Alejkumusselam.

Da bi odgovor i slika o ovoj temi bili jasniji u narednom tekstu biće govora o sljedećem: osnovni posaci o seriji, reakcije na snimanje i emitovanje serije, stavovi učenjaka oko ove serije, propis snimanja serija ili filmova o ashabima, argumenti zabrane glumljenja ashaba i na kraju propis gledanja serije o Omeru, radijallahu anhu.

Osnovni podaci o seriji

Serija Omer, raijallahu anhu, je historijska serijska emisija koja je snimljena od strane muslimana sunija u periodu od 2010. do 2012. u proizvidnji dvije televizijske kuće: MBC-a (Televizijski centar Srednjeg istoka) i Katarske televizije. Troškovi ove serije su dostigli cifru od oko 40 miliona eura, što se ubraja u ogromne troškove. Serija govori o životu i siri (biografiji) drugog pravednog halife Omera ibn Hattaba, radijallahu anhu, od njegove mladosti do smrti, događaji, bitke i izlaganje najpoznatijeg po čemu je bio pznat. Ova serija je snimljena u 30 dijelova (emisija), a prvi put je emitovana u toku Ramazana 2012. Scenario je napisao palestinsko-jordanski scenarista Velid Sejf, a režiser je sirijac Hatim Alijj, inače režiser mnogih serija iz povjesti Islama i islamskih ličnosti. Omera, radijallahu anhu, glumi sirijac Samir Ismail, kojem je ovo prvo glumačko pojavljivanje.

Šerijatsku recenziju istorijskih događaja i dramskog teksta je uradila šerijatska komisija u sastavu šejhova: Jusufa Kardavija, Selmana Aude, Abdulvehaba Et-Taririja, Alijja Es-Sallabija, S'ada El-‘Utejbija i Ekrema Dijau’ El-‘Umerija. Po riječima režisera spomenuta komisija je zahtijevala da glumac lika Omera, radijallahu anhu, bude musliman sunija koji prije toga nije imao glumačkih nastupa, a što je i ispunjeno.

Serija je snimljena na arapskom jeziku a radi se na sinhronizaciji drugih 5 jezika. Snimanje je najvećim dijelom rađeno u Maroku. U projektu snimanja je bilo uključeno 30 hiljada ljudi. Prvo emitovanje u toku Ramazana 2012 je praćeno milionskim gledateljstvom širom svijeta.

Reakcije na snimanje i emitovanje serije

Ova serija je prije, u toku snimanja i nakon prvog emitovanja izazvala velike kritike, protivljenja, negodovanja i žestoke reakcije, a istovremeno je dobila i podršku od nekih strana i ljudi. Vršeni su veliki poduhvati na različitim razinama da se zabrani i spriječi njeno snimanje, a kasnije i emitovanje.
Razlog ovakvih reakcija je činjenica da serija govori o najmarkantnijoj i najvećoj ličnosti islamske povijesti (mimo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i Ebu Bekra, radijalahu anhu) koja ima posebno mjesto u srcima i svijesti muslimana.

Ono što dodatno čini ovu seriju drugačijom od prethodnih, jer i prije ove snimljeno je nekoliko serija o nekim ashabima, što se pored glavnog lika u seriji pojavljuju likovi ostalih velikana ovog Ummeta, poput ashaba: Ebu Bekra, Osmana, Alije, Abdullah ibn Mes'uda, Halid ibn Velida, Bilala, Hamze, Mugire ibn Eš-Šu'beta, Amr ibn El-‘Asa i drugih, radijallahu anhum.

Stavovi učenjaka oko ove serije

Velika većina savremenih učenjaka ovog Ummeta je žestoko i gromoglasno zabranila ovu seriju, zabranili su njeno snimanje, emitovanje i gledanje i pozvali u bojkotovanje iste. Od tih učenjaka su:

Rabita muslimanskih učenjaka na čelu sa šejhom Nasirom El-Omerom a u potpisu 41 člana tog vijeća, Kolegij za islamska istraživanja pri Azharu. Takođe, saudijski muftija Abdullah Ali Šejh, šejh Salih Fevzan, šejh Abduurahman El-Berrak, emiratski šejh Abdullah El-Kemali, sirijski šejh Adnan ‘Ar'ur, kuvajtski šejh Osman El-Hamis, šejh Muhammed El-Hebdan, šejh Abdulaziz Et-Tarifi, šejh Muhammed El-Munedždžid, šejh Abdulaziz Fahd, šejh Salih El-Megamisi, Muhammed Hassan i mnogi mnogi drugi, na stotine i stotine učenjaka.

Učenjaci, komisije, kolegiji i vijeća koji su zauzeli ovaj stav prema seriji Omer, radijallahu anhu, baziraju ga na mnogim argumentima, a rezime najbitnijih je sljedeće:

– da je u osnovi zabranjeno glumiti bilo koga od ashaba ili (po drugom stavu među njima) najpoznatije ashabe (od 4 halife, 10 kojima je obečan Džennet, žene i kćeri Poslanika, sallahuaalejhi ve sellem) zbog njihovog kadra i stepena u Islamu i među muslimanima, a sama gluma istih predstavlja omalovažavanje i spuštanje ashaba na niži stepen koji im ne pripada, a to se kosi sa šerijatskim tekstovima u kojima je došla pohvala ashaba i zabrana njihovog vrijeđanja i omalovažavanja,

– da ova serija, ovakava kakva je snimljena u stvarnosti, ne predstavlja glumljenje pravih istinskih ashaba nego je ona PORUŽNJAVANJE LIČNOSTI, SLIKE I LIKOVA TIH ASHABA,

– da je serija ispunjena muzikom, miješanjem žena i muškaraca, prikazivanjem otkrivenih žena, i mnogim drugim jasnim haramima,

– da su glumci i glumice koji glume poznate ashabe i sahabijke osobe koje nisu dostojne te uloge jer većina njih živi ili privatno ili na glumačkoj sceni nemoralan, razvratan i neislamski život,

– prikazivanje sahabijke Atike žene Omera, radijallahu anhuma, otkrivene i u intimnim razgovorima sa njim, a poznata je ljubomora Omera, radijallahu anhuma, koja je prenešena u dva Sahiha, ovo predstavlja krajnje loš edeb ophođenja prema ova dva ashaba a što se ne može niko ohalaliti.

Druga skupina učenjaka kojoj se pripisuje stav podrške ovoj seriji su članovi spomenute šerijatske komisije koja je izvršila recenziju historijskih događaja i dramskog teksta, šejhovi: Jusuf Kardavi, Selman Auda, Abdulvehab Et-Tariri, Alijj Es-Salabi, S'ad El-‘Utejbi i Ekrem Dijau’ El-‘Umeri, a od poznatijih ličnosti koji su podržali ovu seriju su mauritanski šejh Muhammed Ed-Dudu i poznati saudijski karija Adil El-Kelbani.

Oni svoju podršku zasnivaju uglavnom na tri stvari:

1- da u osnovi, po njima, nema šerijatske zabrane u glumljenju ashaba,

2- da se na ovaj način, putem savremene moći uticaja televizije, filma i serija, vrši dawa i predočava široj muslimanskoj populaciji kao i nemuslimanima lijepa, tačna i ispravna slika o najboljoj generaciji ovog Ummeta, ashabima,

3- da ako ovo ne učinimo mi sunije, iz našeg ispravnog ugla i u našoj Ehli sunetskoj interpetaciji, da nas u tome mogu preteči šije-rafidije ili Zapadne filmske kuće predstavljajući ashabe na iskrivljen, pogrešan i sporan njima svojstven način.

Propis snimanja serija ili filmova o ashabima

Suština čitavog spora oko ove serije vraća se na savremneu mes'elu propisa snimanja i glumljenja ashaba oko koje učenjaci imaju podijeljen stav.

Naime, napisana je naučna studija o propisima glume u islamskom pravu, u kojoj je između ostalog obrađena tema glumljenja ashaba. Rezime te studije je da su se savremeni učenjaci po ovom pitanju razišli na tri mišljenja:

Prvo mišljenje: apsolutna zabrana glumljenja bilo koga od ashaba, kao i zabrana snimanja i pravljenja emisija, serija ili filmova u kojima se glumi bilo ko od ashaba.

Na ovom stavu je džumhur (većina) učenjaka, između ostalih Stalna komisija za fetve u Saudiji, Kolegij islamskog prava pri Rabiti, Kolegij za islamska istraživanja pri El-Azharu i mnoge drugi kolegiji islamskog prava i komisije za fetve.

Drugo mišljenje: dozvola uz ispunjenje određenih šartova.
U ovome se izdvojila manja skupina, a od prvih ko je dozvolio je bio Rešid Rida, da mu Allah oprosti. Takođe, na ovom stavu su sljedeći šejhovi: Jusuf Karadavi, Selman Auda, Abdullah ibn Bejje, bivši egipatski muftija Nasir Ferid Vasil, Halid El-Muslih, Abdulvehab Et-Tariri, Abdullah Et-Turejki, Abdulaziz Kari i Vehbetu Ez-Zuhajli.

Treće mišljenje: sredina između prva dva – zabrana glumljenja četvorice pravednih halifa, desetorice obradovanih Džennetom, žena i kčerki Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

A za gulumljenje nekog od ashaba mimo njih šart je da se ispune određeni uvjeti: od tih uvjeta je da cilj glumljenja nekog ashaba bude uzvišen i plemenit a ne umanjivanje vrijednosti i iznošenje mahana istog, da u toj glumi nema preuveličavanja kao i da se predstavi taj ashab sa lijepim ponašanjem i u svijetloj biografiji.

Ono što je veoma bitno istaknuti da ova serija o Omeru, radijallahu anhu, i po stavu učenjaka koji zabranjuju i po onih koji dozvoljavaju uz ispunjenje određenih šartova u obliku serije kako je snimljena ona ne bi trebala biti dozvoljena jer ne ispunjava te šartove. Sa lijepim mišljenjem od namjerama onih koji su snimili ovu seriju, i po onim učenjacima koji dozvoljavaju da se glume uloge ashaba, najmanje što se može reći za proizvođače ove serije je da su promašili u samom načinu izvođenja iste.

Argumenti zabrane glumljenja ashaba

Ako bi neko rekao šta su kokretni dokazi da je haram glumiti ashabe kod učenjaka koji to zabranjuju, odgovor bi bio:

Svi šerijatski argumenti koji govore o vrijednosti i fadlu ashaba i zabrani njihovog vrijeđanja i omalovažavanja:
Ajet: „Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijima, …“ (Et-Tevba, 100).

Hadis: „Najbolja generacija je moja generacija, zatim oni poslije njih zatim oni poslije njih“ (mutefekun alejhi).

