Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Mustehab je supružnicima da jedno drugom uljepšavaju svoj izgled. A od tog uljepšavanja je između ostalog i farbanje sijedih dlaka (brade ili kose) muškarcima i stavljanje kane na ruke i noge ženama, kao i farbanje kose kanom ili drugim bojama za kosu.

Propis farbanja sijede kose (i brade muškarcima)

Da li je bolje ženama i muškarcima da farbaju sijedu kosu i bradu (muškarcima) ili ne, po tom pitanju učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

Prvi stav: Većina učenjaka (džumhur), od kojih su imami četiri mezheba, smatra da je mustehab farbati sijedu kosu muškarcima i ženama kao i bradu muškarcima. (El-Fetava el-hindijje 5/359, El-Medžmu’ 1/323, El-Mugni 1/9)

Dokazuju to hadisom mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista se Židovi i kršćani ne farbaju, pa se razlikujte od njih”.

A u vjerodostojnom rivajetu kod Ahmeda, Ibn Hibbana, Ebu J'ale i Begavije je došlo: “Mijenjajte sijede (farbanjem), ne oponašajte Židove i kršćane”.

Bilježi Nesai od Ibn Omera, radijallahu anhuma, a Tirmizi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Mijenjajte sijede (farbanjem), ne oponašajte Židove”.

Ovi hadisi ukazuju na preporučenost farbanja sijedih dlaka (kose i brade) i da u tome imaju dvije osnovne koristi: 1 – čišćenje kose (brade) i uljepšavanje izgleda 2 – razlikovanje od sljedbenika Knjige, što je i namjera Zakonodavca i preporučeno.

Drugi stav: Manja skupina učenjaka smatra da je bolje ne farbati sijedu kosu i bradu. (El-Medžmu’ 1/323, El-Mugni 1/9)

1 – Dokazuju to hadisom Ibn Mes'uda, radijallahu anhu, u kojem kaže: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je mrzio deset stvari: …, mijenjanje (farbanje) sijedih …”. Hadis bilježe Nesai i Ibn Hibban, a šejh Albani ga ocjenjuje munker hadisom, tj. jako slabim.

Komentar: Hadis Ibn Mes'auda, radijallahu anhu, je slab te ne može biti argument po ovom pitanju.

2 – Dokazuju takođe hadisom od K'ab ibn Murreta, radijallahu anhu: “Ko osijedi jednu sijedu ona će mu biti svjetlo na Sudnjem danu”. Bilježe ga Tirmizi, Nesai, Ahmed, a šejh Albani ocjenjuje vjerodostojnim.

Komentar: Hadis K'aba, radijallahu anhu, ne ukazuje da je vrijednije ostavljanje farbanja.

3 – Zatim se drže hadisa mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Enesa, radijallahu anhu, u kojima on prenosi da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije farbao kosu i bradu. A ovo ukazuje da je radio ono što je vrijednije i bolje.

Komentar: Potpuno suprotno hadisu Enesa, radijallahu anhu, prenose Ibn Omer i Ummu Seleme, radijallahu anhum, u hadisima koje bilježe Buharija i Muslim da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, farbao bradu i kosu.

O pokušaju da se napravi spoj između ovih kontradiktornih hadisa su govorili Ibn Džerir Teberi, Kadi ‘Ijad, Nevevi i Ibn Hadžer. Najbolje pomirenje između ovih hadisa je ono što se prenosi od imama Ibn Džerira Tabrija (Fethul-bari 10/432). On kaže da ono što prenose Ummu Seleme i Ibn Omer, radijallahu anhum, da se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, farbao, oni prenose ono što su vidjeli da je radio ponekad, a negiranje Enesa, radijallahu anhu, da se farbao se odnosi da je to bilo njegovo stanje u većini slučajeva.

Kaže imam Ševakni da to što Enes, radijallahu anhu, negira da se farbao ne ukazuje ništa više osim na to da on nije znao da se farbao. Dok rivajeti od drugih ashaba u kojima se potvrđuje da se farbao su preči da se prihvate, jer oni potvrđuju ono što su oni vidjeli. U svakom slučaju, svejedno da li se on farbao ili ne, on je, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se farba, a riječima se daje prednost nad djelima. (Nejlul-evtar 1/146)

4 – Takođe dokazuju sa onim što se prenosi od skupine ashaba da nisu farbali sijede, poput Alije, Ubej ibn K'aba i Enesa, radijallahu nahum.

Komentar: Prenosi se u vjerodostojnim hadisima od dosta veće skupine ashaba da su farbali.

Odabrano (radžih) mišljenje je stav džumhura, tj. da je mustehab (preporučeno) muškarcima i ženama farbati sijedu kosu i bradu (muškarcima), jer je to naredba Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u tome je razlikovanje od sljedbenika Knjige i time se bolje održava kosa i brada.

