Piše: Husnija Sarkić.
Liječenje bolesti koje prouzrokuju džini podrazumijeva istjerivanje džina iz tijela oboljele osobe. To liječenje sprovodimo učenjem (određenih dijelova) Kur’ana oboljelom. Allah, dželle – še’nuhu, je rekao: „Mi objavljujemo u Kur’anu ono što je lijek i milost vjernicima, a zulumćarima on samo povećava propast.“ (El – Isra, 82)

II POGLAVLJE : RUKJA-LIJEČENJE KUR’ANOM

Postupak liječenja Kur’anom nazivamo rukja. Šire značenje rukje i njen propis objašnjeni su u ovom poglavlju.

FILOLOŠKO ZNAČENJE RUKJE
Rukja – Dolazi od glagola reka – opčiniti, (op)začarati; dati zapis (amulet)
Er – raki : onaj koji uči rukju,
Rukja – tj. avveze, te’viz – Moliti spas od Boga, zaštititi, tražiti utočište.
„Rukja je traženje utočišta / utjecanje. Ovo je govor lingvista / jezičara.“

TERMINOLOŠKO ZNAČENJE
Neki kažu da je rukja: „Utjecanje (isti’aza) za oboljelog od vrućice, padavice i drugih bolesti.“ Navodi Ibn Kajjim el – Dževzi hadis kojeg bilježi Ebu Davud u svome Sunenu, da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Nema rukje osim za urok ili otrov ili ubod (ubod škorpije i svega otrovnog).“ (Ibn Kajjim El – Dževzi, Zadul – me’ad fi hedji hajril – ibad, Muessesetu – rrisale, Mektebetu El-Menaru el- islamijjetu, Bejrut, 1987., IV/168. (Bilježi ga Ebu Davud ( 3888 ) u poglavlju o medicini)
Rukju obuhvataju: kratke dove preporučene samo za rukje, propisani zikr, određeni, ali i svi ajeti iz Kur’ana, posredništvo (tevessul), kao i određene radnje uz učenje, poput držanja ruke na oboljelom, pljuckanje, puhanje i slično.
Tako možemo reći da je rukja: „Utjecanje Kur’anom, dovama i propisanim zikrom, za očuvanje zdravlja ili za otklanjanje bolesti.“ (Hasan b. Ahmed El – Feki, Ahkjamu el-edvijetu fi eš-šeri’ati el-islamijeti, str. 445. Ovo značenje ulema nije spomenula u tekstovima, ali njihov govor o tome upućuje na ovakvo definisanje.)
„Neki kažu da je rukja dova, posredovanje, tražeći njome od Allaha, dželle – še’nuhu, lijek bolesnom i ozdravljenje.“

Dakle, u definisanju termina rukje postoje tri smjera koja je određuju:
-ono što je sačinjava (ajeti iz Kur’ana, propisane dove i zikr),
-ko je čini i kome je čini (sam sebi i drugima) i
-zbog čega je čini (zbog koje bolesti je uči, npr. sihra, sar’a, i sl.).
„U djelu Tejsiril – azizil – hamid se navodi da se rukja čini Kur’anom, Allahovim lijepim imenima i svojstvima, dovama upućenim Njemu, utjecanjem (s ovim) Njemu, Jedinom, Koji nema druga, i da to nije širk, niti zabranjeno, već je to čak pohvalno ili dozvoljeno.“

DOZVOLJENOST RUKJE
U pogledu dozvoljenosti, dvije su vrste rukje:
-dozvoljena
-zabranjena.
Potvrđenost rukje nalazimo u sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i ona je dozvoljena. A što se tiče zabranjene rukje, ona se odnosi na njen karakter, a ne suštinu.

DOKAZI DOZVOLJENOSTI RUKJE IZ SUNNETA:
Džibril, alejhi-sselam, je učio rukju Allahovom Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Muslim bilježi hadis od Aiše, radijallahu ‘anha, da je rekla: „Kada bi se razbolio Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, Džibril mu je činio (učio) rukju.“ (Muslim, 4/1718)
Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je učio rukju sebi i nekom iz svoje porodice. Hadis od Aiše, radijallahu ‘anha, da je rekla: „Kada bi se razbolio neko do njegove porodice, Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, bi puhao u njega (ili je rečeno pljuckao), uz učenje „El-Mua’vvizat“, tj. sura Ihlas, Felek i Nas.“ Kao i hadis koji bilježi Buharija od nje, radijallahu ‘anha, da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, „kada bi pošao spavati puhao u svoje ruke uz učenje sura “Kul huvallahu ehad” i “El-Mua’vvizetejn” (El-Felek i En-Nas) zatim bi se potrao po licu i po čitavom tijelu dokle je mogao dohvatiti.“
Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je učio rukju drugima. „Preneseno je od Osmana ibn Ebu el-Asa, radijallahu ‘anhu, da je rekao: “Kada me Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, imenovao za namjesnika Taifa počelo mi se dešavati nešto čudno u namazu, nisam znao ni šta klanjam. Kad sam to vidio, zaputio sam se Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Rekao mi je: “Ibn Ebi el-As?” Rekao sam: “Da, Allahov Poslaniče!” Rekao je: “Otkud ti ovdje?” Rekao sam: “Allahov Poslaniče, nešto mi se dogodi u namazu i ne znam šta klanjam!” Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, reče: “To je šejtan. Približi se!” Približio sam se, sjedio sam na koljenima. Udario me rukom u prsa, pljucnuo u moja usta i rekao: “Izlazi, Allahov neprijatelju!” To je uradio tri puta. Nakon toga je rekao: “Idi sada, radi svoj posao!” Rekao je Osman, radijallahu ‘anhu; “Uistinu, mislim da mi nije više dolazio.“ (Ibn Madže, 2/1175. Autor djela Ez-Zevaid je rekao: „Lanac prenosilaca je vjerodostojan.)
Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je naređivao učenje rukje. Bilježi Imam Buhari u svom Sahihu, u Knjizi o medicini, u poglavlju o liječenju od urokljivog oka hadis da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, vidio u kući Ummi Seleme, radijallahu ‘anha, robinju, na kojoj su se primijećivali tragovi uroka (oka), pa je naredio: „Ona je urečena, učite joj rukju!“ I rekao je Esmi bint Umejs, u vezi njene djece: „Učite im rukju!“ (Sahihul – Buhari, Kitabu et –tibbi, poglavlje o liječenju od urokljivog oka, hadis: 5738, 5739, El-feth (10/210), Muslim (1725/4, 1726) fi kitabi – sselam.)
I kada je pitan o rukji, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: „Ko od vas može koristiti svome bratu, neka to učini!“( Sahihu Muslim (4/1726)
Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je preporučio i ratificirao slučajeve učenja rukje od drugih osoba. „Preneseno je od Haridže ibn Es – Salta, rahimehullah, a on od svoga amidže, radijallahu ‘anhu, da je došao Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i primio islam. U povratku je prošao pored ljudi među kojima je jedan bio okovan u gvožđe, bio je lud. Njegova porodica je rekla: „Čuli smo da je vaš prijatelj došao sa velikim dobrom, imate li kakvog lijeka za ovog?“ Učio mu je Fatihu kao rukju, pa je ozdravio. Dali su mu stotinu ovaca. Došao je ponovo Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i sve mu ispričao, pa je rekao: „Da li si učio nešto drugo?“ Rekao je: „Ne.“ Rekao je: „Uzmi ih, teško onom ko se hrani neispravnim rukjama, ti si zaradio ispravnom rukjom.“ U drugoj predaji stoji: Učio mu je Fatihu kao rukju, tri dana ujutro i naveče. Kad god bi završio Fatihu sabrao bi pljuvačku i pljucnuo.“ (Bilježi ga Ebu Davud. Imam Nevevi ga je ocjenuo vjerodostojnim u svom djelu El – Ezkar, str.87.)
Postoje još mnogi hadisi koji jasno upućuju na dozvoljenost učenja rukje. Gornjim predajama naveo sam po jedan od hadisa koji nas uče da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, bio podvrgavan tretmanu rukje, učio rukju samome sebi i drugima, naređivao učenje rukje i preporučivao, odnosno odobravao rukju.

STAV I PRAKSA ISLAMSKIH UČENJAKA KOJI DOZVOLJAVAJU RUKJU
Imam Ahmed, rahimehullah, je liječio od džinske padavice. Nakon što mu je halifa Mutevekkil poslao nekog čovjeka da mu javi da je jedna njegova robinja opsjednuta džinom, „imam Ahmed je izvadio drvene papuče za abdest, sa kaiševima od palmine kore, dao mu ih i rekao: “Idi halifinoj kući, sjedi robinji pored glave i reci džinu: Poručio ti je Ahmed, da li ti je draže izaći iz te žene ili biti udaren sedamdeset puta ovim papučama?” Čovjek je otišao, sjeo pored njene glave i rekao što mu je imam Ahmed rekao da kaže. Tada mu se džin javio iz te žene i rekao: “Slušam i pokoravam se. Kada bi nam Ahmed zabranio boravak u Iraku, mi ne bismo boravili u njemu. On se pokorio Allahu, a ko se pokori Allahu, pokorava mu se sve.” Džin je izišao iz sluškinje, smirila se i djecu rodila. Nakon Ahmedove, rahimehullah, smrti džin se ponovo vratio. Mutevekkil je pozvao Mirvezija, rahimehullah, i sve mu ispričao. Mirvezi, rahimehullah, je uzeo iste te papuče i otišao kod nje, ali mu se džin iz nje javio i rekao: “Neću izaći iz nje, neću te poslušati, niti od tebe naredbu primiti. Ahmed ibn Hanbel se pokorio Allahu pa nam je naređeno da mu se pokorimo.“ (Akamu el-merdžan, str.115.)
Prenosi Ibn el-Kajjim, rahimehullah, govoreći da je Ibn Tejmijje često liječio od džina. Rekao je: „Vidio sam našeg šejha, rahimehullah, poslao je jednog čovjeka da kaže džinu: “Rekao ti je šejh da izađeš jer to nije dozvoljeno pa bi oboljela osoba ozdravila. Ponekad se lično obraćao džinu. U nekim slučajevima džin je bio neposlušan pa ga je istjeravao udarcima nakon čega se bolesnik budio neosjećajući bol. Ja i drugi smo to često viđali. Naročito često je učio na uho oboljelom ajet: „Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete vratiti?“ (El-Mu’minun, 115)
Ibn Tejmijje, rahimehullah, govoreći o nekoj vrsti rukje, koja je namjenjena za šejtanski dodir je rekao da je ona od najboljih djela, koji su radili vjerovjesnici, alejhimusselam, i iskreni vjernici, jer su oni uvijek otjeravali (odbijali) šejtane od Ademovih potomaka, s onim što je Allah propisao. (Medžmu’ul – fetava, 19/56)
Šejhul – islam, Ibn Tejmijje, rahimehullah, također navodi da je liječenje oboljele osobe od džinske padavice „dozvoljeno i pohvalno, a u nekim slučajevima može biti i obavezno pomoći onome kome je nanesena nepravda, jer naređeno nam je pomoći nevoljniku ukoliko smo u stanju. Ukoliko bolesnik ozdravi dovom, zikrom, naredbom ili zabranom džinima, udaranjem, grđenjem, proklinjanjem ili sličnim govorom cilj je postignut, bez obzira što to podrazumijeva oboljevanje nekih džina ili njihovu smrt.“

SUPROTNA MIŠLJENJA
Drugi tekstovi se suprotstavljaju gore navedenim:
Rekao je Abdullah ibn Mes’ud, radijallahu ‘anhu,: „Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da je rekao: „Zaista su rukja, zapisi i vračanje širk.“ (Musned, Ahmed b. Hanbel ( 1/381 , Sunen Ebu Davuda)
U podužem hadisu od Ibn Abbasa, radijallahu ‘anhu, o onima koji će ući u Džennet bez polaganja računa i patnje, stoji da su oni opisani kao: „Oni koji nisu tražili da im se uči rukja.“ I ovaj hadis je muttefekun ‘alejh.
I hadis od Mugire ibn Šu’be, radijallahu ‘anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: „Ko koristi kauterizaciju (žigosanje) ili bude tražio da mu se uči rukja, on je čist od tevekkula – oslonca na Allaha, dželle – še’nuhu.“
Ovo su glavni dokazi onih koji zabranjuju rukju, a na ove tekstove se oslanjaju i oni koji je smatraju mekruh (pokuđenom). (Ibn Hadžer El – A’skalani, Fethul – Bari bišerh Sahihil – Buhari, 10/222)

ODGOVOR ONIMA KOJI ZABRANJUJU RUKJU
„Njihovo zabranivanje rukje se odnosi na rukje nerazumljivim riječima (koje nemaju značenje) jer može u njim biti kufra, ili one koje su bile upotrebljavane u vremenu prije islama, čija je karakteristika bila da su pripisivali ozdravljenje rukji, tj. uzroku (sebebu), a ne onom ko je dao taj uzrok (musebbib), a On je Allah. I ovo je validan odgovor na dokaze s hadisima od Ibn Mesu’da i Mu’gire, radijallahu ‘anhuma, da je to ubjeđenje iz vremena prije islama, bez tevekkula (oslonca) na Allaha, dželle – še’nuhu, a što se tiče rukje u kojoj ima širka, jasno je da je zabranjena.“
Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kada je upitan o rukjama u predislamsko doba, je rekao: „Pokažite mi (na uvid) te svoje rukje.! Nema smetnje (dozvoljena je) u rukji u kojoj nema širka.“ (Sahihu Muslim, 4/1727, Kitabu – sselam, poglavlje o dozvoljenosti rukje, hadis 2200.)
Spominje se na kraju (nekog) govora od Ibn Mes’uda, radijallahu ‘anhu, da je odgovorio (nekoj ženi): „Dovoljno ti je da govoriš ono što je uvijek govorio Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: „ezhibil-be’se rabbe-nnasi, išfi ente Šafi“ gdje je jednu vrstu rukje zabranio, a drugu dozvolio.
Prethodno spomenuti dokazi upućuju na to da rukja nije samo dozvoljena, već čak i pohvalna.
Rukja je dozvoljena po konsenzusu islamske uleme (Idžmaul-ulema’) ako zadovoljava uvjete valjanosti rukje, koje navodi Ibn Hadžer. U četvrtom poglavlju ovog rada biće riječi o šartovima ispravnosti rukje.

VRSTE RUKJE
U pogledu postizanja cilja, dvije su vrste rukje:
-rukja koja se uči radi ozdravljenja, nakon što neka osoba oboli i
-rukja koja se uči preventivno, radi zaštite, imunizacije i sprečavanja oboljenja. (Štulanović Muharem, Liječenje Kur’anom od ograjisavanja, sihra-vradžbine i uroka, str. 68.)

VAŽNOST RUKJE I NJENE PREDNOSTI
Kada bi naš brat bio napadnut od neprijatelja ili nekog zalima, da li bi smo mu pomogli? Kaže Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: „Ko od vas može koristiti svome bratu, neka to učini!“
Važnosti rukje su sljedeće:
-njome izvršavamo naredbu pružanja pomoći onome ko je u nevolji, a Allah, dž.š., nam je to naredio,
-liječenje onim što su propisali Allah i Njegov Poslanik, zamjena je za širk i njegove pristalice,
-liječenje pravovaljanom rukjom je lijep čin u da’vi,
-učenjem rukje će i džini prije spoznati istinu, za razliku od sahirskih spletki,
-učenje rukje je šerijatski utemeljena alternativa svim drugim vidovima liječenja.

Nastavit će se inšallah…

Prvi put objavljeno: utorak, 24 Ožujak 2009 04:43

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Emir Demir.
U jezičkoj terminologiji pod takmičenjima se podrazumijeva prednjačenje i prestizanje. U šerijatskoj terminologiji odnose se na ugovor o natjecanju između dvije osobe ili dva tima u naučnom, vojnom ili sportskom domenu, radi spoznaje onoga ko prednjači u odnosu na onoga ko zaostaje.Takmičenja se u islamu dijele na tri vrste:

1. Utemeljena (šerijatom propisana) takmičenja. Ova takmičenja su dozvoljena i propisana Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, hadisima, kao što se navodi u hadisu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu: ”Nema takmičenja osim u papcima, strijelama i kopitama” (deve, strijele i konji).

Dozvoljenost uzimanja naknade (nagrade) iz ove vrste takmičenja:
Kada je o ovome riječ, postoji više situacija:
a) Da naknada bude data od halife, što je dozvoljeno po konsenzusu učenjaka. Od Ibn Omera prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao da se takmiče dvojica na konjima i pobjedniku je dao nagradu. (Ahmed, El-Bejheki i dr.)
b) Da naknada dolazi od obojice takmičara. Oko ovoga postoji razilaženje.
-Veliki dio učenjaka dozvolio je ovakva takmičenja pod uvjetom postojanja (muhallila), tj. treće osoba koja ulazi u natjecanje takmičarima, koja može i da dobije i da izgubi, npr. obje strane su platile po 100 KM, ali da bi takmičenje bilo ispravno, ulazi treći koji ništa ne plaća. Pa ako taj treći pobijedi, uzima naknadu, a ako ne, ništa ne plaća. Njegovo ime je muhallil (formalni takmičar čije prisustvo šerijatski dozvoljava ovakav vid takmičenja). Dokaz je: ”Ko uvrsti trećeg konja među dva konja koja se utrku, bivajući potpuno siguran da će pobijediti, onda je to kocka, a ako nije sasvim siguran, onda nije kocka.” Međutim, ovaj hadis je slab.
– Predaja od imama Ahmeda, Ibn Tejmijje i Ibn El-Kajjima, da muhallil nije uvjet i da je dozvoljeno da se takmiče dvojica, pa kada jedan pobijedi, nosi sav ulog. Ovo mišljenje je odabrano.
c) Da naknada dolazi od neke osobe koja ne učestvuje u igri. Prioritetno u odnosu na prethodna mišljenja ovakav postupak mora biti dozvoljen.
d) Da samo jedan takmičar daje naknadu. Također, nema smetnje jer je prioritetno (analogijom) dozvoljeno u odnosu da naknada bude data od dvojice.
Zaključak: Dozvoljeno je uzeti naknadu apsolutno, makar to bilo u smislu klađenja i kocke, jer šerijat je u pogledu ovoga dao olakšicu.
2.Zabranjena takmičenja
Svako takmičenje koje nanosi štetu vjeri, ostavljanjem obaveznog ili činjenjem zabranjenog, ili nanosi štetu u materijalnom smislu, kao što su tijelo, imeci i čast, zabranjeno je šerijatom.
a) Utrka automobilima, čije su štetne posljedice općepoznate.
b) Boks, jer nanosi štete tijelu.
c) Igre i takmičenja iz kojih se rađa netrpeljivost, pristrasnost i partijašenje. Ukoliko je nogomet povod netrpeljivosti i cjepkanja muslimana, onda je zabranjen. Ukoliko nema ovih zapreka, onda je nogomet dozvoljen.
d) Takmičenja u kojima se traži otkrivanje stidnih mjesta.
e) Takmičenja u kojima se za cilj uzimaju određene slike.
f) Takmičenja u kojima se zlostavljaju životinje itd.
Propis o uzimanju naknade iz ove vrste takmičenja: Apsolutno je zabranjeno uzimati naknadu, svejedno dolazila naknada s jedne, obje strane, ili od trećeg lica…

