Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Da li je pristanak velija (oca, brata, amidže, …) da se žena uda za određenu osobu šart valjanosti braka prilikom njegovog sklapanja učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

(Prvo mišljenje) – da brak sklopljen bez pristanka velija nije ispravan.

Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka, od kojih su i tri mezheba malikijski, šafijski i hanbelijski.

(Drugo mišljenje) – da punoljetna žena može samu sebe da uda bez dozvole velija, tj. da pristanak velija nije šart valjanosti braka.

Na ovome je manja skupina učenjaka, od kojih su i hanefije u zvaničnom stavu mezheba, a unutar hanefijskog mezheba su tri mišljenja po ovom pitanju.

I jedni i drugi imaju dokaze sa kojima podupiru svoje mišljenje, a ispravan stav je, a Allah zna najbolje, ono na čemu je džumhur učenjaka, tj. da je pristanak velija šart valjanosti braka.

Jer kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Nema braka bez velija”. Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Ahmed i ostali, a većina muhaddisa ga ocjenjuje prihvatljivim i vjerodostojnim.

Međutim, u državama, mjestima i sredinama gdje se slijedi hanefijski mezheb, kada se šerijatsko vjenčanje izvrši po šartovima hanefijskog mezheba, pri čemu nije uslov validnosti braka da se traži dozvola velija, tako sklopljen brak je šerijatski ispravan i validan. Nema potrebe da se obnavlja vjenčanje niti se smatra da supružnici u žive u bludu, jer je to način sklapanja bračnog ugovora u jednom od priznatih fikhskih mezheba.

U protivnom, ako bi takve brakove tretirali nevalidnim, onda bi većina muslimana onih krajeva u kojima se slijedi hanefijski mezheb (poput balkanskih država) bili kopilad jer su brakovi njihovih roditelja bili batil, a život supružnika takvih brakova bi bio čin bluda i zinaluka. A ovo je pogrešno razumijevanje razilaženja učenjaka po ovom i sličnim pitanjima.

Oni koji znaju i ubijeđeni su na osnovu argumenata da je jedan od šartova valjanosti sklapanja braka pristanak velija, pa pored toga ožene se (ili udaju) bez velija slijedeći strasti ili zloupotrebljavajući stav henefisjkog mezheba radi lične koristu, oni su griješni jer slijede strasti i trebaju se pokajati. Zatim, ako nakon toga bračni spor podignu do učenog ko ne slijedi henafijski mezheb u ovom pitanju, on ima pravo da zahtijeva da obnove vjenčanje uz pristanak velija.

Prema tome, (odgovor na prvo pitanje) nije potrebno da obnovite šerijatsko vjenčanje niti vi živite u bludu.

(Odgovor na drugo pitanje) A to što se prenosi od dotičnog daije, ako je tako rekao, to nije tačno niti ispravno ako se misli na sklapanje braka po hanefijskom mezhebu. Moguće je da ti nisi dobro razumio, ili da je on govorio u kontekstu nekog drugog pitanja, ili da mu se desila omaška prilikom pojašnjavanja. A svako je sklon greški pa i učeni.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Ko su mahremi žene, pogledaj odgovor pod ovim linkom: KO SU MAHREMI NEKE ŽENE (sa detaljnim dopunama)

A na kojoj udaljenosti musliman postaje musafir, pogledaj odgovor pod ovim linkom: UDALJENOST (PUTOVANJE) NA KOJOJ OSOBA POSTAJE MUSAFIR

PUTOVANJE ŽENE BEZ MAHREMA

Hadisi o putovanju žene bez mahrema

Šerijatska osnova je da žena ne putuje (na putovanje na kojem se krati namaz i koriste druge olakšice putovanja) osim sa mahremom. Na ovo ukazuje mnoštvo argumenata iz vjerodostojnog Sunneta. Od tih hadisa su:

Hadis od Ibn ‘Abbasa, radijallahu anhuma, u kojem je došlo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, između ostalog rekao: “Neka se nikako muškarac ne osamljuje sa ženom osim sa mahrem, i neka žena ne putuje osim sa mahremom”. Pa je ustao neki čovjek i rekao: “Allahov Poslaniče, moja žena je krenula da obavi Hadždž, a ja sam se prijavio u tu i tu bitku”. “Idi i obavi Hadždž sa svojom ženom”, reče Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Mutefekun alejhi (Buharija i Muslim).

Hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nije dozvoljeno ženi, koja vjeruje u Allaha i Sudnji dan, da putuje na udaljenosti jednog dana (devinog hoda) osim sa mahremom“. U rivajetu: „na udaljenosti jednog dana (devinog hoda) i jedne noći“. U rivajetu: „jedne noći“. Mutefekun alejhi (Buharija i Muslim). A u rijavetu kod Muslima: „na udaljenost tri dana“.

Hadis od Ibn Omra, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Žena ne putuje tri (dana) osim sa mahremom“. Mutefekun alejhi (Buharija i Muslim).

Hadis od Ebu Se'ida El-Hudrija, radijallahu anhu, u kojem kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio ženi da putuje na udaljenost dva dana ili dvije noći osim sa mužem ili mahremom. Mutefekun alejhi (Buharija i Muslim).

Svi rivajeti hadisa su došli u općoj formi zabrane putovanja ženi da putuje bez mahrema i odnose se na sve vrste putovanja.

Stavovi učenjaka o putovanju žene bez mahrema

Na samom početku da odredimo detalje oko kojih se učenjaci slažu i oko kojeg imaju podijeljeno mišljenje:

Prvo – Nema razilaženja među učenjacima da je ženi dozvoljeno putovati bez mahrema u nuždi (daruri) iz zemlje kufra (kjafirske zemlje) u zemlju islama (islamsku zemlju) i radi preseljenja iz nesigurnog mjesta za život u sigurno mjesto.

Dokaz da je dozvoljeno u nuždi učiniti haram su riječi Uzvišenog: „On vam je objasnio šta vam je zabranio – osim kad ste u nuždi“ (El-En'am, 119).

Drugo – Učenjaci se razilaze oko putovanja žene bez mahrema radi obavljanja obaveznog (farz) Hadždža na dva poznata stava: hanefije i hanabile smatraju da ženi nije dozvoljeno da putuje bez mahrema, dok malikje i šafije smatraju da je dozvoljeno da obavi Hadždždž bez mahrema u sigurnom društvu žena ili muškaraca.

Treće – Putovanje žene bez mahrema mimo nužde i farz Hadždža (i Umre), poput putovanja radi biznisa (trgovine), zijareta porodice ili prijatelja, turizma i slično. Po ovom pitanju učenjaci imaju dva općepoznata stava:

Prvi stav: Zabrana putovanja ženi bez mahrema mimo nužde.

Neki učenjaci, poput Kadi Ijada i Begavija, prenose da je na ovom stavu idžama (konsenzus) učenjaka. Ispravno je da je ovo stav džumhura (većine) učenjaka. Takođe, ovo je zvanični stav svečetiri fikhska mezheba: hanefija, malikija, šafija i hanabila.

Dokazi džumhura učenjaka su gore spomenuti hadisi koji su došli u općoj formi bez pravljanja razlike sigurnog puta i nesigurnog.

Drugi stav: Dozvola putovanja ženi bez mahrema mimo nužde ako se ispune određeni šartovi od kojih je osnovni i najbitniji sigurnost puta i putovanja.

Prenosi Nevevi (El-Medžmu'u, 8/342) da je ovo stav nekih učenjaka unutar šafijskog mezheba, ali ne navodi njihova imena. Takođe, prenosi hanbelijski učenjak Ibn Muflih (El-Furu’, 3/177) da je ovo stav nekih učenjaka unutar hanbelijskog mezheba, ali opet bez njihovih imena.

Ovaj stav se prenosi od El-Evza'ija (El-Munteka Šerhul-Muvettae, 3/17), Hasana El-Basrija, Davuda Zahirija (El-Medžmu'u, 8/342) i Ibn Tejmije u njegovom drugom stavu po ovom pitanju, a što prenosi Ibn Muflih (El-Furu’, 3/177).

