Alejkumusselam.

Nema razilaženja među učenjacima da je vadžib pokriti stidno mjesto prilikom obavljanja namaza. Kaže Ibn Hazm u knjizi “Meratibul-idžma” (1/28): “Složni su daje prekrivanje avreta u namazu stroga obaveza onome ko posjeduje odjeću koja mu je dozvoljena”. S tim da su se razišli oko toga da li je prekrivanje avreta u namazu šart valjanosti namaza ili ne, tj. da onaj ko klanja otkrivenog stidnog mjesta, da li mu je time pokvaren namaz ili je on samo griješan a namaz mu je ispravan. Na ovom zadnjem stavu su Malik i Šafija u jednom od njegova dva mišljenja. Dok je veći dio učenjaka na stavu da onaj ko klanja otkrivenog stidnog mjesta da mu je namaz batil. Oni koji smatraju da je pokrivanje stidnog mjesta šart valjanosti namaza to dokazuju riječima Uzvišenog: “O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kad hoćete molitvu obaviti!” (El-Earaf, 31). Međutim, može se prigovoriti da najviše na što upućuje ajet je obaveza pokrivanja i da ne upućuje na to da je pokrivanje stidnog mjesta šart primanja namaza. Takođe, oni koji smatarju da je pokrivanje u namazu samo vadžib ili čak sunnet dokazuju to sa hadisom mutefekun alejhi u kojem Sehl ibn S'ad kaže: “Muškarci su klanjali sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, tako što bi vezali krajeve svoje odjeće ispod pasa na svoje vratove poput onoga kako rade djeca, a ženama bi bilo rečeno da ne podižu svoje glave sve dok se muškarci ne isprave na sjedenju”. Ovaj hadis ukazuje da pokrivanje stidnog mjesta nije čak ni vadžib a kamoli šart.
Prema tome, ispravno je da je pokrivanje stidnog mjesta u namazu vadžib a ne šart valjanosti namaza. A što se tiče toga šta je stidno mjesto kod žene u namazu, oko toga islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje.

Pa je tako kod hanefija stidno mjesto kod žene u namazu njeno čitavo tijelo izuzev lica, unutrašnjeg dijela šaka i gornjeg dijela stopala.

Kod šafija stidno mjesto žene u namazu je njeno cijelo tijelo izuzev lica i šaka.

Kod hanabila je takođe, cijelo tijelo žene stidno mjesto u namazu izuzev lica.

Dok malikije stidno mjesto dijele na dva dijela: dijelovi tijela koja je stroga obaveza pokriti i dijelovi tijela koja nije stroga obaveza pokriti. Oni dijelovi koje je stroga obaveza pokriti po njihovom propisu je od pupka do koljena, a dijelovi tijela koje nije stroga obaveza pokriti je čitavo tijelo žene izuzev lica i šaka.

Prema tome, oko pokrivanje stopala u namazu dva su stava učenjaka:

Prvi: da su stopala avret u namazu i da je vadžib da se pokriju na čemu je džumhur (većina) učenjaka ovog Ummeta od malikija, šafija i hanabila, a od savremenih učenjaka ovaj stav zastupaju Bin Baz i Albani.

Drugi: da stopala nisu avret u namazu i da je ženi dozvoljeno klanjati namaz otkrivenih stopala. Na ovome su hanefije, Sevri, Muzeni a njemu naginju i Ibn Tejmije i Usejmin. Od najjačih dokaza sa kojima se dokazuje obaveza pokrivanja stopala, mimo općeg značenja gore spomenutog ajeta, su dva hadisa.

Prvi hadis: Ono što se prenosi id Umi Seleme, radijallahu anha, da je pitala Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: Da li žena može klanjati u košulji i marami a da nema izara (ogrtač ispod pasa)?” A on joj je odgovorio: “Nema smetnje ako košulja prekriva gornji dio stopala”. Hadis bilježe Ebu Davud, Hakim i Malik. Kaže Darekutni da je hadis mevkuf, tj. da su ovo riječi Umu Seleme, radijallahu anha, i na ovome su složni muhadisi. S tim da hadis ima drugu mahanu a to je da je ravija na kojem se spajaju svi rivajeti Umu Muhammed ibn Zejd ona nepoznata osoba. Pa tako, kako pojašnjava šejh Albani u knjizi “Temamul-minne” (strana 161) hadis je slab, svejedno bio merfu'un (da je pripisan Poslaniku, sallallahu alejhi ve selem) ili mevkufun (da je pripisan ashabu). Ovo znači da ovaj hadis ne može biti dokaz po ovom pitanju.

Drugi hadis je ono što se prenosi od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Onaj ko spusti svoju odjeću ispod članaka iz oholosti Allah ga neće gledati na Sudnjem danu”, pa je upitala Umu Seleme, radijallahu anha: “Šta da rade žene sa odjećom koja je spuštena ispod članaka?”, pa je odgovorio:”Neka je spuste jedan pedalj”. A ona priupita: “Znači otkriće im se njihova stopala”? A on joj odgovori: “Pa onda neka je spuste jedan lakat i ne prelazeći tu dužinu”. Prvi dio hadisa bez dodatka Umu Seleme, radijalalhu anha, je mutefekun alejhi, dok je dodatak od Umu Seleme ubačen od strane ravije Nafije, te zbog toga ovaj dio hadisa nisu ni naveli Buharija i Muslim, a kako kaže Ibnul-Dževzi Nafija nije živio u vrijeme Umu Seleme, te nije mogao čuti hadis od nje. Ovaj hadis bilježe Tirmizi, Nesai, Ahmed i ostali. Prema tome, ovaj rivajet je slab, međutim prenešen je u drugim rivajetima kod Nesaia i Malika u rivajetima koji su prihvatljivi. Oni koji dokazuju sa ovim hadisom obavezu pokrivanja stopala u namazu može im se prigovoriti da se u hadisu uopšte ne spominje namaz, tako da on ne može biti dokaz po ovom pitanju.

Učenjaci su složni na tome da se izuzima iz obaveze pokrivanja žene u namazu pokrivanja lica, a razišli su se oko pokrivanja šaka i stopala izuzev u prisustvu muškaraca. Dokaz za ovo izuzimanje im je nelagodnost i teškoća pokrivanja spomenitih dijelova. Opći dokazi sa kojima se dokazuje obaveza pokrivanja žene u namazu ne preciziraju koji dijelovi se moraju pokriti, a oni koji obavezuju ženu da mora pokriti stopala u namazu nemaju vjerodostojnog dokaza za to. Prema tome, nema smetnje da žena klanja otkrivenog lica, šaka i stopala, na čemu su Ebu Hanife, Sevri, Muzeni, Ibn Tejmije i Usejmin od savremenih učenjaka.
A što se tiče djevojčice, ako je punoljetna potpada pod ovaj propis, a ako nije punoljetna onda nije griješna ako klanja a nije pokrila sav avret u namazu koji bi inače trebala pokriti da je odrasla. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Pod tedžvidom se podrazumijeva davanje svakom harfu njegovo pravo pri učenju, vraćanje harfa na njegovo ishodište, uljepšano izgovaranje sa potpunim oblikom harfa bez pretjerivanja, umanjivanja i izvještačenosti.

