Piše: Mr. Safet Kuduzović
Da bi ovosvjetski život tekao harmonično, Uzvišeni Allah dozvolio je trgovinu meðu ljudima. Trgovinom kupac i prodavac ostvaruju svoje koristi i nije moguće zamisliti normalan ljudski život bez kupoprodaje. Nema razilaženja meðu islamskim učenjacima da je trgovina legitimna u islamu, osim nekih vidova kupoprodaje koje je Šerijat zabranio.

(Uporediti: El-Mugni, 4/4.) Postoje, takoðer, odreðeni vidovi kupoprodaje oko kojih islamski klasici imaju podijeljena mišljenja, kao npr. prodaja putem licitacije.

Licitacija je prodaja odreðene robe tako što je prodavac ponudi po odreðenoj cijeni, potom prisutni nude više od početne cijene dok prodavac ne pokaže svoje zadovoljstvo i pristanak na zadnju ponudu. (Vidjeti: El-Mebsut, 15/84 i El-Havil-kebir, 5/344, El-Kavaninul-fikhijje, str. 198, i Tekmiletul-medžmua, 12/93.) Neki islamski učenjaci smatraju ovaj vid trgovine pokuðenim, neki zabranjenim, dok apsolutna većina pravnika tretira ovakvu trgovinu validnom. Ovo je stav učenjaka hanefijske, malikijske, šafijske, hanbelijske i zahirijske (bukvalističke) pravne škole. (Vidjeti: Šerhu fethil-Kadir, 6/477, El-Mebsut, 15/76, El-Binaje šerhul-hidaje, 8/211, El-Kavaninul-fikhijje, str. 198, El-Havil-kebir, 5/345, El-Mugni, 4/300, El-Muhalla, 8/447, Es-Sejlul-džerrar, 3/85.) Neki islamski učenjaci su po ovom pitanju spominjali konsenzus pravnika. Meðutim, poznato je mišljenje imama Ishaka, Ataa i drugih da su ovu kupoprodaju smatrali zabranjenom. Ako se konsenzusom mislilo na konsenzus pet pravnih škola, tada je potvrðen, u protivnom nije. Enes b. Malik prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prodavao pokrivač i posudu jednog ensarije, pa je neki čovjek ponudio dirhem, na šta Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, dva ili tri puta upita: ‘’Ko će dati više?“ Na to je drugi ashab ponudio dva dirhema i kupio robu. (Tirmizi, Ebu Davud, Ahmed i Dija el-Makdisi u El-Muhtare 6/246-250.) Imam Tirmizi predanje smatra dobrim. Meðutim, njegovu autentičnost porekli su imam Buhari, Ibn Kattan el-Farisi, Ibn Hadžer, Zejlei i neki drugi, što preferira kod hadiskih stručnjaka. Omer, Mugire b. Šuba, Mudžahid, Ata, Omer b. Abdul-Aziz, Ibn Sirin i neki drugi prodavali su robu putem licitacije. (Ibn Ebi Šejbe, 6/456, Abdur-Rezzak, 8/236-237, i Ibn Hazm, 8/488.)

Prodaja putem licitacije, a shodno izboru, dijeli se na:

1. Izborna licitacija (ar. muzajedetun ihtijarijje), u kojoj prodavac prodaje robu svojom željom po najvećoj ponuðenoj cijeni.

2. Prisilna licitacija (ar. muzajedetun idžbarijje), u kojoj nadreðeni organi vlasti (kadija, sultan ili posebne institucije ovlaštene za otuðivanje imovine) prodaju imovinu bez pristanka vlasnika iz odreðenog razloga, kao izmirivanje duga ili slično tome.

Postoji i drugi način podjele licitacije i to shodno načinu prezentovanja prodajne robe:

1. Javna prodaja (ar. ardun alenijjun), koja predstavlja najčešći vid licitacije gdje učestvuju svi zainteresirani bilo da se radi o institucijama ili pojedincima.

2. Tajna prodaja (ar. ardun sirrijjun ili el-mezarîf), koja najčešće biva meðu firmama, udruženjima, državnim institucijama i sl.
Neophodno je napraviti razliku izmeðu licitacije i nedžeša. Nedžeš je prodaja u kojoj jedna osoba nudi veću svotu za izloženi proizvod, iako ne želi kupiti dotičnu robu, s ciljem da doprinese prodavcu na račun kupacâ koji povećavaju ponudu radi te osobe. Postoje jasni hadisi u kojima Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje nedžeš. Ove hadise bilježe imami Buharija i Muslim od Ebu Hurejre i Ibn Omera. Stoga su islamski učenjaci osudili nedžeš, koji je, ustvari, čista obmana i prevara poštenih kupaca. (El-Mugni, 4/300, Medžmu’ul-fetava, 28/73, El-Vesit, 2/84-85, Et-Temhid, 13/348-349, El-Muhalla, 8/448, Šerhu fethil-kadir, 6/476) A Allah najbolje zna.

Prvi put objavljeno: ponedjeljak, 14 Travanj 2008 08:54

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Smail L. Handžić
Kamatno poslovanje je strogo zabranjeno na osnovu jasnih kur’ansko-hadiskih tekstova, ali i na osnovu konsenzusa svih islamskih učenjaka. Takvo poslovanje smatra se u islamu velikim grijehom, i štaviše, ono spada meðu ”sedam upropaštavajućih” velikih grijeha!

Onaj ko, i nakon što sazna za zabranu kamate, svjesno porekne zabranjenost kamate, takvim postupkom čini očito djelo nevjerstva, te mu se ostavlja trodnevna prilika da se pokaje za svoje zabludjelo ubjeðenje. U protivnom, kvalificirani šerijatski kadija izriče presudu o njegovom otpadništvu! Meðutim, onaj ko posluje sa kamatom, na bilo koji način, svejedno da li bio onaj ko daje ili uzima kamatu, a pri tome ne poriče njenu zabranjenost u šerijatu, takav se smatra velikim grješnikom i izlaže se srdžbi Gospodara svih svjetova i teškim pogubnim posljedicama u životu na ovom i na vječnom svijetu!