Prvi stav Ibn Tejmije je ono na čemu je džumhur učenjaka, on lično ovaj stav navodi u svoje dvije knjige: Šerhul-‘umde (2/172) i El-Fetava El-Kubra (5/381).

Kaže Nevevi (El-Medžmu'u, 8/342): „Neki naši učenjaci (šafijskog mezheba) kažu: dozvoljeno je ženi da putuje bez grupe žene i bez jedne žene ako je put siguran. A ovo zastupaju i Hasan El-Basri i Davud (Zahiri)“.

Argumenti onih koji dozvoljavaju se svode na tumačenje gore spomenutih hadisa u kojima je došla jasna zabrana. Njihovo tumačenje je da je razlog zabrane putovanja žene bez mahrema zaštita i sigurnost žene. Pa kada god se ostvari i ispuni taj razlog, njoj je dozvoljeno da putuje bez mehrema. To jest, kada joj putovanje bude sigurno i kada bude na njemu zaštićena, dozvoljeno je da putuje bez mehrema, jer je cilj njegovog putovanja sa ženom zaštita i sigurnost žene.

Komentar: Džumhur učenjaka smatra da je razlog zabrane putovanja žene bez mahrema samo putovanje, a da je smisao i mudrost tog propisa zaštita i sigurnost žene. Znači, Zakonodavac (Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem) je propis zabrane vezao za putovanje, što je jasno naglašeno u tekstovima hadisa: „Žena ne putuje … osim sa mahremom“, a ne za sigurnost žene. U hadisima se ne spominje sigurnost i zaštita kao razlog zabrane, iako je to smisao zabrane bez sumnje. U hadisima nije došlo: Ako žena nije sigurna na putovanju neka ne putuje bez mahrema.

Takođe, dokazuju dozvolu sa hadisom kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao ‘Adijj ibn Hatimu, radijallahu anhu: „O ‘Adijj, ako ti se životni vijek oduži, vidjeti ćeš ženu (u nosiljkama, tzv. hudedž) koja će putovati od (mjesta) El-Hire sve dok ne obavi tavaf oko K'abe, neće se bojati nikoga osim Allaha“. Kaže ‘Adijj da je to vidio. U drugim rivajetima mimo Buharije je došlo „(da sa njom) neće niko biti“. Kažu da hadis ukazuje da mahrem nije šart putovanja ako je put siguran. Prenosi Ibn Hadžer (Fethul-bari, 2/486) da je malikijski učenjak Ibn El-‘Arebi rekao da Allah ne raduje vjernike osim sa onim što je kod Njega dobro. Zatim je Ibn Hadžer naveo odgovor drugih učenjaka na dokazivanje sa ovim hadisom: „Obavijet da će se nešto desiti ne ukazuje ni na dozvolu istog niti nešto drugo. Došlo je u vjerodostojom hadisu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da osoba želi smrt (zbog belaja koji je zadesi), a u vjerodostojom hadisu je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Neće nastupiti Sudnji dan sve dok čovjek ne bude prolazio pored kabura drugog čovjeka i kaže: Kamo sreće da sam na njegovom mjestu’. Ovo ne ukazuje na dozvolu da se želi smrt zašto je došla zabrana u hadisu. Nego je u hadisu obavijest da će se to desiti.“

Neki savremeni učenjaci dokazuju dozvolu sa fikhskim pravilom (kojeg navode Ibn Tejmije i Ibnul-Kajjim): (Ono što je zabranjeno zbog njega samog, to nije dozvoljeno osim u nuždi. A ono što je zabranjeno radi zatvaranja puteva koji vode u haram, to je dozvoljeno u potrebi). Pa kažu da nema sumnje da je putovanje žene bez mahrema zabranjeno radi zatvaranja puteva koji vode u haram.

Takođe, navode šerijatsko pravilo koje spominje Eš-Šatibi u knjizi El-Muvafekat (5/209): Osnova u ibadetima je da se ne gleda u značenje i smisao propisa, a osnova u adetima (običajima i međuljudskim postupcima) gledanje u značenje i smisao propisa.