NAPOMENA: Dozvoljeno je farbanje bilo kojom bojom (crvenom, smeđom, plavom i slično), a oko farbanja crnom postoji razilaženje o čemu će biti govora, inšallah. U ovome nema razlike između mladih ili starih, a nema smetnje u farbanju kose i brade i prije nego što osijedi.

FARBANJE CRNOM BOJOM

Nema razilaženja među učenjacima da nije dozvoljeno farbati kosu i bradu crnom bojom sa ciljem prevare i obmane, tj. da se time sakrije ili promijeni identitet, poput farbanja kradljivice sa ciljem da ga ne prepoznaju.

A mimo toga učenjaci se razilaze oko farbanja crnom bojom na pet mišljenja od kojih su tri općepoznata:

Prvo mišljenje – da je dozvoljeno.

Ovo je stav Ebu Jusufa (učenika Ebu Hanife), jedan od dva stava imama Malika, Ebul-Feredža ibn El-Dževzija, Ibn ebi ‘Asima, a od savremenih učenjaka između ostalih i šejha Mensura Es-Simarija.

Takođe, ovo je stav velike skupine ashaba, tabi'ina i drugih učenjaka selefa ovog Ummeta, o čemu će biti govora prilikom argumentiranja. (Fethul-bari 10/435, El-Fetava el-hindije 5/359, El-Mugni 1/91, Nejlul-evtar 1/145)

O farbanju u crno su učenjaci Ibn El-Dževzi i Ibn ebi ‘Asim napisali posebne knjige u kojima su snažno i argumentovano podržali i zauzeli stav dozvole farbanja u crno.

Argumenti sa kojima zagovarači ovog stava dokazuju dozvolu su sljedeće:

Prvi argument – Hadis mutefekun alejhi: “Zaista se Židovi i kršćani ne farbaju, pa se razlikujte od njih”.

Opće značenje riječi “pa se razlikujte od njih” obuhvata dozvolu da se farba sa bilo kojom bojom, jer nisu spomenute neke boje, a na druge upozoreno.

Drugi argument – Hadis od Džabira, radijallahu anhu, kod Muslima u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao za sijedu kosu i bradu Ebu Kuhafe, radijallahu anhu: “Promijenite (ofarbajte) ovo (bijelu kosu i bradu) sa nečim”.

Opće značenje “promijenite ovo sa nečim” obuhvata i crnu boju.

Naravno, zagovorači zabrane farbanja u crno dokazuju svoj stav sa dodatkom istog hadisa koji je u Muslimu “i klonite se crne boje”. Međutim, vjerodostojnost ovog dodatka je upitna, o čemu će biti govora. Takođe sam ravija tog dodatka, Ibn Džurejdž, je farbao u crno.

Treći argument – Hadis od Ebu Zerra, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista je nabolje ono sa čime farbate ove sijede kana i ketem (biljka koja daje crnu boju)”.

Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ibn Madže i Ahmed. Vjerodostojnim ga ocjenjuju Albani, Šuajb Arnaut i drugi, a dobrim Abdulkadir Arnaut.

Hadis ukazuje da je najbolje farbati sa kanom koja daje crvenu boju i ketemom koji daje crnu boju. Skupina učenjaka kaže da se u hadisu misli na farbanje sa ovim bojama kada se pomiješaju, dok druga skupina smatra da se odnosi i na miješanje i na pojedinačno farbanje, a po općem značenju hadisa je bliže ovo zadnje. Uglavnom, hadis ukazuje na dozvolu farbanja crnom bojom pojedinačno ili pomiješano sa kanom koja je crvena.

Četvrti argument – Da je skupina ashaba od pravednih halifa i drugih farbala u crno:

Bilježi Buharija u svom Sahihu od Enesa, radijallahu anhu, da je Ebu Bekr, radijallahu anhu, ofarbao bradu kanom i ketemom da je njena boja pocrnila (“kan'e levnuha”).

Ibn Hadžer sa jezičke strane navodi da riječi “kan'e levnuha” znače da je boja brade jako pocrvenila, dok učenjak El-‘Ajni tumači da znači da je od jarko crvene prešla u crnu.

Takođe, od ashaba koji su farbali u crno su Osman ibn Affan, S'ad ibn ebi Vekkas, Ukbe ibn Amir, Abdullah ibn Džafer, Mugire ibn Šu'be, Hasan, Husejn, Džerir ibn Abdullah i Amr ibn El-‘As. (El-Mugni 1/91, Fethul-bari 10/435, Nejlul-evtar 1/145, Zadul-me'ad 4/337, El-Elbise vez-zine Abdulvehhab 302-303)

Nije poznato niti prenešeno da je neko od drugih ashaba negirao postupak spomenutih ashaba, što ukazuje da to oni nisu smatrali zabranjenim, u protivnom bilo bi prenešeno.

