Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Kada učimo u namazu da li je dovoljno da samo pomičemo jezikom a sebe ne čujemo ili moramo čuti samoga sebe?
Odgovorio mr. Elvedin Pezić u video predavanju ispod. Transkript: Allah najbolje zna, džumhur islamskih učenjaka je smatrao da čovjek ipak treba da ispušta glas, toliko da sebe čuje, da ga drugi ne čuju, da nebi uznemiravao druge klanjače. Bilo je učenjaka od kojih je Ibn Tejjemije, malikijski mezheviše
Odgovorio mr. Elvedin Pezić u video predavanju ispod.
Transkript:
Allah najbolje zna, džumhur islamskih učenjaka je smatrao da čovjek ipak treba da ispušta glas, toliko da sebe čuje, da ga drugi ne čuju, da nebi uznemiravao druge klanjače. Bilo je učenjaka od kojih je Ibn Tejjemije, malikijski mezheb, itd. koji su kazali dovoljno je dovoljno je da čovjek miče usne da izgovara harfove onako kako treba, da su izgovoreni na mjestu odakle oni izlaze, a nemora sam sebe čuti. U svakom slučaju moj savjet je pošto većina islamskih učenjaka džumhur, smatra da čovjek sam sebe treba čuti, da čovjek kada klanja namaz izgovara harfove da sam sebe čuje. Netreba učiti naglas da nekog drugog uznemiravamo , ali treba izgovarati da sam sebe čuje.
Audio isječak odgovora
Vidi manjeDa li muž i žena u džematu stoje jedno pokraj drugog, i da li žena može klanjati iza imama koji joj nije mahrem?
Alejkumusselam. Sunnet je da žena kada klanja u džematu sama za imamom da bude u zasebnom safu pa makar imam bio njen mahrem ili čak njen muž a ne da staje pored njega sa njegove lijeve ili desne strane. Mnogi učenjaci navode da nema razilaženja među učenjacima po ovom pitanju, kao što kaže Ibn Rušdviše
Alejkumusselam.
Sunnet je da žena kada klanja u džematu sama za imamom da bude u zasebnom safu pa makar imam bio njen mahrem ili čak njen muž a ne da staje pored njega sa njegove lijeve ili desne strane. Mnogi učenjaci navode da nema razilaženja među učenjacima po ovom pitanju, kao što kaže Ibn Rušd: “Nema razilaženja da je propisano da žena ako je sama klanja (stoji) iza imama, a ako ima muškarac sa njom na njemu je da stane pored imama a ženi da stoji iza njih“.
Dokaz da je ženi sunet klanjati u zasebnom safu iza imama kada klanja sama je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Enesa, radijallahu anhu, kada su on, njegova nana Mulejka i jetim klanjali dva rekata iza Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. U hadisu je došlo da je Enes, radijallahu anhu, rekao: “Pa je stao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a ja i jetim smo se saffali iza njega, a starica iza nas“. Enes, radijalahu anhu, je mahrem svojoj nani te da je bilo ispravno i propisano da stane pored njega ukazao bi na to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
U suprotnom, ako bi žena klanjala pored svoga muža ili pored nekog od svojih mahrema uporedo u istom saffu, svejedno bio farz ili nafila, njen i njegov namaz su ispravni kod većine učenjaka s tim da je ona ostavila sunnet.
Prema tome, nema smetnje da muž i žena klanjaju u džematu i da on predvodi klanjajući u džematu svoju suprugu, a njoj je sunnet da stane iza njega.
Takođe, ovo potvrđuje drugi hadis od Enesa, radijallahu anhu, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu, u kojem je došlo da su on, njegova majka Umu Sulejm i jetim, klanjali iza Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postavio Umu Sulejm, majku Enesovu, samu u saff iza Enesa i jetima.
A što se tiče stavova mezheba oko pitanja ako žena prekrši ono što je propisano, sunnet i ispravno i klanja u saffu pored muškarca, tri mezheba malikijski, šafijski i hanbelijski su na stavu da je to mekruh, s tim da to ne utiče na valjanost ni njenog niti njegovog namaza.
Dok je hanefijski mezheb na stavu da ženi nije dozvoljeno da klanja pored imama, a ako to uradi njegov namaz je neispravan a njen ispravan.
Ispravan stav po ovom pitanju je stav većine učenjaka a to je da se time ne kvari namaz ni ženi ni muškarcu.
Prema tome, od suneta je da žena kada klanja u džematu sama sa imamom, svejedno bio imam muškarac stranac, mahrem žene ili njen muž, da stane iza njega sama u saff. A ako bi klanjala pored imama namaz im je ispravan obome po džumhuru (većini) učenjaka. Ovo znači da je mišljenje šejha Saliha Fewzana zaista garib i da je manje poznato, ali u svakom slučaju predstavlja njegov idžtihad. Ve billahi tevfik.
Dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa zvanične stranice: https://zijadljakic.ba/safanje-muza-i-zene-kada-klanjaju-sami-u-dzematu/
Vidi manjeDa li je dozvoljeno klanjati Džumu prije nego Sunce pređe polovinu neba?
Alejkumu selam ve rahmetullahi ve berakatuhu brate! 1- Džumhur uleme da nije dozvoljeno klanjati Džumu prije prelaska Sunca polovine neba od njih su Šafija, Ebu Hanife, Malik i jedan govor od imama Ahmeda koji uzimaju dokaz hadis Buharije od Enesa da je Poslanik sallallahu alejhi ve selem klanjao džviše
Alejkumu selam ve rahmetullahi ve berakatuhu brate!
1- Džumhur uleme da nije dozvoljeno klanjati Džumu prije prelaska Sunca polovine neba od njih su Šafija, Ebu Hanife, Malik i jedan govor od imama Ahmeda koji uzimaju dokaz hadis Buharije od Enesa da je Poslanik sallallahu alejhi ve selem klanjao džumu poslje prelaska Sunca polovinu neba.
I drugih hadisa.
2- Govor imam Ahmeda da je dozvoljeno klanjati Džumu prije prelaska Sunca polovinu neba i još neke uleme Selefa, a uzimaju dokaz iz hadisa Muslima od Džabira da su klanjali džumu a zatim su otišli kod svojih kamila, a Sunce je prelazilo polovinu neba.
I drugih hadisa i govora Selefa.
Ovaj govor je izabrao eš- Ševkani i Bin Baza.
Dakle, prema svim dokazima koji se uzmu u obzir nije dozvoljeno klanjati Džumu prije prelaska Sunca polovinu neba osim kod stvarne potrebe za tim.
A Allah najbolje zna!
Odgovorio šejh dr. Nurudin Ebu Davud Bektaš
Preuzeto sa Facebook stranice “Pitanja i Odgovori” koju on uređuje.
Pridruži se na ovom linku
Vidi manjeZakletva da neću ponoviti namaz
Selam alejkum. Nije grijeh da se zakuneš Allahom zbog spomenutog. Međutim, vadžib ti je da učiniš kefaret za prekršenu zakletvu. U čemu se i kako vrši kefaret za prekršeno zaklinjanje, to je pojašnjeno u sljedećem ajetu: "Allah vas neće kazniti ako se zakunete nenamjerno, ali će vas kazniti ako se zviše
Selam alejkum.
Nije grijeh da se zakuneš Allahom zbog spomenutog. Međutim, vadžib ti je da učiniš kefaret za prekršenu zakletvu.
U čemu se i kako vrši kefaret za prekršeno zaklinjanje, to je pojašnjeno u sljedećem ajetu:
“Allah vas neće kazniti ako se zakunete nenamjerno, ali će vas kazniti ako se zakunete namjerno.Otkup za prekršenu zakletvu je: da deset siromaha običnom hranom kojom hranite čeljad svoju nahranite, ili da ih odjenete, ili da roba ropstva oslobodite. A onaj ko ne bude mogao – neka tri dana posti. Tako se za zakletve vaše otkupljujte kada se zakunete; a o zakletvama svojim brinite se! Eto, tako vam Allah objašnjava propise Svoje da biste bili zahvalni” (El-Maide, 89).
Po ovom kur'anskom ajetu otkup za za zakletvu u jednom svom dijelu ima slobodu izbora a u drugom se mora raditi po redoslijedu. Pa tako onaj ko je dužan da učini kefaret ima izbora između troga:
Prvo – da nahrani deset siromaha, tako što će dati dva pregršta hrane (pšenice, kukuruza, riže i slično) svakom siromahu (oko 1250 grama), ili da ih nahrani gotovom hranom (jedan obrok) sličnom onom kakvom hrani svoju čeljad ili u današnje vrijeme da da u tzv. narodne ili javne kuhinje ako se u njima hrane muslimani. Džumhur (većina) učenjaka je na tome da miskini (siromasi) moraju biti muslimani, dok kod hanefija mogu biti i nemuslimani, a bliže ispravnom je ono na čemu je džumhur učenjaka.
Drugo – da obuče deset siromaha tako što će svakom od njih dati odjeću u kojoj može klanjati namaz, tj odjeći koja minimalno pokriva ono što je između pupka i koljena.
Treće – da oslobodi roba muslimana (a pošto danas skoro da nema robova ne potrebe da se o tome detaljiše).
A ako nema materijalne mogućnosti da uradi ništa od ovoga troga, onda je na toj osobi da posti tri dana. Džumhur je na tome da post tri dana bude uzastopan zbog kiraeta Abdullaha ibn Mes'uda, radijallahu anhu: “neka tri dana uzastopce posti”.
Prema tome, prvo troje može raditi po slobodnom izboru šta hoće: hrana, odjeća ili oslobađanje roba, a post dolazi tek kada je u nemogućnosti da uradi nešto od prve tri stvari.
Ve billahi tevfik
Vidi manjeDa li se treba požuriti sa dženazom ?
Priredio: Sead ef. Jasavić Ebu Hurejre r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Požurite s dženazom; ako je u pitanju dobra osoba – brže ćete je ponijeti dobru koje je čeka, a ako ne bude takva – brže ćete se otarasiti tog’ zla s vaših ramena!“ (Muttefekun ‘alejh) Ebu Hurejb rhm., prenviše
Priredio: Sead ef. Jasavić
Ebu Hurejre r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Požurite s dženazom; ako je u pitanju dobra osoba – brže ćete je ponijeti dobru koje je čeka, a ako ne bude takva – brže ćete se otarasiti tog’ zla s vaših ramena!“ (Muttefekun ‘alejh)
Ebu Hurejb rhm., prenosi da je Abdullah b. Omer r.a., rekao sljedeće: „Moj otac mi je ostavio u oporuku sljedeće: Kada me ponesete na tabutu – hodajte hodom izmeðu dva hoda (tj. ni sporo ni brzo), i idi za mnom, jer je čelo dženaze odreðeno za meleke, dok je pozadina ostavljena za Ademovu djecu!“ (Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, br.11275., 2/480.)
Imam Ševkani rhm., kaže: „Džumhur – većina islamskih učenjaka, smatra da je nošenje dženaze bržim hodom mustehabb/lijepo i pohvaljeno djelo, za razliku od imama Ibnu Hazma rhm., koji smatra da je ono vadžib/obavezno. Jedan dio učenjaka smatra da je mustehabb – sredina izmeðu dvoje (tj. sredina izmeðu sporog i brzog hoda), na osnovu riječi Allahovog Poslanika s.a.w.s.: „Budite umjereni u hodu – u toku nošenja dženaze!“ (Musned Ahmed b. Hanbel, br.19657.)“ (Pogledaj: el-Derari el-Mudijjeh, 1/190.)
Imam el-Taberi rhm., kaže: „Peto: Treba brže hoditi u toku nošenja dženaze (k mezaru), shodno riječima Allahova Poslanika s.a.w.s.: „Požurite s dženazom; ako je u pitanju dobra osoba – brže će te je ponijeti dobru koje je čeka, a ako ne bude takva – brže će te se otarasiti tog’ zla s vaših ramena!“ – a ne kako to rade neznalice nosajući dženazu sporo i polako, zastajući s njome s vremena na vrijeme, uz pratnju učenja Kur’ana uz ostale radnje koje nisu dozvoljene – kako to znaju činiti egipćani sa svojim umrlim!
Imam Nesa’i rhm., bilježi: Obavijestio nas je Muhammed b. ‘Abdul-E’ala koji kaže: Pričao nam je Halid koji kaže: Obavijestio nas je ‘Ujejneh b. ‘Abdurrahman b. Junus koji kaže: Pričao mi je moj otac da je prisustvovao dženazi Abdurrahmana b. Semure, kada je pošao Zijad hodijati ispred tabuta, dok su porodica Abdurrahmanova i njegovi robovi bili nasuprot tabuta, idući na svojim petama, govoreći: Polako te, polako te, Allah vam dao svako dobro. Povorka uspori s hodom, ali kada preðosmo jedan dio puta naiðosmo na Ebu Bekreta koji bijaše na svojoj mazgi, koji, kada vidje šta ovi čine, krenu na njih sa svojom mazgom i udari po njima svojim bičem, pa reče: „Nemojte to činiti! Tako mi Onoga koji je počastio lice Ebu Kasima s.a.w.s., znam da smo s Poslanikom s.a.w.s., blago žurili s dženazom – pa ga narod posluša!“ (Sunen Nesa’i, br.1912.. Šejh Albani rhm., kaže da je ovaj hadis sahih.) (Kod Ibnu Hibbana rhm., stoji dodatak: „Narod požuri s dženazom, a s njima i Zijad požuri!“ (Pogledaj: Sahih Ibnu Hibban, br.3043.; op.prev.))
Ebu Madžide prenosi od Ibnu Mes’uda r.a.: „Upitali smo Poslanika s.a.w.s., o brzini hoda u toku nošenja dženaze, pa je rekao: Blaže od trčanja; ako bude dobra osoba – brže će doći do dobra koje je čeka, a ako nije takva – neka su daleko od nas džehenemlije!“ (Ebu Davud, br.3184.; Sunen Tirmizi, br.1011.)
Ebu Omer rhm., kaže: „Ono na čemu je džema’at uleme jeste da će se žuriti u hodu u toku nošenja dženaze, i to malo brže od normalnog hoda, i brži hod im je draži od sporog hoda, dok je mekruh/pokuðeno ići toliko brzo da slabiji i stariji ljudi koji prate dženazu – da je ne mogu stići!“ Ibrahim el-Neha’i rhm., kaže: „Usporite malo s dženazom, ali ne onoliko kako to čine Jevreji i kršćani!“ Neki su shvatili da se navedeni hadis odnosi na žurenje sa ukopom mejta a ne na žurenje u hodu – što nije tačno, a Allah tevfik daje!“ (Pogledaj: Tefsirul-Taberi, 4/288.)
Imam Muslim rhm., bilježi: ‘Ata rhm., kaže: „Prisustvovali smo zajedno s Ibnu Abbasom r.a., Mejmuninoj r.a., dženazi – žena Muhammeda s.a.w.s., u Serfu nadomak Mekke, kada Ibnu Abbas r.a., reče: Ovo je Poslanikova s.a.w.s., žena, pa kada podignete njen tabut nemojte ga drmati i nemojte tresti, budite blagi…“ (Sahihu Muslim, br.1465., 2/1086.)
Imam Nevevi rhm., u komentaru ovog hadisa, u djelu „el-Hulasa“, kaže: „Nemojte ga drmati i nemojte tresti – zbog žurbe i brzog hoda u toku nošenja; budite blagi – zbog toga što se plašio naduvavanja i pucanja mejta.“ (Pogledaj: Nasbul-Rajeh, 2/210.)