Međutim, oba ova pravila gube snagu pred jasnoćom i nedvosmislenošću hadisa.

Odabrano (radžih) mišljenje je stav džumhura (velike većine) učenjaka, tj. da je ženi zabranjeno putovati bez mahrema osim u nuždi (ili jakoj potrebi bez koje bi se život poremetio).

S dužnim poštovanjem prema Hasanu El-Basriju, Ibn Tejmiji i Evzai'ju, prednost treba dati jasnim i nedvosmislenim hadisma.

Putovanje žene bez mahrema avionom i sličnim sigurnim sredstvima javnog prevoza (voz, autobus)

Savremeni učenjaci se razilaze oko putovanja žene bez mahrema avionom i sličnim sredstvima javnog prevoza na dva stava.

Prvi stav – Nije dozvoljeno ženi da putuje avionom (vozom, autobusom) bez mahrema osim u nuždi.

Ovo je fetva Stalne komisije za fetve u Saudiji, Bin Baza, Ibn ‘Usejmina i mnogih drugih učenjaka.

Svoj stav argumeniraju hadisima koji ukazuju na zabranu.

Drugi stav – Dozvoljeno joj je da putuje uz ispunjenje određenih šartova.

Ovo je fetva Abdullaha Džibrina, Aburrezaka Afifija i mnogih drugih učenjaka.

Šartovi dozvole (koji se razlikuju od šejha do šejha) su:

– Da putuje zbog jake potrebe.

– Da je dobila dozvolu od staratelja.

– Da je mahrem opravdano spriječen da putuje sa njom.

– Da avion ne staje u nekom mjestu ili zemlji prije odredišta.

– Da je mahrem isprati na jednom aerodromu a dočeka drugi mahrem ili sigurno društvo na drugom.

– Da ako je ikako moguće putuje u društvu porodice ili skupine žena.

Argumenti dozvole su isti kao dokazi drugog stava učenjaka (gore spomenutog). To jest, da je ibret u sigurnosti žene tokom putovanja, kaka god se ona ostvari ženi je dozvoljeno putovati bez mahrema.

Odabrano (radžih) mišljenje je prvi stav učenjaka, da je ženi zabranjeno putovati bez mahrema osim u nuždi ili jakoj potrebi bez koje bi se život poremetio.

Prema tome, nije dozvoljeno Islamskom centru za žene da organizuje izlete i putovanja žena bez mahrema, gdje žene putuju na udaljenost na kojoj se krati i spaja namaz i koriste druge olakšice putovanja. Niti je dozvoljeno ženama da se odazivaju takvim aktivnostima. Jer takva putovanja nisu nužna niti jako potrebna bez kojeg bi se nečiji život poremetio. Ovo je stav većine prvih i potonjih učenjaka ovog Ummeta i na njega ukazuju jasni vjerodostojni hadisi.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Pod tedžvidom se podrazumijeva davanje svakom harfu njegovo pravo pri učenju, vraćanje harfa na njegovo ishodište, uljepšano izgovaranje sa potpunim oblikom harfa bez pretjerivanja, umanjivanja i izvještačenosti.

Da je učenje Kur'ana po tedžvidu i uljepšavanje glasa pri učenju Kur'ana propisano na to ukazuju sljedeći šerijatski tekstovi:

– Kaže Uzvišeni Allah Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: „I uči Kur'an “tertilom” (pažljivo)“ (El-Muzemmil, 4)

– Hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu: „Nije od nas ko lijepim glasom (jeteganne) ne uči Kur'an“. Drugo značenje ovog hadisa, na čemu je jedna skupina učenjaka bi bilo: „Nije od nas ko ne uči Kur'an naglas“.

– Hadis od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma: „Ukrašavajte Kur'an vašim glasovima“. Bilježe ga Ebu Davud, Nesai, Ibn Madže, Ahmed, Darimi, Ibn Huzejme, Ibn Hibban, Hakim i drugi. Vjerodostojnim su ga ocijenili Hakim, Ibn Hibban, Ibn Huzejme, Albani i Šuajb Arnaut.