Takođe, farbanje u crno je bila praksa mnogih tabi'ina, prenosi Ibn El-Kajjim u Zadul-me'adu (4/337) od sljedećih tabi'ina da su farbali u crno: Amr ibn Osman, Alij ibn Abdullah ibn Abbas, Ebu Selem ibn Abdurrahman, Abdurrahman ibn El-Esved, Musa ibn Talha, Ibn Šihab Ez-Zuhri, Ejjub Suhtijani, Ismail ibn M'adijekrib, Muharib ibn Disar, Jezid, Ibn Džurejdž, Ebu Jusuf, Ebi Ishak, Ibn ebi Lejla, Zijad ibn ‘Alaka, Gajlan ibn Džami'a, Nafi'a ibn Džubejr, Amr ibn Alij El-Mukaddemi, Kasim ibn Selam, Muhammed ibn Ishak, El-Hadždžadž ibn Ertat, Ibn Sirin, Ebu Burde, Amr ibn Dinar, Šerahbilu ibn Es-Simt, Anbese ibn Se'id i drugi.

Kaže Ibn Šihab Ez-Zuhri: “Mi smo farbali u crno kada je lice bilo mlado, a kada bi lice i zubi ostarili ostavili bi ga (farbanje u crno)”. (Fethul-bari 10/435)

Prenosi Jahja od imama Malika da je upitan o farbanju u crno, pa je rekao: “Nisam čuo o tome nešto poznato. Farbanje u neku boju mimo crne je meni draže, a u ostavljanju farbanja ima širine, inšallah, i u tome ljudima nema teškoće”. (Šerh El-Muvetta Ez-Zerkani 5/372)

Drugo mišljenje – da je haram.

Ovo je stav Ebu Hanife, Muhammeda Šejbanija, jedan od dva stava šafijskog mezheba i mišljenje mnogih savremenih učenjaka, poput šejha Bin Baza, Saliha Fevzana i drugih. (El-Fetava el-hindije 5/359, I'anetut-talibin 2/231, El-Mugni 1/91, El-Medžmu 1/323)

Neki od učenjaka ovog mišljenja, poput Ishaka, El-Hulejmia i nekih učenjaka šafijskog mezheba, prave razliku između muškarca i udate žene, te dozvoljavaju udatoj ženi da se uljepšava farbanjem u crno ako joj muž dozvoljava. (El-Medžmu 1/323, Fethul-bati 10/435)

Dok neki učenjaci hanefijskog mezheba iz ove zabrane izuzimaju mudžahide (borce na Allahovom putu), odnosno njima daju olakšicu da se farbaju u crno. (El-Fetava el-hindije 5/359)

Argumenti sa kojima dokazuju zabranu su dva poznata hadisa:

Prvi – Hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu i drugi (mimo Buharije) od Džabira, radijallahu anhu, da je na dan oslobođenja Mekke doveden Ebu Kuhafe, otac Ebu Bekra, a njegova glava i brada su bile bijele poput drveta Segame (drvo čiji su plodovi, listovi i cvjetovi bijeli), pa je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Promijenite (ofarbajte) ovo (bijelu kosu i bradu) sa nečim, i klonite se crne boje”.

Kažu riječi “klonite se crne boje” su jasan dokaz zabrane farbanja u crno.

Komentar: Na dokazivanje sa ovim hadisom data su dva prigovora:

1 – Dodatak na kraju hadisa “klonite se crne boje” je mudredž, tj. to nisu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nego riječi nekog od ravija, što znači da se sa tim ne može dokazivati zabrana farbanja u crno.

Dokaz tome je što Muslim u svom Sahihu prenosi ovaj hadis od Ebu Hajseme od Ebu Ez-Zubejra od Džabira, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, rekao samo: “Promijenite ovo sa nečim” bez dodatka “i klonite se crne boje”. I pitao je Zuhejr (Ebu Hajseme) Ebu El-Zubejra da li Džabir rekao u hadisu “klonite ga crne boje”, on je zanegirao i rekao “ne”. Takođe u Musnedu imam Ahmeda u istom rivajetu se prenosi isti hadis bez dodatka “i klonite se crne boje”. A zatim nakon teksta hadisa prenosi ravija Hasan od Zuhejra da je pitao Ebu El-Zubejra da li je rekao “klonite ga crne boje”, kaže “ne”. A Zuhejr ibn Mu'avije i Hasan ibn Musa su pouzdane ravije. Znači, dvojica ravija (IbnDžurejdž i Lejs) koji prenose ovaj dodatak prenose ga od Ebu El-Zubejra, a kao što je prenešeno on negira da je to rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Od argumenta koji ukazuju da je ovaj dodatak na kraju hadisa mudredž (da su riječi ravije) je to da ravija Ibn Džurejdž u hadisu kod Muslima, koji prenosi taj dodatak, i sam farbao u crno, jer kako da prenosi hadis u kojem je došla zabrana ili pokuđenost, a onda je on prvi krši?