Imam Malik rhm., prenosi od Nafi’a a on od Ebu Hurejre r.a.: „Požurite s dženazama; ili je u pitanju dobro kojem ih nosite, ili zlo kojeg će te se brzo otarasiti sa svojih ramena!“ (Muvetta’ od imama Malika, rivajet Muhammeda b. el-Hasena, br.305.)
Muhammed el-Šejbani rhm., kaže: „Na ovoj predaji se temelji propis žurenja u toku nošenja dženaze, što nam je draže od sporog hodanja s njom, i na ovome je imam Ebu Hanife rhm.“
Šejh Tekijjuddin el-Nedevi, muhakkik ovog djela kaže: „U pitanju je umjerena brzina, koja ne vodi trčanju, shodno predaji koju bilježi imam Ebu Davud i imam Tirmizi rhm., od Ibnu Mes’uda r.a., u kojoj stoji: „Upitali smo Poslanika s.a.w.s., o brzini hoda u toku nošenja dženaze, pa je rekao: Blaže od trčanja; ako bude dobra osoba – brže će doći do dobra koje je čeka, a ako nije takva – neka su daleko od nas džehenemlije!“, kao i drugoj predaji koju bilježi imam Ebu Davud i imam Hakim rhm., od Ebu Bekreta r.a., koji kaže: „Nemojte to činiti! Tako mi Onoga koji je počastio lice Ebu Kasima s.a.w.s., znam da smo s Poslanikom s.a.w.s., blago žurili s dženazom – pa ga narod posluša!“ Imam Ibnu Madždže i Kasim b. Asbeg bilježe od Ebu Musa’a r.a., sljedeću predaju: „Budite umjereni u hodu u toku nošenja dženaze!“ Imam Bejheki rhm., bilježi ovu predaju, za kojom stoji dodatak: „Kada krenete s mojom dženazom – požurite u hodu!“ – pa kaže: „Ovo nam ukazuje na to da je mekruh mnogo žuriti – trčati.“ (Pogledaj: el-Muvetta’ od imama Malika, rivajet Muhammeda b. el-Hasena, 2/90.)
Imam el-‘Ajni el-hanefi rhm., kaže: „Ovaj hadis nam ukazuje i na to da je lijepo požuriti s ukopom mejta ali nakon tačnog ustanovljenja nastupa smrti jer ima bolesnika čija smrt nije baš jasna, i primjetna je tek nakon prolaska izvjesnog vremena. Od Ibnu Bezize rhm., se bilježi da ne treba žuriti s ukopom mejta sve dok ne proðe jedan dan i noć, kako bi se sigurno ustanovila smrt mejta. Ovaj hadis nas tkð. upozorava i na to da se ne treba družiti s pokvarenjacima i lošim osobama (pa makar i mrtve bile!).“ (Pogledaj: ‘Umdetul-Kari, 8/114.)
Imam ‘Ala’uddin Ebul-Hasen ‘Ali b. Sulejman el-Merdavi el-hanbeli rhm., kaže: „Mekruh/pokuðeno je ostaviti mejta samog, već ako umre u akšamsko-jacijskom vaktu prenoćiće s njime njegova familija: Faide: 1. Imam el-Adžurri rhm., u vezi osobe koja preseli u akšamsko-jacijskom vaktu, kaže: „Mekruh je ostaviti mejta sama u kući; sa njime će prenoćiti njegova familija.“ Nema smetnje da se poljubi mejt ili da se gleda u njega pa makar i nakon zamotavanja u ćefine. Ovog je stava imam Ahmed rhm..“ (Pogledaj: el-Insaf, 2/468.)
Imam Taberani rhm., bilježi od Ibnu Omera r.a., da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Ko umre izjutra – neka prespava kajlulu u svome grobu (poslije podne), a ko umre u akšamsko-jacijskom vaktu – neka zanoći u svome grobu.“ (el-Mu’udžem el-Kebir, br.13551., 12/421.. Šejh Albani rhm., ovaj hadis ocjenjuje da’ifom – slabim. Pogledaj: el-Džami’ el-Sagir ve Zijadetuh, br.12619., 1/1262.)
Imam Ibnu Kudame el-Makdisi el-hanbeli rhm., kaže: „Poglavlje: Mustehbb je požuriti s ukopom mejta onda kada se sigurno ustanovi njegova smrt, jer je to bolje za njega i sigurnije od propadanja i mjenjanja. Imam Ahmed rhm., kaže: „Požuriti s ukopom mejta je vid poštovanja prema njemu.“Imam Ebu Davud rhm., bilježi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Nema potrebe da se tijelo umrlog muslimana zadržava með’ njegovom familijom!“ (Sunen Ebu Davud, br.3159.; Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.6412.. Šejh Albani rhm., ovaj hadis ocjenjuje da’ifom-slabim. Pogledaj: el-Džami’ el-Sagir ve Zijadetuh, br.4908., 1/491.) Nema smetnje da se sačeka s ukopom mejta dok se ne sakupi džemat nadajući se nečijoj „makbul-dovi“ za njega, ako nema bojazni po samog mejta i ako se time ne otežava svijetu. Ovog je stava imam Ahmed rhm..“ (Pogledaj: el-Mugni, 2/312.)
Imam Ibnu ‘Abdul-Berr el-maliki rhm., kaže: „Ovo je i po meni mustehabb (tj. žurba s mejtom), ali sve ima i svoje kako, i ovo pitanje je lahko, inša’allah. Neki su hadis: „Požurite s dženazom“ – protumačili sa brzinom i žurbom pri ukopavanju mejta, nakon što se utvrdi nastup njegove smrti, shodno hadisu Poslanika s.a.w.s., u kojem stoji: „…požurite s njime, jer nema potrebe da se tijelo umrlog muslimana zadržava með’ njegovom familijom!“ (Sunen Ebu Davud, br.3159.; Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.6412.. Šejh Albani rhm., ovaj hadis ocjenjuje da’ifom-slabim. Pogledaj: el-Džami’ el-Sagir ve Zijadetuh, br.4908., 1/491.)
Od Alije r.a., se bilježi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „O Alija, tri se stvari ne ostavljaju za kasnije: namaz – kada nastupi, dženaza – kada bude prisutna i udovica – kada se naðe odgovarajuća osoba za nju.“ (Sunen Tirmizi, br.1075.; Musned Ahmed b. Hanbel, br.828.. Šejh Albani i šejh Šu’ajb Arnaut ovaj hadis ocjenjuju da’ifom-slabim.)
Ebu Omer rhm., kaže: „Poslanikove s.a.w.s., riječi: „Požurite s dženazom; ako je u pitanju dobra osoba – brže ćete je ponijeti dobru koje je čeka, a ako ne bude takva – brže ćete se otarasiti tog’ zla s vaših ramena!“ (Muttefekun ‘alejh) – ukazuju samo na način hodanja prilikom nošenja mejta a ne i na brzinu njegova ukopa! Na ovo nas upućuje vanjsko značenje hadisa, mada sve što sadrži i izvjesna nutarnja značenja može se uzeti u obzir prilikom tumačenja.“ (Pogledaj: el-Istizkar, 3/123.)
Imam el-Kari rhm., u svom djelu „el-Mevdu’at“, kaže: „Odgaðanje ukopa mejta se može opravdati i iščekivanjem okupljanja muslimana radi namaza i sevaba praćenja dženaze pogotovo kada su vreli dani u pitanju. Od Abdullaha b. Mes’uda r.a., se bilježi da je rekao: „Ono što muslimani vide i smatraju lijepim i dobrim – ono je i kod Allaha lijepo i dobro, a ono što oni vide i smatraju lošim – ono je i kod Allaha loše!“ (Musned Ahmed, br.3600., 1/379.; Mustedrek, br.4465.; Musned Tajalisi, br.246.; el-Mu’udžem el-Kebir, br.8583.; el-Mu’udžem el-Evsat, br.3602.; Musned el-Bezzar, br.1816.. Šejh Albani rhm., za ovaj hadis kaže da je: hasen mevkuf. Pogledaj njegov tahridž na „Šerhul-‘Akideh el-Tahavijjeh“, br.530.).“ (Pogledaj: Kešful-Hafa’, br.504., 1/190.)
Šejh Albani rhm., kaže: „Požurite s dženazom; ako je u pitanju dobra osoba – brže ćete je ponijeti dobru koje je čeka, a ako ne bude takva – brže ćete se otarasiti tog’ zla s vaših ramena!“ (Muttefekun ‘alejh) – vanjsko značenje ovog hadisa nam ukazuje na to da je u pitanju obaveza/vadžib žurenja prilikom nošenja mejta, na čemu je bio i imam Ibnu Hazm rhm., jer ne nailazimo na dokaz koji bi nam sugerirao da se radi samo o pohvaljenom djelu, tako da smo stali kod vanjskog teksta hadisa „Požurite s dženazom!“.“ (Pogledaj: Telhisu Ahkamil-Džena’iz, 1/39.)
Hafiz Ibnul-Kajjim rhm., kaže: „Poslanik s.a.w.s., je nareðivao da se bržim korakom nosi dženaza, tako da bi ashabi blago i potrkivali s njom, a što se tiče današnjeg mravljeg hoda od strane ljudi – stopu po stopu – to je mekruh bid’at/pokuðena novotarija, koja je u suprotnosti sa sunnetom, i koja u sebi sadrži jedan vid poistovjećivanja sa ehlu-kitabijama i jevrejima.“ (Pogledaj: Zadul-Me’ad, 1/498.)
Imam Nevevi rhm., kaže: „Riječi Poslanika s.a.w.s.: „Požurite s dženazom!“ – nam nareðuju žurbu u hodu prilikom nošenja dženaze zbog mudrosti koju je Poslanik s.a.w.s., u istom hadisu pojasnio, ali pobornici šafijskog mezheba kao i ostali smatraju da je žurba u hodu prilikom nošenja dženaze samo mustehabb/pohvaljena stvar, ako ne vodi tresanju i pucanju mejta tj. uslov bržeg nošenja mejta je ako neće dovesti do napuhivanja i pucanja mejta i sl.. Nošenje dženaze je farzi-kifaje… Neki su mišljenja da se „Požurite s dženazom!“ – odnosi na opremanje i ukop mejta odmah nakon utvrðivanja njegove smrti – što je netačno i neispravno, što nam potvrðuje krajnji dio hadisa: „…a ako ne bude takva – brže ćete se otarasiti tog’ zla s vaših ramena!““ (Pogledaj: Šerhul-Nevevi ‘alel-Muslim, 7/13.)
„Stalna komisija za fetve“, u Kraljevini Saudijskoj Arabiji, kaže: „…nije dozvoljeno okašnjavati s ukopom mejta izuzev koliko je potrebno radi njegova opremanja i gasuljenja ili radi iščekivanja okupljanja njegovih bližnjih ili pak komšija – ako se to adetski ne smatra mnogo dugim, shodno hadisu Poslanika s.a.w.s.: „Požurite s dženazom!“…“ (Br. fetve: 9024.; fetvu potpisali: šejh Abdullah b. Ku’ud, šejh Abdurrezzak ‘Afifi, šejh Abdul-Aziz b. Baz.)
Prvi put objavljeno: četvrtak, 25 Listopad 2007 10:46
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Zaruke i vjenčanje u islamu?
Piše: hfz. Dževad ef. Gološ Zaruka ili ”el-hitbe” je uvod za sami brak. Neki islamski učenjaci, kada definišu zaruku, kažu da je to »obećanje za sami akt vjenčanja» ili «traženje braka sa odreðenom ženom». (Šerhu Kanuni el-ahval ešahsije, Abdur-Rahmana es-Sabunija, 1/30) Dakle, značenje zaruke odnosviše
Piše: hfz. Dževad ef. Gološ
Zaruka ili ”el-hitbe” je uvod za sami brak. Neki islamski učenjaci, kada definišu zaruku, kažu da je to »obećanje za sami akt vjenčanja» ili «traženje braka sa odreðenom ženom». (Šerhu Kanuni el-ahval ešahsije, Abdur-Rahmana es-Sabunija, 1/30)
Dakle, značenje zaruke odnosi se na to da mladić ode porodici buduće mlade i od njih zatraži brak sa njom. Ukoliko mu oni daju pozitivan odgovor, to se smatra ispravom zarukom, što znači da drugom mladiću biva zabranjeno da zatraži brak sa tom djevojkom, i to na osnovu hadisa koji su zabilježili El-Buhari i Muslim od Ibn Omera da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:
«Neka niko ne zaručuje na zaruku svog brata, sve dok prvi ne napusti ili mu dozvoli.» (El-Buhari, 5142, Muslim, 3440)
Kod velikog dijela našeg naroda postoji jedno pogrešno shvatanje zaruke tako što se misli da je zaruka onda kada mladić kupi djevojci vjenčani prsten. Iz definicije zaruke kod islamskih učenjaka vidjeli smo šta je ustvari zaruka.
Neophodno je ukazati i na sami propis «vjenčanog prstena» ili «prstena zaruke». U osnovi Šerijat nije naredio niti zabranio darivanje prstena prilikom zaruke nego je tu stvar učinio dozvoljenom (mubah). Meðutim, onog trenutka kada se ustanovi da je odreðeni običaj preuzet od nevjerničkih naroda i njihovih običaja, onda taj čin postaje stroga zabrana, haram. Naime, mnogi dokazi iz Kur’ana i sunneta upućuju na strogu zabranu slijeðenja nevjerničkih običaja. Mi ćemo ovdje navesti dokaz toga, odnosno da je ovaj običaj darivanja prstena prilikom zaruke čisto crkveni propis koji je postao, nažalost, običaj i kod našeg naroda. Šejh Albani u svojoj knjizi «Adabu zifaf» prenosi odgovor na pitanje koje je postavljeno u londonskom časopisu «Woman», u broju 19. iz 1960. godine. Odgovor na pitanje dala je Angela Talbot, urednica spomenutog časopisa. Pitanje glasi: «Zbog čega se prilikom vjenčanja stavlja prsten na prst prstenjak?»
Odgovor: »…osnova ovoga čina jeste i jedan stari običaj, odnosno kada bi mladoženja stavljao prsten na ruke mlade, prvo bi ga stavio na vrh palca prilikom čega bi rekao: ‘U ime Oca’, zatim bi ga stavio na vrh kažiprsta i rekao bi: ‘U ime sina’, zatim bi ga stavio na vrh srednjeg prst i rekao bi: ‘U ime Duha svetoga’, a naposljetku bi ga stavio na prstenjak i rekao bi: ‘Amen.”’ (Adabu zifaf, str. 141)
Akt vjenčanja
Akt vjenčanja je čin sa kojim svakom od supružnika postaje dozvoljeno naslaðivanje sa drugim supružnikom i svako od njih dobiva prava i obaveze prema drugom.
Što se tiče samog akta vjenčanja i njegovog načina izvršavanja, u sunnetu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., nalazimo hadis u kojem Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže:
»Nema braka bez velija i dva pravedna svjedoka.» (Hadis je zabilježio Bejheki u svom Sunenu od Imrana i od Aiše, r.a., a šejh Albani kaže da je hadis vjerodostojan, Sahihul-džami, 7557)
Kod većine islamskih učenjaka ovaj hadis se odnosi na akt vjenčanja, i sami akt vjenčanja nije ispravan ukoliko se u njemu ne naðu stvari spomenute u hadisu. Dakle, iz hadisa vidimo da osobe koje nužno moraju da se naðu prilikom vjenčanja jesu sljedeće:
1) mladoženja,
2) velij, tj. staratelj djevojke,
3) dva pravedna svjedoka.
Mišljenje većine islamskih učenjaka – džumhura jeste da staratelj mora biti jedna od dvije strane akta, što znači da riječi kojima akt biva sklopljen – idžaba i kabula, biva izmeðu staratelja i mladoženje.
Tako se traži od staratelja da svoju kćerku «ponudi» mladoženji, tako što će mu reći: «Da li ti prihvataš moju kćerku (spomene ime) kao svoju ženu.” Zatim, prihvatanje (kabul) mladoženje izgledao bi tako što će on reći: «Ja prihvatam tvoju kćerku (spomene ime) kao svoju ženu.» Nakon što su svjedoci čuli ovaj govor, brak biva sklopljen.
Sunnet je da se spomene količina mehra u samom aktu, ali ako se ne bi nikako spomenuo, akt vjenčanja bio bi ispravan, s tim što žena ima pravo na mehr i onda kada se mehr i ne spomene.
Greške na koje treba ukazati
1) Prije svega treba ukazati na jednu grešku koja se primjećuje kod one omladine koja želi da se pridržava prvog mišljenja. Ta greška ogleda se u tome što staratelj ne biva jedna od dvije strane ugovora, nego u obzir uzimaju samo njegovu dozvolu. Kod većine islamskih učenjaka takav akt vjenčanja smatra se neispravnim, osim kod učenjaka hanefijske pravne škole koja kaže da je takav akt ispravan.
2) Mi smo danas svjedoci da veliki broj vjenčanja i svadbi kod nas biva tako što mladoženja sa svojim svatovima ide do kuće «mlade» gdje je uzimaju i dovode do njegovog mjesta, a zatim tamo izvrše akt vjenčanja. U velikom broju ovakvih slučajeva dešava se da staratelj ne prisustvuje samom aktu vjenčanja, a niti da iko od njega traži punomoć da umjesto njega izvrši akt vjenčanja. Akt vjenčanja na ovako spomenut način nije ispravan kod svih onih učenjaka koji uvjetuju prisustvo staratelja.
Zatim u ovakvim načinima ženidbe dešava se još jedna zabranjena stvar, a to je da, ukoliko je mladoženja iz daljeg mjesta, tada «mlada» putuje bez «mahrema», a putovanje žene bez mahrema je strogo zabranjeno. Ta zabrana odnosi se na svako putovanje kojim muškarac (ili žena) postaje «musafir», tj. da za njih počnu važiti propisi musafira, a to je kraćenje namaza i sl., a četiri pravne škole odredile su da je to daljina od oko 80 km.
Svadbeno veselje
Kada je u pitanju propis ovog veselja, u sunnetu Allahovog Poslanika nalazimo, kao što nam prenose imami Buharija i Muslim u svojim Sahihima, da je Poslanik, s.a.v.s., rekao Abdur-Rahmanu ibn Avfu:
»Napravi veselje pa makar sa jednom ovcom.»
Veoma je bitno napomenuti da čovjek prve trenutke braka ne smije da započne sa stvarima koje je zabranio Uzvišeni Allah, dž.š. Danas se, na veliku žalost, dešava da veliki broj naše omladine «pada na ovom iskušenju», pa vidimo kako svadbena veselja velikog broja onih koje smatramo «dobrim vjernicima» sadrže neke od spomenutih stvari. Od stvari koje nisu dozvoljene, a koje kod nas uzimaju velikog maha jesu i:
– da prilikom samog akta vjenčanja «mlada» sjedi sa svojom pratnjom blizu mihraba,
– zatim da na veselju sjede jedno pored drugog, gdje svi prisutni mogu da ih vide,
– da žene kite muškarce,
– da muškarci i žene budu zajedno u jednoj prostoriji, da prilikom čestitanja doðe do rukovanja muškaraca sa ženama, i još mnogo toga.
Dokaz za zabranu spomenutih stvari jeste što se tom prilikom dešava miješanje muškaraca i žena, dolazi do pogleda koji nisu dozvoljeni, rukovanja i sl., a sve je to Šerijatom strogo zabranjeno.
Sve ove stvari su suprotne i našim starim muslimanskim običajima na ovim prostorima. Još uvijek veliki broj starijeg naraštaja pamti «tu strogoću» kada je u pitanju miješanje muškaraca i žena, gledanje u ženino lice i sl. Još davne 1928. mostarski muftija Ali Riza Karabeg napisao je ”Raspravu o hidžabu”. U toj poslanici mostarski muftija ne samo da govori o pokrivanju nego govori i o samom odnosu muškaraca i žena. Na str. 5 spomenute «Rasprave», nakon što je naveo ajete i hadise koji ukazuju da je mjesto žene dalje od očiju muškaraca, kaže:
»Kako se vidi iz pomno proučenih navedenih ajeta i hadisa, a naročito hadisa, u svakom se po više puta ukazuje na rastavljanje meðu ženama i muškarcima, i u teoriji i u praksi.» (Rasprava o hidžabu, str. 5)
Ali onda kada se izgubila ljubomora prema Allahovoj vjeri, izgubio se i stid meðu muškarcima i ženama.
I ako bi se desilo da roditelji zahtijevaju odreðene stvari na svadbi, islamsko vjerovanje uči jednog mladića da je najpreče ispoštovati hatur Allahove vjere. I to vjerovanje takoðer nas uči da nije dozvoljeno poslušati nikoga, pa ni roditelja, kada traži da se učini nešto što je zabranjeno ovom vjerom. Danas je na omladini koja je upoznala propise Allahove vjere da svojim postupcima u praksu vrate zaboravljene i umrtvljene običaje koji ukazuju na Allahov zakon, a ne da se utapaju u običaje koji su suprotni ovoj vjeri.
Svadbeno veselje takoðer je jedna velika prilika da se rodbina i prijatelji, koji nisu nešto baš upoznati sa vjerom, upoznaju sa ovim uzvišenim dinom. Lijepo bi bilo da se na svako ovakvo veselje pozove neko od uleme i daija kako bi održao prigodno predavanje. U velikom broju islamskih zemalja koje su bile, a neke su još uvijek pod torturom «nepravednih» vladara, upravo ovakve prigode činile su da ljudi slušaju o Allahovoj vjeri, a ulemi su bili jedini način da one koji ne znaju pouče. I na kraju, neka svakom mladiću i djevojci uvijek bude na umu kako će započeti svoj bračni život: da li sa pokornosti prema Allahu, dž.š., ili pak sa nepokornosti prema Njemu, dž.š.
Prvi put objavljeno: četvrtak, 01 Svibanj 2008 09:23
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Neko propisi vezani za kabur ?
Priredio: Sead ef. Jasavić Hafiz Ibnul-Kajjim rhm., na drugom mjestu kaže: “Ko bude pokušao spojiti izmeðu sunneta Poslanika s.a.w.s., po pitanju kaburova/grobova, onoga što je naredio, onoga što je zabranio, onoga na čemu su bili njegovi ashabi i izmeðu onoga na čemu je većina ljudi danas – primjetviše
Priredio: Sead ef. Jasavić
Hafiz Ibnul-Kajjim rhm., na drugom mjestu kaže: “Ko bude pokušao spojiti izmeðu sunneta Poslanika s.a.w.s., po pitanju kaburova/grobova, onoga što je naredio, onoga što je zabranio, onoga na čemu su bili njegovi ashabi i izmeðu onoga na čemu je većina ljudi danas – primjetiće veliku kontrast i suprotnost izmeðu to dvoje tj. jedno se s drugim u mnogo čemu ne poklapa!
Poslanik s.a.w.s., je zabranio da se klanja namaz prema grobovima dok puno ljudi to danas radi. Poslanik s.a.w.s., je zabranio da se od grobova prave džamije dok danas ima ljudi koji od grobova prave džamije nazivajući ih mešahidima/turbetima, a koji imaju funkciju džamija/Božijih kuća!? Poslanik s.a.w.s., je zabranio da se na njima pale svijeće/svjetla, dok danas puno ljudi ostavlja zasebne vakufe u svrhu paljenja svijeća i kandilja na odreðenim grobovima!
Poslanik s.a.w.s., je zabranio da od grobova pravimo praznike ili neke obrede ili da se na njima okupljamo i naredio nam je da graðevine nad grobovima rušimo kako nam to prenosi imam Muslim od Ebul-Hejjadža el-Esedija rhm., kojem je Alija b. Ebi Talib r.a., rekao: “Hoćeš li da te uputim na ono na šta me je uputio Allahov Poslanik s.a.w.s.: Ne ostavi kipa a da ga ne oštetiš niti visoko-izdignutog kabura a da ga ne spustiš!” (Muslim)
Imam Muslim bilježi i predaju od Sumame b. Šefijja koji kaže: “Bili smo sa Fedalom b. Ubejdom u zemlju rimljana/bizantinaca, na Rodosu, gdje nam je umro jedan saputnik, pa je Fedale r.a., naredio da ga ukopamo, nakon čega mu poravnja grob, pa reče: “čuo sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., kako nareðuje da se grob poravnja!”
Ljudi iz današnjeg vakta kontriraju ovim dvjema predajama praveći od grobova kuće, stavljajući kupole nad njima!
Poslanik s.a.w.s., je zabranio zidanje i gradnju nad kaburovima, kako to bilježi imam Muslim u svome Sahihu od Džabira r.a.: “Poslanik s.a.w.s., je zabranio zidanje i gradnju na grobovima, kao i sjedenje na njima!”
Poslanik s.a.w.s., je zabranio pisanje po grobovima kako to bilježe imam Ebu Davud i Tirmizi u svojim Sunenima od Džabira r.a.: “Poslanik s.a.w.s., je zabranio zidanje na grobovima i pisanje po njima!” Ljudi današnjeg vakta postavljaju zasebne ploče po kojima ispisuju Kur’anske ajete i ostalo!
Poslanik s.a.w.s., je zabranio da se donosi naknadna zemlja na kabur kako to bilježi imam Ebu Davud od Džabira r.a.: “Poslanik s.a.w.s., je zabranio da se zida na grobovima, da se piše na njima i da se naknadno zemlja stavlja na njih!” Ljudi današnjeg vakta mimo zemlje donose i opeku i kamenje i cigle…
Oni koji precjenjuju i veličaju grobove, koji od grobova prave praznike i nad njima pale svijeće i kandilje, praveći od njih džamije i mesdžide, stavljajući nad njih kupole – sa svim tim krše Poslanikove s.a.w.s., naredbe, suprostavljaju mu se u onome s čime je došao! Najgore od svega jeste kada se od grobova naprave džamije paleći kandilje i svijeće nad njima što spada u velike grijehe!
Fakihi hanbelijske pravne škole kao i ostali smatraju takvo postupanje haramom! Ebu Muhammed el-Makdisi rhm., kaže: Da je dozvoljeno paliti svijeće i kandilje po grobovima ne bi Poslanik s.a.w.s., prokleo onoga koji to čini! U tome je gubljenje imetka bez ikakve faide i koristi, a i veličanje grobova na taj način sliči veličanju kipova od strane idolopoklonika!
Kaže: Nije dozvoljeno od grobova praviti džamije shodno prethodno spomenutom hadisu, a i zbog toga što je Poslanik s.a.w.s., rekao: “Neka je Allahovo prokletstvo nad jevrejima; od grobova svojih poslanika su napravili mesdžide/bogomolje – upozoravajući nas na to što oni rade!” (Muttefekun ‘alejh)
Ajša r.a., je rekla: “Poslanikov s.a.w.s., kabur nije bio izdignut kako se od njega ne bi napravila džamija!”
Obavljanje namaza kod grobova sliči veličanju, klanjanju i obožavanju kipova od strane idolopoklonika. Već ranije smo spominjali da je širk obožavanja kipova nastao od veličanja mrtvaca i grobova praveći slike po osnovu njihova lika, trljajući se o njih i moleći se pored njih!” (Pogledaj: Igasetul-Lehfan, 1/196-197.)
Imam Ibnu Kudame el-Hanbeli rhm., kaže: “Kada se završi s ukopom mejta, grob će mu se izdignuti za jedan pedalj od zemlje, kako bi se znalo da je na tom mjestu grob, te da bi se sačuvao od svega lošeg, a i kako bi se proučila dova za mejta. Imam el-Sadži rhm., prenosi od Džabira r.a.: “Da je Poslanikov s.a.w.s., grob bio uzdignut za jedan pedalj od zemlje.” (Imam Šafija, Bejheki, Ibnu Hibban) Kasim b. Muhammed rhm., kaže: Rekao sam Ajši r.a.: Majko, otkrij mi da vidim Poslanikov s.a.w.s., kabur, kao i kaburove Ebu Bekra r.a. i Omera – pa mi je otkrila tri groba, neizdignuta mnogo niti sa zemljom poravnata, i kamenom ograðen! (Ebu Davud, br.3220.)
Nije lijepo visoko izdizati grob iznad zemlje njegove; ovo je naznačio imam Ahmed rhm.. On bilježi od Ukbe b. Amira r.a., da je rekao: “Na grob se neće stavljati zemlja izuzev one koja je pretekla nakon stavljanja mejta u kabur.”
Imam Hallal rhm., bilježi od Džabira r.a.: “Da je Poslanik s.a.w.s., zabranio da se na grob nanosi nova zemlja mimo one koja je izašla zbog ukopa mejta!”
Nije lijepo izdizati kabur preko normale shodno riječima Allahovog Poslanika s.a.w.s., koji kaže: “Ne ostavi kipa a da ga ne oštetiš, niti visoko-uzdignutog groba (mušrif), a da ga ne spustiš!” (Muslim, ebu Davud)
Riječ “kabrun mušrifun” znači: visoko izdignut grob, zbog toga što nam imam Kasim rhm., opisujući kabur Poslanika s.a.w.s., Ebu Bekra i Omera r.a., kaže: “…pa mi je otkrila tri groba, neizdignuta mnogo, niti sa zemljom poravnata!”
Lijepo je poprskati kabur vodom kako bi se zemlja nad kaburom malo stegla. Ebu Rafi’ rhm., kaže: “Poslanik s.a.w.s., je ukopao Sa’ada r.a., nakon čega mu je kabur poprskao vodom.” (Ibnu Madždžeh) Od Džabira r.a., se prenosi da mu je Poslanik s.a.w.s., poprskao kabur vodom. Obije predaje bilježi imam Hallal rhm..
Poglavlje: Nije strašno obilježiti kabur kamenom ili drvetom. Imam Ahmed rhm., kaže: “čovjek može obilježiti kabur nečim posebnim; Poslanik s.a.w.s., je obilježio kabur ashaba Osmana b. Maz’una r.a.. Imam Ebu Davud rhm., prenosi od el-Matleba: “Kada je umro Osman b. Maz’un, bio je ukopan, a nakon ukopa Poslanik s.a.w.s., je naredio jednom čovjeku da mu donese kamen. čovjek ne moga sam donijeti kamen pa mu Poslanik s.a.w.s., priðe i pomoga, pa ga pobode više glave Osmanove r.a., kada reče: “Obilježavam ovim kabur moga brata, kako bi se oko njega kopala njegova familija!” Ibnu Madždže rhm., bilježi ovu predaju od Poslanika s.a.w.s., preko Enesa r.a..
Poglavlje: “Tesnim” – izdizanje kabura nad zemljom za jedan pedalj, je bolje i vrijednije od “testiha” – njegova poravnjanja sa zemljom. Ovog su stava imam Malik, imam Ebu Hanife i imam Sevri rhm.. Imam Šafija rhm., kaže: “Testih” – poravnjanje sa zemljom je vrijednije od “tesnima” – njegova izdizanja za jedan pedalj. Poslanik s.a.w.s., je kabur svoga sina Ibrahima poravnjao sa zemljom., a od Kasima rhm., se bilježi: “Vidio sam Poslanikov s.a.w.s., kabur, i kabur Ebu Bekra i Omera r.a., bili su poravnjani sa zemljom (musettaha).”
