Odgovorio mr. Elvedin Pezić u video predavanju ispod.

Transkript:
Allah najbolje zna, džumhur islamskih učenjaka je smatrao da čovjek ipak treba da ispušta glas, toliko da sebe čuje, da ga drugi ne čuju, da nebi uznemiravao druge klanjače. Bilo je učenjaka od kojih je Ibn Tejjemije, malikijski mezheb, itd. koji su kazali dovoljno je dovoljno je da čovjek miče usne da izgovara harfove onako kako treba, da su izgovoreni na mjestu odakle oni izlaze, a nemora sam sebe čuti. U svakom slučaju moj savjet je pošto većina islamskih učenjaka džumhur, smatra da čovjek sam sebe treba čuti, da čovjek kada klanja namaz izgovara harfove da sam sebe čuje. Netreba učiti naglas da nekog drugog uznemiravamo , ali treba izgovarati da sam sebe čuje.

Audio isječak odgovora

Priredio: Sead ef. Jasavić
Ebu Hurejre r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Požurite s dženazom; ako je u pitanju dobra osoba – brže ćete je ponijeti dobru koje je čeka, a ako ne bude takva – brže ćete se otarasiti tog’ zla s vaših ramena!“ (Muttefekun ‘alejh)
Ebu Hurejb rhm., prenosi da je Abdullah b. Omer r.a., rekao sljedeće: „Moj otac mi je ostavio u oporuku sljedeće: Kada me ponesete na tabutu – hodajte hodom izmeðu dva hoda (tj. ni sporo ni brzo), i idi za mnom, jer je čelo dženaze odreðeno za meleke, dok je pozadina ostavljena za Ademovu djecu!“ (Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, br.11275., 2/480.)

Imam Ševkani rhm., kaže: „Džumhur – većina islamskih učenjaka, smatra da je nošenje dženaze bržim hodom mustehabb/lijepo i pohvaljeno djelo, za razliku od imama Ibnu Hazma rhm., koji smatra da je ono vadžib/obavezno. Jedan dio učenjaka smatra da je mustehabb – sredina izmeðu dvoje (tj. sredina izmeðu sporog i brzog hoda), na osnovu riječi Allahovog Poslanika s.a.w.s.: „Budite umjereni u hodu – u toku nošenja dženaze!“ (Musned Ahmed b. Hanbel, br.19657.)“ (Pogledaj: el-Derari el-Mudijjeh, 1/190.)

Imam el-Taberi rhm., kaže: „Peto: Treba brže hoditi u toku nošenja dženaze (k mezaru), shodno riječima Allahova Poslanika s.a.w.s.: „Požurite s dženazom; ako je u pitanju dobra osoba – brže će te je ponijeti dobru koje je čeka, a ako ne bude takva – brže će te se otarasiti tog’ zla s vaših ramena!“ – a ne kako to rade neznalice nosajući dženazu sporo i polako, zastajući s njome s vremena na vrijeme, uz pratnju učenja Kur’ana uz ostale radnje koje nisu dozvoljene – kako to znaju činiti egipćani sa svojim umrlim!

Imam Nesa’i rhm., bilježi: Obavijestio nas je Muhammed b. ‘Abdul-E’ala koji kaže: Pričao nam je Halid koji kaže: Obavijestio nas je ‘Ujejneh b. ‘Abdurrahman b. Junus koji kaže: Pričao mi je moj otac da je prisustvovao dženazi Abdurrahmana b. Semure, kada je pošao Zijad hodijati ispred tabuta, dok su porodica Abdurrahmanova i njegovi robovi bili nasuprot tabuta, idući na svojim petama, govoreći: Polako te, polako te, Allah vam dao svako dobro. Povorka uspori s hodom, ali kada preðosmo jedan dio puta naiðosmo na Ebu Bekreta koji bijaše na svojoj mazgi, koji, kada vidje šta ovi čine, krenu na njih sa svojom mazgom i udari po njima svojim bičem, pa reče: „Nemojte to činiti! Tako mi Onoga koji je počastio lice Ebu Kasima s.a.w.s., znam da smo s Poslanikom s.a.w.s., blago žurili s dženazom – pa ga narod posluša!“ (Sunen Nesa’i, br.1912.. Šejh Albani rhm., kaže da je ovaj hadis sahih.) (Kod Ibnu Hibbana rhm., stoji dodatak: „Narod požuri s dženazom, a s njima i Zijad požuri!“ (Pogledaj: Sahih Ibnu Hibban, br.3043.; op.prev.))

Ebu Madžide prenosi od Ibnu Mes’uda r.a.: „Upitali smo Poslanika s.a.w.s., o brzini hoda u toku nošenja dženaze, pa je rekao: Blaže od trčanja; ako bude dobra osoba – brže će doći do dobra koje je čeka, a ako nije takva – neka su daleko od nas džehenemlije!“ (Ebu Davud, br.3184.; Sunen Tirmizi, br.1011.)

Ebu Omer rhm., kaže: „Ono na čemu je džema’at uleme jeste da će se žuriti u hodu u toku nošenja dženaze, i to malo brže od normalnog hoda, i brži hod im je draži od sporog hoda, dok je mekruh/pokuðeno ići toliko brzo da slabiji i stariji ljudi koji prate dženazu – da je ne mogu stići!“ Ibrahim el-Neha’i rhm., kaže: „Usporite malo s dženazom, ali ne onoliko kako to čine Jevreji i kršćani!“ Neki su shvatili da se navedeni hadis odnosi na žurenje sa ukopom mejta a ne na žurenje u hodu – što nije tačno, a Allah tevfik daje!“ (Pogledaj: Tefsirul-Taberi, 4/288.)

Imam Muslim rhm., bilježi: ‘Ata rhm., kaže: „Prisustvovali smo zajedno s Ibnu Abbasom r.a., Mejmuninoj r.a., dženazi – žena Muhammeda s.a.w.s., u Serfu nadomak Mekke, kada Ibnu Abbas r.a., reče: Ovo je Poslanikova s.a.w.s., žena, pa kada podignete njen tabut nemojte ga drmati i nemojte tresti, budite blagi…“ (Sahihu Muslim, br.1465., 2/1086.)

Imam Nevevi rhm., u komentaru ovog hadisa, u djelu „el-Hulasa“, kaže: „Nemojte ga drmati i nemojte tresti – zbog žurbe i brzog hoda u toku nošenja; budite blagi – zbog toga što se plašio naduvavanja i pucanja mejta.“ (Pogledaj: Nasbul-Rajeh, 2/210.)

Imam Malik rhm., prenosi od Nafi’a a on od Ebu Hurejre r.a.: „Požurite s dženazama; ili je u pitanju dobro kojem ih nosite, ili zlo kojeg će te se brzo otarasiti sa svojih ramena!“ (Muvetta’ od imama Malika, rivajet Muhammeda b. el-Hasena, br.305.)

Muhammed el-Šejbani rhm., kaže: „Na ovoj predaji se temelji propis žurenja u toku nošenja dženaze, što nam je draže od sporog hodanja s njom, i na ovome je imam Ebu Hanife rhm.“

Šejh Tekijjuddin el-Nedevi, muhakkik ovog djela kaže: „U pitanju je umjerena brzina, koja ne vodi trčanju, shodno predaji koju bilježi imam Ebu Davud i imam Tirmizi rhm., od Ibnu Mes’uda r.a., u kojoj stoji: „Upitali smo Poslanika s.a.w.s., o brzini hoda u toku nošenja dženaze, pa je rekao: Blaže od trčanja; ako bude dobra osoba – brže će doći do dobra koje je čeka, a ako nije takva – neka su daleko od nas džehenemlije!“, kao i drugoj predaji koju bilježi imam Ebu Davud i imam Hakim rhm., od Ebu Bekreta r.a., koji kaže: „Nemojte to činiti! Tako mi Onoga koji je počastio lice Ebu Kasima s.a.w.s., znam da smo s Poslanikom s.a.w.s., blago žurili s dženazom – pa ga narod posluša!“ Imam Ibnu Madždže i Kasim b. Asbeg bilježe od Ebu Musa’a r.a., sljedeću predaju: „Budite umjereni u hodu u toku nošenja dženaze!“ Imam Bejheki rhm., bilježi ovu predaju, za kojom stoji dodatak: „Kada krenete s mojom dženazom – požurite u hodu!“ – pa kaže: „Ovo nam ukazuje na to da je mekruh mnogo žuriti – trčati.“ (Pogledaj: el-Muvetta’ od imama Malika, rivajet Muhammeda b. el-Hasena, 2/90.)

Imam el-‘Ajni el-hanefi rhm., kaže: „Ovaj hadis nam ukazuje i na to da je lijepo požuriti s ukopom mejta ali nakon tačnog ustanovljenja nastupa smrti jer ima bolesnika čija smrt nije baš jasna, i primjetna je tek nakon prolaska izvjesnog vremena. Od Ibnu Bezize rhm., se bilježi da ne treba žuriti s ukopom mejta sve dok ne proðe jedan dan i noć, kako bi se sigurno ustanovila smrt mejta. Ovaj hadis nas tkð. upozorava i na to da se ne treba družiti s pokvarenjacima i lošim osobama (pa makar i mrtve bile!).“ (Pogledaj: ‘Umdetul-Kari, 8/114.)

Imam ‘Ala’uddin Ebul-Hasen ‘Ali b. Sulejman el-Merdavi el-hanbeli rhm., kaže: „Mekruh/pokuðeno je ostaviti mejta samog, već ako umre u akšamsko-jacijskom vaktu prenoćiće s njime njegova familija: Faide: 1. Imam el-Adžurri rhm., u vezi osobe koja preseli u akšamsko-jacijskom vaktu, kaže: „Mekruh je ostaviti mejta sama u kući; sa njime će prenoćiti njegova familija.“ Nema smetnje da se poljubi mejt ili da se gleda u njega pa makar i nakon zamotavanja u ćefine. Ovog je stava imam Ahmed rhm..“ (Pogledaj: el-Insaf, 2/468.)

Imam Taberani rhm., bilježi od Ibnu Omera r.a., da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Ko umre izjutra – neka prespava kajlulu u svome grobu (poslije podne), a ko umre u akšamsko-jacijskom vaktu – neka zanoći u svome grobu.“ (el-Mu’udžem el-Kebir, br.13551., 12/421.. Šejh Albani rhm., ovaj hadis ocjenjuje da’ifom – slabim. Pogledaj: el-Džami’ el-Sagir ve Zijadetuh, br.12619., 1/1262.)