Zagovarači stava da je haram farbati u crno se oslanjaju na to da hadis prenosi Muslim u svom Sahihu od dvojice ravija Ibn Džurejdža i Lejsa ibn S'ada, oni su obojica pouzdane ravije, a dodatak hadisa od pouzdanog ravije se prihvata, na čemu je skupina učenjaka hadisa.

2 – Hadis “i klonite se crne boje” se odnosi na oca Ebu Bekra, radijallahu anhu, i one čija sijeda kosa ili brada budu ružnog i odurnog izgleda, a ne važi za sve ljude.

Drugi – Hadis od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “U zadnje vrijeme će se pojaviti ljudi koji farbaju crnom bojom poput volja golubova, oni neće osjetiti miris Dženneta”.

Bilježe ga Ebu Davud, Nesai i Ahmed. Vjerodostojnim su ga ocijenili Ibn Hadžer, Nevevi, Ahmed Šakir, Albani i Šu'ajb Arnaut, a dobrim Iraki i Abdulkarir Arnaut.

Komentar: Na dokazivanje sa ovim hadisom data su tri prigovora:

Prvi prigovor – da je hadis slab.

U senedu hadisa je ravija Abdulkerim ibn ebi El-Muhalik, kao što kažu Ebul-Feredž ibn El-Dževzi i drugi, a on je slab ravija sa čijim hadisom se ne argumentira.

Ibn Hadžer i Ibn El-Muziri smatraju da je taj ravija Abdulkerim ibn Malik El-Džezeri, a on je pouzdan, od njega prenose u svoja dva Sahiha Buharija i Muslim.

Drugi prigovor – Da je pogrešno dokazivati zabranu sa ovim hadisom i ako prihvatimo da je vjerodostojan.

Jer žestoka prijetnja koja se spomenuta u hadisu nije zbog farbanja u crno nego zbog nekog drugog grijeha koji nije spomenut, kao što kaže Ibn ebi ‘Asim u svojoj knjizi “El-Hidab (Farbanje)”. Na to ukazuje tekst hadisa “U zadnje vrijeme će se pojaviti ljudi koji farbaju crnom bojom”, a poznata je velika skupina među ashabima i tabinima od prve generacije ovog Ummeta koji su farbali u crno, što znači da strašna prijetnja nije zbog farbanja u crno, jer da je tako onda riječi “u zadnje vrijeme će se pojaviti ljudi” nemaju smisla kad se već takva skupina pojavila na samom početku islama. Tako da je dokazivanje zabrane sa ovim hadisom sasvim pogrešno.

Takođe, hadis govori o ljudima čija je karakteristika i obilježje bila da se farbaju u crno, kao što je došlo u hadisima u opisu havaridža da će im biti obilježje da briju glavu, pa kao što to obilježje havaridža (brijanje glave) ne ukazuje da je brijanje glave haram, tako ni farbanje te skupine u crno ne ukazuje da je to haram.

Treći prigovor – Da se pod farbanjem u crno misli na ono sa kojim se cilja prevara i obmana drugih radi skrivanja identiteta i slično, a oko čije zabrane nema razilaženja.

Zagovorači ovog stava (zabrane) dokazuju i sa drugim hadisima u kojima ima slabosti oko čega nema razilaženja, pa s toga nema potrebe da se isti navde.

Treće mišljenje – da je mekruh (pokuđeno).

Ovo je stav malikijskog, šafijskog i habelijskog mezheba, kao i mnogih učenjaka hanefijskog mezheba. (El-Fetava el-hindijje 5/359, Hašijetul-‘adevi 2/411, Šerhu Muslim 14/80, Fethul-bari 10/436, Nejlul-evtar 1/145)

Njihov argument je spoj između hadisa Džabira i Ibn Abbasa, radijallahu anhum, koje su spustili na stepen pokuđenosti i onoga što se prenosi od velike skupine selefa (ashaba i tabi'ina) ovog Ummeta da su farbali crnom bojom.

Odabrano (radžih) mišljenje je opća dozvola farbanja kose i brade u crno, kako ženama tako i muškarcima.

Razlozi odabira ovog stava su:

– opći hadisi koji ukazuju na propisanost farbanja sijede kose i brade u kojima nema ograničenja u boji.

– dodatak hadisa od Džabira, radijallahu anhu, sa kojim se dokazuje zabrana je upitan sa strane vjerodostojnosti pripisivanja tih riječi Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a ako bi ga i prihvatili vjerodostojnim najviše na što ukazuje je pokuđenost farbanja u crno starim ljudima poput Ebu Kuhafe, radijallahu anhu, kojima sijeda brada i kosa poružnjaju izgled.

– hadis Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, u kojem je došla strašna prijetnja pored slabosti u senedu nije direktan i jasan u tumačenju na koga se odnosi taj opis.