Mi svoj stav potkrijepljujemo riječima Sufjana el-Temmara rhm., koji kaže: “Vidio sam Poslanikov s.a.w.s., kabur; bio je malo izdignut (musennem).” (Buhari, Bejheki) Naš hadis je potvrðeniji i ispravniji od njihovog hadisa, pa je zbog toga i preče po njemu postupati.” (Pogledaj: el-Mugni, 2/379.)
U djelu “Šerhu Muntehel-Iradat”, 1/370., stoji: “Ko bude ukopan u darul-harbu (nevjerničko-ratnoj zemlji), ako se ne bude mogao prebaciti u darul-islam (muslimansku zemlju) – za takvog je “testih” – ravnjanje i skrivanje groba bolje od “tesnima” i njegova uzdizanja zbog bojazni da to tijelo kasnije ne bude izvaðeno i mrcvareno… Mustehabb je rodbinu ukopavati na jednom mjestu shodno hadisu obilježavanja kabura od Osmana b. Maz’una r.a., što će nam kasnije olakšati i njihovu posjetu.” (Pogledaj: el-Revd el-Murbi’, 1/187.)
U poznatom hanbelijskom fikhskom djelu “el-Insaf”, 2/548., stoji sljedeće: “Dozvoljeno je obilježiti kabur kamenom ili drvetom ili nečim sličnim. Ovo su riječi imama Ahmed rhm.. Takoðer je rekao da je takvo postupanje mustehabb i lijepo i dozvoljeno je pobosti ploču/levhu nad kaburom. To prenosi el-Mejmuni rhm.. El-Mervezi rhm., bilježi: Takvo djelo je mekruh. El-Esrem rhm., kaže: Ništa nisam čuo od imama Ahmeda rhm., po ovom pitanju.”
Hafiz Ibnu Hadžer el-Askelani rhm., kaže: “Na osnovu predaje od Sufjan el-Temmara, starijeg tabi’i-tabi’ina, uzima se da je “tesnim kabura” – njegovo izdizanje u visini pedlja, vrijednije i bolje od njegova ravnjanja sa zemljom – “testih”. Ovog stava su imam Ebu Hanife, Malik, Ahmed, el-Muzeni, veliki broj šafija, dok imam el-Kadi el-Husejn rhm., smatra da su sve šafije ovog stava i da su samo neki od starijih šafija smatrali da je zaravnjanje kabura vrijednije od njegova izdizanja (testih), kako je to naznačio imam Šafija rhm.. Ovog je stava i imam Maverdi rhm., i ostali. Imam el-Bejheki rhm., smatra da riječi Sufjana Temmara ne mogu poslužiti za dokaz efdalijjeta tesnima, jer se može reći da poslanikov s.a.w.s., kabur s prva vakta nije bio izdignut za pedalj (musennem), te da je to kasnije nastalo… Sve u svemu razilaženje meðu ulemom je samo u tome šta je vrijednije i bolje, a ne šta je dozvoljeno. Imam el-Muzeni rhm., smatra da je tesnim vrijedniji, što podržava i imam Ibnu Kudame rhm…. (Pogledaj: Fethul-Bari, 3/257.)
Imam el-Nevevi rhm., kaže: “Sunnet je da se kabur ne odiže mnogo od zemlje; biće u visini pedlja i poravnjat. Ovog je mezheba imam Šafija rhm., i onih koji se slažu sa njime u ovome. Imam el-Kadi el-‘Ijad rhm., prenosi da je većina uleme na stanovištu da je “tesnim” kabura vrijedniji i bolji od “testiha”, na čemu je imam Malik rhm..” (Pogledaj: Šerhul-Nevevi ‘alel-Muslim, 7/36.)
Imam Tirmizi rhm., nakon spominjanja Džabirovog r.a., hadisa: “Poslanik s.a.w.s., je zabranio da se dižu graðevine nad kaburovima i da se piše po njima i da se gaze” – kaže: “Ovaj hadis je hasen sahih, i na nekoliko načina se prenosi od Džabira r.a.. Jedan dio učenjaka poput Hasana el-Basrije rhm., je dozvoljavao da se kaburovi ograde ilovačom (tatjinul-kubur), što je i imam Šafija rhm. smatrao dozvoljenim.” (Sunen Tirmizi, br.1052.)
Imam el-Kasani rhm., kaže: “Dužina “tesnima” kabura je njegovo izdizanje od zemlje u visini pedlja ili malo više od toga. Mekruh je izdizati zidove nad kaburom, dok je imam Ebu Hanife rhm., smatrao zabranjenim gradnju nad kaburom!” (Beda’i’ul-Feva’id, 2/61.)
U djelu “Merakijel-Felah”, 1/233., stoji: “Može se činiti “tatjin” kaburu – ograðivanje ilovačom, a u djelu “el-Gajjasija” stoji: Na tome je fetva hanefijskog mezheba. Može se takoðer i nešto ispisati na kamenu od kabura kako se ne bi zagubio trag od umrlog a i kako mu kabur ne bi bio omalovažavan. Od imama Ebu Jusufa rhm., se bilježi da je smatrao mekruhom pisanje po kaburu. Ako su se kaburovi pokvarili mogu se naknadno popravljati jer se bilježi da je Poslanik s.a.w.s., prošao pored groba od svoga sina Ibrahima, gdje je prišao i popravio kamen na njegovom kaburu, rekavši: “Ko radi neko djelo neka ga i kompletira!”
U djelu “Hašijetul-Tahavi ‘alel-Meraki”, 2/611., stoji: “Hadis koji spominje zabranu pisanja po kaburovima – on je osnova po ovom pitanju ali autor djela “el-Muhit” kaže: Ako se bude u potrebi za pisanjem kako se ne bi zagubio neki trag ili kako se ne bi dotični kabur omalovažavao – onda je dozvoljeno, a što se tiče pisanja po kaburovima bez nekog posebnog razloga – to nije dozvoljeno!”
Imam Ebul-‘Ala’ el-Mubarekfuri rhm., kaže: “Mustehabb je uzdići kabur iznad zemlje u visini pedlja, a mekruh je sve iznad toga i mustehabb ga je srušiti!” (Pogledaj: Tuhfetul-Ahvezi, 4/128.)
Na drugom mjestu, imam Ebul-‘Ala’ el-Mubarekfuri rhm., u komentaru riječi: “Poslanik s.a.w.s., je zabranio da se piše po kaburovima” – kaže: Ebul-Tajjib el-Senedi, komentator Sunena Tirmizije, kaže: Ova zabrana je općenita i obuhvata svako pisanje po kaburovima poput pisanja imena umrlog i datuma njegove smrti ili ispisivanje kur’anskih ajeta ili Allahovih dž.š., imena itd., radi teberruka – a zbog mogućnosti padanja istog na zemlju i njegova izlaganja gaženju.
Imam Hakim rhm., nakon navoðenja ovog hadisa u Mustedreku, kaže: Hadis je sahih ali se nije postupalo po njemu. Imami muslimana sa istoka i sa zapada su ispisivali kaburove, i tu praksu su potonji uzimali od prvih.
Imam Zehebi rhm., je odgovorio u Muhtesaru na ovaj stav imama Hakima rhm., time da je ta praksa ipak novotarija i da do spomenutih ljudi nije stigao hadis koji zabranjuje takvo postupanje.
Imam Ševkani rhm., u Nejlul-Evtaru, 4/133., kaže: Ovaj hadis nas upućuje na zabranjenost pisanja po kaburovima i svojom vanjštinom nas ne upućuje na razlikovanje izmeðu pisanja imena umrlog na kaburu ili nečeg drugog.
Hadevijje su izuzele ispisivanje imena umrlog iz opće zabrane pisanja po kaburovima i dozvolile su to ali ne radi ukrašavanja i to analogno Poslanikovom s.a.w.s., postavljanju kamena nad kaburom Osmana b. Maz’una r.a., što smo spominjali prije, što će se smatrati užim pojašnjenjem datog propisa putem kijasa/analogije, što je i stav džumhura/većine uleme, i to se neće smatrati kontriranjem analogije tekstu objave, kako je to spoemenuto u djelu “Dav’un-Nehar”. Može se raspravljati o ispravnosti ovakve analogije.” (Pogledaj: Tuhfetul-Ahvezi, 4/133.)
Imam Ebu Ishak el-Širazi rhm., kaže: “Neće se dodavati nova zemlja na onu što je pretekla nakon ukopa mejta a ako se to učini – nije strašno. Grob će se izdići nad zemljom u visini pedlja na osnovu predaje od Kasim b. Muhammeda rhm., koji kaže: “Ušao sam kod Ajše r.a., pa rekoh: Pokaži mi grobove od Poslanika s.a.w.s., Ebu Bekra i Omera r.a. – pa mi ih otkri; ne bijahu izdignuti niti sa zemljom poravnati.” Grob će se izravnjati i po njemu će se staviti kamenje, jer je Poslanik s.a.w.s., izravnjao kabur svoga sina Ibrahima, i po njemu je stavio sitno kamenje…
Mustehabb je da se iznad glave umrlog stavi neko obilježje od kamena ili nečeg drugog jer je Poslanik s.a.w.s., ukopao Osman b. Maz’una r.a., i više glave mu je pobo’o kamen, a tako će se i lakše prepoznati kako bi se nekada posjetio. Mekruh je zidati graðevinu nad grobom, i sjediti na grobu i pisati po njemu, shodno predaji od Džabira r.a.: “Poslanik s.a.w.s., je zabranio da se zida graðevina nad grobom, da se sjedi na njemu i da se piše po njemu!” Sve navedeno spada u pojam zineta i ukrašavanja!” (Pogledaj: el-Muhezzeb, 1/251.)
Hafiz Ibnul-Kajjim rhm., kaže: “Nije od sunneta Allahova Poslanika s.a.w.s., uzdizanje i gradnja nad kaburovima niti kamenom, niti ciglom i opekom, niti izdizanje zidova, niti gradnja kupola nad njima; sve navedeno je bid’at-novotarija, koja je zabranjena zbog toga što je u suprotnosti sa sunnetom Allahovog Poslanika s.a.w.s.! On s.a.w.s., je poslao Aliju r.a., u Jemen, naredivši mu, izmeðu ostalog, i sljedeće: “Ne proði pored kipa a da ga ne oštetiš, niti pored izdignutog groba a da ga ne spustiš na zemlju!” (Muslim, Ebu Davud)
Dakle, sunnet Allahovog Poslanika s.a.w.s., je bio spuštanje na zemlju visoko izdignutih grobova (turbeta, mauzoleja), kao i zabrana zidanja i gradnje nad njima, kao i pisanja! Grobovi njegovih ashaba nisu bili visoko izdignuti niti sa zemljom sravnjeni, a takvim je i njegov kabur bio, kao i kabur Ebu Bekra i Omera r.a.! Poslanikov s.a.w.s., kabur je bio izdignut za jedan pedalj, i ograðen i prekriven sitnim kamenjem; na njemu nije bilo graðevine niti zidova, a isti je slučaj i sa kaburom Ebu Bekra i Omera r.a.. Poslanik s.a.w.s., bi obilježavao kabur, kome je htio, većim kamenom.
Poslanik s.a.w.s., je zabranio da se od grobova prave džamije, i da se nad grobovima pale svijeće i kandilji, i zabrana ovih stvari je bila toliko žestoka da je On, s.a.w.s., prokleo onoga ko to radi. Zabranio je klanjati namaz spram kaburova, i ummetu je zabranio da od njegovog groba prave praznikovanje. Poslanik s.a.w.s., je prokleo žene koje posjećuju grobove.
Od sunneta Poslanika s.a.w.s., je da se poštuju kaburovi u smislu da se ne gazi po njima, da se ne sjeda na njih, da se ne naslanjamo o njih, a zabranio nam je poštivanje kaburova u smislu da se od njih prave džamije i bogomolje klanjajući namaz prema njima ili iz njih, praveći od njih praznike i kipove!” (Pogledaj: Zadul-Me’ad, 1/505.)
Hafiz Ibnul-Kajjim rhm., kaže: „Veliki broj pripadnika selefa je tvrdio da su ovi ljudi bili dobri ljudi i pobožnjaci iz nuhovog a.s., naroda, ali kada su pomrli kasnije generacije ljudi napraviše kult od njihovih grobova nakon čega isklesaše kipove po njihovom liku, nakon čega ih polahko počeše obožavati!
Ovi ljudi su spojili izmeðu dvije fitne – fitne grobova i fitne kipova, i to su dvije fitne na koje je Poslanik s.a.w.s., skrenuo pažnju, u hadisu kojeg prenosi Ajša r.a., da je Ummu Seleme r.a, spomenula Poslaniku s.a.w.s., crkvu koju je vidjela u Abesiniji, koja se zvala „Marija“, pa mu je ispričala šta je sve u njoj vidjela od slika i ostalog. Poslanik s.a.w.s., joj reče: „To su ljudi, koji, kada bi im umro neki pobožnjak ili dobri čovjek, bi napravili od njegovog groba bogomolju koju bi oslikali slikama; to su najgora stvorenja kod Allaha dž.š.!“ (Buhari, br.424.)
Iz svega navedenog se da primjetiti da je glavni faktor i razlog obožavanja Vedda, Suva’a, Jegusa, Je’uka i Nesra (sura Nuh), bio veličanje njihovih grobova, koji su kasnije obilježeni kipovima koje su ljudi počeli obožavati, kako nam je na to ukazao Poslanik s.a.w.s.. Ovaj razlog je taj zbog kojeg je Zakonodavac zabranio da se džamije/mesdžidi, prave nad grobovima ljudi, zbog toga što su baš grobovi ti koji su brojne narode odveli u veliko idolopoklonstvo (širk ekber), ili možda u neke niže vrste širka. Duše su bile sklone tome da počine širk preko kipova odreðenih ljudi – pobožnjaka, ili preko kipova za koje su tvrdili da su obilježja svemirskih tijela itd..
Širk koji se čini putem groba nekog čovjeka – za kojeg se smatra da je dobar – je bliži dušama ljudi nego li širk putem drveta, kamena i sl., stoga ćemo naći da su idolopoklonici/mušrici, kod takvih grobova ponizni, skrušeni i u ibadetu su prema njima punim svojim srcem gdje inače nisu takvi onda kada se nalaze u Allahovim kućama, ili su eventualno u vaktu sehura. Ima ih i koji im sedždu čine, dok se većina njih nada berićetu namaza i dove kod kaburova više nego li berićetu namazu i dove u džamiji.
Zbog štete ovog tipa Poslanik s.a.w.s., u korijenu siječe ovo stablo, apsolutno nam zabranjujući da čak i namaz obavljamo na grobljima, pa makar i neimao klanjač za cilj svoga namaza berićetnost nekog mjesta, kao što se ima za cilj berićetnost džamija, a isto tako nam je Poslanik s.a.w.s., zabranio i da klanjamo namaz u trenutku izlaska sunca ili njegova zalaska jer su to vremena kada se mušrici klanjaju Suncu, pa je zato Poslanik s.a.w.s., zabranio svom ummetu da klanja tada, i ako jedan namazlija nema za cilj ono što ima izvjestan mušrik za cilj – a sve kao mjera preventive!“ (Pogledaj: Igasetul-Lehfan, 1/185.)
