Od same pojave šiizma u prvom stoljeću po Hidžri, učenjaci islama su, temeljeći svoje stavove na Kur’anu, sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i konsenzusu muslimana, pojašnjavali status šiitskog pravca i upućivali su muslimane kako da se ophode prema njegovim sljedbenicima. Među tim učenjacima bio je i naš imam Ebu Hanifa, Allah mu se smilovao i u Džennetu ga na visokom mjestu nastanio.
Budući da se kod nas, pripadnika pravne škole ovog velikana, često javljaju nedoumice u pogledu odnosa prema šiizmu i njegovim sljedbenicima, a uzimajući u obzir važnost teme, valjalo je na jednom mjestu objasniti i navesti njegove stavove i ukazati na kur’ansko-hadiske tekstove na kojima su isti utemeljeni, koji se o ovom pitanju nisu nimalo razlikovali od stavova ostalih imama i učenjaka islama.

Prije negoli navedemo dio naučne zaostavštine ovog imama o ovom pitanju, važno je istaći da postoje dvije stvari vezane za vjerovanje u pogledu ashaba:

Prva je njihova vrijednost i važnost u islamu, a koja se primarno ogleda u četiri stvari:
1) Ashabi su prvi povjerovali u Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i sve ono sa čime ga je Uzvišeni Allah poslao.
2) Allah ih je izabrao da budu svjedoci objave Allahovom Poslaniku, sallallahu aljhi ve sellem.
3) Oni su svojim životima i imecima branili Allahovu vjeru kada je to bilo najpotrebnije, za vrijeme života Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i nakon njegove smrti.
4) Oni su kao svjedoci objave istu tu objavu prenijeli nakon njegove smrti.

Druga je hilafet, odnosno namjesništvo ashaba nakon smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, najprije Ebu Bekra es-Siddika, zatim Omera b. Hattaba, potom Osmana b. Affana, te Alije b. Ebu Taliba, radijallahu anhum. Hilafet je općenito imao i ima dvije osnovne zadaće, a to su očuvanje vjere i upravljanje ovosvjetskim stvarima.[1]
            Uvidjet ćemo kako su navedene stvari, s jedne strane, naglašene kod imama Ebu Hanife, a i kako, s druge strane, šiiti i oni koji su zastranili u pogledu ashaba negiraju te stvari.

Vrijednost ashaba kod imama Ebu Hanife, Allah mu se smilovao

1. Vrijednost ashaba općenito

• Prenoseći vjerovanje imama Ebu Hanife i dvojice njegovih učenika, imam Tahavi u svojoj Poslanici o vjerovanju kaže: “Volimo sve ashabe Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ne pretjerujemo u ljubavi prema bilo kojem od njih, i ne odričemo se nijednog od njih. Mrzimo onoga ko ih mrzi i ko ih ne spominje po dobru. Mi njih spominjemo samo po dobru. Vjerujemo da je ljubav prema njima vjera (dīn), vjerovanje (imān) i dobročinstvo (ihsān). Mrziti njih, to je nevjerstvo, licemjerstvo i nepravda.”[2]

       Na ovakvo vjerovanje upućuju sljedeći ajeti i hadisi:

Kaže Uzvišeni Allah: “Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime; za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh.”[3]

“I siromašnim muhadžirima koji su iz rodnog kraja svoga protjerani i imovine svoje lišeni, koji žele da Allahovu milost i naklonost steknu, i Allaha i Poslanika Njegova pomognu – to su, zaista, pravi vjernici –  onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili.”[4]

Enes b. Malik, radijallahu anhu, prenosi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Znak vjerovanja je ljubav prema ensarijama, a znak licemjerstva je mržnja prema ensarijama.”[5]

Bera b. Azib, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ensarije voli samo vjernik, a mrzi ih samo licemjer. Ko ih bude volio, i Allah će njega voljeti, a ko ih bude mrzio, i Allah će njega mrziti.”[6]

Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Najbolji ljudi u mom ummetu jesu moji ashabi.”[7]

Komentirajući dio navedenih riječi: “I ne pretjerujemo u ljubavi prema bilo kojem od njih”, Ibn Ebu ‘Izz el-Hanefi kaže: “Mi ne pretjerujemo u ljubavi prema ijednom od njih kao što to rade šiiti, jer bismo tako bili nepravedni, a Allah kaže: ‘O sljedbenici Knjige, ne pretjerujte u svojoj vjeri…’[8]”[9]

A komentirajući navod Tahavije: “I ne odričemo se nijednog od njih”, Ibn Ebu ‘Izz kaže: “Kao što to čine rafidije (šiiti). Kod njih ne postoji privrženost niti odricanje, odnosno kod njih se ne mogu voljeti članovi porodice Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sve dok se ne odrekne Ebu Bekra i Omera, radijallahu anhuma Sljedbenici sunneta (ehlus-sunnet) privrženi su svakom od njih.”[10]

Tahavijin navod: “Mrzimo onoga ko ih mrzi i ko ih ne spominje po dobru”, odnosi se na dvije skupine: šiite i haridžije.[11] Ovo je potvrda prethodnom navodu da “volimo sve ashabe” i prirodni je rezultat te ljubavi koji je utemeljen na navedenim kur’ansko-hadiskim tekstovima.

• U svom poznatom djelu El-Fikhul-ekber, imam Ebu Hanifa, Allah mu se smilovao, kaže: “Ashabe spominjemo samo po dobru”[12], a u djelu El-Fikhul-ebsat veli: “Mi se ne odričemo nikoga od ashaba, niti stajemo na stranu jednih ashaba protiv drugih.”[13]

Prethodio je sličan navod od Tahavija.

Navod da “vjerujemo da je ljubav prema njima vjera (dīn), vjerovanje (imān), i dobročinstvo (ihsān)”, plod je primjene navedenih ajeta i hadisa.[14]

Na istu temu prenosi se od Abdullaha b. Mugeffela, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allahom vas upozoravam u pogledu svojih ashaba, nemojte iz uzimati za metu (za vrijeđanje i psovanje); ko ih bude volio – to je zbog toga jer ih ja volim, a ko ih bude mrzio – mrzi ih zato što mene mrzi, a ko ih bude uznemiravao – taj mene uznemirava, a ko mene uznemirava, taj uznemirava Uzvišenog Allaha, a ko uznemirava Allaha, približila mu se Njegova kazna.”[15]

Riječi iz Tahavijske poslanice: “Mrziti njih (ashabe), to je nevjerstvo, licemjerstvo i nepravda”, su objašnjenje za maločas navedeno, a to je da je “ljubav prema njima vjera, vjerovanje i dobročinstvo”.

Tahavi u svojoj poslanici navodi da je vjerovanje imama Ebu Hanife da “onaj ko bude lijepo pričao o ashabima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovim suprugama, koje su čiste od bila kakve nevaljalštine, i njegovim potomcima koji su čistunci – takav je čist od svake vrste licemjerstva.”[16]

• Također se prenosi da je naš imam rekao: “Jedan čas koji je neki ashab proveo sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, bolji je nego cijeli život nekog od nas, ma koliko dugo živio.”[17]

Slično ovome se prenosi od ashaba Abdullaha b. Omera, radijallahu anhuma, koji je rekao: “Nemojte vrijeđati ashabe Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, jedan njihov čas (proveden sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem) bolji je nego što neko od vas može uraditi cijeli svoj život.”[18]

1. Vrijednost četverice halifa Ebu Bekra es-Siddika, Omera b. Hattaba, Osmana b. Affana i Alije b. Ebu Taliba

• U svojoj poslanici El-Vesijja, imam Ebu Hanifa, Allah mu se smilovao, kaže: “Mi potvrđujemo da je nakon našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, najbolji u ovom ummetu Ebu Bekr, zatim Omer, zatim Osman, a zatim Alija, Allah neka je zadovoljan njima.”[19]

• Također se prenosi od našeg imama da je rekao: “I deseterica koje je spomenuo Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i koje je obradovao Džennetom, svjedočimo da će oni biti u Džennetu, kao što im je to posvjedočio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,[20] a ono što je on rekao, to je istina. To su Ebu Bekr, Omer b. Hattab, Osman b. Affan, Alija b. Ebu Talib, Talha b. Ubejdullah, Zubejr b. Avvam), Sa‘d b. Ebu Vekkas, Seid b. Zejd, Abdurrahman b. Avf, Ebu Ubejda b. Džerrah, koji je povjerenik ovog ummeta, Allah neka je zadovoljan njima.”[21]

Abdullah b. Omer, radijallahu anhuma, kaže: “Za vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, smatrali smo da je najbolji Ebu Bekru, zatim Omer, a zatim Osman, radijallahu anhum.”[22]

Prenosi se od Muhammeda b. el-Hanefijje, da je rekao: “Upitao sam svog oca (Aliju b. Ebu Taliba): ‘Ko je najbolji čovjek nakon Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?’, a on odgovori: ‘Ebu Bekr.’ Upitao sam: ‘A potom?’ ‘Potom Omer’, odgovorio je. Bojao sam se da će zatim reći da je najbolji Osman pa sam rekao: ‘A potom si ti najbolji?’ ‘Ja nisam ništa do jedan običan musliman’, odgovorio je.”[23]

Prenosi se od Sa‘da b. Ebu Vekkasa, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Aliji b. Ebu Talibu: “Zar nisi zadovoljan da kod mene budeš kao što je Harun bio kod Musaa, s tim da poslije mene nema vjerovjesnika?”[24]