– činjenica da su preko deset ashaba, među kojima dvojica pravednih halifa, farbali u crno, a da nije prenešeno da su im drugi ashabi to negirali, ukazuje da su hadisi sa kojima se dokazuje zabrana jako upitni, jer je nemoguće da tolika skupina ashaba radi haram djelo (farbanje u crno) za koje je došla tako strašna prijetnja (da neće osjetiti miris Dženneta), a da to oni ili nisu znali ili jesu pa svjesno prekršili tu zabranu, a što ne priliči pripisati ashabima.

– takođe, nekoliko desetina imama, učenjaka i velikana selefa Ummeta su se farbali u crno što jasno ukazuje na dozvolu i slabost stava onih koji zabranjuju.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Ispraćanje dženaze je u osnovi propisano muškarcima mimo žena. U vjerodostojnom hadisu je došla zabrana ženama da prate dženazu.

Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ummu ‘Atijje, radijallahu anha, da je rekla: „Zabranjeno nam je praćenje dženaza, a zabrana nije bila stroga“.

Džumhur (većina) učenjaka ovu zabranu svodi na pokuđenost (kerahijet) a ne strogu zabranu zbog zadnjeg dijela hadisa: „A zabrana nije bila stroga“.

Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije u svojim Fetvama (Medžu'ul-fetava 24/355): „Moguće je da je značenje njenih riječi ‘Nije nam potvrđena zabrana’, a to ne negira zabranu. A moguće je da ona mislila da se sa zabranom ne misli da je haram, a argument je u riječima Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, ne u mišljenju nekog drugog“.

STAVOVI MESHEBA

Prenosi Ibn ‘Abidin u svojoj Hašiji (1/208) da je po hanefijskom mezhebu praćenje dženaze od strane žena je zabranjeno, tj. mekruh tahrim. Zatim je naveo tri hadisa koji ukazuju na zabranu, jedna od njih je hadis Ummu ‘Atijje, radijallahu anha, a ostala dva hadisa su slaba te nema potrebe da ih navodim.

Po malijskom mezhebu starijim ženama je uopćeno dozvoljeno pratiti dženazu. Takođe, dozvoljeno je mlađim ženama ako nema bojazni od njihove fitne da prate dženazu onih osoba čija smrt za njih predstavlja velik musibet, poput oca, majke, muža, sina, kćerke, brata i sestre. A mlađe žene čije se fitne bojimo, njima je uopćeno zabranjeno izlaziti da prate dženazu. (Eš-Šerhu es-sagir 1/566)

Mezheb šafija, kako prenosi imama Nevevi u svom komentaru Muslimovog Sahiha (Šerhu Muslim 1/504), je pokuđenost praćenja dženaze od strane žena, a ne zabrana. On je protumačio riječi Ummu ‘Atijje, radijallahu anha, „A zabrana nije bila stroga“ da ukazuju na pokuđenost (mekruh tenzih) a ne na zabranu (haram).

Mezheb hanabila je takođe pokuđenost slijeđenja dženaze od strane žena. (Gajetul-munteha 1/246)

Prenosi imam Ševkani od imama Kurtubija da je rekao: „Ako smo sigurni da pravo muža neće biti zakinuto, da žene neće otkrivene izaći i da neće biti dizanja glasova i tome sličnog, onda nema smetnje da im se dozvoli (da prate dženazu)“. Zatim kaže Ševkani: „Ovaj stav je ono na što se treba osloniti pri spajanju kontradiktornih hadisa“ (Nejlul-evtar 4/95).

Odabrano mišljenje, a Allah zna najbolje, pokuđenost slijeđenja dženaze od strane žena ako njihov izlazak neće biti fitna za muškarce. Jer sahabijka koja prenosi hadis najbolje zna njegovo značenje. A ako je izlazak žena da prate dženazu fitna za muškarce, jer će izaći otkrivene, miješati se sa muškarcima, podizati glas pri plakanju, naricati i slično, kao što je današnje stanje žena muslimanki, onda nema sumnje da je njihovo praćenje dženaze zabranjeno.

MUDROST OVOG PROPISA

Musliman u osnovi, znao ili ne znao mudrost nekog propisa, treba biti predan šerijatskim tekstovima Kur'ana i vjerodostojog Sunneta. Kaže Uzvišeni: „Kad se vjernici Allahu i Poslaniku Njegovu pozovu, da im on presudi, samo reknu: “Slušamo i pokoravamo se!” – Oni će uspjeti“. (En-Nur 51)

Mudrost pokuđenosti ili zabrane praćenja dženaze od strane žena, kako navodi imam Kurtubi, je u tome što ono vodi u zakidanje prava muža, otkrivanje žena i podizanje glasa i svega što proizilazi iz toga. Jer zaista kod žena preovlađuje nestrpljivost, nekontrolisanje i očaj prilikom musibeta, mnoge od njih iskazuju nezadovoljstvo sa Allahovom odredbom i čine ono što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio (u hadisima mutefekun alejhi) od naricanja, uderanja po obrazima i cijepanja odjeće.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Odgovor na ovo pitanje zahtijeva da se obradi više podpitanja vezanih za gledanje žene koja se želi zaporositi.