Imam el-Kurtubi rhm., u svom djelu “el-Tezkira”, 1/98., kaže: “Naša ‘ulema smatra propisanim da se kabur malo izdigne (tesnim), kako bi bio poštovan, ali se neće mnogo izdizati u vis kako se to radilo u džahilijjetu, kada su se pravili visoki grobovi s visokim graðevinama uz visoke počasti – pa navede sljedeće stihove:
Vidim da stanovnici vila i dvoraca kada umru
Nad grobovima svojim opet vile visoke dižu!
Oholjenje i uzdizanje nad jadnom sirotinjom
Ne zaboravljaju čak ni u grobovima svojim.
Tako ti svega, kada bi zemlju nad njima otkrio
Bil’ mogao razlikovati bogatog od siromašnog
I dal’ bi mogao razlikovati kožu koja je na vunu
Legla od one koja je svilom umotana bila!?
Kada zemlja razjede i jednog i drugog u čemu
Je to prednost bogata nad siromahom!?
Sve u svemu najgore stvari su slike umrlih i kipovi koje nalazimo po nasim mezarjima, kao i crni nisani i spomenici u cemu se poistovjecujemo sa okolnim krscanima. Molim Allaha dz.s., da nas sacuva od svih ovih zabluda i nepravilnosti. Amin.
Prvi put objavljeno: srijeda, 12 Studeni 2008 22:42
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Koji su avret (stidno mjesto) žene muslimanke pred drugim ženama ?
Priredio: Sead ef. Jasavić Svi islamski učenjaci su složni na tome da žene ne smiju gledati jedna drugu u predjelu između pupka i koljeni izuzev ako nužda to zahtijeva poput liječenja i medicinskog tretmana, dok se razilaze na dva mišljenja kada je u pitanju šta je to dozvoljeno, slobodnoj ženi – muviše
Priredio: Sead ef. Jasavić
Svi islamski učenjaci su složni na tome da žene ne smiju gledati jedna drugu u predjelu između pupka i koljeni izuzev ako nužda to zahtijeva poput liječenja i medicinskog tretmana, dok se razilaze na dva mišljenja kada je u pitanju šta je to dozvoljeno, slobodnoj ženi – muslimanki, da otkriva od svoga tijela pred drugom ženom, mimo spomenutog „teškog“ avreta (avre-mugalleza), pa kažu:
1. Dozvoljeno joj je da pred drugom ženom otkriva sve ono što se inače u adetu žena selefa otkrivalo u radu po kući ili na poslu poput glave, kose, ušiju, vrata, prsiju, podlaktica, potkoljenica i stopala – mjesta na kojima stoji nakit ili djelovi tijela koji se peru pri abdestu. Leđa, stomak, zadnjicu i prednjicu ne smije otkrivati ni pred kim izuzev pred svojim mužem. (hanefije i džumhur savremene uleme)
2. Dozvoljeno joj je da pred drugom ženom otkriva sve što je iznad pupka i ispod koljena, isto kao i muškarac pred muškarcom, ako nije propraćeno strašću i fitnom. (imam Malik, imam Šafija i jedan dio hanbelija.)
Kada se muslimani raziđu u nekom pitanju obaveza im je da se povrate Kur’anu i Sunnetu, kako bi eventualni spor riješili, shodno riječima Allaha dž.š., koji kaže: „O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim. A ako se u nečemu ne slažete – obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše.“ (el-Nisa’, 59.)
Dokazi prvog mišljenja:
1. Allah dž.š., kaže: „A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je i onako spoljašnje, i neka vela svoja spuste niz grudi svoje; neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo muževima svojim, ili očevima svojim, ili očevima muževa svojih, ili sinovima svojim, ili sinovima muževa svojih, ili braći svojoj ili sinovima braće svoje, ili sinovima sestara svojih, ili prijateljicama svojim, ili robinjama svojim, ili muškarcima kojima nisu potrebne žene, ili djeci koja još ne znaju koja su stidna mjesta žena; i neka ne udaraju nogama svojim da bi se čuo zveket nakita njihova koji pokrivaju. I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite.“ (el-Nur, 31.)
„osim onoga što je i onako spoljašnje“ – ovo je ono što mogu vidjeti muškarci koji nisu mahremi ženi, što žena i onako ne može skriti poput svoje odjeće i siluete – po jednima, a po drugima – lice i šake, dok: „neka ukrase svoje ne pokazuju drugima, to mogu samo…“ – se odnosi na muškarce koji su mahrem ženi ili je u pitanju njen muž, koji smiju gledati kod žene mjesta na kojima stoji njen nakit: glava, lice, vrat, podlaktice, potkoljenice, stopala…
Abdullah b. Mes’ud r.a., kaže: Ukrasi se dijele na dvije vrste: vanjske-spoljašnje poput odjeće, i nutarnje-skrivene poput halhala na potkoljenicama, minđuša na ušima, narukvica na podlakticama. (Taberi, Hakim, Taberani, Tahavi)
2. Abdullah b. Mes’ud r.a., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Žena je cijela avret, i kada izađe vani šejtan je zapodjene…“ (Sunen Tirmizi, br.117.)
3. Poslanik s.a.w.s., je rekao Usami: „Reci svojoj ženi da ispod ogrtača kiptijje obuče još nešto kako joj se ne bi ocrtavalo tijelo!“ (Musned imama Ahmeda, br. 22129.)
4. Abdulah b. Mes’ud r.a., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Nemoj da se žena toliko približi drugoj ženi kako bi je kasnije opisivala svome mužu kao da gleda u nju!“ (Buhari, br.5240.)
5. Ebu Seid el-Hudri r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Čovjek ne smije gledati u avret drugog čovjeka, niti žena smije gledati u avret druge žene…“ (Muslim, 1/266.)
Ovaj hadis nam prvashodno ukazuje na to da čovjek mora čuvati svoj pogled od avreta druge osobe jer se često dešava da muško ili žensko mora izvršiti nuždu ili se hoće presvući ili se treba podojiti dijete itd., što ne treba da gledamo. Ovaj hadis na ukazuje na to da će se muškarac šetati među ostalima tako (ne)odjeven, niti žensko među ostalim ženama!
6. Ajša r.a., kaže: „Koja god žena skine odjeću sa sebe u tuđoj kući – prekinula je sve veze sa svojim Gospodarem!“ (Sahih. Ebu Davud, br.2006.; Tirmizi, br.2803.)
Dokazi drugog mišljenja:
1. Ebu Ejjub el-Ensari r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Sve što je iznad koljeni je avret, i sve što je niže pupka je avret!“ (Da’if. Darekutni, br.879.; Bejheki, br.3237.)
2. Poslanik s.a.w.s., je rekao: „…kada neko od vas udadne svoju robinju za roba svoga ne smije više gledati u njen avret, a avret je sve između pupka i koljeni!“ (Hasen. Bejheki, br.3236.; Ebu Davud, br.4113.)
3. Abdullah b. Amr r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Osvojićete zemlje nearapa, i naići će te na kuće koje se zovu hammami/kupatila; muškarci neka ulaze u njih samo sa izarom – pokriveni od pupka do ispod koljeni, a ženama ne dajte da idu tamo izuzev ako su bolesne ili nakon porođaja!“ (Da’if. Ebu Davud, br.4007.; Ibnu Madždže, br.3854.)
4. Ibnu Abbas r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Čuvajte se hammama-javnih kupatila! Rekoše: Allahov Poslaniče, tamo se čistimo od nečistoće a i od koristi je bolesniku!? Poslanik s.a.w.s., reče: Ko bude tamo išao neka prekrije svoj avret!“ (Mursel. Bezzar)
5. Omer b. El-Hattab r.a., je rekao: „Nije dozvoljeno ženi, koja vjeruje u Allaha i u Sudnji Dan, da u nju gleda žena koja nije muslimanka!“ (Da’if. Abdurrezzak, br.1134.)
6. Ebu Seid el-Hudri r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Čovjek ne smije gledati u avret drugog čovjeka, niti žena smije gledati u avret druge žene…“ (Muslim, 1/266.)
7. Ženi je dozvoljeno da gasuli umrlu ženu isto kao što je dozvoljeno muškarcu da gasuli umrlog muškarca, i dozvoljeno im je da gledaju sve iznad pupka i ispod koljeni, što će isto važiti i za žive!
Avret muslimanke pred nemuslimankom:
1. Muslimanka se neće skrivati od nemuslimanke, i njoj je dozvoljeno da gleda u sve ono što je dozvoljeno i ostalim muslimankama kod nje da gledaju: glava, prsa, potkoljenice… shodno praksi ashabijki i žena Muhammeda s.a.w.s., koje su se družile sa jevrejkama i mušrikinjama u svojim kućama i nigdje se ne bilježi to da su se one pokrivale pred njima. Ako su u pitanju nepovjerljive osobe, ne bitno jesu li one muslimanke ili ne, pred njima se neće otkrivati. (imam Ahmed rhm., šejh Ibnu Baz rhm.)
2. Muslimanka će pred nemuslimankom biti pokrivena sva izuzev lica i šaka isto kao i pred muškarcom koji joj nije mahrem. (šejh Kardavi)
Dodatak:
– Prvo mišljenje je jače, utemeljenije i bogobojaznije! Žena će se pred pred ženama oblačiti isto onako kako se oblači pred mahremima – otac, sin, brat, đed… i pred njima ne smije izlaziti golih prsiju!
– Zabranjenost gledanja u avret je jedan propis, a oblačenje pred drugim ljudima je drugi propis i jedno s drugim nema veze.
– Muslimanka se ne smije presvlačiti pred djetetom koje je počelo rezonovati i koje zna šta su stidna mjesta kod ljudi.
– Allah dž.š., kaže: „A starim ženama koje više ne žude za udajom nije grijeh da odlože ogrtače svoje, ali ne pokazujući ona mjesta na kojima se ukrasi nose; a bolje im je da budu krijeposne. Allah sve čuje i zna.“ (el-Nur, 60.)
– Ženi je dozvoljeno u nuždi otkrivati svoje dijelove tijela: medicina, dojenje…
– Ženi nije dozvoljeno pokazivati se u kupaćem kostimu pred drugom ženom!
– Žena se neće jednako otkrivati ni pred svojim mahremima npr. pred svojim ocem može biti komotnije obučena nego li pred djetetom svoga muža od druge žene!
– U svakom slučaju, žena treba da bude stidna, čedna, bogobojazna i krijeposna što znači da se neće dragovoljno razgolićavati pred drugim ženama, već da će biti solidno odjevena ne davajući svoja ramena, grudi, stomak, leđa i natkoljenice – gostima na uviđaj!!!
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Da li se poznavanje i određivanje spola djeteta suprostavlja islamskoj akidi ?
Piše: Mr. Zijad Ljakić Prenosi Sevban, radijallahu ´anhu, da je bio kod Allahovog Poslanika, sallallahu ´alejhi ve sellem, kada mu je došao židovski rabin i, između ostalog, pitao ga o djetetu. Pa je odgovorio: “Tekućina (sjeme) muškaraca je bijela, a tekućina žene je žuta, pa kada se sastanu i prevviše
Piše: Mr. Zijad Ljakić
Prenosi Sevban, radijallahu ´anhu, da je bio kod Allahovog Poslanika, sallallahu ´alejhi ve sellem, kada mu je došao židovski rabin i, između ostalog, pitao ga o djetetu. Pa je odgovorio: “Tekućina (sjeme) muškaraca je bijela, a tekućina žene je žuta, pa kada se sastanu i prevlada tekućina muškarca tekućinu žene bude muško, a kada prevlada tekućina žene tekućinu muškarca bude žensko, sa Allahovom dozvolom”. Kaže židov: “Istinu si rekao, zaista si ti Vjerovjesnik!”, zatim se okrenuo i otišao. A onda je Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem, rekao: “Pitao me je o onome o čemu me je pitao, a ja nemam znanja o tome sve dok mi Allah sa njim ne dođe (putem objave)”. Ovaj hadis predstavlja naučno čudo, jer su medicinska istraživanja potvrdila da je tekućina muškarca lužinasta, a tekućina žene kiselinska. Pa ako u vaginalnoj sredini prevlada lužinasta tekućina onda ona pospješuje brzo kretanje spermatozoida koji nose muški spol (y-kromosomi) koji stignu do jajne ćelije i oplode je prije spermatozoida koji nose žanski spol (x-kromosomi), jer su oni spori i teški, te tako dijete bude muško. A ako u vaginalnoj sredini prevlada kiselinska tekućina koja uništava spermatozoide koji nose muški spol, jer su slabootporni i nejaki, a prežive spermatozoidi koji nose ženski spol, jer su jaki i postojani, onda samo oni stignu do jajne ćelije i oplode je, te dijete bude žensko.
Djeca su Allahov dar svejedno bila ona muška ili ženska, jer Uzvišeni kaže: “Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji. On stvara šta hoće. On poklanja žensku djecu kome hoće, a kome hoće mušku, ili im daje i mušku i žensku, a koga hoće, učini bez poroda. On, uistinu, sve zna i sve može.” (Prijevod značenja Eš-Šura, 49-50.) Također, djeca su ukras dunjalučkog života, radost srca i užitak očiju: “Ljudima se čini da je lijepo samo ono za čim žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, …” (Prijevod značenja Ali Imran, 14.), a na drugom mjestu stoji: “Bogastvo i sinovi su ukras dunjalučkog života…” (Prijevod značenja El-Kehf, 46.) Pod izborom spola djeteta se podrazumijevaju sve radnje i postupci koje čovjek vrši sa ciljem dobijanja muškog ili ženskog djeteta. Ovo pitanje nije suvremeno jer vuče svoje korijenje iz davnih vremena i drevnih kultura, ali ono što čini ovo pitanje aktuelnim i ovovremenim je nagli napredak biomedicinske tehnologije koji je omogućio u posljednje vrijeme izbor spola djeteta na znanstvenoj osnovi čiji procenat uspjeha doseže čak do 99%. Pokušaji da se utvrdi spol djeteta prije rođenja, ili čak po želji odredi tokom samog čina začeća, vuku korijenje iz davnih vremena i drevnih kultura. Pa tako shodno civilizacijskom stupnju, povijesnom razdoblju i životnoj sredini ti pokušaji su poprimali različite oblike, od onih koji se zasnivaju na praznovjerju i nepoznavanju biološke osnove začeća do takvih kojima se niti danas ne može osporiti utemeljenost na stvarnim činjenicama i zapažanjima.
Kratki historijat odabira spola djeteta
Grčki liječnik Hipokrat (460–377. p.n.e.), otac medicine, kaže da se muško dijete začinje u desnoj strani maternice, a žensko u lijevoj. Aristotel (384-322. p.n.e.), veliki grčki mislilac i filozof, je tvrdio da spol djeteta ovisi o žaru muškog sudionika u spolnom odnosu ,tj. što je žešća njegova strast veća je mogućnost da začne muško dijete. Prenosi se da su stari Grci vjerovali da se spermom iz lijevog testisa začinju ženska, a spermom iz desnog testisa muška djeca, pa su si muškarci prema želji za spolom djeteta podvezivali jedan testis. To se vjerovanje dugo zadržalo tako da su francuski plemići u želji za muškim nasljednikom pribjegavali još drastičnijoj metodi: oni bi sebi vaditi lijevi testis. Kineski kalendar određivanja spola novorođenčeta postavljen prije više od 700 godina predstavlja jedan od prvih pokušaja rješavanja ovog pitanja. Zasnovan je na pravljenju astrološke veze između spola fetusa, njegove starosti i godina majke, a sve to povezano sa pet faktora: vodom, zemljom, drvetom, vatrom i metalom. Prenosi se da su Indijci oko 500 godine p.n.e. ustanovili da se može uticati na izbor spola djeteta u nekim situacijama konzumirajući određenu hranu kao i koristeći određene lijekove. Arapi su bili poznati po davanju prednosti muškoj djeci nad ženskom našto je ukazao plemeniti Kur’an. Iako je većina drevnih naroda smatrala da je žena odlučujući faktor rađanja muške ili ženske djece, kod Arapa je još u vrijeme džahilijeta preovladavalo ubjeđenje da je muškarac uzročnik rađanja muške i ženske djece što je i opjevano u džahilijetskoj poeziji. U vezi spola djeteta postoje u narodu i danas različita vjerovanja, običaji i “metode’ u rasponu od određivanja spola djeteta po obliku trbuha trudnice sve do uvjerenja da se posebnim zahvatima može promijeniti spol djeteta u već poodmakloj trudnoći! U Austriji je zabilježen običaj da se nakon rođenja djevojčice posteljica zakopa pod najbliže orahovo stablo kako bi naredno dijete bio dječak. U Engleskoj se vjerovalo da se muško dijete najsigurnije može začeti u vrijeme kada puše sjevernjak. 1911. znanstvenica King potkopala je sve temelje starih teorija, proveden je opit na dva bijela miša, muškog i ženskog, uklonjen je jedan jajnik ženke i jedna testis mužjaka, i rezultat je bio da su se legla oba spola iz sjemena jednog testisa. To znači da nema veze testis, bilo lijevi ili desni, u određivanju spola djeteta, kao i da apsolutno nemaju nikakve veze jajnici sa određivanjem spola djeteta. Veliki napredak biologije i razvoj biomedicinske tehnologije omogućili su u posljednje vrijeme izbor spola djeteta na znanstvenoj osnovi. Odjeljivanje “muških” (Y) od “ženskih” (X) spermatozoida u kombinaciji s različitim oblicima vještačke oplodnje te prenatalne dijagnostike spola, jedan su od posljednjih tehnoloških “hitova” u tzv. humanoj reprodukciji. Iako metode još nisu dovoljno razrađene a i primjenjivost im nije apsolutna, mogućnost začeća djeteta željenoga spola pobudilo je veliko zanimanje, a u SAD i nekim evropskim zemljama niknule su brojne klinike specijalizirane za taj postupak. Vještački izbor spola djeteta je podigao pozornost na Zapadu zbog svoje etičke dimenzije. Naime, protivnici izbora spola djeteta kao glavnu bojazan ističu promjene prirodnog balansa spolova u populaciji, pogotovo ako se u budućnosti metodika usavrši i pojednostavi te postane jeftinija i pristupačnija velikom broju parova. Međutim, pristalice izbora tvrde da bi takva opasnost stvarno postojala samo u azijskim zemljama, poput Kine gdje je nakon zakonske zabrane porodicama da imaju više od jednog djeteta (1979. godine) omjer dječaka prema djevojčicama porastao. Druga je bojazan da bi pretežni izbor muške djece predstavljao diskriminaciju prema djevojčicama i ženama što je moralno neprihvatljivo, itd.
Da li se poznavanje i određivanje spola djeteta suprostavlja islamskoj akidi
Postavlja se pitanje da li neki šerijatski tekst upućuje da se ne može doći do spoznaje spola fetusa? Može neko uzeti za argument riječi Uzvišenog: “Samo Allah zna kad će Smak svijeta nastupiti, samo On spušta kišu i samo On zna šta je u matericama, a čovjek ne zna šta će sutra zaraditi i ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti. Allah, uistinu, sve zna i o svemu je obaviješten ” (Prijevod značenja Lukman, 34.), da čovjek ne može znati spol djeteta dok je ono u stomaku svoje majke, a kamoli da izabere spol. Poznavanje spola djeteta dok je u utrobi majke je stvar gajba (nepoznatog i nevidljivog) kojeg samo Allah poznaje našto također ukazuje i hadis kojeg bilježi Buharija (7379): “Pet su ključeva gajba, ne poznaje ih niko osim Allaha, niko ne zna šta će sutra biti osim Allaha, niko ne zna šta je u matericama osim Allaha, niko ne zna kada će pasti kiša osim Allaha, ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti i niko ne zna kada će Smak svijeta nastupiti”. Međutim, u stvarnosti je potvrđeno iskustveno i znanstveno da čovjek može saznati spol djeteta dok je u stomaku kao što može i uticati na određenje spola djeteta. Pa zar je moguće da Kur’an i sunnet negiraju nešto što se dešava u stvarnosti? Kakav je odgovor islamskih učenjaka na ovu koliziju šerijatskih tekstova i stvarnosti? Mnogi učenjaci današnjice su dali odgovor na ovu prividnu kontradiktornost, između ostalih šejh Ibn Usejmin, rahimehullah (Medžmu’u fetava ve resail 1/35). Upitan je o spoju između znanja ljekara kojeg je spola fetus (putem ultrazvuka) i riječi Uzvišenog: “I samo On zna šta je u matericama” (Prijevod značenja Lukman, 34.), onog što je došlo u tefsiru Ibn Džerira od Mudžahida da je čovjek pitao Vjerovjesnika, sallallahu ´alejhi ve sellem, o tome šta će njegova žena roditi, pa je Uzvišeni objavio ovaj ajet, kao i onog što se prenosi od Katade da je značenje ajeta da samo Allah zna kojeg je dijete spola. Pa se odgovor sastojao u slijedećem: Mogućnost ljekara da uz pomoć veoma preciznih instrumenata (ultrazvuka) ustanove spol djeteta u stomaku nije u oprečnosti sa spomenutim ajetom. Jer ajet u svih pet spomenutih stvari govori o gajbu (nepoznatom i nevidljivom) kojeg samo Allah zna. A stvari gajba koje su vezane za dijete u utrobi majke se odnose na sljedeće: vrijeme koje će provesti u stomaku njegove majke, kakav će biti njegov život, djelo, kolika opskrba, hoće li biti sretan ili nesretan i da li je muško ili žensko prije nego što se tjelesno formira. A nakon što se tjelesno formira, a time dobije i prepoznatljive spolne karakteristike, znanje o njegovom spolu, muškom ili ženskom, ne ulazi u znanje gajba (napoznatog i nevidljivog) jer je svojim formiranjem postao dio pojavnog vidljivog svijeta. Osim što se tada dijete u utrobi majke nalazi obavijen u tri tmine koje kada bi se otklonile mogao bi svako vidjeti kojeg je spola. A zrake ultrazvuka su dovoljno jake da mogu probiti te tmine i omogućiti da se pokaže spol djeteta. U samom ajetu nije spomenuto da se znanje o onome što je u utrobi majke odnosi na spol djeteta, također to nije prenešeno ni u sunnetu. A hadis kojeg prenosi Mudžahid je mukati’un (prekinut) – slab, jer je Mudžahid tabi’in, tj. nije sreo Poslanika, sallallahu ´alejhi ve sellem, a prenosi od njega bez spomena ashaba u senedu. A tumačenje Katade se odnosi na to da samo Allah zna spol djeteta prije nego što se tjelesno formira, a poslije tjelesnog formiranja pa o tome imaju znanje i druga stvorenja (meleki ili ljekari uz pomoć ultrazvuka). Zato kaže Ibn Kesir u svom tefsiru tumačeći ovaj ajet u suri Lukman: “Također, niko ne zna osim Njega Uzvišenog šta je u matericama od onog što Uzvišeni hoće da stvori, međutim, kada naredi (melekima) da bude muško ili žensko, sretno ili nesretno onda to znaju i meleki koji su za to zaduženi i ko hoće od Njegovih stvorenja”.
Naučno čudo – hadis koji govori o nastajanju muškog ili ženskog spola
Da li neki šerijatski tekst govori o načinu nastanka muškog ili ženskog spola? Da, hadis kojeg Muslim bilježi u svom Sahihu (742), koji je ujedno dokaz da nastajanje spola djeteta ima svoje osjetilne uzroke koje ljudi mogu spoznati i koristiti. Naime, prenosi Sevban, radijallahu ´anhu, da je bio kod Allahovog Poslanika, sallallahu ´alejhi ve sellem, kada mu je došao židovski rabin i, između ostalog, pitao ga o djetetu. Pa je odgovorio: “Tekućina (sjeme) muškaraca je bijela, a tekućina žene je žuta, pa kada se sastanu i prevlada tekućina muškarca tekućinu žene bude muško, a kada prevlada tekućina žene tekućinu muškarca bude žensko, sa Allahovom dozvolom”. Kaže židov: “Istinu si rekao, zaista si ti Vjerovjesnik!”, zatim se okrenuo i otišao. Onda je Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem, rekao: “Pitao me je o onome o čemu me je pitao, a ja nemam znanja o tome sve dok mi Allah sa njim ne dođe (putem objave)”. Komentatori hadisa, kako navodi Ibn Hadžer u Fethul-bariju (11/270.), imaju dva mišljenja o riječi “fe ‘ala” (tekućina muškarca tekućinu žene): jedno da znači – prevlada, a drugo – prije stigne. Ovo drugo značenje negira sam prvi dio hadisa “pa kada se sastanu (tekućina muškarca i žene)”, jer ako su se već sastale tekućine kako će poslije toga jedna stići prije druge. Što znači da je značenje “prevlada” ispravno. Pa tako ovaj hadis predstavlja naučno čudo, jer su medicinska istraživanja potvrdila, o čemu će detaljnije biti govora u poglavlju o metodama određivanja spola djeteta, da je tekućina muškarca lužinasta, a tekućina žene kiselinska. Pa ako u vaginalnoj sredini prevlada lužinasta tekućina onda ona pospješuje brzo kretanje spermatozoida koji nose muški spol (y-kromosomi) koji stignu do jajne ćelije i oplode je prije spermatozoida koji nose žanski spol (x-kromosomi), jer su oni spori i teški, te tako dijete bude muško. A ako u vaginalnoj sredini prevlada kiselinska tekućina koja uništava spermatozoide koji nose muški spol, jer su slabootporni i nejaki, a prežive spermatozoidi koji nose ženski spol, jer su jaki i postojani, onda samo oni stignu do jajne ćelije i oplode je, te dijete bude žensko. Ovo naučno tumačenje povezano sa ovim hadisom je potvrdio egipatski znanstvenik profesor S’ad Hafiz koji živi u Americi, osnivač nauke o neplodnosti muškaraca (El-I’džazul-‘ilmi, Zindani). Ovo je još jedna potvrda da: (Allahov Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem) “On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje” (Prijevod značenja En-Nedžm, 2-3.). Upravo ovo je sam Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem, potvrdio rekavši na kraju hadisa: “A ja nemam znanja o tome sve dok mi Allah sa njim ne dođe (putem objave)”.
Šerijatski status određivanja spola djeteta
Stavovi savremenih islamskih učenjaka oko ovog pitanja mogu se svesti u globalu na dva mišljenja. Postoji i treće čiji su zastupnici bez stava (El-Mesailu et-tibbijje el-mustedžidde 1/232).
Prvo mišljenje: Osnov u izabiranju spola djeteta je dozvola te u tome nema smetnje sa šerijatske strane. Od najistaknutiji predstavnika ovog stava su šejhovi: Abdullah el-Bessam, Mustafa Zerka, Salih ibn Humejd, Vehbe ez-Zuhajli i mnogi drugi. Također je ovo mišljenje Vijeća za fetve u Jordanu i Komisije za fetve iz Kuvajta. (Ihtijaru džinsil-dženin, dr. Abdurrešid Kasim, str. 68-72)
Drugo mišljenje: Rad na odabiranju spola djeteta nije dozovljen. Ovo je stav dr. Muhammeda en-Netše, dr. Nasira ebul-Besal i šejha Fejsala Mevlevija. Također, ovo mišljenje je ono što se može razumjeti iz fetve Stalne komisije za fetve u Saudiji u kojoj stoji: “Pitanje embrija (fetusa) sa strane njihovog stvaranja, njihovog muškog ili ženskog spola je od stvari gajba (nepoznatog) o kojem nema znanja niko osim Allah subhanehu ve te’ala”. (Ihtijaru džinsil-dženin, dr. Abdurrešid Kasim, str. 72-73)
Argumenti prvog mišljenja
(Ru’jetun šer’ijjetun fi tahdidi džinsil-mevlud, Halid el-Muslih str. 7-19)
Prvi dokaz: Osnov u stvarima je dozvola sve dok se nema dokaza o zabrani, ovo je šerijatsko pravilo koje zastupa džumhur učenjaka (Šerhul-kevkebil-munir 1/325), a kaže Ibn Redžeb da neki učenjaci kažu da je na ovome idžma’ učenjaka (Džamiul-ulumi vel-hikem 2/166), a oni koji zastupaju zabranu nemaju dokaz na koji se može osloniti.
Drugi dokaz: Nekoliko vjerovjesnika je tražilo od Allaha u svojim dovama da im da muško dijete. Ibrahim, ´alejhisselam, je dovio riječima: “Gospodaru moj, daruj mi čestitog dječaka “. (Prijevod značenja Es-Saffat, 100.) Također Uzvišeni spominje dovu vjerovjesnika Zekerije, ´alejhisselam: “Gospodaru moj, reče, podari mi od Sebe čestita potomka”. (Prijevod značenja Ali Imran, 38.) Da je traženje muškog djeteta zabranjeno, Uzvišeni bi njima zabranio da dove ono što je haram.
Treći dokaz: Vjerodostojan hadis od Sevbana, radijallahu ´anhu, u kojem je došlo da je Vjerovjesnik, sallallahu ´alejhi ve sellem, odgovorio na pitanje nekog židova o rađanju dječaka rekavši: “Tekućina (sjeme) muškaraca je bijela a tekućina žene je žuta, pa kada se sastanu i prevlada tekućina muškarca tekućinu žene bude muško, a kada prevlada tekućina žene tekućinu muškarca bude žensko, sa Allahovom dozvolom”. (Bilježi ga Mislim 315, Nesai 9073, Ibn Huzejme 232, i ostali) U ovom hadisu je Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem, pojasnio da nastajanje muškog ili ženskog djeteta ima svoj prirodan uzrok. Također, hadis ničim ne ukazuje da je nastanak spola djeteta stvar gajba (nepoznatog) koju jedino Allah zna, nego naprotiv da je poput ostalih prirodnih stvari koje imaju svoje uzroke nastanka kada ih uradimo dobijamo uvijek isti rezultat. Na argumentovanje sa ovim hadisom postoje dvije primjedbe o kojima je Ibnul-Kajjim nadugačko i naširoko pisao u nekoliko svojih knjiga: Et-Turukul-hukmijje (185), Tuhfetul-atfal (166), Miftahu darisse’ade (1/259), Medarudžussalikin (1/243).
Četvrti dokaz: Analogija (kijas) izbora spola djeteta na dozvolu liječenja neplodnosti. Naime, nema razilaženja među učenjacima da je dozovoljeno liječiti neplodnost. Nisu u tome učenjaci vidjeli oprečnost ajetu: “A koga hoće, učini bez poroda.” (Prijevod značenja Eš-Šura, 50.) Onda je uzimanje za uzroke radi odabiranja spola djeteta preče da bude dozvoljeno jer je to lakša, blaža i manja aktivnost od ulaganja truda da se rodi dijete onima koji su neplodni.
Argument drugog mišljenja
Zagovorači ovog stava potkrepljuju svoj stav sa četiri argumenta od kojih je najjači dokaz koji se sastoji u slijedećem. Rad na određivanju spola djeteta je miješanje u djela koja su isključivo svojstvena Allahu, tj. u Njegovo stvaranje i Njegovu volju, kao i pokušavanje da se spozna gajb (nepoznato) o onome što je u materici što jedino Allah zna. Kaže Uzvišeni: “On vas oblikuje u matericama kako On hoće” (Prijevod značenja Ali Imran, 6.) Kaže grupa mufessira, poput Ibn Mes’uda i Katade, da se ovdje misli na oblikovanje u muškom ili ženskom spolu. (Džamiul-bejan od Taberija, 3/169.) Također, u istom kontekstu su riječi Uzvišenog: “Allah zna šta svaka žena nosi i koliko se materice stežu, a koliko šire” (Prijevod značenja Er-R’ad, 8.). A u ajetu o pet ključeva gajba (nepoznatog) Uzvišeni kaže: “Samo Allah zna kad će Smak svijeta nastupiti, samo On spušta kišu i samo On zna šta je u matericama…” (Prijevod značenja Lukman 34.) Kaže grupa mufessira tefsireći ovaj ajet da ne zna niko šta je u matericama, muško ili žensko, crvene ili crne kože. (Džamiul-bejan od Taberija, 21/88) Kaže mufessir Džessas u svom tefsiru “Ahkamul-Kur’an” (5/60): “Na ovom mjestu (ajetu) Allah je Sebe izdvojio u znanju onog što je u matericama kako bi nam stavio do znanja da niko drugi sem Njega to ne zna i da je to od znanja gajba kojeg niko ne zna osim Allaha”. Ovo također podupire hadis od Ibn Mes’uda, radijallahu ‘anhu, kada kaže melek prilikom udahnjivanja duše: “O Gospodaru, je li muško ili žensko? Pa Tvoj Gospodar odredi šta hoće, a melek zapiše” (Muslim 2645).
Komentar:
Prvo – uzimanje za uzroke koje je Uzvišeni Allah učinio načinom dolaska do posljedica, svejedno bilo to u određivanju spola ili nečemu drugom, ne sadrži u sebi miješanje u stvaranje i ostvarenje Allahove volje što je samo Allahu svojstveno. Dokaz za to je da sve što radi Allahov rob to ne izlazi iz Allahove odredbe, volje i stvaranja. Kaže Uzvišeni: “Vi nećete nešto htjeti osim da to Allah hoće” (Prijevod značenja El-Insan, 30.), i kaže: “Allah je Stvoritelj svega” (Prijevod značenja Ez-Zumer, 62.)
Drugo – rad na određenju spola djeteta ne negira Allahovu osobenost u poznavanju onog što je u matericama, ovo je očevidno iz slijedećeg: Rad na određenju spola nije ništa drugo nego uzimanje za uzrok koji vodi do određenog rezultata.Taj rezultat će nekada biti ostvaren,a nekada neće kao i u bilo kojoj drugoj stvari. Sa druge strane, Uzvišeni Allah nekim od svojih stvorenja omogući da spoznaju spol djeteta, nekima objavom a neki to znaju iz iskustva što sve predstavlja kap vode u moru Allahova znanja. Pa tako Allah obavijesti meleka zaduženog za matericu o svih pet stvari spomenutih u hadisu Ibn Mes’uada, radijallahu ‘anhu, između ostalog i o spolu. Također, potvrđeno je da se znanje spola može spoznati putem pronicljivosti (firasa), snova i slično. Tome svjedoči znanje Ebu Bekra, radijallahu ‘anhu, o onome što je u stomaku njegove žene prije nego se porodila, kada je na samrti rekao kćerki Aiši, radijallahu ‘anha, da podijeli određen imetak nakon njegove smrti sa svoja dva brata i dvije sestre, pa mu ona reče da ona ima jednu sestru Esmu a ko je ta druga, pa joj odgovori da će ono što je u utrobi majke biti žensko. (Malik u Muvetteu 1474.) Kaže malikijski učenjak Karafi da se ovo znanje Ebu Bekra, radijallahu ‘anhu, ne suprostavlja Allahovoj osobenosti u poznavanju onog što je u matericama, jer Allahovo znanje nije zasnovano na uzroku preko kojeg dobija saznanje, a Ebu Bekr, radijallahu ‘anhu, je to saznao putem snova kako se prenosi. (Ez-Zehire 6/229) Također, hanefijski učenjak Serahsi kaže da govor Ebu Bekra, radijallahu ‘anhu, nije pričanje o gajbu jer je on govorio na osnovu njegove pronicljivosti (firase). (El-Mebsut 12/50)
Radžih (odabrano) mišljenje na bazi argumenata je da je osnov u izbiranju spola djeteta dozvola, dok sa druge strane nema dokaza koji ukazuju na zabranu, a Allah zna najbolje.
Šartovi i pravila određivanja spola djeteta
Letimična analiza izvještaja i vijesti o stanju među ljudima sa onim što im je donijeo napredak biomedicine u operaciji izbora spola djeteta pokazuje da postoje određeni problemi koje je potrebno šerijatski, zakonsko i društveno liječiti čime bi se stalo na kraj zloupotrebi ovog naučnog napretka i kako bi se on stavio u službu čovječanstva. U tom kontekstu oni koji se bave i interesuju ovim pitanjem koji pripadaju različitim religijama i državama pozivaju da se postave uvjeti i pravila dozvole izbora spola čime bi se uklonile i umanjile štetnosti ove pojave. Šartovi dozvole izbora spola djeteta sa šerijatske strane se mogu rezimirati u sljedećem (Dirasat fikhijje fi kadaja tibbijje muasire 2/880):
Prvo: da izbor spola ne bude obavezni državni zakon ili opća politika, nego lična želja supružnika. Drugo: da određivanje spola djeteta medicinskim putem rade samo oni koji imaju potrebu za tim, poput supružnika kojima se nekoliko puta rađa isti spol ili radi sprečavanja prenošenja nasljednih bolesti koje su vezane za x-kromosom. Ovo već primjenjuju neke zemlje poput Amerike i Britanije koje su postavile velika ograničenja medicinskim centrima specijalizovanim za izbor spola.
Treće: preduzimanje svih garancija koje sprečavaju miješanje spermatozoida prilikom vještačke oplodnje koje vodi u miješanje porijekla ljudi. O ovom pravilu se na Zapadu ne vodi računa, a Islam je po ovom pitanju veoma rigorozan.
Četvrto: čuvanje stidnih mjesta, tj. otkrivati veličinom i vremenom dio tijela koji je nužno da se otkrije, i to pred osobom istog spola.
Peto: da se izbor spola djeteta ne radi bez dozvole oba roditelja, jer oboje imaju pravo na dijete.
Karakteristike spolnih ćelija
Da bi se razumio govor o metodama određivanja spola djeteta neophodno je da se poznaju neke osnovne karakteristike spolnih ćelija. Vodeće teorije o spolnoj selekciji zasnivaju se na činjenici da spolne ćelije, sperma i jajna ćelija, imaju 23 kromosoma (pola od tjelesnih), te da nose po jedan spolni kromosom. Ženska jajna ćelija ima uvijek X kromosom, a spermatozoid može imati X ili Y kromosom. Spol djeteta određuje se u toku začeća , tj. ako jajnu ćeliju oplodi sperma sa X kromosom, dobit ćemo žensko dijete, a ako sperma sadrži Y kromosom, imat ćemo muško dijete. Spol našeg djeteta, dakle, u potpunosti ovisi o spermi koja je oplodila jajnu ćeliju koja kod žene izlazi jednom između dva mjesečna pranja. Jednačina ženskog spola glasi: x jajašce + x sperma = xx = žensko dijete, a muškog: x jajašce + y sperma = xy = muško dijete. Sperma se sastoji od mješavine X i Y kromosoma – koje zbog njihovih karakteristika možemo zvati ‘postojani X’ i ‘brzi Y’ – a njihov omjer u spermi je otprilike 50:50. ‘Postojani X’ je nosilac ženskog spola; X- sperma su veći, sporiji i žive puno duže. Puno su otporniji na vaginalnu floru i mogu preživjeti čak 5-6 dana. ‘Brzi Y’ je nosilac muškog spola; Y- sperma su manji, ali imaju duži repić koji ih čini bržima i pokretljivijima, ali nisu otporni i ne mogu dugo živjeti, te u većini slučajeva umiru u roku od 2 dana. S ozirom na ove uočene karakteristike X i Y spermija – razvile su se teorije o tome kako možete utjecati na povećanje šansi u dobivanju toliko željene curice ili dječaka. Uz to vrlo je važno odrediti tačan dan ovulacije jednom od standardnih metoda. Ovulacija predstavlja oslobađanje jedne ili više jajnih ćelija iz jajnika koje su spremne za oplodnju, a ovo, u stvari, predstavlja plodno razdoblje žene.
Metode određivanja spola djeteta i šerijatski status istih
Metode određivanja spola dijele se u dvije skupine: opće nemedicinske metode i medicinske metode .
Nemedicinske metode:
Kada se kaže nemedicinske metode ne misli se da sve one nisu medicinski ispravne, nego da se ne odvijaju u labaratorijima i pod nadzorom ljekara. Prenosi se mnoštvo metoda i različitih teorija za određivanje spola od kojih su većina praktično nepotvrđene ili su isčezle sa vremenom, te stoga ne zavređuju da se na njima zadržava. U ovom poglavlju biće govora samo o metodama koje su prisutne u praksi među ljudima. (Ihtijaru džinsil-mevlud ve hukmuhul-šeri’ od Abdurrešida ibn Kasima)
Prva metoda: upotrebe odgovarajućih hemijskih tekućina. Suština ovog metoda se bazira na tome da je postalo poznato da kiselinska sredina više odgovara x-kromosomima (spermi), tj. onim koji nose ženski spol, a lužinska sredina odgovara y-kromosomima (spermi), tj. onima koji nose mušku djecu. Zato je na ženi da koristi vaginalno tuširanje kiselinom ili lužinom kako bi pripremila maternicu sa odgovarajućom hemijskom sredinom za željeni spol. Naime, vaginalno lučenje je karakteristično po kiselinskoj tekućini koja štiti i čisti ovaj organ od bakterija. Ova kiselinska osobenost vagine ako je u velikom procentu ona uništava spermatozoide unutar vagine naročito y-kromosome (koji nose muški spol) zato što su oni slabootporno i mali kada se uporede sa x-kromosomima (koji nose žensku djecu) koji se uglavnom otporni na ovu kiselinu. Smatra doktora Bloom 1424. po Isi, ‘alejhisselam, da je kiselost vaginalne sredine bitan faktor u određivanju spola djeteta. Ovo je dokazao njemački liječnik Anterberger tako što je ustanovio da su žene koje boluju od neplodnosti a koje su se liječile sa natrij bikarbonatom (lužinom) rađale mušku djecu više od ženske. Na osnovu ovog je zaključio da lužinska sredina pomaže rađanju muškog spola za razliku od kiselinske sredine koja pomaže rađanju ženske djece. Nakon ovog mnogo je ljekara izvršilo istraživanja koja su potvrdila gore spomenuto. Također, ljekari su utvrdili da je lučenje grlića maternice lužinsko što pomaže prolasku y-kromosomima, tj. onima koji nose mušku djecu, a da se lučenje vrata meternice poveća sa ženinim orgazmom. Prema tome, žena koja želi da rodi muško dijete treba petnaestak minuta prije polnog odnosa da izvrši pranje vagine, tako što će uzeti veliku kašiku praha natrij karbonata (sode bikarbone), koji se može nabaviti u apoteci, i rastvorit ga u litar kuhane vode, a zatim će tom mješavinom izvršiti duboko unutrašnje pranje vagine. Ovo treba uraditi na dan ovulacije, tj. spuštanja jajne ćelije iz jajnika čime se omogućava y-kromosomima, tj. onima koji nose mušku djecu, da što prije oplode jajnu ćeliju i kako ne bi bili izloženi uginuću. Suprotno ovome, ona žena koja želi da rodi žensko dijete, treba uzeti kašiku bijelog ocata i uraditi isto što je gore spomenuto. Također, za dobijanje muškog djeteta polni odnos treba biti dubok kako bi y-kromosomi došli do otvora vrata maternice čija je sredina lužinska. Smatra doktor Landrum (u knjizi “Kako da izabereš spol svoga djeteta”) da je za izbor muškog spola bolje da polni odnos bude odostraga jer to pomaže izbacivanju sjemena (y-kromosoma) blizu otvora maternice, a uz to da učestvovanje žene u polnom činu bude veoma aktivno jer je potvrđeno da spolna uzbuđenost i orgazam žene luče lužinastu tekućinu koja pomaže y-kromosoma stignu da oplode spuštenu jajnu ćeliju. Neki ljekari su ustanovili da pijenje šoljice kahve ili nekog drugom osvježavajućeg pića koje sadrži kofein napola sata prije polnog akta pospješuje veću pokretljivost y-kromosoma čime se daje veća mogućnost začeću muškog djeteta. A što se tiče ženskog djeteta, polni čin ne treba biti dubok, žena ne treba biti aktivna i ne treba nastojati da doživi orgazam, kao i da polni čin bude najmanje tri dana prije ovulacije.
Ovaj metod ne sadrži u sebi nešto što bi sa šerijatske strane zahtijevalo njegovu zabranu.
Drugi metod: činjenje polnog akta u određeno vrijeme. Ako se polni odnos učini prije vremena ovulacije (tj. spuštanja ženske jajne ćelije iz jajnika) y-kromosomi (sperma) koji nose muški spol pošto su lakši i brži doći će do odredišta prije x-kromosoma ali neće naći jajnu ćeliju, zatim će uginuti jer su slabi i kratko žive (jer ne žive više od dva dana). Onda tu ostaje prostor za x-kromosome (spermu) koji nose žensku djecu, oni su postojani, jaki i dugo žive (čak do šest dana), pa kada stignu i bude ovulacija u narednih nekoliko dana onda uz Allahovu dozvolu bude žensko dijete. Smatra dr. Cutler da kada se izvrši oplodnja dva ili tri dana prije ovulacije, djeca koja se rode budu 80% ženska, dok ako se desi oplodnja nekoliko sati poslije ovulacije 80% rođene djece bude muškog spola. Prema tome, žena koja želi muško dijete treba da se čuva od polnog odnosa sve do vremena ovulacije, a to je u većini slučajeva 14. dan od početka menstrualnog ciklusa, kod onih žena čije je pranje vremenski uredno. Tada joj muž treba prići kako bi se polni čin uskladio sa spuštanjem jejne ćelije. A ako joj je mjesečno pranje vremenski neuredno te ne zna tačno kada joj je termin ovulacije na njoj je da nastoji utvrditi vrijeme ovulacije na jedan od sljedećih načina:
● mjerenjem tjelesne temperature, jer se ona u momentu ovulacije poveća za 0,5 do 1,0 stepeni,
● praćenjem promjene sluzi grlića materice, jer materica prije pet dana od ovulacije luči sluz koja je debela, boje blata i ljepljiva, ova sluz se postepeno smanjuje tako da potpuno nestane nakon prestanka podnosti, pa je ženi čistoća, neljepljivost i mokrina sluzi dokaz ovulacije,
● upotrebom savremenih sprava za određivanje termina ovulacije.
Pa tako oni koji žele muško dijete; na mužu je da ostavi polno općenje sve do termina ovulacije, time će učiniti y-kromosome (spermu) koji nose muški spol jakima, a njihov broj će biti velik, te će se oplodnja jajne ćelije desiti baš kada se ona spustila (a ona ne živi više od 24 sata). Pa pošto su y-kromosomi pokretljiviji i brži od x-kromosoma (koji nose ženski spol) prije će stići i začet će se muško djete uz Allahovu dozvolu. A oni koji žele žensko dijete; na njima je da imaju svakodnevno polni akt jer će time oslabiti y-kromosome (spermu) koji nose muški spol, a zadnji polni odnos trebaju imati tri dana prije ovulacije. Na ovakav način y-kromosomi koji dođu do odredišta prije x-kromosoma, pošto nije bila ovulacija, uginuće i tako ostaviti prostor za spore, ali jake x-kromosome koji će oploditi jajnu ćeliju i dati žensko.