Da je učenje Kur'ana po tedžvidu i uljepšavanje glasa pri učenju Kur'ana propisano na to ukazuju sljedeći šerijatski tekstovi:

– Kaže Uzvišeni Allah Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: „I uči Kur'an “tertilom” (pažljivo)“ (El-Muzemmil, 4)

– Hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu: „Nije od nas ko lijepim glasom (jeteganne) ne uči Kur'an“. Drugo značenje ovog hadisa, na čemu je jedna skupina učenjaka bi bilo: „Nije od nas ko ne uči Kur'an naglas“.

– Hadis od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma: „Ukrašavajte Kur'an vašim glasovima“. Bilježe ga Ebu Davud, Nesai, Ibn Madže, Ahmed, Darimi, Ibn Huzejme, Ibn Hibban, Hakim i drugi. Vjerodostojnim su ga ocijenili Hakim, Ibn Hibban, Ibn Huzejme, Albani i Šuajb Arnaut.

Oko propisa učenja Kur'ana po tedžvidu učenjaci imaju dva opštepoznata stava:

Prvi stav: da je učenje Kur'ana po tedžvidu, vodeći računa o tedžvidskim pravilima, sunet i od adaba tilaveta Kur'ana.

Ovo je stav velike većine učenjaka Ummeta od islamskih pravnika, muhaddisa i ostalih.
(Metalibu ulinnuha 1/600, El-Itkan fi ‘ulumil-kur'an str. 100)

Oni kažu da nema šerijatskog argumenta koji ukazuje na to da je učenja po tedžvidu vadžib, tj. da je onaj ko ne uči po tedžvidu griješan kod Allaha u svom kiraetu.

Učenje Kur'ana bez tedžvida se po njima ubraja u skrivene (lagane, male) greške u učenju koje poznaju učači, eksperti i karije.

Neki učenjaci iz ove skupine smatraju da je pretjerano vođenje računa o tedžvidskim pravilima, pri čemu se većina truda i okupacije karije svodi na tedžvid bez davanja pažnje značenju kur'anskih ajeta, vid Iblisovog obmanjivanja ljudi.

Drugi stav: da je učenje Kur'ana po tedžvidu vadžib svakom muslimanu i muslimanki, a ko tako ne uči griješan je.
Ovo je stav učenjaka kiraeta i tedžvida, poput Muhammed ibn El-Džezerija, Nasra Eš-Širazija i drugih. (Es-Selsebil eš-šafi, str. 5, Fennut-tedžvid, str. 7)

Kaže Ibn El-Džezeri u svom tedžvidskom tekstu „El-Džezerije“: „Uzimanje (Kur'ana) po tedžvidu je stroga obaveza, ko ne uči Kur'an po tedžvidu on je griješan“.

Oni dokazuju ovu obavezu vanjskim značenjem spomenutih šerijatskih tekstova u kojima se podstiče i naređuje pažljivo učenje Kur'ana sa uljepšanim glasom.

Ovom dokazivanju se može prigovoriti da u tim argumentima nema govora o tedžvidu koji je usmeno prenešen od karija do karija. Najviše što se može sa njima dokazivati je da Kur'an treba učiti pažljivo i sa lijepim glasom.

Odabrano mišenje je stav džumhura učenjaka, tj. da je učenje Kur'ana po tedžvidu sunet i od adaba lijepog učenja Kur'ana, a ne vadžib zbog čijeg bi propusta musliman imao grijeh.

Uprkos tome svaki musliman bi trebao izdvojiti vrijeme i uložiti trud da savlada tedžvidska pravila i uči Kur'an pravilno, na najljepši način, a sve to kako bi mu srce bilo bogobojaznije pri učenju i kako bi bolje doživljavao ljepotu i značenja Kur'ana.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Ovo je jedno od osjetljivijih pitanja današnjice oko kojeg je nastala velika zbrka i polemika, o njemu su napisane posebne studije, izvršena izučavanja i analize, održano mnoštvo seminara i konferencija. Ovo pitanje je obrađivano na nekim fikhskim kolegijama preko dvadeset godina, kao što je slučaj sa Kolegijom islamskog prava pri Rabiti. Da bi na kraju rezultat bio sljedeći: ispravno određivanje početka i kraja Ramazana je putem viđenja mlađaka, astrološko proračunavanje je pogrešan stav oprečan idžmau učenjaka ovog Ummeta i jasnim šerijatskim dokazima

, svaka država ima svoje različito viđenje mlađaka (Fikhul-nevazil od Bekira Ebu Zejda, 2/222). Uz ovo pitanje se povlači nezaobilazna zapitanost: kada će muslimani prestat da se sramote pred kjafirima u svom razilaženju oko početka i kraja Ramazana, dana Bajrama i slično? Odnosno da li su muslimani u cjelosti kao Ummet obavezni da se ujedine po ovom pitanju ili u tome ima širine, jer različitost u tom pogledu nije šerijatski sporna? Odgovor na ovo bi mogao glasiti ovako: muslimani bi se mogli ujediniti po ovom pitanju ako ispune dvije stvari: prva – da se prestanu oslanjati na astrološka proračunavanja koja je zanemario i poništio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i selef ovog Ummeta te da utvđuju početak i kraj Ramazana putem viđenja mlađaka, i drugo – da kada se vidi mlađak u jednom mjestu na svijetu da svi muslimani rade po tome na čemu je džumhur (većina) učenjaka. Prvo je praktično neizvodljivo, jer većina današnjih muslimanskih zemalja se oslanja na astrološka proračunavanja po ovom pitanju sa ubjeđenjem da je to ispravan stav i da time idu u korak sa naučnim dostignućima. A drugo nije šerijatski najispravnije mišljenje, o čemu će biti govora. Istorijaska je činjenica da su muslimanske pokrajine, mjesta i države od početka Islama pa do dan-danas praktično radile po drugom mišljenju učenjaka, tj. da svaka zemlja ima svoje vlastito viđenje mlađaka, kao što su muslimani Hidžaza pratili za sebe pojavu mlađaka a muslimani Šama za sebe u vrijeme hilfeta Muavije, radijallahu anhu. A to nije predstavljalo raskol i razilaženje među muslimanima niti mahanu u Šerijatu niti je to bila sramota pred kjafirima, nego je to u stvari bilo ispravno mišljenje da svaka pokrajina (država) ima svoje viđenje mlađaka.