Oko propisa učenja Kur'ana po tedžvidu učenjaci imaju dva opštepoznata stava:

Prvi stav: da je učenje Kur'ana po tedžvidu, vodeći računa o tedžvidskim pravilima, sunet i od adaba tilaveta Kur'ana.

Ovo je stav velike većine učenjaka Ummeta od islamskih pravnika, muhaddisa i ostalih.
(Metalibu ulinnuha 1/600, El-Itkan fi ‘ulumil-kur'an str. 100)

Oni kažu da nema šerijatskog argumenta koji ukazuje na to da je učenja po tedžvidu vadžib, tj. da je onaj ko ne uči po tedžvidu griješan kod Allaha u svom kiraetu.

Učenje Kur'ana bez tedžvida se po njima ubraja u skrivene (lagane, male) greške u učenju koje poznaju učači, eksperti i karije.

Neki učenjaci iz ove skupine smatraju da je pretjerano vođenje računa o tedžvidskim pravilima, pri čemu se većina truda i okupacije karije svodi na tedžvid bez davanja pažnje značenju kur'anskih ajeta, vid Iblisovog obmanjivanja ljudi.

Drugi stav: da je učenje Kur'ana po tedžvidu vadžib svakom muslimanu i muslimanki, a ko tako ne uči griješan je.

Ovo je stav učenjaka kiraeta i tedžvida, poput Muhammed ibn El-Džezerija, Nasra Eš-Širazija i drugih. (Es-Selsebil eš-šafi, str. 5, Fennut-tedžvid, str. 7)

Kaže Ibn El-Džezeri u svom tedžvidskom tekstu „El-Džezerije“: „Uzimanje (Kur'ana) po tedžvidu je stroga obaveza, ko ne uči Kur'an po tedžvidu on je griješan“.

Oni dokazuju ovu obavezu vanjskim značenjem spomenutih šerijatskih tekstova u kojima se podstiče i naređuje pažljivo učenje Kur'ana sa uljepšanim glasom.

Ovom dokazivanju se može prigovoriti da u tim argumentima nema govora o tedžvidu koji je usmeno prenešen od karija do karija. Najviše što se može sa njima dokazivati je da Kur'an treba učiti pažljivo i sa lijepim glasom.

Odabrano mišenje je stav džumhura učenjaka, tj. da je učenje Kur'ana po tedžvidu sunet i od adaba lijepog učenja Kur'ana, a ne vadžib zbog čijeg bi propusta musliman imao grijeh.

Uprkos tome svaki musliman bi trebao izdvojiti vrijeme i uložiti trud da savlada tedžvidska pravila i uči Kur'an pravilno, na najljepši način, a sve to kako bi mu srce bilo bogobojaznije pri učenju i kako bi bolje doživljavao ljepotu i značenja Kur'ana.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Oko pitanja najmanjeg dijela namaza koji se mora dostići da bi muktedija (onaj koji klanja za imamom) dostigao nagradu klanjanja u džematu učenjaci imaju dva općepoznata stava:

Prvi stav – da se nagrada džemata dostiže sa bilo kojim dijelom namaza, pa makar prispijevanjem na zadnje sjedenje (zadnji tešehhud) prije predavanja selama. To jest, ko donese tekbiretul-ihram (početni tekbir) prije predavanja selama, dostigao je nagradu klanjanja u džematu.

Ovo je zvanični stav hanefijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba. Takođe, na ovome su Ibn Junus i Ibn Rušd od malikija. (Hašijetu Ibn Abidin 1/483, Mugnil-muhtadž 1/231, Keššaful-kinna'a 1/460)

Oni svoj stav argumetiraju hadisom mutefekun alejhi od Ebu Hurejere, radijallahu anhu: „Kada čujete ikamet, idite na namaz smireno i dostojanstveno i ne žurite. Ono što dostignete klanjajte, a ono što vam prođe nadopunite“.

