Alejkumusselam.

U ovom pitanju ima nekoliko bitnih tema koje treba pojasniti prije odgovora.

Prvo: Udaja djevojke bez pristanka i volje njenih roditelja (ili sa njihovim pristankom) se vraća na pitanje velija, tj. da li je pristanak velija (oca, brata, amidže, …) da se djevojka uda za određenu osobu šart valjanosti braka prilikom njegovog sklapanja. Džumhur (većina) učenjaka, od kojih su i tri mezheba malikijski, šafijski i hanbelijski, je na stavu da brak sklopljen bez pristanka velija nije ispravan. Dok je manja skupina učenjaka, od kojih su i hanefije u zvaničnom stavu mezheba (a unutar nahefijskog mezheba su tri mišljenja po ovom pitanju ), na stavu da pristanak velija nije šart valjanosti braka, odnosno da žena može samu sebe da uda bez dozvole velija.

Iako i jedni i drugi imaju dokaze sa kojima podupiru svoje mišljenje, ipak ispravan stav je ono na čemu je džumhur učenjaka, tj. da je pristanak velija šart valjanosti braka, jer vjerodostojan hadis presuđuje po ovom pitanju. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Nema braka bez velija”, hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Ahmed i ostali, a većina muhaddisa ga ocjenjuje prihvatljivim i vjerodostojnim. Naravno, ovo pitanje je tema sama za sebe.

Drugo: Nema razilaženja među učenjacima da po pitanju dozvole za udaju djevojke njena majka i svi drugi ženski članovi familije namaju uticaja na dozvolu udaje djevojke, tj. njihova zabrana šerijatski nije mjerodovna, osim naravno sa strane savjeta i upute. Odnosno, velij je muška osoba iz familije djevojke. Učenjaci imaju podijeljeno mišljenje ko može biti velij. Tri mezheba su na stavu da velij može biti samo muška osoba (rodbina) samo sa očeve strane, znači poput oca, brata djevojke, amidže, djeda od oca i drugih koji je nasljeđuju. Dok kod hanefija velij može biti muška osoba (rodbina) i sa očeve i sa majčine strane, tj. može biti i djed po majci, dajdža i slično.

Po ovom pitanju nije prenešen neki šerijatski tekst a složni su učenjaci i jednog i drugog stava da velij može biti muškarac iz uže rodbine (shodno razilaženju među njima) ko bi bio osramoćen ako bi se udala za nekoga ko joj nije dostatan, tj. nije na njenom nivou. Ispravno je, a Allah zna najbolje, da je ono na čemu su hanefije da je taj stav bliži istini, jer muška rodbina i sa očeve i sa majčine strane biva podjednako osramoćena ako bi se ona udala za nekog ko joj ne priliči. Nema razilaženja među učenjacima da je prvi i najpreči velij djevojke njen otac i da se ne prelazi na drugog velija ako je on živ i prisutan.

Treće: Od šartova koji treba da se zadovolje kod velija je između ostaloga i to da bude musliman, a oko njegove pravednosti, tj. da ne bude od onih koji čine velike grijehe (pije alkohol, uzima kamatu, čini zinaluk, ne klanja redovno namaz i slično) učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. A konkretno u ovom pitanju nije pojašnjeno kakav je status tvog oca, tj. da li je on uopće sebe smatra muslimanom, da li praktikuje išta od vjere mimo verbalnog deklarisanja i tako dalje, a što bitno utiče na odgovor o onome što pitaš.

Četvrto: Takođe, treba poznavati razlog odbijanja oca da se njegova kćerka uda za nekog prosca kako bi se moglo ispravno prosuditi da li je to njegovo odbijanje prihvatljivo ili spada u tzv. adl, tj. neopravdano odbijanje oca prosca njegove kćerke iako joj je on dostatan (tj. na njenom nivou). Oko pitanja dostatnosti prosca učenjaci imaju podijeljeno mišljenje a ispravno je ono na čemu su malikije, tj. da je dostatnost koja se uzima u obzir samo da prosac bude na nivou djevojke po pitanju vjere, dok sve ostale stvari poput ugleda njegove porodice, njegovog bogastva, posla kojim se bavi i slično ne ulaze u šerijatom potvrđenu dostatnost.

Peto: Zabrana tvojih roditelja da nosiš hidžab, u čemu nije dozvoljeno da im budeš poslušna jer je poslušnost roditeljima samo u dobru a ne u haramu, nema veze sa pristankom velija, tj. tvog oca (ako uzmemo da je musliman), da se udaš za neku osobu. Ovo su dva različita propisa koji nisu usko vezani jedan za drugi. Odnosno, nije ispravno da analogno tome što nije dozvoljeno da im budeš poslušna u njihovoj zabrani da nosiš hidžab da budeš ocu neposlušna u njegovoj zabrani da se udaš za osobu sa kojom on nije zadovoljan.

Sve gore navedeno ukazuje da se na ovo pitanje ne može odgovoriti na osnovu samo onoga što si ti spomenula u pitanju. Nego je neophodno da svoj slučaj izložiš učenoj osobi koja ima ima dovoljno šerijatskog znanja po ovom pitanju kako bi ona procijenila na osnovu tvog stanja da li je tvoj otac šerijatski validan staratelj, a ako jest da li ima opravdanje što ti zabranjuje da se udaš, a ako nije ko je najpreči da ti bude staratelj poslije njega. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko predavanja selama, džumhur (većina) učenjaka je na stavu da je predavanje selama vadžib, dok Ebu Hanife i njegovi učenici smatraju da nije vadžib.
A što se tiče toga kome se predaje selam prilikom predavanja selama, navodi hanbelijski učenjak Ibn Kudame u svojoj knjizi “El-Mugni” nekoliko stavova učenjaka po tog pitanja.

Prvi stav učenjaka: da je obaveza sa predavanjem selama zanijetiti izlazak iz namaza a ako klanjač to ne zanijeti namaz mu je pokvaren. Ovo je stav šafijskog mezheba (a unutar mezheba je razilaženje) i hanbelijskog učenjaka Ibn Hamida. To dokazuju kijasom (analogijom) na početni tekbir, tj. kao što je namaz neispravan bez nijeta ulaska u namaz sa početnim tekbirom tako isto je neispravan bez nijetom izlaska iz namaza sa predavanjem selama.

Takođe, po šafijskom mezhebu sunnet je da se sa predavanjem selama u namazu nijetiti poselamljivanje klanjača. Dokaz za ovo je hadis koji će doći. Kaže Ibn Hamid da ako sa predavanjem selama uz nijet izlaska iz namaza nijeti takođe nazivanje selama melecima ili ljudima koji klanjaju sa njim oko ispravnosti tog namaza su dvije mogućnosti: jedna da je pokvaren a druga da nije.
Drugi stav: da sa predavanjem selama nijet izlaska iz namaza nije vadžib i da se sa izostavljanjem tog nijeta ne kvari namaz. Na ovom stavu su ostali učenjaci, s tim da se međusobno razilaze oko nekih detalja.

Da sa predavanjem selama nije vadžib nijetiti izlazak iz namaza to dokazuju time što je dovoljan jedan nijet za čitav namaz, takođe, time što ni u drugim ibadetima nije vadžib da se nijeti izlazak iz njih.

Prenosi se od imama Ahmeda i učenjaka njegovog mezheba da je propisano da klanjač nijetiti sa oba selama (prilikom predavanja selama u namazu) izlazak iz namaza a da nema smetnje da uz to nijeti nazivanje selama dvojici meleka (čuvari, pratilaca), imamu i klanjačima oko njega.

Hanefijski mezheb (i šafijski kao što je već rečeno) je na stavu da je klanjaču sunet sa predavanjem selama selamiti (nijetiti da ih selami) klanjače oko njega.

Dok habelijski učenjak Ebu Hafs ibn El-Muslim smatra da se sa prvim selamom nijeti izlazak iz namaza a sa drugim selamom se selame meleci i klanjači ako je klanjač imam, a ako je muktedija drugim selamom selami imama i meleke. Što se tiče šerijatskih argumenata, za propisanost donošenja nijeta izlaska iz namaza sa predavanjem selama kao i nijet nazivanja selama melecima čuvarima sa predavanjem selama, za ove dvije stvari mi nije poznat dokaz iz suneta.