Imam Ibnu Kudame el-Makdisi el-hanbeli rhm., kaže: „Poglavlje: Mustehbb je požuriti s ukopom mejta onda kada se sigurno ustanovi njegova smrt, jer je to bolje za njega i sigurnije od propadanja i mjenjanja. Imam Ahmed rhm., kaže: „Požuriti s ukopom mejta je vid poštovanja prema njemu.“Imam Ebu Davud rhm., bilježi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Nema potrebe da se tijelo umrlog muslimana zadržava með’ njegovom familijom!“ (Sunen Ebu Davud, br.3159.; Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.6412.. Šejh Albani rhm., ovaj hadis ocjenjuje da’ifom-slabim. Pogledaj: el-Džami’ el-Sagir ve Zijadetuh, br.4908., 1/491.) Nema smetnje da se sačeka s ukopom mejta dok se ne sakupi džemat nadajući se nečijoj „makbul-dovi“ za njega, ako nema bojazni po samog mejta i ako se time ne otežava svijetu. Ovog je stava imam Ahmed rhm..“ (Pogledaj: el-Mugni, 2/312.)

Imam Ibnu ‘Abdul-Berr el-maliki rhm., kaže: „Ovo je i po meni mustehabb (tj. žurba s mejtom), ali sve ima i svoje kako, i ovo pitanje je lahko, inša’allah. Neki su hadis: „Požurite s dženazom“ – protumačili sa brzinom i žurbom pri ukopavanju mejta, nakon što se utvrdi nastup njegove smrti, shodno hadisu Poslanika s.a.w.s., u kojem stoji: „…požurite s njime, jer nema potrebe da se tijelo umrlog muslimana zadržava með’ njegovom familijom!“ (Sunen Ebu Davud, br.3159.; Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.6412.. Šejh Albani rhm., ovaj hadis ocjenjuje da’ifom-slabim. Pogledaj: el-Džami’ el-Sagir ve Zijadetuh, br.4908., 1/491.)

Od Alije r.a., se bilježi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „O Alija, tri se stvari ne ostavljaju za kasnije: namaz – kada nastupi, dženaza – kada bude prisutna i udovica – kada se naðe odgovarajuća osoba za nju.“ (Sunen Tirmizi, br.1075.; Musned Ahmed b. Hanbel, br.828.. Šejh Albani i šejh Šu’ajb Arnaut ovaj hadis ocjenjuju da’ifom-slabim.)

Ebu Omer rhm., kaže: „Poslanikove s.a.w.s., riječi: „Požurite s dženazom; ako je u pitanju dobra osoba – brže ćete je ponijeti dobru koje je čeka, a ako ne bude takva – brže ćete se otarasiti tog’ zla s vaših ramena!“ (Muttefekun ‘alejh) – ukazuju samo na način hodanja prilikom nošenja mejta a ne i na brzinu njegova ukopa! Na ovo nas upućuje vanjsko značenje hadisa, mada sve što sadrži i izvjesna nutarnja značenja može se uzeti u obzir prilikom tumačenja.“ (Pogledaj: el-Istizkar, 3/123.)

Imam el-Kari rhm., u svom djelu „el-Mevdu’at“, kaže: „Odgaðanje ukopa mejta se može opravdati i iščekivanjem okupljanja muslimana radi namaza i sevaba praćenja dženaze pogotovo kada su vreli dani u pitanju. Od Abdullaha b. Mes’uda r.a., se bilježi da je rekao: „Ono što muslimani vide i smatraju lijepim i dobrim – ono je i kod Allaha lijepo i dobro, a ono što oni vide i smatraju lošim – ono je i kod Allaha loše!“ (Musned Ahmed, br.3600., 1/379.; Mustedrek, br.4465.; Musned Tajalisi, br.246.; el-Mu’udžem el-Kebir, br.8583.; el-Mu’udžem el-Evsat, br.3602.; Musned el-Bezzar, br.1816.. Šejh Albani rhm., za ovaj hadis kaže da je: hasen mevkuf. Pogledaj njegov tahridž na „Šerhul-‘Akideh el-Tahavijjeh“, br.530.).“ (Pogledaj: Kešful-Hafa’, br.504., 1/190.)

Šejh Albani rhm., kaže: „Požurite s dženazom; ako je u pitanju dobra osoba – brže ćete je ponijeti dobru koje je čeka, a ako ne bude takva – brže ćete se otarasiti tog’ zla s vaših ramena!“ (Muttefekun ‘alejh) – vanjsko značenje ovog hadisa nam ukazuje na to da je u pitanju obaveza/vadžib žurenja prilikom nošenja mejta, na čemu je bio i imam Ibnu Hazm rhm., jer ne nailazimo na dokaz koji bi nam sugerirao da se radi samo o pohvaljenom djelu, tako da smo stali kod vanjskog teksta hadisa „Požurite s dženazom!“.“ (Pogledaj: Telhisu Ahkamil-Džena’iz, 1/39.)

Hafiz Ibnul-Kajjim rhm., kaže: „Poslanik s.a.w.s., je nareðivao da se bržim korakom nosi dženaza, tako da bi ashabi blago i potrkivali s njom, a što se tiče današnjeg mravljeg hoda od strane ljudi – stopu po stopu – to je mekruh bid’at/pokuðena novotarija, koja je u suprotnosti sa sunnetom, i koja u sebi sadrži jedan vid poistovjećivanja sa ehlu-kitabijama i jevrejima.“ (Pogledaj: Zadul-Me’ad, 1/498.)

Imam Nevevi rhm., kaže: „Riječi Poslanika s.a.w.s.: „Požurite s dženazom!“ – nam nareðuju žurbu u hodu prilikom nošenja dženaze zbog mudrosti koju je Poslanik s.a.w.s., u istom hadisu pojasnio, ali pobornici šafijskog mezheba kao i ostali smatraju da je žurba u hodu prilikom nošenja dženaze samo mustehabb/pohvaljena stvar, ako ne vodi tresanju i pucanju mejta tj. uslov bržeg nošenja mejta je ako neće dovesti do napuhivanja i pucanja mejta i sl.. Nošenje dženaze je farzi-kifaje… Neki su mišljenja da se „Požurite s dženazom!“ – odnosi na opremanje i ukop mejta odmah nakon utvrðivanja njegove smrti – što je netačno i neispravno, što nam potvrðuje krajnji dio hadisa: „…a ako ne bude takva – brže ćete se otarasiti tog’ zla s vaših ramena!““ (Pogledaj: Šerhul-Nevevi ‘alel-Muslim, 7/13.)

„Stalna komisija za fetve“, u Kraljevini Saudijskoj Arabiji, kaže: „…nije dozvoljeno okašnjavati s ukopom mejta izuzev koliko je potrebno radi njegova opremanja i gasuljenja ili radi iščekivanja okupljanja njegovih bližnjih ili pak komšija – ako se to adetski ne smatra mnogo dugim, shodno hadisu Poslanika s.a.w.s.: „Požurite s dženazom!“…“ (Br. fetve: 9024.; fetvu potpisali: šejh Abdullah b. Ku’ud, šejh Abdurrezzak ‘Afifi, šejh Abdul-Aziz b. Baz.)

Prvi put objavljeno: četvrtak, 25 Listopad 2007 10:46

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Priredio: Sead ef. Jasavić
Hafiz Ibnul-Kajjim rhm., na drugom mjestu kaže: “Ko bude pokušao spojiti izmeðu sunneta Poslanika s.a.w.s., po pitanju kaburova/grobova, onoga što je naredio, onoga što je zabranio, onoga na čemu su bili njegovi ashabi i izmeðu onoga na čemu je većina ljudi danas – primjetiće veliku kontrast i suprotnost izmeðu to dvoje tj. jedno se s drugim u mnogo čemu ne poklapa!
Poslanik s.a.w.s., je zabranio da se klanja namaz prema grobovima dok puno ljudi to danas radi. Poslanik s.a.w.s., je zabranio da se od grobova prave džamije dok danas ima ljudi koji od grobova prave džamije nazivajući ih mešahidima/turbetima, a koji imaju funkciju džamija/Božijih kuća!? Poslanik s.a.w.s., je zabranio da se na njima pale svijeće/svjetla, dok danas puno ljudi ostavlja zasebne vakufe u svrhu paljenja svijeća i kandilja na odreðenim grobovima!

Poslanik s.a.w.s., je zabranio da od grobova pravimo praznike ili neke obrede ili da se na njima okupljamo i naredio nam je da graðevine nad grobovima rušimo kako nam to prenosi imam Muslim od Ebul-Hejjadža el-Esedija rhm., kojem je Alija b. Ebi Talib r.a., rekao: “Hoćeš li da te uputim na ono na šta me je uputio Allahov Poslanik s.a.w.s.: Ne ostavi kipa a da ga ne oštetiš niti visoko-izdignutog kabura a da ga ne spustiš!” (Muslim)

Imam Muslim bilježi i predaju od Sumame b. Šefijja koji kaže: “Bili smo sa Fedalom b. Ubejdom u zemlju rimljana/bizantinaca, na Rodosu, gdje nam je umro jedan saputnik, pa je Fedale r.a., naredio da ga ukopamo, nakon čega mu poravnja grob, pa reče: “čuo sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., kako nareðuje da se grob poravnja!”

Ljudi iz današnjeg vakta kontriraju ovim dvjema predajama praveći od grobova kuće, stavljajući kupole nad njima!

Poslanik s.a.w.s., je zabranio zidanje i gradnju nad kaburovima, kako to bilježi imam Muslim u svome Sahihu od Džabira r.a.: “Poslanik s.a.w.s., je zabranio zidanje i gradnju na grobovima, kao i sjedenje na njima!”

Poslanik s.a.w.s., je zabranio pisanje po grobovima kako to bilježe imam Ebu Davud i Tirmizi u svojim Sunenima od Džabira r.a.: “Poslanik s.a.w.s., je zabranio zidanje na grobovima i pisanje po njima!” Ljudi današnjeg vakta postavljaju zasebne ploče po kojima ispisuju Kur’anske ajete i ostalo!

Poslanik s.a.w.s., je zabranio da se donosi naknadna zemlja na kabur kako to bilježi imam Ebu Davud od Džabira r.a.: “Poslanik s.a.w.s., je zabranio da se zida na grobovima, da se piše na njima i da se naknadno zemlja stavlja na njih!” Ljudi današnjeg vakta mimo zemlje donose i opeku i kamenje i cigle…

Oni koji precjenjuju i veličaju grobove, koji od grobova prave praznike i nad njima pale svijeće i kandilje, praveći od njih džamije i mesdžide, stavljajući nad njih kupole – sa svim tim krše Poslanikove s.a.w.s., naredbe, suprostavljaju mu se u onome s čime je došao! Najgore od svega jeste kada se od grobova naprave džamije paleći kandilje i svijeće nad njima što spada u velike grijehe!

Fakihi hanbelijske pravne škole kao i ostali smatraju takvo postupanje haramom! Ebu Muhammed el-Makdisi rhm., kaže: Da je dozvoljeno paliti svijeće i kandilje po grobovima ne bi Poslanik s.a.w.s., prokleo onoga koji to čini! U tome je gubljenje imetka bez ikakve faide i koristi, a i veličanje grobova na taj način sliči veličanju kipova od strane idolopoklonika!