3. Dozvoljena takmičenja – svako takmičenje iz kojeg proizilazi korist, a sa sobom ne nosi štetu.
a) takmičenje u trčanju,
b) plivanju,
c) na biciklima,
d) podizanju tegova,
e) hrvanju,
f) nogomet u kojem nema šerijatskih zapreka,
g) igre koje koriste djeca. U osnovi su dozvoljene ukoliko sa sobom nose korist, a nema štete.

Regulatori dozvoljenosti:
I. da nema štete u smislu ostavljanja dozvoljenog ili činjenja zabranjenog;
II. da nema štete u materijalnom smislu: imeci, časti i tijela;
III. da onaj koji je obavezan šerijatskim propisima (mukellef) ne bude pretjerano sklon ovim igrama, jer je maloljetnom dozvoljeno ono što nije punoljetnom i pametnom.

Propis o uzimanju naknade iz ove vrste takmičenja:
a) Nema smetnje ukoliko naknada/nagrada dolazi od halife.
b) Da ulog dolazi od obje strane – ovo je zabranjeno, jer je dozvoljeno samo prema onome kako je to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ograničio.
c) Da dolazi od neke treće osobe. Veći broj islamskih učenjaka to zabranjuje zbog prethodnog hadisa. Ibn El-Kajjim kaže da ovakva takmičenja u malom obimu podstiču na pretjeranu sklonost njima. Međutim, ispravnije je mišljenje da je dozvoljeno, jer ukoliko je dozvoljeno primiti naknadu od imama, kao treće osobe, dozvoljeno je primiti je i od bilo koje druge strane koja direktno ne sudjeluje u takmičenju.
d) Da naknada dolazi od jednog takmičara. Ovakav postupak je bliži zabrani nego dozvoli analogno gledajući prethodni slučaj.

Priredio: Emir Demir, prof. fikha

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Elvedin Pezić

Učenje ili slušanje Kur’ana trebalo bi da bude svakodnevna navika i običaj muslimana. U tom slučaju čovjeku je neophodno da poznaje propise sedžde-tilavet koja se u Kur’anu ponavlja na više mjesta, bez obzira da li se radilo o učaču ili onome koji sluša učenje Kur’ana. Primijetio sam da na našem jeziku ne postoji, barem koliko je meni poznato, studija u kojoj je detaljnije razmatrana ova tematika, stoga sam odlučio da sakupim osnove ovog poglavlja koje bi trebao poznavati svaki musliman, bez detaljnih iznošenja i citiranja mezhebskih stavova i bez iznošenja pravnih rasprava u pogledu određenih pitanja vezanih za ovo poglavlje, kako ova studija ne bi prerasla u knjigu, a sve to u želji da muslimanima olakšam shvatanje ovog poglavlja.

Za ovaj ibadet, sedždu-tilavet, vezuju se mnogi propisi i adabi koji su često velika nepoznanica muslimanima, zato sam i odlučio da sakupim osnovne propise i adabe o ovoj tematici, izostavljajući u tome propise koji su manje bitni.

Ovu skromnu studiju sam, kako bi korist bila veća i kako bi bila shvatljivija onima koji je budu čitali, podijelio u tri poglavlja:

Prvo poglavlje:
Opći propisi vezani za sedždu-tilavet
Drugo poglavlje:
Propisi sedžde-tilavet u namazu
Treće poglavlje:
Neki propisi iz svakodnevnice vezani za ovo poglavlje

Šta je sedžda-tilavet?
Sedžda-tilavet je zaseban ibadet koji se manifestira činjenjem jedne sedžde, koja se formom ne razlikuje od sedžde u namazu, koju čini učač Kur’ana ili onaj koji sluša učenje Kur’ana druge osobe u momentu kada u Kura’nu naiđe na mjesto sedžde-tilavet. (Definicija autora izrečena na osnovu iščitavanja ove tematike u želji da se početnicima i onima koji slabije poznaju ovu tematiku približi shvatanje ovog ibadeta.

U pravnoj enciklopediji kažu: “Islamski učenjaci imaju zajednički stav da je sedžda-tilavet samo jedna sedžda.” (Mevsu’atu el-fikhije, 24 tom, str. 221.)

Vrijednost sedžde-tilavet
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Kada učeći Kur’an sin Ademov naiđe na sedždu pa je učini, šejtan se udalji i zaplače govoreći: ‘Teško meni, čovjeku je naređena sedžda pa ju je učinio i za to će biti nagrađen Džennetom, a meni je naređena sedžda pa sam je odbio učiniti i zato ću biti kažnjen Džehennemom.” (Muslim od Ebu Hurejre, r.a)

Po mišljenju nekih učenjaka, svi argumenti u kojima se spominje vrijednost sedžde općenito i vrijednost praktikanata ove sedžde ujedno su i dokazi za vrijednost sedžde-tilavet, a to su: sedžda je razlog brisanja grijeha i povećanja čovjekove deredže na ahiretu, čovjek je najbliže svome Gospodaru kada je na sedždi, vrijeme sedžde je blagoslovljeno i u njemu se primaju dove, i mjesto tijela kojim se čini sedžda neće izgorjeti u Džehennemu. (Tejsirur-Rahman fi ahkami sudžudit-tilaveti, str. 4.)
Prvo poglavlje

Opći propisi vezani za sedždu-tilavet

1-Pravni status sedžde-tilavet
Na samom početku, musliman treba znati pravni status sedžde-tilavet, naročito ako u obzir uzmemo činjenicu da je bilo učenjaka koji su kazali da je sedžda-tilavet obaveza – vadžib, što znači da je grješan onaj ko je ne izvrši.
Islamski učenjaci, općenito, imaju jednoglasan stav da je ibadet činjenja sedžde-tilavet propisan.
Jednoglasan stav učenjaka o tome prenijeli su mnogi učenjaci:
Kazao je imam En-Nevevi: “Islamski učenjaci u pogledu propisanosti sedžde-tilavet imaju jednoglasan stav, s tim što se razilaze da li iz te naredbe proizlazi obaveza ili pohvalnost.” (Et-Tibjan, str. 75.)
“Islamski učenjaci imaju jednoglasan stav u pogledu propisanosti sedžde-tilavet, zbog ajeta i hadisa koji govore o tome.” ( Mevsu’atu el-fikhije, 24 tom, str. 212.)

Na propisanost ovog ibadeta, sedžde-tilavet, ukazuju mnogi kur’ansko-hadiski argumenti:
Kazao je Uzvišeni Allah: “To su ti vjerovjesnici koje je Allah milošću Svojom obasuo, potomci Ademovi i oni koje smo sa Nuhom nosili, i potomci Ibrahimovi i Israilovi, i oni koje smo uputili i odabrali. Kad bi im se ajeti Milostivog čitali, oni bi licem na tle padali i plakali.” (Merjem, 58.)
Kazao je Uzvišeni Allah: “A kad se uči Kur’an, vi ga slušajte i šutite da biste bili pomilovani.” I spominji Gospodara svoga ujutro i naveče u sebi, ponizno i sa strahopoštovanjem i ne podižući jako glas, i ne budi nemaran – oni koji su bliski Gospodaru tvome doista ne zaziru da Mu se klanjaju; samo Njega hvale i samo pred Njim licem na tle padaju.” (El-Earaf, 204-206.)
Kazao je Uzvišeni Allah: “Reci: Vjerovali u njega ili ne vjerovali, oni kojima je još prije objavljivanja njegova dato znanje padaju licem na tle kad im se on čita, i govore: ‘Hvaljen neka je Gospodar naš, obećanje Gospodara našeg se ispunilo!’ I padaju licem na tle plačući, i on im uvećava strahopoštovanje.” (El-Isra’, 107-109.)
Od Abdullaha ibn Omera, r.a., prenosi se da je kazao: ‘’U našem prisustvu Allahov Poslanik bi proučio ajet u kojem je sedžda, pa bismo svi zajedno učinili sedždu, tako da bi se stvorila gužva da neko od nas ne bi našao prostora za sedždu.” (Buharija i Muslim.)

2- Sedžda-tilavet za učača Kur’ana
Islamski učenjaci, nakon što su zauzeli jednoglasan stav da je sedžda-tilavet propisan ibadet, u pogledu pravnog statusa sedžde-tilavet za osobu koja uči Kur’an, zauzeli su različite stavove. Većina – džumhur islamskih pravnika smatrala je sedždu-tilavet pohvalnim činom. Tog stav su bili učenjaci malikijske, šafijske i bukvalističke pravne škole. Ovaj stav također je zastupao imam Ahmed u jednoj predaji od njega i tu predaju preferirala je i prihvatila u mezhebu većina učenjaka hanbelijske pravne škole. (El-Mugni. 1 tom, str. 687; El-Muhalla, 5 tom, str. 106.)
Druga skupina učenjaka smatrala je da je sedžda-tilavet obaveza – vadžib. Tog stava bili su učenjaci hanefijske pravne škole, po jednoj predaji to je bio stav imama Ahmeda, a to mišljenje odabrao je i šejhul-islam Ibn Tejmijje. (Redul-Muhtar , 5 tom, str. 429; El-Insaf, 2 tom, str. 193; Fetava el-kubra , 5 tom, str. 304.)
Smatram, a Allah najbolje zna, da je prvo mišljenje prioritetnije, iz sljedećih razloga:
1-Zbog vjerodostojnih predaja u kojima je zabilježeno da Allahov Poslanik ponekada nije činio sedždu-tilavet, niti je ukorio druge koji su u njegovom prisustvu izostavljali činjenje sedžde-tilavet. To jasno ukazuje da to nije obaveza, jer da je činjenje sedžde-tilavet bilo obaveza, on to ne bi izostavio niti bi prešutio drugima izostavljanje vadžiba.
Od Zejda ibn Sabita, r.a., prenosi se da je kazao: “Učio sam Poslaniku ‘Ve nedžmi’, i on tada nije učinio sedždu.” (Buharija.)
2- Praksa ashaba potvrđuje da su oni shvatili da sedžda-tilavet nije stroga obaveza, večćda je to pohvalna stvar, ko je učini, imat će nagradu, a ko ne učini, neće biti grješan.
Prenosi se da je Omer, r.a., jedne prilike na minberu, petkom, učio suru En-Nahl sve dok nije došao da mjesta sedžde, pa je sišao i učinio sedždu, a u tome su ga slijedili ostali. Sljedeće hutbe Omer je učinio isto, učio istu suru, a potom je kazao: ‘O ljudi, mi učimo ajete u kojim se čini sedžda, onaj ko učini sedždu, ispravno je postupio, a onaj koji ne učini, neće biti grješan. Pa Omer nije učinio sedždu.” ( Buharija.)
Kazao je imam Nevevi u komentaru ove predaje: “Ovaj Omerov postupak i njegove riječi, na ovakvom mjestu gdje je bilo mnogo ashaba, jasno ukazuje na to da su oni imali jednoglasan stav da sedžda-tilavet nije obaveza – vadžib.” (El-Medžmu’u , 4 tom, str. 62.)
3- Određeni broj učenjaka spomenuo je da je, po jednoglasnom stavu učenjaka, dozvoljeno činiti sedždu-tilavet na jahalici prilikom putovanja. Da je sedžda-tilavet bila obaveza – vadžib, ne bi je bilo dozvoljeno činiti na jahalici kao što nije dozvoljeno činiti obaveznu sedždu u namazu na jahalici. ( El-Medžmu’u , 4 tom, str. 62.)

3- Sedžda-tilavet za onoga koji (s namjerom) sluša učenje Kur’ana (ar. mustemi’a)
U pogledu propisa činjenja sedžde-tilavet za onoga koji sjedi radi slušanja Kur’ana, islamski učenjaci imaju jednoglasan stav da je to propisano djelo, s tim što se razilaze, kao i u prethodno spomenutom pitanju, da li je to obavaza ili ne.
Shodno tome, i u pogledu ovog pitanja ispravno je da to nije obaveza, na osnovu svih onih argumenata koje smo spomenuli dokazujući da sedžda-tilavet nije obaveza onome ko uči Kur’an.

4- Sedžda-tilavet za onoga koji bez namjere čuje učenje Kur’ana (ar. sami’a)
U pogledu osobe koja je samo čula učenja ajeta u kojem je sedžda-tilavet, ne namjeravajući slušanje Kur’ana, islamski učenjaci također su zauzeli različite stavove.
Većina učenjaka smatrala je da sedžda-tilavet nije propisana u pogledu osobe koja čuje učenje Kur’ana bez namjere. Svoj su stav argumentirali predajom Osmana, r.a., u kojoj se navodi da je jedne prilike prošao pored čovjeka koji je ljudima vazio, pa je spomenuo ajet u kojem se čini sedžda-tilavet kako bi i Osman, r.a., učinio sedždu sa njime, a on je nastavio da ide ne čineći sedždu. Kada su ga upitali o tome, kazao je: “Sedžda-tilavet je propisana onome koji sluša Kur’an.” ( Buharija-muallekan.)
To isto potvrđuje predaja Ibn Abbasa, r.a.: “Sedžda-tilavet je propisana onome ko sjedne da sluša učenja Kur’ana.” (Ibn Ebi Šejbe i Abdur-Rezak.)
Što se tiče predaje Ibn Omera, r.a.: “Sedžda-tilavet je propisana onome koji čuje učenje Kur’ana.” ( Ibn Ebi Šejbe.)
Pošto je ova predaja dvosmislena, može se razumjeti na način da se odnosi na onoga koji ciljano čuje učenje Kur’ana, kao što je to spomenuo Ibn Kudame u odgovoru na ovu predaju. (Mugni, 1 tom, str. 687.)

5- Uvjetovanje pravne čistoće – abdesta za ispravnost sedžde-tilavet
Jedno od najbitnijih pitanja u ovom poglavlju jeste i pitanje pravne čistoće, tj. da li se za ispravnost sedžde-tilavet uvjetuju isti uvjeti kao i za validnost namaza. Bitnost ovog pitanja ogleda se u tome što o njemu ovise mnoga druga pitanja u ovom poglavlju, kao što su: da li je prilikom činjenja sedžde-tilavet obaveza okretanje prema Kibli, pokrivanje stidnih dijelova tijela – stavljanje mahrame za žene, donošenje početnog tekbira i pravna čistoća – abdest.
Većina islamskih učenjaka smatrala je da se sedžda-tilavet smatra namazom i da se za njenu validnost uvjetuju isti uvjeti kao i za ispravnost namaza. Tog stava bili su učenjaci hanefijske, malikijske, šafijske pravne škole, kao i većina učenjaka hanbelijske pravne škole. (El-Bahrur-raik. 2 tom, str. 128; El-Medžmu’u, 2 tom, str.353; El-Insaf, 2 tom, str .193.)
S druge strane, šejhul-islam Ibn Tejmijje i imam Ibn Hazm smatrali su da sedžda-tilavet nije namaz i da se za validnost sedžde-tilavet ne uvjetuju isti uvjeti kao i za validnost namaza, s tim što je šejhul-islam smatrao da je prioritetnije da čovjek čini sedždu-tilavet u stanju kada ispunjava uvjete za validnost namaza, kako bi izbjegao razilaženje islamskih učenjaka. (El-Muhalla, 5 tom, str. 111; Fetava el-kubra, 5 tom, str. 304.)
Ako pažljivo pogledamo u dokaze obje skupine, vidjet ćemo da niti jedna skupina ne posjeduje jasne dokaze kojima potkrepljuje svoj stav.
Smatram, a Allah najbolje zna, da je jače i prihvatljivije mišljenje onih koji smatraju da sedžda-tilavet nije namaz i da se za njenu validnost ne uvjetuju isti uvjeti kao za validnost namaza, a to iz sljedećih razloga:
1- Ako za određenu stvar želimo reći da je obaveza, moramo za tu tvrdnju imati jasan dokaz, što nije slučaj u ovoj situaciji. Osnova je da to nije obaveza sve dok se jasnim dokazom ne potvrdi da se sedžda-tilavet smatra namazom.
2- Od Ibn Abbasa, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik učinio sedždu-tilavet u suri En-Nedžm, pa su sedždu učinili sa njim muslimani, mušrici, džinni i ostali ljudi.” (Buharija-muallekan.)
3- Prenosi se od Ibn Omera, r.a., da je sedždu-tilavet činio u stanju pravne nečistoće, dakle bez abdesta. (Buharija-muallekan.)
Ovaj stav također je preferirala i odabrala institucija Stalna komisija za fetve u Saudijskoj Arabiji na čelu sa uvaženim šejhom Abul-Azizom Ibn Bazom.
U Stalnoj komisiji kazali su: “Određeni dio učenjaka smatrao je da je sedžda-tilavet namaz. Na osnovu toga kazali su da je uvjet za ispravnost sedžde-tilavet pravna čistoća, okretanje prema Kibli, donošenje tekbira pri spuštanju i prilikom povratka sa sedžde, i predaja selama. Drugi dio učenjaka smatrao je da je sedžda-tilavet ibadet, ali da to nije namaz. Na osnovu toga su kazali da se za njenu ispravnost ne uvjetuje pravna čistoća, okretanje prema Kibli, niti ostale stvari koje smo prethodno spomenuli. Ovo mišljenje je, po nama, prioritetnije. Mi ne poznajemo dokaz na osnovu kojeg bismo kazali da je validnost sedžde-tilavet uvjetovana pravnom čistoćom, okretanjem prema Kibli. Međutim, svakako je prioritenije, ako je u granicama mogućnosti, da osoba koja čini sedždu-tilavet bude pravno čista – pod abdestom, da se okrene prema Kibli, a to sve kao bi izbjegla razilaženje učenjaka.” (Fetve Stalne komisije, 7 tom, str. 262.)

Na osnovu spomenutog možemo kazati sljedeće: Sedžda-tilavet nije namaz i za njenu validnost ne uvjetuju se isti uvjeti kao za validnost namaza. Na osnovu toga možemo kazati da je osobi koja uči (napamet) Kur’an, bez abdesta, i prouči ajet sedžde-tilavet dozvoljeno da učini sedždu-tilavet, kao što joj je dozvoljeno da učini sedždu u nekom drugom pravcu, a ne u pravcu Kible, niti je ženi u toku činjenja sedžde-tilavet obaveza nositi mahramu (pošto je ženi dozvoljeno da uči Kur’an bez mahrame), a isto tako ženi u menstrualnom ciklusu dozvoljeno je da učini sedždu ako je učila Kur’an napamet ili je slušala učenje Kur’ana.
Kada su o nošenju mahrame u toku sedžde-tilavet upitani u Stalnoj komisiji za fetve, odgovorili su:
‘’Prioritetnije je da žena čini sedždu-tilavet pokrivene glave, ali ako bi učinila sedždu-tilavet otkrivene glave, nadamo se da to nije prijestup, zato što sedžda-tilavet ne uzima iste propise kao namaz. Sedždom-tilavet se izražava poniženost i približavanje Allahu, kao što je slučaj i sa ostalim zikrovim i dobrim djelima.’’ (Fetve Stalne komisije, 7 tom, str. 263.)

6-Način obavljanja sedžde-tilavet
Jedno od najčešćih pitanja koja ljudi postavljaju iz ovog poglavlja vezano je za formu sedžde-tilavet, tj. na koji način i kao se čini sedžda-tilavet izvan namaza. U nastavku ćemo spomenuti nekoliko pitanja vezanih za način obavljanja sedžde-tilavet.

a-Ustajanje radi činjenja sedžde-tilavet
Čovjek koji uči Kur’an ili sluša učenje Kur’ana, najčešće to čini sjedeći, stoga se u ovom slučaju nameće sljedeće pitanje: Da li je takvoj osobi propisano da ustane i nakon toga učini sedždu-tilavet ili će je učiniti iz stanja u kojem se nalazi?
Islamski učenjaci – pravnici su i u pogledu ovog pitanja zauzeli različite stavove: jedni su smatrali da je osobi koja sjedi propisano da ustane i da nakon toga učini sedždu-tilavet, dok su drugi smatrali da to nije propisano.
Prvo mišljenje je zastupala izrazita većina učenjaka: hanefijska pravna škola, po jednom mišljenju, i učenjaci šafijske pravne škole, te neki učenjaci hanbelijske pravne škole, od kojih je i šejhul-islam Ibn Tejmijje. (El-Medžmu’u, 3 tom, str. 408.; Fetava el-kubra, 2 tom, str. 262.)
Drugo mišljenje zastupao je dio učenjaka šafijske pravne škole i to je jače mišljenje u mezhebu.
( El-Medžmu’u, 4 / str. 74.)
Ako pažljivo pogledamo u tekstove koje su obje skupine spomenule, vidjet ćemo da ne postoji jasan dokaz na koji bi se čovjek mogao pozvati u ovom pitanju.
Smatram, a Allah najbolje zna, da u slučaju osobe koja sjedeći uči Kur’an ne postoji jasan dokaz koji potvrđuje propisanost ustajanja prilikom činjenja sedžde-tilavet.
Kazao je imam Nevevi: “U pogledu tog pitanja (ustajanja zbog činjenja sedžde-tilavet) ne postoji validan dokaz na koji bi se moglo pozvati. Zato je preferirajuće mišljenje da to treba izbjegavati, jer je to novotarija, a mnogo je vjerodostojnih hadisa koji zabranjuju novotarije. Što se tiče predaje koju je zabilježio imam Bejheki sa svojim senedom od Ummu Seleme el-Ezdije da je rekla: ‘Vidjela sma Aišu, r.a., da je učila u Mushafu pa kada bi naišla na sedždu-tilavet, ustala bi i učinila sedždu’, ova predaja nije vjerodostojna zbog nepoznanosti Ummu Seleme el-Ezdije. A Allah najbolje zna.” (El-Medžmu’u, 4 tom, str. 74.)
Na kraju, ovaj stav također je preferirala i odabrala institucija Stalna komisija za fetve na čelu sa uvaženim šejhom Abdul-Azizom Ibn Bazom, pozivajući se u svojoj fetvi na nepostojanje dokaza koji potvrđuje propisanost tog postupka. (Fetve Stalne komisije, 7 tom, str. 265.)

b-Predaja selama nakon učinjene sedžde-tilavet
U pogledu ovog pitanja ne postoje dokazi na koje bi se čovjek mogao pozvati. Stoga je veliki broj učenjaka smatrao da predaja selama nakon sedžde-tilavet nije propisana. Tog stava bili su: učenjaci hanefijske i malikijske pravne škole, jedan rivajet u šafijskom mezhebu, po jednoj predaji, tog stava bio je imam Ahmed, i na kraju to je stav šejhul-islam Ibn Tejmijje. (El-Medžmu’u, 4 tom, str. 74.)
Smatram, a Allah najbolje zna, da ne postoji jasan dokaz koji potvrđuje propisanost predaje selama nakon sedžde-tilavet.
Kazao je šejhul-islam: “Što se tiče sedžde-tilavet ili sedžde šukra – zahvale, u pogledu toga nije preneseno od Poslanika, niti od ashaba, nešto na osnovu čega bi kazali da je u njima propisana predaja selama.” (El-Fetava, 21tom, str. 277.)
Na kraju, ovaj stav također je preferirala i odabrala institucija Stalna komisija za fetve na čelu sa uvaženim šejhom Abdul-Azizom Ibn Bazom, pozivajući se u svojoj fetvi na nepostojanje dokaza koji potvrđuje propisanost tog postupka.

c-Šta se uči na sedždi-tilavet
Učenjaci četiri pravne škole imaju jednoglasan stav da je od sunneta prilikom sedžde-tilavet da se veliča Allah istim zikrom koji se uči na sedždi u namazu, riječima ‘Subhane Rabijel-e’ala’, ili dovama koje su zabilježene u vjerodostojnim hadisima u kojima se navodi da je Allahov Poslanik tom prilikom učio:
Od Aiše, r.a., prenosi se da je rekla: ‘‘Allahov Poslanik, na sedždi-tilavet u noćnom namazu, govorio bi: “Moje lice čini sedždu Onome koji ga je stvorio, Onome koji mu je stvorio vid i sluh, Njegovom snagom i moći.” (Fetve Stalne komisije, 7 tom, str. 261.)

Od Ibn Abbasa, r.a., prenosi se da je neki došao čovjek Allahovom Poslaniku i kazao: ‘Sinoć sam sanjao kako klanjam iza jednog drveta koje je učinilo sedždu zbog moje sedžde, pa sam čuo to drvo da govori: ‘Gospodaru moj, upiši mi kod Sebe nagradu zbog nje, oprosti mi grijehe zbog nje, učini je mojom opskrbom kod Sebe i primi je od mene kao što si je primio od Svoga roba Davuda.’” Ibn Abbas je kazao: ‘‘Allahov Poslanik učio je kur’anski ajet u kojem je sedžda, pa je učinio sedždu i čuo sam ga da dovi istom onom dovom za koju je čovjek rekao da je dovilo drvo.” (Tirmizi, dobrim – hasen ocijenio ga je šejh Albani.)

Drugo poglavlje
Propisi sedžde-tilavet u namazu

1-Učenja ajeta sedžde-tilavet u situaciji kada se klanja namaz u džematu
a-Većina islamskih učenjaka smatrala je da je propisano – dozvoljeno učenje ajeta u kojima se čini sedžda-tilavet u namazima u kojima imam uči naglas.
Tog stava bili su učenjaci hanefijske, šafijske i hanbelijske pravne škole. (El-Medžmu’u, 4 tom, str. 64.)

Svoj stav argumentirali su sljedećim dokazima:
Od Ebu Rafi’e se prenosi da je rekao: ‘’Klanjao sam sa Ebu Hurejrom jacija-namaz, pa je kao imam učio ‘Izes-Semau inšekkat’ i učinio sedždu. Upitao sam ga: Kakva je to sedžda?, a on je rekao: ‘Ovu sedždu sam činio iza Ebul-Kasima i neću prestati da je činim sve dok se ponovo ne sretnem sa njim.’” (Ebu Davud, vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani.)
Imam Mesruk je spomenuo da je Osman, r.a., na jacija-namazu učio ‘Ven-Nedžmi’ pa je učinio sedždu.

b-Suprotno tome, veliki broj učenjaka smatrao je pokuđenim da imam uči ajete u kojima se čini sedžda-tilavet u namazima u kojima se uči u sebi.
Svoj stav su argumentirali činjenicom da imam ako prouči ajete u kojima se čini sedžda-tilavet, može biti u jednoj od dvije situacije: da ne učini sedždu-tilavet, a na taj način je izostavio sunnet, ili da je učini, što može uzrokovati pometnju u džematu – zbog onih koji nisu blizu imama i ne vide imama. Zato su smatrali da je prioritetnije da ostavi učenje koje uzrokuje sedždu-tilavet.. (El-Ahkam el-fikhije el-hassa bil-kur’an. str. 660.)
Svoj stav su također argumentirali činjenicom da ne postoji jasan i vjerodostojan primjer iz prakse Allahovog Poslanik da je to činio.
Smatram, a Allah najbolje zna, da je prioritetnije da imam ne uči ajete u kojima se čini sedžda-tilavet u namazima u kojima se uči u sebi, osim u situaciji ako broj džematlija nije velik i ako imam zna da džematlije znaju propis o tome i da to neće unijeti pometnju u džematu.
c-Donošenje tekbira pri činjenju sedžde-tilavet
U pogledu ovog pitanja učenjaci četiri pravne škole imaju jednoglasan stav da je propisano donošenje tekbira u situaciji kada se čini sedžda-tilavet u namazu, tekbir pri odlasku na sedždu i drugi prilikom povratka sa sedžde. (El-Mugni, 1 tom, str. 686; El-Medžmu’u, 4 tom, str. 72.)
Svoj stav su zasnovali na općim dokazima u kojima je spomenuto da je Allahov Poslanik prilikom svakog spuštanja i podizanja u namazu donosio tekbire.
Kazao je Ibn Mes’ud, r.a: “Vidio sam Allahovog Poslanika kako donosi tekbire prilikom svakog podizanja i spuštanja u namazu, te svakom sjedenju i ustajanju.” (Tirmizi, vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani.)
d-Da li će muktedija (onaj ko klanja za imamom) činiti sedždu-tilavet zbog svog učenja
U slučaju da se desi da čovjek koji klanja za imamom u namazu u kojem se uči u sebi, i on kao muktedija prouči ajete u kojima se čini sedžda-tilavet, da li je njemu u toj situaciji propisano da učini sedždu-tilavet ili ne?
Po mišljenju četiri pravne škole, čovjeku u toj situaciji nije propisano činjenje sedžde-tilavet.
Svoj stav su argumentirali riječima Allahovog Poslanika, u kojima zabranjuje da se muktedija razlikuje u svojim postupcima od imama: “Imam je postavljen da ga slijedite zato se ne razlikujte od njega. Kada donese početni tekbir, i vi to učinite, kada ode na ruku’, i vi to učinite…” (Buharija i Muslim od Ebu Hurejre, r.a.)
Po mišljenju određenog broja učenjaka, ako bi čovjek u ovoj situaciji, svjestan propisa, učinio sedždu-tilavet, njegov bi namaz bio pokvaren.
Upitan je šejh Usejmin o čovjeku koji prouči ajet u kojem se čini sedžda-tilavet u namazu koji klanja za imamom, pa je odgovorio:
“On neće činiti sedždu, zato što je slijeđenje imama obaveza – vadžib a činjenje sedžde-tilavet je sunnet. U toj situaciji kada je muktedija (klanja za imamom), nije mu dozvoljno da učini sedždu-tilavet zbog svog učenja. Ako bi to svjesno učinio, znajući da mu to nije dozvoljeno, njegov bi namaz bio pokvaren.” (Fetava islamijje, 1 tom, str. 290. )

Treće poglavlje
Neki propisi iz svakodnevnice vezani za ovo poglavlje

1-Izostavljanje ajeta sedžde-tilaveta prilikom učenja Kur’ana
Možda bi neko u želji da izbjegne činjenje sedžde-tilavet pribjegao varci izostavljanja ajeta sedžde-tilavet. U vezi s tim, ističemo sljedeće: Učenjaci tri pravne škole zauzeli su zajednički stav da je pokuđeno da se u toku učenja Kur’ana preskoči ajet sedžde-tilavet.
Više je razloga zbog kojih su učenjaci ovaj čin smatrali pokuđenim, jedna od njih jeste i da to uzrokuje izbjegavanje određenog dijela Kur’ana, što je samo po sebi pokuđeno.
2-Da li se sedžda-tilavet čini u vremenima kada je pokuđeno klanjati nafilu?
Jedno od pitanja koje veoma često može čovjeku biti potrebno jeste i pitanje: Da li se sedžda-tilavet čini u vremenima kada je pokuđeno klanjati nafilu?
Odgovor na ovo pitanje vraća se na pitanje da li je sedžda-tilavet namaz ili ne. Pošto smo preferirali mišljenje da sedžda-tilavet nije namaz i za njenu validnost se ne uvjetuju uvjeti namaza, kažemo da je dozvoljeno činiti sedždu-tilavet u vremenima kada je pokuđeno klanjati nafilu.
Ovaj stav zastupao je veliki broj učenjaka, od kojih su: učenjaci šafijske i bukvalističke pravne škole, tog stava bio je imam Ahmed u jednoj predaji od njega, a to mišljenje odabrao je i šejhul-islam Ibn Tejmijje. (El-Medžmu’u, 4 tom, str. 80.)
Stalna komisija za fetve, kada je upitana o činjenju sedžde-tilavet u vremenim kada je pokuđeno činjenje opće nafile, kazala je:
“Dozvoljeno je činiti sedždu-tilavet u vremenima kada je pokuđeno činjenje nafile, po odabranom mišljenju, zato što se na sedždu-tilavet ne odnose propisi namaza. Ako bismo prihvatili činjeniicu da se na sedždu-tilavet odnose propisi namaza, opet bi je bilo dozvoljeno činiti u tim vremenima zato što bi ta sedžda potpadala pod pojam ‘’namaza sa povodom’’ kao što je namaz pri pomračenju Sunca i Mjeseca, ili dva rekata nakon tavafa za onoga koji je obavljao tavaf u vremenu kada je zabranjeno klanjati nafilu.” (Fetve Stalne komisije, 7 tom, str. 264.)
3-Gdje spustiti Kur’an iz kojeg čovjek uči kada čini sedždu-tilavet?
Veoma često se dešava da čovjek koji uči Kur’an i prouči ajet u kojem se čini sedžda-tilavet ne zna kako da postupi sa Mushafom iz kojeg je učio, pošto treba da prilikom sedžde spusti dlanove na tlo.
Velikom učenjaku današnjice šejhu Ibn Bazu postavljeno je takvo pitanje pa je odgovorio:
“Ne postoji zapreka da se Mushaf spusti na zemlju (ćilim), ako je čisto mjesto na koje će se spustiti Mushaf, u vremenu dok čovjek čini sedždu-tilavet. Ako bi čovjek bio u mogućnosti da ga spusti na mjesto koje je uzdignuto, to bi svakako bilo propisano, ili da Mushaf iz kojeg uči da na čuvanje nekom bratu koji je u blizini, dok učač završi sa sedždom-tilavet, zato što je u tome čuvanje i veličanje Kur’ana i također, kako drugi ljudi ne bi pomislili da želi oskrnaviti svetost Kur’ana.” (Fetve šejha Bin Baza, 24 tom, str. 349.)

4-Da li činiti sedždu-tilavet kada se čuje učenje Kur’ana na kaseti, komjuteru i sl.?
Također, od propisa koji mogu svakodnevno biti potrebni muslimanu, a vezani su za ovo poglavlje jeste i pitanje: Da li činiti sedždu-tilavet kada se čuje učenje Kur’ana na kaseti, komjuteru i sl.?
U pogledu tog pitanja šejh Bin Baz kazao je: “Nije propisano da sedždu-tilavet čini onaj koji sluša osim u slučaju kada to učini i onaj koji uči. Kada je Zejd ibn Sabit učio Poslaniku suru En-Nedži i nije učinio sedždu, Poslanik također nije učinio sedždu. Ova predaja ukazuje da sedžda-tilavet nije obaveza – vadžib, jer Allahov Poslanik nije negirao Zejdov postupak. Također, ova predaja ukazuje da onaj koji sluša neće činiti sedždu ako je nije učinio onaj koji uči Kur’an.” (Fetve šejha Bin Baza, 11 tom, str. 415. )

5-Kako postupiti ako muktedija ode na ruku’, a imam učini sedždu-tilavet?
Propis koji bi mogao trebati svakom muslimanu jeste situacija da imam uči suru na kraju koje je sedžda-tilavet i nakon toga donese tekbir i učini sedždu-tilavet, a muktedija ne znajući da se tu čini sedžda, ode na ruku’. Kako postupiti?

U ovoj situaciji čovjek može biti u jednoj od dvije situacije, prva: dok bude na ruku’u da shvati da je imam učinio sedždu, kada treba da i on učini sedždu, slijedeći imama; druga: da ne sazna da je imam bio na sedždi sve dok imam ne donese drugi tekbir i vrati se sa sedžde, u tom slučaju kada čuje imamov tekbir vratit će se na kijam – stajanje i nastaviti slijediti imama u daljnjim radnjama namaza. (Sažeto iz Fetava šejha Usejmina, 24 tom, str. 14.)

Zaključci:
Sedžda-tilavet je propisan ibadet po konsenzusu islamskih učenjaka.
Sedžda-tilavet je potvrđeni sunnet, kako za onoga koji uči tako i za onoga koji sluša učenje Kur’ana. Zato musliman ne bi trebao da je izostavlja osim u iznimnim situacijama.
Propis sedžde-tilavet ne odnosi se na osobu koja nenamjerno čuje učenje Kur’ana.
Sedžda-tilavet nije namaz i na osnovu toga za njenu validnost se ne uvjetuju isti uvjeti kao za valjanost namaza, iako je prioritetnije da osoba koja čini sedždu-tilavet bude pravno čista – pod abdestom, okrenuta prema Kibli i pokrivenih stidnih dijelova tijela.
Nije propisano ustajanje radi činjenja sedžde-tilavet u pogledu osobe koja izvan namaza sjedeći uči ili sluša Kur’an.
Nije propisana predaja selama nakon učinjene sedžde-tilavet.
Tokom činjenja sedžde-tilavet propisano je veličanje Allaha zikrom koji se općenito uči na sedždi u namazu ili dovama koje su u vjerodostojnim predajama zabilježene od Allahovog Poslanika.
Imamu koji predvodi ljude u namazu dozvoljeno je da uči ajete sedžde-tilavet ako je u pitanju namaz u kojem se uči naglas, dok je prioritetnije da to ne čini ako je u pitanju namaz u kojem se uči u sebi.
Popisano je donošenje tekbira, kako pri odlasku na sedždu tako i pri povratku sa sedžde, prilikom činjenja sedžde-tilavet u namazu.
Prilikom učenja Kur’ana pokuđeno je preskakati ajete sedžde-tilavet, s namjerom da se izbjegne činjenje sedžde.
Dozvoljeno je činiti sedždu-tilavet u vremenima u kojima je pokuđeno klanjanje opće nafile.
Nije propisano činjenje sedžde-tilavet u slučaju kada čovjek čuje učenje Kur’ana na radiju, televiziji, kompjuteru i sl.

Naša zadnja dova je:
Hvala Allahu uz čije blagodati se upotpunjavaju dobra djela!

Sarajevo 22. 7. 2010.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Zehrudin ef. Junuzović
Ibn Omer, radijallahu anhuma, prenosi u hadisu koji smo već citirali: ”Poslije smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ves sellem, taj prsten je nosio Ebu Bekr, zatim Omer, zatim Osman sve dok nije pao u bunar Eris.» Kada je Osman izgubio ovaj prsten? Ibn Sa’d je zabilježio predaju koja je na šartovima Buharije, da je Osman, radijallahu anhu, čuvao ovaj prsten 6. godina svoga hilafeta. S obzirom da je Osman preuzeo emanet hilafeta 24. h. god., jasno je da je prsten izgubio tridesete hidžretske godine. Ovo je podatak koji navode islamski historičari. Tako npr. hafiz Ibn Kesir u svome djelu «Bidaje ven-nihaje» navodi značajnije događaje koji su se desili u tridesetoj godini nakon Hidžre i tu spominje sljedeće događaje:
– u ovoj godini je Seid b. Els osvojio Tabaristan,
– u ovoj godini je Osman smijenio Velida b. Ukbu sa namjesništva Kufe,
– u ovoj godini je ispao Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, prsten sa ruke Osmana, u bunar Eris koji se nalazi dvije milje od Medine….. (1)

Osmanovo traganje za Poslanikovim prstenom
S obzirom na vrijednost prstena, kao lične stvari Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Osman, radijalahu anhu, počeo je tražiti ovaj prsten, konkretno naredio je da se iz bunara isprazni voda te da se bunar detaljno pretraži.
Opsežno i detaljno traganje za ovim prstenom, kako navodi Buhari u svome Sahihu, trajalo je puna tri dana.

Osmanovo gubljenje prstena bilo je znak da će izgubiti svoj utjecaj na neke grupe nezadovoljnika?
Neki učenjaci smatrali su da postoji veza i išaret u Osmanovom gubljenju prstena sa događajima i fitnom koji su poslije toga uslijedili. Jer, kada je izgubio svoj prsten, izgubio je i svoju vlast. Također, kada je Osman, radijallahu anhu, izgubio prsten Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, situacija se okrenula, njegovi protivnici iskazali su svoje otvoreno neprijateljstvo prema njemu, što je bio početak fitne koja je eskalirala njegovim ubistvom.
Ebu Davud, nakon što je naveo predaju u kojoj se govori o Osmanovom gubljenju prstena, konstatira: »Nije bilo nejedinstva oko (ličnosti i politike) Osmana dok mu (Poslanikov) prsten nije spao sa ruke.» (2)

Nošenje prstenja pod lupom fakiha – islamskih pravnika
Hanefijska pravna škola ne preporučuje nošenje prstena onome koji nema nekakvu vlast (li gajri zi sultan) ili potrebu za prstenom. (3) Ali Kari kaže: «Pohvalno je(mustehab) kadiji (sudiji) i sultanu i njima sličnima koji imaju potrebe za stavljanjem pečata. Oni koji to nisu, bolje je da i ne nose prsten.» (4)
Također, onaj koji nosi prsten treba voditi računa da ne bude odviše luksuzan niti skup.
Malikije uvjetuju da se prsten nosi isključivo s namjerom slijeđenja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da ne bude skuplji od dva dirhema. Kada je u pitanju vrijednost prstena koji se nosi, šafije smatraju da je običaj mjerilo u tome. Ako bi nešto bilo iznad običajne normale, onda bi bilo haram. (5)

Zabrana nošenja zlatnog prstenja muškarcima
Postoji nemali broj tekstova u kojima se muškarcima zabranjuje nošenje zlata i zlatnog prstena.
Buhari, Muslim i Nesai zabilježili su od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio nošenje zlatnog prstena. (6) Muslim je zabilježio od Abdullaha b. Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio na ruci nekog čovjeka zlatni prsten pa ga je skinuo s njegove ruke, bacio i rekao: »Neki od vas namjerno uzimaju vatrenu žišku i stavljaju je na svoju ruku.» Nakon toga je neko rekao tom čovjeku da uzme i da se okoristi tim prstenom na neki drugi način (da ga pokloni, proda i sl.), a on je rekao: ”Ne, tako mi Allaha, nikada neću uzeti ono što je bacio (osudio) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.» U hadisu je sasvim jasno izrečena zabrana nošenja zlatnog prstenja muškarcima. Nevevi, u Komentaru Muslimovog Sahiha, kaže: »Zlatni prsten je haram za muškarce bil-idžma’a – konsenzusom učenjaka.» Isti je propis i u slučajevima kada je prsten djelimično od srebra, a djelimično od zlata. (7)

Muškarcima je veliki grijeh nositi zlato
Jedna prilično raširena praksa među bosanskim muslimanima jeste nošenje zlata. Nose se veoma često zlatni ili pozlaćeni lančići i prstenje, satovi pa čak i narukvice od zlata. Ovakvo stanje, po našem mišljenju, rezultat je ponajprije:
1. nedovoljnog poznavanje tretmana zlata za muškarce, odnosno nepoznavanja kazne i veličine grijeha koji čini neki muškarac noseći zlato.

2. Prešućivanje onih koji to znaju. Nedovoljno angažiranje na sprečavanju onoga što je Allah zabranio, u konkretnom slučaju, toleriranju prakse nošenja zlata.

Ez-Zehebi je u svome poznatom djelu » El-Kebarir (8)» u velike grijehe uvrstio nošenje svile i zlata za muškarce. U ovom poglavlju on detaljno iznosi određeni broj tekstualnih zabrana nošenja svile i zlata muškarcima, uz konstataciju da je to haram!

Poslanikov trud u sprečavanju muškaraca u nošenju zlata
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ulagao je veliki napor u sprečavanju muškaraca u nošenju zlata. Evo nekih primjera:
-Da bi što više ljudi čulo i saznalo za zabranu nošenja zlata, on je to proklamirao javno, sa minbera.
-Jedne je prilike čak u jednu ruku uzeo komad svile, a u drugu zlato, a zatim objasnio kako je to dvoje zabranjeno muškarcima iz njegovog ummeta, ali da je dozvoljeno ženama.
-Kada je vidio jednog muškarca da nosi zlatni prsten, on mu ga je lično svojom mubarek rukom skinuo.
-Zabranjivao je općenito nošenje zlata.
-Nekima, poput Ebu Hurejre i Alije, radijallahu anhuma, posebno je skrenuo pažnju na zabranu nošenja zlata i zlatnog prstena.

Zlato za mušku djecu!
Od imama Malika, rahimehullah, prenosi se da je rekao: «Smatram pokuđenim da se muškoj djeci odijeva nešto od zlata, jer je do mene doprlo saznanje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjivao nošenje zlatnog prstenja.» (9)

Šihabuddin ez-Zuhri (ni)je pogriješio prilikom prenošenja ovog slučaja!?

Pitanje zlatnog prstena je primjer gdje je jedan od velikih hadiskih autoriteta, izvanredne memorije, čiste i uzorne biografije jednostavno, po mišljenju učenjaka, pogriješio, zamijenivši izraz zlatni sa srebreni.
Imam Nevevi prenio je stav Kadija: ”Svi učenjaci hadisa su rekli: ‘Ovo (da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prvo nosio i bacio prsten od srebra) je greška od Ibn Šihaba (Zuhrija). On je zamijenio izraz srebreni sa zlatni. Ono što je Enes, radijallahu anhu, tvrdio, kako je preneseno drugim lancima prenosilaca, jeste da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prvo nosio i bacio zlatni, a ne srebreni (prsten).»
S obzirom na pouzdanost Zuhrija i njegovu memoriju, brojni učenjaci su pokušavali da usaglase između Zuhrijeve i drugih predaja.
Nevevi podržava ovakav komentar: »Kada je Poslanik, sallalalhu alejhi ve sellem, htio da obznani zabranu nošenja zlatnog prstena, on je uzeo srebreni prsten i stavio ga na ruku, da bi time pojasnio da je to dozvoljeno, a bacio je zlatni prsten, da bi pojasnio zabranu, pa su i ostali pobacali (poskidali) svoje zlatno prstenje.
Nevevi, nakon navođenja ovakvog usklađivanja, kratko dodaje: »Ovakvo je pojašnjenje ispravno i u hadiskom tekstu nema ničega što bi odbacivalo jedan ovakav komentar.» (10)

Propisi o svili i zlatu utemeljeni su na tekstovima sunneta!
I na kraju, kao što se da primijetiti, mes’ela o nošenju zlatnog prstenja utemeljena je samo na osnovu dokaza iz sunneta. Časnome Kur’anu nema ajeta koji jasno i nedvosmisleno tretiraju temu nošenja zlata kao ukrasa za muškarce. Ovo je jedna od mes’ela gdje sunnet direktno uspostavlja i dokida određene propise, tzv. Istiklal-sunneti bi tešri’i. Kao što je poznato, odnos tekstova sunneta u odnosu na tekstove Kur’ana može se posmatrati kroz četiri sljedeće velike kategorije (11):
1. Sunnet kao potvrda Kur’anu, npr. kada Kur’an naredi obavljanje namaza, brojni tekstovi u sunnetu to potvrđuju. U tom slučaju određeni propis ima dva dokaza i izvora.
2. Sunnet pojašnjava Kur’an, npr.: «Jedite i pijte sve dok ne budete mogli razlikovati bijelu nit od crne niti zore; od tada postite sve do noći» (12). Sunnet je pojasnio da se crni konac odnosi na noć, a bijeli konac je ustvari dan itd.
3. Sunnet derogira nešto iz Kur’ana, ili putem sunneta saznajemo koji su ajeti derogirani, a koji ne, npr. Poslanikova izjava: «Nema oporučivanja nasljedniku (13)» derogira ajet: «Kada neko od vas bude na samrti, ako ostavlja imetak, propisuje vam se, kao obaveza za one koji se Allaha boje, da pravedno učini oporuku roditeljima i bližnjima« (14).
4. Sunnet ponekad ustanovi novi propis koji Kur’an nije spomenuo. Jedan od primjera je i zabrana nošenja zlata i svile muškarcima (15).

NEKE SLABE PREDAJE O NOŠENJU PRSTENA

O tome da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, skidao svoj prsten pri ulasku u nužnik
Hadis su zabilježili: Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Ibn Madže od Enesa b. Malika, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prilikom ulaska u nužnik skidao svoj prsten. (16)
Status hadisa: Ovaj hadis, po ocjeni stručnjaka hadisa, je munker. Tako ga je ocijenio Ebu Davud koji, navodeći hadis, konstatira: «Ovo je munker-hadis…” i dodaje: ”Greška je od prenosioca Humama, niko osim njega ne prenosi ovaj hadis.” Šejh Albani, u Sahih Ebu Davud, i šejh Abdul-Kadir el-Arnaut, rahimehullah, u redakciji hadisa Džami’ul-usul, potvrđuju ovakvu ocjenu.

O tome da je zabranjeno nositi prsten na malom prstu
Hadis zabilježio: Ibn Madže je od Alije, radijallahu anhu, da je rekao: ”Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio mi je da nosim prsten na ovome (prstu) i pokazao je na mali prst i onaj do njega.»
Status hadisa: Hadis je šaz.
Ispravno i vjerodostojno preneseno je da je Alija, radijallahu anhu, pokazao na srednji prst i kažiprst, da su to prsti na kojima je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da se nosi prsten.

O tome da je zabranjeno da se na prstenu gravira arapskim pismom
Hadis je zabilježio: Nesai svojim lancem prenosilaca od Enesa b. Malika, radijallahu anhu: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Nemojte se konsultirati sa mušricima, i nemojte na svojim prstenovima da gravirate arapskim pismom.»
U navedenom hadisu doslovno stoji: «…nemojte se obasjavati vatrom mušrika». Ibn Esir, veliki autoritet u pojašnjavanju manje jasnih hadisa, smatra da se ovim misli na konsultacije, postupanje po njihovom mišljenju itd.» (17)

O tome da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svoj prsten nije nosio nego ga je koristio kao pečat
Hadis je zabilježio: Nesai od Ibn Omera, radjallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio zlatni prsten, okrenuvši kamen prema unutrašnjosti dlana, a ljudi su uradili isto. On ga je zatim bacio, a svijet je učinio isto sa svojim prstenovima. Poslije je nabavio srebreni prsten pa je njime pečatio (pisma), ali ga nije nosio.
Status hadisa: Hadis je sahih do zadnjeg njegovog dijela: ”…ali ga nije nosio.” Taj dio je šaz. Utvrdili smo u prethodnom tekstu kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, definitivno nosio svoj prsten.

Bilješke:
1-El-Bidaje ven-Nihaje, 5: 237-238.
2-Ovo Ebu Davud izjavljuje nakon navođenja hadisa br. 4218, u Knjizi o prstenu, poglavlje: ”Nošenje prstena”.
3-O ovome u djelima hanefijskog fikha vidjeti npr: Hašije Ibn Abdidin, u knjizi ”Šta je dozvoljeno, a šta zabranjeno” (hazr vel ibaha), Nasbu-raje, 4: 531. u knjizi ”El-Kerahije”.
4-«Fethu Babil-Inaje bi šerhi-n-Nukaje», 3:6.
5-Navedeno prema El-Fikh el-islami ve edilettuhu, dr. Vehbe Zuhejli, 4:2636.
6-Buhari, br. 5864, u Knjizi o od’jevanju, poglavlje: ”O zlatnom prstenju”. Muslim, br. 5462, u Knjizi o odijevanju, poglavlje: ”Zabrana zlatnog prstenja muškarcima”, Nesai, 5189, u Knjizi o ukrasima, poglavlje: ”O hadisu Ebu Hurejre, radijallahu anhu, na ovu temu».
7-7:291.
8-El-Kebair, Šemsuddin ez-Zehebi, Dar ibn Zejdun Bejrut – Libansko treće izdanje 1993.
9-U Knjizi o odijevanju, poglavlje: ”O nošenju odjeće koja je protkana zlatom”. Muhaddis Abdul-Kadir el-Arnaut kaže: ”Isnad ovoga hadisa je minkati, ali on ima svoje ševahide u istom značenju.”
10-Sahihu Muslim bi šerhi Nevevi, 7:320.
11-Neke od njih imaju određene detaljnije podkategorije i primjere, ali nam nije namjera niti tema ovoga puta.
12-El-Bekare, 187.
13-Hadis zabilježio Tirmizi u Knjizi o vasijetima, poglavlje: ”O tome da nema ostavljanja vasijeta nasljedniku”, šejh Abdul-Kadir, el-Arnaut, rahimehullah, kaže da je ovaj hadis hasen. El-Kettani uvrstio ga je u mutevatir predaje u svome poznatom djelu »En-Nezmu el-Mutenasir fi el ehadisi el-mutevatir» i podsjeća da se hadis bilježi od Ebu Umame, Enesa, Alija, Ibn Abbasa, Ibn Omera, Džabira b. Abdullaha, Zejda b. Ekrema, Ma’kala b. Jesara i dr., Haridža b. Amra, te kao mursel od Mudžahida, Ibn Dinara, Ebu Džafera Bakira.
14-El-Bekare, 180.
15-Vidjeti: El-Vedžiu fi usulil-fikhi», dr. Vehbe ez-Zehejli, Darul-fikri el-Muasir, Damask, drugo izdanje, 1995. Opširnije o ovoj važnoj mes’eli obratiti se i na: Difau ani-s sunneti», Muhammeda b. Muhammeda Ebu Šehbeta, str 13-19, Mektebetu-s-sunne, prvo izdanje, 1989., i Hudžijjetu-s-sunne, Abdul-Gani Abdul-Halik, str 495-540., on veoma opširno izlaže dokaze i protudokaze te se osvrće na stav Šatibija po ovome pitanju.

16-Ebu Davud, br. 19., u Knjizi o čistoći, poglavlje: ”O prstenu na kome je ugravirano Allahovo ime i ulasku u nužnik”. Tirmizi, u Knjizi o odijevanju, poglavlje: ”O nošenju prstena na desnoj ruci”. Nesai, br. 5216, u Knjizi o ukrasima, poglavlje: ”Skidanje prstena prilikom ulaska u nužnik”.
17-U svom djelu Džamiul-usul min ehadisi resul.

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/