Ova metoda kao i prethodna nije ništa drugo nego dozvoljeno uzimanje za uzroke.
Treći metod: dijeta. Urađena su istraživanja koja su potvrdila da ishrana žene utiče na promjenu stanja u materici time što poveća prisustvo nekih materija a umanji prisustvo drugih što prilikom oplodnje rezultira začećem određenog spola djeteta. Naime, njemački znanstvenik Herst vršio je 1935 po Isi, ‘alejhisselam, istraživanja o uticaju kalijuma na žive organizme. On je u posudu sa vodom stavio crve, a onda dolijevao kalijum. Stvar koja mu je skrenula pažnju je bila da koliko god doda kalijuma time bi se povećalo rađanje muških crvi. 1969. izvršeno je istraživanje na 52 farme koje su koristile hranu obogaćenu kalcijom i magnezijom,i rezultat je bio rađanje 340 ženskih grla nasuprot 280 muških. Zatim je ponovljeno ovo istraživanje na drugim živim stvoranjima pa je bio isti rezultat. Nakon toga, dva kanadska ljekara su ovo potvrdili na osnovu izvršene stastistike koja se sastojala u slijedećem: Utvrdili su da je od 50 žena koje su rodile mušku djecu 40 njih je bilo na dijeti obogaćenoj sa soli, a sa korištenjem hrane koja vrlo malo sadrži kalcijum i magnezijum, dok je sa druge strane, 50 žena rodilo žensku djecu a koje su bile na dijeti obogaćenoj sa kalcijum i magnezijum sa korištenjem vrlo malo natrijuma. Također, istraživanja su potvrdila da žena koja se u ishrani oslanja na biljnu hranu izbjegavajući meso, velika je prilika da će roditi žensko. Prema tome, žena koja želi da rodi muško dijete treba da joj ishrana bude bogata sa natrijom i kalijom poput prirodnih sokova, meda, mesa, kahve, čaja, slane hrane i povrća, a žena koja želi da rodi žensko dijete treba da joj ishrana bude bogata kalcijom i magnezijom poput: mlijeka i milječnih proizvoda, mineralne vode, jaja, kakao, oraha i badema.
Tumačenje ove teorije se svodi na slijedeće: da dijetalna ishrana, gore spomenuta, uzrokuje fiziološke promjene na membrani jajne ćelije koja usljed te promjene prima i privlači samo sjeme jedne vrste (x ili y kromosome, tj. spermu koja nosi muški ili ženski spol). Druga grupa istraživača tumači da ova dijatalna ishrana utiče, u stvari, na stepen kiselinskog lučenja vagine koji igra veliku ulogu u dospijevanju spermatozoida do jajne ćelije. Također i ova metoda odabiranja spola djeteta ne sadrži u sebi nešto što bi je činilo zabranjenom po Šerijatu.
Procenat dobijanja željenog spola djeteta putem bilo koje od tri gore spomenute metode varira između 70% do 80%.
Četvrta metoda: usklađivanje polnog odnosa sa mjesečevim kretanjem. Nije dozvoljen rad po ovoj metodi, jer nije zasnovana ni na osjetu ni na iskustvu, nego predstavlja pusto nagađanje povezano sa astrologijom i uvjerenjem da nebeska tijela utiču na događaje.
Peta metoda: kineski kalendar. Zasnovan je na pravljenju astrološke veze između spola fetusa, njegove starosti i godina majke, a sve to povezano sa pet faktora: vodom, zemljom, drvetom, vatrom i metalom. Sa šerijatske strane je zabranjen zbog uvjerenja da nebeska tijela utiču na zemaljske događaje između ostalih spol djeteta.
Šesta metoda: metoda matematičkog proračuna. Ova metoda je zasnovana na zbrajanju broja slova od imena majke, majke njene majke, dana mjeseca u kojem je počela trudnoća, sa danom mjeseca u kojem će se poroditi. Pa ako zbir bude neparan broj biće muško, a ako bude paran biće žensko. Ova metoda je haram jer se bazira na uzimanju za uzrok ono što ni u Šerijatu ni u fizičkoj stvarnosti ne može biti uzrokom događanja.
Stalna komisija za fetve u Saudiji je za kineski kalendar rekla da je laž i batil, te da je obaveza uništiti ga i ne dijeliti među ljudima. (Fetva broj 21820, datum: 22/1/1422) Došlo je u fetvi Centar za fetve pod nadzorom Abdullaha Fekiha (Fetava eš-šebektil-islamijje 5/3302) da nije dozvoljeno oslanjanje na metode mjesečevog kretanja i matematičkog proračuna jer su djelo proroka i vidovnjaka koji su učinili da dani, mjeseci, imena osoba imaju uticaj na stvorenja i da su sredstvo pomoću kojih se spoznaje gajb, a ovo je jedan od najvećih harama jer predstavlja širk koji je Allah zabranio.
Medicinske metode za izbor spola djeteta
Pod ovim se podrazumijevaju metode koje zahtijevaju kliničku i labaratorijsku intervenciju, a to su:
a) Prirodna metoda koja se bazira na određivanju spola djeteta vršenjem abortusa fetusa ako ne bude spol koji se želi i tako sve dok trudnoća ne bude sa željenim spolom. Ova metoda nije dozvoljena jer je zasnovana na činu abortusa koji po ispravnom mišljenju učenjaka nije dozvoljen bez opravdanog šerijatskog razloga, a da ne govorimo o štetnim posljedicama na ženino tijelo i gubljenje plodnosti usljed učestalog vršenja abortusa.
b) Odjeljivanje sperme Ericssonovom albuminskom metodom ,a zatim vještačka oplodnja.
c) Odjeljivanje sperme Johnsonovom metodom protočne citometrije, a zatim vještačka oplodnja.
Ericssonova metoda se radi putem vještačke oplodnje svejedno bila vanjska (tzv. dijete iz epruvete) ili unutrašnja, procenat uspjevanja trudnoće je 25% a dobijanje željenog spola dostiže procenat od 80%. Johnsonova metoda se vrši putem micro-osjemenjivanja van tijela žene koje je mnogo preciznije, te nakon utvrđivanja spola djeteta embrio se stavlja u maternicu, a procenat uspijevanja trudnoće ovom metodom je 50% a dobijanje željenog spola dostiže procenat od čak 99%.
Šerijatski status ove dvije metode se vraća na propis vještačke oplodnje o kojoj je Kolegij islamskog prava (Kararat ve tevsijat, str. 74-76), između ostalih, donijeo stav da su od svih vrsta i oblika koje postoje u praksi dozvoljena samo dva oblika: prvi – da se uzme sjeme od muža i jajna ćelija od njegove supruge, zatim da se izvrši vještačka oplodnja u labaratoriji, a potom embrio stavi u maternicu supruge (tzv. vanjska vještačaka oplodnja), drugi – da se uzme sjeme od muža i stavi u odgovarajuće mjesto polnog organa njegove supruge (tzv. unutrašnja vještačaka oplodnja).
Nakon izlaganja nemedicinskih i medicinskih metoda određivanja spola djeteta može se konstatovati: da onome ko ima potrebu za izborom spola djeteta da su prve tri nemedicinske, tzv. narodne metode: upotreba odgovarajućih hemijskih tekućina, činjenje polnog akta u određeno vrijeme i dijeta, šerijatski dozvoljene i najbolje za korištenje. A medicinske metode (Ericssonova i Johnsonova) ne treba koristiti osim u nuždi, poput liječenja nasljednih bolesti, uz ispunjavanje šartova gore spomenutih. Ovo je stav Kolegija za islamsko pravo pri Rabiti (19. sjednica, novembar 2007 u Mekki). Ve billahi tevfik.
El-Asr br. 36 (maj/juni 2010)
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/
Da li je dozvoljeno uzimati Kur'an bez abdesta ?
Priredio: Demir ef. Madžović, student Medinskog univerziteta Šejh Musa b. Ahmed el-Hadžavi, rahimehullah, u svom djelu Zadul-mustakni’a, kaže: “I nečistome je zabranjeno doticati Mushaf, obavljati namaz i obavljati tavaf.” Dakle, šejh je objasnio koje je ibadete zabranjeno obavljati kada je osoba neviše
Priredio: Demir ef. Madžović, student Medinskog univerziteta
Šejh Musa b. Ahmed el-Hadžavi, rahimehullah, u svom djelu Zadul-mustakni’a, kaže: “I nečistome je zabranjeno doticati Mushaf, obavljati namaz i obavljati tavaf.” Dakle, šejh je objasnio koje je ibadete zabranjeno obavljati kada je osoba nečista od male nečistoće: “Nečistome je zabranjeno doticati Mushaf”, tj. Kur’an, dakle, nije dozvoljeno doticanje, nošenje niti otvaranje Mushafa, a dokaz tome je vanjsko (spoljašnje) shvatanje, po jednom od dva tumačenja, ajeta: “Dodirnuti ga smiju samo oni koji su čisti” (El-Vaki’a – Događaj, 89).
Prvi dokaz: Iako je tačno je da se citirani ajet odnosi na El-Levhim-Mahfuz, i da se istim pojašnjava da ga ne dotiče niko mimo meleka, čime je Allah, subhanehu ve te’ala, otklonio svaku mogućnost kontakta šejtana sa vahjom (objavom), rekavši: “Kur’an ne donose šejtani, nezamislivo je da to oni čine; oni to nisu kadri” (Eš-Šu’ara – Pjesnici, 210-211), međutim, islamski učenjaci smatraju da se također može odnositi i na Mushaf pa time dokazuju da je nečistome zabranjeno dodirivati Mushaf.
Drugi dokaz: Hadis Amra b. Hazma koji je ummet prihvatio kao dokaz, što jasno potvrđuju islamski učenjaci, poput Hafiza Ibn Abdul-Berra, šejhul-islama Ibn Tejmije, Ibn Kajjima i drugih, rahimehumullah, a to je pismo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, stanovnicima Jemena u kojem stoji: “(…) i da ne dotiče Mushaf osim čist”, a pod ‘’čist’’ misli se ‘’pod abdestom’’ i time se dokazuje uvjetovanje čistoće tj. abdesta radi dodirivanja Mushafa.
Ono što se suprotstavlja prethodnom dokazivanju jeste činjenica da se pod ‘’čistim’’ misli na muslimana kao muslimana, jer je svaki musliman čist, a ne na mušrika (mnogobošca). To mišljenje se, naravno, ne može uzeti i prihvatiti kao validno, jer su oni razumjeli iz govora Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu od Ebu Hurejre u kome stoji: “(…) zaista musliman ne može biti nečist” (Bilježi Buhari, 1./471. i Muslim, 2/292), da se izrazom ‘’nečist’’ misli na kafira (nevjernika) i da se hadisom zabranjuje doticanje Mushafa nevjerniku. Međutim, to se ne može prihvatiti jer se u šerijatu navodi da i musliman može biti nečist, kao što se kaže u ajetu: “I pitaju te o mjesečnom pranju. Reci: ‘To je neprijatnost’, zato ne općite sa ženama za vrijeme mjesečnog pranja, i ne prilazite im dok se ne okupaju. A kada se okupaju, onda im prilazite onako kako vam je Allah odredio. Allah zaista voli one koji se često kaju i voli one koji se mnogo čiste” (El-Bekare, 222).
Također, u hadisu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji prenosi Ummi Seleme, radijallahu anha, stoji: “(…) zatim pospeš vodu na tijelo i time si postala čista.” (Bilježi Muslim, 330; Ebu Davud, 251; Ibn Hibban, 1198)
Stoga, vidjet ćemo da ova dva argumenta jasno dokazuju da čistoća može biti odstranjena sa tijela i da musliman postaje čist tek pošto se opet očisti, i to ukazuje da musliman može biti i jedno i drugo, tj. i čist i nečist. Ova činjenica je jasno naglašena u predaji u kojoj Ebu Hurejre kaže Poslaniku, sallalahu alejhi ve sellem: “(…) a bio sam nečist (…)”. (Bilježe Buhari, 1/471, i Muslim, 2/292)
Na osnovu navedenog postaje jasno da se pod nečistoćom ne podrazumijeva samo velika nečistoća, već može biti i mala, ali isto tako mišljenje onih koji smatraju da se ovome suprotstavlja hadis Ebu Hurejre ne može biti prihvaćeno zato što se u sunnetu jasno povrđuje da musliman može biti i čist i nečist, pa se prema tome hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “…osim čist…”, odnosi na muslimana koji je pod abdestom, a ne suprotno.
Treći dokaz: Hadis koji bilježi imam Malik u Muveti u kojem se prenosi od Sa’da b. Ebi Vekkasa, radijallahu anhu, da je njegov sin učio pred njim Kur’an držeći mushaf ispred sebe. U toku učenja Sa’dov sin se počešao, pa ga je Sa’d upitao: ‘Jesi li dotakao?”, misleći na spolni organ, a on je odgovorio: ‘Da.’ Tada mu je Sa’d rekao: ‘Ustani i abdesti se!'”
Vidimo da hadis jasno ukazuje na to da je u vremenu ashaba, radijallahu anhum, bilo poznato da se Mushaf ne smije dirati bez abdesta na osnovu čega dolazimo do zaključka da su ashabi, radijallahu anhum, i selefi smatrali obaveznim uzimanje abdesta radi doticanja Mushafa.
Neophodno je napomenuti da ovaj stav zastupa većina (džumhur) islamskih učenjaka, među kojima su i četverica imama (El-Mugni, 1/202, Medžmuatul-fetava, 21/266). (op. prev.)
Kratka napomena o hadisu Amra b. Hazma
Spomenuti hadis na početku prenosi imam Malik u Muveti od Amra bin Hazma “(…) i da ne dotiče Mushaf osim čist”, u poglavlju “Obaveznost uzimanja abdesta tokom dodirivanja Mushafa (317)”. Hadis je mursel (tabiin prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne spominjući ashaba) i on spada u vrstu daif (slabog) hadisa, međutim kod drugih je hadis došao merfu (uzdignut – spojen lanac prenosilaca) kao kod Taberanija u Kebir (12/br. 13217), Darukutnija (1/121), Bejhekija (1/88) od Ibn Omera merfu’. Kaže Ibn Hadžer: “Isnad (lanac) nije loš.” Hadis su također vjerodostojnim ocijenili: Ishak b. Rahuja, imam Šafija, Ibn Abdul-Berr, i njime je dokazivao imam Ahmed b. Hanbel. (Pogledati: Telhisul-habir, br. 175, i Nasbur-raje, 1/196)
Također, predaja koja podržava ovo mišljenje, a koju je Darukutni ocijenio vjerodostojnom, jeste predaja od Selmana el-Farisija, radijallahu anhu, u kojoj se spominje da je obavio nuždu pa mu je rečeno: “Abdesti da te upitamo o ajetu iz Kur’ana!”, pa im je odgovorio: “Pitajte, neću ga dodirivati, zaista ga ne dodiruju osim čisti.” (Nasbur-raje, 1/199)
A Allah, subhanehu ve te’ala, najbolje zna!
Korištena literatura:
Šerh Zadul-mustaknia – Kitabut-tahare / Uvaženi šejh Muhammed b. Muhtar Šankiti
Šerhul-mumti’a / Uvaženi šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin, rhm.
————-
Vidi manjePreuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/