Kaže: Nije dozvoljeno od grobova praviti džamije shodno prethodno spomenutom hadisu, a i zbog toga što je Poslanik s.a.w.s., rekao: “Neka je Allahovo prokletstvo nad jevrejima; od grobova svojih poslanika su napravili mesdžide/bogomolje – upozoravajući nas na to što oni rade!” (Muttefekun ‘alejh)

Ajša r.a., je rekla: “Poslanikov s.a.w.s., kabur nije bio izdignut kako se od njega ne bi napravila džamija!”

Obavljanje namaza kod grobova sliči veličanju, klanjanju i obožavanju kipova od strane idolopoklonika. Već ranije smo spominjali da je širk obožavanja kipova nastao od veličanja mrtvaca i grobova praveći slike po osnovu njihova lika, trljajući se o njih i moleći se pored njih!” (Pogledaj: Igasetul-Lehfan, 1/196-197.)

Imam Ibnu Kudame el-Hanbeli rhm., kaže: “Kada se završi s ukopom mejta, grob će mu se izdignuti za jedan pedalj od zemlje, kako bi se znalo da je na tom mjestu grob, te da bi se sačuvao od svega lošeg, a i kako bi se proučila dova za mejta. Imam el-Sadži rhm., prenosi od Džabira r.a.: “Da je Poslanikov s.a.w.s., grob bio uzdignut za jedan pedalj od zemlje.” (Imam Šafija, Bejheki, Ibnu Hibban) Kasim b. Muhammed rhm., kaže: Rekao sam Ajši r.a.: Majko, otkrij mi da vidim Poslanikov s.a.w.s., kabur, kao i kaburove Ebu Bekra r.a. i Omera – pa mi je otkrila tri groba, neizdignuta mnogo niti sa zemljom poravnata, i kamenom ograðen! (Ebu Davud, br.3220.)

Nije lijepo visoko izdizati grob iznad zemlje njegove; ovo je naznačio imam Ahmed rhm.. On bilježi od Ukbe b. Amira r.a., da je rekao: “Na grob se neće stavljati zemlja izuzev one koja je pretekla nakon stavljanja mejta u kabur.”

Imam Hallal rhm., bilježi od Džabira r.a.: “Da je Poslanik s.a.w.s., zabranio da se na grob nanosi nova zemlja mimo one koja je izašla zbog ukopa mejta!”

Nije lijepo izdizati kabur preko normale shodno riječima Allahovog Poslanika s.a.w.s., koji kaže: “Ne ostavi kipa a da ga ne oštetiš, niti visoko-uzdignutog groba (mušrif), a da ga ne spustiš!” (Muslim, ebu Davud)

Riječ “kabrun mušrifun” znači: visoko izdignut grob, zbog toga što nam imam Kasim rhm., opisujući kabur Poslanika s.a.w.s., Ebu Bekra i Omera r.a., kaže: “…pa mi je otkrila tri groba, neizdignuta mnogo, niti sa zemljom poravnata!”

Lijepo je poprskati kabur vodom kako bi se zemlja nad kaburom malo stegla. Ebu Rafi’ rhm., kaže: “Poslanik s.a.w.s., je ukopao Sa’ada r.a., nakon čega mu je kabur poprskao vodom.” (Ibnu Madždžeh) Od Džabira r.a., se prenosi da mu je Poslanik s.a.w.s., poprskao kabur vodom. Obije predaje bilježi imam Hallal rhm..

Poglavlje: Nije strašno obilježiti kabur kamenom ili drvetom. Imam Ahmed rhm., kaže: “čovjek može obilježiti kabur nečim posebnim; Poslanik s.a.w.s., je obilježio kabur ashaba Osmana b. Maz’una r.a.. Imam Ebu Davud rhm., prenosi od el-Matleba: “Kada je umro Osman b. Maz’un, bio je ukopan, a nakon ukopa Poslanik s.a.w.s., je naredio jednom čovjeku da mu donese kamen. čovjek ne moga sam donijeti kamen pa mu Poslanik s.a.w.s., priðe i pomoga, pa ga pobode više glave Osmanove r.a., kada reče: “Obilježavam ovim kabur moga brata, kako bi se oko njega kopala njegova familija!” Ibnu Madždže rhm., bilježi ovu predaju od Poslanika s.a.w.s., preko Enesa r.a..

Poglavlje: “Tesnim” – izdizanje kabura nad zemljom za jedan pedalj, je bolje i vrijednije od “testiha” – njegova poravnjanja sa zemljom. Ovog su stava imam Malik, imam Ebu Hanife i imam Sevri rhm.. Imam Šafija rhm., kaže: “Testih” – poravnjanje sa zemljom je vrijednije od “tesnima” – njegova izdizanja za jedan pedalj. Poslanik s.a.w.s., je kabur svoga sina Ibrahima poravnjao sa zemljom., a od Kasima rhm., se bilježi: “Vidio sam Poslanikov s.a.w.s., kabur, i kabur Ebu Bekra i Omera r.a., bili su poravnjani sa zemljom (musettaha).”

Mi svoj stav potkrijepljujemo riječima Sufjana el-Temmara rhm., koji kaže: “Vidio sam Poslanikov s.a.w.s., kabur; bio je malo izdignut (musennem).” (Buhari, Bejheki) Naš hadis je potvrðeniji i ispravniji od njihovog hadisa, pa je zbog toga i preče po njemu postupati.” (Pogledaj: el-Mugni, 2/379.)

U djelu “Šerhu Muntehel-Iradat”, 1/370., stoji: “Ko bude ukopan u darul-harbu (nevjerničko-ratnoj zemlji), ako se ne bude mogao prebaciti u darul-islam (muslimansku zemlju) – za takvog je “testih” – ravnjanje i skrivanje groba bolje od “tesnima” i njegova uzdizanja zbog bojazni da to tijelo kasnije ne bude izvaðeno i mrcvareno… Mustehabb je rodbinu ukopavati na jednom mjestu shodno hadisu obilježavanja kabura od Osmana b. Maz’una r.a., što će nam kasnije olakšati i njihovu posjetu.” (Pogledaj: el-Revd el-Murbi’, 1/187.)

U poznatom hanbelijskom fikhskom djelu “el-Insaf”, 2/548., stoji sljedeće: “Dozvoljeno je obilježiti kabur kamenom ili drvetom ili nečim sličnim. Ovo su riječi imama Ahmed rhm.. Takoðer je rekao da je takvo postupanje mustehabb i lijepo i dozvoljeno je pobosti ploču/levhu nad kaburom. To prenosi el-Mejmuni rhm.. El-Mervezi rhm., bilježi: Takvo djelo je mekruh. El-Esrem rhm., kaže: Ništa nisam čuo od imama Ahmeda rhm., po ovom pitanju.”

Hafiz Ibnu Hadžer el-Askelani rhm., kaže: “Na osnovu predaje od Sufjan el-Temmara, starijeg tabi’i-tabi’ina, uzima se da je “tesnim kabura” – njegovo izdizanje u visini pedlja, vrijednije i bolje od njegova ravnjanja sa zemljom – “testih”. Ovog stava su imam Ebu Hanife, Malik, Ahmed, el-Muzeni, veliki broj šafija, dok imam el-Kadi el-Husejn rhm., smatra da su sve šafije ovog stava i da su samo neki od starijih šafija smatrali da je zaravnjanje kabura vrijednije od njegova izdizanja (testih), kako je to naznačio imam Šafija rhm.. Ovog je stava i imam Maverdi rhm., i ostali. Imam el-Bejheki rhm., smatra da riječi Sufjana Temmara ne mogu poslužiti za dokaz efdalijjeta tesnima, jer se može reći da poslanikov s.a.w.s., kabur s prva vakta nije bio izdignut za pedalj (musennem), te da je to kasnije nastalo… Sve u svemu razilaženje meðu ulemom je samo u tome šta je vrijednije i bolje, a ne šta je dozvoljeno. Imam el-Muzeni rhm., smatra da je tesnim vrijedniji, što podržava i imam Ibnu Kudame rhm…. (Pogledaj: Fethul-Bari, 3/257.)

Imam el-Nevevi rhm., kaže: “Sunnet je da se kabur ne odiže mnogo od zemlje; biće u visini pedlja i poravnjat. Ovog je mezheba imam Šafija rhm., i onih koji se slažu sa njime u ovome. Imam el-Kadi el-‘Ijad rhm., prenosi da je većina uleme na stanovištu da je “tesnim” kabura vrijedniji i bolji od “testiha”, na čemu je imam Malik rhm..” (Pogledaj: Šerhul-Nevevi ‘alel-Muslim, 7/36.)

Imam Tirmizi rhm., nakon spominjanja Džabirovog r.a., hadisa: “Poslanik s.a.w.s., je zabranio da se dižu graðevine nad kaburovima i da se piše po njima i da se gaze” – kaže: “Ovaj hadis je hasen sahih, i na nekoliko načina se prenosi od Džabira r.a.. Jedan dio učenjaka poput Hasana el-Basrije rhm., je dozvoljavao da se kaburovi ograde ilovačom (tatjinul-kubur), što je i imam Šafija rhm. smatrao dozvoljenim.” (Sunen Tirmizi, br.1052.)

Imam el-Kasani rhm., kaže: “Dužina “tesnima” kabura je njegovo izdizanje od zemlje u visini pedlja ili malo više od toga. Mekruh je izdizati zidove nad kaburom, dok je imam Ebu Hanife rhm., smatrao zabranjenim gradnju nad kaburom!” (Beda’i’ul-Feva’id, 2/61.)

U djelu “Merakijel-Felah”, 1/233., stoji: “Može se činiti “tatjin” kaburu – ograðivanje ilovačom, a u djelu “el-Gajjasija” stoji: Na tome je fetva hanefijskog mezheba. Može se takoðer i nešto ispisati na kamenu od kabura kako se ne bi zagubio trag od umrlog a i kako mu kabur ne bi bio omalovažavan. Od imama Ebu Jusufa rhm., se bilježi da je smatrao mekruhom pisanje po kaburu. Ako su se kaburovi pokvarili mogu se naknadno popravljati jer se bilježi da je Poslanik s.a.w.s., prošao pored groba od svoga sina Ibrahima, gdje je prišao i popravio kamen na njegovom kaburu, rekavši: “Ko radi neko djelo neka ga i kompletira!”

U djelu “Hašijetul-Tahavi ‘alel-Meraki”, 2/611., stoji: “Hadis koji spominje zabranu pisanja po kaburovima – on je osnova po ovom pitanju ali autor djela “el-Muhit” kaže: Ako se bude u potrebi za pisanjem kako se ne bi zagubio neki trag ili kako se ne bi dotični kabur omalovažavao – onda je dozvoljeno, a što se tiče pisanja po kaburovima bez nekog posebnog razloga – to nije dozvoljeno!”

Imam Ebul-‘Ala’ el-Mubarekfuri rhm., kaže: “Mustehabb je uzdići kabur iznad zemlje u visini pedlja, a mekruh je sve iznad toga i mustehabb ga je srušiti!” (Pogledaj: Tuhfetul-Ahvezi, 4/128.)

Na drugom mjestu, imam Ebul-‘Ala’ el-Mubarekfuri rhm., u komentaru riječi: “Poslanik s.a.w.s., je zabranio da se piše po kaburovima” – kaže: Ebul-Tajjib el-Senedi, komentator Sunena Tirmizije, kaže: Ova zabrana je općenita i obuhvata svako pisanje po kaburovima poput pisanja imena umrlog i datuma njegove smrti ili ispisivanje kur’anskih ajeta ili Allahovih dž.š., imena itd., radi teberruka – a zbog mogućnosti padanja istog na zemlju i njegova izlaganja gaženju.

Imam Hakim rhm., nakon navoðenja ovog hadisa u Mustedreku, kaže: Hadis je sahih ali se nije postupalo po njemu. Imami muslimana sa istoka i sa zapada su ispisivali kaburove, i tu praksu su potonji uzimali od prvih.

Imam Zehebi rhm., je odgovorio u Muhtesaru na ovaj stav imama Hakima rhm., time da je ta praksa ipak novotarija i da do spomenutih ljudi nije stigao hadis koji zabranjuje takvo postupanje.

Imam Ševkani rhm., u Nejlul-Evtaru, 4/133., kaže: Ovaj hadis nas upućuje na zabranjenost pisanja po kaburovima i svojom vanjštinom nas ne upućuje na razlikovanje izmeðu pisanja imena umrlog na kaburu ili nečeg drugog.

Hadevijje su izuzele ispisivanje imena umrlog iz opće zabrane pisanja po kaburovima i dozvolile su to ali ne radi ukrašavanja i to analogno Poslanikovom s.a.w.s., postavljanju kamena nad kaburom Osmana b. Maz’una r.a., što smo spominjali prije, što će se smatrati užim pojašnjenjem datog propisa putem kijasa/analogije, što je i stav džumhura/većine uleme, i to se neće smatrati kontriranjem analogije tekstu objave, kako je to spoemenuto u djelu “Dav’un-Nehar”. Može se raspravljati o ispravnosti ovakve analogije.” (Pogledaj: Tuhfetul-Ahvezi, 4/133.)

Imam Ebu Ishak el-Širazi rhm., kaže: “Neće se dodavati nova zemlja na onu što je pretekla nakon ukopa mejta a ako se to učini – nije strašno. Grob će se izdići nad zemljom u visini pedlja na osnovu predaje od Kasim b. Muhammeda rhm., koji kaže: “Ušao sam kod Ajše r.a., pa rekoh: Pokaži mi grobove od Poslanika s.a.w.s., Ebu Bekra i Omera r.a. – pa mi ih otkri; ne bijahu izdignuti niti sa zemljom poravnati.” Grob će se izravnjati i po njemu će se staviti kamenje, jer je Poslanik s.a.w.s., izravnjao kabur svoga sina Ibrahima, i po njemu je stavio sitno kamenje…

Mustehabb je da se iznad glave umrlog stavi neko obilježje od kamena ili nečeg drugog jer je Poslanik s.a.w.s., ukopao Osman b. Maz’una r.a., i više glave mu je pobo’o kamen, a tako će se i lakše prepoznati kako bi se nekada posjetio. Mekruh je zidati graðevinu nad grobom, i sjediti na grobu i pisati po njemu, shodno predaji od Džabira r.a.: “Poslanik s.a.w.s., je zabranio da se zida graðevina nad grobom, da se sjedi na njemu i da se piše po njemu!” Sve navedeno spada u pojam zineta i ukrašavanja!” (Pogledaj: el-Muhezzeb, 1/251.)

Hafiz Ibnul-Kajjim rhm., kaže: “Nije od sunneta Allahova Poslanika s.a.w.s., uzdizanje i gradnja nad kaburovima niti kamenom, niti ciglom i opekom, niti izdizanje zidova, niti gradnja kupola nad njima; sve navedeno je bid’at-novotarija, koja je zabranjena zbog toga što je u suprotnosti sa sunnetom Allahovog Poslanika s.a.w.s.! On s.a.w.s., je poslao Aliju r.a., u Jemen, naredivši mu, izmeðu ostalog, i sljedeće: “Ne proði pored kipa a da ga ne oštetiš, niti pored izdignutog groba a da ga ne spustiš na zemlju!” (Muslim, Ebu Davud)

Dakle, sunnet Allahovog Poslanika s.a.w.s., je bio spuštanje na zemlju visoko izdignutih grobova (turbeta, mauzoleja), kao i zabrana zidanja i gradnje nad njima, kao i pisanja! Grobovi njegovih ashaba nisu bili visoko izdignuti niti sa zemljom sravnjeni, a takvim je i njegov kabur bio, kao i kabur Ebu Bekra i Omera r.a.! Poslanikov s.a.w.s., kabur je bio izdignut za jedan pedalj, i ograðen i prekriven sitnim kamenjem; na njemu nije bilo graðevine niti zidova, a isti je slučaj i sa kaburom Ebu Bekra i Omera r.a.. Poslanik s.a.w.s., bi obilježavao kabur, kome je htio, većim kamenom.

Poslanik s.a.w.s., je zabranio da se od grobova prave džamije, i da se nad grobovima pale svijeće i kandilji, i zabrana ovih stvari je bila toliko žestoka da je On, s.a.w.s., prokleo onoga ko to radi. Zabranio je klanjati namaz spram kaburova, i ummetu je zabranio da od njegovog groba prave praznikovanje. Poslanik s.a.w.s., je prokleo žene koje posjećuju grobove.

Od sunneta Poslanika s.a.w.s., je da se poštuju kaburovi u smislu da se ne gazi po njima, da se ne sjeda na njih, da se ne naslanjamo o njih, a zabranio nam je poštivanje kaburova u smislu da se od njih prave džamije i bogomolje klanjajući namaz prema njima ili iz njih, praveći od njih praznike i kipove!” (Pogledaj: Zadul-Me’ad, 1/505.)

Hafiz Ibnul-Kajjim rhm., kaže: „Veliki broj pripadnika selefa je tvrdio da su ovi ljudi bili dobri ljudi i pobožnjaci iz nuhovog a.s., naroda, ali kada su pomrli kasnije generacije ljudi napraviše kult od njihovih grobova nakon čega isklesaše kipove po njihovom liku, nakon čega ih polahko počeše obožavati!

Ovi ljudi su spojili izmeðu dvije fitne – fitne grobova i fitne kipova, i to su dvije fitne na koje je Poslanik s.a.w.s., skrenuo pažnju, u hadisu kojeg prenosi Ajša r.a., da je Ummu Seleme r.a, spomenula Poslaniku s.a.w.s., crkvu koju je vidjela u Abesiniji, koja se zvala „Marija“, pa mu je ispričala šta je sve u njoj vidjela od slika i ostalog. Poslanik s.a.w.s., joj reče: „To su ljudi, koji, kada bi im umro neki pobožnjak ili dobri čovjek, bi napravili od njegovog groba bogomolju koju bi oslikali slikama; to su najgora stvorenja kod Allaha dž.š.!“ (Buhari, br.424.)

Iz svega navedenog se da primjetiti da je glavni faktor i razlog obožavanja Vedda, Suva’a, Jegusa, Je’uka i Nesra (sura Nuh), bio veličanje njihovih grobova, koji su kasnije obilježeni kipovima koje su ljudi počeli obožavati, kako nam je na to ukazao Poslanik s.a.w.s.. Ovaj razlog je taj zbog kojeg je Zakonodavac zabranio da se džamije/mesdžidi, prave nad grobovima ljudi, zbog toga što su baš grobovi ti koji su brojne narode odveli u veliko idolopoklonstvo (širk ekber), ili možda u neke niže vrste širka. Duše su bile sklone tome da počine širk preko kipova odreðenih ljudi – pobožnjaka, ili preko kipova za koje su tvrdili da su obilježja svemirskih tijela itd..

Širk koji se čini putem groba nekog čovjeka – za kojeg se smatra da je dobar – je bliži dušama ljudi nego li širk putem drveta, kamena i sl., stoga ćemo naći da su idolopoklonici/mušrici, kod takvih grobova ponizni, skrušeni i u ibadetu su prema njima punim svojim srcem gdje inače nisu takvi onda kada se nalaze u Allahovim kućama, ili su eventualno u vaktu sehura. Ima ih i koji im sedždu čine, dok se većina njih nada berićetu namaza i dove kod kaburova više nego li berićetu namazu i dove u džamiji.

Zbog štete ovog tipa Poslanik s.a.w.s., u korijenu siječe ovo stablo, apsolutno nam zabranjujući da čak i namaz obavljamo na grobljima, pa makar i neimao klanjač za cilj svoga namaza berićetnost nekog mjesta, kao što se ima za cilj berićetnost džamija, a isto tako nam je Poslanik s.a.w.s., zabranio i da klanjamo namaz u trenutku izlaska sunca ili njegova zalaska jer su to vremena kada se mušrici klanjaju Suncu, pa je zato Poslanik s.a.w.s., zabranio svom ummetu da klanja tada, i ako jedan namazlija nema za cilj ono što ima izvjestan mušrik za cilj – a sve kao mjera preventive!“ (Pogledaj: Igasetul-Lehfan, 1/185.)

Imam el-Kurtubi rhm., u svom djelu “el-Tezkira”, 1/98., kaže: “Naša ‘ulema smatra propisanim da se kabur malo izdigne (tesnim), kako bi bio poštovan, ali se neće mnogo izdizati u vis kako se to radilo u džahilijjetu, kada su se pravili visoki grobovi s visokim graðevinama uz visoke počasti – pa navede sljedeće stihove:

Vidim da stanovnici vila i dvoraca kada umru
Nad grobovima svojim opet vile visoke dižu!

Oholjenje i uzdizanje nad jadnom sirotinjom

Ne zaboravljaju čak ni u grobovima svojim.

Tako ti svega, kada bi zemlju nad njima otkrio

Bil’ mogao razlikovati bogatog od siromašnog

I dal’ bi mogao razlikovati kožu koja je na vunu

Legla od one koja je svilom umotana bila!?

Kada zemlja razjede i jednog i drugog u čemu

Je to prednost bogata nad siromahom!?

Sve u svemu najgore stvari su slike umrlih i kipovi koje nalazimo po nasim mezarjima, kao i crni nisani i spomenici u cemu se poistovjecujemo sa okolnim krscanima. Molim Allaha dz.s., da nas sacuva od svih ovih zabluda i nepravilnosti. Amin.
Prvi put objavljeno: srijeda, 12 Studeni 2008 22:42

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/

Piše: Mr. Zijad Ljakić

Prenosi Sevban, radijallahu ´anhu, da je bio kod Allahovog Poslanika, sallallahu ´alejhi ve sellem, kada mu je došao židovski rabin i, između ostalog, pitao ga o djetetu. Pa je odgovorio: “Tekućina (sjeme) muškaraca je bijela, a tekućina žene je žuta, pa kada se sastanu i prevlada tekućina muškarca tekućinu žene bude muško, a kada prevlada tekućina žene tekućinu muškarca bude žensko, sa Allahovom dozvolom”. Kaže židov: “Istinu si rekao, zaista si ti Vjerovjesnik!”, zatim se okrenuo i otišao. A onda je Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem, rekao: “Pitao me je o onome o čemu me je pitao, a ja nemam znanja o tome sve dok mi Allah sa njim ne dođe (putem objave)”. Ovaj hadis predstavlja naučno čudo, jer su medicinska istraživanja potvrdila da je tekućina muškarca lužinasta, a tekućina žene kiselinska. Pa ako u vaginalnoj sredini prevlada lužinasta tekućina onda ona pospješuje brzo kretanje spermatozoida koji nose muški spol (y-kromosomi) koji stignu do jajne ćelije i oplode je prije spermatozoida koji nose žanski spol (x-kromosomi), jer su oni spori i teški, te tako dijete bude muško. A ako u vaginalnoj sredini prevlada kiselinska tekućina koja uništava spermatozoide koji nose muški spol, jer su slabootporni i nejaki, a prežive spermatozoidi koji nose ženski spol, jer su jaki i postojani, onda samo oni stignu do jajne ćelije i oplode je, te dijete bude žensko.
Djeca su Allahov dar svejedno bila ona muška ili ženska, jer Uzvišeni kaže: “Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji. On stvara šta hoće. On poklanja žensku djecu kome hoće, a kome hoće mušku, ili im daje i mušku i žensku, a koga hoće, učini bez poroda. On, uistinu, sve zna i sve može.” (Prijevod značenja Eš-Šura, 49-50.) Također, djeca su ukras dunjalučkog života, radost srca i užitak očiju: “Ljudima se čini da je lijepo samo ono za čim žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, …” (Prijevod značenja Ali Imran, 14.), a na drugom mjestu stoji: “Bogastvo i sinovi su ukras dunjalučkog života…” (Prijevod značenja El-Kehf, 46.) Pod izborom spola djeteta se podrazumijevaju sve radnje i postupci koje čovjek vrši sa ciljem dobijanja muškog ili ženskog djeteta. Ovo pitanje nije suvremeno jer vuče svoje korijenje iz davnih vremena i drevnih kultura, ali ono što čini ovo pitanje aktuelnim i ovovremenim je nagli napredak biomedicinske tehnologije koji je omogućio u posljednje vrijeme izbor spola djeteta na znanstvenoj osnovi čiji procenat uspjeha doseže čak do 99%. Pokušaji da se utvrdi spol djeteta prije rođenja, ili čak po želji odredi tokom samog čina začeća, vuku korijenje iz davnih vremena i drevnih kultura. Pa tako shodno civilizacijskom stupnju, povijesnom razdoblju i životnoj sredini ti pokušaji su poprimali različite oblike, od onih koji se zasnivaju na praznovjerju i nepoznavanju biološke osnove začeća do takvih kojima se niti danas ne može osporiti utemeljenost na stvarnim činjenicama i zapažanjima.

Kratki historijat odabira spola djeteta

Grčki liječnik Hipokrat (460–377. p.n.e.), otac medicine, kaže da se muško dijete začinje u desnoj strani maternice, a žensko u lijevoj. Aristotel (384-322. p.n.e.), veliki grčki mislilac i filozof, je tvrdio da spol djeteta ovisi o žaru muškog sudionika u spolnom odnosu ,tj. što je žešća njegova strast veća je mogućnost da začne muško dijete. Prenosi se da su stari Grci vjerovali da se spermom iz lijevog testisa začinju ženska, a spermom iz desnog testisa muška djeca, pa su si muškarci prema želji za spolom djeteta podvezivali jedan testis. To se vjerovanje dugo zadržalo tako da su francuski plemići u želji za muškim nasljednikom pribjegavali još drastičnijoj metodi: oni bi sebi vaditi lijevi testis. Kineski kalendar određivanja spola novorođenčeta postavljen prije više od 700 godina predstavlja jedan od prvih pokušaja rješavanja ovog pitanja. Zasnovan je na pravljenju astrološke veze između spola fetusa, njegove starosti i godina majke, a sve to povezano sa pet faktora: vodom, zemljom, drvetom, vatrom i metalom. Prenosi se da su Indijci oko 500 godine p.n.e. ustanovili da se može uticati na izbor spola djeteta u nekim situacijama konzumirajući određenu hranu kao i koristeći određene lijekove. Arapi su bili poznati po davanju prednosti muškoj djeci nad ženskom našto je ukazao plemeniti Kur’an. Iako je većina drevnih naroda smatrala da je žena odlučujući faktor rađanja muške ili ženske djece, kod Arapa je još u vrijeme džahilijeta preovladavalo ubjeđenje da je muškarac uzročnik rađanja muške i ženske djece što je i opjevano u džahilijetskoj poeziji. U vezi spola djeteta postoje u narodu i danas različita vjerovanja, običaji i “metode’ u rasponu od određivanja spola djeteta po obliku trbuha trudnice sve do uvjerenja da se posebnim zahvatima može promijeniti spol djeteta u već poodmakloj trudnoći! U Austriji je zabilježen običaj da se nakon rođenja djevojčice posteljica zakopa pod najbliže orahovo stablo kako bi naredno dijete bio dječak. U Engleskoj se vjerovalo da se muško dijete najsigurnije može začeti u vrijeme kada puše sjevernjak. 1911. znanstvenica King potkopala je sve temelje starih teorija, proveden je opit na dva bijela miša, muškog i ženskog, uklonjen je jedan jajnik ženke i jedna testis mužjaka, i rezultat je bio da su se legla oba spola iz sjemena jednog testisa. To znači da nema veze testis, bilo lijevi ili desni, u određivanju spola djeteta, kao i da apsolutno nemaju nikakve veze jajnici sa određivanjem spola djeteta. Veliki napredak biologije i razvoj biomedicinske tehnologije omogućili su u posljednje vrijeme izbor spola djeteta na znanstvenoj osnovi. Odjeljivanje “muških” (Y) od “ženskih” (X) spermatozoida u kombinaciji s različitim oblicima vještačke oplodnje te prenatalne dijagnostike spola, jedan su od posljednjih tehnoloških “hitova” u tzv. humanoj reprodukciji. Iako metode još nisu dovoljno razrađene a i primjenjivost im nije apsolutna, mogućnost začeća djeteta željenoga spola pobudilo je veliko zanimanje, a u SAD i nekim evropskim zemljama niknule su brojne klinike specijalizirane za taj postupak. Vještački izbor spola djeteta je podigao pozornost na Zapadu zbog svoje etičke dimenzije. Naime, protivnici izbora spola djeteta kao glavnu bojazan ističu promjene prirodnog balansa spolova u populaciji, pogotovo ako se u budućnosti metodika usavrši i pojednostavi te postane jeftinija i pristupačnija velikom broju parova. Međutim, pristalice izbora tvrde da bi takva opasnost stvarno postojala samo u azijskim zemljama, poput Kine gdje je nakon zakonske zabrane porodicama da imaju više od jednog djeteta (1979. godine) omjer dječaka prema djevojčicama porastao. Druga je bojazan da bi pretežni izbor muške djece predstavljao diskriminaciju prema djevojčicama i ženama što je moralno neprihvatljivo, itd.

Da li se poznavanje i određivanje spola djeteta suprostavlja islamskoj akidi

Postavlja se pitanje da li neki šerijatski tekst upućuje da se ne može doći do spoznaje spola fetusa? Može neko uzeti za argument riječi Uzvišenog: “Samo Allah zna kad će Smak svijeta nastupiti, samo On spušta kišu i samo On zna šta je u matericama, a čovjek ne zna šta će sutra zaraditi i ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti. Allah, uistinu, sve zna i o svemu je obaviješten ” (Prijevod značenja Lukman, 34.), da čovjek ne može znati spol djeteta dok je ono u stomaku svoje majke, a kamoli da izabere spol. Poznavanje spola djeteta dok je u utrobi majke je stvar gajba (nepoznatog i nevidljivog) kojeg samo Allah poznaje našto također ukazuje i hadis kojeg bilježi Buharija (7379): “Pet su ključeva gajba, ne poznaje ih niko osim Allaha, niko ne zna šta će sutra biti osim Allaha, niko ne zna šta je u matericama osim Allaha, niko ne zna kada će pasti kiša osim Allaha, ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti i niko ne zna kada će Smak svijeta nastupiti”. Međutim, u stvarnosti je potvrđeno iskustveno i znanstveno da čovjek može saznati spol djeteta dok je u stomaku kao što može i uticati na određenje spola djeteta. Pa zar je moguće da Kur’an i sunnet negiraju nešto što se dešava u stvarnosti? Kakav je odgovor islamskih učenjaka na ovu koliziju šerijatskih tekstova i stvarnosti? Mnogi učenjaci današnjice su dali odgovor na ovu prividnu kontradiktornost, između ostalih šejh Ibn Usejmin, rahimehullah (Medžmu’u fetava ve resail 1/35). Upitan je o spoju između znanja ljekara kojeg je spola fetus (putem ultrazvuka) i riječi Uzvišenog: “I samo On zna šta je u matericama” (Prijevod značenja Lukman, 34.), onog što je došlo u tefsiru Ibn Džerira od Mudžahida da je čovjek pitao Vjerovjesnika, sallallahu ´alejhi ve sellem, o tome šta će njegova žena roditi, pa je Uzvišeni objavio ovaj ajet, kao i onog što se prenosi od Katade da je značenje ajeta da samo Allah zna kojeg je dijete spola. Pa se odgovor sastojao u slijedećem: Mogućnost ljekara da uz pomoć veoma preciznih instrumenata (ultrazvuka) ustanove spol djeteta u stomaku nije u oprečnosti sa spomenutim ajetom. Jer ajet u svih pet spomenutih stvari govori o gajbu (nepoznatom i nevidljivom) kojeg samo Allah zna. A stvari gajba koje su vezane za dijete u utrobi majke se odnose na sljedeće: vrijeme koje će provesti u stomaku njegove majke, kakav će biti njegov život, djelo, kolika opskrba, hoće li biti sretan ili nesretan i da li je muško ili žensko prije nego što se tjelesno formira. A nakon što se tjelesno formira, a time dobije i prepoznatljive spolne karakteristike, znanje o njegovom spolu, muškom ili ženskom, ne ulazi u znanje gajba (napoznatog i nevidljivog) jer je svojim formiranjem postao dio pojavnog vidljivog svijeta. Osim što se tada dijete u utrobi majke nalazi obavijen u tri tmine koje kada bi se otklonile mogao bi svako vidjeti kojeg je spola. A zrake ultrazvuka su dovoljno jake da mogu probiti te tmine i omogućiti da se pokaže spol djeteta. U samom ajetu nije spomenuto da se znanje o onome što je u utrobi majke odnosi na spol djeteta, također to nije prenešeno ni u sunnetu. A hadis kojeg prenosi Mudžahid je mukati’un (prekinut) – slab, jer je Mudžahid tabi’in, tj. nije sreo Poslanika, sallallahu ´alejhi ve sellem, a prenosi od njega bez spomena ashaba u senedu. A tumačenje Katade se odnosi na to da samo Allah zna spol djeteta prije nego što se tjelesno formira, a poslije tjelesnog formiranja pa o tome imaju znanje i druga stvorenja (meleki ili ljekari uz pomoć ultrazvuka). Zato kaže Ibn Kesir u svom tefsiru tumačeći ovaj ajet u suri Lukman: “Također, niko ne zna osim Njega Uzvišenog šta je u matericama od onog što Uzvišeni hoće da stvori, međutim, kada naredi (melekima) da bude muško ili žensko, sretno ili nesretno onda to znaju i meleki koji su za to zaduženi i ko hoće od Njegovih stvorenja”.

Naučno čudo – hadis koji govori o nastajanju muškog ili ženskog spola

Da li neki šerijatski tekst govori o načinu nastanka muškog ili ženskog spola? Da, hadis kojeg Muslim bilježi u svom Sahihu (742), koji je ujedno dokaz da nastajanje spola djeteta ima svoje osjetilne uzroke koje ljudi mogu spoznati i koristiti. Naime, prenosi Sevban, radijallahu ´anhu, da je bio kod Allahovog Poslanika, sallallahu ´alejhi ve sellem, kada mu je došao židovski rabin i, između ostalog, pitao ga o djetetu. Pa je odgovorio: “Tekućina (sjeme) muškaraca je bijela, a tekućina žene je žuta, pa kada se sastanu i prevlada tekućina muškarca tekućinu žene bude muško, a kada prevlada tekućina žene tekućinu muškarca bude žensko, sa Allahovom dozvolom”. Kaže židov: “Istinu si rekao, zaista si ti Vjerovjesnik!”, zatim se okrenuo i otišao. Onda je Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem, rekao: “Pitao me je o onome o čemu me je pitao, a ja nemam znanja o tome sve dok mi Allah sa njim ne dođe (putem objave)”. Komentatori hadisa, kako navodi Ibn Hadžer u Fethul-bariju (11/270.), imaju dva mišljenja o riječi “fe ‘ala” (tekućina muškarca tekućinu žene): jedno da znači – prevlada, a drugo – prije stigne. Ovo drugo značenje negira sam prvi dio hadisa “pa kada se sastanu (tekućina muškarca i žene)”, jer ako su se već sastale tekućine kako će poslije toga jedna stići prije druge. Što znači da je značenje “prevlada” ispravno. Pa tako ovaj hadis predstavlja naučno čudo, jer su medicinska istraživanja potvrdila, o čemu će detaljnije biti govora u poglavlju o metodama određivanja spola djeteta, da je tekućina muškarca lužinasta, a tekućina žene kiselinska. Pa ako u vaginalnoj sredini prevlada lužinasta tekućina onda ona pospješuje brzo kretanje spermatozoida koji nose muški spol (y-kromosomi) koji stignu do jajne ćelije i oplode je prije spermatozoida koji nose žanski spol (x-kromosomi), jer su oni spori i teški, te tako dijete bude muško. A ako u vaginalnoj sredini prevlada kiselinska tekućina koja uništava spermatozoide koji nose muški spol, jer su slabootporni i nejaki, a prežive spermatozoidi koji nose ženski spol, jer su jaki i postojani, onda samo oni stignu do jajne ćelije i oplode je, te dijete bude žensko. Ovo naučno tumačenje povezano sa ovim hadisom je potvrdio egipatski znanstvenik profesor S’ad Hafiz koji živi u Americi, osnivač nauke o neplodnosti muškaraca (El-I’džazul-‘ilmi, Zindani). Ovo je još jedna potvrda da: (Allahov Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem) “On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje” (Prijevod značenja En-Nedžm, 2-3.). Upravo ovo je sam Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem, potvrdio rekavši na kraju hadisa: “A ja nemam znanja o tome sve dok mi Allah sa njim ne dođe (putem objave)”.

Šerijatski status određivanja spola djeteta

Stavovi savremenih islamskih učenjaka oko ovog pitanja mogu se svesti u globalu na dva mišljenja. Postoji i treće čiji su zastupnici bez stava (El-Mesailu et-tibbijje el-mustedžidde 1/232).
Prvo mišljenje: Osnov u izabiranju spola djeteta je dozvola te u tome nema smetnje sa šerijatske strane. Od najistaknutiji predstavnika ovog stava su šejhovi: Abdullah el-Bessam, Mustafa Zerka, Salih ibn Humejd, Vehbe ez-Zuhajli i mnogi drugi. Također je ovo mišljenje Vijeća za fetve u Jordanu i Komisije za fetve iz Kuvajta. (Ihtijaru džinsil-dženin, dr. Abdurrešid Kasim, str. 68-72)
Drugo mišljenje: Rad na odabiranju spola djeteta nije dozovljen. Ovo je stav dr. Muhammeda en-Netše, dr. Nasira ebul-Besal i šejha Fejsala Mevlevija. Također, ovo mišljenje je ono što se može razumjeti iz fetve Stalne komisije za fetve u Saudiji u kojoj stoji: “Pitanje embrija (fetusa) sa strane njihovog stvaranja, njihovog muškog ili ženskog spola je od stvari gajba (nepoznatog) o kojem nema znanja niko osim Allah subhanehu ve te’ala”. (Ihtijaru džinsil-dženin, dr. Abdurrešid Kasim, str. 72-73)

Argumenti prvog mišljenja
(Ru’jetun šer’ijjetun fi tahdidi džinsil-mevlud, Halid el-Muslih str. 7-19)

Prvi dokaz: Osnov u stvarima je dozvola sve dok se nema dokaza o zabrani, ovo je šerijatsko pravilo koje zastupa džumhur učenjaka (Šerhul-kevkebil-munir 1/325), a kaže Ibn Redžeb da neki učenjaci kažu da je na ovome idžma’ učenjaka (Džamiul-ulumi vel-hikem 2/166), a oni koji zastupaju zabranu nemaju dokaz na koji se može osloniti.

Drugi dokaz: Nekoliko vjerovjesnika je tražilo od Allaha u svojim dovama da im da muško dijete. Ibrahim, ´alejhisselam, je dovio riječima: “Gospodaru moj, daruj mi čestitog dječaka “. (Prijevod značenja Es-Saffat, 100.) Također Uzvišeni spominje dovu vjerovjesnika Zekerije, ´alejhisselam: “Gospodaru moj, reče, podari mi od Sebe čestita potomka”. (Prijevod značenja Ali Imran, 38.) Da je traženje muškog djeteta zabranjeno, Uzvišeni bi njima zabranio da dove ono što je haram.

Treći dokaz: Vjerodostojan hadis od Sevbana, radijallahu ´anhu, u kojem je došlo da je Vjerovjesnik, sallallahu ´alejhi ve sellem, odgovorio na pitanje nekog židova o rađanju dječaka rekavši: “Tekućina (sjeme) muškaraca je bijela a tekućina žene je žuta, pa kada se sastanu i prevlada tekućina muškarca tekućinu žene bude muško, a kada prevlada tekućina žene tekućinu muškarca bude žensko, sa Allahovom dozvolom”. (Bilježi ga Mislim 315, Nesai 9073, Ibn Huzejme 232, i ostali) U ovom hadisu je Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem, pojasnio da nastajanje muškog ili ženskog djeteta ima svoj prirodan uzrok. Također, hadis ničim ne ukazuje da je nastanak spola djeteta stvar gajba (nepoznatog) koju jedino Allah zna, nego naprotiv da je poput ostalih prirodnih stvari koje imaju svoje uzroke nastanka kada ih uradimo dobijamo uvijek isti rezultat. Na argumentovanje sa ovim hadisom postoje dvije primjedbe o kojima je Ibnul-Kajjim nadugačko i naširoko pisao u nekoliko svojih knjiga: Et-Turukul-hukmijje (185), Tuhfetul-atfal (166), Miftahu darisse’ade (1/259), Medarudžussalikin (1/243).

Četvrti dokaz: Analogija (kijas) izbora spola djeteta na dozvolu liječenja neplodnosti. Naime, nema razilaženja među učenjacima da je dozovoljeno liječiti neplodnost. Nisu u tome učenjaci vidjeli oprečnost ajetu: “A koga hoće, učini bez poroda.” (Prijevod značenja Eš-Šura, 50.) Onda je uzimanje za uzroke radi odabiranja spola djeteta preče da bude dozvoljeno jer je to lakša, blaža i manja aktivnost od ulaganja truda da se rodi dijete onima koji su neplodni.
Argument drugog mišljenja

Zagovorači ovog stava potkrepljuju svoj stav sa četiri argumenta od kojih je najjači dokaz koji se sastoji u slijedećem. Rad na određivanju spola djeteta je miješanje u djela koja su isključivo svojstvena Allahu, tj. u Njegovo stvaranje i Njegovu volju, kao i pokušavanje da se spozna gajb (nepoznato) o onome što je u materici što jedino Allah zna. Kaže Uzvišeni: “On vas oblikuje u matericama kako On hoće” (Prijevod značenja Ali Imran, 6.) Kaže grupa mufessira, poput Ibn Mes’uda i Katade, da se ovdje misli na oblikovanje u muškom ili ženskom spolu. (Džamiul-bejan od Taberija, 3/169.) Također, u istom kontekstu su riječi Uzvišenog: “Allah zna šta svaka žena nosi i koliko se materice stežu, a koliko šire” (Prijevod značenja Er-R’ad, 8.). A u ajetu o pet ključeva gajba (nepoznatog) Uzvišeni kaže: “Samo Allah zna kad će Smak svijeta nastupiti, samo On spušta kišu i samo On zna šta je u matericama…” (Prijevod značenja Lukman 34.) Kaže grupa mufessira tefsireći ovaj ajet da ne zna niko šta je u matericama, muško ili žensko, crvene ili crne kože. (Džamiul-bejan od Taberija, 21/88) Kaže mufessir Džessas u svom tefsiru “Ahkamul-Kur’an” (5/60): “Na ovom mjestu (ajetu) Allah je Sebe izdvojio u znanju onog što je u matericama kako bi nam stavio do znanja da niko drugi sem Njega to ne zna i da je to od znanja gajba kojeg niko ne zna osim Allaha”. Ovo također podupire hadis od Ibn Mes’uda, radijallahu ‘anhu, kada kaže melek prilikom udahnjivanja duše: “O Gospodaru, je li muško ili žensko? Pa Tvoj Gospodar odredi šta hoće, a melek zapiše” (Muslim 2645).

Komentar:
Prvo – uzimanje za uzroke koje je Uzvišeni Allah učinio načinom dolaska do posljedica, svejedno bilo to u određivanju spola ili nečemu drugom, ne sadrži u sebi miješanje u stvaranje i ostvarenje Allahove volje što je samo Allahu svojstveno. Dokaz za to je da sve što radi Allahov rob to ne izlazi iz Allahove odredbe, volje i stvaranja. Kaže Uzvišeni: “Vi nećete nešto htjeti osim da to Allah hoće” (Prijevod značenja El-Insan, 30.), i kaže: “Allah je Stvoritelj svega” (Prijevod značenja Ez-Zumer, 62.)

Drugo – rad na određenju spola djeteta ne negira Allahovu osobenost u poznavanju onog što je u matericama, ovo je očevidno iz slijedećeg: Rad na određenju spola nije ništa drugo nego uzimanje za uzrok koji vodi do određenog rezultata.Taj rezultat će nekada biti ostvaren,a nekada neće kao i u bilo kojoj drugoj stvari. Sa druge strane, Uzvišeni Allah nekim od svojih stvorenja omogući da spoznaju spol djeteta, nekima objavom a neki to znaju iz iskustva što sve predstavlja kap vode u moru Allahova znanja. Pa tako Allah obavijesti meleka zaduženog za matericu o svih pet stvari spomenutih u hadisu Ibn Mes’uada, radijallahu ‘anhu, između ostalog i o spolu. Također, potvrđeno je da se znanje spola može spoznati putem pronicljivosti (firasa), snova i slično. Tome svjedoči znanje Ebu Bekra, radijallahu ‘anhu, o onome što je u stomaku njegove žene prije nego se porodila, kada je na samrti rekao kćerki Aiši, radijallahu ‘anha, da podijeli određen imetak nakon njegove smrti sa svoja dva brata i dvije sestre, pa mu ona reče da ona ima jednu sestru Esmu a ko je ta druga, pa joj odgovori da će ono što je u utrobi majke biti žensko. (Malik u Muvetteu 1474.) Kaže malikijski učenjak Karafi da se ovo znanje Ebu Bekra, radijallahu ‘anhu, ne suprostavlja Allahovoj osobenosti u poznavanju onog što je u matericama, jer Allahovo znanje nije zasnovano na uzroku preko kojeg dobija saznanje, a Ebu Bekr, radijallahu ‘anhu, je to saznao putem snova kako se prenosi. (Ez-Zehire 6/229) Također, hanefijski učenjak Serahsi kaže da govor Ebu Bekra, radijallahu ‘anhu, nije pričanje o gajbu jer je on govorio na osnovu njegove pronicljivosti (firase). (El-Mebsut 12/50)

Radžih (odabrano) mišljenje na bazi argumenata je da je osnov u izbiranju spola djeteta dozvola, dok sa druge strane nema dokaza koji ukazuju na zabranu, a Allah zna najbolje.
Šartovi i pravila određivanja spola djeteta

Letimična analiza izvještaja i vijesti o stanju među ljudima sa onim što im je donijeo napredak biomedicine u operaciji izbora spola djeteta pokazuje da postoje određeni problemi koje je potrebno šerijatski, zakonsko i društveno liječiti čime bi se stalo na kraj zloupotrebi ovog naučnog napretka i kako bi se on stavio u službu čovječanstva. U tom kontekstu oni koji se bave i interesuju ovim pitanjem koji pripadaju različitim religijama i državama pozivaju da se postave uvjeti i pravila dozvole izbora spola čime bi se uklonile i umanjile štetnosti ove pojave. Šartovi dozvole izbora spola djeteta sa šerijatske strane se mogu rezimirati u sljedećem (Dirasat fikhijje fi kadaja tibbijje muasire 2/880):
Prvo: da izbor spola ne bude obavezni državni zakon ili opća politika, nego lična želja supružnika. Drugo: da određivanje spola djeteta medicinskim putem rade samo oni koji imaju potrebu za tim, poput supružnika kojima se nekoliko puta rađa isti spol ili radi sprečavanja prenošenja nasljednih bolesti koje su vezane za x-kromosom. Ovo već primjenjuju neke zemlje poput Amerike i Britanije koje su postavile velika ograničenja medicinskim centrima specijalizovanim za izbor spola.
Treće: preduzimanje svih garancija koje sprečavaju miješanje spermatozoida prilikom vještačke oplodnje koje vodi u miješanje porijekla ljudi. O ovom pravilu se na Zapadu ne vodi računa, a Islam je po ovom pitanju veoma rigorozan.
Četvrto: čuvanje stidnih mjesta, tj. otkrivati veličinom i vremenom dio tijela koji je nužno da se otkrije, i to pred osobom istog spola.
Peto: da se izbor spola djeteta ne radi bez dozvole oba roditelja, jer oboje imaju pravo na dijete.

Karakteristike spolnih ćelija

Da bi se razumio govor o metodama određivanja spola djeteta neophodno je da se poznaju neke osnovne karakteristike spolnih ćelija. Vodeće teorije o spolnoj selekciji zasnivaju se na činjenici da spolne ćelije, sperma i jajna ćelija, imaju 23 kromosoma (pola od tjelesnih), te da nose po jedan spolni kromosom. Ženska jajna ćelija ima uvijek X kromosom, a spermatozoid može imati X ili Y kromosom. Spol djeteta određuje se u toku začeća , tj. ako jajnu ćeliju oplodi sperma sa X kromosom, dobit ćemo žensko dijete, a ako sperma sadrži Y kromosom, imat ćemo muško dijete. Spol našeg djeteta, dakle, u potpunosti ovisi o spermi koja je oplodila jajnu ćeliju koja kod žene izlazi jednom između dva mjesečna pranja. Jednačina ženskog spola glasi: x jajašce + x sperma = xx = žensko dijete, a muškog: x jajašce + y sperma = xy = muško dijete. Sperma se sastoji od mješavine X i Y kromosoma – koje zbog njihovih karakteristika možemo zvati ‘postojani X’ i ‘brzi Y’ – a njihov omjer u spermi je otprilike 50:50. ‘Postojani X’ je nosilac ženskog spola; X- sperma su veći, sporiji i žive puno duže. Puno su otporniji na vaginalnu floru i mogu preživjeti čak 5-6 dana. ‘Brzi Y’ je nosilac muškog spola; Y- sperma su manji, ali imaju duži repić koji ih čini bržima i pokretljivijima, ali nisu otporni i ne mogu dugo živjeti, te u većini slučajeva umiru u roku od 2 dana. S ozirom na ove uočene karakteristike X i Y spermija – razvile su se teorije o tome kako možete utjecati na povećanje šansi u dobivanju toliko željene curice ili dječaka. Uz to vrlo je važno odrediti tačan dan ovulacije jednom od standardnih metoda. Ovulacija predstavlja oslobađanje jedne ili više jajnih ćelija iz jajnika koje su spremne za oplodnju, a ovo, u stvari, predstavlja plodno razdoblje žene.

Metode određivanja spola djeteta i šerijatski status istih

Metode određivanja spola dijele se u dvije skupine: opće nemedicinske metode i medicinske metode .
Nemedicinske metode:

Kada se kaže nemedicinske metode ne misli se da sve one nisu medicinski ispravne, nego da se ne odvijaju u labaratorijima i pod nadzorom ljekara. Prenosi se mnoštvo metoda i različitih teorija za određivanje spola od kojih su većina praktično nepotvrđene ili su isčezle sa vremenom, te stoga ne zavređuju da se na njima zadržava. U ovom poglavlju biće govora samo o metodama koje su prisutne u praksi među ljudima. (Ihtijaru džinsil-mevlud ve hukmuhul-šeri’ od Abdurrešida ibn Kasima)

Prva metoda: upotrebe odgovarajućih hemijskih tekućina. Suština ovog metoda se bazira na tome da je postalo poznato da kiselinska sredina više odgovara x-kromosomima (spermi), tj. onim koji nose ženski spol, a lužinska sredina odgovara y-kromosomima (spermi), tj. onima koji nose mušku djecu. Zato je na ženi da koristi vaginalno tuširanje kiselinom ili lužinom kako bi pripremila maternicu sa odgovarajućom hemijskom sredinom za željeni spol. Naime, vaginalno lučenje je karakteristično po kiselinskoj tekućini koja štiti i čisti ovaj organ od bakterija. Ova kiselinska osobenost vagine ako je u velikom procentu ona uništava spermatozoide unutar vagine naročito y-kromosome (koji nose muški spol) zato što su oni slabootporno i mali kada se uporede sa x-kromosomima (koji nose žensku djecu) koji se uglavnom otporni na ovu kiselinu. Smatra doktora Bloom 1424. po Isi, ‘alejhisselam, da je kiselost vaginalne sredine bitan faktor u određivanju spola djeteta. Ovo je dokazao njemački liječnik Anterberger tako što je ustanovio da su žene koje boluju od neplodnosti a koje su se liječile sa natrij bikarbonatom (lužinom) rađale mušku djecu više od ženske. Na osnovu ovog je zaključio da lužinska sredina pomaže rađanju muškog spola za razliku od kiselinske sredine koja pomaže rađanju ženske djece. Nakon ovog mnogo je ljekara izvršilo istraživanja koja su potvrdila gore spomenuto. Također, ljekari su utvrdili da je lučenje grlića maternice lužinsko što pomaže prolasku y-kromosomima, tj. onima koji nose mušku djecu, a da se lučenje vrata meternice poveća sa ženinim orgazmom. Prema tome, žena koja želi da rodi muško dijete treba petnaestak minuta prije polnog odnosa da izvrši pranje vagine, tako što će uzeti veliku kašiku praha natrij karbonata (sode bikarbone), koji se može nabaviti u apoteci, i rastvorit ga u litar kuhane vode, a zatim će tom mješavinom izvršiti duboko unutrašnje pranje vagine. Ovo treba uraditi na dan ovulacije, tj. spuštanja jajne ćelije iz jajnika čime se omogućava y-kromosomima, tj. onima koji nose mušku djecu, da što prije oplode jajnu ćeliju i kako ne bi bili izloženi uginuću. Suprotno ovome, ona žena koja želi da rodi žensko dijete, treba uzeti kašiku bijelog ocata i uraditi isto što je gore spomenuto. Također, za dobijanje muškog djeteta polni odnos treba biti dubok kako bi y-kromosomi došli do otvora vrata maternice čija je sredina lužinska. Smatra doktor Landrum (u knjizi “Kako da izabereš spol svoga djeteta”) da je za izbor muškog spola bolje da polni odnos bude odostraga jer to pomaže izbacivanju sjemena (y-kromosoma) blizu otvora maternice, a uz to da učestvovanje žene u polnom činu bude veoma aktivno jer je potvrđeno da spolna uzbuđenost i orgazam žene luče lužinastu tekućinu koja pomaže y-kromosoma stignu da oplode spuštenu jajnu ćeliju. Neki ljekari su ustanovili da pijenje šoljice kahve ili nekog drugom osvježavajućeg pića koje sadrži kofein napola sata prije polnog akta pospješuje veću pokretljivost y-kromosoma čime se daje veća mogućnost začeću muškog djeteta. A što se tiče ženskog djeteta, polni čin ne treba biti dubok, žena ne treba biti aktivna i ne treba nastojati da doživi orgazam, kao i da polni čin bude najmanje tri dana prije ovulacije.
Ovaj metod ne sadrži u sebi nešto što bi sa šerijatske strane zahtijevalo njegovu zabranu.

Drugi metod: činjenje polnog akta u određeno vrijeme. Ako se polni odnos učini prije vremena ovulacije (tj. spuštanja ženske jajne ćelije iz jajnika) y-kromosomi (sperma) koji nose muški spol pošto su lakši i brži doći će do odredišta prije x-kromosoma ali neće naći jajnu ćeliju, zatim će uginuti jer su slabi i kratko žive (jer ne žive više od dva dana). Onda tu ostaje prostor za x-kromosome (spermu) koji nose žensku djecu, oni su postojani, jaki i dugo žive (čak do šest dana), pa kada stignu i bude ovulacija u narednih nekoliko dana onda uz Allahovu dozvolu bude žensko dijete. Smatra dr. Cutler da kada se izvrši oplodnja dva ili tri dana prije ovulacije, djeca koja se rode budu 80% ženska, dok ako se desi oplodnja nekoliko sati poslije ovulacije 80% rođene djece bude muškog spola. Prema tome, žena koja želi muško dijete treba da se čuva od polnog odnosa sve do vremena ovulacije, a to je u većini slučajeva 14. dan od početka menstrualnog ciklusa, kod onih žena čije je pranje vremenski uredno. Tada joj muž treba prići kako bi se polni čin uskladio sa spuštanjem jejne ćelije. A ako joj je mjesečno pranje vremenski neuredno te ne zna tačno kada joj je termin ovulacije na njoj je da nastoji utvrditi vrijeme ovulacije na jedan od sljedećih načina:
● mjerenjem tjelesne temperature, jer se ona u momentu ovulacije poveća za 0,5 do 1,0 stepeni,
● praćenjem promjene sluzi grlića materice, jer materica prije pet dana od ovulacije luči sluz koja je debela, boje blata i ljepljiva, ova sluz se postepeno smanjuje tako da potpuno nestane nakon prestanka podnosti, pa je ženi čistoća, neljepljivost i mokrina sluzi dokaz ovulacije,
● upotrebom savremenih sprava za određivanje termina ovulacije.
Pa tako oni koji žele muško dijete; na mužu je da ostavi polno općenje sve do termina ovulacije, time će učiniti y-kromosome (spermu) koji nose muški spol jakima, a njihov broj će biti velik, te će se oplodnja jajne ćelije desiti baš kada se ona spustila (a ona ne živi više od 24 sata). Pa pošto su y-kromosomi pokretljiviji i brži od x-kromosoma (koji nose ženski spol) prije će stići i začet će se muško djete uz Allahovu dozvolu. A oni koji žele žensko dijete; na njima je da imaju svakodnevno polni akt jer će time oslabiti y-kromosome (spermu) koji nose muški spol, a zadnji polni odnos trebaju imati tri dana prije ovulacije. Na ovakav način y-kromosomi koji dođu do odredišta prije x-kromosoma, pošto nije bila ovulacija, uginuće i tako ostaviti prostor za spore, ali jake x-kromosome koji će oploditi jajnu ćeliju i dati žensko.
Ova metoda kao i prethodna nije ništa drugo nego dozvoljeno uzimanje za uzroke.

Treći metod: dijeta. Urađena su istraživanja koja su potvrdila da ishrana žene utiče na promjenu stanja u materici time što poveća prisustvo nekih materija a umanji prisustvo drugih što prilikom oplodnje rezultira začećem određenog spola djeteta. Naime, njemački znanstvenik Herst vršio je 1935 po Isi, ‘alejhisselam, istraživanja o uticaju kalijuma na žive organizme. On je u posudu sa vodom stavio crve, a onda dolijevao kalijum. Stvar koja mu je skrenula pažnju je bila da koliko god doda kalijuma time bi se povećalo rađanje muških crvi. 1969. izvršeno je istraživanje na 52 farme koje su koristile hranu obogaćenu kalcijom i magnezijom,i rezultat je bio rađanje 340 ženskih grla nasuprot 280 muških. Zatim je ponovljeno ovo istraživanje na drugim živim stvoranjima pa je bio isti rezultat. Nakon toga, dva kanadska ljekara su ovo potvrdili na osnovu izvršene stastistike koja se sastojala u slijedećem: Utvrdili su da je od 50 žena koje su rodile mušku djecu 40 njih je bilo na dijeti obogaćenoj sa soli, a sa korištenjem hrane koja vrlo malo sadrži kalcijum i magnezijum, dok je sa druge strane, 50 žena rodilo žensku djecu a koje su bile na dijeti obogaćenoj sa kalcijum i magnezijum sa korištenjem vrlo malo natrijuma. Također, istraživanja su potvrdila da žena koja se u ishrani oslanja na biljnu hranu izbjegavajući meso, velika je prilika da će roditi žensko. Prema tome, žena koja želi da rodi muško dijete treba da joj ishrana bude bogata sa natrijom i kalijom poput prirodnih sokova, meda, mesa, kahve, čaja, slane hrane i povrća, a žena koja želi da rodi žensko dijete treba da joj ishrana bude bogata kalcijom i magnezijom poput: mlijeka i milječnih proizvoda, mineralne vode, jaja, kakao, oraha i badema.
Tumačenje ove teorije se svodi na slijedeće: da dijetalna ishrana, gore spomenuta, uzrokuje fiziološke promjene na membrani jajne ćelije koja usljed te promjene prima i privlači samo sjeme jedne vrste (x ili y kromosome, tj. spermu koja nosi muški ili ženski spol). Druga grupa istraživača tumači da ova dijatalna ishrana utiče, u stvari, na stepen kiselinskog lučenja vagine koji igra veliku ulogu u dospijevanju spermatozoida do jajne ćelije. Također i ova metoda odabiranja spola djeteta ne sadrži u sebi nešto što bi je činilo zabranjenom po Šerijatu.
Procenat dobijanja željenog spola djeteta putem bilo koje od tri gore spomenute metode varira između 70% do 80%.

Četvrta metoda: usklađivanje polnog odnosa sa mjesečevim kretanjem. Nije dozvoljen rad po ovoj metodi, jer nije zasnovana ni na osjetu ni na iskustvu, nego predstavlja pusto nagađanje povezano sa astrologijom i uvjerenjem da nebeska tijela utiču na događaje.

Peta metoda: kineski kalendar. Zasnovan je na pravljenju astrološke veze između spola fetusa, njegove starosti i godina majke, a sve to povezano sa pet faktora: vodom, zemljom, drvetom, vatrom i metalom. Sa šerijatske strane je zabranjen zbog uvjerenja da nebeska tijela utiču na zemaljske događaje između ostalih spol djeteta.
Šesta metoda: metoda matematičkog proračuna. Ova metoda je zasnovana na zbrajanju broja slova od imena majke, majke njene majke, dana mjeseca u kojem je počela trudnoća, sa danom mjeseca u kojem će se poroditi. Pa ako zbir bude neparan broj biće muško, a ako bude paran biće žensko. Ova metoda je haram jer se bazira na uzimanju za uzrok ono što ni u Šerijatu ni u fizičkoj stvarnosti ne može biti uzrokom događanja.

Stalna komisija za fetve u Saudiji je za kineski kalendar rekla da je laž i batil, te da je obaveza uništiti ga i ne dijeliti među ljudima. (Fetva broj 21820, datum: 22/1/1422) Došlo je u fetvi Centar za fetve pod nadzorom Abdullaha Fekiha (Fetava eš-šebektil-islamijje 5/3302) da nije dozvoljeno oslanjanje na metode mjesečevog kretanja i matematičkog proračuna jer su djelo proroka i vidovnjaka koji su učinili da dani, mjeseci, imena osoba imaju uticaj na stvorenja i da su sredstvo pomoću kojih se spoznaje gajb, a ovo je jedan od najvećih harama jer predstavlja širk koji je Allah zabranio.

Medicinske metode za izbor spola djeteta
Pod ovim se podrazumijevaju metode koje zahtijevaju kliničku i labaratorijsku intervenciju, a to su:

a) Prirodna metoda koja se bazira na određivanju spola djeteta vršenjem abortusa fetusa ako ne bude spol koji se želi i tako sve dok trudnoća ne bude sa željenim spolom. Ova metoda nije dozvoljena jer je zasnovana na činu abortusa koji po ispravnom mišljenju učenjaka nije dozvoljen bez opravdanog šerijatskog razloga, a da ne govorimo o štetnim posljedicama na ženino tijelo i gubljenje plodnosti usljed učestalog vršenja abortusa.

b) Odjeljivanje sperme Ericssonovom albuminskom metodom ,a zatim vještačka oplodnja.

c) Odjeljivanje sperme Johnsonovom metodom protočne citometrije, a zatim vještačka oplodnja.

Ericssonova metoda se radi putem vještačke oplodnje svejedno bila vanjska (tzv. dijete iz epruvete) ili unutrašnja, procenat uspjevanja trudnoće je 25% a dobijanje željenog spola dostiže procenat od 80%. Johnsonova metoda se vrši putem micro-osjemenjivanja van tijela žene koje je mnogo preciznije, te nakon utvrđivanja spola djeteta embrio se stavlja u maternicu, a procenat uspijevanja trudnoće ovom metodom je 50% a dobijanje željenog spola dostiže procenat od čak 99%.

Šerijatski status ove dvije metode se vraća na propis vještačke oplodnje o kojoj je Kolegij islamskog prava (Kararat ve tevsijat, str. 74-76), između ostalih, donijeo stav da su od svih vrsta i oblika koje postoje u praksi dozvoljena samo dva oblika: prvi – da se uzme sjeme od muža i jajna ćelija od njegove supruge, zatim da se izvrši vještačka oplodnja u labaratoriji, a potom embrio stavi u maternicu supruge (tzv. vanjska vještačaka oplodnja), drugi – da se uzme sjeme od muža i stavi u odgovarajuće mjesto polnog organa njegove supruge (tzv. unutrašnja vještačaka oplodnja).

Nakon izlaganja nemedicinskih i medicinskih metoda određivanja spola djeteta može se konstatovati: da onome ko ima potrebu za izborom spola djeteta da su prve tri nemedicinske, tzv. narodne metode: upotreba odgovarajućih hemijskih tekućina, činjenje polnog akta u određeno vrijeme i dijeta, šerijatski dozvoljene i najbolje za korištenje. A medicinske metode (Ericssonova i Johnsonova) ne treba koristiti osim u nuždi, poput liječenja nasljednih bolesti, uz ispunjavanje šartova gore spomenutih. Ovo je stav Kolegija za islamsko pravo pri Rabiti (19. sjednica, novembar 2007 u Mekki). Ve billahi tevfik.

El-Asr br. 36 (maj/juni 2010)

————-
Preuzeto sa stranice https://minber.ba/category/fikh/