PROPIS VIĐENJA ŽENE KOJA SE ŽELI ZAPROSITI

Velika većina učenjaka je na stavu da je mustehab (preporučeno) vidjeti ženu koja se želi zaporositi. Manja skupina učenjaka kaže da je to samo dozvoljeno, a ne i preporučeno. Niko od učenjaka nije rekao da je to vadžib a kamoli šart valjanosti braka.

Kaže Ibn Tejmije (Medžu'ul-fetava, 29/355): „Brak je ispravan i ako on (mladoženja) nije vidio nju (mladu). Jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojašnjavajući gledanje (u ženu pri prosidbi) nije rekao da bez njega nije ispravan brak. A to ukazuje da gledanje nije vadžib i da je brak bez njega valjan“.

Prenešeno je nekoliko hadisa koji ukazuju da je preporučeno vidjeti ženu koja se želi zaprositi.

Od tih hadisa su:

– Hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem on kaže: „Bio sam kod Vjerovjesnika, sallallahu alejih ve sellem, došao mu je neki čovjek i obavijestio ga da se oženio ženom od Ensarija. Pa ga upitao Allahov Poslanik, sallallahu alejih ve sellem: ‘Je si li pogledao u nju?’ ‘Nisam’, odgovorio. ‘Idi i pogledaj je, jer u očima Ensarija ima nešto'“.

– Hadis od Džabira, radijallahu anhu, u kojem kaže: „Čuo sam od Allahovog Poslanika, sallallahu alejih ve sellem, da je rekao: ‘Kada neko od vas hoće da zaprosi ženu, ako je u mogućnosti da vidi (od nje) ono što će ga navesti da je oženi, neka to učini’. Pa sam zaprosio djevojku. Skrivao sam se sve dok nisam vidio na njoj ono što me je navelo da je oženim, pa sam je oženio“. Hadis bilježe Ebu Davud, Ibn Madže, Ahmed, Hakim, Ibn Hibban i Bejheki, vjerodostojnim ga ocjenjuje Hakim i Ibn Hibban, a dobrim Albani i Šu'ajb Arnaut.

– Hadis mutefekun alejhi od Sehla ibn S'ada, radijallahu anhu, u kojem je prepričao događaj žene koja je došla kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejih ve sellem, i ponudila se da je on oženi. Pa je on pogledao u nju, podigao pogled i usmjerio prema njoj, a zatim spustio glavu.

– Hadis od Mugire ibn Š'ubeta, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je on zaprosio neku ženu pa mu je Poslanik, sallallahu alejih ve sellem: rekao: „Pogledaj u nju, jer je to napreče da vam učini brak trajnijim“. Bilježe ga Tirmizi, Nesai, Ibn Madže, Darimi i Ib Hibban. Vjerodostojnim su ga ocjenili Hakim, Ibn Hibban, Ibn El-Mulekkin, El-Busiri, Albani i Šu'ajb Arnaut, a dobrim Tirmizi.

Hadisi Džabira i Mugire, radijallahu anhuma, govore ujedno i o dvije najbitnije mudrosti gledanja u ženu koja se želi zaprositi, a to su:

– da prosac gledanjem u nju vidi ono što će ga podstaknuti da je oženi,

– da njeno viđenje uzrokuje da brak bude trajniji.

Nema sumnje da spomenuti hadisi ukazuju na preporučenost gledanja u ženu koja se želi zaprositi.

GRANICE ONOGA ŠTA JE DOZVOLJENO VIDJETI KOD ŽENE PRI PROSIDBI

Zatim su se učenjaci razišli oko toga šta je dozvoljeno proscu da vidi od tijela žene koju želi zaprositi.

Prenosi Ibn Kudame (El-Mugni, 6/552) da su učenjaci složni da je dozvoljeno vidjeti njeno lice i šake. Zatim su se razišli oko dozvole viđenja više od lica i šaka na nekoliko stavova (Fethul-bari 9/182):

Prvi stav: da je dozvoljeno vidjeti samo lice i šake.

Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka. Na ovome su hanefije, malikije, šafije i stav unutar hanbelijskog mezheba (rivajet od imama Ahmeda). (Hašijetu Ibn Abidin 5/237, Dževahirul-iklil 1/275, Mugnil-muhtadž 3/128)

Oni svoj stav obrazlažu time što je lice centralno mjesto ljepote žene, mjesto koje se najprije gleda i koje ukazuje na ljepotu žene. Dok šake žene ukazuju na plodnost tijela. Takođe, kažu da su lice i šake mjesta na tijelu koja se uobičajno pokazuju (vidljiva su), a nije dozvoljeno gledati u one dijelove tijela koja se uobičajno ne pokazuju, tj. nisu vidljiva.

Drugi stav: da je dozvoljeno vidjeti one dijelove koji se često sami pokažu, poput ruku (šaka), lica, vrata i stopala.