Nema nikakve sumnje da je kamatno poslovanje, ustvari, poslovanje koje se temelji na očitom zulumu, nepravdi, naročito onda kada se kamata postavlja kao uvjet pri kreditiranju. To je zbog toga što je takav vid poslovanja, zapravo, način stjecanja imetka bez pružanja materijalne nadoknade. To je, zapravo, prodaja kamatnog imetka na odgodu za njegov veći iznos, pri čemu se veći iznos stječe bez ikakve primjese činjenja nekog djela radinosti, bez ikakve naknade i bilo kakvog izlaganja neizvjesnosti u pogledu dobitka i gubitka imetka kao što je slučaj sa pravim radišama. Naprotiv, osoba koja će ”uživati u kamatnom dobitku” lagodno povećava svoj imetak na račun truda i zalaganja drugih, najčešće ljudi koji su u nevolji ili u potrebi za imetkom. Na takav način ona nepravedno iskorištava istinskog radnika koji će sa pozajmljenim imetkom raditi, ili trgovca koji će sa pozajmljenim imetkom trgovati, ili zamljoradnika koji je pozajmio imetak zbog svog rada u zemljoradnji i sl. Dakle, spokojno sjedeći u vlastitoj kući osoba ”kamatar” nepravedno iskorištava trud i znoj svoga dužnika – nevoljnika, a za razliku od njega, zajamčena joj je kamatna dobit bez obzira na ishod dužnikovog materijalno-finansijskog stanja i posljedica njegovog nevoljnog poslovanja sa pozajmljenim imetkom.

Osim što se temelji na nepravdi, kamatno poslovanje čovjeka podstiče na lijenost, nerad i nedozvoljeni način stjecanja imetka. Ako čovjek primijeti da će, ukoliko uloži svoj imetak u kamatno poslovanje (npr. banku), za odreðeni vremenski period steći zajamčenu kamatnu dobit, to će uvijek i činiti, a samim tim se i okrenuti neradu i ljenčarenju. Na taj način će se zanemariti potencijal ljudske darovitosti i sposobnosti za društvenim privreðivanjem, odnosno ”uspavat će se i vremenom zakržljati” do tada vrijedne ruke majstora, darovitost automehaničara, vrsnost doktora, sposobnost učitelja i odgajatelja itd. Zamislite šta jedno društvo time gubi!?

Zbog kamate, društvo se dijeli na dvije kategorije ljudi: one koji nude kamatno kreditiranje imetka, tj. imućne ljude, i one koji su u potrebi za imetkom, odnosno nevoljnike! S obzirom da imetak u svakom društvu predstavlja snagu i silu, na ovaj način nevoljnici postaju, svjesno ili nesvjesno, potlačeni i podjarmljeni dužnici bogatim. Takvo je stanje i kada se razmatra potlačenost nekog društva, naroda, država…

Takoðer, kamatom se narušavaju meðuljudski odnosi i mogućnost za činjenjem dobrih djela pružanjem kreditne pozajmice onome ko je u nevolji i koji je u potrebi za kreditiranjem. Time se javljaju pobude i naklonost prema materijalnim ovosvjetskim vrijednostima, ”dinaru i dirhemu”, a zapostavljaju se duhovne i ljudske vrijednosti koje ukrašavaju ljepotu ovosvjetskog suživota i osiguravaju sreću i spas ahiretskog vječnog života!

Ukoliko bi svi ljudi smatrali kamatu zabranjenom, ljudi se ne bi ustručavali da zatraže kreditnu pozajmicu zbog vlastite potrebe, znajući da će je vratiti u istom iznosu. Na taj način bi se meðu ljudima širilo dobročinstvo, ljubav i samilost, jer ljudska duša izuzetno cijeni onoga ko joj izaðe u susret onda kada joj je pomoć prijeko potrebna! Meðutim, ako bi dozvolili kamatu, u toj situaciji bi nevoljnik zbog svoje prijeke potrebe bio primoran da pozajmi, recimo, stotinu maraka (100 KM) na odreðeni period, preuzimajući obavezu da će taj iznos vlasniku vratiti uz dodatnih, recimo, deset maraka (110 KM) na ime ”iskorištavanja vlastite tuge i nevolje”, što neminovno vodi ka zatiranju meðuljudske ljubavi, solidarnosti, potpomaganja i dobročinstva.

Kamatnim poslovanjem se osoba, bez obzira da li bila ona koja kamatu uzima ili je daje, izlaže mogućnosti da doživi velike ovosvjetske psihičke tegobe koje osobu mogu dovesti do stanja potpune izbezumljenosti: ”Oni koji se kamatom bave dići će se kao što će se dići onaj koga je dodirom šejtan izbezumio.” (Prijevod značenja El-Bekare, 275.) Zatim, izlaže se propasti ili čak gubitku bereketa i vrijednosti svoga imetka koji je kamatnim poslovanjem stjecao: ”Allah uništava kamatu, a uvećava sadaku!” (Prijevod značenja El-Bekare, 276.) Kamatno poslovanje dovodi do objave nemilosrdnog rata od strane Allaha i Njegovog Poslanika, a Uzvišeni Allah još na vrijeme Svoje robove poziva da ostave kamatu, i kaže: ”ako to ne učinite, eto vam onda, nek znate – rata od Allaha i Poslanika Njegova! A ako se pokajete, ostat će vam glavnice imetaka vaših, nećete nikoga oštetiti, niti ćete oštećeni biti.” (Prijevod značenja El-Bekare, 279.) Osim ovih, još mnoge opasnosti vrebaju osobu čiji imetak dolazi u dodir sa kamatom.
Molim Uzvišenog Allaha da nas učini neovisnim od kamatnog, a uspješnim u granicama dozvoljenog i korisnog poslovanja, svjesnim potrebe iznalaženja vlastitih prosperitetnih ekonomsko-finansijskih rješenja koja će biti dodatni razlog našeg smjelog opstanka na ovom trusnom balkanskom tlu, u okrilju ljepota naše blještave vjere islama, naših ahiretskih ambicija i u granicama voljene nam domovine!

Prvi put objavljeno: srijeda, 11 Lipanj 2008 08:17

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Elvedin Pezić
Prije nego što spomenem mišljenja islamskih učenjaka u pogledu nošenja nikaba, neophodno je istaći da je pitanje nikaba jedno od pitanja koja su mnogi svjesno ili nesvjesno isforsirali, mnogo više nego što su tom pitanju pažnje posvećivali islamski učenjaci prvih generacija. Ljudi su po pitanju nikaba otišli u jednu od dvije krajnosti, a malo je onih koji su potrefili sredinu u svemu tome.

Tako ćemo naći da mnogi ljudi, meðu kojima se nekada, nažalost, nalaze oni koji smatraju da su naučili mnogo o islamu, smatraju da je nikab najveća novotarija ovog zemana, i to mnogo više osuðuju nego što osuðuju stvari koje su po konsenzusu učenjaka zabranjene i novotarija. Do te mjere su otišli u pretjerivanju da su praktičare tog ibadeta svrstali u neku nigdje postojeću sektu, potvarajući ih da su plaćenici i da to čine samo zbog novca, kao da su zaboravili da je prakticiranje tog ibadeta bilo zastupljeno i u njihovim porodicama (na čiju se tradiciju svakodnevno pozivamo kada nam nestane argumenata) prije samo nešto više od pedeset godina, i svjesno ili nesvjesno, na taj način svoje pretke svrstavaju u istu sektu. Ispade da su oni koje prozivaju, optužuju i nazivaju plaćenicima zapravo veći tradicionalisti od onih koji ih optužuju, zato što prakticiraju ono što su prakticirali naši djedovi.

S druge strane, historija je najbolji svjedok da se, kada god bi se pojavila jedna ekstremna struja, uvijek javljala druga koja je odabirala potpuno suprotan smjer, odnosno pojavili su se ljudi za koje je nošenje nikaba postalo jedino mjerilo nečijeg islama, kao da u historiji nikada niko od učenjaka nije kazao da je nošenje nikaba samo sunnet –pohvalna stvar (oni koji to budu činili, bit će nagraðeni, a oni koji to ne čine, neće biti kažnjeni).

Zato sam kazao na početku da je zaista malo onih koji su u svemu tome potrefili put sredine, respekta, poštovanja.

Smatram da je sredina, da se tom pitanju priðe onako kako su mu pristupile prve generacije, a oni su sigurno shvatali islam mnogo bolje, ispravnije i potpunije nego što to mi činimo danas, i da mu se posveti onoliko pažnje koliko su oni posvećivali, da je to samo jedno od hiljade pitanja u kojima učenjaci imaju različite stavove.

Propis nošenja nikaba je nešto što se može naći skoro u svakoj knjizi islamskog prava.

Oni koji čitaju te knjige vidjet će da su učenjaci prvih generacija u pogledu nošenja nikaba zauzeli (općenito gledajući) dva stava.

Većina islamskih učenjaka smatrala je da nošenje nikaba nije obaveza. Tog stava bili su: hanefijska, malikijska i šafijska pravna škola, kao što je to bio stav imama Ahmeda u jednoj predaji od njega (čak su učenjaci hanefijske pravne škole u odreðenim situacijama smatrali obaveznim nošenje nikaba).

Jedan dio islamskih učenjaka smatrao je nošenje nikaba strogom obavezom –vadžibom (ko to čini, bit će nagraðen, a ko to ne čini, bit će kažnjen), meðu najpoznatijim učenjacima koji su zauzeli taj stav je imam Ahmed ibn Hanbel, kao što je zabilježeno u jednoj predaji od njega. (El-Ihkam fima jehtelifu fihir-ridžalu ven-nisa minel-ahkam, 2 tom, str. 39.)

(Interesantno, niko od učenjaka nije kazao da je to najveća novotarija koju čovjek može učiniti. A da ne spominjemo kako je čudno da su neki ljudi koji sebe smatraju učenima govorili da je to novotarija donesena iz Sudijske Arabije, države koja je nastala prije nekih 100 godina, a knjige koje govore o nikabu i njegovoj propisanosti pisane su prije više od hiljadu godina?!)

Jedan od dokaza na koji se pozivaju obje skupine u dokazivanju svog stava jesu riječi Uzvišenog Allaha: ”A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje; neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim, ili očevima svojim, ili očevima muževa svojih, ili sinovima svojim, ili sinovima muževa svojih, ili braći svojoj ili sinovima braće svoje, ili sinovima sestara svojih, ili prijateljicama svojim, ili robinjama svojim, ili muškarcima kojima nisu potrebne žene, ili djeci koja još ne znaju koja su stidna mjesta žena; i neka ne udaraju nogama svojim da bi se čuo zveket nakita njihova koji pokrivaju. I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite.” (Svjetlost, 31.)

Jedna skupina učenjaka shvatila je da ovaj ajet aludira na to da je ženi obaveza da pokrije cijelo tijelo, pa čak da pokrije i lice. Drugi nisu shvatili to, već su shvatili da je to izuzeto riječima ”…osim onoga što je ionako spoljašnje”.

Mnogo je drugih argumenata koje su učenjaci navodili argumentirajući svoje stavove, koje ne bi spominjao kako ovaj tekst ne bi prerastao u studiju.

Takoðer, interesantno je spomenuti dogaðaj sa velikim muhadisom ovoga vremena, koji je ”žestoko” branio mišljenje da ženi nije obaveza da pokrije lice, ali su žene iz njegove porodice nosile nikabe, pa su mu neki prigovorili na tome, smatrajući da je to kontradiktornost – smatrati dozvoljenim otkrivanje lica, a u isto vrijeme da supruga te osobe nosi nikab – pa je on rekao:

Prvo: Maksimum što sam ja spomenuo u svojoj knjizi jeste da ženino lice nije stidni dio tijela (avret) i da je dozvoljeno da ga žena otkrije pod uvjetima spomenutim u knjizi. A to ne znači da je obaveza onome ko zastupa to mišljenje da otkrije lice svojoj supruzi, jer to ne potpada pod definiciju dozvoljenih djela, već to potpada pod definiciju obaveznih djela…..
Drugo: Iako sam spomenuo da lice nije stidni dio tijela, spomenuo sam da je pokrivanje lica prioritetnije, i odgovorio sam (str. 104) onima koji su kazali da je pokrivanje lica novotarija i pretjerivanje u vjeri, sa mnogim predajama i hadisima (gdje je šejh spomenuo mnoge predaje koje pokazuju da je nošenje nikaba bila poznata stvar kod supruga Allahovog Poslanika i ashabijki), a zatim sam to sve završio riječima:
”Iz spomenutog možemo shvatiti da je pokrivanje lica burkijom (vrsta nikaba) ili nečim sličnim, postupak koji je poznat kod čestitih žena, stvar propisana u vjeri i pohvalna, iako to nije obaveza, već ko to učini, dobro je postupio, a ko ne učini, nije grješan.”

Allah se smilovao našem velikanu, šejhu Albaniju, koji je ovo pitanje vratio na njegove temelje, da u pogledu pitanja nikaba islamski učenjaci imaju dva stava, da je to propisano, ali nije obaveza i da je to obaveza – vadžib.

Oni koji smatraju da ženama nije obaveza da pokriju lice, prakticirali to ili ne, ne treba da smatraju manje vrijednim one koji to prakticiraju niti da smatraju da su oni u dalaletu i zabludi.

Meðutim, oni koji to prakticiraju, treba da znaju da većina islamskih učenjaka nije smatrala obaveznim nošenje nikaba, i ne treba da im nošenje nikaba bude jedini parametar u vrednovanju ljudi. Jer, u svakodnevnom životu mnogo je sunneta koje oni ne prakticiraju, pa ako bi ih odbacili zbog toga, to bi definitivno bio pogrešan postupak.

Možda je u svemu tome najčudnije što mnogi ljudi – tradicionalni Bošnjaci imaju velike antipatije, odbojnost prema nikabu, koji po hanefijskom mezhebu nekada može biti i vadžib, a s druge strane tako žestoko reagiraju kada neko ostavlja sunnete koje oni prakticiraju. Zašto se tako čvrsto držimo jednog sunneta, a druge tako preziremo???

Prvi put objavljeno: utorak, 18 Studeni 2008 19:00

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Elvedin Pezić
Svakim danom, hvala Uzvišenom Allahu, sve je više onih koji žele da svoj život u svakom segmentu protkaju islamom i njegovim savršenim načelima. Islamski način stupanja u brak svakako je jedan od tih segmenata i stoga svaki musliman treba biti upoznat sa šerijatskim propisima stupanja u brak:

oni koji su neoženjeni svakako bi trebali da poznaju ovu tematiku kako svoj bračni život od samog početka ne bi zasnovali na kršenju Allahovih granica, što je, moramo priznati, veoma česta pojava u našem društvu; a što se tiče onih koji su oženjeni, pošto je izuzetno malo onih koji su ispunili limit u pogledu dozvoljenog broja žena za sklapanje braka, i njima je potrebno da poznaju propise prosidbe jer nikad se ne zna šta čovjeka čeka u budućnosti. S druge strane, sama činjenica da su već oženjeni ukazuje na to da imaju potomstvo koje će već sutra trebati ženiti ili udavati, što opet iziskuje poznavanje propisa prosidbe. Ako na sve to pridodamo činjenicu da je mnogo prijestupa, pa čak i velikih grijeha koje čovjek može da počini ne poznavajući ovu tematiku, kao i prakticiranje mnogih sunneta, za čije prakticiranje će čovjek biti nagraðen, dovoljan je razlog da se dodatno educiramo u pogledu ove tematike.

GLEDANJE DJEVOJKE PRILIKOM PROSIDBE

Islam je u svojoj univerzalnosti i potpunosti dozvolio proscu, po mišljenju većine islamskih učenjaka to je pohvalno – sunnet, da prosac vidi djevojku koju prosi. Na to nam ukazuju mnogi argumenti:
Mugire ibn Šu’be, r.a., prosio je djevojku, pa mu je Allahov Poslanik kazao: ”Idi i vidi je, to je bolje za vaš zajednički mir i slaganje u braku.” (Tirmizi, vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani)

Od Džabira, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik kazao: ”Kada neko od vas zaprosi djevojku, pa bude u mogućnosti da kod nje vidi nešto što će ga motivisati da je oženi, neka to učini.” Kazao je Džabir, r.a.: ”Pa sam zaprosio djevojku, i sakrivao sam se sve dok nisam vidio kod nje ono što me ponukalo da je oženim, pa sam je oženio.” (Ebu Davud, hasen – dobrim ga je smatrao šejh Albani)

Kada je Allahovom Poslaniku došla žena i ponudila mu se za brak, Allahov Poslanik je podigao pogled prema njoj i vratio ga, potom je oborio glavu. (Buharija od Enesa, r.a.)

Na osnovu spomenutih argumenata većina islamskih učenjaka kazala je da je proscu pohvalno – sunnet da prije sklapanja bračnog ugovora vidi djevojku s kojom želi stupiti u brak. Allahov Poslanik pojasnio je da će takav postupak biti uzrok kontinuirane ljubavi i harmonije u braku.

Samo gledanje djevojke, koje je u osnovi zabranjeno, bezbolnije je od razvoda braka koji bi mogao nastati kao plod stupanja u brak sa osobom koju čovjek nikada nije vidio ili sa osobom koju ne poznaje.

Treba naglasiti da ako bi brak bio sklopljen bez prethodnog viðenja i upoznavanja mladenaca, bio bi validan po konsenzusu učenjaka, ali je prioritetnije da prosac vidi djevojku zbog prethodno spomenutih razloga.

Prije nego što nastavimo govoriti o propisima prosidbe, treba napomenuti da prosidba u islamu ne nosi sa sobom nikakve pravne posljedice, što znači da zaručnik i zaručnica ostaju u svakom pogledu zabranjeni jedno drugome, osim onoga što je izdvojeno iz opće zabrane, kao što je dozvola viðenja zaručnice.

ŠTA SMIJE PROSAC VIDJETI KOD DJEVOJKE KOJU PROSI

Islamski učenjaci se ne spore da je proscu dozvoljeno da prilikom prosidbe kod djevojke koju prosi vidi lice i ruke.
Većina pravnika se ograničila na dozvoljenost viðenja lica i šaka, te su smatrali zabranjenim da prosac vidi kod djevojke koju prosi vidi nešto više od toga.

Učenjaci hanefijske pravne škole dodali su na to i stopala.

Pravnici hanbelijske pravne škole smatrali su da je proscu dozvoljeno da kod djevojke koju prosi vidi šest dijelova tijela: lice, vrat, ruke, stopalo, glavu i potkoljenicu.

Kada govorimo o ovom pitanju, treba naglasiti da ne postoji niti jedan dokaz koji ukazuje da žena treba, tj. da joj dozvoljava, otkrivati nešto od svoga tijela kako bi vidio prosac.

Ako bi čovjek pomirio mišljenja mezheba na sljedeći način, mislim da bi dobro postupio: ako prosac bude u prilici da gleda u djevojku u momentu kada to ona ne zna, tada mu je dozvoljeno da vidi kod nje ono što se otkriva u običaju žena (ono što žena otkriva pred muškarcima koji su joj mahremi), kao što nam na to ukazuje hadis Džabira, r.a. Meðutim, ako ona zna da je gleda, kao u slučaju kada prosac doðe kući djevojke koju prosi s namjerom da se upoznaju i da se vide, tada je proscu dovoljno da kod djevojke vidi lice i šake.
Kazao je imam Eš-Širbini: ”Mudrost toga što prosac može kod djevojke vidjeti samo lice i ruke jeste ta što na osnovu lica može saznati o njenoj ljepoti, a na osnovu ruku može saznati o njenom tijelu.”

Na osnovu hadisa koji prenosi Džabir, r.a., većina islamskih pravnika nije uvjetovala dozvolu niti znanje djevojke kao ni njenih staratelja da bi prosac vidio djevojku.
Na taj način će prosac, gledajući djevojku kada ona ne zna da je gleda, moći vidjeti njen stvarni izgled, što je izuzetno bitna stvar naročito u današnjem vremenu u kojem se proširilo korištenje kozmetike i drugih preparata za uljepšavanje.

Imam Malik je uvjetovao dozvolu i znanje djevojke i njenih staratelja.

Neki učenjaci su uvjetovali da gledanje djevojke ne bude popraćeno strastima, što je skoro pa nemoguće, jer, kao što gledanje u baštu i cvijeće veseli čovjeka, a gledanje mrtvih i ubijenih ga rastužuje, isto tako gledanje u ženu – koje je u osnovi zabranjeno – pobuðuje strasti, ali se dozvoljava i izuzima iz opće zabrane zbog koristi koja proizilazi iz toga – sklapanja braka.
Kazao je šejhl-islam Ibn Tejmijje: ”Zabranjen je pogled koji može uzrokovati smutnju – fitnu, osim ako se čini zbog preovladavajuće potrebe i koristi, kao što je pogled prosca ili pregled doktora.”

Spomenuti hadis takoðer ukazuje da je dozvoljeno proscu da više puta pogleda djevojku koju prosi, ako to radi s ciljem donošenja odluke o prihvatanju ili odbijanju djevojke.
Kazao je Ibn Kudame: ”Dozvoljeno mu je (proscu) da pogleda djevojku više puta, kako bi dobro sagledao njen izgled (ljepotu), zato što se željeni cilj ne može postići osim na taj način.”

VRIJEME GLEDANJA DJEVOJKE

Islamski učenjaci u pogledu ovog pitanja imaju više mišljenja, ali je jedno od najprioritetnijih da je proscu dozvoljeno da gleda u djevojku onog momenta kada se odluči za brak, a prije prosidbe i sklapanja bračnog ugovora. To je mišljenje koje je odabrao imam Nevevi.

Ako bi čovjek bio ubijeðen da ta djevojka ili njen staratelj neće prihvatiti njegovu ponudbu – prosidbu, kao u slučaju ako je ona školovana, a on nepismen, ili ona ugledna, a on neugledan, ona bogata, a on siromašan, ona lijepa, a on nije – neki učenjaci su kazali da mu u toj situaciji nije dozvoljeno da gleda u djevojku.

Ako bi kod njega preovladavalo mišljenje da će ga odbiti, tada mu je pokuðeno gledati u nju.

Na osnovu spomenutih argumenata možemo kazati da je i djevojci dozvoljeno da pogleda u prosca, kao što to spominju islamski učenjaci u svojim knjigama, jer je razlog pogleda prisutan obostrano i kod žene kao i kod muškarca: ”To je bolje za vaš zajednički mir i slaganje u braku”.
Ako bi neko postavio pitanje zašto su hadis o tome upućeni muškarcima, a ne i ženama, odgovor bi bio: Zato što je osnova da se žene slabije i manje kreću od muškaraca, što jasno ukazuje na potrebu da muškarac vidi djevojku, za razliku od muškaraca koji u običaju borave izvan kuće i moguće ih je lakše vidjeti nego žene.

Ženi je dozvoljeno da kod muškarca koji je prosi vidi sve ono što nije stidni dio tijela.

Na osnovu spomenutih argumenata, neki učenjaci današnjeg vremena dozvolili su da prosac vidi sliku djevojke, jer to potpada pod opću dozvolu gledanja djevojke, s tim što su naglašavali da prosac ne bi trebao da donosi konačnu odluku na osnovu takvog viðenja jer slike ponekada ne pokazuju stvarni izgled osobe, naročito u današnjem vremenu i napredovanju tehnologije, kada se slike montiraju i prikazuju osobu u nestvarnom izgledu.
Takoðer, neki učenjaci dozvolili su telefonski razgovor izmeðu prosca i djevojke koju prosi, ako za tim postoji potreba, i da bude uz saglasnost staratelja djevojke, naravno ograničavajući se na potrebu.

PROSIDBA NA ISLAMSKI NAČIN (2. dio)

Mnogi muslimani u pogledu prosidbe imaju pogrešno ubjeðenje jer smatraju da samom prosidbom prestaju pravne zabrane izmeðu muškarca i žene, što je više nego neispravno ubjeðenje.Treba znati da islamska prosidba ne uzrokuje promjenu drugih propisa, osim dozvole pogleda, kada su u pitanju veze izmeðu prosca i zaprošene djevojke.

Prosac samom prosidbom, bez sklapanja braka, nije postao suprug zaprošenoj djevojci, naprotiv, oni su i dalje zabranjeni jedno drugome u svakom pogledu, a, izmeðu ostalog, zabranjeno je i da se prosac osamljuje sa zaprošenom djevojkom.

To nam potvrðuju opći argumenti koji su zabranili osamljivanje sa ženom strankinjom, tj. ženom s kojom može stupiti u brak.
Kazao je Allahov Poslanik: ”Neće se osamiti muškarac sa ženom a da sa njima šejtan neće biti treći.” (Tirmizi, vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani)
U drugom hadisu, Allahov Poslanik je kazao: ”Neka se muškarac ne osamljuje sa ženom, osim u prisustvu njenog mahrema – onaj s kime trajno ne može stupiti u bračne veze.” (Buharija i Muslim)

Na osnovu spomenutog, možemo zaključiti koliko je prijestupa nastalo u današnjem vremenu kao plod nepoznavanja ove tematike. Tako ćemo naći da se muškarac, nakon prosidbe i verbalnog obećanja braka, osamljuje sa zaprošenom djevojkom, izlazi sam sa njom u grad: šetnju, kupovinu, idu zajedno na pijacu, normalno razgovaraju preko telefona, a nerijetko imaju i intimne kontakte.
A da ne spominjemo koliko je onih koji to čine i bez prosidbe?!

OGOVARANJE PROSCA ILI ZAPROŠENE DJEVOJKE

Takoðer, jedan od propisa koje spominju učenjaci u ovom poglavlju jeste i to da je osobi koja bude upitana o proscu dozvoljeno da iznese i spomene njegove mahane i nedostatke, i da se to ne smatra ogovaranjem koje je strogo zabranjeno načelima islama. I ne samo da je dozvoljeno, već to može biti i obaveza, shodno riječima Allahovog Poslanika: ”Musliman ima šest prava kod svog brata muslimana: …kada traži savjet da ga posavjetuješ.” (Muslim)
Kazao je šejh Salih Fevzan: ”Onaj ko bude konsultovan u pogledu prosca ili djevojke koju želi prositi, obaveza – vadžib mu je da spomene ono što zna o njemu / njoj i mahanama, i to se ne smatra ogovaranjem.”

Da je to dozvoljeno ukazuje nam dogaðaj sa Fatimom bint Kajs, r.a., u kojem je spomenuto da je ona nakon pričeka došla Poslaniku i obavijestila ga da su je prosili Muavija ibn Ebi Sufjan i Ebu Džehm, pa joj je Allahov Poslanik rekao: ”Što se tiče Ebu Džehma, on ne spušta svoj štap sa ramena (u rivajetu Muslima: ”mnogo tuče žene”), a Muavija je siromašan, ne posjeduje imetak…”, te joj je rekao: ”Udaj se za Usamu ibn Zejda” (u rivajetu Nesaija: ”…a ja ga nisam voljela, pa mi je ponovo kazao: ‘Udaj se za Usamu’ i ponovio to tri puta”). Fatima ibn Kajs je rekla: ”Pa sam se udala za Usamu s kojim sam bila sretna i Allah mi je u braku sa njim dao mnogo dobra” (Buharija i Muslim)

ŽENA KAO PROSAC

Mi živimo u sredini, kao i u vremenu, u kojem su se mnoge stvari izopačile. Jedna od njih je i ta da mnogi roditelji nikada ne bi pomislili da predlože svojoj kćerki da se uda za odreðenu osobu, tj. da osobi za koju znaju da je moralna ponude brak sa svojom kćerkom. Mnogi roditelji takav čin smatraju poniženjem, konzervatizmom, dok se dozvoljavanje kćerki da izlazi u grad i disko, s kim hoće i da čini šta hoće, ne smatra poniženjem niti konzervatizmom. čudni su ti parametri, kada se pomiješa neznanje sa slijepim slijeðenjem zapadnjačke zabludjele ”civilizacije”.
Ako pogledamo u izvore vjere, vidjet ćemo da je ženi dozvoljeno da se ponudi muškarcu za brak i to se ne smatra slabošću, čak štaviše, to se smatra vrijednošću.
Najbolji primjer za to je dogaðaj o kojem nam govori Kur’an, u kojem je spomenuto da je otac dviju kćeri (neki mufessiri su kazali da je to Šuajb, a.s.) ponudio jednu kćerku Musau, a.s., kada je stigao u Medjen, a kojima je Musa, a.s., napojio stado ovaca.

Kazao je Svevišnji Allah: “O oče moj” – reče jedna od njih – “uzmi ga u najam, najbolje da unajmiš snažna i pouzdana.” “Ja želim da te oženim jednom od ove dvije kćeri moje” – reče on – “ali treba da me osam godina služiš, a ako deset napuniš, bit će dobra volja tvoja, a ja ne želim da te na to silim; ti ćeš vidjeti, ako Bog da, da sam dobar.” “Neka bude tako izmeðu mene i tebe!’’ – reče Musa – “koji god od ta dva roka ispunim, nema mi se šta prigovoriti, a Allah je jamac za ono što smo utanačili.” (Kazivanje, 26. – 28.)

Buharija i Muslim zabilježili su predaju da je Allahovom Poslaniku došla jedna žena i kazala: ”Allahov Poslaniče, imaš li potrebe za mnom?” Pa je rekla kćerka Enesa, r.a., koja je sjedila pored Enesa, r.a., kada je govorio o tom dogaðaju: ”Kako je bestidna!”, a Enes joj je kazao: ”Ona je bolja od tebe, ona je voljela Allahovog Poslanika pa mu se ponudila za brak.”
Kazao je El-Kastalani u komentaru ovog hadisa: ”Hadis je dokaz da je ženi dozvoljeno da se ponudi čestitom muškarcu za brak, i da to nije sramota, štaviše, to je pokazatelj njene vrijednosti. Da, to bi bilo odvratno ako se radi zbog dunjalučkih koristi.”

Poznato je da je Omer, r.a., ponudio Osmanu, r.a., da za njega uda svoju kćerku Hafsu, r.a., pa je Osman odbio pod izgovorom da ne misli da se ženi u tom periodu. Zatim ju je ponudio Ebu Bekru, r.a., pa mu Ebu Bekr, r.a., nije ništa odgovorio, što je Omera više zaboljelo nego što ga je zaboljelo Osmanovo odbijanje ponude. Zatim ju je zaprosio Poslanik, alejhis-selam, i oženio je.
Pa kada je Ebu Bekr, r.a., sreo Omera, kazao mu je: ”Vjerovatno si bio ljut na mene kada si mi ponudio svoju kćerku, a ja ti nisam ništa odgovorio?” Omer je rekao: ”Da”, a Ebu Bekr je kazao: ”Nije me spriječilo ništa drugo, da prihvatim tvoju ponudu, osim što sam čuo Poslanika da je spominje, i nisam želio da širim tajne Allahovog Poslanika, a da je on nije oženio, ja bih je oženio.” (Buharija)

Prvi put objavljeno: nedjelja, 28 Prosinac 2008 18:00 (1 dio) i četvrtak, 22 Siječanj 2009 00:06 (2 dio)

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Husnija Sarkić

Poštvana braćo i cijenjene sestre, čast nam je i zadovoljstvo što ćemo na našem sajtu u više dijelova objaviti diplomski rad Husnije Sarkića pod nazivom ”Pravni aspekt liječenja Kur’anom”. Ovaj rad je odbranjen na Islamskom pedagoškom fakultetu u Bihaću i ocijenjen najvišom ocjenom (10), čime je Husnija i stekao zvanje profesora.

Komisiju su sačinjavali profesor dr. Muharem Štulanović-mentor, profesor dr. Sulejman Topoljak-član, i Hajrudin Hodžić prof.- član. Imajući u vidu da je ova tema vrlo aktuelna i da oko nje postoji dosta nedoumica i pogrešnih stavova i uvjerenja, nadamo se da će uz Allahovu pomoć ovaj rad biti od koristi svima onima koji se žele pobliže upoznati sa ispravnim načinom liječenja Kur’anom.

PRAVNI ASPEKT LIJEČENJA KUR’ANOM

Uzvišeni Allah je rekao:„Džinove i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju“ (Kur’an: Ez-Zarijat, 51) Još u mnogim ajetima nalazimo potvrdu Allahovog stvaranja džina. Oni su dio gajba, a kaže Uzvišeni: „Oni koji u nevidljivi svijet budu vjerovali, …“ (Kur’an: El – Bekare, 3) S toga je obaveza svakom muslimanu vjerovanje u njihovo postojanje. Znanja o džinima i njihovim specifičnostima nalazimo u Allahovoj Knjizi i Sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Potvrđeno je tekstualnim dokazom i iskustvom, u različitim vremenima i mjestima, da džini uznemiruju ljude. Jedan od načina uznemiravanja ljudi je ulazak džina u ljudska tijela.

Svojim ulaskom uzrokuju izvjesne bolesti ili smetnje. Tema ovog rada je liječenje tih bolesti Kur’anom, odnosno osvrt na šerijatsko-pravni aspekt tog liječenja. Jedinstven naziv za to liječenje je rukja. U ovom radu se, pored ostalog, definiše rukja, njen propis, vrste i šartovi njene ispravnosti.
Rukjom se liječe i tjelesne i duševne bolesti, prouzrokovane ulaskom džina u ljudska tijela ili njihovim vanjskim djelovanjem. U ovom radu pobrojane su te bolesti. Posebno je učinjen osvrt na duševne bolesti kao što su sar’a (padavica i slične smetnje prouzrokovane džinsko – šejtanskim dodirom), isabetul – ‘ajn ( pogođenost okom – urok, prouzrokovan nečijim pogledom punim divljenja ili zavidnosti) i sihr (opčinjenost, opsjednutost prouzrokovan djelovanjem džina koji su došli po „nalogu“ sahira, s različitim manifestacijama na oboljelom).
Posljednje poglavlje ovog rada tretira pitanja važna svakom pojedincu, koji traži lijek i koji se bavi liječenjem.
Na kraju, molim Allaha, dželle – še’nuhu, da primi ovo djelo i da se još iko od muslimana okoristi njime. Ako sam šta rekao istinu, to je od Allaha, Njegovom uputom, a ako sam pogriješio od mene je ili od šejtana, a Uzvišeni Allaha najbolje zna.

I POGLAVLJE : KA TEMI

VJEROVANJE U GAJB

Uzvišeni Allah je rekao: „Onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali…“ ( El–Beqare, 3)
„U šerijatskom smislu, vjera u gajb je vjera u Allaha, Njegove meleke, Njegove Knjige, Njegove poslanike, vjera u Sudnji dan, Njegovo određenje dobra i zla, vjera u oživljenje poslije smrti, u Džennet i Džehennem.“ (Tefsir, Ibn Kesir)

Rekao je Abdullah ibn Mes’ud, radijallahu ‘anhu: „Gajb je sve što ne vidimo, a Allah, azze ve dželle, ili Njegov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekli su da postoji.“ Džini su dio gajba u koji je dužnost vjerovati zbog brojnih kur’anskih i hadiskih dokaza o njihovom postojanju.

KUR’ANSKI DOKAZI POSTOJANJA DŽINA

Objavio je Uzvišeni Allah:
„Kada ti poslasmo nekoliko džinova da Kur’an slušaju, kada dođoše da ga čuju, oni rekoše: „Šutite i slušajte!“ A kad se završi, vratiše se narodu svome da opominju. O skupe džinski i ljudskizar vam iz redova vaših nisu dolazili poslanici, koji su vam ajete Moje kazivali i upozoravali vas da ćete ovaj vaš dan dočekati? Oni će reći: „Mi svjedočimo protiv sebe.“ Njih je život na Zemlji bio obmanuo i oni će sami protiv sebe posvjedočiti da su bili nevjernici.“ (El-En’am, 130)
„O družine džinnova i ljudi, ako možete kroz slojeve nebesa i Zemlje prodrijeti, prodrite, moći ćete prodrijeti jedino uz veliku moć!“ (Er-Rahman, 33)

DOKAZI IZ SUNNETA

Prenosi imam Muslim od Abdullaha ibn Mes’uda, radijallahu ‘anhu, da je rekao: „Jedne noći bili smo s Allahovim Poslanikom, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i izgubili ga. Uzalud smo pretražili dolinu i puteljke, rekli smo: ‘Odnijeli su ga džini ili je ubijen!’ To nam je bila najteža noć. Kada je svanulo ugledali smo ga kako dolazi iz pravca pećine Hira. Rekli smo: ‘Allahov Poslaniče, tražili smo te i nismo te našli. Proveli smo najgoru noć.’ Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: ‘Došao mi je izaslanik džina, otišao sam s njim i učio im Kur’an.’ Poveo nas je i pokazao nam njihove tragove i ostatke vatre. Tražili su da im kaže šta mogu jesti, rekao je: ‘Kosti životinja zaklanih bismillom. U vašim rukama bit će pune mesa. I svaka balega vaših životinja.’ Nakon toga, obratio se ashabima: ‘Nemojte se njima čistiti poslije nužde, jer to je hrana vaše braće!’ “
(Muslim bi šerhi en – Nevevi, 4/170)

VRSTE DŽINA

Preneseno je od Ebu Sa’lebe el – Hušenija, radijallahu ‘anhu, da je rekao: „Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: „Džina ima tri vrste: oni koji imaju krila i lete, vrsta koja je u obliku zmija i akrepa i oni koji se stalno sele.“
(Prenosi Tahavija u Muškilul-asar, 4/95, Taberani u El-kebiru, 22/214, a Albani u Miškatu, 2/1206 br. 4148, kaže da ga prenose Tahavija i Ebu-Šejh sa dobrim senedom.)

OSOBINE DŽINA

Što se tiče njihovih vrsta u smislu vjere, oni se ne razlikuju od ljudi. U komentaru ajeta:
„A među nama ima i dobrih i onih koji to nisu, ima nas vrsta različitih.“(El-Džinn, 11)
…o riječima „ima nas vrsta različitih“, Ibn Abbas, radijallahu ‘anhu, je rekao: „Ima nas i vjernika i nevjernika.“ A Ibn Tejmijje, rahimehullah, je rekao: „Među džinima razlikuju se mnogobrojne sekte: muslimani, nevjernici, oni koji slijede sunnet i heretici koji uvode novotarije.“
Džini jedu i piju. (Dokaz je i pomenuti hadis o nestanku Resula, sallahu ‘alejhi ve sellem, od Abdullaha ibn Mes’uda, radijallahu ‘anhu, kojeg bilježi Muslim. I hadis od Džabira: „Ne jedite lijevom rukom, zaista šejtan jede lijevom rukom.“)
Bića su poput ljudi. Razmnožavaju se. Ima ih muških i ženskih. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je učio dovu prije ulaska u nužnik: „Allahumme inni euzu bike minel – hubsi, vel – habais.“ – „Allahu moj, utječem ti se od džina muškaraca i džinskih žena.“
Mogu poprimiti materijalni oblik i prikazati se u određenim oblicima. Džini su šerijatski obaveznici – mukellefini. Džini imaju svoja staništa, ali ulaze i u ljudske kuće. Poznata je predaja od Sa’da ibn Ebi Vekkasa, radijallahu ‘anhu, u čiju kuću je ušao džin u obliku zmije, pa ga je on zakleo Allahom da izađe ili će ga ubiti.

MIŠLJENJA ISLAMSKIH UČENJAKA O MOGUĆNOSTI ULASKA DŽINA U ČOVJEKA

Osim što ulaze u kuće, oni su stalni pratioci čovjeka. Hadis: „Svakom je određen stalni pratilac od džina i meleka, …“ (Muslim bi šerh Nevevi 17/157); Hadis: „Vjernik iscrpi svog šejtana, kao što jedan od vas iscrpi svoju devu na putovanju.“ (ovaj hadis ima slabost);
U podređenom su položaju u odnosu na čovjeka. Vrlo su osvetoljubive prirode, pa ga često uznemiruju. To uznemiravanje se manifestuje spolja, ali i ulaskom džina u ljudska tijela. Uzvišeni Allah je rekao: „Oni koji se kamatom hrane neće se dići osim kao oni koje je šejtan dodirom izbezumio…“ (El-Beqare, 275)
„Rekao je imam Kurtubi, rahimehullah: „Ajet je dokaz neispravnosti mišljenja onih koji negiraju džinsko uzrokovanje padavice, tvrdeći da to uzrokuju prirode bića, negirajući ulazak džina u čovjeka i džinski dodir.“
Dakle, džini svojim ulascima prouzrokuju određene bolesti. O tim bolestima biće posebno govora.
„El – Eš’ari, rahimehullah, o vjerovanju sljedbenika sunneta je rekao: „Džin ulazi u tijelo čovjeka“. Dalje navodi ajet sure El – Bekare, 257.
Rekao je Ibn Tejmijje, rahimehullah: „Postojanje džina potvrđeno je Kur’anom, sunnetom i konsenzusom prvih generacija. I u vezi njihovog ulaska u ljude, svi imami sljedbenika sunneta se slažu da je moguće i da postoji. To mogu vidjeti i osjetiti čulima oni koji žele razmisliti o tome. Kada uđe u čovjeka, govori iz njega jezikom koji ta osoba ne poznaje ili nikada nije ni čula da postoji. Ponekad bude udaren tako snažno, da bi i devu usmrtilo, a on to i ne osjeti.“

Nastavit će se inšallah…

Prvi put objavljeno: srijeda, 11 Ožujak 2009 05:11

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/