Nema sumnje da je pitanje važno i da treba naći i ponuditi pravo i odgovarajuće rješanje za svakog muslimana koji nastoji da slijedi Kur'an i Sunnet onako kako su ga pojasnile prve generacije (selef) ovog Ummeta.
Prije nego odgovorim konkretno na postavljeno pitanje treba ukratko obraditi dvije mes'ele na kojima je izgrađeno ovo pitanje.

Prva mes'ela: kako se utvrđuje početak i kraj mjeseca Ramazana (to jest i ostalih mjeseci) po Šerijatu.
Idžma (konsenzus) učenjaka ovog Ummeta je na tome da se početak i kraj mjeseca utvrđuje viđenjem mlađaka svakog 29-og dana u mjesecu nakon zalaska Sunca ako je nebo vedro. Dokaz za to su jasni i nedvosmisleni hadisi: “Postite kada ga (mlađak) vidite, i mrsite se (na kraju Ramazana) kada ga (mlađak) vidite” (Buharija 1810 i Muslim 1081), također hadis: “Nemojte postiti sve dok ga (mlađak) ne vidite, niti se mrsite sve dok ga ne vidite” (Muslim 1080, Ebu Davud 2320, Nesai’ 2122).

A ako je nebo oblačno ili slično 29-og dana (Ša'abana) te se ne može vidjeti mlađak nakon zalaska Sunca imamo tri mišljenja učenjaka.

Prvo – da se upotpuni mjesec Ša'bana na trideset dana, a zatim zaposti kao prvi dan Ramazana prvi dan nakon tridesetog Ša'abana. Ovo je mišljenje džumhura, tj. svih učenjaka (četiri mezheba i ostalih) mimo onih koji će biti spomenuti kod druga dva mišljenja. Dokaz su im također jasni hadisi koji su dio gore spomenutih hadisa: “A ako bude oblačno upotpunite Ša'aban tridesetim danom”. Ovo mišljenje je bez ikakve sumnje najispravnije, jer spomenuti dokaz ne ostavlja prostora za neku drugu soluciju.

Drugo mišljenje – da se mjesec Ša'aban broji 29 dana, a da se sutradan posti prvi dan Ramazana. Ovo je rivajet od Ahmeda. Dokazuje ga hadisom muttefek alejhi: “A ako bude oblačno računajte (fakduru lehu)”. Kaže Ahmed “računajte” znači skratite mjesec na 29 dana, jer je ova riječ došla u Kur'anu u dva ajeta sa značenjem uskratiti. Međutim, ovo bi bilo prihvatljivo da nije došlo u četrnaest drugih rivajeta istog hadisa da riječ “računajte” znači upotpuniti Ša'aban sa tridesetim danom.

Treće mišljenje – ako je nebo oblačno ili slično 29-og dana (Ša'abana) te se ne može vidjeti mlađak nakon zalaska Sunca, a zna se na osnovu astroloških proračuna da bi se mlađak vidio da nije oblačno ili ne bi vidio, onda se uzima po astrološkom računanju, s tim da je prenešeno pet različitih rivajeta ko smije da posti oslanjajući se na te proračune. Ovo mišljenje se prenosi od Mutarrif Eš-Šihhira i Ibn Surjjidža učenjaka šafijskog mezheba, kao i od Ibn Kutejbe muhaddisa, ovo mišljenje se pojavilo nakon dva stoljeća od pojave Islama. Učenjak Ibn Abdul-berr je doveo u upitnost senede rivajeta koji se pripisuju ovim učenjacima te ih zanegirao. Dokaz im je ista riječ “računajte” gore spomenuta u hadisu: “A ako bude oblačno računajte (fakduru lehu)”, kažu da se pod računanjem misli na astrološke proračune rađanja mladog mjeseca (mijene). Naravno ovo mišljenje se odbacije jer mu predhodi idžma (konsenzus) učenjaka da riječ “računajte” znači upotpuniti 30-ti dan Ša'abana (po ispravnom stavu učenjaka) ili skratiti Ša'aban na 29 dana (po slabijem mišljenju). (Isbatul-ehille, Viječe velikih učenjaka u Saudijskoj Arabiji)

Veoma bitna napomena: današnje mišljenje mnogih savremenih učenjaka, između ostalih i Evropske komisije za fetve, da se početak i kraj Ramazana unaprijed određuje astrološkim proračunima kretanja Mjeseca je mišljenje koje nikad nijedan musliman prije njih nije rekao, ovo mišljenje se otvoreno kosi sa idžma'om učenjaka da je osnova određivanja početka i kraja mjeseci u Šerijatu viđenje mlađaka ako je nebo vedro. A gore spomenuto mišljenje da se uzimaju u obzir astrološka računanja je u slučaju kada je nebo oblačno ili tome slično te je viđenje mlađaka nemoguće a da se u osnovi prati viđenje mlađaka, zato se ovaj stav bitno razlikuje od onog današnjeg kod kojeg je osnova astrološko računanje. Zato nema potrebe navoditi njihove dokaze (dva hadisa i dva kijasa) koji su u stvari dokazi protiv njih, jer njihov stav se suprostavlja idžmau (konsenzusu) učenjaka koje im je prethodilo.

Stav hanefijskog mezheba, kako prenosi Ibn ‘Abidin (Resailu Ibn ‘Abidin 1/224), je da je šart da bi post (Ramazana) bio obavezan da se vidi mlađak, te da se ne uzima u obzir proračun astrologa, a ko se osloni na njihov proračun prekršio je Šerijat. Imam Malik je zabranjivao oslanjanje na proračune astrologa u određivanju početka mjeseca, pa kaže: “Imam (namjesnik ili vladar) koji se oslanja na proračune astrologa nije uzor niti se slijedi u tome”. (Mevahibul-dželil 2/387) Prenosi Imam Nevevi (El-Medžmu’ 6/270) da je zvanični stav šafijskog mezheba rad po ovom pitanju na osnovu mlađaka ako je vedro nebo i upotpunjavanja Ša'abana trideset dana ako je oblačno, a da se proračuni astrologa odbacuju jer su oni nagađanja i pretpostavke. A Imam El-Buhuti (Keššaful-kinna'a 2/272) navodi da se u hanbelijskom mezhebu ne uzima u obzir astrološko poračunavanje pa makar više pogađali nego što pogriješe.

Druga mes'ela: kada se vidi mlađak (po ispravnim šerijatskim kriterijima) na jednom mjestu na Zemlji, da li su svi muslimani svijeta dužni raditi po njemu, na čemu je većina učenjaka a od njih tri mezheba hanefijski, malikijski i hanbelijski, ili to važi samo za mjesto gdje je viđen mlađak te da svaka zemlja, pokrajina ili mjesto prati za sebe viđenje mlađaka, na čemu je manji dio učenjaka od njih su šafijski mezheb. Zvanični stav hanefijskog mezheba na čemu je fetva, kako stoji u knjizi Ed-Durrul-muhtar od Haskefija, El-Bahrur-raik od Ibn Nudžejma i Fethul-kadir od Ibnul-Hemmama, je da ako se potvrdi viđenje mlađaka u nekoj zemlji na Istoku, na primjer, obavezni su svi muslimani Istoka i Zapada raditi po tome.

Dok dio učenjaka iz mezheba uzima drugo mišljenje, tj. da svaka zemlja prati za sebe pojavu mlađaka neovisno od druge, ovo prenosi Zejle'i u knjizi Tebjinul-hakaik. Kod Malikija zvanični stav mezheba je, kako je došlo u knjizi Muhtesaru Halil, kao i kod hanefija. S tim da kod njih imaju još dva stava, kao što je u knjizi Mevahibul-dželil: jedan – da svaka pokrajina prati mlađak za sebe, a drugi – da ako su zemlje udaljene poput Endelusa i Hidžaza da se mlađak razlikuje a u protivnom ne.

Imam Nevevi je u knjizi El-Medžmu’ naveo tri stava učenjaka šafijskog mezheba, osnov je da svaka zemlja ima svoje praćenje mlađaka, s tim da imaju različito tumačenje oko udaljenosti jedne pokrajine od druge. Hanbelije su na stavu, kako prenosi Ibn Kudame u knjizi El-Mugni, da kada se potvrdi viđenje mlađaka na nekom mjestu obavezna su sva ostala mjesta da poste. Većina učenjaka dokazije svoj stav općim značenjem hadisa: “Postite kada ga (mlađak) vidite, i mrsite se (na kraju Ramazana) kada ga (mlađak) vidite” (Buharija 1810 i Muslim 1081), kažu da se naredba odnosi na sve muslimane. Dok dokaz onih koji smatraju da svaka zemlja, pokrajina ili mjesto prati za sebe viđenje mlađaka je hadis kojeg bilježi Muslim od Kurejba. U njemu je došlo da Ibn ‘Abbas, radijallahu anhuma, koji je bio u Mekki nije radio po viđenju mlađaka muslimana i Muavije u Šamu (Palestini) nego je čekao da oni u Mekki vide mlađak ili ako ne vide da upotpune Ša'aban na trideset dana.

Zatim je na pitanje Kurejba zar se neće zadovoljiti viđenjem mlađaka kod Muavije u Šamu rekao: “Ne, ovako nam je naredio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem”. Učenjaci prvog mišljenja kažu za ovaj hadis da je to idžtihad Ibn ‘Abbasa, to jest njegovo mišljenje, što je neprihvatljivo i daleko. Pa tako, kada se vidi mlađak (po ispravnim šerijatskim kriterijima) na jednom mjestu na Zemlji to važi samo za tu državu ili mjesto gdje je viđen mlađak, te tako treba svaka zemlja, pokrajina ili mjesto da prati za sebe viđenje mlađaka. Ovo je isparavan stav po ovom pitanju, našto jasno upućuje hadis Ibn ‘Abbasa, radijallahu anhuma, a Allah zna najbolje.

Rezime ove dvije mes'ele je u sljedećem: da se početak i kraj mjeseca Ramazana utvrđuje viđenjem mlađaka ako je nebo vedro, a ako je oblačno ili slično tome te se ne može vidjeti mlađak onda se upotpuni mjesec Ša'bana na trideset dana. Ovo je ujedno i tekst hadisa: “Postite kada ga (mlađak) vidite, i mrsite se (na kraju Ramazana) kada ga (mlađak) vidite, a ako bude oblačno upotpunite Ša'aban tridesetim danom” (muttefekun alejhi, Buharija 1810 i Muslim 1081). Svaka zemlja, pokrajina ili mjesto treba da prati za sebe viđenje mlađaka, našto jasno upućuju djelo i riječi Ibn ‘Abbasa, radijallahu anhuma, kada kaže: “Ovako nam je naredio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem”.

Da bi se odgovorilo na postavljeno pitanje treba imati u vidu sljedeće: zvanične vjerske vođe muslimana u Bosni po ovom pitanju rade na osnovu astroloških proračuna po kojima se unaprijed zna kada će biti početak i kraj Ramazana. Ovim činom otvoreno su zanemarili (čitaj: odbacili) jasne i nedvosmislene hadise, idžma učenjaka ovog Ummeta i stav hanefijskog mezheba na koji se punih usta pozivaju kada im to zatreba, ovo se odnosi na pitanje kako se određuje početak i kraj Ramazana. Zatim su, pošto sami ne prate viđenje mlađaka, po zvaničnom stavu hanefijskog mezheba trebali utvrđivati početak i kraj Ramazana na osnovu viđenja mlađaka na bilo kojem mjestu na zemaljskoj kugli, pa su i to prekršili. Pa kada se sve ovo ima u vidu, postavlja se to teško pitanje: šta da radi u ovakvoj situaciji musliman kome je želja da slijedi Uputu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i stazu prvih generacija po ovom pitanju kao i u svakom drugom? Izbor je u trome: ili slijediti IZ u oslonjanju na astrološka proračune po ovom pitanju, a što je oprečno jasnim i nedvosmislenim vjerodostojnim hadisima kao i idžmau učenjaka ovog Ummeta. Ili slijediti one države (poput Saudije i Jemena) koje po ovom pitanju prate pojavu mlađaka, a time bi se radilo po mišljenju da kada se vidi mlađak na jednom mjestu na Zemlji obaveza je svim muslimanima da po njemu započnu post, a već smo gore pojasnili da je ovo slabije mišljenje. Ili da se prati pojava mlađaka.

To jest, da se organizuje nekoliko grupa na prostoru cijele Bosne a koje bi bile prethodno poučene kako se, kada i gdje prati viđenje mlađaka, te prvo da prate viđenje mlađaka od mjeseca Ša'abana, zatim Ramazana te mjeseca Ševvala. Ispravno je, a Allah zna najbolje, ovo zadnje i ono je jedno od praktičnih i izvodljivih rješenja. Nije mi dovoljno poznata ozbiljnost, organizovanost i upućenost u ove stvari onih za koje kažu da prate pojavu mlađaka u našim krajevima, te o oslanjanju na njihov rad ne mogu zasada ništa reći. U protivnom, tj. ako se ne organizuje šerijatski valjano praćenje mlađaka, onda ostaje ona druga solucija, tj. slijediti one države koje po ovom pitanju prate pojavu mlađaka, jer je ovo ispravnije (zato što predstavalja jedan od priznatih stavova prvih učenjaka ovog Ummeta) od oslonjanja na proračune astrologa. A ako se ni ovo ne bude radilo ozbiljno, džematski i organizovano kakvo je sada stanje, jer je stvar početka i kraja posta stvar zajednice muslimana a ne pojedinca, nego to bude na pojedinačnom nivou, onda ne preostaje nego da se slijedi IZ i njihova astrološka obznanjenja.

Ako bi neko dokazivao obavezu slijeđenja IZ-a po ovom pitanju sa hadisom kojeg prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Post je onog dana kada postite, mršenje je onog dana kada se mrsite, kurbanski Bajram je onoga dana kada koljete kurbane”. (Bilježi ga Timizi 697, i kaže da je hasen garib, a šejh Alabani ga je ocijenio vjerodostojnim u Silsili Sahiha broj 224) Kažu da hadis ukazuje na obavezu slijeđenja džemata muslimana u postu, iftaru i danu Bajrama bez obzira kako oni bili utvrđeni, te da nije dozvoljeno izdvajati se. Dovoljan je odgovor na ovo da se u hadisu misli na post, mršenje i dan Bajrama koji su zasnovani na praćenju mlađaka a ne na astrološkim propračunima. Sa druge strane, da pročitamo šta su komentatori ovog hadisa rekli o njegovom značenju (Tuhfetul-ahvezi 3/312, Hašijetus-senedi 3/431). Kaže Hattabi da je značenje hadisa da ako muslimani pogriješe u praćenju mlađaka i poste 30 umjesto 29 dana, post im je ispravan i nemaju u tome grijeha. Kaže Munziri da jedan dio učenjaka kaže da se hadisom išareti da se ne posti 30-ti dan Ša'abana (tj. sumnjivi dan) nego da treba postiti sa džematom muslimana, dok drugi učenjaci kažu da je u hadisu odgovor onome ko smatra da je dozvoljeno postiti na osnovu astrološkog proračuna onome ko ga zna a ko ne zna da mu nije dozovoljeno, dok treći kažu da se hadis odnosi na jednog svjedoka kada samo on vidi mlađak a kadija odbije njegovo svjedočenje da je obavezan da posti sa narodom. Ovo zadnje je stav Muhammed ibn Hasena eš-Šejbanija (EbuHanifinog učenika), ‘Ata’ i Hasena el-Basrija, dok je većina učenjaka na tumačenju Hattabija.

I zadnje tumačenje hadisa koje navodi komentator Tirmizijeva zbirke hadisa Mubarekfuri: da će se ljudi podijeliti u skupine koje će kršiti uputu Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, grupa od njih će pratiti astrološke proračune, druga grupa će prije vremena počinjati sa postom i stajanjem na ‘Arefatu i to će im biti parola, a to su Batinije (šitska zabludjela sekta), a ostaće na vjerovjesnikovoj uputi skupina koja će neprestano biti jasno na istini, a na ovu skupinu se misli u hadisu, ona je džemat pa makar njen broj bilo malen. Da li ijedno tumačenje hadisa ide u prilog onima koji ga uzimaju kao dokaz obaveze slijeđenja onih koji određuju početak i kraj Ramazana i dan Bajrama astrološkim proračunima? Ne nego je hadis dokaz protiv njih. Kaže Imam Malik: “Imam (namjesnik ili vladar) koji se oslanja na proračune astrologa nije uzor niti se slijedi u tome”. (Mevahibul-dželil 2/387)

Također, ako bi neko prigovorio da se ne slijeđenjem IZ-a po ovom pitanju pravi fitna i razdor među muslimanima, a to nije dozvoljeno. Odogvor bi bio: zar odbacivanje jasnih hadisa po ovom pitanju, kršenja idžma'a (konsenzusa) učenjaka da je obaveza pratiti mlađak, te uzimanje mišljenja (astroloških proračuna) koje nijedan musliman prije nije rekao (kako kaže Ibn Tejmije), zar sve ovo nije fitna i razdor, nego je, kako se pokušava staviti na znanje: prilagođavanje Islama suvremenim naučnim dostignućima, širina u pogledu i razumijevanju Šerijata, tolerancija, ovovremeno tumačenje Islama, praćenje civilizacijskih tokova? A nastojanje da se radi po nedvosmislenim hadisima (praćenju mlađaka), slijeđenje idžma učenjaka i imama četiri mezheba, to je fitna i razdor? Čudno je ovo rasuđivanje. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam.

Pošto u pitanju nije pojašnjeno na koju nafilu misli, noćnu ili dnevnu, osvrnućemo se i na jedno i na drugo.
Nema razilaženja među učenjacima da je noćnu nafilu, kijamu lejl ili opću nafilu, bolje klanjati dva po dva rekata. Na to ukazuje hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Noćni namaz je dva po dva (rekata), pa kada se neko od vas uplaši da će nastupiti zora neka klanja jedan rekat čime će učiniti neparnim (brojem rekata) ono što je klanjao”.

S tim da se učenjaci razilaze da li je vadžib klanjati dva po dva ili je samo bolje i vrednije. Manja skupina učenjaka od kojih je imam Malik smatra da je vadžib klanjati dva po dva, dok ostala velika većina učenjaka smatra da je vrednije a ne da je vadžib. A ovo zadnje je ispravno jer na njega ukazuju vjerodostojni hadisi u kojima je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao noćni namaz po tri, pet, sedam i devet rekata sa predavanjem dva selama, prije zadnjeg rekata i nakon zadnjeg, a ponekad samo sa jednim selamom.

A što se tiče klanjanja nafile dnevnih namaza, svejedno bilo to potvrđeni ili nepotvrđeni suneti poput 4 rekata prije i poslije podne namaza ili 4 rekata prije ikindije namaza (kod onih učenjaka koji ocjenjuju ove hadise prihvatljivim), ili uopćeno nafile, po ovom pitanju učenjaci se međusobno razilaze a nema nekog dokaza o ovoj temi koji može definitivno presuditi razilaženju.

– Prvi stav učenjaka je da je bolje i vrednije klanjati dnevnu nafilu dva po dva rekata kao i noćnu, tj. da je vrednije i bolje klanjati 4 rekata prije podne dva po dva kao i u ostalim prilikama. Ovo je stav džumhura, tj. većine učenjaka od tri mezheba malikijskog, šafijskog i hanbelijskog, kao i većine ashaba i učenjaka selefa.
Oni svoj stav dokazuju rivajetom gore spomenutog hadisa, tj. onome što se prenosi od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Noćni i dnevni namaz je dva po dva (rekata)”. Hadis bilježe autori četiri Sunena, Ahmed i Ibn Hibban. Oko ovog dodatka u hadisu, tj. riječi “dnevni” je veliko razilaženje među učenjacima.

Od muhadisa koji ga ocjenjuju prihvatljivim i vjerodostojnim su Buharija (što prenosi Bejheki), Ibn Huzejme, Ibn Hibban, Nevevi, Albani i Bin Baz od savremenih učenjaka. Njihov argument je to da se sa ovim dodatkom izdvojio pouzdan ravija Alijj El-Bariki a dodatak pouzdanog se prihvata.
Dok su isti dodatak ocijenili slabim i neprihvatljivim Nesai, Ahmed, Darekutni, Hakim, Ibn Me'in, Tahavi i Ibn Tejmije. Oni smatraju da je ovaj dodatak slab zbog tri razloga:

Prvi – jer isti ovaj hadis prenosi 15 ravija od kojih su većina pouzdaniji od El-Barikija a da niko od njih nije spomenuo ovaj dodatak “dnevni” a sam ravija El-Bariki nije poznat po snazi jakog pamćenja i preciznosti u hadisu.

Drugi – da se od Ibn Omera, radijallahu anhuma, prenosi da je klanjao dnevne namaze po 4 rekata sa jednim selamom (ovo bilježi Ibn Ebi Šejbe u svom Musannefu u rivajetu kojeg je Albani ocijenio vjerodostojnim) i da u tome nije vidio smetnje. Pa da je Ibn Omer, radijallahu anhuma, prenio ovaj dodatak ne bi klanjao 4 rekata s obzirom koliko je bio poznat po slijeđenju sunneta.

Treći – da se ovaj dodatak (“dnevni”) nikako ne može uklopiti u tekst hadisa, jer u hadisu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio upitan o noćnom namazu, a takođe kraj hadisa govori o klanjanju vitr namaza (koji se klanja noću), pa se tako riječ “dnevni” ne uklapa u kontekst hadisa.

S obzirom na snagu dokazivanja slabosti ovog dodatka bliže je ispravnom da je dodatak “dnevni” slab i da se ovo pitanje ne može dokazivati sa nečim poput ovoga.
Takođe, dokazuju hadisima u kojima je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sve dnevne dobrovoljne namaze klanjao po dva rekata, a oni hadisi u kojima se spominju 4 rekata, poput 4 rekata prije podne i ikindije, tu se misli da se klanjaju dva po dva a ne 4 odjedanput. Imam Buharija je u svom Sahihu naslovio poglavlje sa riječima “Poglavlje o onome što je došlo o dobrovoljnim namazima da se klanjaju dva po dva”, a zatim je naveo hadise u kojima je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dnevnu nafilu klanjao po dva rekata ili rekao da se klanja dva rekata. Od te nafile su dva rekata istihare namaza, dva rekata tehijetul mesdžida, dva rekata prije džume prije nego što sjedne, dva rekata unutar K'abe, dva rekata duha namaza i naveo je hadis Ibn Omera, radijallahu anhuma, u kojem on navodi da je klanjao sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, dva rekata prije podne, dva poslije, dva rekata poslije džume, dva poslije akšama i dva poslije jacije.

– Drugi stav učenjaka je da je dozvoljeno da se dnevna nafila klanja četiri rekata, a neki kažu klanjač može da bira između da klanja četiri ili dva. Ovo je stav Ebu Hanife i njegova dva učenika Ebu Jusufa i Šejbanija, Ishaka i prenosi se kao praksa od Ibn Omera, radijallahu anhuma. Takođe, ovom stavu naginju i Ibn Kudame i Sane'ani vjerovatno zbog velikog razilaženja oko dodatka “dnevni” u gore spomenutom hadisu.

Od argumenata sa kojima dokazuju svoj stav je gore spomenuti hadis gdje smatraju da je dodatak “dnevni” slab te prema tome ostaje tekst hadisa “Noćni namaz je dva po dva (rekata)” a što se razumije iz suprotnog od spomenutog u hadisu (mefhumul muhalefa) a to je da dnevni namaz ne mora i da nije najbolji i najvredniji da se klanja po dva rekata. Međutim, ovome se može prigovoriti da hanefije ne priznaju argumentovanje sa “mefhumul muhalefa” te sa ovim oni ne mogu dokazivati. A sa druge strane gore spomenuti primjeri dnevne nafile klanjanja po dva rekata su oprečni onome šta se hoće dokazati sa ovim hadisom.

Takođe, oni dokazuju svoj stav hadisom kojeg bilježi Ibn Madže u svom Sunenu od Ebu Ejjuba, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao prije podne četiri rekata, kada Sunce nagne iz zenita, nije ih razdvajao sa predavanjem selama, i rekao je: “Zaista se vrata nebesa otvaraju kada Sunce nagne iz zenita”. Dokaz u ovom hadisu su riječi “nije ih (4 rekata) razdvajao sa predavanjem selama”. Takođe, ovaj hadis bilježi Ebu Davud, Ibn Huzejme i Tirmizi u Šema'ilu sa riječima: “Četiri rekata prije podne u kojima nema predavanja selama njima se otvaraju vrata nebesa”. Da je ovaj hadis vjerodostojan on bi presudio po ovom pitanju, međutim šejh Albani je hadis ocijenio vjerodostojnim osim riječi “nije ih razdvajao sa predavanjem selama” za koje kaže da je ovo dodatak munker, tj. veoma slab i apsolutno neprihvatljiv. A razlog slabosti hadisa je ravija Ubejde Ed-Dabbi kojeg je Ebu Davud ocijenio slabim, a za kojeg El-Munziri i Jahja El-Kattan kažu da njegovi hadisi nisu dokazi, tj. da se hadisi u kojima je on jedan od ravija uopće ne prihvataju i ne uzimaju u obzir. Prema tome, ovaj hadis ne može biti dokaz po ovom pitanju.

Nakon svega spomenutog, može se konstatovati da nema nekog vjerodostojnog hadisa koji definitivno presuđuje po pitanju klanjanja dnevne nafile, tj. da li se klanja dva po dva ili četiri rekata odjedanput. Međutim, na osnovu prakse i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u klanjanju dnevne nafile po dva rekata u svim prethodno spomenutim nafila namazima može se reći da je ipak bliže da je vrijednije klanjati dnevnu nafilu dva po dva rekata a da nema smetnje da se klanja i četiri rekata sa jednim selamom. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Kao prvo, iznijeti stav učenjaka i navesti šerijatske argumente o nekoj mes'eli o kojoj su učenjaci pisali i govorili na samom početku islama, to se ne naziva fetva nego pojašnjenjem šerijatskog propisa.

Fetva je šerijatsko rješenje (pojašnjenje propisa) o savremenim pitanjima o kojima nema direktnog govora u šerijatskim tekstovima niti su o njima govorili prvi učenjaci.

Znači, to nisu moje fetve o propisu samozadovoljavanja nego stav učenjaka po tom pitanju i šerijatski argumenti sa kojima dokazuju svoj stav. Treba praviti razliku između fetvi kao odgovora na savremena pitanja i šerijatskih propisa koji su pojašnjeni od strane učenjaka i zapisani u knjigama.

Drugo, da bi se dao odgovor na postavljeno pitanje neophodno je ukratko obraditi neka pitanja vezana za poimanje velikog i malog grijeha u Šerijatu.

Podjela grijeha na velike i male?

Razišli su se učenjaci na dva stava oko pitanja: da li se uopće grijesi dijele na velike i male.

Prvo mišljenje: grijesi se dijele na velike i male.

Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka.(Mekalatul-islamijin, El-Eš'ari 1/231, Šerhu el-kevkebu el-munir, Ibn En-Nedždžar 2/388, Fethul-kadir, Ševkani 1/684)

Drugo mišljenje: svi grijesi su veliki, s tim da se za neke grijehe kaže da su mali u odnosu na one koji su veći od njih.

Ovo je stav El-Džuvejnija, El-Bakilanija, El-Isfirainija, Ibn El-Kušejrija i Ibn Fureka.
(El-Bahru el-muhit, Zerkeši 6/152, Revdatut-talibin, Nevevi 11/222, El-Furuku, El-Karafi 4/65-66, Tefsiru El-Kurtubi 6/163, Medaridžus-salikin 1/241)

Dokazi prvog mišljenja:

Prvi – riječi Uzvišenog: „Ako se budete klonili velikih grijehova, onih koji su vam zabranjeni, Mi ćemo preći preko manjih ispada vaših i uvešćemo vas u divno mjesto“ (En-Nisa, 31). Kažu: ajet je jasan u podjeli grijeha na velike i male.

Drugi – riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Pet namaza, od džume do džume i od Ramazana do Ramazana su iskup za grijehe ako se kloni velikih grijeha“. Hadis bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu.

Treći – riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Nema čovjeka muslimana kome nastupi namaz, pa upotpuni njegov abdest, skrušenost i činjenje rukua, a da mu to ne bude iskup za grijehe prije njega (namaza) ako ne učini veliki grijeh, a to je cijelo vrijeme (tako)“. Hadis bilježi Muslim u svom Sahihu od Osmana ibn Affana, radijallahu anhu.

Oba hadisa jasno ukazuju na podjelu grijeha na velike i male.

Dokazi drugog mišljenja (tj. da su svi grijesi veliki):

Hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ko uzme pravo čovjeka muslimana sa lažnom zakletvom, Allah mu je odredio Vatru i zabranio Džennet.“ Pa upita neki čovjek: „I ako je nešto neznatno, Allahov Poslaniče?“ „I ako bi bio prut od (drveta) Eraka“, reče on. Hadis bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Umame, radijallahu anhu.

Kažu: u hadisu je došla žestoka prijetnja za nešto malo i neznatno kao što su došle prijetnje i za velike grijehe.

Džumhur učenjaka odgovara na ova argument time da je žestoka prijetnja došla zbog lažne zakletve sa kojom je uzet imetak, a ne samo zbog neznatnog imetka.

Radžih (odabrano) mišljenje je stav džumhura zbog jasnoče i nedvosmislenosti argumenata. A ovome možemo takođe dodati idžma selafa da se grijesi dijele na velike i male kojeg prenosi Ibnul-Kajjim El-Dževzijje u knjizi Medaridžus-salikin (1/244).

Definicija velikog grijeha

Oko definicije velikog grijeha učenjaci imaju jako podijeljeno mišljenje, a navest ćemo tri najraširenija:

Prvo mišljenje: veliki grijeh je svaki grijeh zbog kojeg se prijeti Vatrom (Džehennemom), ili Allahovom srdžbom, ili prokletstvom, ili kaznom na dunjaluku.

Ovaj stav se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, Hasana El-Basrija i tabi'ina Alije ibn Ebi Talhe.

Drugo mišljenje: veliki grijeh je svaki grijeh sa kojim se (u šerijatskim tekstovima) spoji prijetnja, ili šerijatska kazna (hadd) na dunjaluku, ili proklestvo.

Ovo mišljenje se pripisuje većini učenjaka ovog Ummeta.

Treće mišljenje: veliki grijeh je onaj grijeh za koji je došlo u vjerodostojnom hadisu od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je veliki grijeh, a u što ne ulazi ono što je neko drugi mimo njega rekao da je veliki grijeh.

Ovo je stav Ibn Džerira Taberija i malikijskog učenjak Ebul-Abbas El-Kurtubi. (Bedai'us-sanai'a, 6/268, Minehul-dželil, 4/219, Kava'idul-ahkam, 1/21, Et-Tehzib, 8/262, Tefsir Ibn Kesir, 1/461, El-Kafi, 6/195, Medžmu'ul-fetava, 11/650-651, Medarudžus-salikin, 1/247, El-Muhalla, 9/393)

Ako prostudiramo ove definicije doći ćemo do zaključka da ovo razilaženje učenjaka nije razilaženje oprečnih ili suprotnih mišljenja nego da je razilaženje sličnih i bliskih stavova koja imaju isto značenje.

Primjeri velikih grijeha

Shodno definicijama velikog grijeha možemo navesti primjere velikih grijeha u DJELIMA:

– krađa,

– pijenje alkohola,

– zinaluk,

– ostavljanje namaza,

– kamata,

– jedenje imetka jetima,

– ostavljanje posta Ramazana,

– ubistvo,

– nedavanje zekata,

– neposlušnost žene mužu.

A od primjera velikih grijeha u RIJEČIMA su:

– laganje,

– lažna zakletva,

– optužba zinalukom (potvora),

– lažno svjedočenje,

– govor o Allahu bez znanja,

– nemimet,

– vrijeđanje ashaba,

– naricanje (za umrlim).

(Kitabul-kebair, Zehebi, I'alamul-muvekki'in, 4/401, Ez-Zevadžr, Ibn Hadžer El-Hejtemi, El-Ikn'a, 4/505)

Definicija malog grijeha

Mali grijesi su svi grijesi mimo velikih grijeha, a odnose se na grijehe za koje u šerijatskim tekstovima nije došla prijetnja, šerijatska kazna ili prokletstvo.

Od primjera malih grijeha su:

– zabranjeni pogled u stidno mjesto žene strankinje,

– dodir žene strankinje,

– brijenje brade,

– samozadovoljavanje,

– osamljivanje sa ženom strankinjom.

Ustrajavanje na malom grijehu

Ustrajavanje na malom grijehu pretvara taj grijeh u veliki grijeh. Nije mi poznato da oko ovoga ima razilaženja.

Kažu učenjaci: „nema malog grijeha sa ustrajavanjem (na njemu), niti velikog grijeha sa tevbom i istigfarom“. (Bedai'us-sanai'a, 6/270, Medarudžus-salikin, 1/246, El-I'atisam, Šatibi 2/551, El-Bahru el-muhit, Zerkeši 6/155)

Nema malog grijeha sa ustrajavanjem znači: da ustrajavanjem u činjenju grijeha grijeh koji je u osnovi mali postaje veliki.

Pod ustrajavanjem se podrazumijeva činjenje grijeha sa namjerom da se ponovo učini, a zatim njegovo ponavljanje koje je izgrađeno na prethodnoj namjeri da se ponovi.

Kaže Uzvišeni: „I koji u onome što su radili (grijehu) ne ustrajavaju“ (Ali Imran, 31).

Ustrajavanje na nečemu je njegovo stalno činjenje i namjera da se čini.

Oko PRAVILA po kojem se prepoznaje USTRAJAVANJE na malom grijehu učenjaci imaju dva gledišta:

Prvo – ustrajavanje je ponavljanje malog grijeha na način da to ukazuje na nemarnost prema vjeri, takođe činjenje više različitih malih grijeha tako da zbir tih grijeha upućuje na ono što na ukazuje ustrajavanje na jednom malom grijehu.

Dugo – ustrajavanje je ponavljanje malog grijeha u općem smislu.

Ova dva gledišta su istovjetna, bliska i slična, jer ponavljanje malog grijeha ili činjenje više različitih malih grijeha je samo po sebi dokaz nemarenja za Alahovim zabranama, nevođenja brige o vjeri i nestajanja kod Allahovih granica.

Naravno, nema potrebe da posebno naglašavamo da je male grijehe haram i zabranjeno činiti kao i velike, samo što je razlika u veličini i težini grijeha i načinu kefareta (iskupa) za njih.

Pa tako, onaj ko učini veliki grijeh samo jednom postaje fasik (veliki griječnik), a onaj ko ustrajava na činjenu malog grijeha, iako je on mali, i on je fasik (veliki griješnik). A kod nekih učenjaka je preče da on bude fasik (veliki griješnik) zbog stalnog narušavanja Allahovih zabrana.

Prema tome, onaj ko stalno brije bradu, iako je brijenje brade mali grijeh u osnovi, zbog ustrajavanja na tom grijehu on čini veliki grijeh. Zato islamski pravnici u poglavlju o svjedocima čije se svjedočenje ne prima, a to su osobe koje su izgubile ADALET (pravednost) zbog činjenja velih grijeha, navode i one koji briju bradu. To jest, oni ustrajavaju na brijenju brade i time su postali veliki griješnici.

Takođe, onaj ko ponavlja grijeh samozadovoljavanja, iako je to u osnovi mali grijeh, zbog ponavljanja i ustrajavanja na tom grijehu on čini veliki grijeh, i nema mu oprosta za taj grijeh osim tevbe kao i za bilo koji drugi veliki grijeh.

I ovako redom možemo nabrajati sve male grijehe koji kada se ustrajava na njima čine njegovog počinioca velikim griješnikom. Za kefaret i oprost od tih grijeha potrebno je učiniti tevbu sa ispunjenjem šartova tevbe kao da su veliki grijesi.

Osoba koja jednom učini mali grijeh i pokaje se za njega, a zatim ubrzo ponovi taj grijeh i pokaje se za njega, a onda to često ponavlja, tevba takvog griješnika nije valjana jer ne ispunjava šartove tevbe. A od šartova tevbe je prekine sa činjenjem grijeha.

Konkretan odgovor na pitanje

Tačno je da je samozadovoljavanje u osnovi mali grijeh i da nema dokaza u šerijatskim tekstovima da je to veliki grijeh. Međutim, u jednom od mojih odgovora u kojem sam napisao da je samozadovoljavanje veliki grijeh, to sam napisao misleći na one osobe koje ustrajavaju na tom malom grijehu čime postaju veliki griješnici. Znači, te riječi su se odnosile na osobu koja se stalno samozadovoljava, jer onaj ko je jednom učinio grijeh samozadovoljavanja sigurno ne bi postavio to pitanje.

A to što prenosiš od šejha dr. Safeta Kuduzovića da je rekao „ako bi se čovjek osamio sa ženom i radili sve osim bluda, da to spada pod male grijehe“, ova izjava je potpuno netačna i pogrešna sa šerijatske strane i ne priliči da je izrekne početnik u traženju šerijatskog znanja a kamoli učena osoba. Ili ti nisi dobro razumio ili on nije bio dovoljno dorečen i precizan.

Ispravno bi bilo reći: grijesi osamljivanja, diranja, ljubljenja i drugog vida uživanja u tijelu žene strankinje sve mimo zinaluka, ako se neki od njih urade pojedinačno i jedanput bez ustrajavanja i ponavljanja, da svi ti grijesi u osnovi potpadaju pod male grijehe, naravno svi ti grijesi su haram po idžmau učenjaka.

Međuim, reći da „ako bi se čovjek osamio sa ženom i radili sve osim bluda, da to spada pod male grijehe“, to je pogrešno tumačenje malih grijeha ako to posmatramo u kontekstu gore spomenutog teksta o poimanju velikog i malog grijeha u Šerijatu. Spomenuti grijesi ne samo da su veliki grijesi nego bi osobe koje to urade bile kažnjene bićevanjem shodno koliko bićeva kadija odredi.

Jer se ovdje radi o više malih grijeha u kojima se ustrajava čime oni postaju veliki grijesi:

– osamljivanje sa ženom i ustrajavanje u osamljivanju,

– diranje ženinog tijela i ustrajavanje u tom diranju,

– ljubljenje žene i ustrajavanje u ljubljenju,

– gledanje njenog tijela i ustrajavanje u gledanju,

– naslađivanje u njenim izazovnim dijelovima tijelu (licu, grudima i slično) i ustrajavanje u naslađivanju, …

– i još sve te grijehe da radi na jednom mjestu istovremenu.

Ovo ne samo da su veliki grijesi nego predstavlja razvrat i veliki munker.

Prema tome, onaj ko ustrajava na bilo kojem malom grijehu, poput osamljivanja sa ženom, gledanja u stidno mjesto žene, brijanja brade, samozadovoljavanja i slično, on čini veliki grijeh. Kefaret za takav grijeh po stavu većine učenjaka je isključivo tevba koja ispunjava svoje šartove.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje