da nije dozvoljeno obavljati namaze u spomenutim vremenima, međutim, napominjemo, da ni ovdje nije zaobiđeno da su se islamski pravnici razišli kada je u pitanju strogost zabrane, razlog zabrane, ispravnost namaza ako se obavi u ovim vremenima, da li je zabrana namaza u ovim vremenima povezana za vrijeme ili sam čin namaza, da li to važi sa svakog i na svakom mjestu, odgovore na ova pitanja ostavljamo za drugi put.

Pitanje: Da li se nafila- namazi sa povodom mogu klanjati u ovim vremenima?

Možemo kazati da je ispravnije mišljenje da je dozvoljeno klanjati nafile sa razlogom ili povodom u spomenutim vremenima, kao što je namaz prilikom pomračenja Sunca ili Mjeseca, tehijjetul-mesdžid, dženaza itd.

Što se tiče našeg namaza, istihara-namaza, ulema ima podijeljeno mišljenje jer su ova vremena blizu jedna drugih (dozvoljeno i zabranjeno) i nije prijeko potrebno obavljati istiharu baš, naprimjer, između ikindije i zalaska sunca, kao da se tada dogodi pomračenje Sunca i to se ne može odgoditi.

Međutim, jedni ipak podržavaju dozvoljenost ako je velika žurba i potreba za istiharom.

Kaže šejhu-islam Ibn Tejmije: “Nafile sa povodom dozvoljeno je obavljati u zabranjenim vremenima, po ispravnijem mišljenju uleme…, pa svi namazi s povodom bi nas prošli ako bismo čekali da prođe ovo vrijeme, zato ćemo ih obaviti, kao što je tehijjetul-mesdžid, namaz prilikom pomračenja, poslije abdesta, a također i istihara-namaz ako se radi o nečemu hitnom.” (11)

Kaže šejh Ibn Usejmin: “Ulema nema zajednički stav po pitanju obavljanja nafila u zabranjenim vremenima: poslije ikindije i sabaha, jedni to zabranjuju dok drugi dozvoljavaju, a ispravno je da je namaze sa povodom dozvoljeno obavljati u ovim vremenima kao što je tehijjetul-mesdžid, dva rekata poslije tavafa, istihara-namaz, kao i namaz prilikom pomračenja.” (12)

,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

Ostali članci iz serijala:

ISPRAVNO SHVATANJE I OBAVLJANJE ISTIHARA-NAMAZA (1. dio) – Jezičko i terminološko značenje istihare

ISPRAVNO SHVATANJE I OBAVLJANJE ISTIHARA-NAMAZA (2. dio) – Dokumentacija i vjerodostojnost hadisa o istihara-namazu

ISPRAVNO SHVATANJE I OBAVLJANJE ISTIHARA-NAMAZA (3. dio) – Komentar hadisa o istihara-namazu

ISPRAVNO SHVATANJE I OBAVLJANJE ISTIHARA-NAMAZA (4. dio) – Radi čega se klanja istihara-namaz

ISPRAVNO SHVATANJE I OBAVLJANJE ISTIHARA-NAMAZA (5. dio) – Status istihara-namaza

Bilješke:

(1) Sahihu Buhari, 438.

(2) Medžmua, 3/164

(3) Sunen Ibn Madže, 747, (hadis daif).

(4) Sahihu Muslim 1593.

(5) Medžmua 3/162.

(6) Sura Tewbe, 108.

(7) Tefsir Ibn Kesir, 2/510.

(8) Sahih Buhari, 4425.

(9) Sahih Buhari, 586.

(10) Sahihu Muslim, 831.

(11) Medžmua fetava, 23/210.

(12) Fetava nurun ala derb, 18/372.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/