Ovo je zvanični stav hanbelijskog mezheba (drugi rivajet od imama Ahmeda). (El-Insaf 8/19, El-Mugni 6/552)

Oni to dokazuju time što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio da je vidi bez njenog znanja, iz čega se razumije da je dozvoljeno vidjeti sve ono što se u većini slučajeva samo po sebi pokaže od ženinog tijela.

Prenosi Ebu Džafer El-Bakir da je Omer, radijallahu anhu, zaprosio kćerku Alijinu, radijallahu anhu. Pa mu je Alija rekao da je ona mala, našto mu je Omer prigovorio da ga time želi odbiti. „Poslaću je tebi, pa ako budeš zadovoljan ona je tvoja žena“, rekao je Alija i poslao je Omeru da je vidi. Kada je došla Omer joj je prišao i štapom zadigao odjeću od stopala i otkrio njenu podkoljenicu. A onda mu je ona rekla: „Spustio to, da nisi emir pravovjernih oči bi ti izbila“. Ovu predaju bilježe Abdurezak u svom Musannefu i Se'id ibn Mensur u svom Sunenu. Ova predaja je slaba jer u njenom lancu ima prekid.

Kažu: ovo je dokaz da je dozvoljeno vidjeti više od lica i šaka, jer su ovo dozvolila dvojica pravovjernih halifa Omer i Alija, radijallahu anhu. Nema sumnje daje ovo jak argument da nije slabosti u samoj predaji.

Treći stav: da je dozvoljeno vidjeti šta god hoće od tijela osim stidnog mjesta (polnog organa).

Ovo je stav imama El-Evza'ia. (Fethul-bari 9/182)

Četvrti stav: da je dozvoljeno vidjeti cijelo njeno tijelo.

Ovo je stav Davuda Ez-Zahirija, Ibn Hazma i treći rivajet od imama Ahmeda. (El-Muhalla 10/30, El-Insaf 8/19)

Treći i četvrti stav se dokazuje istim argumentom a to je opće vanjsko značenje hadisa Mugire, radijallahu anhu: „Pogledaj u nju“.

Odabrano (radžih) mišljenje je spoj prvog i drugog stava učenjaka. To jest, kada prosac ode da vidi i zaprosi ženu, njoj nije dozvoljeno da pokaže više od lica i šaka, na čemu je džumhur (većina) učenjaka, niti on ima pravo da traži da vidi više od toga. A mladić koji se sakrije da bi vidio ženu koju želi zaprositi bez njenog znanja, ili je posmatra sa strane, njemu je dozvoljeno da vidi šta god se pokaže od njenog tijela, od vrata, stopala, kose i slično.

Na ovo ukazuje više argumenata:

– hadis Džabira, radijallahu anhu: „Ako je u mogućnosti da vidi (od nje) ono što će ga navesti da je oženi, neka to učini“,

– hadis Mugire, radijallahu anhu: „Pogledaj u nju“.

– riječi Džabira, radijallahu anhu: „Skrivao sam se sve dok nisam vidio od nje ono što me je navelo da je oženim, pa sam je oženio“.

PROPIS GLEDANJA ŽENE U PROSCA

Propis gledanja žene u prosca je isti kao i propis gledanja prosca u ženu koju ima namjeru zaprositi, jer se i on njoj može svidjeti ili ne svidjeti kao što se i ona njemu može svidjeti ili ne. Čak je njoj preče da vidi njega nego njemu nju, jer on njoj može dati talak ako mu se ne svidi, dok ona to ne može (pravo talaka je u rukama muškaraca).

Razlog zbog kojeg je došlo u hadisima da je propis gledanja vezan samo za muškarce je zbog toga što su muškarci svakako vidljivi u javnom životu i žene ih veoma lahko mogu vidjeti, za razliku od žena koje su pokrivene i skrivene od javnosti. (Ahkamuzzevadž Omer El-eškar, str. 61)

Učenjaci se takođe razilaze oko toga šta je ženi dozvoljeno da vidi od tijela prosca. Najbliže je da nema smetnje da vidi više od lica i šaka, jer je stidno mjesto muškaraca ono što je između pupka i koljena. (Hašijetu Ibn Abidin 5/237, Hašijetu Ed-Dusuki 2/215)

JE LI USLOV DA BI VIDIO ŽENU KOJU ŽELI ZAPROSITI NJENA DOZVOLA?

Džumhur (većina) učenjaka smatra da prosac ne treba tražiti dozvolu žene ili njenog velija (staratelja) niti da ona zna da je želi vidjeti. Kažu da je dozvoljeno to što je to dozvolio Zakonodavac. Takođe, hadisi su došli u općoj formi bez uslovljavanja spomenutog. Džabir, radijallahu anhu, kaže da se skrivao da bi je vidio, znači bez njenog znanja i dozvole.