Dokaz je u dijelu hadisa „Ono što dostignete klanjajte“, što znači bilo koji dio namaza da se dostigne treba klanjati za imamom.

Takođe, kažu:

– onaj ko dostigne dio rekata kao da je dostigao čitav rekat,

– ko dostigne zadnji dio namaza dostigao je namaz,

– ako time ne bi dostigao nagradu džemata bilo bi mu zabranjeno da se priključuje džematu,

– ako ne bi dostigao nagradu džemata sa bilo kojim dijelom namaza, klanjanje u džematu bi bio višak od kojeg nema koristi, jer nagrada njegovog namaza nije kao nagrada onoga ko ga klanja od početka.

Drugi stav – da se nagrada džemata ne postiže osim sa dostizanjem jednog čitavog rekata. To jest, ko stigne imama na ruku zadnjeg rekata, ima nagradu klanjanja u džematu, a sa manjim od toga nema.

Ovo je stav malikijskog mezheba i mišljenje nekih učenjaka unutar šafijskog mezheba. (Hašijetud-dusuki 1/320, Nihajetul-muhtadž 2/140)

Argumentiraju svoj stav hadisom mutefekun alejhi: „Ko dostigne rekat nekog namaza, dostigao je namaz“, a u rivajetu kod Muslima: „Ko dostigne rekat nekog namaza sa imamom, dostigao je namaz“. A u rivajetu kod Ibn Huzejme na kraju ima dodatak: „Prije nego što imam ispravi kičmu“.

Takođe, argumentiraju time što čitav namaz predstavlja jedan rekat koji se ponavlja dva, tri ili četiri puta.

Međutim, argumentiranju sa spomenutim hadisom se može prigovoriti da hadis govori o dostizanju namaskog vremena džume i drugih farz namaza, a ne dostizanja nagrade klanjanja u džematu.

Odabranije mišljenje je stav džumhura (većine) učenjaka, tj. da ko pristigne u namaz prije predavanja selama da je dostigao nagradu klanjanja u džematu, zbog snage argumenta sa kojima dokazuju svoj stav, a Allah zna najbolje.

Ve billahi tefik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Islamski pravnici uvjetuju tri vrste posebnih šartova za džumu-namaz, mimo šartova pet dnevnih namaza, a to su: Šartove obaveznosti, Šartove valjanosti i Šartove koji su istovremeno šartovi obaveznosti i valjanosti.

Šartovi obaveznosti su oni šartovi bez čijeg ispunjenja namaz nije obavezan, poput punoljetnosti. A Šartovi valjanosti su oni bez čijeg ispunjenja namaz nije ispravan, poput dozvole vladara.

Šartovi obaveznosti, tj. da bi neko bio obavezan klanjati džumu, su: da je muškarac, slobodan, punoljetan, zdrav i u svom mjestu boravka. Analogno tome – žena, rob, dijete, bolesnik i musafir nisu obavezni klanjati džumu.

Šartovi valjanosti i Šartovi koji su istovremeno šartovi obaveznosti i valjanosti

Islamski pravnici uvjetuju za valjanost džume, naravno ako zanemarimo njihovo međusobno razilaženje, četiri šarta, a uvjetuju tri šarta koji su istovremeno šartovi obaveznosti i valjanosti, što je ukupno sedam šartova.

Ti šartovi su:

1. nastupanje namaskog vremena džume – namaza,

2. održavanje hutbe prije namaza,

3. obavljanje džume u džematu sa određenim brojem klanjača,

4. dozvola vladara,

5. neobavljanje džume-namaza na više mjesta u jednom gradu bez potrebe,
6. da se klanja u naseljenom mjestu, gradu ili selu,

7. da se klanja u džamiji i za imamom koji nije musafir.

Koga zanimaju detalji oko stavova učenjaka i mezheba i argumeneti svakog šarta ponaosob, neka pročita tekst na sljedećem linku: ČIJA JE DŽUMA ISPRAVNA.