       Drugo: Hilafet, redoslijed halifa nakon Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njihova vrijednost kod imama Ebu Hanife, Allah mu se smilovao

• U djelu El-Fikhul-ekber, imam Ebu Hanifa, Allah mu se smilovao, kaže: “Najvredniji čovjek, nakon poslanikā i vjerovjesnikā, jeste Ebu Bekr es-Siddik, pa Omer b. Hattab el-Faruk, zatim Osman b. Affan Zunnurejn, a onda Alija b. Ebu Talib, Allah njima bio zadovoljan. To su bili pobožni ljudi, čvrsti u istini. Mi sve njih slijedimo i smatramo ih našim velikanima.”[25]

Tahavi u svojoj poslanici o vjerovanju navodi potvrdu za ovo prenoseći od imama i njegove dvojice učenika da su vjerovali: “Hilafet poslije Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, potvrđujemo najprije Ebu Bekr es-Siddiku, radijallahu anhu, vjerujući da je on najbolji i dajući mu prednost u odnosu na sav ostali ummet, potom Omeru b. Hattabu, radijallahu anhu, potom Osmanu, radijallahu anhu, a potom Aliji b. Ebu Talibu, radijallahu anhu; oni su ispravne halife i upućeni imami.”[26]

• Naš imam, Allah mu se smilovao, znao je voditi diskusije o tome ko je bio najpreči za hilafet nakon Vjerovjesnika, sallallahu alejhi we sellem. Tako je jednom prilikom rekao: “Mi kažemo da je to pravo imao Ebu Bekr es-Siddik, a Alija se tome pokorio i priznao mu to pravo, iako je bio najjači čovjek, a vi kažete da je to pravo pripadalo Aliji i da je Es-Siddik silom od njega to uzeo, te je zbog toga bio najžešći čovjek jer je uzeo njegovo pravo nasilu, bez predaje.”[27]

     Osnova za hilafet – namjesništvo Ebu Bekra, radijallahu anhu, nakon smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nalazi se u vjerodostojnim hadisima.

Od Džubejra b. Mut‘ima, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: “Došla je jedna žena kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i on joj je rekao da dođe drugi put, a ona je na to upitala: ‘Reci mi šta da radim ako dođem i ne nađem te?’ ‘Ako me ne nađeš, onda idi kod Ebu Bekra’, rekao je Poslanik.”[28]

Od Huzejfe b. El-Jemana, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Slijedite dvojicu ljudi poslije mene: Ebu Bekra i Omera.”[29]

Imam Buhari zabilježio je predaju o ubistvu Omera, radijallahu anhu, o njegovoj naredbi da se uspostavi vijeće ashaba koji će izabrati halifu i o njihovom izboru Osmana za halifu.[30]

A nakon ubistva Osmana, ashabi su prisegu dali Aliji b. Ebu Talibu, radijallahu anhu.

Prenosi se od Irbada b. Sarije, radijallahu anhu, da je rekao: “Jednog dana klanjali smo za Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem. Nakon namaza okrenuo se prema nama i dirljivo nas je savjetovao tako da su nam se oči napunile suzama, a srca zatreperila. Na to je neko rekao: ‘Allahov Poslaniče, ovo kao da je oproštajni savjet, pa šta nam oporučuješ?’ Na to je rekao: ‘Oporučujem vam bogobojaznost, i da slušate i pokoravate se vašem vladaru, makar bio i abesinski rob. Ko od vas bude poživio, vidjet će mnogo razilaženja. Tada se držite moga sunneta i sunneta ispravnih i upućenih halifa poslije mene, čvrsto se toga držite. I čuvajte se novinā u vjeri, jer je svaka novina novotarija – bidat, a svaka novotarija je zabluda.”[31]

Treće: Kakav odnos prema šiitima preporučuje imam Ebu Hanifa, Allah mu se smilovao

Iz prethodnih citata možemo zaključiti da je imam Ebu Hanifa, Allah mu se smilovao, podučavao svoje učenike, koji će kasnije i druge podučavati, da je pitanje vjerovanja u pogledu ashaba izrazito važno pitanje koje se ne smije zapostaviti jer je zasnovano na mnogobrojnim kur’anskim ajetima, vjerodostojnim hadisima i zbog toga su ga uvrštavali u svoja djela i poslanice o temeljima vjerovanja. Očito je da je trebalo posebno naglašavati ova pitanja zbog postojanja grupacija koje su zastranile u pogledu navedene teme, a koje danas na perfidan način među našim muslimanima šire svoje zablude.

Šiiti vjeruju da su, uz nekoliko izuzetaka, svi ashabi postali nevjernici nakon smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Pored Alije b. Ebu Taliba, njegove supruge Fatime, kćerke Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njihove djece Hasana i Husejna, izuzetak čine i Selman el-Farisi, Mikdad b. El-Esved, Ebu Zerr el-Gifari, Ammar b. Jasir, a možda njima dodaju još pet-šest imena.[32] Isto tako vjeruju da je Ebu Bekr, radijallahu anhu, silom uzeo hilafet od Alije b. Ebu Taliba, a nakon njega nepravedno je predat Omeru, a potom i Osmanu. Naravno da oni svoje vjerovanje ne temelje na kur’anskim ajetima ili vjerodostojnim hadisima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, već na navodnim predajama svojih imama.

Oni, a među njima je i skupina dvanaestoimamija koji vladaju Iranom i koja je danas daleko najutjecajnija, svoje vjerovanje temelje na onome što im kažu i kako im protumače njihovi imami, oni koji su rekli da su svi ashabi, osim izuzetih, postali nevjernici, ali da su istovremeno njihovi imami na većem stepenu kod Allaha i od samih poslanikā, od kojih su oni, prema njihovom mišljenju, učeniji i nepogrješivi, te za koje vjeruju da je ono što oni kažu na istom stepenu kao i ono što su rekli Allah ili Allahov poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem.

Budući da su poništili Kur’an i sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, onda su za sveti tekst uzeli navodne predaje svojih nepogrješivih imama.

Prije nekoliko godina na jednom predavanju prof. dr. Ibrahim es-Sejf upitao nas je: “Recimo da se vi sporite sa nekim pred sudijom i da su vaš jedini dokaz svjedoci koji mogu potvrditi da se nešto zaista dogodilo, šta bi se desilo da nemate svjedoke?” Naš logičan odgovor bio je: “Ne bismo mogli dokazati da se išta desilo.” Tada nam je rekao: “To je ono zbog čega šiiti govore za ashabe da su oni postali otpadnici čim je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, umro. Ashabi su svjedoci objave i ako osporite svjedoke, objava kao da se nije ni desila. I to je ono na što je imam Malik b. Enes, Allah mu se smilovao, ukazao govoreći o onima koji napadaju ashabe: ‘To su ljudi koji hoće da ospore Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali kako im to nije pošlo za rukom, onda su osporili njegove ashabe da bi se za Poslanika reklo: ‘On je loš čovjek, jer da je bio dobar čovjek, njegovi drugovi bi bili dobri ljudi.’[33]”

• Kada je imam Ebu Hanifa bio upitan: “Od koga da slušam hadise?”, odgovorio je: “Od svakog pravičnog, makar bio novotar, samo nemoj slušati od šiita, jer je osnova njihovog vjerovanja da su ashabi Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, bili u zabludi.”[34] Za vrijeme tabiina, među kojima je bio i sam imam Ebu Hanifa, Allah mu se smilovao, osim Kur’ana, jedino su hadisi bili ono što smatralo naslijeđem Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je stoga itekako imalo smisla postaviti ovakvo jedno pitanje.

Vjeru uzimati, o vjeri pitati, o njoj se savjetovati i za vjeru primati od šiita, koji smatraju ništavnim Kur’an i sunnet i nevjernicima smatraju one koji su svjedočili objavu posljednjem Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i koji su ga životom i imetkom branili u najtežim trenucima, to može samo onaj ko ne samo da ne drži do Allahove Knjige, sunneta Njegovog Poslanika i do vjere, nego ne drži ni do sebe.

A mi vjerujemo kao što je vjerovao i naš imam Ebu Hanifa, Allah mu se smilovao, “da je ljubav prema ashabima vjera (dīn), vjerovanje (imān), i dobročinstvo (ihsān) i da je mržnja prema njima nevjerstvo, licemjerstvo i nepravda”.

(www.minber.ba 08.06.2015.)

[1] Vidjeti: Maverdi, El-Ahkamus-sultanijja, str. 15.
[2] Vidjeti: Ibn Ebu ‘Izz el-Hanefi, Tahavijska akida sa komentarom, 2/689, Bejrut, 1997. g.
[3] Et-Tevba, 101.
[4] El-Hašr, 8–9.
[5] Hadis bilježe Buhari, Sahih, br. 17 i 3784, i Muslim, Sahih, br. 74.
[6] Hadis bilježe Buhari, Sahih, br. 3783, i Muslim, Sahih, br. 75.
[7] Hadis bilježi Buhari, Sahih, br. 3651.
[8] En-Nisa, 171.
[9] Šerhul Akidetit-Tahavijja, 2/697.
[10] Ibid., 2/698.
[11] Vidjeti: Dr. Abdurrahman b. Nasir el-Berrak, Šerhul Akidet-Tahavijja, str. 365, Rijad, 2008. g.
[12] Ebu Hanifa, El-Fikhul-ekber sa komentarom, str. 43, Ujedinjeni Arapski Emirati, 1999. g.
[13] Ebu Hanifa, El-Fikhul-ebsat sa komentarom, str. 78, Ujedinjeni Arapski Emirati, 1999. g.
[14] Šerhul Akidetit-Tahavijja, 2/698.
[15] Hadis bilježe Tirmizi, Sunen, br. 3862; Ahmed, Musned, br. 16803; Ibn Ebu Asim, Es-Sunne, br. 992; Rujani, Musned, br. 882; Hallal, Es-Sunne, br. 830; Adžurri, Eš-Šeria, br. 1991, a Ibn Hibban ga je ocijenio vjerodostojnim uvrštavajući ga u svoj Sahih, br. 7256. No, u lancu ovog hadisa nalazi se Abdurrahman b. Zijad kojeg neki prenosioci nazivaju Abdullah b. Abdurrahman, koji je nepoznat prenosilac. Zbog toga je Albani ovu predaju ocijenio slabom u Es-Silsiletud-daifa, br. 2901.
[16] Vidjeti: Ibn Ebu ‘Izz, Tahavijska akida sa komentarom, 2/738, Bejrut, 1997. g.
[17] Vidjeti: Muveffak b. Ahmed el-Mekki, Menakib Ebi Hanifa, str. 14.
[18] Hadis bilježe Ibn Madža, Sunen, br. 162, i Ahmed, Fadailus-sahaba, br. 15, sa jakim lancem prenosilaca, a Albani, Sahih Ibn Madža, 1/70, ocijenio je da je lanac dobar.
[19] Ebu Hanifa, El-Vesijja sa komentarom, str. 14.
Slični citati imama navode se i u drugim izvorima. Vidjeti: Hamis, I‘tikad el-eimetil-erbe, str. 21, Rijad, 1992. g.
[20] Vjerodostojne hadise o tome bilježe Ebu Davud, Sunen, br. 4649; Tirmizi, Sunen, br. 3748; Nesai, Es-Sunenul-Kubra, br. 8151; Ibn Madža, Sunen, br. 133; Ahmed, Musned, br. 1629, i mnogi drugi.
[21] Vidjeti: Ibn Ebu ‘Izz, Tahavijska akida sa komentarom, 2/728, Bejrut, 1997. g.
[22] Hadis bilježi Buhari, Sahih, br. 3655.
[23] Hadis bilježi Buhari, Sahih, br. 3671.
[24] Hadis bilježe Buhari, Sahih, br. 3706 i 4416; i Muslim, Sahih, br. 2404.
[25] Ebu Hanifa, El-Fikhul-ekber sa komentarom, str. 41.
[26] Pogledati: Ibn Ebu ‘Izz, Tahavijska akida sa komentarom, 2/698, Bejrut, 1997. g.
[27] Vidjeti: Kerderi, Menakibu Ebi Hanifa, str. 180.
[28] Hadis bilježe Buhari, Sahih, br. 3659, i Muslim, Sahih, br. 2386.
[29] Hadis bilježe Tirmizi, Sunen, br. 3662, koji je rekao da je hasen – dobar; Ibn Madža, Sunen, br. 97; Humejdi, Musned, br. 454; Ahmed, Musned, br. 23245, a vjerodostojnim ga je ocijenio Ibn Hibban uvrštavajući ga u svoj Sahih, br. 6902, te Hakim, Mustedrek, br. 4451, čiju je ocjenu potvrdio i Zehebi. Isto je potvrdio i Albani u djelu Sahih Sunen Ibn Madža, br. 97.
[30] Hadis bilježi Buhari, Sahih, br. 3700, i 7207.
[31] Hadis bilježe Ebu Davud, Sunen, br. 4607; Tirmizi, Sunen, br. 2676, i rekao je da je hasen-sahih; Ibn Madža, Sunen, br. 42; Ahmed, Musned, 17144; Darimi, Sunen, br. 96; Taberani, El-Mu‘džemul-kebir, br. 617, i drugi, a vjerodostojnim su ga, pored Tirmizija, ocijenili i Ibn Hibban, koji ga je uvrstio u svoj Sahih, br. 5, te Hakim, Mustedrek, br. 329, sa kojim se složio i Zehebi.
[32] Kada šiiti kažu: “Allah neka je zadovoljan njima” prilikom spominjanja ashaba, oni misle na spomenute ashabe.
[33] Izjava imama Malika, Allah mu se smilovao, nalazi se u djelu: Es-Sarim el-Mesluk, str. 553.
[34] Pogledati: El-Hatib el-Bagdadi, El-Kifaje, str. 126.

Odgovorio dr. Rusmir Čoković
Preuzeto sa njegovog blog-a: https://rusmircokovic.blogspot.com

“Uskrs i božić” su od najizraženijih i najpoznatijih kršćanskih praznika, vjerovanje da je Isa’ alejhis-selam ubijen a zatim uskrsnuo i da je sin Božiji je od najvećih kršćanskih zabluda koje Kur'an negira, kaže Uzvišeni Allah: (وَقَوۡلِهِمۡ إِنَّا قَتَلۡنَا ٱلۡمَسِیحَ عِیسَى ٱبۡنَ مَرۡیَمَ رَسُولَ ٱللَّهِ وَمَا قَتَلُوهُ وَمَا صَلَبُوهُ وَلَـٰكِن شُبِّهَ لَهُمۡۚ وَإِنَّ ٱلَّذِینَ ٱخۡتَلَفُوا۟ فِیهِ لَفِی شَكࣲّ مِّنۡهُۚ مَا لَهُم بِهِۦ مِنۡ عِلۡمٍ إِلَّا ٱتِّبَاعَ ٱلظَّنِّۚ وَمَا قَتَلُوهُ یَقِینَۢا)
[سورة النساء 157]
“I zbog riječi njihovih: “Mi smo ubili Mesiha, Isaa, sina Merjemina, Allahova poslanika!” A nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razilazili, oni su sami o tome u sumnji bili; o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagađali; a sigurno je da ga nisu ubili.”Sura en-Nisa'a ajet 157
I kaže Uzvišeni o tome da li je on alejhis-selam Božiji sin:”
(وَقَالُوا۟ ٱتَّخَذَ ٱلرَّحۡمَـٰنُ وَلَدࣰا ۝ لَّقَدۡ جِئۡتُمۡ شَیۡـًٔا إِدࣰّا ۝ تَكَادُ ٱلسَّمَـٰوَ ٰ⁠تُ یَتَفَطَّرۡنَ مِنۡهُ وَتَنشَقُّ ٱلۡأَرۡضُ وَتَخِرُّ ٱلۡجِبَالُ هَدًّا ۝ أَن دَعَوۡا۟ لِلرَّحۡمَـٰنِ وَلَدࣰا ۝ وَمَا یَنۢبَغِی لِلرَّحۡمَـٰنِ أَن یَتَّخِذَ وَلَدًا)
[سورة مريم 88 – 92]

“Kažu Milostivi je uzeo sebi djete. Vi ste došli sa velikom potvorom.
Gotovo da se nebesa raspadnu, a Zemlja provali i planine zdrobe,
što Milostivom pripisuju dijete.
Nezamislivo je da Milostivi ima dijete.” Sura Merjem ajet 88-92
(لَّقَدۡ كَفَرَ ٱلَّذِینَ قَالُوۤا۟ إِنَّ ٱللَّهَ ثَالِثُ ثَلَـٰثَةࣲۘ وَمَا مِنۡ إِلَـٰهٍ إِلَّاۤ إِلَـٰهࣱ وَ ٰ⁠حِدࣱۚ وَإِن لَّمۡ یَنتَهُوا۟ عَمَّا یَقُولُونَ لَیَمَسَّنَّ ٱلَّذِینَ كَفَرُوا۟ مِنۡهُمۡ عَذَابٌ أَلِیمٌ)
[سورة المائدة 73]
“Nevjernici su oni koji govore: “Allah je jedan od trojice!” A samo je jedan Bog! I ako se ne okane onoga što govore, nesnosna patnja će, zaista, stići svakog od njih koji nevjernik ostane.”Sura el-Ma'ide ajet 73
I drugih ajeta kojih je mnogo na ovu temu.
Onaj ko čestita “uskrs ili božić” čestitao im je njihovo nevjerstvo i slagao na Allaha džellešanuhu.
Takav je sa tim počinio nevjerstvo ili u najmanju ruku veliki haram sve u zavisnosti od toga koliko je upoznat sa propisom.
Rekao je Ibnul-Kajjim:” A što se tiče njihovih nevjernićkih posebnih obilježja, to je haram po konsenzusu, kao da im čestita njihove praznike ili post i da kaže; Srećan vam praznik, ili nešto slično tome. Ako onaj ko je to rekao bude sačuvan od nevjerstva onda mu je haram. To je na stupnju kao da im čestita što čine sedždu krstu, to je čak i veći grijeh kod Allaha i veće prokletstvo od čestitke pijenja alkohola, ubistvo čovjeka, zinaluka i sličnog.
Mnogo je ljudi koji ne poštuju vjeru i zapadnu u ovo, i ne zna pogubnost onoga u što je upao, pa ko čestita nekome grijeh, novotariju i nevjerstvo zapao je u Allahovu srdžbu.” (Ahkamu Ehliz-Zimme )
Oni koji pravdaju čestitanje nevjernićkih praznika time da je dozvoljeno činiti dobročinstvo nevjernicima su u velikoj zabludi, jer dobročinstvo se čini u stvarima koje nisu zabranjene u vjeri, a ne priznavanjem nečijeg kufra i zablude potvarajući Allaha i Njegova Poslanika sallallahu alejhi ve selem.
Dakle, dozvoljeno je čestitati nevjernicima sve ono što se ne tiče njihove vjere kao što je rođenje djeteta, kupovina stana, idr, čak im je dozvoljeno i dati dar za tu prigodbu, ali vjerske praznike nikako, onaj koji to čini čestita nevjerstvo i time može izaći iz vjere ili zaraditi Allahovu srdžbu.
Da nas Allah sačuva!

Odgovorio dr. Nurudin Ebu Davud Bektaš

Preuzeto sa Facebook stranice “Pitanja i Odgovori” koju on uređuje.

Pridruži se na ovom linku

Et-tevekkul (التوكل )u arapskom jeziku ima značenje oslanjanja i prepuštanja, pouzdanja. Oslanjanje na Allaha, subhanehu ve teala,znači: potpuno se osloniti na Allaha, subhanehu ve teala, u pribavljanju koristi i odagnavanju štete čineći razloge koje je propisao Allah.48

(48. To je istinski oslonac na Allaha, subhanehu ve teala, u svim djelima i stanjima uz poduzimanje potrebnih uzroka za ostvarenje željenog. Spomenuto je pravo značenje tevekkula, dok oni koji se oslanjaju samo na uzroke (sebebe), a i oni koji tvrde da se oslanjaju na Allaha ali ne rade uzroke, svi su pogrešno shvatili njegovo značenje i čine vjerom zabranjenu stvar.)

Takvo oslanjanje je vid potpunog imana i jedan od njegovih znakova, kao što Allah, subhanehu ve teala, kaže:

…a na Allaha se oslonite ako ste vjernici. (Kur’an, 5:23)

Ako rob bude iskren u oslanjanju na Allaha On će ga zaštititi od onoga što ga brine, kao što Uzvišeni kaže:

…onome koji se na Allaha oslanja, On mu je dovoljan. (Kur’an, 65:3)

Zatim, u nastavku ajeta, Allah  umiruje onoga koji se oslanja na Njega riječima:

Allah će, zaista, ispuniti ono što je obećao. (Kur’an, 65:3)

A niko Ga ne može spriječiti u onome što On želi.

Postoji više vrsta tevekkula:

Prva: Oslanjanje na Allaha Uzvišenog. Ovaj tevekkul je znak potpune vjere i znak iskrenosti. On je obavezan u vjeri jednog čovjeka, jer bez njega vjerovanje nije potpuno. Allah, subhanehu ve teala, kaže:

…a na Allaha se oslonite ako ste vjernici. (Kur’an, 5:23)

Što se čovjek više pouzda u Allaha, njegov iman biva jači. Potpuni tevhid se ne može ostvariti osim uz potpuni tevekkul na Allaha. Ibn Kajim, rahimehullah, spominje da je tevekkul uvjet imana, što upućuje na nepostojanje imana ako nema tevekkula.

Druga: Tajno oslanjanje na mrtvoga želeći ostvariti neku korist ili otkloniti neku štetu. Ovakav tevekkul je vid velikog širka, jer oslanjanje na mrtvog u sebi sadrži uvjerenje da taj mrtvi po svojoj prirodi ima neku tajnu moć. Pri tome, nema razlike da li je taj mrtvi poslanik, ili evlija ili tagut – Allahov  neprijatelj.

Treća: Oslanjanje na osobu u stvarima koje su u kompetenciji te osobe, i pri tome osjećati da je ona na visokom nivou, a onaj koji se oslanja pri tom osjeća kako je mali pred njim. Primjer tome je kada neko preko nekog čovjeka nastoji osigurati osnovne egzistencijalne potrebe i pri tome se osjeća manje vrijednim. Ovo je vrsta manjeg širka zbog jačine naklonosti njegova srca prema njemu i zbog oslanjanja na njega.

Međutim, da se čovjek osloni na njega samo kao na povod ili sredstvo preko koga mu je to Allah odredio, u tom slučaju ne bi smetalo, ali pod uslovom da onaj na koga se oslanja zaista ima neku ulogu u svemu tome.

Ibn Tejmije, rahimehullah, kaže: “Nije vezao čovjek svoje nadanje i pouzdanje u nekog drugog mimo Allaha, a da se nije razočarao sa te strane.”

Četvrta: Oslanjanje na drugog u situaciji kada treba zamijeniti onoga koji se oslanja, i to u slučajevima u kojima je dozvoljena zamjena. Ova vrsta tevekkula je, također, dozvoljena što potvrđuju i Kur’an i Sunnet i idžma‘.

Takav slučaj je bio i sa Jakubom  kada je rekao svojim sinovima:

O sinovi moji, idite i raspitajte se za Jusufa i brata njegova. (Kur’an, 12:87)

Ovim se hoće kazati da se Jakub oslonio na svoje sinove u traženju Jusufa i njegova brata.

Allahov Poslanik صلى الله عليه وسلم je povjeravao prikupljanje zekata radnicima i čuvarima, povjeravao je utvrđivanje i sprovođenje šerijatskih kazni, opunomoćio je Aliju, radijjallahu anhu, da na oprosnom hadždžu podijeli kože i pokrivače deva od kurbana i da zakolje ostatak od stotine deva, nakon što je on svojom rukom zaklao 63 kurbana. Što se tiče konsenzusa po ovom pitanju on je općepoznat i može se zaključiti iz svega navedenog.

Odgovor iz knjige “KORISNA PREDAVANJA IZ ISLAMSKOG VJEROVANJA”

Autor knjige: dr. Meša‘il Rašid Ed-Debbas

Prijevod: Grupa prevodilaca

Urednik Irfan Hajrudin Klica, prof.

Šerijatska recenzija mr. Jakub Alagić, Ersan Muzafer Grahovac, prof.

Preuzeto sa: https://www.pozivistine.com

Dva su osnovna izvora islamske akide (vjerovanja):

• Allahov govor – Kur’an;

• Sunnet Poslanikaصلى الله عليه وسلم koji nam je prenešen vjerodostojnim putem.

Allah Uzvišeni kaže:

On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje. (Kur’an, 53:3-4)

Sporedni izvor koji se gradi na ova dva temelja je idžma‘ – konsenzus islamskih učenjaka.

Što se tiče fitre (prirodnosti koja je ugrađena u svakom čovjeku) i akla (zdravog razuma, intelekta), oni podržavaju i slažu se sa onim što je došlo u Kur’anu i Sunnetu i sami su u stanju dokučiti osnovne stvari vjerovanja, ali ne i detaljne.

Znači, zdrav razum i prirodni instinkt općenito potvrđuju postojanje Boga i Njegovu uzvišenost, te da je nužno biti Mu pokoran i obožavati ga i da On ima svojstva savršenosti. Također, ispravan razum i fitra, općenito, prepoznaju nužnost slanja poslanika i vjerovjesnika, kao i nužnost ponovnog proživljenja i odgovaranja za djela, ali ne poznaju detalje tog vjerovanja.

Međutim, što se tiče ostalih stvari iz nama nedokučivog svijeta – gajba, ne postoji mogućnost da čovjek to sam sazna i spozna u detalje, osim putem Objave, Kur’ana i Sunneta, jer u suprotnom te stvari ne bi bile od gajba.

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullah, kaže: “Nema kontradiktornosti između zdravog razuma i vjerodostojne Objave.” (Medžmu'ul-Fetava, 20/567)

Zdrav razum se ne suprostavlja vjerodostojnoj Objavi, naprotiv svjedoči joj i podržava je, zato što im je izvor isti. Onaj Koji je stvorio razum je isti Onaj Koji mu šalje Objavu, tako da je nemoguće da budu u koliziji. Stoga, ukoliko se desi kontradiktornost između razuma i Objave onda je to zbog dva razloga, nema trećeg: ili je zbog toga što za ono što se tvrdi da je Objava – nije Objava, ili zbog toga što je razum ne razumije.

Objava je ono što je došlo u Kur’anu i ono što je došlo vjerodostojnim i potvrđenim putem od Poslanika صلى الله عليه وسلم ,a zdrav neizopačen razum je razum koji je čist od sumnji i slijeđenja strasti (namjernog suprostavljanja istini).

Dakle, stvarna kontradiktornost između vjerodostojne Objave i između zdravog razuma ne može postojati. Međutim, ako postoji prividni konflikt, onda se daje prednost Objavi i ona je odlučujuća, jer vjerodostojna Objava je nepogrješiva6 , dok razum može pogriješiti. Razum je manjkav i podložan je pogrešnom shvatanju, zaboravu, strastima, neznanju i nemogućnosti shvatanja.

Odgovor iz knjige “KORISNA PREDAVANJA IZ ISLAMSKOG VJEROVANJA”

Autor knjige: dr. Meša‘il Rašid Ed-Debbas

Prijevod: Grupa prevodilaca

Urednik Irfan Hajrudin Klica, prof.

Šerijatska recenzija mr. Jakub Alagić, Ersan Muzafer Grahovac, prof.

Preuzeto sa: https://www.pozivistine.com