Bilježi Muslim u svom Sahihu od Džabira ibn Semure, radijallahu anhu, da je rekao: “Mi kada bi klanjali sa Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, govorili bi (pri predavanju selama): es-selamu alejkum es-selamu alejkum, pa je (jednom) u nas pogledao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: “Šta vam je pa išaretite rukama kao da su konjski repovi? Kada neko od vas predaje selam neka se okrene prema svom suklanjaču i neka ne pokazuje rukom”. A u rivajetu: “Dovoljno je nekom od vas da stavi ruku na koljeno zatim nazove selam (preda selam) svom bratu onome koji je na desnoj i lijevoj strani”. A u rivajetu kod Ebu Davuda: “Naredio nam je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, da odgovorimo na selam imamu (predavanjem selama) i da nazivamo selam jedni drugima (predavanjem selama)”.

Prema tome, oko pitanja kome se predaje selam dio učenjaka smatra da se sa predavanjem selama treba samo zanijetiti izlazak iz namaza, druga skupina kaže da je propisano da klanjač nijetiti sa oba selama izlazak iz namaza a da nema smetnje da uz to nijeti nazivanje selama dvojici meleka (čuvara pratilaca), imamu i klanjačima oko njega, treća skupina smatra da je klanjaču sunet sa predavanjem selama selamiti klanjače oko njega a četvrti stav je da se sa prvim selamom nijeti izlazak iz namaza a sa drugim selamom se selame meleci i klanjači ako je klanjač imam, a ako je muktedija drugim selamom selami imama i meleke. Od svega spomenutog samo mišljenje da je klanjaču sunet da sa predavanjem selama selamiti klanjače oko njega ima dokaz u vjerodostojnom hadisu kojem bilježi Muslim u svom Sahihu. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

Sva hvala pripada samo Allahu, neka su salavat i selam na Allahova Poslanika, njegovu porodicu i sve ashabe!

Na dunjaluku je nemoguće vidjeti Uzvišenog Allaha i to je stav šerijata, jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Znajte da niko od vas neće vidjeti svoga Gospodara sve dok ne umre!“ (Hadis je zabilježio imam Tirmizi i rekao da je hadis hasen-sahih, dok je šejh Albani hadis ocijenio vjerodostojnim.)

Imam Nevevi, rahimehullahu te’ala, u svome komentaru na Muslimov sahih je rekao: „Znaj da je stav svih sljedbenika sunneta kada je riječ o viđenju Allaha, da je ono moguće, da razumski nije nemoguće, i svi su složni da će se dogoditi na Drugome svijetu kada će vjernici vidjeti Allaha, za razliku od nevjernika.“ Također je rekao: „A što se tiče viđenja Allaha na dunjaluku, već smo spomenuli da je ono moguće, ali džumhur-većina učenjaka selefa kao i apologetičara stava je da se ono ne događa na dunjaluku.“

Tako da oko ovog pitanja nema razilaženja kod sljedbenika sunneta i zajednice, osim ono što se pripovijeda od Ibnu Abbasa, radijallahu anhuma, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio Uzvišenog Allaha u noći Mi’radža.

Ispravno je da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio svjetlo a to je hidžab-pregrada, kako bilježi imam Muslim u svome sahihu od Ebu Zerra, radijallahu anh, koji je rekao: „Upitao sam ga (Vjerovjesnika) o njegovom viđenju Gospodara, pa je rekao: ‘Vidio sam svjetlo!’“

Također, bilježi se u Muslimovom sahihu od Ebu Zerra, radijallahu anh, da je rekao: „Upitao sam Allahova poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Jesi li vidio svoga Gospodara?’ Rekao mi je: ‘Svjetlo! Kako da Ga vidim?!’“

A dokaz da je svjetlo hidžab jesu riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zabilježene kod Muslima: „Njegov hidžab (pregrada) je svjetlo! Kada bi ga skinuo, svjetlost Njegova slica spržila bi sve dokle doseže Njegov pogled!“

Što se tiče Musaa, alejhi-s-selam, Kur’an jasno svjedoči da on nije vidio Uzvišenog Allaha: „I kad Nam Musa dođe u određeno vrijeme, i kada mu Gospodar njegov progovori, on reče: “Gospodaru moj, ukaž‍i mi se da Te vidim!” – “Ne mo‍žeš Me vidjeti” – reče -, “ali pogledaj u ono brdo, pa ako ono ostane na svom mjestu, vidjećeš Me!” I kada se Gospodar njegov otkri brdu, učini da se u prah pretvori i Musa pade u nesvijest, pa kada dođe sebi reče: ‘Slavljen neka si Ti! Ja Ti se kajem i prvi sam od vjernika!’“ (Prijevod značenja El-Ea’raf, 143.)

A što se tiče Adema, ne znamo za dokaz da li je on vidio Uzvišenog Allaha. To što ga je Uzvišeni Allah poučio imenima svih stvari, nije obavezujuće da Ga je pri tome vidio.

Ovo kažem, a Uzvišeni Allah najbolje zna.

Sva hvala na početku i na kraju pripada samo Allahu, neka su Allahov salavat i selam na Njegovog Poslanika Muhammeda, njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe.

Na pitanje odgovorio: prof. Hajrudin Tahir Ahmetović
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com

We alejkumu Selam we rahmetullahi we berekatuhu!

Sva hvala pripada samo Uzvišenom Allahu! Neka je salavat i selam na Allahova Poslanika, njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe!

A) Na samom početku neophodno je ukazati na važnost odgoja djece i brige o njima, svejedno radilo se o rastavljenim roditeljima ili ne, i svejedno da li brigu o odgoju djece vodili roditelji ili neko drugi. Djetetovo pravo je da ga neko čuva i brine se o njemu – jer se ono ne može samo o sebi brinuti-, da se odgaja i tjelesno i duhovno, da mu se čini sve što koristi njegovom tijelu i njegovom razumu (srcu, duši) od: hranjenja, kupanja, čišćenja, vođenja brige o njegovom redovnom spavanju i svim njegovim uobičajenim potrebama i zahtjevima, vođenja brige o njegovom vjerskom odgoju; kao i da se štiti od svega što mu šteti i prijeti njegovom zdravlju, životu i njegovoj vjeri.

Ovo je osnova u koju se mora prvo gledati, pa, onaj roditelj koji je u mogućnosti da se na ovakav način brine o djetetu, njemu se i prepušta briga o djetetu, svejedno bili roditelji zajedno u braku ili ne. Dakle, ukoliko dođe do rastave braka među supružnicima koji imaju zajedno djecu i ta djeca budu dodijeljena jednom roditelju, tada se gleda je li taj roditelj u mogućnosti da na ispravan način odgaja svoju djecu.

Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin, rahimehullahu te’ala, rekao je: „Znaj da se u ovim pitanjima prije svega gleda dječija korist, pa, ukoliko dijete ode s jednim roditeljem ili ostane kod drugog roditelja i u tome bude šteta za dječiju vjeru i dunjaluk, tada se dijete ne ostavlja kod njega, onoga koji ga ne zna čuvati, štititi i doprinositi njegovoj koristi, jer je osnovni cilj dječijeg odgoja: zaštita od svega što mu može nauditi i ostvarivanje svega što mu koristi.“ (Vidjeti: Muhammed b. Salih el-Usejmin, Eš-Šerhu el-mumti’a, 13/545.)

Osoba koja preuzme brigu o djetetu, takođe, mora ispunjavati sljedeće uslove:

1) da je takva osoba musliman jer se ne prepušta briga nemuslimanu nad muslimanom;
2) da je punoljetna i umno sposobna, razumna;
3) da je čedna i čestita, pravedna i bogobojazna, tj. da se ima povjerenja u dotičnu osobu kada je u pitanju njena vjera i briga za dijete;

4) da je osoba fizički i materijalno sposobna za ispunjavanje djetetovih potreba i zahtijeva; pa se odgoj djeteta ne može prepustiti starijoj oronuloj osobi, ili slijepoj i gluhoj osobi, ili mnogo siromašnoj osobi koja bi djetetov imetak koristila za svoje potrebe, ili osobi koja je zauzeta i preopterećena svojim poslovima, jer u svim tim slučajevima dijete će biti izloženo šteti i gubitku osnovnih prava;

5) da odgajatelj ne boluje od prelaznih bolesti;
6) da je slobodna a ne rob.
Detaljnije za spomenute uvjete odgajatelja djeteta vratiti se na sljedeća djela: Mugni-l-muhtadž, 3/454-456; Medžmu’u, 17/161-162; Keššafu-l-kina’a, 3/328; Ed-Durru-l-muhtar ve reddu-l-muhtar, 3/556-557 i 3/564-565; El-Beda’iu-s-Sana’ia, 4/42; El-fetava el-hindijje; 1/542; Eš-Šerhu-l-kebir, 2/454 i 2/528-529; El-Muhalla, 1/323-324; Zadu-l-me’ad, 4/133.

B) Zatim, ukoliko dođe do rastave braka, svejedno radilo se o muškoj ili ženskoj djeci, oni koji imaju najveće pravo na njihov odgoj jesu majke. Imam El-Kasani, rahimehullahu te’ala, – hanefijski učenjak – pojašnjavajući zbog čega briga o djeci pripada ženama kaže: „… jer su one osjećajnije, blaže i bolje u odgoju djeteta.“ (El-Beda’iu-s-Sana’ia, 4/41.)

U „Mugni-l-muhtadžu“ (3/452) kod šafijskih učenjaka stoji: „Izdržavanje djeteta jedan je vid starateljstva i vlasti. Međutim, što se tiče odgoja, ove zadaće dostojnije su žene jer su one osjećajnije, sigurnije i strpljivije u odgajanju djeteta, kao i to da one provode više vremena uz dijete.“

Dakle, ako dođe do razvoda braka, pravo na odgoj djeteta sve do godina raspoznavanja, tj. sve do 7. godine pripada majci – ako je ona u mogućnosti da se brine o djetetu na gore spomenuti način – i tako ostaje sve dok se ne uda za drugog čovjeka, stranog tom djetetu, zbog Vjerovjesnikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi ženi koju je njen muž razveo i htio da je odvoji od njenog djeteta: „Ti imaš najveće pravo na njega (dijete), sve dok se ne udaš.“ (Hadis prenosi Abdullah b. Amr, radijallahu anhuma a bilježe ga: Ahmed, 6707; Ebu Davud, 2276; Hakim, 2/207 i ocjenjuje ga vjerodostojnim s čime se slaže i Zehebi. Šejh Albani ocijenio je hadis dobrim u Irva’ul-galilu pod brojem 2187; a Ibnu Kesir, rahimehullahu te’ala, vjerodostojnim u Iršadu-l-fekihu, 2/250.)

C) Nakon 7. godine muškom djetetu se daje na izbor da izabere kod koga će dijete da bude, tj. ko će dalje voditi brigu o njegovom odgoju: da li i dalje majka ili će nakon toga odabrati oca. Ovaj propis uzima se iz riječi zbog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem: „Dječače, ovo je tvoj otac i ovo je tvoja majka, pa uzmi koga hoćeš za ruku“. Dijete se prihvatilo majčine ruke i ona je otišla s njim. (Ahmed, 2/246; Ebu Davud, 2277; Tirmizi, 1375 i kaže da je hadis hasen-sahih; Hakim, 4/97 i kaže da je hadis vjerodostojan a s njim se slaže i Zehebi. Šejh Albani ocijenio je hadis vjerodostojnim u Irva’ul-galilu, 2192.)

Što se tiče djevojčice, kćerke, kod koga biva nakon svoje 7. godine, islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje:

Imam Šafija, rahimehullahu te’ala, stava je da se i djevojčici daje izbor da izabere jednog od dva roditelja.

Imam Ebu Hanife, rahimehullahu te’ala, stava je da djevojčica ostaje kod majke sve dok ne dobije prvu menstruaciju ili dok se ne uda.

Imam Malik, rahimehullahu te’ala, stava je da je majka najpreča na odgoj svoje kćerke sve dok se kćerka ne uda i ima odnos sa svojim mužem.

Imam Ahmed, rahimehullahu te’ala, stava je da je otac nakon 7. godine najpreči da odgoj svoje kćerke.

Detaljnije pogledati u djelu El-Mevsu’atu el-fikhijje, 17/314-317.
S obzirom da ne postoji jasan i vjerodostojan tekst u sunnetu koji po pitanju djevojčice presuđuje kod koga će ona biti nakon svoje 7. Godine, ovo pitanje se vraća šerijatskom kadiji da on odluči – nakon što provjeri sve uvjete odgajatelja – kod koga će djevojčica ostati.

D) Ukoliko se majka ponovo uda, za drugog muškarca, tada majka gubi pravo na odgoj svoje djece i njihovog boravka kod nje, kako je prethodilo u hadisu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Ti imaš najveće pravo na njega (dijete), sve dok se ne udaš.“

Ibnu-l-Munziri, rahimehullahu te’ala, spominje idžma’a-konsenzus islamskih učenjaka da majka svojom udajom za drugog muškarca gubi pravo na odgoj svoje djece. Rekao je: „Islamski učenjaci su jednoglasnog mišljenja da ukoliko se supružnici rastave a ostane dijete iz njihovog braka, da je majka najpreča tog djeteta sve dok se ne uda. I jednoglasnog su mišljenja da majka nema pravo na svoje dijete ako se uda.“ (Vidjeti: Ibnu-l-Munzir, El-Idžma’a, pod stavkama: 392 i 393.)

Kome idu djeca nakon što se njihova majka uda za drugog muškarca, islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje:

a) Džumhur-većina islamskih učenjaka je stava da, ukoliko se majka ponovo uda za drugog muškarca, djeca idu majčinoj majci, dakle neni s majčine strane.

b) Šejhu-l-islam Ibnu Tejmijje i njegov učenik Ibnu-l-Kajjim, rahmetullahi alejhima, stava su da u ovom slučaju djeca idu ocu jer je on svojoj djeci bliži od njihove nene ili tetke s majčine strane. (Vidjeti: Medžmu’u-l-fetava, 34/123.)

Razlog postojećeg razilaženja među islamskim učenjacima jeste nepostojanje šerijatskog – jasnog i vjerodostojnog – teksta koji presuđuje u ovom pitanju, stoga, Allah najbolje zna, preče je da djeca – ukoliko se majka uda za drugog muškarca – pređu kod svoga oca i da on preuzme brigu o njihovom odgoju, svakako ukoliko zadovoljava gore spomenute uvjete odgajatelja, ukoliko će doprinositi dunjalučkoj i ahiretskoj koristi svoje djece i maksimalno odagnavati od njih štetu, koliko je doista u mogućnosti!

Treba napomenuti da se roditelji – iako su rastavljeni – pobrinu oko svoje djece, da vode računa o njihovom odgoju u budućnosti, da ne dozvole da spor kome će djeca pripasti ostavi traga na djecu i to bude razlog zapostavljanja njihovog odgoja ili javljanja kod djece mržnje prema jednom od roditelja zbog toga. Ako roditelji – iz određenih razloga – nisu mogli imati miran i sretan život, neka ne dozvole da svojom sebičnosti, inatom, neznanjem i strastima upropaste i život nedužne dječice.

Kažem ove riječi i molim Uzvišenog Allaha da mene i Vas učini postojanim na Njegovom putu sve dok Ga Svevišnjeg ne susretnemo, On Zadovoljan nama kao Svojim robovima i mi zadovoljni Njime kao svojim Gospodarem! Sva hvala pripada samo Uzvišenom Allahu! Neka je salavat i selam na Allahova Poslanika, njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe!

Na pitanje odgovorio: prof.Hajrudin Tahir Ahmetović
Preuzeto sa stranice: http://www.n-um.com