Nastupanje namaskog vremena džume-namaza

Najbliže istini je, a Allah zna najbolje, da je namasko vrijeme džume-namaza vrijeme podne namaza, jer džuma mijenja podne namaz, a ako se klanja prije nego što sunce pređe polovinu neba džuma je valjana, na što upućuju vjerodostojni hadisi.

Održavanje hutbe prije namaza

Istina po pitanju ovog šarta je, a Allah zna najbolje, da je hutba vadžib, a ne šart, jer sa spomenutim dokazima najviše što se može reći je da je vadžib.

Obavljanje džume u džematu sa određenim brojem klanjača

Ispravno je, a Allah zna najbolje, da je najmanji broj klanjača koji čini džemat u ostalim namazima takođe i u džumi-namazu, tj. dvije osobe. A dokaz za to je vjerodostojan hadis od Ibn'Abbasa, radijallahu ‘anhuma, u kojem se navodi da je noćio kod tetke Mejmune, radijallahu ‘anha, žene Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pa je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ustao i klanjao noćni namaz, a onda mu se Ibn ‘Abbas pridružio te su klanjali u džematu. (Buharija 699 i Muslim 763.) Onaj ko tvrdi da se džuma razlikuje po ovom pitanju, treba da donese validan dokaz.

Dozvola vladara

Nema dokaza da je šart valjanosti džume-namaza dozvola od vladara, na čemu su hanefije, nasuprot džumhuru učenjaka koji to ne uslovljavaju.

Neobavljanje džume-namaza na više mjesta u jednom gradu bez potrebe

Takođe, nema dokaza da je zabranjeno obavljati više džuma u jednom mjestu bez potrebe kao što je tijesan prostor i slično. Najjači dokaz da je ovo šart valjanosti džume je sunnet Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ashaba i tabi'ina, tj. oni nisu obavljali osim jednu džumu u jednom mjestu. Nema sumnje da ovaj dokaz najviše na što može upućivati je da je to mustehab, a da bude vadžib ili šart, pa to je daleko. Učenjak Ševkani kaže da ovakvi dokazi ne upućuju ni da je mustehab, a kamoli vadžib ili šart.

Da se klanja u naseljenom mjestu, gradu ili selu

Ispravno je oko ovog šarta, a Allah zna najbolje, da je džumu obaveza klanjati na selima i u bilo kom mjestu, na što upućuju dva hadisa od kojih je jedan vjerodostojan, a drugi hasen (dobar), kao i predaja od Omera, radijallahu ‘anhu. Prvi hadis bilježi Buharija od Ibn ‘Abbasa, radijallahu ‘anhuma, u kome kaže da prva džuma koja je klanjana poslije džume u Medini je džuma u mjestu Džuvasa u Bahrejnu, a ono je jedno od sela plemena Abdul-kajs. (Buharija 892.)
Drugi hadis je onaj u kojem kaže Ka'b ibn Malik da je prvu džumu sa njima klanjao Esad ibn Zurare, radijallahu ‘anhum, u selu blizu Medine, koje se zove Neki'ul-hadamat. (Bilježe ga Ebu Davud i Ibn Madže, Ibn Hadžer je hadis ocijenio dobrim).

A kaže Omer, radijallahu ‘anhu: “Klanjajte džumu gdje god bili!” (Bilježi ga Ibn ebi Šejbe u svom Musannefu 2/101.)

Da se klanja u džamiji i za imamom koji nije musafir

Ovaj sedmi šart ili ove dvije stvari su šart ispravnosti džume samo kod malikija, tako kod njih džuma nije ispravna ako se klanja u kućama, dvorištu kuća, na otvorenom zemljištu ili napuštenim mjestima. Oni imaju četiri šarta za objekat koji se smatra džamijom i navode detalje za koje nema potrebe da ih ovdje navodimo, jer nemaju dokaz kojeg je vrijedno ovdje navesti i komentarisati. Osnov je da to nije šart i nema šerijatskog teksta koji ukazuje na obrnuto. A Allah zna najbolje.

Prema tome, dozvoljeno je da se džuma klanja u privatnoj kući ako je daleko mesdžid.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba