Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Da li je zabranjeno zakopavanje umrlih u određena tri vremena?
Ukba b. Amir, radijallahu anhu, rekao je: "Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio nam je da u tri vremena klanjamo i zakopavamo mrtve: dok sunce ne izađe i ne odskoči; kada je tačno u zenitu, dok ne pređe zenit; i kada počne zalaziti, dok ne zađe." Propisi u vezi s poglavljem Prvo, pokopaviše
Ukba b. Amir, radijallahu anhu, rekao je: “Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio nam je da u tri vremena klanjamo i zakopavamo mrtve: dok sunce ne izađe i ne odskoči; kada je tačno u zenitu, dok ne pređe zenit; i kada počne zalaziti, dok ne zađe.”
Propisi u vezi s poglavljem
Prvo, pokopavanje umrlih u spomenutim vremenima dopušteno je samo u slučaju prijeke potrebe.
Drugo, neki učenjaci smatraju da se Ukbine riječi: ” .. .i zakopavamo mrtve … ” odnose na klanjanje dženaza-namaza, ali to je pogrešno tumačenje i s jezičke i sa šerijatske strane. Imam En-Nevevi zapisao je sljedeće: “Neki učenjaci tvrde da se pod izrazom zakopavanje mrtvih misli na klanjanje dženaza-namaza, ali to je slabo mišljenje.”
Šejh El-Albani rekao je: “Jedno od pogrešnih, štaviše, potpuno ništavnih tumačenja Ukbinih riječi: ‘ .. .i zakopavamo mrtve .. .’ jeste tumačenje nekih učenjaka koji kažu da se to odnosi na klanjanje dženaza-namaza. Ebul-Hasan es-Sindi rekao je: ‘Očito je da je ovo tumačenje pogrešno i da se to ne shvata iz konteksta hadisa. Neki se u tome povode i za jezičkim značenjem sintagme: ev nakbere fihi mevtana, koja znači zakopavanje mrtvih, a ne znači klanjanje dženaza-namaza. Ispravno je da hadis ide u prilog mišljenju imama Ahmeda i nekih drugih učenjaka koji su zakopavanje mrtvih u spomenuta tri vremena smatrali pokuđenim.”
Treće, u spomenuta tri vremena pokuđeno je klanjati dženazanamaz. El-Hattabi je rekao: “Učenjaci imaju podijeljena mišljenja kada je riječ o obavljanju dženaza-namaza u spomenuta tri vremena. Većina učenjaka smatra da je pokuđeno klanjati dženaza-namaz u vremenima u kojima je pokuđeno klanjati dobrovoljne namaze. To je stav sljedećih autoriteta: Ibn Omera, Ataa, Ibrahima en-Nehaija, El-Evzaija, Sufjana es-Sevrija, hanefijskih pravnika, Ahmeda b. Hanbela i Ishaka b. Rahavejha, dočim je imam Šafi tvrdio da je klanjanje dženaza-namaza i pogreb dopušteno obaviti u bilo koje doba dana i noći. Po meni, mišljenje većine učenjaka ispravnije je jer se podudara sa značenjem hadisa.”
Iz prethodnog se vidi En-Nevevijev previd, koji je u EI-Minhadžu, 6/1 1 4, ustvrdio da su učenjaci postigli konsenzus da u spomenuta tri vremena nije pokuđeno klanjati dženaza-namaz.
___________
Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 2. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali
Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
Vidi manjehttps://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-2.pdf
Koju skupinu žena po šerijatu je zabranjeno ženiti?
Piše: Mr. Safet Kuduzović Brak je propisan Kur’anom, Sunnetom i konsenzusom islamskih učenjaka. To je sunnet svih poslanika, kako kaže Uzvišeni: “I prije tebe smo poslanike slali, i žene i porod im davali.” (Er-Ra’d, 38.). Enes Ibn Malik prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Jviše
Piše: Mr. Safet Kuduzović
Brak je propisan Kur’anom, Sunnetom i konsenzusom islamskih učenjaka. To je sunnet svih poslanika, kako kaže Uzvišeni: “I prije tebe smo poslanike slali, i žene i porod im davali.” (Er-Ra’d, 38.). Enes Ibn Malik prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Ja klanjam i spavam, postim i ne postim, i ženim se, ko ostavi moj sunnet ne pripada meni.” (Buhari i Muslim).
čovjeku je dozvoljeno ženiti sve žene osim onih koje su Šeri’atom izdvojene iz općeg propisa. Ove iznimke mogu biti trajnog ili vremenski ograničenog karaktera. Što se tiče trajne zabrane, koja je ciljana ovim tekstom, ona obuhvata tri skupine:
1. zabrana po krvi,
2. zabrana po tazbinstvu i
3. zabrana po mlijeku.
ZABRANA PO KRVI
čovjeku je, zbog krvne veze, trajno zabranjeno ženiti naredne skupine:
1. majku i nenu;
2. kćerke i unuke;
3. sestre i kćerke braće i sestara;
4. tetke sa strane oca i majke.
Uzvišeni Allah kaže: “Zabranjuju vam se majke vaše, i kćeri vaše, i sestre vaše, i sestre očeva vaših, i sestre majki vaših, i bratične vaše i sestrične vaše.” (En-Nisa’, 23.).
U prvu skupinu ulaze nene s očeve i majkine strane i sva uzlazna loza. Islamski učenjaci kada govore o ovoj skupini navode pravilo koje glasi: “Svaka žena koja je uzročila porod muškarca (koja je rodila njegovu majku ili nenu ili neninu nenu itd.) smatra se njegovom majkom.” U drugu skupinu ulaze unuke od sinova i kćerki i sva silazna loza s te strane. Kada se govori o ovoj skupini navodi se drugo pravilo koje glasi: “Svaka žena čije je roðenje uzročio odreðeni muškarac (otac, djed, djedov djed itd.) smatra se njegovom kćerkom.” Što se tiče sestara one su zabranjene za brak bile roðene sestre (od oca i majke) ili neroðene (sa strane jednog od roditelja). U ovu skupinu ulaze kćerke braće i sestara (bratične i sestrične) bilo da se radi o roðenoj ili neroðenoj braći i sestrama. Što se tiče tetaka one su zabranjene bile s očeve ili majkine strane, bile roðene sestre oca i majke ili neroðene. U ovu skupinu ulaze tetke oca i majke, tetke djedova i neni.
ZABRANA PO TAZBINSTVU
Trajno je zabranjeno, zbog tazbinstva ženiti naredne skupine žena:
1. snahe i žene unuka;
2. punica, njena majka i sva uzlazna loza;
3. maćeha i žene djedova i cijele uzlazne loze;
4. pastorke i unuke od supruge.
Da bi pastorka bila trajno zabranjena za bračnu vezu mora se desiti spolni odnos izmeðu oćuha i njene majke, jer puki bračni ugovor čini je privremeno, ne trajno zabranjenom. Uzvišeni Allah kaže: “Zabranjuju vam se … i pastorke vaše koje se nalaze pod vašim okriljem od žena vaših s kojim ste imali bračne odnose – ako s njima niste imali bračne odnose, onda vam nije grijeh.” (En-Nisa’, 23.). Većina učenjaka ne pravi razliku izmeðu pastorki koje su odrasle u okrilju oćuha i koje nisu, što se tretira preferirajućim kod islamskih pravnika. Maćeha je zabranjena zbog riječi Uzvišenog Allaha: “I ne ženite se onim koje su ženili vaši očevi nakon onoga što je bilo – to je razvrat, mržnja i ružan put.” (En-Nisa’, 23.). Ibn Kesir, kaže: “Allah je zabranio maćehe iz poštovanja prema ocu. One postaju trajno zabranjene sklapanjem samog bračnog ugovora po konsenzusu islamskih učenjaka.” (Vidjeti: Tefsiru-l-Kur’ani-l-Azim, 1/479 i El-džami’u li ahkami-l-Kur’an, 5/120.). Zato je Uzvišeni Allah ovaj postupak opisao kao razvrat, mržnju i ružan put. Što se tiče punice ona je zabranjena nakon samog bračnog ugovora s njenom kćerkom. Kako pojašnjenje, islamski učenjaci ovdje koriste pravilo koje glasi: “Bračni ugovor s kćerkom čini majku zabranjenom, a bračni odnos s majkom čini kćerku zabranjenom.” Izrazita većina islamskih učenjaka smatra majku trajno zabranjenom nakon pukog bračnog ugovora s njenom kćerkom. Ovo je stav imama četiri pravne škole, sedam fakiha i apsolutne većine islamskih učenjaka iz prvih i potonjih generacija (Vidjeti: Tefsiru-l-Kur’ani-l-Azim, 1/481-482.). Kada kažemo “sedam fakiha” mislimo na: Seida b. Musejjiba, Kasima b. Muhammeda b. Ebu Bekra, ‘Urveta b. Zubejra, Ebu Bekra b. Abdu-r-Rahmana, Haridžta b. Zejida b. Sabita, Ubejdullaha b. Abdullaha b. ‘Utbeta i Sulejmana b. Jesara. (Vidjeti: Nejlu-l-evtar, 3/26.).
ZABRANA PO MLIJEKU
Apsolutna većina islamskih učenjaka smatra zabranjenim po mlijeku sve što je zabranjeno po krvi. Aiša prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Zabranjeno je po mlijeku ono što je zabranjeno po krvi.” (Buhari). Alija b. Ebu Talib prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Allah je zabranio po mlijeku ono što je zabranio po krvi.” (Muslim). Kada žena podoji npr. muško dijete (sa pet punih dojenja po preferirajućem mišljenju) postaje mu majka po mlijeku. Njen muž biva podojenom djetetu otac po mlijeku, njena sestra njegova tetka, njena kćerka njegova sestra, njena majka njegova nena itd. Aiša, r.a., kaže: “Došao mi je u goste amidža po mlijeku pa mu nisam dozvolila da uðe dok ne upitam Poslanika, sallallahu alejhi we sellem Kada sam ga upitala, rekao je: ‘Dozvoli mu da uðe, on ti je amidža'”. “Allahov Poslaniče, mene je podojila žena (njegova sestra) nije on!” reče Aiša. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, ponovi: “Neka uðe. On ti je amidža.” (Buhari i Muslim). Citirani hadis jasno ukazuje da je brat oca po mlijeku amidža djetetu koga je podojila njegova žena (žena oca). Bitno je naglasiti da se propisi zabrane po mlijeku vežu isključivo za dojenče, ne za njegovu rodbinu. Tako roðena sestra dojenčeta koju nije podojila ista doilja ne smatra se kćerkom njenom mužu, niti roðeni brat dojenčeta biva sin dojilje, a Allah najbolje zna.
Prvi put objavljeno: ponedjeljak, 30 Travanj 2007 10:52
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Kakav je propis uspostavljanja drugog džemata u istoj džamiji ?
Piše: Mr. Safet Kuduzović Muslimani trebaju biti jedan džemat u svakom pogledu. Dužni su izbjegavati sve što ih vodi ka parčanju, razjedinjavanju i cijepanju. U prvim stoljećima islama u muslimanskim džamijama je, uglavnom, bio poznat namaz u jednom džematu za jednim imamom. Dva ili više džemata u jviše
Piše: Mr. Safet Kuduzović
Muslimani trebaju biti jedan džemat u svakom pogledu. Dužni su izbjegavati sve što ih vodi ka parčanju, razjedinjavanju i cijepanju. U prvim stoljećima islama u muslimanskim džamijama je, uglavnom, bio poznat namaz u jednom džematu za jednim imamom. Dva ili više džemata u jednoj džamiji nisu bili poznati do šestog hidžretskog stoljeća.
Neki islamski učenjaci smatraju drugi džemat pokuðenim. Imam Tirmizi kaže: “Sufjan es-Sevri, Ibn-Mubarek, Malik i Šafija ismatraju da je ljudima bolje klanjati pojedinačno u džamiji u kojoj je već obavljen kolektivni namaz.” (Vidjeti: Aridatul-ahvezi, 1/280.). Ovo mišljenje se prenosi i od: Hasana el-Basrija (iako, od El-Basrija postoji i druga verzija o dozvoli), Ebu-Hanife, El-Evzaija, Abdur-Rezzak, Lejsa b. Sada, Ibn-Avna i drugih. (Vidjeti: El-musannef, 2/293-294, Essunenul-kubra, 3/99 i Marifetus-suneni vel-asar, 2/342-243 od imama Bejhekija, El-mugni, 2/10-11, El-medžmua, 4/120, Šerhus-sunne, 3/437, Šerhu fethil-Kadir, 6/233, Umdetul-kari, 5/165 i Bezlul-medžhud, 4/177.). Imam Šafija kaže: “Ako skupina ljudi zakasni na namaz u džamiji u kojoj postoji stalni imam, klanjaće pojedinačno. Ako, pak, klanjaju kolektivno namaz će im biti ispravan.” (Vidjeti: El-umm, 1/407.). U drugoj verziji imam Šafija kaže: “Uspostavljanje drugog džemata smatra se pogrdnim postupkom jer to nisu praktikovali naši prethodnici, već su to neki od njih prezirali i o tome podrobno pisali. Ovdje se izuzima džamija u kojoj nema stalnog mujezzina niti imama.” (Vidjeti: Marifetus-suneni vel-asar, 2/342.). Imam Malik kaže: “Kada bi u nekoj džamiji jedan čovjek bio imam i meuzzin. Ako se nakon proučenog ezana niko ne odazove, pa imam klanja sam, potom pristignu džematlije, klanjaće pojedinačno.” (Vidjeti: El-mudevvenetul-kubra, 1/181 i Šerhuz-Zurkani, 1/237.). Ibn-Dževzi navodi da je imam Ebu-Hanife rekao: “Nije dozvoljeno uspostaviti drugi namaz u džemat u džamiji u kojoj postoji stalni imam.” (Vidjeti: Nasbur-raje, 2/58.).
Islamski učenjaci koji zabranjuju uspostavljanje drugog džemata u džamijama u kojima postoje stalni imami koriste se narednim argumentima:
Dokaz iz Kur’ana
1.Uzvišeni Allah kaže: “A ono koji su džamije sagradili da bi štetu nanijeli, i nevjerovanje osnažili, i razdor meðu vijernike unijeli.” (Et-Tevbe, 107.). U komentaru citiranog ajeta ima Ebu-Bek b. el-Arebi el-Maliki, kaže: “Licemjeri su željeli pocijepati muslimana koji su bili jedan džemat u jednoj džamiji. Od osnovnih ciljeva gradnje Allahovih kuća jeste povezivanje vjerničkih srca i ulanjanje svih prepreka koje vode ka njihovom razjedinjavanju. Stoga je imam Malik kazao da nije dozvoljeno uspostavljanje drugog ili više džemata u jednoj džamiji bilo da se radi o istom ili drugom imamu.” (Vidjeti: Ahkamul-Kur’an, 2/496.). Imam Kurtubi i Muhammed b. Jusuf el-Abderi su prenijeli riječi Ebu-Bekra el-Malikija i složili se s njim. (Vidjeti: Džamiu ahkamil-Kur’an, 8/238 i Etadžu vel-iklil, 2/109.).
Dokazi iz Sunneta
1. Ebu-Bekre, kaže: “Došao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, s predgraða Medine želivši obaviti namaz. Vidjevši ljude da su završili s namazom, vratio se je svojoj kući i klanjao sa porodicom.” (Taberani u El-evsatu, 7/84/6821. Imam Hejsemi kaže: “Bilježi ga Taberani u El-kebiru i El-evsatu”, sa lancem čiji su prenosioci pouzdani. Šejh Albani je ovu predaju ocijenio dobrom. Vidjeti: Temamul-minne, str, 155.).
U komentaru ove predaje imam Serhasi, Kenkûhi, Ibn-Abidin i drugi, kažu: “Da je bilo ispravno uspostaviti drugi džemat, nebi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ostavio posebno vrijedan namaz u svojoj džamiji.” (Vidjeti: El-mebsut, 1/135, Hašijetu Ibni-Abidin, 1/553 i Tuhfetul-ahvezi, 2/9.).
2. Ebu-Hurejre prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Htio sam postaviti nekoga da predvodi namaz ljudima potom otići i popaliti kuće muškaraca koji ne dolaze na namaz u džamiju.” (Buhari, 2/125 i Muslim, 1/145.).
U komentaru ovoga hadisa hanefijski pravnik Tehanevi, kaže: “Da je bilo ispravno uspostaviti drugi džemat, nebi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poželio popaliti kuće onih koji ne dolaze na prvi džemat, jer mogu njegovu nagradu dostići uspostavljanjem drugog džemata. Iz obaveze prvog džemata neminovno proizilazi pogrda uspostavljanja drugog džemata u istoj džamiji.” (Vidjeti: Ialaus-sunen, 4/261.).
Dokazi iz postupaka selefa
1. Imam Šafija kaže: “Postoje predaje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zakasnio na namaz sa skupinom ashaba i klanjali su pojedinačno, iako su mogli klanjati u džematu.” U komentaru ovih riječi imam Tehanevi kaže: “Jedan islamski pravnik neće pripisivati odreðeni postupak prvim generacijama, osim ako ima validan argument za dotičnu stvar.” (Vidjeti: Ialaus-sunen, 4/265.).
2. Prenosi se da su Ibn-Mesud, Alkame i El-Esved zakasnili na namaz u džematu, pa su se vratili kući i klanjali u džematu. (Abdur-Rezzak, 2/409 i Taberani, 9/318, sa dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: Temmamul-minne, str. 155.).
3. Bilježi imam Buhari od El-Esveda da bi odlazio u drugu džamiju klanjati kada zakasni na namaz u džematu. (Sahihul-Buhari, 2/131. Lanac prenosilaca su spojili Abdur-Rezzak, Ibn-Ebi-Šejbe i drugi s ispravnim lancem prenosilaca kako tvrdi hafiz Askalani. Vidjeti: Fethul-Bari, 2/131.).
4. Bilježi imam Buhari u svojoj povijesti, sa slabim lancem prenosilaca da je Ubade b. Samit zabranjivao ljudima da uspostave drugi džemat. (Vidjeti: Et-tarihul-kebir, 2/137.).
5. Hasan El-Basri kaže: “Ashabi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi zakasnili na namaz u džematu klanjali bi pojedinačno.” (Abdur-Rezzak, 2/293 i Ibn-Ebi-Šejbe, 2/113.).
Dokaz iz zdrave logike
Imam Serhasi kaže: “Ako ljudi znaju da ostavljanjem prvog džemata gube njegovu nagradu, požuriće u džemat u protivnom se neće truditi, jer nagradu džemata mogu dobiti kada god klanjaju kolektivno.” (Vidjeti: El-mebsut, 1/135.).
Ebu-Bekr b. El-Arebi nakon što je spomenuo mišljenje imama Malika o pogrdi drugog džemata, kaže: “Uspostavljanjem drugog džemata gubi se mudrost i svrha prvog džemata.” (Vidjeti: Aridatul-ahvezi, 2/21.).
Imam Šafija kaže: “Smatram da su učenjaci prezirali drugi džemat jer se tako razjedinjava muslimansko tijelo i njihova riječ.” (Vidjeti: El-umm, 1/407.).
Nakon što je spomenuo prethodno citirane riječi imama Šafije šejh Ahmed Šakir, kaže: “Zaključak imama Šafije u potpunosti odgovara ciljevima islamskog učenja. Primarni cilj islama je ujedinjenje muslimanske riječi i srcâ…” (Potom je šejh Šakir u podužem tekstu na veoma mudar način govorio o ovoj temi. Vidjeti: Sunenut-Tirmizi, 1/431-432, sa opaskama Ahmeda Šakira.)
Ovaj propis, svakako, odnosi se na klasične džamije u kojima postoji stalni imam, ne na džamije koje su pored prometnih puteva ili pijaca, iako imale stalnog imama. Imam Nevevi kaže: “Po konsenzusu islamskih učenjaka nije pokuðeno uspostaviti drugi, treći ili više džemata u džamijama u kojima nema stalnog imama.”(Vidjeti: El-medžmua, 4/119-120, Umdetul-kari, 5/165 i Tenkihut-tahkik, 2/41, od Ibn-Abdil-Hadija), a Allah najbolje zna.
PROPIS USPOSTAVLJANJA DRUGOG DŽEMATA U ISTOJ DŽAMIJI (Drugi dio)
Druga skupina islamskih pravnika smatra uspostavljanje drugog džemata u istoj džamiji dozvoljenim. Imam Tirmizi kaže: „Nema smetnje kolektivno obaviti namaz u džamiji u kojoj je već klanjano.“ (Vidjeti: Džamiut-Tirmizi, 1/430.). Imam Begavi tvrdi: „Dozvoljeno je u istoj džamiji uspostaviti džemat dva puta. Ovo mišljenje zastupa skupina ashaba i tabiina.“ (Vidjeti: Šerhus-sunne, 3/437.). Imam Nevevi navodi da ovaj stav podržava i imam Davud Ez-Zahiri. (Vidjeti: El-medžmua, 4/121.).
Ibn-Kudame kaže: „Nije pokuðeno uspostaviti drugi džemat u istoj džamiji. Ako nakon prvog džemata koga je predvodio stalni imam doðe skupina, ljudi lijepo je da klanjaju zajednički.“ (Vidjeti: El-mugni, 2/7.). Imam Ibn-Hazm kaže: „Ko dode u džamiju u kojoj je obavljen kolektivni namaz sa stalnim imamom, neka uspostavi drugi džemat. Dovoljan mu je prethodno proučeni ezan i ikamet, a ako ponovi ezan i ikamet lijepo je postupio.“ (Vidjeti: El-muhalla, 4/236.). Od savremenih učenjaka ovo mišljenje odabrao je Ibn-Usejmin. (Vidjeti: Eš-šerhul-mumtia, 4/230.).
Islamski učenjaci koji dozvoljavaju uspostavljanje drugog džemata koriste naredne argumente:
Dokazi iz Sunneta:
1. Ibn-Omer prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kolektivni namaz bolji je od namaza pojedinca za dvadeset pet puta.“ U drugoj verziji ovoga hadisa stoji: „… za dvadeset sedam puta.“ (Buhari, 1/231/645-646.).
Citirani hadis je došao u općoj formi i ukazuje da je namaz u džematu bolji od namaza pojedinca za dvadeset pet ili dvadeset sedam puta, bilo da se radi o prvom ili drugom džematu. (Vidjeti: El-mugni, 2/8 i Umdetul-kari, 5/165.).
2. Ebu-Seid el-Hudri prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio čovjeka koji klanja samostalno, pa je rekao: „Zar neko od vas neće podijeliti sedaku klanjajući s ovim čovjekom.“ (Ahmed, 5/3, Ebu-Davud, 1/157/574 i Ibn-Huzejme, 3/63-64/1632. Imam Hakim i Zehebi ovaj hadis smatraju vjerodostojnim).
Imam Hakim nakon što je zabilježio ovaj hadis, rekao je: „Citirana predaja predstavlja glavni argument kada je u pitanju obavljanje kolektivnog namaza u istoj džamiji dva puta.“ (Vidjeti: El-mustedrek, 1/209.).
U komentaru ovoga hadisa imam Begavi kaže: „Hadis aludira da je dozvoljeno onome ko klanja u džematu ponovo klanjati s drugima, i da je dozvoljeno uspostaviti drugi džemat u istoj džamiji.“ (Vidjeti: Šerhus-sunne, 3/437.).
Ibn-Huzejme je na osnovu ovoga hadisa naslovio poglavlje: „Olakšica za uspostavljanje drugog džemata u istoj džamiji, suprotno stavu onih koji smatraju da će klanjati pojedinačno.“ Imam Tirmizi je naslovio: „Šta se navodi o drugom džematu u džamiji u kojoj se već klanjalo.“ Imam Ebu-Davud je naslovio: „Dva džemata u istoj džamiji.“ Imam Darimi je naslovio: „Džemat u džamiji u kojoj je obavljen namaz.“
Islamski učenjaci su na razne načine odgovarali na hadis koga prenosi Ebu-Seid i izmeðu ostalog kazali da se ovdje ne radi o klasičnom uspostavljanju drugog džemata, već simboličnom. Ashab koji je pristupio s ovim čovjekom je obavio propisani namaz, potom je klanjao dobrovoljni namaz pristajući iza onoga koji je klanjao farz-namaz. Ovu formu nije zabranio niko od islamskih učenjaka.
Dokazi iz postupaka selefa:
1. Spominje imam Buharija bez lanca prenosilaca da je Enes Ibn-Malik došao u džamiju u kojoj je završen (sabah) namaz. Naredio je jednom od prisutnih da prouči ezana i ikamet, pa su klanjali u džematu. Ibn-Hadžer je spojio ovu predaju sa ispravnim lancem prenosilaca. (Vidjeti: Taglikut-talik, 2/276.). U nekim verzijama se spominje da je Ebes b. Malik prolazio sa dvadesetak svojih saputnika pored mesdžida benu-Salebe… (Ebu-Jala, 7/351.). Dakle, Enes je bio na putu i uspostavljanje drugog džemata nije bilo u lokalnoj džamiji, već u prolazu. Nema sumnje da se ovaj postupak uveliko razlikuje od uspostavljanja drugog džemata u džamiji gdje se obično obavljaju kolektivni namazi. Isto tako, postoji mogućnost da se radilo o džamiji pored prohodnih puteva u kojima najčešće klanjaju putnici. Kod Ibn-Ebi-Šejbe, 2/112, stoji da je Enes stao u sredinu prvog safa u ravninu s ostalim klanjačima. Na takav način Enes b. Malik je, takoðer, izmijenio i klasičnu formu džemat-namaza čime, svakako, blijedi dokazivanje ovom predajom.
2. Prenosi se da je Jezid Es-Suhbani prošao sa Ibrahimom En-Nehaijem pored džamije u kojoj obavljen kolektivni namaz, pa su potom klanjali u džematu. (Abdur-Rezzak, 2/292/3419, sa slabim lancem prenosilaca). Pored slabosti ove predaje, od Ibrahima En-Nehaija se navodi da je ponavljanje džemata u istoj džamiji smatrao pokuðenim. (Ibn-Ebi-Šejbe, 2/112.).
3. Abdullah b. Mesud je usao u džamiju u kojoj je obavljen namaz, potom je klanjao predvodeci Alkamu, Mesruka i El-Esveda. (Ibn-Ebi-Šejbe, 2/323, sa dobrim lancem prenosilaca). U dokazima prve skupine navodili smo predaju da se Ibn-Mesud vratio kući i predvodio ih u džematu.
Dokazi iz zdrave logike:
Onaj ko nije obavio namaz s prvim dzematom, kažu ovi učenjaci, neka naknadno uspostavi drugi džemat zbog njegove vrijednosti, kao sto se čini u džamijama u kojima navraćaju putnici prolaznici ili u džamijama koje nemaju stalnog imama i tačno odreðeno vrijeme ezana i ikameta.
Meritornije mišljenje
Islamski učenjaci su diskutovali o argumentima i jedne i druge skupine. Svaki od ovih argumenata podložan je kritici ili različitom tumačenju kada je u pitanju dokazivanje njime. Ova rasprava je prilicno duga i komplikovana, stoga ćemo se ograničiti samo na iznošenje, po našem mišljenju, preferirajućeg stava. Uzvišeni Allah najbolje zna, ali mišljenje učenjaka koji zabranjuju uspostavljanje drugog džemata odgovara općim ciljevima šerijata i čuvanja muslimanskog jedinstva. Ovo se svakako odnosi na džamije u kojima ima stalni imam i mujezzin gdje uspostavljanje drugih džemata dovodi do sumnji, mržnje, cijepanja i razjedinjavanja muslimana. Dokaz tome je hadis u kome Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Volim da namaz vjernika bude jedan. Htio sam poslati ljude da svaku kuću obavijeste i upozore na namaz.“ (Ebu-Davud, 1/138-140/506 i Ibn-Huzejme, 1/199/383. Vidjeti: Sahihul-džamia, 2/910.), a Allah Uzvišeni, opet, najbolje zna.
Prvi put objavljeno: u ponedjeljak, 07 Svibanj 2007 06:23 (1 dio) i u utorak, 05 Lipanj
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Da li nevjerničko dijete uzima propis roditelja koji prime islam ?
Piše: Mr. Safet Kuduzović Nema razilaženja kod islamskih učenjaka da nevjerničko dijete uzima propis roditelja koji prime islam. Imam Maverdi navodi konsenzus pravnika po ovom pitanju. (Vidjeti: El-havil-kebir, 17/406.). Meðutim, postoji razilaženje oko propisa djeteta kada je u pitanju ulazak u islviše
Piše: Mr. Safet Kuduzović
Nema razilaženja kod islamskih učenjaka da nevjerničko dijete uzima propis roditelja koji prime islam. Imam Maverdi navodi konsenzus pravnika po ovom pitanju. (Vidjeti: El-havil-kebir, 17/406.). Meðutim, postoji razilaženje oko propisa djeteta kada je u pitanju ulazak u islam jednog od roditelja. Većina islamskih učenjaka smatra da dijete prima propis boljeg roditelja, tj., roditelja koji primi islam. Ovo je stav učenjaka hanefijske, šafijske i hanbelijske pravne škole. (Vidjeti: El-mebsut, 10/120, Hašijetu Ibni-Abidin, 2/229, El-muhezzeb, 2/239 i El-mugni, 9/215 i 9/235.). Neki učenjaci hanefijske pravne škole, iako se slažu u osnovi propisa, prave razliku izmeðu roditelja i djeteta shodno zemlji u kojoj borave. Tako smatraju da otac koji živi u zemlji islama i primi islam neće utjecati na propis dijeteta koje živi u zemlji koja je u sukobu s muslimanima. (Vidjeti: Šerhu fethil-Kadir, 3/417 i El-bahrur-raik, 3/225.).
Većina islamskih učenjaka koristi naredne argumente:
1. Riječi Uzvišenog Allaha: “Oni koji su vjerovali i za kojima su se djeca njihova u vjerovanju povela priključit ćemo djecu njihovu.” (Prevod značenja, Et-Tur, 21.). Citirani ajet ukazuje da će Allah priključiti djecu roditeljima muslimanima i nije napravljena razlika izmeðu jednog ili oba roditelja.
2. Ebu-Hurejre prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Djeca muslimana su na posebnom brdu u džennetu. O njima se brinu Ibrahim, a.s., i Sarra, a na Sudnjem danu biće vraćeni svojim roditeljima.” (Ahmed, 2/326, Hakim, 1/541/1418 i Bejheki u El-basu ven-nušur, 231. Šejh Albani ovaj hadis smatra vejrodostojnim. Vidjeti: Es-silsiletus-sahiha, 3/451.).
3. Ebu-Hurejre prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o djeci muslimana rekao: “Ona će biti vječno u džennetu.” (Muslim, 16/156/2635, Ahmed, 2/488.).
Učenjaci koji zastupaju ovo mišljenje kažu: “Dijete slijedi svoje roditelje u vjeri. Ako se njihova vjera bude razlikovala tada treba slijediti roditelja muslimana, kao što dijete iz mješovitog braka slijedi oca muslimana ne majku kršćanku.” (Vidjeti: El-mugni, 9/26.). Islam je istina a nevjerstvo krivi put, pa je slijeðenje pravog puta i istine preče od slijeðenja zablude. (Vidjeti: El-havil-kebir, 17/407.). Uzvišeni Allah je rekao: “I učinio je da riječ nevjernika bude donja, a Allahova riječ-ona je gornja.” (Prevod značenja, Et-Tevbe, 40.).
Druga skupina učenjaka smatra da djeca slijede oca kada je u pitanju vjera. Ako otac primi islam tada dijete postaje musliman bez obzira na majku da li primila islam ili ne. Ovo je stav učenjaka malikijske pravne škole. (Vidjeti: El-mudevvenetul-kubra, 2/220 i 3/307 i El-kafi, 1/209.). Ova skupina učenjaka kao dokaz koristi ajet u kome Uzvišeni Allah navodi riječi raskošnika koji kažu: “Zatekli smo očeve naše kako ispovijedaju vjeru i mi tragove njihove slijedimo.” (Prevod značenja, Ez-Zuhruf, 23.). Citirani ajet ukazuje da potomci slijede vjeru očeva, ne vjeru majki.
Treće mišljenje zastupa poznati tabi’in Ata’. On smatra da dijete slijedi majku, ne oca, jer se kategorički može tvrditi da je majka djeteta, uistinu, njegova majka, dok se se za oca ne može tom sigurnošću tvrditi da je otac. (Vidjeti: El-havil-kebir, 17/406.).
Preferirajuće mišljenje:
Smatram, a Uzvišeni Allah najbolje zna, da je mišljenje većine islamskih učenjaka zasnovano na najjačim i najprihvatljivijim dokazima. Dakle, malodobna djeca bilo da razaznaju ili nerazaznaju ili punoljetna ali umno poremećena, slijede roditelja muslimana. Islam je Allahova vjera koju je objavio da bi ljudi bili sretni na obadva svijeta, pa je najpreče da dijete slijedi boljeg roditelja. Što se tiče ajeta iz sure Ez-Zuhruf kojim malikijski učenjaci dokazuju svoj stav, na njega se može odgovoriti da je Uzvišeni spomenuo njihove riječi u pogrdnom kontekstu, pa nisu validan argument u ovom slučaju.
Kada pravnici raspravljaju o ovom pitanju, spominju pitanje da li dijete slijedi djeda ili nanu ako su muslimani a roditelji djeteta nemuslimani. Učenjaci hanefijske, malikijske i hanbelijske pravne škole smatraju da unuče neće primiti propis djeda niti nane bilo da su roditelji živi ili ne. (Vidjeti: El-havil-kebir, 17/407, El-mebsut, 10/123, Bedaeus-sanaia, 7/139 i Ahkamud-dahili fil-islam, str, 76.). Kada bi dijete slijedilo npr., djeda onda bi slijedilo i cijelu uzlaznu lozu djedova i sve tako do prvog oca Adema a.s. Pored ovoga, imamo mišljenje učenjaka šafijske pravne škole koji smatraju da djed i nane utječu na propis djeteta bez obzira bili roditelji živi ili ne. Neki učenjaci smatraju da djed i nane utječu na propis ako roditelji nisu živi u protivnom ne utječu, a Uzvišeni Allah najbolje zna.
Prvi put objavljeno: subota, 30 Lipanj 2007 03:45
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Da li je dozvoljeno po šerijatu kratiti bradu ?
Piše: Mr. Safet Kuduzović Vjerodostojni hadisi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bezdvojbeno aludiraju da je puštanje brade vjerska obeveza a njeno brijanje zabranjeno. Poznati hanefijski pravnik Haskefi kaže: “Haram je brijati bradu.” (Vidjeti: Er-reddul-muhtar (Ibn-Abidin), 9/672.)više
Piše: Mr. Safet Kuduzović
Vjerodostojni hadisi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bezdvojbeno aludiraju da je puštanje brade vjerska obeveza a njeno brijanje zabranjeno. Poznati hanefijski pravnik Haskefi kaže: “Haram je brijati bradu.” (Vidjeti: Er-reddul-muhtar (Ibn-Abidin), 9/672.). Ibn-Hazm navodi konsenzus pravnika po ovom pitanju. (Vidjeti: Meratibul-idžma, str. 225 i El-furu’a, 1/100.). Aiša, radijallahu anha, je govorila: “Naka je slavljen Allah koji je ukrasio muškarce bradom.” (Vidjeti: Kešful-hafa, 1/538 i Ihjau ulumid-din, 1/195.). U drugoj verziji stoji da se Aiša, radijallahu anha zaklinjala Onim Koji je ukrasio muškarce bradom. (Vidjeti: Fejdul-kadir, 6/18.).
Neki islamski učenjaci kažu da je Sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, obavezao na puštanje brade i da je, shodno općem značenju vjerodostojih hadisa, nije dozvoljeno kratiti. Druga skupina učenjaka smatra kraćenje brade dozvoljenim. (Vidjeti: Et-temhid, 24/145.). Učenjaci koji dozvoljavaju kraćenje brade svoj stav temelje na narednim argumentima:
Dokazi iz Sunneta:
1. Mudžahid b. Džebr kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio čovjeka s dugom bradom pa je rekao : “Zašto neko od vas ruži samog sebe.” (Ebu-Davud u El-merasil, str. 316/448. Lanac prenosilaca ove predaje je vjerodostojan do Mudžahida, ali je, ipak, prekinut izmeðu tabi’ina i Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ovu predaju bilježi Taberani u El-evsatu, 8/206/8290 preko Džabira, ali sa potpuno slabim lancem prenosialaca).
2. Ata’ b. Jesar kaže da je ušao jedan čovjek u Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, džamiju rasčupane kose i brade pa mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pokazao rukom da izaðe iz džamije. Otišao je uredio svoju kosu i bradu potom se vratio. Kada se ponovo pojavio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Zar ovako nije ljepše nego da dolazi rasčupane kose kao šejtan.” (Malik, 4/457/1834 i Bejheki u Šuabul-imanu, 5/225/6462. Ove predaja, takoðer, ima ispravan lanac prenosilaca do Ata’a, ali je i ona mursel). Nema sumnje da ove dvije predaje pojačavaju jedna drugu, ali je problem što verzija koju prenosi Ata’ nije jasna kada je u pitanju kraćenje brade. Našao sam još pet hadisa koji ukazuju na legitimnost kraćenja brade ali su potpuno slabi i ništavni pa ih nećemo ni spominjati. Dakle, u Sunnetu ne postoji validan argument kada je u pitanju kraćenje brade.
Dokazi iz postupaka ashaba:
Prenosi se od skupine ashaba da su kratili svoje brade. To se prenosi od:
1. Ibn-Omera da je na hadždžu i umri kratio ono što preðe dužinu šake. (Buhari, str. 1272/5892. Ova predaja od Ibn-Omera ima devet različitih puteva kojim se prenosi. U nekim vjerodostojnim vezijama se spominje hadždž i umra u drugima ne).
2. Od Ebu-Hurejre da je uhvatio svoju bradu u šaku i skratio ono što je prešlo preko šake. (Ibn-Ebi-Šejbe, 5/226/25472 i Ibn-Sad, 4/334, sa dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: Es-silsiletud-daife, 5/377-378.).
3. Od Džabira da je rekao: “Ne kratimo dužinu brade osim na hadždžu ili umri.” (Ibn-Ebi-Šejbe, 2/227/25478 i Ebu-Davud, 4/82/4201, sa dobrim lancem prenosilaca kako tvrdi Ibn-Hadžer. Vidjeti: Fethul-Bari, 10/350.).
4. Od Ibn-Abbas da je u komentaru Allahovih riječi “Neka sa sebe prljavštvinu uklone” (El-Hadždž, 29.), rekao: “brijanje glave, kraćenje brkova … kraćenje brade.” (Taberi, 17/196/18973 i Ibn-Ebi-Šejbe, 3/414/15668, sa ispravnim lancem prenosialaca. Vidjeti: Es-silsiletud-daife, 5/377.). Od poznatog tabi’ina Muhammeda b. Kaba el-Kurezija se prenosi da je na isti način protumačio citirani ajet s nešto izmjenjenim redosljedom i spomenuo je kraćenje barde. (Ibn-Džerir, 17/197/18975, sa dobrom lancem prenosilaca. Vidjeti: Es-silsiletud-daife, 5/377.).
5. Od Alije se prenosi da je kratio bradu, ali sa slabim lancem prenosialca. (Ibn-Ebi-Šejbe, 5/226/25471.).
Dokazi iz postupaka tabi’ina:
Prenosi se ispravnim putevima od skupine tabi’ina da su zastupali ovo mišljenje. To se prenosi od:
1. Ata’a b. Ebi-Rebaha,
2. Hasana el-Basrija,
3. Muhammeda b. Sirina,
4. Tavusa b. Kejsana,
5. Ibrahima en-Nehaija,
6. Muhammeda b. Kaba el-Kurezija,
7. Mudžahida b. Džebra i drugih sa vjerodostojnim lancima prenosialaca. Ove predaje bilježe: Ibn-Ebi-Šejbe, 5/226-227/25473, 25474, 25475, 25478, 25481, Taberi, 17/197/18975, 18977, Bejheki u Šuabul-imanu, 5/220/6438 i drugi. Ovo mišljenje zastupa Eš-Šabi kao i dva poznata medinska fekiha i tabi’ina: Kasim b. Muhammed i Salim b. Abdillah. (Ibn-Ebi-Šejbe, 5/226/25476, Malik, 2/490/918. Vidjeti: Ihjau ulumid-din, 1/195.).
Mišljenja učenjaka o kraćenju brade:
1. Hanefijski mezheb
U hanefijskom djelu En-nihaje stoji da je obaveza kratiti bradu ako preðe dužine šake, a da kraćenje mimo toga nije niko dozvolio, a da je njeno brijanje oponašanje židova, hindusa i vatropoklonika. (Vidjeti: Šerhu fethil-Kadir, 2/347, El-bahru-raik, 2/302 i Hašijetu Ibn-Abidin, 3/456-457.). Ibn-Abidin na drugom mjestu kaže: “Sunnet je da brada bude u dužini šake i da se skrati ono što preðe preko njene dužine.” (Ibid, 9/671.). Imam Merginani kaže: “Sunnet je da brada bude u dužini šake.” (Vidjeti: Šerhu fethil-Kadir, 2/347.).
2. Malikijski mezheb
Pitan je Ibn-Kasim da li je imam Malik nakon skidanja ihrama smatrao obaveznim kraćenja brade, brkova i noktiju? Rekao je: “Nije smatrao obaveznim ali je smatrao pohvalnim da nakon brijanja glave skrati nokte, brkove i bradu.” (Vidjeti: El-mudevvenetul-kubra, 1/441.). Imam Badži, takoðer, kaže da je imam Malik smatrao pohvalnim kraćenje brade. (Vidjeti: El-munteka, 4/61.). Imam Malik kada je upitan o čovjeku koji ima pretjerano dugu bradu, rekao je: “Neka je skrati.” (Vidjeti: Tenvirul-havalik, 1/232 i Šerhuz-Zurkani, 4/453.). Kaže kadija Ijad: “Kraćenje brade sa strana i dužine je pohvalan postupak.” (Vidjeti: Nejlul-evatr, 1/133.).
3. Šafijski mezheb
Imam Šafija u svom djelu El-umm, 3/121, kaže: “Draže mi je da skrati svoju bradu i brkove, a ako ne učini nije griješan jer se obredi vežu za glavu ne za bradu.” Na drugom mjestu imam Šafija kaže: “Niko nije obavezan kratiti bradu i brkove, jer se kraćenje veže za kosu.” (Ibid, 9/337.).
4. Hanbelijski mezheb
Bilježi imam Hallal u djelu “Et-teredždžul”, sa vjerodostojnim lancem prenosialca da je imam Ahmed dozvoljavao kraćenje brade koja preðe dužinu šake i dokazivao je to postupkom Ibn-Omera. (Vidjeti: El-furu’a, 1/100, Kešful-kina’a, 1/124 i Es-silsiletud-daife, 5/377.). Ibn-Muflih kaže: “Nije pokuðeno kratiti bradu koja preðe dužinu šake.” (Vidjeti: El-furu’a, 1/100.). Imam Merdavi kaže: “Nije pokuðeno kratiti bradu koja preðe dužinu šake.” (Vidjeti: El-insaf, 1/121 i Kešful-kina’a, 1/124.).
Vidimo da kraćenje brade na dužinu šake ima utemeljenje u praksi prvih generacija i nije mi poznat neko od ashaba da je kazao suprotno ovome. Meðutim, nije dozvoljeno kratiti bradu manje od dužine šake, jer kako kaže Ibn-Abidin da kraćenje mimo dužine šake nije dozvolio niko od učenjaka. To se jasno vidi u raspravama koje vode islamski pravnici kada razglabaju da li je dozvoljeno skratiti bradu koja preðe dužinu šake ili ne, ali nisam našao u kapitalnim djelima da se raspravljaju o kraćenju brade mimo dužine šake. Neki smatraju da je kraćenje brade vezano isključivo za hadždž i umru što nije ispravno. U nekim predajama se spominje da su ashabi kratili bradu na hadždžu i umri, ali u drugima nespominje. Stoga je ispravno kazati da je kraćenje brade legitimno za vrijeme obreda i mimo toga, Allah najbolje zna.
Prvi put objavljeno: srijeda, 15 Kolovoz 2007 16:43
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Na koji način se vjernik može iskupiti za svoju prekršenu zakletvu ?
Pripremio: Amir Durmić Ukoliko se neko zakune zakletvom koja je munakid, pa nakon toga prekrši svoju zakletvu, potrebno je da učini keffaret, odnosno iskup za svoje krivokletstvo. Keffaret za prekršenu zakletvu je validan postupak u šerijatu na osnovu Kur’ana, sunneta i idžma’a islamskih učenjaka. Kviše
Pripremio: Amir Durmić
Ukoliko se neko zakune zakletvom koja je munakid, pa nakon toga prekrši svoju zakletvu, potrebno je da učini keffaret, odnosno iskup za svoje krivokletstvo. Keffaret za prekršenu zakletvu je validan postupak u šerijatu na osnovu Kur’ana, sunneta i idžma’a islamskih učenjaka. Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: «Otkup za prekršenu zakletvu je: da deset siromaha običnom hranom kojom hranite čeljad svoju nahranite, ili da ih odjenete, ili da roba ropstva oslobodite. A onaj ko ne bude mogao – neka tri dana posti…» (El-Maide, 89.)Prekršitelj zakletve ima pravo da bira izmeðu prve tri ponude (da nahrani deset siromaha, da ih obuče ili da oslobodi roba), a ako ne može ništa od ponuðenog, onda će postiti tri dana. Nije mu dozvoljeno da posti odmah, odnosno prije nego što pokuša ponuðeno, po idžmau – konsenzusu islamskih učenjaka.
HRANJENJE DESET SIROMAHA
U ajetu je jasno precizirano da se moraju nahraniti deseterica siromaha. Meðutim, da li je dozvoljeno nahraniti jednog siromaha deset puta, ili dvojicu pet puta, petericu po dva puta itd.? Stav imama Šafije, imama Ahmeda kao i Ibn Hazma jeste da mora biti deset različitih siromaha, zbog vanjskog značenja ajeta, koji na to jasno upućuje.
Suprotan stav ima Ebu Hanife, r.h., i imam Ahmed u drugom rivajetu, da je dozvoljeno dati sve jednom siromahu, pod uvjetom da mu se čitava količina hrane dadne odjednom.
VRSTA HRANE KOJA SE DAJE SIROMASIMA
Što se tiče vrste hrane kojom se hrane siromasi, ispravno je da se to vraća na običaj stanovnika tog geografskog područja, odnosno na osrednju hranu (i po vrsti i po količini) koja se koristi u tom mjestu, shodno riječima Uzvišenog u prijevodu značenja: ”…da deset siromaha običnom hranom kojom hranite čeljad svoju nahranite” (El-Maide, 89.).
Ovo je stav imama Malika i Ibn Hazma, a odabrao ga je i Ibn Tejmijje, r.h.
Kaže Ibn Tejmijje, r.h., preferirajući ovo mišljenje:
”Ono što se prenosi od ashaba i tabiina jeste ovaj pravac. Zbog toga su govorili: ‘Osrednja hrana jeste hljeb i mlijeko, hljeb i maslo, hljeb i datule, a najveće što se može reći jeste hljeb i meso.’ Predaje koje govore na ovu temu već smo spomenuli na drugom mjestu, i tamo smo objasnili da je ovo mišljenje ispravno i da na njega upućuju Kur’an, sunnet i zdravo razmišljanje…” (Fetava od Ibn Tejmijje, 35/349.)
DA LI JE DOZVOLJENO POZVATI SIROMAHE PA IH NAHRANITI, ILI JE OBAVEZA DA ONI LIčNO PREUZMU HRANU?
Stav imama Malika, Šafije i Ahmeda jeste da im se hrana mora uručiti lično, jer, kako kažu, to je imetak koji im po šerijatu lično pripada, pa im se mora uručiti kao zekat. Takoðer kažu da je to bila praksa ashaba, r.a.
Suprotan stav imaju imam Ebu Hanife i imam Malik u drugoj predaji, a to je mišljenje i Sevrija, Evzaija i Hasana el-Basrija, a odabrao ga je i Ibn Tejmijje, koji kažu da nije obaveza da siromasi lično preuzmu hranu, već ih je dozvoljeno pozvati na ručak ili večeru naprimjer.
Ovo mišljenje je prioritetnije i bliže općim ciljevima šerijata, jer se i ličnim hranjenjem siromaha postiže cilj radi kojeg je ovaj propis nareðen, a to je dobročinstvo prema siromahu. A Allah najbolje zna.
OBLAČENJE DESET SIROMAHA
To se odnosi na kupovinu odjeće koju po običaju nose siromasi, a Ahmed i Malik su ograničili da ta odjeća u najmanju ruku mora prekrivati one dijelove tijela koji se obavezno prekrivaju u namazu, bilo da se radi o muškarcu ili ženi.
(El-Mudevvene, 2/44, Mugni, 11/260, Muhalla, 8/75)
KORIST
Većina islamskih učenjaka smatra da nije dozvoljeno izdvojiti novčanu vrijednost za hranu ili odjeću, te je u tom obliku dati siromasima, dok Ebu Hanife to dozvoljava.
(El-Umm, 7/91, El-Mudevvene, 2/40, El-Muhalla, 8/69, El-Mugni, 11/256)
OSLOBAÐANJE ROBA
Odabrano je mišljenje po ovom pitanju da se može osloboditi bilo koji rob, bio on musliman ili ne, zbog općenitosti ajeta u kojem se to nareðuje: “…ili da roba ropstva oslobodite…“ Ovo je mišljenje Ebu Hanife, r.h., dok većina pravnika kaže da rob mora biti musliman.
POST TRI DANA
Ukoliko ne bude u stanju da se zbog siromaštva iskupi za prekršenu zakletvu sa jednom od tri navedene stvari, kletvokršitelj će prijeći na post od tri dana, onako kako je to spomenuto u ajetu.
Imam Ebu Hanife, Sevri i Ahmed u jednom rivajetu, mišljenja su da se ovi dani obavezno trebaju postiti uzastopno. Svoj stav dokazuju kiraetom Abdullaha b. Mes’uda, r.a., i Ubejja, r.a., da su u ajetu koji govori o iskupu kletvokršitelja učili: “…A onaj ko ne bude mogao –neka posti tri dana (uzastopno)…“ (El-Maide, 89.).
Iako ovaj kiraet ne spada u mutevatir – kategorične kiraete, on je u najmanju ruku predaja od Poslanika, s.a.v.s., kojom se tumači spomenuti ajet, tako da pod pretpostavkom ispravnosti njegovog lanca prenosilaca, on biva validnim dokazom.
Takoðer, kao dokaz navode i kijas – analogiju, shodno iskupu za nenamjerno ubistvo ili zihar za koje je takoðer propisan post kao iskup, a u ajetima koji o tome govore uvjetovana je uzastopnost u postu. Kaže Allah u prijevodu značenja za iskup onome ko počini nenamjerno ubistvo: ”…ne naðe li, mora uzastopno postiti dva mjeseca da bi Allah primio pokajanje” (En-Nisa, 92.), a za zihar kaže: ”Onaj ko ne naðe, dužan je da dva mjeseca posti uzastopce prije nego što jedno drugo dodirnu” (El-Mudžedele, 4.).
Imam Malik, Šafija, Ahmed u rivajetu kao i Ibn Hazm smatraju da uzastopnost u postu za otkup prekršene zakletve nije obavezan jer takvo nešto nije uvjetovano u ajetu, a spomenuti kiraet nije mutuvetair – kategoričan, već šaz – izniman, pa kao takav ne može služiti kao dokaz. Zbog toga, ako prekršitelj zakletve ove dane isposti bez uzastopnosti, njegov iskup je ispravan.
Ovo drugo mišljenje je ispravnije, meðutim, ukoliko čovjeku ne predstavlja veliku poteškoću, sigurno je da je preče i bolje te dane ispostiti uzastopno kako bi što prije sa sebe skinuo tu obavezu, a Allah najbolje zna.
DA LI JE DOZVOLJENO ISKUPITI SE ZA ZAKLETVU I PRIJE NEGO ŠTO SE PREKRŠI?
Nema razilaženja meðu islamskim učenjacima da se iskup za prekršenu zakletvu ne mora učiniti prije nego što se išta prekrši, ali se razilaze na dva mišljenja po pitanju onoga ko bi se iskupio prije nego što je zakletvu prekršio:
PRVO: Većina islamskih pravnika smatra da je to dozvoljeno, ali smatraju prečim da se iskup ne čini sve dok se zakletva ne prekrši. Ovaj stav se pripisuje četrnaesterici ashaba i velikom broju tabiina.
DRUGO: Ebu Hanife i njegovi sljedbenici smatraju da ovaj postupak nikako nije ispravan, dok imam Šafija smatra da se nije dozvoljeno unaprijed iskupiti postom od tri dana, ali jeste sa ostale tri spomenute stvari u ajetu. (El-Mudevvene, 2/38, El-Mugni, 11/222, El-Muhalla, 8/67, El-Mebsut, 8/148)
Mišljenje većine islamskih učenjaka je prioritetnije jer hadisi upućuju na legitimnost ovog postupka. Od Abdur-Rahmana b. Semure, r.a., prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., rekao:
”Ako se na nešto zakuneš, pa vidiš da je nešto drugo bolje od onoga na što si se zakleo, iskupi se za svoje krivokletstvo, pa učini ono što je bolje…” (Ebu Davud, br. 3278, Nesai, 7/10. Hadis je vjerodostojan. Vidjeti: Irvaul-galil, br. 2579. U nešto drugačijoj verziji bilježe ga Buharija i Muslim.) U ovom hadisu Poslanik, s.a.v.s., jasno je naredio da se čovjek prvo iskupi za svoju zakletvu, pa da je tek nakon toga prekrši. A Allah najbolje zna.
PONAVLJANJE ISKUPA SA PONAVLJANJEM PREKRŠENIH ZAKLETVI
Ukoliko se čovjek zakune da će učiniti jednu stvar, pa se nakon toga opet zakune da će učiniti neku drugu stvar, ukoliko prekrši bili koju od navedenih zakletvi, dužan je da se za svaku iskupi posebno. Naprimjer: čovjek se Allahom zakune da neće posjećivati rodbinu, a nakon toga zakune se da neće izlaziti iz kuće. Kada prekrši bilo koju od navedenih zakletvi obaveza mu je da se za svaku iskupi posebno.
Meðutim, ako se dva ili više puta zakune za jednu te istu stvar, islamski učenjaci po ovom pitanju imaju više mišljenja. Ebu Hanife, Malik i Ahmed smatraju da je za svaku zakletvu dužan posebno se iskupiti, a imam Šafija kaže da, ukoliko je drugom zakletvom samo želio da potvrdi prvu, nije dužan da se iskupi više od jednog puta.
Imam Ahmed u jednom rivajetu smatra da će se iskupiti samo jednom bez obzira koliko se puta zakleo na jednu te istu stvar, i da se ostale zakletve računaju samo kao potvrda one već izgovorene. Ovo mišljenje je odabrao i Ibn Tejmijje, r.h., i ono je, inšallah, odabrano.
Naprimjer, žena se Allahom zakune da više neće dojiti svoje dijete, i tu zakletvu ponovi nekoliko puta u jednom ili više dana. Ukoliko se odluči da prekrši tu zakletvu, dovoljno je da se za nju iskupi samo jednom, a Allah najbolje zna.
Pripremljeno prema djelu Sahihu fikhis-sunne ve edilletuhu, autora Ebu Malika Kemala Ibnus-Sejjida Salima
Prvi put objavlejno: ponedjeljak, 19 Studeni 2007 09:30
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Koliko rekata ima teravih-namaz ?
Priredio: Sead ef. Jasavić Allahov Poslanik s.a.w.s., kaže: “Allah dž.š. vam je u obavezu (farz), stavio post mjeseca Ramazana, a ja vam ostavljam sunnet kijama (klanjanja), tokom mjeseca Ramazana!” (Nesai, Ibnu Madždže, Ahmed) Od Ebu Zerra r.a., se prenosi da je rekao: “…ko bude klanjao za imamom,više
Priredio: Sead ef. Jasavić
Allahov Poslanik s.a.w.s., kaže: “Allah dž.š. vam je u obavezu (farz), stavio post mjeseca Ramazana, a ja vam ostavljam sunnet kijama (klanjanja), tokom mjeseca Ramazana!” (Nesai, Ibnu Madždže, Ahmed)
Od Ebu Zerra r.a., se prenosi da je rekao: “…ko bude klanjao za imamom, sve dok imam ne završi sa svojim namazom, imaće nagradu kao da je cijelu noć klanjao!” (Hadis prenose petorica, a imam Tirmizi ga smatra sahihom)
Allahov Poslanik s.a.w.s., kaže: “Ko provede Ramazan klanjajući, vjerujući, nadajući se nagradi od Allaha dž.š., biće mu oprošteni prijašnji grijesi!” (Sahihul-Buhari: 2008)
Prenosi se od Ibnu Šihaba, a on od Urve b. Zubejra, a on od Abdurrahman b. Abdul-Karija, koji kaže: “Zaputio sam se sa Omer b. el-Hattabom r.a., jedne ramazanske noći k mesdžidu, kad zatekosmo ljude u njemu kako klanjahu u grupicama; negdje čovjek klanjaše sam, negdje za drugim klanjaše skupina ljudi… u tom Omer r.a., reče: „Mislim da bi bilo ljepše kada bih skupio svijet da namaz klanjaju za jednim imamom!“ Što reče to i uradi, te ih sakupi da klanjaju za Ubejj b. Ka’abom r.a.. Potom sam izašao s Omerom r.a., druge noći, a narod klanjaše za jednim imamom. Omer r.a., reče: „Lijepog li poduhvata, ali, namaz, kojeg inače prespavaju, je bolji od ovog kojeg trenutno sada klanjaju“ – imajući za cilj namaz i klanjanje u zadnjoj trećini noći – a svijet tada klanjaše na početku noći tj. poslije jacije.” (Sahihul-Buhari: 2010)
Od Jezid b. Rumana se prenosi da je rekao: “Ljudi su za vrijeme Omera b. el-Hattaba r.a., u mjesecu Ramadanu, klanjali 23 rekata!” (Muvetta, br.250.)
Imam Ibnu Kudame el-Makdisi rhm.
Odabrano mišljenje imama Ahmed b. Hanbela rhm. je da se teravih – namaz sastoji od 20 rekata. Ovo je i stav imama Sevrijja, Ebu Hanife i Šafije. Imam Malik rhm. smatra da se teravih – namaz sastoji od 36 rekata, zasnivjući svoje mišljenje na praksi stanovnika Medine! Salih Mevla el-Tev’emeh kaže: „Zatekao sam ljude kako klanjaju 41 rekat, od kojih su 5 rekata bila vitr namaz!“ Prenosi se od Alije r.a., da je naredio jednom čovjeku da imami ljudima sa 20 rekata (teravih namaza). Stav da se teravih-namaz klanja 20 rekata je gotovo poput idžma’a-konsenzusa islamske uleme po tom pitanju!” (Pogledaj: el-Mugni, 2/604.)
Kaže imam Ebu Davud rhm.: “čuo sam Ahmed b. Hanbela rhm., kako kaže: „Sviða mi se kada se klanja za imamom, i kada se klanja vitr-namaz za njime! Poslanik s.a.w.s., kaže: „Kada čovjek pristupi klanjati za imamom, sve dok imam ne završi sa namazom, imaće nagradu kao da je cijelu noć klanjao!“ (Hadis bilježi Ebu Davud, Nesai, Ibnu Madždžeh, Darimi, Ahmed) Dalje navodi: Ahmed b. Hanbel je klanjao s ostalim svijetom, a i vitr bi klanjao s njima!
Esrem navodi: Pričao mi je čovjek koji je imamio Ahmedu b. Hanbelu rhm., za vrijeme Ramazana, i da je on klanjao sa njima cijeli teravih – namaz, i vitr. Dalje kaže: čekao bi me sve dok ne bih ustao, pa bi i on tada ustao, kao da se pridržavao hadisa Ebu Zerra r.a., koji kaže: „Kada čovjek pristupi klanjati za imamom, sve dok imam ne završi sa namazom, imaće nagradu kao da je cijelu noć klanjao!“ (Ebu Davud, Nesai, Ibnu Madždže, Darimi, Ahmed)
Rečeno je Ahmedu b. Hanbelu rhm.: Da li teravih-namaz obavljaš u zadnjoj trećini noći? Odgovori: Ne! Praksa i navika muslimana mi je draža! (el-Mugni, 2/607)
Šejhul-Islam Ibnu Tejmijje rhm.
Prenosi se da je Ubejj b. Ka’ab r.a. klanjao ljudima 20 rekata tokom mjeseca Ramadana, a potom bi klanjao vitr od 3 rekata! Ovo je jedan od dokaza na osnovu kojeg je većina islamskih učenjaka zasnovala svoje mišljenje da se teravih-namaz sastoji od 20 rekata, i da je to sunnet, jer je Ubejj b. Ka’ab r.a., to radio pred skupinama muhadžira i ensarija, a nije zabilježeno da mu je iko negodovao na takav postupak! Drugi su voljeli da se teravih-namaz klanja u dužini od 39 rekata, pozivajući se na staru praksu stanovnika Medine!
Jedna grupa učenjaka se poziva na hadis koji se spominje u buharijinom sahihu od Ajše r.a., da Poslanik s.a.w.s., ni u Ramazanu niti van Ramazana, nije klanjao više od 13 rekata!
Islamski učenjaci, kao što je to vidno, su se po ovome pitanju podijelili na nekoliko mišljenja, misleći i smatrajući da se ono što je potvrðeno sahih hadisom od Ajše r.a., suprostavlja praksi pravednih halifa, kao i ustaljenoj praksi muslimana!
Odgovor na ova razilaženja bi bio da su sve navedene kombinacije dobre i lijepe! Na ovakav način se izjasnio i imam Ahmed r.a..
Broj rekata ramazanskog namaza nije posebno odreðen, jer Poslanik s.a.w.s., nije naznačio poseban broj rekata ovog namaza, tako da će manji ili veći broj rekata zavisiti samo od kratkoće ili dužine učenja (kiraeta), i stajanja (kijama), u namazu!
Poslanik s.a.w.s., bi duljio u klanjanju svog noćnog namaza, tako da je u sahih hadisu od Huzejfe r.a., potvrðeno da bi Poslanik s.a.w.s., na jednom rekatu učio suru el-Bekare, el-Nisa’a i Alu ‘Imran – tako da bi na taj način oduljeno stajanje u namazu mijenjalo veći broj rekata!
Ubejj b. Ka’ab r.a., kada bi imamio svijetu, nije im mogao duljiti u učenju namaza kao što je to Poslanik s.a.w.s., radio, pa je povećao broj rekata kako bi njima nadomjestio kraće učenje (kiraet), i stajanje (kijam), u namazu.
Broj rekata teravih-namaza je prvo dupliran, jer je na početku Ubejj r.a., klanjao teravih-namaz od 11 ili 13 rekata, da bi svijet, nakon toga, u Medini oslabio i teško podnosio dugo stajanje, pa su povećavali na broju rekata tako da je cifra dostigla brojku od 39 rekata!
Slično ovome bi bilo slijedeće: Kada je Allah dž.š. propisao pet dnevnih namaza u Mekki, svi oni su se sastojali od po dva rekata; da bi potom isti ti fard-namazi i dalje ostali na dva rekata, ali samo u slučaju musafira (putnika), a što se tiče onih koji nisu musafiri (tj. mukimi), za njih su farz-namazi povećani na četiri rekata, kao što se prenosi u Sahihu od Aiše r.a., da je rekla: „Kada se preselio u Medinu broj rekata fard-namaza kod kuće je povećan, a akšam namaz je učinjen na tri rekata, jer je akšam-namaz vitr dana, a što se tiče sabah-namaza on je ostao na dva rekata“, zbog dugog učenja na njemu, što je nadomjestilo povećavanje broja rekata u njemu!
Ulema se tkð. razilazi po pitanju da li je bolje dugo učenje i dugo stajanje u namazu, ili veći broj ruku’a i sedždi, ili su oba postupka ista po pitanju vrijednosti, na tri mišljenja, i sva se tri prenose od imama Ahmeda!
Potvrðeno je u Sahihu da je Poslanik s.a.w.s., upitan: „Koji namaz je najbolji? Reče: Dugo stajanje/kijam!“ Od Poslanika s.a.w.s., se tkð., prenosi da je rekao: „Ti nećeš učiniti jedne sedžde Allahu dž.š., a da te Allah dž.š., njome ne uzdigne za jedan stepen, ili odstrani od tebe jedan grijeh!“ I rekao je s.a.w.s., Rebi’i b. Ka’abu r.a.: „Pomogni sebe prekomjernim činjenjem sedždi!“
Poznato je da je sedžda bolja od kijama, ali zikr koji se uči na kijamu (kira’etul-Kur’an), je bolji i vrijedniji od same sedžde, a najbolje je da namaz bude srazmjeran, pa ako se odulji na učenju Kur’ana, oduljiće se na ruku’ima i sedždama, kao što je Poslanik s.a.w.s., obavljao svoj noćni namaz, kako nam to prenose Huzejfi r.a., i ostali. Takvim su mu bili farz-namazi, namaz zbog pomračenja Sunca ili Mjeseca, i ostali.
Njegov namaz s.a.w.s., je bio srazmjeran, pa dali prednost dugačkom učenju i stajanju u namazu, dugom ruku’u i dugoj sedždi, sa minimalnim brojem rekata (11-13), ili kraćem učenju i stajanju, kraćim ruku’ima i sedždama, sa većim brojem rekata (23-39), obije kombinacije su bliske jedna drugoj po vrijednosti!
Nekada druga kombinacija (kraće učenje, sa većim brojem rekata, op.prev.), može biti bolje, kao što je Poslanik s.a.w.s., klanjao duha -namaz, na danu ‘Fetha’, sa osam kraćih rekata, gdje se nije zadržao (a mogao je, op.prev.), na dva duga rekata, i kao što su to ashabi r.a., uradili po pitanju teravih-namaza, kada je vjernicima otežalo dugo stajanje u namazu! (Pogledaj: Medžmu’u Fetava, Ibnu Tejmijje, 23/115.)
Imam el-Zurkani rhm.
U djelu el-Muvetta’ od imama Malika rhm., u poglavlju ‘Namaz u mjesecu Ramazanu’, bilježi se predaja: Prenosi se od imama Malika, on od Muhammed b. Jusufa, a on od Saiba b. Jezida koji kaže: „Naredio je Omer b. el-Hattab Ubejj b. Ka’abu i Temim el-Dariju da ljudima klanjaju 11 rekata (teravih-namaza). Saib dalje navodi: Imam bi učio sure sa preko stotinu ajeta, tako da smo se morali oslanjati na štapove i močuge od predugog stajanja (u teravih namazu), i ne bi smo završavali sa namazom sve do nastupa zore!“
U drugoj predaji imama Malika rhm., stoji: Od Jezid b. Rumana se prenosi da je rekao: „Ljudi su za vrijeme Omera b. el-Hattaba r.a., u mjesecu Ramadanu, klanjali – 23 rekata!“
Imam el-Bejheki rhm., ove dvije različite predaje kod imama Malika rhm., pojašnjava na slijedeći način: „U prvome vaktu su klanjali 11 rekata, od kojih je jedan rekat bio vitr namaz, da bi kasnije počeli klanjati teravih namaz od 20 rekata, a vitr namaz od 3 rekata.“
Imam el-Badži rhm., kaže: „Prvo su praktikovali duže učenje Kur’ana (kiraet) u teravih-namazu, jer je ono vrijednije, ali su ljudi kasnije oslabili, tako da su smanjili učenje Kur’ana, ali su povećali broj rekata na 23, tako da opet nisu bili na gubitku, kada su sevabi u pitanju, jer su povećali broj rekata.“
Ibnu Habib rhm., kaže: „Teravih-namaz u prvome vaktu se sastojao od 11 rekata, ali sa veoma dugim učenjem Kur’ana (kiraetom), što je vremenom postalo teško ljudima, tako da skratiše učenje Kur’ana, a povećaše broj rekata, tako da su klanjali 20 rekata teravih – namaza, i 3 rekata vitra, s umjerenijim učenjem Kur’ana, da bi kasnije još više omanjili učenje Kur’ana, ali se zato broj rekata teravih – namaza popeo na 36 rekata, mimo 3 rekata vitra, što se kasnije uzelo za stalnu praksu (u Medini, op.prev.). (Pogledaj: Šerhul-Zurkani ala Muvetta, 1/338)
Imam Ibnu Hadžer el-Askelani rhm.
Kaže imam Ibnu Hadžer el-Askelani rhm., u svom čuvenom djelu ‘Fethul-Bari bišerhi sahihil-Buhari’, u poglavlju ‘Teravih-namaz’, slijedeće: „Islamski učenjaci se razilaze po pitanju broja rekata teravih – namaza, na nekoliko mišljenja i stavova, i to:
1. U djelu ‘el-Muvetta’ od imama Malika rhm., u poglavlju ‘Namaz u mjesecu Ramazanu’, bilježi se slijedeća predaja: Od Muhammeda b. Jusufa, a on od Saiba b. Jezida koji kaže: Naredio je Omer b. el-Hattab Ubejj b. Ka’abu i Temim el-Dariju da ljudima klanjaju 11 rekata (teravih-namaza, op.prev.) Saib dalje navodi: Imam bi učio sure sa preko stotinu ajeta, tako da smo se morali oslanjati na štapove i močuge od predugog stajanja (u teravih namazu, op.prev.), i ne bi smo završavali sa namazom sve do nastupa zore!!!
2. Muhammed b. Nasr el-Mervezi rhm. prenosi od Muhammeda b. Ishaka, a on od Muhammeda b. Jusufa, koji spominje – 13 rekata teravih namaza.
3. Abdurrezzak navodi predaju od Muhammeda b. Jusufa koji kaže da teravih-namaz ima – 21 rekat.
4. Prenosi imam Malik rhm. od Jezid b. Hasife, a on od Saiba b. Jezida, da teravih namaz broji – 20 rekata. (Ovdje sigurno nije ubrojan vitr namaz, Ibnu Hadžer)
5. U drugoj predaji imama Malika rhm. stoji: Od Jezid b. Rumana se prenosi da je rekao: Ljudi su za vrijeme Omera b. el-Hattaba r.a., u mjesecu Ramadanu, klanjali – 23 rekata!
6. Muhammed b. Nasr prenosi od ‘Ata’a koji kaže: Zatekao sam ih kako u Ramazanu klanjaju – 20 rekata, i 3 rekata vitra!
Imam el-Davudi rhm., kaže: Moguće je to da je navedena razlika u brojkama rekata zasnovana na dužini ili kratkoći stajanja (kijama), i učenja u namazu (kiraeta), tako da sa dugim učenjem u teravih namazu ide kraći broj rekata, a sa kraćim učenjem u teravih namazu ide veći broj rekata!!!
Imam Ibnu Hadžer rhm., kaže: Prvo predanje od 11 rekata teravih namaza podudara se sa hadisom kojeg prenosi majka vjernika Aiša r.a., koja opisujući namaz Poslanika s.a.w.s. u mjesecu Ramazanu, kaže: Nije klanjao, ni u Ramazanu niti van Ramazana, više od 11 rekata! Klanjao bi prvo četiri rekata, ali ne pitaj o njihovoj ljepoti i dužini!!! Potom bi klanjao još četiri rekata, i ne pitaj o njihovoj ljepoti i dužini!!! Potom bi klanjao tri rekata … (Buhari:1147,2013)
Drugo predanje je blizu prvome i slično mu!
((S obzirom da 90% pripadnika ummeta nije u stanju obavljati ili doživjeti namaz na način kako je to Poslanik s.a.w.s., radio, kada je u pitanju njegova ljepota ili pak neprikosnovena dužina rekata, kiraeta, kijama, sedždi i rukua, na nama je jednostavno da što više od svega navedenoga radimo. Da što više oduljimo naše klanjanje, kiraet u namazu, da oduljimo kijam i stajanje u namazu, sedžde i ruku’e, dove i zikr, i sl.! (op.prev.)))
((Takoðer se u navedenom hadisu ne može primjetiti zabrana klanjanja većeg broja rekata od spomenutih 11 ili 13 rekata, jer se u povijesti selefa bilježe slučajevi čiji bi noćni namazi prelazili spomenutu cifru od 11 ili 13 rekata, kojima niko od uleme nije zamjerao na tako dugim noćnim ili dnevnim nafilama, već bi se za njima u tome povodili! (op.prev.)))
Razilaženje u broju rekata preko broja 20 se vraća na razilaženje po pitanju vitr-namaza, što nas upućuje na to da se vitr namaz može klanjati nekada sa samo jednim rekatom, a nekada sa tri rekata!
Prenosi Muhammed b. Nasr, od Davuda b. Kajsa, koji kaže: Zatekao sam ljude, u vremenu emirstva Ubbane b. Osmana i Omera b. Abdul-Aziza tj. u Medini, kako su klanjali 36 rekata teravih namaza, plus 3 rekata vitra. Imam Malik rhm., bi govorio: To je naša stara praksa!
Prenosi se od Za’aferanija, a on od imama Šafije rhm., koji kaže: Vidio sam kako ljudi u Medini klanjaju 39 rekata, a u Mekki 23 rekata, i od takvog postupka se ne mora osjećati nikakva nelagodnost ili tjeskoba!
Od njega se tkð. prenosi slijedeće: Ako odulje učenje i stajanje, a smanje broj rekata – lijepo je; ako povećaju broj rekata, a skrate učenje – lijepo je; a prvo mi je draže!
Imam Tirmizi rhm., kaže slijedeće: Najveća brojka rekata koja je spomenuta u knjigama, kada je teravih namaz u pitanju, jeste 41 rekat sa vitrom!
Imam Ibnu Abdul-Berr rhm., prenosi od Esved b. Jezida: 40 rekata teravih namaza, sa 7 rekata vitra!
Muhammed b. Nasr prenosi od Ibnu Ejmena, a on od Malika, cifru od 38 rekata teravih namaza – što bi se moglo spojiti sa rivajetom Davuda b. Kajsa od 36 rekata teravih namaza, dodajući mu 3 rekata vitra, ali Ibnu Ejmen izjavljuje u rivajetu da je vitr bio 1 rekat, što bi sve ukupno značilo 39 rekata.
Imam Malik rhm., kaže: Ovo je medinska praksa više od stotinu godina!
Od imama Malika rhm. se takoðer prenosi brojka od 46 rekata teravih namaza, plus 3 rekata vitra, što je opće poznata predaja od njega!
Ibnu Vehb prenosi od ‘Amrija, a on od Nafi’a koji kaže: Nisam vidio ljude drugačije da klanjaju mimo 39 rekata, od kojih su 3 rekata vitr!
Od Zurare b. Evfa se prenosi da je imamio narodu u Basri sa 34 rekata teravih namaza, a potom vitr namaz.
Od Se’id b. Džubejra r.a., se prenosi cifra od 24 rekata, a na drugom mjestu 16 rekata mimo vitra. Prenosi ga Muhammed b. Nasr od Ebu Medžleza.
On prenosi tkð. od Muhammeda b. Ishaka, kojem je Muhammed b. Jusuf pričao, a njemu njegov djed Saib b. Jezid, koji kaže: Za vrijeme Omera r.a., smo klanjali 13 rekata teravih namaza!
Ibnu Ishak kaže: Ovo je najvjerodostojnije što sam čuo do sada po pitanju broja rekata teravih namaza! Zadnja predaja se i podudara sa hadisom Aiše r.a. po pitanju noćnog namaza Poslanika s.a.w.s.. (Ibnu Hadžer el-Askelani, Fethul-Bari bišerhi Sahihil-Buhari, Salatut-teravih)
Imam el-Ševkani rhm.
Ono što se da zaključiti nakon studiranja dokaza, vezanih za noćno klanjanje tokom mjeseca Ramazana, je da je taj namaz (teravih – namaz) potvrðen i propisan, kao i njegovo obavljanje u džematu ili zasebno, a odreðivanje broja rekata ovog namaza, ili odreðivanje toga šta će se učiti na njemu se ne bilježi posebno u Sunnetu. (Pogledaj: Nejlul-Evtar, Salatut-teravih)
Imam Muhammed b. Salih el-Usejmin rhm.
Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin rhm., nakon što je preferirao stav da je broj rekata teravih namaza 11 ili 13, kaže slijedeće: „Ako čovjek bude klanjao više od spomenutog broja rekata takav postupak nije strašan, jer potporu takvom postupku nalazimo u riječima Allahova Poslanika s.a.w.s. kada kaže: Noćni namaz se klanja dva po dva (rekata)! (Buhari, Muslim) Dakle, Poslanik s.a.w.s. nije ograničio ili odredio broj rekata noćne nafile!!! Od selefa se prenose različite predaje po pitanju broja rekata teravih namaza, iz čega se da zaključiti da u svemu tome ima dostatne širine, a naravno da je vrijednije držati se onoga što je potvrðeno od Poslanika s.a.w.s., a to su 11 ili 13 rekata! …ali znaj da je pitanje broja rekata teravih namaza ono koje je podložno idžtihadu i raspravljanju, tako da to pitanje nikako ne smije biti povodom razilaženju, nesuglasicama, svaði ili neprijateljstvu, meðu pripadnicima Ummeta, jer se selef (prijašnje dobre generacije), po ovome pitanju već razišao, a u mes’eli nema kategoričkog dokaza koji bi spriječio bilo kakvu drugu vrstu idžtihada po ovome pitanju; dokaza koji bi dotični idžtihad proglasio nevažećim ili neispravnim! (Ibnu Usejmin, Fetava Erkanul-Islam, str. 353)
Zaključak:
Kada čovjek usporedi sve navedene, i u različitim predajama spomenute, cifre rekata teravih namaza: 11, 13, 16, 17, 21, 23, 34, 35, 36, 37, 39, 40, 41, 46, 47, 49 … dolazi do zaključka da je sigurno od sunneta selefus-saliha noći Ramazana oživjeti dugim namazima, dugim kijamima, dugim učenjem Kur’ana, velikim brojem rekata, velikim brojem sedždi i ruku’a, zikrom, čitanjem Kur’ana … kao što se i dani Ramazana provode u postu i takvaluku, povodeći se za riječima Muhammeda s.a.w.s.: „Ko provede Ramazan klanjajući, vjerujući, nadajući se nagradi od Allaha dž.š., biće mu oprošteni prijašnji grijesi!“ (Buhari: 2008)
Zato, iskoristimo ugodne i prijatne trenutke džematskog klanjanja ovog ramazanskog namaza, pa makar rekati išli i do stotinu rekata, jer će svakom sedždom Allahu dž.š., naš stepen biti povećan, a grijesi biti sve manji i manji, ne bi li smo se očistili od grijeha tokom ovog časnog mjeseca, te nekako stekli Allahov rahmet i oprost!
Mnogo je onih koji su prošlog Ramazana bili sa nama, ali danas nisu meðu nama, koji bi samo poželjeti mogli da imaju jedan vaš rekat na svojoj vagi dobrih djela; jednu sedždu više ili ruku’, ne bi li bili bliži Allahovom dž.š., rahmetu i magfiretu, a što dalji od džehennemske vatre!!!
Prvi put objavljeno: Nedjelja, 23 Rujan 2007 06:08
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Kakav je šerijatski propis o igranju šaha ?
Piše: Mr. Safet Kuduzović Musliman je dužan voditi računa o svom vremenu jer će biti pitan kako je proveo svoj život. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Neće se pomjeriti stopala čovjeka na Sudnjem danu dok ne bude upitan za: život u šta ga je potrošio…” (Tirmizi, 5/194/2425, El-Aridaviše
Piše: Mr. Safet Kuduzović
Musliman je dužan voditi računa o svom vremenu jer će biti pitan kako je proveo svoj život. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Neće se pomjeriti stopala čovjeka na Sudnjem danu dok ne bude upitan za: život u šta ga je potrošio…” (Tirmizi, 5/194/2425, El-Arida, sa ispravnim lancem prenosilaca). Ibn Abbas prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Iskoristi pet stvari prije nego što doðe drugih pet: …slobodno vrijeme prije zauzetosti i život prije smrti.” (Hakim, 4/341/7846, Hatib u El-Fekihu vel-mutefekkih, 2/170/804, i Vekia u Ez-Zuhdu, 1/223-224, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Fethul-Bari, 11/235, El-Mugni, 5/204 (Ihjau ulumid-din) i Sahihul-džamia, 1/244.)
U drugoj predaji, koju prenosi Ibn Abbas, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Dvije su blagodati čija je vrijednost nepoznata mnogim ljudima: zdravlje i slobodno vrijeme.” (Buharija) Zamislite muslimana koji Uzvišenom Allahu na pitanje o blagodati slobodnog vremena, odgovori: “Gospodaru moj, prošli su mi dani, mjeseci i godine u igri, zabavi i dangubi.” Neki kažu da je vrijeme zlato! Pored lijepe namjere napravili su kobnu grešku, jer zlato u odnosu na vrijeme koje predstavlja čovjekov život nema nikakve vrijednosti.
Prvi koje izmislio šah bio je Sissah b. Zahir el-Hindi. Kada je poznati farisijski kralj po imenu Bihrem čuo za šah, jako se obradovao i nagradio izumitelja. (Keffur-rea’a, str. 115.)
često se postavljaju pitanja i vode polemike u vezi s propisom igranja šaha. U narednom tekstu pojasnit ćemo stav islamskih pravnika vezan za ovo pitanje. Nema razilaženja meðu islamskim učenjacima da je igranje šaha haram ukoliko postoji ulaganje imetka, jer se tada tretira kockom. (Vidjeti: Et-Temhid, 13/181-182, i Medžmu’ul-fetava, 32/137, 152.)
Ako igranje šaha rezultira ostavljanjem namaza, psovkom, vrijeðanjem ili neprijateljstvom, takoðer biva haram. (Vidjeti: El-Kavaninul-fikhijje, str. 311, od Ibn-Džuzzija, Medžmu’ul-fetava, 32/137, Mugnil-muhtadž, 6/347, Keffur-rea’a, str. 101, od Hejtemija i Sahihut-tergib, 3/180-181.)
Ako, pak, igra šaha ne sadrži kocku niti uzrokuje neku od zabranjenih stvari, tada islamski učenjaci imaju različite stavove. Većina učenjaka, od kojih su: hanefijski, malikijski i hanbelijski pravnici, smatraju, opet, igranje šaha zabranjenim. (Vidjeti: El-Mugni, 12/37, i El-Kafi, 4/4/322, od Ibn Kudame; Šerhu Fethil-kadir, 7/411, 413, Bedaeus-sanaia, 4/305, El-Kavaninul-fikhijje, str. 311, El-Fevakihud-devani, 2/563, Medžmu’ul-fetava, 32/152, Mealimus-sunen, 2/209, El-Furusijje, str. 303, El-Kebair, str. 101, i El-Insaf, 12/52-53.)
Što se tiče šafijskih pravnika, većina njih igranje šaha smatra pokuðenim, a neki, kao većina učenjaka, zabranjenim. (Vidjeti: El-Minhadž, 15/14, od imama Nevevija; Es-Sunenul-kubra, 10/358 od Bejhekija; i Keffur-rea’a, str. 107.) Imam Šafija kaže: “Šah je zabava koja sliči batilu, pa ga prezirem, ali nisam još našao dokaz o zabrani.” (Vidjeti: Ialamul-muveki’in, 2/79.) Imam Šafija kaže: “Ne volimo da se igra šah, ali je, ipak, blaži od nerdešira.” (Vidjeti: El-Umm, 8/189, Marifetus-sunen, 7/432 i Es-Sunenul-kubra, 10/357.)
Nerdešir je poznata igra za koju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko bude igrao nerdešir kao da je umazao svoje ruke svinjskom krvlju i mesom.” (Muslim) U drugom hadisu stoji: “Nepokoran je Allahu i Poslaniku onaj koji igra nerdešir.” (Ebu Davud, Ibn Hibban, Begavi, 12/384/3414, sa dobrom lancem prenosilaca. Vidjeti: Irvaul-galil, 8/285, i Gajetul-meram, str. 179/395.)
Ishak b. Rahavej upitan je da li u igranju šaha vidi kakve smetnje, pa je odgovorio: “U šahu je svaka smetnja.” Kada mu je rečeno da neki ljudi igraju šah, rekao je: “To su grješnici.” (Vidjeti: Ez-Zevadžir, 2/401, od Ibn Hadžera el-Hejtemija)
Muhammed b. Kab el-Kurezi je rekao: “Najmanje što šahista treba očekivati jeste da će biti proživljen sa sljedbenicima batila.” (Vidjeti: Ez-Zevadžir, 2/401.)
Kada je Ibrahim en-Nehai upitan o šahu, kazao je: “Šah je proklet.” (Vidjeti: Ez-Zevadžir, 2/401, i Es-Sunenul-kubra, 10/359.)
Vidimo da propis šaha kruži izmeðu zabrane, kod većine islamskih učenjaka, i pokuðenosti kod šafijskih pravnika. Niko od ovih imama nije kazao da je igranje šaha mubah. (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 32/136-137.)
U sunnetu se navode brojni hadisi koji ukazuju na zabranu igranja šaha, ali nijedan od ovih hadisa nije vjerodostojan kako tvrde imam Munziri, Ibn Kajjim, Ibn Kesir, Ibn Hadžer, Sehavi, Albani, Bekr Ebu Zejd i drugi. (Vidjeti: El-Mensurat, str. 288, od imama Nevevija; El-Menarul-menif, str. 134, Ed-Diraje, 2/240, Nasbur-raje, 4/274-275, Keffur-rea’a, str. 101-105, El-Mekasidul-hasene, str. 669; Ed-Durerul-muntesire, str. 174, od imama Sujutija; Nejlul-evtar, 8/108, Kešful-hafa, 2/363, Esnel-metalib, str. 462, i Sahihut-tergib, 3/181.)
Šejh Albani je nekoliko hadisa koji govore o zabrani igranja šaha ocijenio apokrifnim. (Vidjeti: Es-Silsiletud-daife, 3/283-284 i 9/47, i Daiful-džamia, str. 762/5277.) Razlog slabosti ovih hadisa je jednostavan – šah se pojavio u vrijeme ashaba, a ne u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako tvrdi Ibn Kesir. (Vidjeti: Nejlul-evtar, 8/107-108.) Nakon osloboðenja nekih farisijskih predjela u vrijeme ashaba, muslimani su se prvi put susreli sa šahom. (Keffur-rea’a, str. 116.)
Prenosi se da je Alija b. Ebi Talib prošao pored ljudi koji su igrali šah, pa je rekao: “Kakvi su ovo kumiri kojima ste u obožavanju posvećeni?” (Ibn Ebi Šejbe, 5/289/26149, Ahmed u El-Verea, str. 74, i Bejheki u Šuabul-iman, 5/241/6518. U drugoj predaji stoji da je Alija, radijallahu anhu, rekao: “Šah je nearapska kocka.” (Bejheki u El-Kubra, 10/358/20928, i u El-Edeb, str. 417. Imam Bejheki tvrdi da ova mursel predaja ima drugu koja je pojačava.) Ibn Tejmijje i Ibn Kajjim ovu su predaju ocijenili vjerodostojnom, a šejh Albani slabom. Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 32/152, El-Furusijje, str. 312, i Irvaul-galil, 8/288.) Ibn Abbas je spalio šah koji je jedno siroče naslijedilo od oca. (Bejheki, 10/358/20933. Vidjeti: El-Kebair, str. 102, i Keffur-rea’a, str. 104.)
Ibn Omer je rekao: “Šah je gori od nerdešira.” (Bejheki, 10/359/20934. Ibn Kajjim, Sehavi i Hejtemi ovu predaju smatraju vjerodostojnom. Vidjeti: El-Furusijje, str. 313-314, i Keffur-rea’a, str.104.)
Ibn Kajjim kaže: “U vjerodostojnim predajama navodi se zabrana igranja šaha od Ibn Abbasa i Ibn Omera i niko od ashaba nije kazao suprotno ovome.” (Vidjeti: El-Furusijje, str. 313.)
Na drugom mjestu šejhul-islam Ibn Kajjim kaže: “Nije poznato da je neko od ashaba igrao niti dozvolio igranje šaha. Lažne su predaje u kojima se spominje da je Ebu Hurejre igrao šah. Svako ko poznaje život ashaba osudit će ovakve tvrdnje.” (Vidjeti: El-Furusijje, str. 311.)
Imam Bejheki spominje konsenzus ashaba o zabrani igranja šaha, a on i drugi učenjaci hadisa najbolje poznaju riječi i postupke ashaba. (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 32/150, i Šerhuz-Zurkana alel-muvetta, 4/484.)
Ibn Šihab ez-Zuhri rekao je: “Ne volim šah, jer je šah batil.” (Et-Temhid, 13/179, i Šuabul-iman, 5/241.) Imam Malik, Ibn Tejmijje, Ibn Kajjim i drugi smatraju igranje šaha većim grijehom od nerdešira. (Vidjeti: Et-Temhid, 13/179, Medžmu’ul-fetava, 32/139, El-Furusijje, str. 305, Nejlul-evtar, 8/107, i Avnul-mabud, 13/194.)
Neki učenjaci posebno su strogi kada je u pitanju igranje šaha sa figurama koje imaju likove živih bića. (Vidjeti: Keffur-rea’a, str. 112, i Ahkamul-musabekat, str. 88, od Abdus-Sameda Belhadžija.)
Imam Ebu Hanife i Ahmed smatraju, čak, da nije dozvoljeno nazvati selam šahistima. (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 32/136, 153.)
Malikijski pravnici kada govore o skupinama ljudi kojima se ne naziva selam, izmeðu ostalih, spominju i šahistu. (Vidjeti: Mevahibul-dželil, 2/122.)
Imam Ebu Hanife i Malik ne primaju svjedočenje šahiste bez obzira radilo se o ulogu ili bez uloga. (Vidjeti: Keffur-rea’a, str. 112, od Ibn Hadžera Hejtemija)
Od savremenih učenjaka igranje šaha zabranjuju: Ibn Baz, Ibn Usejmin i Stalni kolegij za naučna istraživanja i fetve (El-Iedžnetud-daime).
Na osnovu spomenutog možemo konstatovati da je igranje šaha zabranjeno i da nije dozvoljeno učestvovati na takmičenjima, seminarima ili kursevima koji su vezani za šah, a Allah najbolje zna.
Prvi put objavljeno: subota, 10 Studeni 2007 02:43
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Da li smijanje tokom namaza kvari abdest i namaz ?
Piše: Amir Durmić Tuga i radost su osnovne emocije kojima svaki insan ispoljava svoje unutarnje pozitivno ili negativno raspoloženje. Tuga je najčešće popraćena plačem, a radost smijanjem. Skoro sa sigurnošću možemo tvrditi da u globalu ne postoji nijedan čovjek na svijetu koji se nije smijao ili plviše
Piše: Amir Durmić
Tuga i radost su osnovne emocije kojima svaki insan ispoljava svoje unutarnje pozitivno ili negativno raspoloženje. Tuga je najčešće popraćena plačem, a radost smijanjem. Skoro sa sigurnošću možemo tvrditi da u globalu ne postoji nijedan čovjek na svijetu koji se nije smijao ili plakao. Ovakvima nas je naš Gospodar stvorio. Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: ”Zar on nije obaviješten o onom što se nalazi u listovima Musaovim i Ibrahimovim… i da On na smijeh i plač navodi.” (En-Nedžm, 36.-43.)
Smijao se i Muhammed, s.a.v.s., kao najodabraniji Allahov poslanik i najbogobojazniji čovjek koji je hodao po zemaljskoj površini. Govorio je Džerir b. Abdullah el-Bedželi, r.a.: ”Poslanik, s.a.v.s., se od mene, nakon što sam primio islam, nikada nije zaklonio, niti me je ikad vidio a da se nije nasmijao (u drugom rivajetu: osmjehnuo).” ( Buharija, br. 6089, Muslim, br. 2475.)
Imam Tirmizi u svome djelu ”Eš-Šemailu el-Muhamedijje” spominje devet hadisa u kojima se spominje smijeh Poslanika, s.a.v.s., od čega su četiri zabilježena kod Buharije i Muslima, a hadisa na ovu temu je mnogo više.
Iako se smijao, Poslanik, s.a.v.s., u tome nije pretjerivao, a njegov smijeh nikada nije prelazio u kikot ili gromoglasan smijeh, već bi se zadržao na osmijehu ili bi mu se samo ukazali kutnjaci. Od Abdullaha b. Harisa, r.a., prenosi se da je rekao: ”Poslanikov, s.a.v.s., smijeh nije bio ništa više od osmijeha.” (Tirmizi, br. 3651, Ahmed, 4/190. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u ”Muhtesaru Šemail”, br.194. Vidjeti i ”Sahihul-džami’a”, br. 4861.)
Iako je smijeh dozvoljen, u njemu ne treba pretjerivati, jer puno smijeha umrtvljuje srce.
Pitao je Poslanik, s.a.v.s.: ”Ko će od mene preuzeti sljedeće riječi da radi po njima ili da pouči nekoga ko će raditi po njima?” Ebu Hurejre, r.a., rekao je: ”Ja, Allahov Poslaniče.” Kaže Ebu Hurejre, r.a.: ”Tada me je Poslanik, s.a.v.s., uzeo za ruku i nabrojao pet stvari:
‘….i nemoj pretjerivati sa smijanjem, uistinu mnogo smijanja umrtvljuje srce.”’ (Tirmizi, br. 2305, Ibn Madže, br. 4193, Ahmed, 2/310 i drugi. Albani ga je ocijenio dobrim u ”Es-Sahiha”, br. 930 i u ”Sahihu Edebil-Mufred”, br. 252 i 253. Ahmed Šakir, r.h., u opaskama na ”Musned” imama Ahmeda ocijenio ga je slabim u osnovi pod brojem 8081, da bi nakon podužeg govora o ovom hadisu zaključio da je hasen li-gajrihi, odnosno prihvatljiv zbog drugih hadisa koji pojačavaju navedenu predaju.)
Postoje vremena i situacije u kojima smijeh nikako ne dolikuje, a ponekad biva i strogo pokuðen, pa i zabranjen. Namaz je sigurno jedna od takvih situacija. Ipak, pošto su ljudi samo ljudi, manjkavi, slabašni i skloni greškama i propustima, nije nemoguće da se u toku namaza čovjek osmjehne ili čak gromoglasno nasmije. To se vjerovatno desilo većini onih koji redovno klanjaju, pa makar i jednom u životu, a kolaju priče, u čiju vjerodostojnost nećemo ulaziti, da se u pojedinim džematima znalo desiti da se naglas nasmije imam, a za njim i sve muktedije, za vrijeme klanjanja jednog od farz-namaza.
Za smijanje u toku namaza veže se jedan bitan fikhsko-pravni propis koji je predmet razilaženja meðu islamskim učenjacima još od vremena prvih generacija muslimana. Radi se o tome da li smijanje u namazu kvari samo namaz ili takva radnja kvari i abdest i namaz.
Islamski učenjaci se jednoglasni u tome da smijanje mimo namaza ne kvari čistoću i da zbog toga nije obaveza uzimati abdest. Isto tako saglasni su da glasno smijanje u namazu kvari namaz, te da ga je obaveza ponoviti. (”El-Evsat” od Ibn Munzira, 1/166, ”El-Medžmu”, 2/61.) Meðutim, razilaze se na dva mišljenja u pogledu toga da li smijanje u namazu kvari i namaz i abdest ili samo namaz.
PRVO MIŠLJENJE
Oni koji zastupaju mišljenje da smijanje u namazu kvari namaz i abdest su: Hasan el-Basri, En-Nehai, Sufjan es-Sevri i El-Evzai. (”El-Evsat” od Ibn Munzira, 1/166.)
Govorio je El-Evzai: ”Nisam bio čvrstog mišljenja o statusu onoga ko se nasmije u namazu sve dok nisam sreo Sufjana es-Sevrija, pa sam ga o tome upitao, a on mi je odgovorio: ‘Ponovit će abdest, a zatim i namaz’, pa sam prihvatio njegovo mišljenje.” (Tarihu Bagdad, 4/162.)
Ovog mišljenja su i učenjaci hanefijskog mezheba. (Vidjeti: ”El-Mebsut”, 1/220, ”El-Hidaje fi šerhi bidajetil-mubtedi”, 1/18, ”Bedaiu-senai’a”, 1/136-137.)
Svoj stav grade na nekoliko hadisa i predaja koje se prenose na ovu temu, a sve su one ništavne ili jako slabe:
1- Od Ebul-Alije prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., jedne prilike predvodio namaz svojim ashabima kada je u mesdžid ušao slijepac, pa je upao u lokvu punu vode koja se nalazila u mesdžidu. Neki od prisutnih ashaba su se nasmijali, a Poslanik, s.a.v.s., nakon što je završio namaz, naredio je onima koji su se nasmijali da ponove i abdest i namaz.
(Predaju je zabilježio Darekutni, br. 612, Ibn Ebi Šejbe 1/424, Abdur-Rezzak, 2/376, i drugi.)
Ova predaja je slaba po ocjeni mnogih islamskih učenjaka. Ebul-Alije, koji prenosi ovaj hadis, nije spomenuo osobu od koje je hadis čuo, tako da predaja spada u kategoriju mursel hadisa.
Nakon što je naveo mnoge verzije spomenutog hadisa, imam Darekutni je rekao:
”Ispitao sam sve lance prenosilaca ovog hadisa koji sam spomenuo u ovom poglavlju, a koje se vežu za Ebul-Alija, pa sam uvidio da je on ovaj hadis učinio murselom i nije spomenuo izmeðu sebe i Poslanika, s.a.v.s., osobu od koje je hadis čuo. Prenosi Asim el-Ahvel od Ibn Sirina, koji je veoma dobro poznavao Ebul-Alija i El-Hasena, da je o njima dvojici rekao: ”Ne uzimajte mursel hadise od njih dvojice jer oni nisu marili od koga uzimaju hadise.” (Sunen Darekutni, 2/214.)
Ibn Hadžer, r.h., kaže: ”Bilježi Ibn Adijj od Ahmeda b. Hanbela da je rekao: ‘O smijanju (u namazu) nema vjerodostojnog hadisa, ni hadisa o slijepcu koji je upao u bunar, sve te predaje vežu se za Ebul-Aliju koji je po pitanju tog hadisa pobrkao…” (Et-Telhisul-habir, 1/214.)
Kaže šejh Albani, r.h.: ”Ovaj hadis ima mnogo puteva kojim se prenosi, a svi su oni slabi i ne postoji nijedna predaja koja je validna kao dokaz….” (Irvaul-galil, 2/117.)
Takoðer, imam Ez-Zejlei pojasnio je slabost svih puteva ovog hadisa u ”Nasbur-raje”, 1/106.
2- Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Ko se nasmije u namazu neka obnovi i abdest i namaz. (Tarihu Bagdad, 4/261. Šejh Albani ga je ocijenio slabim u Daiful-džami’a, br. 5680.)
3- Od Džabira, r.a., prenosi se da je rekao: Poslanik, s.a.v.s., nam je rekao: ”Onaj ko se od vas nasmije u namazu neka uzme abdest, a zatim neka ponovi namaz.” (Darekutni, br. 655.)
Nakon što je spomenuo ovaj hadis, rekao je imam Darekutni, r.h.: Rekao nam je Ebu Bekr en-Nejsaburi da je ovaj hadis munker i nije ispravan…” (Sunen Darekutni, 2/241.)
Postoje još mnoge predaje u kojima se spominje naredba da se nakon smijanja u namazu ponovi i abdest i namaz, meðutim sve su one ništavne ili jako slabe, tako da ne mogu poslužiti kao ispravan argument u ovom slučaju.
Pored citiranih riječi islamskih učenjaka o slabosti svih hadisa na ovu temu, navodimo i govor imama Nevevija, r.h., kao istinskog autoriteta u hadiskoj i fikhskoj znanosti, koji kaže:
”U osnovi ne postoji nijedna vjerodostojna predaja koja govori o tome da smijanje u namazu kvari abdest . One predaje koje se prenose od Ebul-Alija i njegovih drugova, te od Imrana b. Husajna, r.a., i ostalih, su slabe ili ništavne po saglasnosti hadiskih učenjaka koji su rekli da na ovu temu nema vjerodostojnog hadisa.” (El-Medžmu’, 2/61.)
DRUGO MIŠLJENJE
Druga skupina učenjaka smatra da onaj ko se glasno nasmije u namazu nije pokvario abdest već samo namaz. Ovo mišljenje zastupa velika skupina ashaba, tabiina i ostalih velikih učenjaka iz reda prvih generacija, od kojih su i sljedeći:
Džabir b. Abdullah, Ebu Musa el-Eša’ri, Kasim b. Muhammed, Ata b. Ebi Rebbah, Ez-Zuhri, Urve b. Zubejr, Seid b. Musejjib, Mekhul, Ebu Bekr b. Abdur-Rahman, Haridže b. Zejd b. Sabit, Sulejman b. Jesar, Jahja b. Ebi Kesir, imam Malik, Šafija, Ahmed, Ishak i Ebu Sevr, Eš-Ša’bi, Ibn Sirin i drugi. (Vidjeti: ”El-Evsat” od Ibn Munzira 1/167, ”El-Mugni”, 1/304, ”El-Medžmu”, 2/60, ”Bidajetul-mudžtehid”, 1/83.)
Dokazi ove skupine učenjaka uglavnom se baziraju na riječima Ibn Abbasa, r.a., kada je upitan o čovjeku koji se nasmije u namazu, pa je odgovorio:
”Ponovit će namaz, a neće obnavljati abdest.”
Predaju je zabilježio Buhari u svome ”Sahihu”, br. 34, ali talikan – bez lanca prenosilaca. Lanac prenosilaca ove predaje spojio je Bejheki u ”Sunenul-kubra”, 1/144, i Darekutni u ”Sunenu”, br. 658. Bilježe je još i Abdur-Rezzak u ”Musannefu”, od 2/377, Ebu Ja’la u ”Musnedu”, br. 2259. Predaju spominje i Ibn Hadžer u ”Metalibul-Alije, br.130. Kaže imam El-Hejsemi: ”Bilježi ga Ebu Ja’la a njegovi prenosioci su pouzdani.” Vidjeti: ”Medžmeuz-zevaid”, 2/82.
Takoðer u dokaze ove skupine učenjaka spada i činjenica da smijeh mimo namaza ne kvari abdest po jednoglasnom mišljenju učenjaka, pa ga tako ne kvari ni i namazu, a uz to smijeh nije nečistoća niti vodi ka njoj. Pored ove zdrave analogije uzima se u obzir i činjenica da ne postoji nijedna ispravna predaja koja bi eventualno išla u korist ovom mišljenju, tako da se ostaje na osnovi, tj. da abdest kvari samo ono za što postoji validan argument iz Kur’ana, vjerodostojnog hadisa ili konsenzusa islamskih učenjaka. (”El-Mugni”, 1/304, ”El-Medžmu”, 2/60.)
OSMIJEH U NAMAZU
Što se tiče osmijeha u namazu koji ne preraste u grohotni smijeh te ostane samo na razvlačenju usana, islamski učenjaci su saglasni da to ne kvari ni abdest niti namaz, izuzimajući Ibn Sirina, r.h., koji nije pravio razliku izmeðu smijanja i osmijeha. (”El-Evsat” od Ibn Munzira, 5/124.)
Mnogi kao dokaz da smiješak u namazu ne kvari namaz navode predaju od Džabira, r.a., da je rekao:
”Klanjali smo s Poslanikom, s.a.v.s., u vrijeme Bitke na Bedru, pa se je osmjehnuo u namazu. Kada je završio namaz, rekli smo mu: ‘Allahov Poslaniče, vidjeli smo da si se osmjehnuo?!’
Na to je on odgovorio: ‘Pored mene je prošao melek Mikail vraćajući se iz potjere (nevjernika), a na njegovim krilima su tragovi prašine. On mi se nasmijao, a ja sam se njemu osmjehnuo.”’
Ovu predaju bilježi Ebu Ja’la el-Musili u svome ”Musnedu”, br. 2010, Ebu Ne’im el-Asbehani u ”Terihu Asbehan”, br. 1222, Ibn Hibban u ”El-Medžruhin”, 3/84, Ibn Adijj u ”El-Kamil”, 7/95. El Hejsemi, r.h., nakon što je spomenuo ovaj hadis, rekao je: ”Bilježi ga Ebu Ja’la, a u njegovom lancu prenosilaca je i El-Vazia b. Nafi’a koji je metruk, tako da je ova predaja ništavna. Vidjeti: ”Medžmeuz-zevaid”, 6/84, ”El-Metalibul-Alije”, br. 4368, i ”Nasbur-raje”, 1/109.
ANEGDOTA
Vezano za ovaj propis i raspravu oko njega navodi se jedan zanimljiv slučaj iz vremena imama Šafije, r.h. Jedne prilike Šafija se raspravljao sa čovjekom koji se zvao Hasan b. Zijad el-Lu’lui el-Kufi, koji je zastupao mišljenje da smijanje u namazu kvari i namaz i abdest, pa ga je neki čovjek upitao kakav je propis one osobe koja bi u toku namaza progovorila i potvorila slobodnu ženu (da je učinila blud). On mu je odgovorio da bi namaz takve osobe bio pokvaren pa bi ga morao ponoviti, a da abdest ne bi izgubio. Tada mu je imam Šafija rekao:
”Potvora u namazu je kod tebe na manjem stepenu (grijeha) od smijanja?” Tada je ovaj El-Lu’lui uzeo svoje papuče i otišao.
(”Mizanul-i’tidal”, 1/491, ”El-Kamil” od Ibn Adijja, 2/319.)
A Allah najbolje zna!
Prvi put objavljeno: Subota, 29 Prosinac 2007 10:07
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Da li je zabranjeno klanjati dženaza-namaz jasnom licemjeru?
Svevišnji Allah rekao je: "I nijednom od njih, kada umre, nemoj molitvu obaviti, niti sahrani njegovoj prisustvovati, jer oni u Allaha i Njegovog Poslanika ne vjeruju, i kao nevjernici oni umiru." (Et-Tevba, 84) Omer, radijallahu anhu, pripovijedao je: "Kada je umro Abdullah b. Ubejj b. Selul, pozvaviše
Svevišnji Allah rekao je: “I nijednom od njih, kada umre, nemoj molitvu obaviti, niti sahrani njegovoj prisustvovati, jer oni u Allaha i Njegovog Poslanika ne vjeruju, i kao nevjernici oni umiru.” (Et-Tevba, 84) Omer, radijallahu anhu, pripovijedao je: “Kada je umro Abdullah b. Ubejj b. Selul, pozvali su Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da mu klanja dženaza-namaz. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, odazvao se. Kada je stao iznad njega, rekao sam mu: ‘Allahov Poslaniče, zar ćeš mu klanjati dženaza-namaz a toga i toga dana rekao je to i to’, nabrajajući nevjerničke riječi koje je izgovorio. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, na to se osmjehnuo i samo rekao: ‘Omere, idi od mene!’ A kada sam još nekoliko puta to ponovio, rekao je: ‘Dato mi je na slobodnu volju i izabrao sam. Kada bih znao da će mu biti oprošteno ako za njega zatražim oprost više od sedamdeset puta, molio bih Allaha da mu oprosti. ‘ Tada mu je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao dženaza-namaz i otišao, ali su ubrzo objavljeni ajeti: ‘I nijednom od njih, kada umre, nemoj molitvu obaviti, niti sahrani njegovoj prisustvovati, jer oni u Allaha i Njegovog Poslanika ne vjeruju i kao nevjernici oni umiru.’ Kasnije sam se čudio koliko sam hrabrosti toga dana smogao kada sam onako razgovarao s Resulullahom, sallallahu alejhi ve sellem, a Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.”
Propisi u vezi s poglavljem
Prvo, nevjernicima i licemjerima koji svoje licemjerstvo ne sakrivaju, ispoljavajući otvoreno neprijateljstvo prema Svevišnjem Allahu i ratujući protiv Njegovih štićenika, odnosno čije se nevjerstvo jasno vidi iz njihovih izjava kojima obezvređuju određene šerijatske propise ili ih osuđuju – zabranjeno je klanjati dženaza-namaz. Dokaz da oni nužno moraju pokazati ono što njihova prsa kriju jesu sljedeće Allahove, dželle šanuhu, riječi: “Zar oni bolesnih srca misle da Allah zlobe njihove neće na vidjelo iznijeti? A da hoćemo, Mi bismo ti ih, uistinu, pokazali i ti bi ih, sigurno, po biljezima njihovim poznao. Ali, ti ćeš ih poznati po načinu govora njihovog – a Allah zna postupke vaše.” (Muhammed, 29-30)
Drugo, zabranjeno je traženje oprosta za mnogobošce, makar bili i rod, na osnovu sljedećih ajeta: “Vjerovjesniku i vjernicima nije dopušteno moliti oprosta za mnogobošce, makar im bili i rod najbliži, kada im je jasno da će oni stanovnici u Džehennemu biti. A što je Ibrahim tražio oprosta za svoga oca, bilo je samo zbog obećanja koje mu je dao. A čim mu je bilo jasno da je on Allahov neprijatelj, on ga se odrekao. Ibrahim je doista bio pun sažaljenja i obazriv” (Et-Tevba, 113, 114) . Imam En-Nevevi zaključio je sljedeće: “Klanjanje dženazanamaza nevjerniku i traženje oprosta za njega zabranjeno je na osnovu kur'anskih ajeta i konsenzusa učenjaka.”
Treće, dajući opasku na prethodnu En-Nevevijevu izjavu, šejh El-Albani zapisao je sljedeće: ” … na osnovu toga, vidimo da je greška to što čine neki muslimani danas koji mole za neke umrle nevjernike i govore: ‘Allah bio njime zadovoljan!’ Ova je greška prisutna kod nekih novinara i književnika. Čuo sam jednog arapskog predsjednika, poznatog po privrženosti islamu, da moli za Staljina, vođu komunizma, jednog od najvećih neprijatelja dini-islama. Naime, spomenuti se predsjednik preko radija obratio povodom Staljinove smrti i molio za njega. Ovo nije čudno, jer možda predsjednik nije znao kakav je propis s tim u vezi, ali je čudno da neki misionari upadaju u sličnu grešku. Jedan od njih u svojoj poslanici zapisao je: ‘Allah se smilovao Bernardu Šou .. .’ Pouzdana osoba obavijestila me da je neki šejh klanjao dženaza namaz pripadnicima ismailijske sekte, iako je vjerovao da nisu muslimani jer obožavaju ljude i ne smatraju obaveznim ni namaz ni hadž. I pored toga, da bi se dodvorio živima, licemjerno je mrtvim ismailijama klanjao dženaza-namaz. Allahu se žalimo i od Njega pomoć tražimo!”
___________
Iz knjige “Enciklopedija Zabrana u Islamu 2. dio”
Naslov originala: “Mewsua'tul-menahiš-šeri'jjeti fi sahihis-sunnetin-nebevijjeti ”
Autor: Selim el-Hilali
Preuzmite pdf knjigu na ovom linku:
Vidi manjehttps://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/09/Enciklopedija-zabrana-u-islamu-2.pdf