Neku učenjaci kažu da je bolje da ona ne zna da je želi vidjeti, jer će tako biti prirodnija i nenašminkana.

Sa druge strane, malikije smatraju da je vadžib tražiti dozvolu i obavijestiti ženu o tome, kako ne bi griješnici i bestidnici u tome imali izgovor da gledaju i zagledaju žene, jer su prosci.

Prvi stav je bliže ispravnom, jer dokazi ukazuju na to. Takođe, ako je moguće da prosac vidi djevojku prije nego što je zaprosi, to je najbolje, kako se ne bi desilo da je zaprosi i tek onda vidi a ona mu se ne svidi pa je onda želi odbiti a time joj može nanijeti neprijatnosti.

DOZVOLJENE I ZABRANJE RADNJE TOKOM GLEDANJA I PROSIDBE

Nema smetnje da prosac razgovara sa ženom koju prosi u prisustvu mahrema ili na javnom mjestu gdje ima ljudi. Sve dok je razgovor i komuniciranje u cilju i kontekstu sklapanja braka i budućeg zajedničkog života njih dvoje smiju razgovarati ili razmjenjivati mejlove i poruke.

Nema smetnje da prosac pogleda u slike žene koju prosi, koje mu ona sa tim ciljem pošalje, sa ciljem viđenja zbog prosidbe. Naročito ako prosac živi daleko od žene te nije u mogućnosti da je posjeti zbog cilja prosidbe i viđenja.

Zabranjeno je osamljivanje prosca sa ženom koju prosi, jer je zabrana osamljivanja sa ženom strankinjom (kojoj nije mahrem) potvrđena idžamaom učenjaka i jasnim hadiskim tekstovima. Kaže Posanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu mutefekun alejhi: „Neka se nikako ne osamljuje muškarac sa ženom osim sa (njenim) mahremom“.

Takođe, proscu nije dozvoljeno da se rukuje sa ženom koju prosi niti da dirne bilo koji dio njenog tijela, našto ukazuju nedvosmisleni šerijatski tekstovi.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Vjeridba je obećanje muškarca i žene da će sklopiti bračni ugovor, tj. da će se uzeti. Samom vjeridbom brak nije sklopljen. Vjerena žena je strankinja prema onome sa kim se vjerila sve dok se šerijatski ne vjenčaju.

Pošto je vjeridba obećanje da se sklopi brak, ovo obećanje nije obavezno (vadžib) da se sprovede kod džumhura (većine) učenjaka. (El-Mugni 6/607, Mevahibul-dželil 3/411, Fethul-bari 5/290)

Nije pokuđeno veliju (staratelju) žene da odustane od pristanka na udaju isprošene žene (vjerenice), ako vidi da je u tome korist za nju. Takođe, nije pokuđeno vjerenici (isprošenoj ženi) da odustane od udaje (tj. da razvrgne vjeridbu) ako se predomisli iz nekog njoj opravdanog razloga. Jer je brak životni ugovor, u njemu ako se pogriješi šteta koja se trpi traje dugo vremena. Zato žena ima pravo da bude predostrožna u pitanju odabira bračnog druga i da izabere onoga sa kojim će biti najsrećnija i najzadovoljnija, sa kojim će upotpuniti svoj život.

Sve spomenuto se odnosi i na pravo vjerenika, tj. da odustane od vjeridbe ako za to ima opravdan razlog i povod.

Ako odustane (vjerenik ili vjerenica) od vjeridbe bez opravdanog razloga, takav postupak je pokuđen, jer predstavlja kršenje obećanja i odustajanje od date riječi. Međutim, to nije zabranjeno (haram) jer se još nisu vjenčali (sklopili bračni ugovor) te nemaju pravo jedno na drugo. Poput prodavača koji dogovori cijenu po kojoj će prodati robu i sve dogovori oko toga, a zatim odustane od prodaje.

Takođe, pokuđeno je da vjerenik odustane od ženidbe ako je vjerenica razjavila da je vjerena te time odbila ostale moguće prosce.

Ovo je stav većine učenjaka i njihovo pojašnjenje ovog pitanja.

Ostaje pitanje kako razumjeti sljedeći ajet i hadis ili slične šerijatske tekstove:

Kaže Uzvišeni: „O, kako je Allahu mrsko kada govorite riječi koje djela ne prate!“ (Es-Saff, 3)

Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Znak munafika su tri stvari: kada govori laže, kada obeća prekrši i kada mu se povjeri iznevjeri”.

Ovi šerijatski tekstovi (i drugi), s obzirom da je kršenje obećanja djelo mrsko Allahu i da je jedna od osobina munafika, ukazuju da je vadžib izvršiti obećanje te da nije dozvoljeno prekršiti ga bez opravdanog razloga. Postavlja se pitanje: na osnovu čega je većina učenjaka ove šerijatske tekstove svela na pokuđenost? Vjerovatno zbog toga što vjeridba nije isto što i sklapanje braka. A Allah zna najbolje.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje