Bismillahir-rahmanir-rahim

Razlika između ibadeta, novotarija i običaja:

Pravila za ibadete:
1. Djelo koje se radi s namjerom približavanja Allahu

2. Da bude na način koji je šerijat propisao

Pravila za novotarije:
1. Djelo koje se radi s namjerom približavanja Allahu.

2. Da ne bude na način koji je šerijat propisao.

Pravila za običaje:
1. Djelo s kojim se ne približava Allahu.

2. Djelo koje je postalo stalna praksa.

3. Da nije u koliziji sa šerijatskim argumentima.

Definicija ibadeta

Ibadet je približavanje Allahu subhanehu ve teala riječima i djelima, koja su propisana šerijatom, bez obzira radilo se o djelima srca ili vanjskim djelima u praksi.

Vrste ibadeta

1. Ibadeti mahda

To su ibadeti koji se moraju raditi samo u ime Allaha, to su propisani stalni ibadeti, poput:

Namaza

Posta

Zekata

Hadža

Suda po Allahovom zakonu

Abdest

Zikr

Učenje Kur'ana, itd.

Pravilo za ove ibadete je ako se radi u neko drugo ime a ne u ime Allaha, postaje širk.

2. Djela koja mogu postati ibadeti

To su djela koja postaju ibadeti samo ako se rade s nijetom približavanja Allahu, poput:

Obične sadake

Poslušnost roditeljima

Lijepa riječ

Otklanjanje prepreka s puta, itd

Pravilo za ove ibadete je ako se rade iz nekog drugog razloga, a ne u ime Allaha, ne postaje širk.

Dakle, razlika između ove dvije vrste ibadeta je, npr. ako neko klanja u nečije drugo ime a ne u Allahovo ime, počinio je širk, ali ako je neko pokoran svojim roditeljima, ne zbog Allaha nego iz straha (da ne dobije batine), nije počinio širk, ali nema ni nagradu za poslušnost (nema nijeta pa nema ni ibadeta).

Ibadet nije primljen ukoliko nisu ispunjena dva uslova:

1. Iskrenost, tj. da ga čini isključivo samo Allahu

2. Usklađenost sa Poslaničkom praksom, tj. da se Allah ne obožava osim onako kako je to činio Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, a ne putem novotarija u vjeri

Usklađenost sa Poslaničkom praksom se ogleda u šest stvari:

1. Vrsta ibadeta

2. Količina ibadeta

3. Način obavljanja ibadeta

4. Mjesto obavljanja ibadeta

5. Vrijeme obavljanja ibadeta

6. Razlog obavljanja ibadeta

Ukoliko se bilo koji ibadet kosi sa šerijatom (sa Poslaničkom praksom) u makar jednom od spomenutih šest stvari, onda on nije šerijatom propisan ibadet, nego je novotarija.

Definicija novotarije

Novotarija je sve ono što je uvedeno u vjeru, a nema svoje uporište, osnove, dokaza, ni u općem, a ni u posebnom smislu. Jer Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, kaže:

Ko uradi neko djelo koje nije u skladu sa propisanim, ono mu neće biti primljeno.1

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli:

Ko uvede u vjeru nešto što nije od nje, to mu neće biti primljeno.2

Za novotarije važi osnovno pravilo, a to je da su sve novotarije zabluda, stranputica. Jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, veli:

Svaka novotarija je zabluda.3

Iz ovog se jasno zaključuje da nema lijepih, malih, nebitnih, bezopasnih novotarija, jer su sve novotarije zabluda, a svaka zabluda odvodi u Vatru. Jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže:

Najbolji govor je Allahov govor, a najbolja uputa je Poslanikova uputa. Najgore stvari su novotarije, svaka novotarija je zabluda, a svaka zabluda vodi ka Vatri.4

Vrste novotarija

Postoji više podjela novotarija, ali sledeća podjela je najpraktičnija:

1. Novotarije u ubjeđenju (el-i'tikadije)

Poput novotarija u ubjeđenju islamskih sekti, kao što su:

Džehmije

Mu'tezile

Haridžije

Murdžije

Sufije

Kulabije

Keramije

Ešarije

Maturidije, itd.

Primjer novotarije u ubjeđenju:

Ubjeđenje/vjerovanje da je Allah sa svojim Bićem na svakom lijepom mjestu, to znači da se Allah nije uzdigao na Arš.

2. Novotarije u praktikovanju ibadeta (el-amelije)

To su ibadeti koji se kose sa šerijatskim dokazima, kao što su izmišljeni ibadeti poput:

Namaza

Posta

Praznika

Zikra

Mevluda

ili ibadeti koji imaju osnove u vjeri, ali je nešto dodato ili oduzeto, tj. kosi se sa poslanikovom praksom u jednoj od šest prethodno spomenutih stvari, kao zajednički
zikr posle namaza.

Šubha/sumnja: Postoje lijepe novotarije

Postoji mišljenje kod pojedinih muslimana, pa čak i kod onih koji se smatraju da su učeni, da postoje lijepe novotarije, dokazujući to riječima Omera radijallahu anhu, koji kaže za klanjanje teravije u džematu da je lijepa novotarija.

Odgovor:

Prvo: Ne postoje lijepe novotarije, zato što Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže da su sve novotarije zabluda, stranputica.

Drugo: Ako se riječi ashaba kose sa riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, daje se prednost Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a ne ashabu.

Treće: Omer radijallahu anhu, izgovorio je riječi: ‘lijepa novotarija’, povodom klanjanja teravije u džematu, međutim, klanjanje teravije u džematu nikako ne može biti novotarija, već je sunnet, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao teraviju u džematu (tri dana).

Četvrto: Zašto je Omer radijallahu anhu, izgovorio riječi: ovo je lijepa novotarija?

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao je teraviju u džematu tri noći, međutim ostavio je taj sunnet iz bojazni da ne bi postao vadžib-farz, i umro je na tome, zatim Ebu Bekr za vrijeme svog hilafeta nije klanjao u džematu.

Zatim dolazi Omer i oživljava taj sunnet, međutim neki ljudi su negodovali što je počeo klanjati teraviju u džematu, jer Ebu Bekr nije to radio, on nije obraćao puno pažnju na njih, međutim neki od njih su istrajavali u tome govoreći da je to novotarija, Omer je ogovorio da to nije novotarija, ali ako smatrate da je to novotarija, onda je to lijepa novotarija.

Dakle, Omer je te riječi izgovorio kao vrstu revolta na istrajnost u negodovanju, tj. na ne odobravanje njegovog postupka.

Zaključak

Ljudi su smatrali da je Omerov postupak novotarija (nešto novo) u odnosu na to što Ebu Bekr nije to radio, a ne zato što je to zaista novotarija (u šerijatskom smislu), jer svi znaju da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao teraviju u džematu tri noći.

Peto: Ko koristi riječi Omera?

Oni koji su neuki ili koji su ogrizli u novotarijama, koji ne slijede sunnet, a da bi dokazali

svoje postupke, pozivaju se na riječi Omera radijallahu anhu, a istovremeno ostavljaju riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, što se kosi sa svim pravilima vjere.

Definicija običaja

Hanefijski učenjak Ibnul-emir Hadždž, definiše običaj na sljedeći način:

To je pojava koja se u praksi ponavlja.5

Pravilo i osnova kada je riječ o običajima je da su oni dozvoljeni, osim u slučaju kada postoji vjerski tekst koji ih zabranjuje. Kada ovoga ne bi bilo, onda bi se za svaku novotariju ili grijeh koji se raširi među ljudima moglo kazati da je običaj (jer je to pojava koja se ponavlja kroz praksu).

Podjela običaja

1. Ispravni običaji

To su oni običaji koji su poznati među ljudima, a koji nisu u koliziji sa vjerskim tekstom ili konsenzusom islamskih učenjaka.6

2. Neispravni običaji

To su oni običaji koji se rašire među ljudima, ali su u koliziji sa vjerskim tekstom ili dozvoljavaju nešto što je zabranjeno ili, pak, negiraju određenu obavezu.7

Hanefijski učenjak Ibnul-Humam veli:

Vjerski tekst (dokaz) je snažniji od običaja, jer običaj nekada može biti neispravan, kao što je slučaj sa običajem naših savremenika koji uoči bajrama idu na mezarja noseći svjetiljke

(fenjere).8

Hanefijski učenjak Imam Serhasi veli:

Svaki običaj koji se suprotstavlja vjerskom tekstu (dokazu) ništavan je i ne uzima se u obzir.9

Također kaže:

Postupci koji nisu u skladu sa vjerskim tekstom nemaju nikakvu legitimnost. Uzima se u obzir samo ono što vjerski tekst ne osporava.10

Dakle, običaji ljudi moraju biti u skladu sa propisima šerijata, jer svaki običaj koji se kosi sa šerijatskim dokazima je neispravan, i zbog toga je to djelo zabranjeno.

Zaključak

1. Ispravni običaj ne može biti ibadet, ali nije ni novotarija

2. Neispravni običaj može biti novotarija, ili grijeh, ali ne može biti ibadet

3. Novotarija ne može biti ibadet, ali može biti neispravni običaj

Primjer

Dovišta u Bosni

Posjećivanje dovišta, kod ljudi ima status ibadeta (jer se posjećuju u ime Allaha), međutim to je neispravni ibadet (jer nema utemeljenja u vjeri) i zbog toga je novotarija, to je ujedno i običaj kod ljudi (jer se stalno ponavlja), ali to je neispravni običaj (jer se kosi sa šerijatom) i zbog toga je zabranjen.

Mislim da bi Islamska zajednica najozbiljnije trebala da preispita sve ibadete i sve novotarije koje se rade u njenoj organizaciji, jer će biti pitani na Sudnjem danu, a oni koji slijepo slijede Islamsku zajednicu radeći novotarije, neće imati opravdanje na Sudnjem danu, jer daije Ehli sunneta vel džemata već godinama upozoravaju na novotarije i sve druge devijacije u vjeri.

Molim Allaha subhanehu ve teala da nas uputi i da nas učvrsti na pravi put.

---

1 Bilježi ga Buhari, str. 373, Muslim, br. 18, str. 762

2 Bilježi ga Buhari, br. 2697, str. 478; Muslim, 17, str. 762

3 Muslim, br. 43, str. 344

4 Bilježi ga Muslim, br. 43, str. 344. Izraz: a svaka zabluda vodi ka Vatri – nalazi se kod Nesaija, br. 1578, str. 260, a dobrim ga ocjenjuje šejh Albani u Nesaijevom Sunenu

5 Et-Takrir ve-tahbir, 1/282

6 El-Urfu ve eseruhu fil-ahkam, str. 31

7 El-Urfu ve eseruhu fil-ahkam, str. 32, Pogledati: Ka'idetul-adeti, str. 44-45

8 Šerhu fethul-kadir ala šerhi bidajetil-mubtedi, 5/282

9 El-Mebsut, 12/196

10 ibid

---

mr. JAKUB ALAGIĆ

DELIL AKIDA

Pridruži se na WhatsApp https://chat.whatsapp.com/DkGFQhWAyS9IdZMmBx1xeG

Preuzmi PDF https://pitajucene.com/wp-content/uploads/2019/12/Razlika-izme%C4%91u-ibadeta-novotarija-i-obi%C4%8Daja.pdf

Vidi manje

POGREŠNO TUMAČENJE

ajeta o sljedbenicima drugih vjera

 

Uzvišeni Allah je rekao: “One koji vjeruju te oni koji su bili židovi, kršćani i sabejci, a koji su vjerovali u Allaha i Sudnji dan i dobra djela činili – doista čeka nagrada od Gospodara njihova, za njih nema straha i oni neće tugovati.” (El-Bekare, 62)

 

Da li ovaj ajet znači da će židovi, kršćani i sabejci koji ne budu muslimani, ali budu slijedili svoju vjeru, biti zajednio s muslimanima u Džennetu i biti pošteđeni kazne na ahiretu?

 

Imam mufessira Ibn Džerir et-Taberi (umro 310. h. god.) pojašnjava citirani ajet: “Vjerovanje židova, kršćana i sabejaca u ovom ajetu znači da povjeruju u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i ono s čime je došao od vjere. Onaj ko od njih povjeruje u Muhammeda i ono s čim je došao od vjere i vjeruje u Sudnji dan, te čini dobra djela i ne mijenja vjeru i ne iskrivljuje je sve dok ne umre, takvom pripada nagrada za djela kod svog Gospodara.” (Džami'ul-bejan, 2/39)

 

Spomenuto tumačenje ajeta potvrdio je čak i poznati Ez-Zamahšeri (umro 538. h. god.), promicatelj mu'atezilske dogme, rekavši u svom tefsiru: “Oni koji povjeruju od ovih nevjernika iskrenim vjerovanjem i istinski prihvate vjeru islam, pa onda budu činili dobra djela, njima pripada nagrada koju su zaslužili shodno svom vjerovanju i dobrim djelima.” (El-Keššaf, 1/146)

 

Uzvišeni je rekao: “A onaj ko želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena i on će na ahiretu biti od onih koji su propali.” (Alu Imran, 85)

 

ISPRAVNO ZNAČENJE AJETA: oni koji budu pravi vjernici od židova i kršćana i umru prije pojave Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, njima pripada nagrada za dobra djela, a oni koji dočekaju pojavu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i povjeruju u njega i slijede ga, njima pripada dvostruka nagrada, dok oni koji ne povjeruju u njega, alejhis-salatu ves-selam, i odbiju prihvatiti islam, njima pripada džehennemska vatra – da nas Allah sačuva!

 

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Tako mi Onoga u čijoj ruci je Muhammedova duša, ko god čuje za mene iz ovog ummeta, svejedno bio on židov ili kršćanin, a zatim umre i ne povjeruje u ono s čime sam poslan – bit će od stanovnika Vatre.” (Muslim, br. 240)

 

Imam Ibn Hazm el-Endelusi (umro 456. h. god.) prenosi konsenzus (idžmâ'a) svih islamskih pravnika: „Islam je jedina ispravna Allahova vjera na Zemlji. Nema druge ispravne vjere mimo nje. Islam je derogirao sve vjere prije nje i ne može je derogirati nijedna vjera nakon nje. Onaj do koga dospije islam, pa ga ne prihvati, on je nevjernik i vječno će gorjeti u džehennemskoj vatri.“ (Meratibul-‘idžma'i, str. 267)

 

Šejhul-islam Ibn Tejmijje (umro 728. h. god.) tvrdi: “Židovi i kršćani su nevjernici i njihovo nevjerstvo je nužno poznato u vjeri islamu.” (Medžmu'ul-fetava, 35/201)

 

Imam Mudžahid b. Džebr (umro 104. h. god.) proučio je ajet: “… i ne miješajte istinu s neistinom” (El-Bekare, 42), pa je rekao: “Ne miješajte judaizam i kršćanstvo s islamom.” (Tefsir Taberi, 1/607) Isto je rekao i imam Katade es-Sedusi (umro 117. h. god.) te je dodao: “Allahova vjera je islam, a judaizam i kršćanstvo su inovacije, nisu od Allaha.” (Tefsir Ibn Ebi Hatim, 1/98)

 

Da, islam je vjera milosti i muslimani nikome ne smiju činiti nepravdu, ali to ne znači da ćemo iskrivljavati temeljna vjerska učenja da bi se prilagodili drugima i stekli njihovu naklonost.

 

Istinu je rekao Jedan i Jedini: “Jedina je ispravna vjera kod Allaha, doista, islam!” (Alu Imran, 19)

 

Mr. Hfz. Amir Smajić

Preuzeto sa telegram kanala:

https://t.me/amirsmajic/97

Vidi manje

Znaj da djela koja izvode iz vjere ima deset:

Prvo: Širk u ‘ibādetu.

Kaže Uzvišeni Allāh:

”Allāh neće oprostiti da Mu se iko smatra ravnim, a oprostiće mimo toga kome On hoće. A onaj ko drugog smatra Allāhu ravnim čini, izmišljajući laž, grijeh veliki.” 19

”Nevjernici su oni koji govore: ‘Bog je – Mesīh, sin Merjemin!’ A Mesīh je govorio: ‘O sinovi Isrā’īlovi, klanjajte se Allāhu, i mome i vašem Gospodaru! Ko drugog Allāhu smatra ravnim, Allāh će mu ulazak u džennet zabraniti i boravište njegovo će džehennem biti; a nevjernicima neće niko pomoći’.” 20

U to se ubraja i prinošenje žrtve drugom, a ne Allāhu. Primjer za to je klanje životinja džinnima ili qaburovima.

Drugo: Uzimati posrednike između sebe i Allāha, moliti ih, tražiti od njih da posreduju kod Allāha i oslanjati se na njih. Ko to učini – postao je nevjernik po konsenzusu islamskih uĀenjaka.

Treće: Ko ne smatra mušrike nevjernicima, sumnja u njihovo nevjerstvo ili smatra njihov pravac ispravnim – zanevjerovao je.

Četvrto: Ko smatra da je nečija uputa potpunija od upute Allāhovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi ve sellem, ili da je nečiji sud bolji od sūda Allāhovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi ve sellem, kao što je slučaj sa onima koji daju prednost sūdu taguta nad sūdom Allāhovog Poslanika, sallallāhu ‘alejhi ve sellem – nevjernik je.

Peto: Ko mrzi nešto od onog sa čim je došao Allāhov Poslanik, sallallāhu ‘alejhi ve sellem, pa makar to i praktikovao – nevjernik je.

Šesto: Ko se ismijava bilo čemu od onoga sa čim je došao Allāhov Poslanik, sallallāhu ‘alejhi ve sellem, od nagrade ili kazne – nevjernik je.

Dokaz za to su riječi Uzvišenog:

”A ako ih zapitaš, oni će sigurno reći: ‘Mi smo samo razgovarali i zabavljali se.’ Reci: ‘Zar se niste Allāhu i riječima Njegovim i Poslaniku Njegovu rugali? Ne ispričavajte se! Jasno je da ste nevjernici, a tvrdili ste da ste vjernici.’ Ako nekima od vas i oprostimo, druge ćemo kazniti zato što su krivci.” 21

Sedmo: Sihr. U to se ubraja sihr koji razdvaja i spaja (čovjeka od žene). Ko ga bude radio ili time zadovoljan bio – izlazi iz vjere.

Dokaz za to je ājet:

”…i povode se za onim što su šejtāni o Sulejmānovoj vladavini kazivali. A Sulejmān nije bio nevjernik – šejtāni su nevjernici: učili su ljude vradžbini i onome što je bilo
nadahnuto dvojici meleka, Hārūtu i Mārūtu, u Bābilonu. 22

A njih dvojica nisu nikoga učili dok mu ne bi rekli: ‘Mi samo iskušavamo, a ti ne budi nevjernik!’ I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti, ali nisu mogli time nikome, bez Allahove volje, nauditi. Učili su ono što će im nauditi i od čega nikakve koristi neće imati, iako su znali da onaj koji tom vještinom vlada neće nikakve sreće na onome svijetu imati. A doista je jadno ono za što su se prodali, kada bi samo znali!” 23

Osmo: Potpomaganje nevjernika u borbi protiv muslimana.

Dokaz za to su riječi Uzvišenog:

”O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike Židove i kršćane! Oni su sami sebi zaštitnici! A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati; Allāh uistinu neće ukazati
na Pravi put ljudima koji sami sebi nepravdu čine.” 24

Deveto: Vjerovanje da neki ljudi ne podliježu Muhammedovom, sallallāhu ‘alejhi ve sellem, šerī'atu, kao što Hidr, ‘alejhi selam, nije bio obavezan postupati po Mūsā'ovom, ‘alejhi selam, šerī'atu.

Deseto: Okretanje od vjere Allāha, Slavljenog i Uzvišenog, ne htjeti je učiti, niti po njoj raditi.

Dokaz za to su riječi Uzvišenog:

”A ima li nepravednijeg od onoga koji, opomenut riječima Gospodara svoga, njima leđa okrene? Mi ćemo, zaista, kazniti zlikovce!” 25

Kod ovih djela nevjerstva nema tazlike između onog ko ih namjerno učini, uradi ih u šali ili počini neko od ovih djela iz straha. Jedino se izuzima onaj ko ih počini pod
prisilom. Ova djela su pogubna za vjeru i ljudi ih često čine.

Musliman mora biti oprezan i treba se bojati ovakvih djela, da ne upadne u njih. Molimo Allāha Slavljenog i Uzvišenog, da nas sačuva svega što vodi Njegovoj srdžbi i bolnoj kazni.

---

19 sūra en-Nisā’, 48. ājet

20 sūra el-Mā'ide, 72. ājet

121 sūra et-Tewbe, 65. i 66. ājet

22 Iako je prevodilac naveo ovaj prijevod ovog dijela ājeta, inače uzet iz prijevoda besima Korkuta, mi se osjećamo dužnim pribjeći (inšā'Allāh) tačnijem i ispravnijem prijevodu, kojeg smo našli u ”Tefsīru” Ibn Kethīra, a on glasi: ”I povode se za onim što su šejtāni o Sulejmānovoj vladavini kazivali. A Sulejmān nije bio nevjernik – šejtani su nevjernici koji su učili ljude sihru u Bābilonu, Hārūta i Mārūta, a to nije objavljeno dvojici meleka.” Naime, prema prijevodu Besima Korkuta, Hārūt i Mārūt su dva meleka koji su ljude podučavali sihru, što je funkcija koja ne dolikuje Allāhovim časnim robovima, melecima. Ono što je, inšāAllāh, istina je da su Židovi govorili da su dva meleka, Džibrīl i Mikā'il, donijeli sihr Sulejmānu, ‘alejhis-selām. Ovime Allāh obavještava Svoga Poslanika i vjernike da su meleci Džibrīl i Mikā'il, kao i Sulejmān, ‘alejhis-selām, čisti od tih potvora. A Hārūt i Mārūt su, zapravo, imena dvojice ljudi iz Bābilona, koji su od šejtāna učili vještinu sihra i njome ljude podučavali. A Allāh najbolje zna. Vidi ”Tefsīr” Ibn Kethīra, prijevod na bosanski jezik, 80. str., u komentaru 102. ājeta sūre el-Beqare (napomena izdavača)

23 sūra el-Beqare, 102. ājet

24 sūra el-Mā'ide, 51. ājet

25 sūra es-Sedžde, 22.ājet

 

———–

Iz knjige “Obaveze koje je dužan spoznati svaki musliman i muslimanka”

Autor: šejhul-islām Muhammed bin ’Abdul Wehhāb

Vidi manje