Hadis: „Ne vrijeđajte nikoga od mojih ashaba, kada bi neko od vas udijelio zlata koliko brdo Uhud ne bi dostigao pregršt (zlata) nekoga od njih niti pola od toga“ (mutefekun alejhi).

I mnogi drugi hadisi …

Ovdje se postavlja pitanje: da li može neko prvo da zamisli a onda da odglumi ulogu nekoga od tih ashaba čija je vrijednost tolika a da istovremeno ne umanji njihov značaj, ne omalovaži ih i ne predstavi ih u nižem obliku? Glumiti ashabe je praktično nemoguće osim onome ko je na njihovom stepenu ili bolji od njih. A ko je to na stepenu Ebu Bekra, Omera, Osmana ili Alije, radijallahu anhum, pa da ih može glumiti i oponašati u riječima i djelima? Ovo su najbolji ljudi ovog Ummeta do Sudnjeg dana po idžamu učenjaka. Kako ih može glumiti neko ko je na mnogo mnogo manjem stepenu bogobojaznosti i praktikovanja vjere od njih, a da ne govorimo da ih u praksi glume osobe koje se ne mogu ubrojati u obične muslimane koji praktikuju vjerske propisa. Nego su to profesionalni glumci koji žive svoj griješnički bestidni razvratni glumački život pun harama svih boja i oblika, ako uzmemo uopće da su muslimani jer mnogi od njih ne klanjaju niti praktikuju bilo šta od Islama. Pa kako da ovakvi glume prvake i najbolje ljude ovog Ummeta? To je čisto omalovažavanje ashaba.

U srcima muslimana prema ashabima se opravdano gaji ogromno strahopoštovanje i respekt, a glumljenje ashaba neminovno umanjuje njihovu vrijednost i kadr u očima ljudi. A ovo se direktno kosi sa zabranom koja je došla u hadisima da se vrijeđaju i omalovažavaju ashabi.

Da dođe glumac koji u svom privatnom i glumačkom životu živi nemoralan i razvratan život, daleko od bogobojaznosti i čuvanja Allahovih granica, a što je opće obilježje glumaca širom svijeta, i da glumi Omera, Aliju, ili bilo koga drugog od ashaba i sahabijki? Ovako nešto je apsolutno neprihvatljivo.

Propis gledanja serije o Omeru, radijallahu anhu

Propis gledanja ove serije je direktno vezan za propis samog snimanja iste. Ispravan stav učenjaka, a na čemu je velika većina savremenih učenjaka do čijeg se mišljenja drži, je da uopće nije bilo dozvoljeno da se snimi serija o jednom od najboljih ashaba Omeru, radijallahu anhu, a u kojoj se istovremeno pojavljuju likovi većine ostalih ashaba, zbog zabrane glumljenja istih. Argumenti zabrane glumljenja ashaba su ukratko spomenuti u prethodnom dijelu teksta.

Takođe, od stvari zbog kojih je zabranjeno gledanje ovu serije su:

– muzika sa kojom je ova serija ispunjena, a muzika je je zabranjena po idžmau učenjaka kojeg prenosi 20 alima,

– miješanje žena i muškaraca, a što je zabranjeno po svačetiri fikhska mezheba,

– prikazivanja otkrivenih ženama,

– što su su glumci i glumice koji glume poznate ashabe i sahabijke osobe koje nisu dostojne te uloge jer većina njih živi ili privatno ili na sceni nemoralan i razvratan ili neislamski život,

– prikazivanja lica ili otkrivenih sahabijki poput Atike žene Omera, radijallahu anhuma, i drugih sahabijki, itd.

I da apsurd i poniženje bude veće, ova serija sa muzikom i otkrivenim ženama je prvi put emitovana u arapskim zemljama 30 uzastopnih dana u mjesecu Ramazana 2012. godine, a Ramazan mjesec ibadeta, tevbe, Kur'ana i mjesec duhovnog i tjelesnog treniranja u ostavljanju harama!!!

Na ovom mjestu je vrlo bitno napomenuti da ova serija, kao i sve druge do sada snimljene od strane muslimana, iskrivljeno prikazuju i svjesno prikrivaju mnoge historijske činjenice a koje ujedno predstavlja i govore o bitnim propisima ove vjere. Vrhunac pouke i mudrosti do sada snimljenih serija (ili filmova) iz islamske prošlosti se sastoji u tome da se pokaže prije svega pravednost (Islama) a zatim hrabrost i ustrajnost ashaba (ili muslimana uopće) ili drugi općeprihvaćeni principi i vrline, a sve to su zajedničke vrline većine velikih ljudi kroz historiju.

Dok se istovremeno svjesno skrivaju činjenice o ophođenju (Islama i) ashaba prema kršćanima, Židovima, i drugim skupinama kjafira, pri čemu se želi prikriti akida El-Vera vel-bera’ (ljubav prema mu'minima i mržnja prema kjafirima), takođe skriva se ispravno shvatanje džihada, kao i mnogi drugi akidetski ili fikhski segmenti Islama. Sa ovim se želi podilaziti Zapadu i uklapati u općepoznata i raširena zapadna načela principa dobra i zla za koje oni žele da prevladaju svijetom. Pogotovo se spomenuta skrivena pitanja ističu u hilafetu Omera, radijallahu anhu, a kojih u snimljenoj seriji nema.

Naime, u vjerodostojnim predajama se prenosi da je baš Omer, radijallahu anhu, bio onaj koji je protjerao kršćanenje i Židove iz Hidžaza, da je on zabranio Ebu Musi El-Eš'ariju, radijallahu anhu, namjesniku Basre da uzima za bliske saradnike Ehli kitabije, on je naredio sprovođenje tzv. Omerovih šartova u ophođenju prema Ehli kitabijama Šama (u kojima su kjafiri-zimije koji žive u muslimanskoj državi poniženu i donji), on je slao islamske vojske da šire islamsku vlast sa sabljom … .

Prema tome, nije dozvoljeno gledanje ove serije, niti prevođenje iste ili bilo koje učestvovanje u njenom širenju. Obaveza je negirati munkere (harame i zabranjene stvari) ove serije izbjegavajući gledanje i slušanje onoga što je zabranjeno, kao i bježati i čuvati se negativnih uticaja koje ova serija može da ostavi na onoga ko je gleda. A koristi koje bi se i mogle naći u gledanju ove serije su mnogo mnogo neznatnije u odnosu na negativnosti i štetne posljedice gledanja iste.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam.

Kao što kažu islamski učenjaci govoreći o bilo kojem pitanju ili pojavi: propis o nekom pitanju je dio ispravnog poimanja tog pitanja. Pa je tako neophodno detaljno i precizno pojasniti termine DARUL-ISLAM i DARUL-KUFR, odnosno šta se podrazumijeva pod njima i tek onda spuštati taj termin na neku određenu konkretnu državu ili mjesto.

 

Šerijatski argumenti Kur'ana i Sunneta ukazuju da se čitav svijet dijeli na dva dijela: DARUL-ISLAM i DARUL-KUFR, i oko ove podjele svijeta među islamskim učenjacima i pravnicima skoro da nema razilaženja, a što nije tema ovog pitanja.

Termini Darul-Islam i Darul-kufr su sastavljeni od dvije riječi: DAR sa jedne strane i ISLAM I KUFR sa druge. Naravno, termine Islam i kufr nema potrebe da definišemo jer su općepoznati među muslimanima.

Dok prva riječ DAR u arapskom jeziku ima više značenja a između ostalog može značiti: stan, mjesto, boravište, kuća, pleme, pokrajina, oblast i slično. U Kur'anu je ova riječ (u jednini DAR i u množini DIJAR) spomenuta 48 puta.

Islamski učenjaci govoreći o terminu DAR bez dodatka Islam i kufr kažu da se pod njom podrazumijeva država, pokrajina, oblast, kanton ili mjesto koje je pod određenom vlašću i upravom. Pa tako skupina savremenih istraživača definišući riječ DAR u kontekstu onoga o čemu mi govorimo kažu da su to pokrajine ili oblasti koje uređuje i upravlja jedna država koja ima svoje zakone, svog vladara, svejedno bio on kralj, predsjednik, diktator ili neko upravljačko tijelo sastavljeno od više ljudi. Dok druga skupina kaže da je DAR domovina, svejedno bila kraljevina, carstvo, republika ili bilo koja druga uprava.

Šerijatsko značenje Darul-Islama i Darul-kufra

Islamski pravnici i učenjaci su termin Darul-Islam definisali mnoštvom različitih definicija o kojima se može napisati posebna knjiga, ali ono što je bitno je činjenica da se sve te definicije slažu u svojoj suštini i sadržaju.

Prije govora o definicijama da navedemo oko čega se učenjaci slažu kada govore o ovoj temi:

Nema razilaženja među učenjacima da su Darul-kufr (kjafirske zemlje) države u kojima žive kjafiri i u kojima vladaju po kufru (tj. po propisima, obilježjima i principima kjafira). Nema razilaženja da je ratno područje, tj. mjesto u kojem ratuju muslimani i kjafiri (erdul-m'areketi) i koje zauzmu i osvoje muslimani a u kojem još nisu uspostavili propise Islama da je to Darul-kufr ili Darul-harb (ratno područje) pa makar bilo u rukama muslimana.

Takođe, nema razilaženja da su Darul-islam (islamske države) one države i mjesta u kojima se primjenjuju propisi Islama i u kojima vladaju muslimani svejedno bili stanovnici tih država muslimani ili kjafiri zimije. Nema razilaženja da

Darul-kufr postaje Drul-islam sa uspostavljanjem propisa (obilježja ili principa) Islama u njemu. Međutim, razišli su se oko toga kada i sa čime Darul-islam (islamska država) postaje Darul-kufr (kjafirska država), o čemu će biti govora poslije inšallah.

Suština značenja šerijatskog termina Darul-Islam je da je to zemlja ili mjesto u kojem se ispoljavaju propisi, principi i obilježja  Islama, u kojoj muslimani vladaju ili imaju glavnu i preovlađujuću riječ svejedno da li su većina stanovnika te zemlje muslimani ili nemuslimani.

Darul-islam kod učenjaka četiri mezheba

A što se tiče definicije termina Darul-Islam od strane četiri fikhska mezheba, on se može rezimirati u sljedećem:

Učenjaci četiri mezheba imaju podijeljeno mišljenje oko podjele država na Zemlji uopćeno: većina učenjaka sve države u svijetu dijeli na dvije vrste: Darul-Islam (islamska država) i Darul-kufr (kjafirska država) (za koju često kažu i Darul-harb ili Darul-širk), dok ih šafije dijele na tri vrste država: Darul-Islam, Darul-kufr  i Darul-ahd. (Revdatuttalibin 5/433, El-Mugni 6/35)

Zatim su se učenjaci mezheba međusobno razišli oko razumijevanja i tumačenja pojma i termina Darul-Islam na dva opća stava:

Prvi – mezheb džumhura (malikija, šafija i hanabila) koji smatra da je suština propisa za neku državu da li je islamska ili kjafirska ispoljavanje islamskih obilježja (principa, propisa i zakona) u njoj (zuhuru ahkamil islami fiha), pa je tako Darul-Islam (islamska zemlja) ona zemlja u kojoj preovlađuju islamska obilježja (principi, propisi i zakoni), a Darul-kufr (kjafirska zemlja) je suprotno tome, odnosno zemlja u kojoj preovlađuju neislamska obilježja (principi, propisi i zakoni).

Zatim su se učenjaci ovog stava međusobno razišli da li se pod ispoljavanjem islamskih obilježja misli na djela vladara ili djela muslimanskih podanika ili jedno i drugo zajedno. Pod djelima vladara se misli na to da je vlast u rukama muslimana, jedni uslovljavaju da vladaju po Šerijatu a drugi ne, dok se pod djelima muslimanskih podanika misli na ispoljavanje obilježja, principa, propisa i islamskih zakona među muslimanima. (Hašijetud-dusuki 2/188, Tuhfetul-muhtadž  9/269 i El-mubdi'u 3/313)

Drugi – mezheb hanefija koji smatra da je suština propisa za neku državu da li je islamska ili kjafirska postojanje sigurnosti i stabilnosti za muslimane unutar države, tj. ako muslimani u toj državi imaju opću sigurnost i zaštitu a kjafiri opću nesigurnost i strah onda je to po hanefijama Darul-Islam, a suprotno tome je Darul-kufr. Pod općom sigurnošću za muslimane u Darul-Islamu hanefije podrazumijevaju da muslimani u toj državi nemaju potrebe da od nje traže zaštitu i sigurnost. (Bedai'u es-senai'u 7/131)

Prenosi hanefijski učenjak Kasani da je kod hanefija Darul-Islam (islamska država) država u kojoj preovlađuju propisi Islama.

Kaže Serahsi, takođe hanefijski učenjak, da je “Darul-Islam (islamska država) naziv za mjesto koje je pod vlašću muslimana, a znak toga je da su muslimani u njemu sigurni“. (El-mebsut, Serahsi 10/23)

Malikijski učenjak Ibn Rušd prenosi da je Darul-Islam (islamska država) kod malikija država u kojoj se sprovode propisi Islama.

A kaže Dusuki od malikija da je “Darul-Islam (islamska država) mjesto koje pripada muslimanima, u kojem se izvršavaju islamska obilježja ili većina njih čak i ako su to mjesto zauzeli nevjernici“. (Hašijetud-Dusuki 2/188)

Prenosi Ibnul Mulekkin od šafija da je Darul-Islam (islamska država) kod šafija država koja je pod vlašću predsjednika islamske države pa makar i nebilo u njoj muslimana.

Kaže Bagdadi od šafija da je Darul-Islam (islamska država): “Svaka država u kojoj se pojavila islamska dawa od strane muslimana, bez zaštitnika, bez davanja džizje (kjafirima te države) i u kojoj se sprovode islamski propisi nad zimijama ako u njoj ima zimija“. (Usulud-din, Bagdadi str. 270).

Dok Ibn Hadžer kaže da je: “Darul-Islam (islamska država) mjesto koje je u našoj vlasti pa makar u njoj živjeli zimijje ili kjafiri koji su pod ugovorom“.

Prenosi Ibnul Kajjim da je Darul-Islam (islamska država) kod hanabila država u kojoj žive muslimani i u kojoj se sprovode propisi Islama, a ono mjesto u kojem se ne sprovode propisi Islama ono nije Darul-Islam pa makar graničilo sa njom.

A Ibn Muflih od hanabila kaže: “To je svaka zemlja u kojoj su preovladali propisi muslimana“. (Adabu eš-šer’ije, Ibn Muflih 1/213)

Kaže savremeni učenjak mufessir Abdurrahman Es-S'adi: „Darul-Islam je mjesto kojim vladaju muslimani, u kojem se sprovode islamski propisi i u kojem uticaj imaju muslimani pa makar većina stanovnika bili kjafiri“. (El-Fetava Es-sa'dije 1/92)

Takođe savremeni učenajk Ebu Zehre kaže: “Darul-Islam (islamska država) je država u kojoj vlast imaju muslimani i u kojoj je moć i snaga u rukama muslimana“. (El-Alakatu ed-devlije fil-islam, str.53).

Rezime

Analiza spomenutih definicija Darul-Islama ukazuje da su primjetne dvije karakteristike sa kojima učenjaci opisuju Darul-Islam:

Prva – preovlađivanje islamskih propisa (zuhuru ahkamil islam).

Druga – da je vlast u rukama muslimana (es-sijadetu ves-sultatu).
Istina je da neki učenjaci u svojim definicijama Darul-Islama ne uslovljavaju da vlast bude u rukama muslimana, a što je druga skupina učenjaka kritikovala i učinila veoma upitnim.

Prema tome, Darul-Islam (islamska država) je zemlja u kojoj je vlast u rukama muslimana i u kojoj preovlađuju propisi Islama.

Shodno gore spomenutim definicima učenjaka, Darul-Islam je država (ili mjesto) u kojoj se vlada po Allahovom Šerijatu i u kojoj preovlađuju propisi Islama, a nemoguće je da u njoj preovlađuju propisi Islama osim ako su oni koji vladaju muslimani koji praktikuju i primjenjuju šerijatske propise.

A pod često ponavljanom rečenicom „preovlađivanje propisa Islama“ (zuhuru ahkamil islam) se misli: da su većina propisa i principa po kojima se živi u toj državi islamski, da muslimani u njoj imaju vlast u svojim rukama, da se sprovode ruknovi, temelji i obilježja Islama, da se sprovode šerijatske kazne, da je podignuta zastava tevhida, da se obilježja kufra i širka sprečavaju i zabranjuju, u općem smislu da su opći zakoni koji se poštuju i primjenjuju i na koje se vraćaju islamski zakoni a ne pozitivni sekularni kjafirski zakoni.

A suprotno ovome, rečenica „preovlađivanje propisa kufra“ (zuhuru ahkamil kufri), sa kojom se opisuje Darul-kufr, znači da su većina propisa i principa po kojima se živi u toj zemlji kjafirski, da kjafiri u njoj drže vlast u svojim rukama, da je u njoj podignuta zastava kufra i širka (svejedno koja vrsta kufra ili širka bila) i da su opći zakoni koji se poštuju i na koje se vraćaju zakoni kjafira ili tzv. pozitivni sekularni zakoni a ne Allahov Šerijat.

Znači, dva osnovna, glavna i centralna šarta po kojima se neka država smatra ili ne smatra islamskom su: 1- da u njoj preovlađuju propisi Islama (tj. da se u većini stvari sprovodi Šerijat), i 2- da je vlast i moć u rukama muslimana (koji praktikuju propise Islama).

Nije uslov niti šart da u toj državi budu svi stanovnici i građani ili većina njih muslimani, nego je bitno da je vlast u rukama muslimana i da se sprovode islamska načela i propisi.

Kaže šafijski učenjak Er-Rafi'i: „Nije šart Darul-Islama da u njemu žive muslimani, nego je dovoljno da je u vlasti imama (vladara muslimana) i da se u njoj sprovodi Islam“ (El-Fethu el-‘aziz, 8/14). Prema tome, država u kojoj je vlast u rukama muslimana i u kojoj se primjenjuju islamski propisi ona je islamska država (Darul-Islam) pa makar u njoj svi stanovnici bili kjafiri.

Sa druge strane, država u kojoj su svi stanovnici ili većina njih muslimani a u kojoj  vlast u rukama imaju kjafiri i u kojoj je opći državni zakon neislamski, ta država je Darul-kufr, jer je ibret u tome ko vlada državom (muslimani ili kjafiri) i čiji propisi preovlađuju (islamski ili kjafirski).

U doktorskoj disertaciji „Ihtilafud-darejn ve asaruhu fi ahkami eš-šeri'ati el-islamijjeti“ autor Abdulazizi ibn Mebruk, a koja inače govori o uticaju različitosti države (Darul-islam i Darul-kufra) na islamske propise, je naveo primjer države Albanije kao države u kojoj su većina stanovnika muslimani a u kojoj je vlast u rukama kjafira i u kojoj preovlađuju propisi kufra. On kaže da se Albanija ne može smatrati Darul-Islamom zbog većine stanovnika koji su muslimani i zbog toga što im je dopušteno da upražnjavaju neke islamske propise, ne nego je ona Darul-kufr zbog spomenutog.

Na ovom mjestu je neophodno navesti nekoliko napomena:

Prva – Konstatovati ili presuditi za neku državu da je Darul-kufr, tj. kjafirska zemlja, a u kojoj u većini ili manjini žive muslimani, to ne znači da se ti muslimani smatraju ili nazivaju kjafirima, jer između broja stanovnika muslimana neke države i toga da li je ona Darul-kufr ili Darul-Islam nema uzajamne sprege, a o čemu je bilo govora.

Drugo – „Muslimanske zemlje“ u kojima su na vlasti taguti kjafiri, poput Ataturka (Turska), Gadafija (Libija), Sadama Husejna (Irak), Hafiza i Beššara Eseda (Sirija) i njima sličnih, koji su u tim zemljama uspostavili sekularne neislamske zakone, pri čemu su se islamski propisi muslimana sveli na privatan život ili najviše na porodično pravo, uprkos mnoštvu muslimana koji žive u tim državama, te države su Darul-kufr bez ikakve sumnje.

Treće – Većina muslimanskih zemlja u kojima su na vlasti vladari koji se ubrajaju u muslimane (jer se deklarišu kao muslimani i jer praktikuju neka obilježja Islama, od namaza, posta i slično), međutim primjenjuju sekularne neislamske zakone koji su oprečni mnogim propisima Islama u oblasti ekonomije, šerijatskih kazni i mnogih društevnih segmenata, dok sa druge strane većina muslimana u tim državama ispoljava propise i obilježja Islama u privatnom i javnom životu koliko su u mogućnosti, oko statusa ovih zemalja savremeni učenjaci imaju tri mišljenja.

Treće mišljenje i nije mišljenje jer to je stav onih koji nemaju konkretan odgovor na ovo pitanje zbog kompliciranosti stanja.

Većina savremenih učenjaka ove države ubraja u Darul-Islam, neki od njih u stvarnom šerijatskom smislu tog termina a drugi u prenesenom značenju, tj. da je to zemlja koja bi trebala biti Darul-Islam. Dokazuju to time što je vlast u rukama muslimana i što u tim državama tradicionalno dominiraju islamski propisi i obilježja.

Dok manja skupina savremenih učenjaka muslimanske države u kojima se ne sprovodi i ne primjenjuje Šerijat i ne sudi po Šerijatu ubraja u Darul-kufr pa makar vladar i vlast bili u rukama muslimana, jer bez primjene Šerijata kao općeg zakona ne mogu preovlađivati islamski propisi u toj državi, a to je jedan od najbitnijih šartova Darul-Islama.

Propis vladara muslimana koji ne vladaju po Šerijatu

Oko propisa vladara u muslimanskim zemljama koji vladaju po sekularnim neislamskim zakonima a ne po Šerijatu, savremeni učenjaci, islamski džemati, pravci, islamisti, daije i radnici na polju dawe imaju različite stavove. Oni koji pretjeruju u tekfiru i pogrešno ga tumače i primjenjuju oni tekfire ove vladare uglavnom sve redom, svejedno bili oni u stanju da primjene Šerijat ili ne i svejedno kakvog ubjeđenja bili oko vladanja i suđenja po Šerijatu. Dok suprotno njima, oni koji su na menhedžu medhalijevaca, oni ne tekfire skoro nikoga od ovih vladara niti dozvoljavaju bavljenje time, po njima su ovi postojeći vladari muslimanski šerijatski vladari kojima je obaveza biti pokoran i poslušan. I jedan i drugi stav su dvije pogrešne krajnosti.

Najisprvnije je ovo pitanje, kao i svako drugo, uzeti od savremenih učenjaka oko čije učenosti i bogobojaznosti nema sumnje. Razilaženje savremenih učenjaka po ovom pitanju se može svesti na dva najraširenija mišljenja, a to su:

Prvo mišljenje – Stav većina savremenih učenjaka (među kojima su Bin Baz, Ibn Usejmin i Albani) da vladar musliman koji vlada po sekularnim neislamskim zakonima ako je ubijeđen i priznaje da je vadžib primjenjivati šerijatske zakone, onda njegovo nesuđenje i nevladanje po Šerijatu je djelo malog kufra (kufr ‘ameli) a ne velikog kufra (tj. kufra uvjerenja), i da ga to djelo ne izvodi iz Islama mada su njegova vjera i iman u velikoj opasnosti. A vladar musliman koji vlada po sekularnim neislamskim zakonima ako je ubijeđen i tvrdi ili izjavi da nije vadžib (ne treba) vladati po Šerijatu ili da zakoni Šerijata ne odgovaraju ovom vremenu i slično, on sa tim uvjerenjem postaje kjafir velikog kufra koji izvodi iz vjere. U ovu kategoriju vladara ulaze i vladari koji vladaju po sekularnim zakonima i javno izjavljuju da je obaveza i vadžib primjenjivati Šerijat i vladati i suditi po njemu ali u svojoj nutrini ne vjeruju u obavezu primjene Šerijata, ovi vladari su munafici kod Allaha sa velikim nifakom koji izvodi iz Islama, međutim nama je obaveza da se prema njima ophodimo prema njihovoj vanjštini a oni će za svoju unutrašnjost plagati račun kod Allaha.

Drugo mišljenje – Stav manje skupine savremenih učenjaka koji dijele ove vladare na nekoliko kategorija:

Prva – oni vladari koji zamijene vladanje i suđenje po Šerijatu u muslimanskoj državi u kojoj su na vlasti sa sekularnim tagutskim zakonima, propis ovih vladara je da su tim djelom izašli iz vjere Islama.

Druga – oni vladari koji dođu na vlast u muslimanskoj državi u kojoj je vladanje po Šerijatu zamijenjeno sa sekularnim tagutskim zakonima prije njih, a oni imaju mogućnost i moć da uspostave i vrate Šerijat ali oni neće nego i dalje vladaju po sekularnim zakonima, propis ovih vladara je kao i prethodnih, tj. da su tim djelom izašli iz Islama.

Treća – oni vladari koji dođu na vlast u muslimanskoj državi u kojoj je vladanje po Šerijatu zamijenjeno sa sekularnim tagutskim zakonima prije njih, ali oni nemaju mogućnosti ni moći da uspostave i vrate Šerijat, propis ovih vladara zavisi od njihovog ubjeđenja prema obavezi primjene Šerijata shodno kako smo naveli kod stava većine učenjaka.

Postoje i mnoga druga mišljenja koja su uglavnom kombinacija dva prethodna i suštinski se mnogo ne razlikuju od njih.

Obaveza je (vadžib) na učenjacima, intelektualcima, stručnjacima raznih znanosti, prvacima i uglednicima onih muslimanskih država koje sprovode sekularne zakone umjesto Šerijata da skinu sa vlasti svakoga onog ko odbija da uspostavi i primijeni Šerijat u muslimanskoj državi pa makar pri tome primijenili i silu ako ne može drugačije. Ova obaveza je uslovljena sa dva šarta: prvi – mogućnošću da se zbaci sa vlasti takav vladar i drugi – da to ne uzrokuje veću štetu od njegovog ostanka na vlasti, poput toga da procijene da će njegovo zbacivanje sa vlasti prouzrokovati veliki nered među ljudima, poremećaj života, fitnu pri kojoj će mnogi muslimani izgubiti živote i što će ljude uopćeno gurnuti u probleme i teškoće koje nisu u stanju podnijeti.

Sa čime Darul-islam (islamska država) postaje Darul-kufr (kjafirska država)?

Učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko toga kako i čime Darul-Islam (islamska držva) postaje Darul-kufr, s tim da ovde izdvajamo dva općepoznata mišljenja: stav Ebu Hanife i onih koji se slažu sa njim i stav džumhura učenjaka, tj. većine učenjaka ostala tri mezheba kao i Ebu Jusufa i Muhameda Šejbanija od hanefija.

Ebu Hanife smatra da Darul-Islam ne može postati Darul-kufr osim sa ispunjenjem tri šarta, dok džumhur učenjaka smatra da Darul-Islam postaje Darul-kufr sa preovlađivanjem propisa kufra u njoj.

Kaže hanefijski učenjak El-Kasani (Bedai'u es-sanai'u 7/130): “Nema razilaženja među našim učenjacima (hanefijskim) da Darul-kufr postaje Darul-Islam sa preovlađivanjem propisa Islama u njemu. A razišli su se oko Darul-Islama sa čime on postaje Darul-kufr.

Kaže Ebu Hanife da Darul-Islam ne postaje Darul-kufr osim sa tri šarta:

prvi – preovlađivanje propisa kufra u njemu,

drugi – da bude u susjedstvu Darul-kufra

i treći – da u njemu ne ostane ni musliman ni zimija siguran pod prvom zaštitom a to je zaštita muslimana … A Ebu Jusuf i Muhammed (Šejbani) kažu da Darul-Islam postaje Darul-kufr sa preovlađivanjem propisa kufra“. A zatim je El-Kasani naveo i pojasnio argument Ebu Hanife, tj. da kod njega ibret Darul-Islama i Darul-kufra nije u propisima Islama i propisima kufra nego u sigurnosti i strahu.

Ispravan stav, a Allah zna najbolje, je ono što zastupa džumhur učenjaka, tj. da Darul-Islam postaje Darul-kufr sa preovlađivanjem propisa kufra u njemu. Argumentacija ovog stava je da se sam naziv Darul-Islam i Darul-kufr vraća pridodavanjem riječi DAR riječima Islama i kufra, a smisao pridodavanja ovim riječima je zbog preovlađivanja propisa Islama ili propisa kufra u njima, u protivnom da je Ebu Hanife u pravu ove države bi se trebale zvati Darul-emni (država sigurnosti) i Darul-havfi (država straha).

Je li BiH Darul-Islam ili Darul-kufr?

Shodno gore spomenutim i pojašnjenim definicijama Darul-kufra i Darul-Islama kao i pojašnjenja sa čime Darul-kufr postaje Darul-Islam i obrnuto, neophodno je da današnju teritoriju države BiH analiziramo u njenom historijskom kontekstu prelaska iz Darul-kura u Darul-Islam i obrnuto, kao i postojećem stanju podjele same države na RS i Federaciju.

Pa u tom smislu se može reći sljedeće:

Prvo – U periodu od 1463., tj. kada su Osmanlije osvojile Bosnu i uspostavile Šerijata kao opći sistem i zakon vladanja, pa sve do 1878., tj. kada je Austro-Ugarska  okupirala Bosnu i zamijenila Šerijat sa sekularnim neislamskim zakonima, nema sumnje da je Bosna i Hercegovina bila Darul-Islam. Jer je vlast bila u rukama muslimana i jer su opći propisi i zakoni po kojima se vladalo i živjelo su bili islamski. Naravno, prije dolaska Osmanlija Bosna je bila Darul-kufr.

Drugo – U periodu od 1878., tj. okupacije Bosne od strane Austro-Ugarske i zamjene vladanja po Šerijatu sa sekularnim neislamskim zakonima, pa do kraja perioda vladavine stare (prve) Jugoslavije, tj. od kraja prvog svjetskog rata pa sve do kraja drugog svjetskog rata 1945., Bosna i Hercegovina je postala Darul-kufr po stavu džumhura (većine) učenjaka. Jer je vlast bila u rukama kjafira i jer su zakoni i obilježja kufra preovlađivali iako je muslimanima bilo dopušteno porodično i nasljedno pravo rješavati u šerijatskim sudnicama koje su ukinute sa završetkom drugog svjetskog rata.

Treće – Takođe, u periodu Titove Juglavije od 1945. do njenog raspada 1992., nema sumnje da je BiH bila Darul-kufr, jer je vlast bila u rukama kjafira i jer su opći zakoni i propisi bili sekularni, ateistički i socijalistički, tj. kjafirski.

Četvrto – U periodu od početka rata 1992. do danas, ostaje da se analizira i utvrdi da li je se promijenilo stanje BiH – a u ovom kontekstu, tj. da li je nakon što je bila Darul-kufr postala Darul-Islam. Imajući u vidu da je država BiH faktički podijeljena na dva dijela, tj. takozvanu Republiku srpsku i Federaciju, nema sumnje da je Republika srpska, tj. polovina države BiH, da je Darul-kufr, jer su u njoj na vlasti kjafiri i  jer su opći propisi i zakoni po kojimase vlada u njoj sekularni neislamski.

A što se tiče Federacije, tj. dijela BiH-a koji je pod kontrolom Bošnjaka i Hrvata, činjenično stanje ukazuje sljedeće:

– Da političke stranke koje drže vlast u svojim rukama da ih u velikoj većini vode nemuslimani, svejedno Bošnjaci ili Hrvati, a i oni koji se deklarišu i ubrajaju u muslimane veoma mali dio njih praktikuje osnovne ruknove vjere. Uz to ako se doda, da skoro sve političke stranke imaju ateeističke, sekularne i neislamske programe, postaje jasno da je vlast u Federaciji većinski u rukama nemuslimana.

– Da su ustav, sudstvo, vojska, policija, kantonalna i općinska vlast i zakoni uopćeno zasnovani na sekularnom neislamskom pravu, a što znači da u Federaciji preovlađuju neislamski kjafirski propisi u javnom, društvenom i političkom životu.  Mnoštvo muslimana koji žive u BiH-u i rad, djelovanje i aktivnosti Islamske zajednice suštinski ne mijenjaju činjenicu da u Federaciji preovlađuju kjafirski neislamski propisi, jer se praktikovanje Islama od strane spomenutih uglavnom svodi na privatni sektor. Pri čemu se vode velike bitke i borbe oko ostvarivanja osnovnih islamskih prava muslimana BiH-a u javnom životu, poput državnih institucija, zdravstvenih ustanova, škola, vojske, policije jer su u osnovi isti zasnovani na sekularnom pravu i zakonima.

Ove dvije činjenice ukazuju da Federacija u BiH-u nije postala Darul-Islam.

Takođe, nema velike ni suštinske razlike u ovom propisu da predstavljaju Darul-kufr između Federacije BiH i drugih država u kojima je većinsko stanovništvo muslimansko poput Albanije, Kosova, Turske i slično.

Naravno, na učenjacima, daijama, islamskim institucijama i organizacijama, znanstvenicima i stručnjacima raznih oblasti, intelektualcima i uglednim i uticajnim ljudima iz oblasti politike i ekonomije, na svima njima je šerijatska obaveza vraćanja uloge i značaja Islama i Šerijata u praktičnom javnom životu muslimana ovih država radi uspostavljanja Šerijata i vladanja po njemu. I naravno, obaveza je muslimanima praktikantima vjere da preuzmu vlast u svoje ruke, jer po idžmau učenjaka muslimanima nije dozvoljeno da žive pod vlašću kjafira.

Posljedice podjele država na Darul-Islam i Darul-kufr

Osnovni smisao i cilj podjele država svijeta na Darul-Islam i Darul-kufr  je u tome što se šerijatski propisi određenih mes'ela razlikuju shodno kojoj kategoriji pripada neka država. Od primjera tih mes'ela su:

– propis odmazde, krvarine i kefareta kjafira kojem je data sigurnost (politička zaštita) u Darul-Islam,

– propis šerijatske kazne za zinaluk, potvoru, krađu, razbojništvo, oružanu pobunu i špijuniranje kjafira u Darul-Islamu i muslimana u Darul-kufr,

– propis hidžre iz Darul-kufr i raspodjela ratnog plijena u Darul-harb,

– propis kamate u Darul-harb, propis ženidbe kitabijke u Darul-harb, propis razvođenja među supružnicima,

– propis nasljedstva između muslimana i kjafira, nasljedstvo murteda, propis vesijeta kjafiru koji ratuje protiv muslimana,

– mnoge savremene mes'ele vezane za muslimanske manjine i život muslimana u Darul-kufr.

Od svih ovih mes'ela na ovom mjestu ćemo navesti propis hidžre iz Darul-kufra u Darul-Islam i uzimanje državljanstva u državama Darul-kufra zbog njihove važnosti i aktuelnosti.

Propis hidžre iz Darul-kufra u Darul-Islam

O ovom pitanju sam detaljno pisao kao odgovor na pitanje, a što se može naći na ovom linku:
http://www.zijadljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=373:skidanje-marame-radi-posla&catid=51:muslimanka&Itemid=53

Rezime ovog propisa je da onaj musliman koji može ispoljavati vadžibe vjere u Darul-kufr (kjafirskom mjestu), njemu je dozvoljeno da tu boravi i živi, svejedno bio daija ili ne, bio u stanju da se bavi davom ili ne.

Propis uzimanja državljanstva države Darul-kufra

O pitanju propisa uzimanja državljanstva kjafirske države detaljno sam pisao u knjizi “Odgovor je u Islamu“ na  490. strani.

Rezime odgovora je da je velika većina savremenih učenjaka zauzela stav po ovom pitanju, a što je i ispravno mišljenje, da u osnovi nije dozvoljeno muslimanu uzeti državljanstvo od kjafirske države Darul-kufra iz čega se izuzimaju muslimanske manjine i stanja prinude.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Ovo pitanje se vraća na poznatu mes'elu jedenja mesa i jaja, pijenja mlijeka i jahanja životinja (deva, krava, ovaca, koza i kokoši) koje jedu nečistoću, poput ljudskog izmeta ili baljege (kod onih učenjaka kod kojih je baljega nečistoća) i slično.

Hadisi o jedenju mesa i pijenju mlijeka džellale

Osnovni šerijatski tekst po ovom pitanju je hadis koji se prenosi u nekoliko rivajeta:

Od Abdullah ibn Omera, radijallahu anhuma, se prenosi „da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio jedenje mesa džellale (životinje koja se hrani nečistoćom) i (pijenje) njenog mlijeka sve dok se ne zatvori (da joj se meso pročisti)“.
Bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi i Ibn Madže.

Kod Ebu Davuda je dodatak: „Da se jaše na njima i pije njihovo miljeko“.

U rivajetu od Abdullah ibn Amra ibn El-‘Asa, radijallahu anhuma, se prenosi isti tekst hadisa sa dodatkom: „Sve dok se ne hrani 40 noći“.
Bilježe ga Darekutni, Bejheki i Hakim.

U rivajetu od Amra ibn Šuajba od njegovog djeda, radijallahu anhuma, je došlo: „Zabranio je meso domaćih magaraca, (meso) dželale (životinje koja se hrani nečistoćom) i njenog jahanja“.

A u rivajetu od Abdullah ibn Abbasa, radijallahu anhuma, je došlo: „Zabranio je jedenje životinje koja se ubije svezana gađajući kao cilj, jedenje džellale (životinje koja se hrani nečistoćom) i pijenja njenog mlijeka“, a rivajetu: „I pijenja iz mješine“.
Bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ibn Madže, Ahmed, Ibn Hibban, Hakim i Bjeheki. A Ibn Dekik El-Id je ovaj rivajet ocijenio vjerodostojnim.

U rivajetu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, je došlo: „Zabranio je pijenje iz mješine, (meso) životinje koja se ubije svezana gađajući kao cilj i (meso) džellale, a to je ona koja jede ljudski izmet“.
Bilježe ga Hakim i Bjeheki, a Ibn Hadžer kaže da mu je sened jak.

Uglavnom, hadis Ibn Omera i Ibn Abbasa, radijallahu anhum, mnogi učenjaci su ocijenili vjerodostojnim, poput Hakima, Ibn Hadžera, Albanija, Šujaba Arnauta idrugih. A po ovom hadisu rade tri mezheba, o čemu će biti govora.

Propis jedenja mesa i pijenja mlijeka džellale

Učenjaci se razilaze po ovom pitanje na tri mišljenja:

Prvo mišljenje: da je mekruh (pokuđeno) jesti meso, piti mlijeko i jesti jaja od životinje džellale, tj. koja se hrani (ili jede) nečistoćom (ljudskim izmetom ili drugim nečistoćama).

Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka, tj. ovo je zvanični stav tri mezheba: hanefijskog, šafijskog i hanbelijskog.

Kod šafija je pokuđeno samo ako se kod životinje koja jede nečistoću promijeni miris tijela ili osjeti smrad, a u protivnom nije pokuđeno pa makar jela samo nedžaset.

Dok je kod hanabila pokuđeno kada većina hrane koju jede bude nečistoća, svejedno promijenila miris tijela i smrdila ili ne.

Dokazuju to sa gore spomenutim hadisom, s tim da zabranu koja je došla u hadisu svode na pokuđenost a ne da je to meso (mlijeko i jaja) haram.

Drugo mišljenje: da je jedenje mesa životinje džellale dozvoleno bez pokuđenosti pa makar se miris njenog meso promijenio zbog toga (jedenja nedžaseta).

Ovo je stav malikijskog mezheba i Hasan El-Basrija koji dozvoljava i meso i mlijeko tih životinja bez pokuđenosti.

Hasan El-Basri to argumentira time što životinja jedenjem nedžaseta ne postaje zbog toga nečista, jer onaj ko pije alkohol nije postao zbog tog pijenja nečistoće nečist, niti je kjafiru koji jede svinjetinu i druge nečistoće njegovo tijelo postalo nečisto. A da je time postao nečist ne bi ga očistilo primanje Islama i kupanje, takođe životinja koja jede nečistoću zatvaranjem ne bi postala čista.

Treće mišljenje: da je haram (zabranjeno) jesti meso i piti mlijeko životinje džellale, tj. koja se hrani (ili jede) nečistoćom (ljudskim izmetom ili drugim nečistoćama).

Ovo je mišljenje unutar šafijskog mezheba i rivajet od imama Ahmeda.

Oni to dokazuju istim prethodno spomenutim hadisom.

Kada prestaje pokuđenost ili zabrana?
Nema razilaženja među učenjacima da pokuđenost ili zabrana prestaje nakon što se ta životinja zatvori i hrani čistom hranom.

Zatim su se razišli oko vremenskog perioda zatvaranja tih životinja:

– kod hanefija: deva i krava se zatvara (i hrani čistom hranom) 7 dana, ovca 4 dana, a kokoš 3 dana.

– kod šafija: deva se zatvara 40 dana, krava 30 dana, ovca 7 dana, a kokoš 3 dana.

– kod hanabila u prvom rivajetu: sve životinje se zatvaraju 3 dana, a u drugom rivajetu: deva i krava se zatvara 40 dana, a ostale životinje 3 dana.

Jahanje životinje džellale (koja jede nedžaset)
Složni su hanefije, šafije i hanabile da je pokuđeno jahanje životinje (džellale) koja jede nedžaset na osnovu hadisa Ibn Omera, radijallahu anhuma. Kažu da je mudrost tog propisa u tome što ta životinja kada se oznoji tim znojom onečisti jahača.

Radžih (odabrano) mišljenje
Odabrano mišljenje po ovom pitanju je stav većine učenjaka, a Allah zna najbolje, tj. da je mekruh (pokuđeno) jesti meso, piti mlijeko i jesti jaja od životinje džellale, tj. koja se hrani (ili jede) nečistoćom (ljudskim izmetom ili drugim nečistoćama).

Jer zabrana koja je došla u hadisima njen razlog nije to što je meso džellale postalo nečisto, kao što je to na veoma slikovit način pojasnio Hasan El-Basri, nego zato što jedenje tog mesa, pijenje mlijeka i jedenja jaja nije zdravo za ljudski organizam, jer se se ta životinja hrani nedžasetom. Te je zbog toga stav pokuđenosti bliže ispravnom.

Konkretan odgovor na pitanje
Prethodno spomenuto pitanje pokuđenosti (ili haram) jedenja mesa (mlijeka ili jaja) životinja koje jedu nedžaset se ne odnosi na kokoši koje jedu crve, mušice i slično mimo nedžaseta, jer crvi i slični gmizavci i insekti nisu nedžaset.

Takođe, kokoši u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, su hodale i boravile van kokošinjca, što znači da su jele gliste, crve, mušice i slično, a nije nam došlo u šerijatskim tekstovima da je njihovo meso pokuđeno ili zabranjeno zbog toga ili da ga treba pročistiti zatvaranjem tih životinja i hranjenjem čistom hranom.

Mnoge druge životinje čije je meso halal pojedu crve, gliste, mušice i slično, a nije nam došla zabrana jedenja njihovog mesa zbog toga. Poput golubova, fazana, guski, patki i slično. Čak i krave, ovce i koze na slobodnoj ispaši sa travom i lišćem neminovno pojedu crve, mušice i raznorazne gmizavaca koji budu na travi ili listovima drveća. A nije nam zbog toga došala zabrana jednja njihovog mesa ili obaveza pročišćavanja.

Sa druge strane, zbog zdravstvenih razloga upitnije je meso zatvorenih kokoši koje se hrane samljevenim uginulim životinjama ili raznoraznim hemikalijima.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
O temi izbora spola djeteta pisao sam u knjizi „U islamu je odgovor na sva pitanja i sve probleme“ (str. 410-434). Evo tog teksta u kompletu. U njemu je i odgovor na tvoje pitanje.

Djeca su Allahov dar, svejedno bila ona muška ili ženska, jer Uzvišeni kaže: ‘Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji. On stvara šta hoće. On poklanja žensku djecu kome hoće, a kome hoće mušku, ili im daje i mušku i žensku, a koga hoće, učini bez poroda. On, uistinu, sve zna i sve može.’ (Prijevod značenja Eš-Šura, 49-50.)

 

Također, djeca su ukras dunjalučkog života, radost srca i užitak očiju: ‘Ljudima se čini da je lijepo samo ono za čim žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, …’ (Prijevod značenja Ali Imran, 14.), a na drugom mjestu stoji: ‘Bogastvo i sinovi su ukras dunjalučkog života…’ (Prijevod značenja El-Kehf, 46.) Pod izborom spola djeteta se podrazumijevaju sve radnje i postupci koje čovjek vrši sa ciljem dobijanja muškog ili ženskog djeteta. Ovo pitanje nije suvremeno jer vuče svoje korijenje iz davnih vremena i drevnih kultura, ali ono što čini ovo pitanje aktuelnim i ovovremenim je nagli napredak biomedicinske tehnologije koji je omogućio u posljednje vrijeme izbor spola djeteta na znanstvenoj osnovi čiji procenat uspjeha doseže čak do 99%. Pokušaji da se utvrdi spol djeteta prije rođenja, ili čak po želji odredi tokom samog čina začeća, vuku korijenje iz davnih vremena i drevnih kultura. Pa tako shodno civilizacijskom stupnju, povijesnom razdoblju i životnoj sredini ti pokušaji su poprimali različite oblike, od onih koji se zasnivaju na praznovjerju i nepoznavanju biološke osnove začeća do takvih kojima se niti danas ne može osporiti utemeljenost na stvarnim činjenicama i zapažanjima.

Kratki historijat odabira spola djeteta

Grčki liječnik Hipokrat (460–377. p.n.e.), otac medicine, kaže da se muško dijete začinje u desnoj strani maternice, a žensko u lijevoj. Aristotel (384-322. p.n.e.), veliki grčki mislilac i filozof, je tvrdio da spol djeteta ovisi o žaru muškog sudionika u spolnom odnosu ,tj. što je žešća njegova strast veća je mogućnost da začne muško dijete. Prenosi se da su stari Grci vjerovali da se spermom iz lijevog testisa začinju ženska, a spermom iz desnog testisa muška djeca, pa su si muškarci prema želji za spolom djeteta podvezivali jedan testis. To se vjerovanje dugo zadržalo tako da su francuski plemići u želji za muškim nasljednikom pribjegavali još drastičnijoj metodi: oni bi sebi vaditi lijevi testis. Kineski kalendar određivanja spola novorođenčeta postavljen prije više od 700 godina predstavlja jedan od prvih pokušaja rješavanja ovog pitanja. Zasnovan je na pravljenju astrološke veze između spola fetusa, njegove starosti i godina majke, a sve to povezano sa pet faktora: vodom, zemljom, drvetom, vatrom i metalom. Prenosi se da su Indijci oko 500 godine p.n.e. ustanovili da se može uticati na izbor spola djeteta u nekim situacijama konzumirajući određenu hranu kao i koristeći određene lijekove. Arapi su bili poznati po davanju prednosti muškoj djeci nad ženskom našto je ukazao plemeniti Kur’an. Iako je većina drevnih naroda smatrala da je žena odlučujući faktor rađanja muške ili ženske djece, kod Arapa je još u vrijeme džahilijeta preovladavalo ubjeđenje da je muškarac uzročnik rađanja muške i ženske djece što je i opjevano u džahilijetskoj poeziji. U vezi spola djeteta postoje u narodu i danas različita vjerovanja, običaji i ‘metode’ u rasponu od određivanja spola djeteta po obliku trbuha trudnice sve do uvjerenja da se posebnim zahvatima može promijeniti spol djeteta u već poodmakloj trudnoći! U Austriji je zabilježen običaj da se nakon rođenja djevojčice posteljica zakopa pod najbliže orahovo stablo kako bi naredno dijete bio dječak. U Engleskoj se vjerovalo da se muško dijete najsigurnije može začeti u vrijeme kada puše sjevernjak. 1911. znanstvenica King potkopala je sve temelje starih teorija, proveden je opit na dva bijela miša, muškog i ženskog, uklonjen je jedan jajnik ženke i jedna testis mužjaka, i rezultat je bio da su se legla oba spola iz sjemena jednog testisa. To znači da nema veze testis, bilo lijevi ili desni, u određivanju spola djeteta, kao i da apsolutno nemaju nikakve veze jajnici sa određivanjem spola djeteta. Veliki napredak biologije i razvoj biomedicinske tehnologije omogućili su u posljednje vrijeme izbor spola djeteta na znanstvenoj osnovi. Odjeljivanje ‘muških’ (Y) od ‘ženskih’ (X) spermatozoida u kombinaciji s različitim oblicima vještačke oplodnje te prenatalne dijagnostike spola, jedan su od posljednjih tehnoloških ‘hitova’ u tzv. humanoj reprodukciji. Iako metode još nisu dovoljno razrađene a i primjenjivost im nije apsolutna, mogućnost začeća djeteta željenoga spola pobudilo je veliko zanimanje, a u SAD i nekim evropskim zemljama niknule su brojne klinike specijalizirane za taj postupak. Vještački izbor spola djeteta je podigao pozornost na Zapadu zbog svoje etičke dimenzije. Naime, protivnici izbora spola djeteta kao glavnu bojazan ističu promjene prirodnog balansa spolova u populaciji, pogotovo ako se u budućnosti metodika usavrši i pojednostavi te postane jeftinija i pristupačnija velikom broju parova. Međutim, pristalice izbora tvrde da bi takva opasnost stvarno postojala samo u azijskim zemljama, poput Kine gdje je nakon zakonske zabrane porodicama da imaju više od jednog djeteta (1979. godine) omjer dječaka prema djevojčicama porastao. Druga je bojazan da bi pretežni izbor muške djece predstavljao diskriminaciju prema djevojčicama i ženama što je moralno neprihvatljivo, itd.

Da li se poznavanje i određivanje spola djeteta suprostavlja islamskoj akidi

Postavlja se pitanje da li neki šerijatski tekst upućuje da se ne može doći do spoznaje spola fetusa? Može neko uzeti za argument riječi Uzvišenog: ‘Samo Allah zna kad će Smak svijeta nastupiti, samo On spušta kišu i samo On zna šta je u matericama, a čovjek ne zna šta će sutra zaraditi i ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti. Allah, uistinu, sve zna i o svemu je obaviješten ‘ (Prijevod značenja Lukman, 34.), da čovjek ne može znati spol djeteta dok je ono u stomaku svoje majke, a kamoli da izabere spol.

Poznavanje spola djeteta dok je u utrobi majke je stvar gajba (nepoznatog i nevidljivog) kojeg samo Allah poznaje na što također ukazuje i hadis kojeg bilježi Buharija (7379): ‘Pet su ključeva gajba, ne poznaje ih niko osim Allaha, niko ne zna šta će sutra biti osim Allaha, niko ne zna šta je u matericama osim Allaha, niko ne zna kada će pasti kiša osim Allaha, ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti i niko ne zna kada će Smak svijeta nastupiti’. Međutim, u stvarnosti je potvrđeno iskustveno i znanstveno da čovjek može saznati spol djeteta dok je u stomaku kao što može i uticati na određenje spola djeteta. Pa zar je moguće da Kur’an i sunnet negiraju nešto što se dešava u stvarnosti? Kakav je odgovor islamskih učenjaka na ovu koliziju šerijatskih tekstova i stvarnosti? Mnogi učenjaci današnjice su dali odgovor na ovu prividnu kontradiktornost, između ostalih šejh Ibn Usejmin, rahimehullah (Medžmu’u fetava ve resail 1/35). Upitan je o spoju između znanja ljekara kojeg je spola fetus (putem ultrazvuka) i riječi Uzvišenog: ‘I samo On zna šta je u matericama’(Prijevod značenja Lukman, 34.), onog što je došlo u tefsiru Ibn Džerira od Mudžahida da je čovjek pitao Vjerovjesnika, sallallahu ´alejhi ve sellem, o tome šta će njegova žena roditi, pa je Uzvišeni objavio ovaj ajet, kao i onog što se prenosi od Katade da je značenje ajeta da samo Allah zna kojeg je dijete spola. Pa se odgovor sastojao u slijedećem: Mogućnost ljekara da uz pomoć veoma preciznih instrumenata (ultrazvuka) ustanove spol djeteta u stomaku nije u oprečnosti sa spomenutim ajetom. Jer ajet u svih pet spomenutih stvari govori o gajbu (nepoznatom i nevidljivom) kojeg samo Allah zna. A stvari gajba koje su vezane za dijete u utrobi majke se odnose na sljedeće: vrijeme koje će provesti u stomaku njegove majke, kakav će biti njegov život, djelo, kolika opskrba, hoće li biti sretan ili nesretan i da li je muško ili žensko prije nego što se tjelesno formira. A nakon što se tjelesno formira, a time dobije i prepoznatljive spolne karakteristike, znanje o njegovom spolu, muškom ili ženskom, ne ulazi u znanje gajba (napoznatog i nevidljivog) jer je svojim formiranjem postao dio pojavnog vidljivog svijeta. Osim što se tada dijete u utrobi majke nalazi obavijen u tri tmine koje kada bi se otklonile mogao bi svako vidjeti kojeg je spola. A zrake ultrazvuka su dovoljno jake da mogu probiti te tmine i omogućiti da se pokaže spol djeteta. U samom ajetu nije spomenuto da se znanje o onome što je u utrobi majke odnosi na spol djeteta, također to nije prenešeno ni u sunnetu.

A hadis kojeg prenosi Mudžahid je mukati’un (prekinut) – slab, jer je Mudžahid tabi’in, tj. nije sreo Poslanika, sallallahu ´alejhi ve sellem, a prenosi od njega bez spomena ashaba u senedu. A tumačenje Katade se odnosi na to da samo Allah zna spol djeteta prije nego što se tjelesno formira, a poslije tjelesnog formiranja pa o tome imaju znanje i druga stvorenja (meleki ili ljekari uz pomoć ultrazvuka).

Zato kaže Ibn Kesir u svom tefsiru tumačeći ovaj ajet u suri Lukman: ‘Također, niko ne zna osim Njega Uzvišenog šta je u matericama od onog što Uzvišeni hoće da stvori, međutim, kada naredi (melekima) da bude muško ili žensko, sretno ili nesretno onda to znaju i meleki koji su za to zaduženi i ko hoće od Njegovih stvorenja’.

Naučno čudo – hadis koji govori o nastajanju muškog ili ženskog spola

Da li neki šerijatski tekst govori o načinu nastanka muškog ili ženskog spola? Da, hadis kojeg Muslim bilježi u svom Sahihu (742), koji je ujedno dokaz da nastajanje spola djeteta ima svoje osjetilne uzroke koje ljudi mogu spoznati i koristiti. Naime, prenosi Sevban, radijallahu ´anhu, da je bio kod Allahovog Poslanika, sallallahu ´alejhi ve sellem, kada mu je došao židovski rabin i, između ostalog, pitao ga o djetetu. Pa je odgovorio: ‘Tekućina (sjeme) muškaraca je bijela, a tekućina žene je žuta, pa kada se sastanu i prevlada tekućina muškarca tekućinu žene bude muško, a kada prevlada tekućina žene tekućinu muškarca bude žensko, sa Allahovom dozvolom’. Kaže židov: ‘Istinu si rekao, zaista si ti Vjerovjesnik!’, zatim se okrenuo i otišao. Onda je Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem, rekao: ‘Pitao me je o onome o čemu me je pitao, a ja nemam znanja o tome sve dok mi Allah sa njim ne dođe (putem objave)’.

Komentatori hadisa, kako navodi Ibn Hadžer u Fethul-bariju (11/270.), imaju dva mišljenja o riječi ‘fe ‘ala’ (tekućina muškarca tekućinu žene): jedno da znači – prevlada, a drugo – prije stigne. Ovo drugo značenje negira sam prvi dio hadisa ‘pa kada se sastanu (tekućina muškarca i žene)’, jer ako su se već sastale tekućine kako će poslije toga jedna stići prije druge. Što znači da je značenje ‘prevlada’ ispravno. Pa tako ovaj hadis predstavlja naučno čudo, jer su medicinska istraživanja potvrdila, o čemu će detaljnije biti govora u poglavlju o metodama određivanja spola djeteta, da je tekućina muškarca lužinasta, a tekućina žene kiselinska. Pa ako u vaginalnoj sredini prevlada lužinasta tekućina onda ona pospješuje brzo kretanje spermatozoida koji nose muški spol (y-kromosomi) koji stignu do jajne ćelije i oplode je prije spermatozoida koji nose žanski spol (x-kromosomi), jer su oni spori i teški, te tako dijete bude muško. A ako u vaginalnoj sredini prevlada kiselinska tekućina koja uništava spermatozoide koji nose muški spol, jer su slabootporni i nejaki, a prežive spermatozoidi koji nose ženski spol, jer su jaki i postojani, onda samo oni stignu do jajne ćelije i oplode je, te dijete bude žensko. Ovo naučno tumačenje povezano sa ovim hadisom je potvrdio egipatski znanstvenik profesor S’ad Hafiz koji živi u Americi, osnivač nauke o neplodnosti muškaraca (El-I’džazul-‘ilmi, Zindani). Ovo je još jedna potvrda da: (Allahov Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem) ‘On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje’ (Prijevod značenja En-Nedžm, 2-3.). Upravo ovo je sam Poslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem, potvrdio rekavši na kraju hadisa: ‘A ja nemam znanja o tome sve dok mi Allah sa njim ne dođe (putem objave)’.

Šerijatski status određivanja spola djeteta

Stavovi savremenih islamskih učenjaka oko ovog pitanja mogu se svesti u globalu na dva mišljenja. Postoji i treće čiji su zastupnici bez stava (El-Mesailu et-tibbijje el-mustedžidde 1/232).

Prvo mišljenje: Osnov u izabiranju spola djeteta je dozvola te u tome nema smetnje sa šerijatske strane. Od najistaknutijih predstavnika ovog stava su šejhovi: Abdullah el-Bessam, Mustafa Zerka, Salih ibn Humejd, Vehbe ez-Zuhajli i mnogi drugi. Također je ovo mišljenje Vijeća za fetve u Jordanu i Komisije za fetve iz Kuvajta. (Ihtijaru džinsil-dženin, dr. Abdurrešid Kasim, str. 68-72)

Drugo mišljenje: Rad na odabiranju spola djeteta nije dozvoljen. Ovo je stav dr. Muhammeda en-Netše, dr. Nasira ebul-Besal i šejha Fejsala Mevlevija. Također, ovo mišljenje je ono što se može razumjeti iz fetve Stalne komisije za fetve u Saudiji u kojoj stoji: ‘Pitanje embrija (fetusa) sa strane njihovog stvaranja, njihovog muškog ili ženskog spola je od stvari gajba (nepoznatog) o kojem nema znanja niko osim Allah subhanehu ve te’ala’. (Ihtijaru džinsil-dženin, dr. Abdurrešid Kasim, str. 72-73)

Argumenti prvog mišljenja
(Ru’jetun šer’ijjetun fi tahdidi džinsil-mevlud, Halid el-Muslih str. 7-19)

Prvi dokaz: Osnov u stvarima je dozvola sve dok se nema dokaza o zabrani, ovo je šerijatsko pravilo koje zastupa džumhur učenjaka (Šerhul-kevkebil-munir 1/325), a kaže Ibn Redžeb da neki učenjaci kažu da je na ovome idžma’ učenjaka (Džamiul-ulumi vel-hikem 2/166), a oni koji zastupaju zabranu nemaju dokaz na koji se može osloniti.

Drugi dokaz: Nekoliko vjerovjesnika je tražilo od Allaha u svojim dovama da im da muško dijete. Ibrahim, ´alejhisselam, je dovio riječima: ‘Gospodaru moj, daruj mi čestitog dječaka ‘. (Prijevod značenja Es-Saffat, 100.) Također Uzvišeni spominje dovu vjerovjesnika Zekerije, ´alejhisselam: ‘Gospodaru moj, reče, podari mi od Sebe čestita potomka’. (Prijevod značenja Ali Imran, 38.) Da je traženje muškog djeteta zabranjeno, Uzvišeni bi njima zabranio da dove ono što je haram.

Treći dokaz: Vjerodostojan hadis od  Sevbana, radijallahu ´anhu, u kojem je došlo da je Vjerovjesnik, sallallahu ´alejhi ve sellem, odgovorio na pitanje nekog židova o rađanju dječaka rekavši: ‘Tekućina (sjeme) muškaraca je bijela, a tekućina žene je žuta, pa kada se sastanu i prevlada tekućina muškarca tekućinu žene bude muško, a kada prevlada tekućina žene tekućinu muškarca bude žensko, sa Allahovom dozvolom’. (Bilježi ga Mislim 315, Nesai 9073, Ibn Huzejme 232, i ostali). U ovom hadisu jePoslanik, sallallahu ´alejhi ve sellem, pojasnio da nastajanje muškog ili ženskog djeteta ima svoj prirodan uzrok. Također, hadis ničim ne ukazuje da je nastanak spola djeteta stvar gajba (nepoznatog) koju jedino Allah zna, nego naprotiv da je poput ostalih prirodnih stvari koje imaju svoje uzroke nastanka kada ih uradimo dobijamo uvijek isti rezultat. Na argumentovanje sa ovim hadisom postoje dvije primjedbe o kojima je Ibnul-Kajjim nadugačko i naširoko pisao u nekoliko svojih knjiga: Et-Turukul-hukmijje (185), Tuhfetul-atfal (166), Miftahu darisse’ade (1/259), Medarudžussalikin (1/243).

Četvrti dokaz: Analogija (kijas) izbora spola djeteta na dozvolu liječenja neplodnosti. Naime, nema razilaženja među učenjacima da je dozovoljeno liječiti neplodnost.

Nisu u tome učenjaci vidjeli oprečnost ajetu: ‘A koga hoće, učini bez poroda.’ (Prijevod značenja Eš-Šura, 50.) Onda je uzimanje za uzroke radi odabiranja spola djeteta preče da bude dozvoljeno jer je to lakša, blaža i manja aktivnost od ulaganja truda da se rodi dijete onima koji su neplodni.

Argument drugog mišljenja

Zagovorači ovog stava potkrepljuju svoj stav sa četiri argumenta od kojih je najjači dokaz koji se sastoji u slijedećem. Rad na određivanju spola djeteta je miješanje u djela koja su isključivo svojstvena Allahu, tj. u Njegovo stvaranje i Njegovu volju, kao i pokušavanje da se spozna gajb (nepoznato) o onome što je u materici što jedino Allah zna.

Kaže Uzvišeni: ‘On vas oblikuje u matericama kako On hoće’ (Prijevod značenja Ali Imran, 6.) Kaže grupa mufessira, poput Ibn Mes’uda i Katade, da se ovdje misli na oblikovanje u muškom ili ženskom spolu. (Džamiul-bejan od Taberija, 3/169.) Također, u istom kontekstu su riječi Uzvišenog: ‘Allah zna šta svaka žena nosi i koliko se materice stežu, a koliko šire’ (Prijevod značenja Er-R’ad, 8.). A u ajetu o pet ključeva gajba (nepoznatog)

Uzvišeni kaže:‘Samo Allah zna kad će Smak svijeta nastupiti, samo On spušta kišu i samo On zna šta je u matericama…’ (Prijevod značenja Lukman 34.) Kaže grupa mufessira tefsireći ovaj ajet da ne zna niko šta je u matericama, muško ili žensko, crvene ili crne kože. (Džamiul-bejan od Taberija, 21/88)

Kaže mufessir Džessas u svom tefsiru ‘Ahkamul-Kur’an’ (5/60): ‘Na ovom mjestu (ajetu) Allah je Sebe izdvojio u znanju onog što je u matericama kako bi nam stavio do znanja da niko drugi sem Njega to ne zna i da je to od znanja gajba kojeg niko ne zna osim Allaha’. Ovo također podupire hadis od Ibn Mes’uda, radijallahu ‘anhu, kada kaže melek prilikom udahnjivanja duše: ’O Gospodaru, je li muško ili žensko? Pa Tvoj Gospodar odredi šta hoće, a melek zapiše’ (Muslim 2645).

Komentar:

Prvo – uzimanje za uzroke koje je Uzvišeni Allah učinio načinom dolaska do posljedica, svejedno bilo to u određivanju spola ili nečemu drugom, ne sadrži u sebi miješanje u stvaranje i ostvarenje Allahove volje što je samo Allahu svojstveno. Dokaz za to je da sve što radi Allahov rob to ne izlazi iz Allahove odredbe, volje i stvaranja. Kaže Uzvišeni: ‘Vi nećete nešto htjeti osim da to Allah hoće’ (Prijevod značenja El-Insan, 30.), i kaže: ‘Allah je Stvoritelj svega’ (Prijevod značenja Ez-Zumer, 62.)

Drugo – rad na određenju spola djeteta ne negira Allahovu osobenost u poznavanju onog što je u matericama, ovo je očevidno iz slijedećeg: Rad na određenju spola nije ništa drugo nego uzimanje za uzrok koji vodi do određenog rezultata.Taj rezultat će nekada biti ostvaren,a nekada neće kao i u bilo kojoj drugoj stvari. Sa druge strane, Uzvišeni Allah nekim od svojih stvorenja omogući da spoznaju spol djeteta, nekima objavom, a neki to znaju iz iskustva što sve predstavlja kap vode u moru Allahova znanja. Pa tako Allah obavijesti meleka zaduženog za matericu o svih pet stvari spomenutih u hadisu Ibn Mes’uada, radijallahu ‘anhu, između ostalog i o spolu.

Također, potvrđeno je da se znanje spola može spoznati putem pronicljivosti (firasa), snova i slično. Tome svjedoči znanje Ebu Bekra, radijallahu ‘anhu, o onome što je u stomaku njegove žene prije nego se porodila, kada je na samrti rekao kćerki Aiši, radijallahu ‘anha, da podijeli određen imetak nakon njegove smrti sa svoja dva brata i dvije sestre, pa mu ona reče da ona ima jednu sestru Esmu, a ko je ta druga, pa joj odgovori da će ono što je u utrobi majke biti žensko. (Malik u Muvetteu 1474.)

Kaže malikijski učenjak Karafi da se ovo znanje Ebu Bekra, radijallahu ‘anhu, ne suprostavlja Allahovoj osobenosti u poznavanju onog što je u matericama, jer Allahovo znanje nije zasnovano na uzroku preko kojeg dobija saznanje, a Ebu Bekr, radijallahu ‘anhu, je to saznao putem snova kako se prenosi. (Ez-Zehire 6/229) Također, hanefijski učenjak Serahsi kaže da govor Ebu Bekra, radijallahu ‘anhu, nije pričanje o gajbu jer je on govorio na osnovu njegove pronicljivosti (firase). (El-Mebsut 12/50)

Radžih (odabrano) mišljenje na bazi argumenata je da je osnov u izbiranju spola djeteta dozvola, dok sa druge strane nema dokaza koji ukazuju na zabranu, a Allah zna najbolje.

Šartovi i pravila određivanja spola djeteta

Letimična analiza izvještaja i vijesti o stanju među ljudima sa onim što im je donijeo napredak biomedicine u operaciji izbora spola djeteta pokazuje da postoje određeni problemi koje je potrebno šerijatski, zakonsko i društveno liječiti čime bi se stalo na kraj zloupotrebi ovog naučnog napretka i kako bi se on stavio u službu čovječanstva. U tom kontekstu oni koji se bave i interesuju ovim pitanjem koji pripadaju različitim religijama i državama pozivaju da se postave uvjeti i pravila dozvole izbora spola čime bi se uklonile i umanjile štetnosti ove pojave. Šartovi dozvole izbora spola djeteta sa šerijatske strane se mogu rezimirati u sljedećem (Dirasat fikhijje fi kadaja tibbijje muasire 2/880):

Prvo: da izbor spola ne bude obavezni državni zakon ili opća politika, nego lična želja supružnika.

Drugo: da određivanje spola djeteta medicinskim putem rade samo oni koji imaju potrebu za tim, poput supružnika kojima se nekoliko puta rađa isti spol ili radi sprečavanja prenošenja nasljednih bolesti koje su vezane za x-kromosom. Ovo već primjenjuju neke zemlje poput Amerike i Britanije koje su postavile velika ograničenja medicinskim centrima specijalizovanim za izbor spola.

Treće: preduzimanje svih garancija koje sprečavaju miješanje spermatozoida prilikom vještačke oplodnje koje vodi u miješanje porijekla ljudi. O ovom pravilu se na Zapadu ne vodi računa, a Islam je po ovom pitanju veoma rigorozan.

Četvrto: čuvanje stidnih mjesta, tj. otkrivati veličinom i vremenom dio tijela koji je nužno da se otkrije, i to pred osobom istog spola.

Peto: da se izbor spola djeteta ne radi bez dozvole oba roditelja, jer oboje imaju pravo na dijete.

Karakteristike spolnih ćelija

Da bi se razumio govor o metodama određivanja spola djeteta neophodno je da se poznaju neke osnovne karakteristike spolnih ćelija. Vodeće teorije o spolnoj selekciji zasnivaju se na činjenici da spolne ćelije, sperma i jajna ćelija, imaju 23 kromosoma (pola od tjelesnih), te da nose po jedan spolni kromosom. Ženska jajna ćelija ima uvijek X kromosom, a spermatozoid može imati X ili Y kromosom. Spol djeteta određuje se u toku začeća , tj. ako jajnu ćeliju oplodi sperma sa X kromosom, dobit ćemo žensko dijete, a ako sperma sadrži Y kromosom, imat ćemo muško dijete. Spol našeg djeteta, dakle, u potpunosti ovisi o spermi koja je oplodila jajnu ćeliju koja kod žene izlazi jednom između dva mjesečna pranja. Jednačina ženskog spola glasi: x  jajašce + x sperma = xx = žensko dijete, a muškog: x  jajašce + y sperma = xy = muško dijete. Sperma se sastoji od mješavine X i Y kromosoma – koje zbog njihovih karakteristika možemo zvati ‘postojani X’ i ‘brzi Y’ – a njihov omjer u spermi je otprilike 50:50. ‘Postojani X’  je nosilac ženskog spola; X- sperma su veći, sporiji i žive puno duže. Puno su otporniji na vaginalnu floru i mogu preživjeti čak 5-6 dana. ‘Brzi Y’  je nosilac muškog spola; Y- sperma su manji, ali imaju duži repić koji ih čini bržima i pokretljivijima, ali nisu otporni i ne mogu dugo živjeti, te u većini slučajeva umiru u roku od 2 dana. S ozirom na ove uočene karakteristike X i Y spermija – razvile su se teorije o tome kako možete utjecati na povećanje šansi u dobivanju toliko željene curice ili dječaka. Uz to vrlo je važno odrediti tačan dan ovulacije jednom od standardnih metoda. Ovulacija predstavlja oslobađanje jedne ili više jajnih ćelija iz jajnika koje su spremne za oplodnju, a ovo, u stvari, predstavlja plodno razdoblje žene.

Metode određivanja spola djeteta i šerijatski status istih

Metode određivanja spola dijele se u dvije skupine: opće nemedicinske metode i medicinske metode .

Nemedicinske metode:

Kada se kaže nemedicinske metode ne misli se da sve one nisu medicinski ispravne, nego da se ne odvijaju u labaratorijima i pod nadzorom ljekara. Prenosi se mnoštvo metoda i različitih teorija za određivanje spola od kojih su većina praktično nepotvrđene ili su isčezle sa vremenom, te stoga ne zavređuju da se na njima zadržava. U ovom poglavlju biće govora samo o metodama koje su prisutne u praksi među ljudima. (Ihtijaru džinsil-mevlud ve hukmuhul-šeri’ od Abdurrešida ibn Kasima)

Prva metoda: upotrebe odgovarajućih hemijskih tekućina. Suština ovog metoda se bazira na tome da je postalo poznato da kiselinska sredina više odgovara x-kromosomima (spermi), tj. onim koji nose ženski spol, a lužinska sredina odgovara y-kromosomima (spermi), tj. onima koji nose mušku djecu. Zato je na ženi da koristi vaginalno tuširanje kiselinom ili lužinom kako bi pripremila maternicu sa odgovarajućom hemijskom sredinom za željeni spol. Naime, vaginalno lučenje je karakteristično po kiselinskoj tekućini koja štiti i čisti ovaj organ od bakterija. Ova kiselinska osobenost vagine ako je u velikom procentu ona uništava spermatozoide unutar vagine naročito y-kromosome (koji nose muški spol) zato što su oni slabootporno i mali kada se uporede sa x-kromosomima (koji nose žensku djecu) koji se uglavnom otporni na ovu kiselinu. Smatra doktora Bloom 1424. po Isi, ‘alejhisselam, da je kiselost vaginalne sredine bitan faktor u određivanju spola djeteta. Ovo je dokazao njemački liječnik Anterberger tako što je ustanovio da su žene koje boluju od neplodnosti a koje su se liječile sa natrij bikarbonatom (lužinom) rađale mušku djecu više od ženske. Na osnovu ovog je zaključio da lužinska sredina pomaže rađanju muškog spola za razliku od kiselinske sredine koja pomaže rađanju ženske djece. Nakon ovog mnogo je ljekara izvršilo istraživanja koja su potvrdila gore spomenuto. Također, ljekari su utvrdili da je lučenje grlića maternice lužinsko što pomaže prolasku y-kromosomima, tj. onima koji nose mušku djecu, a da se lučenje vrata meternice poveća sa ženinim orgazmom. Prema tome, žena koja želi da rodi muško dijete treba petnaestak minuta prije polnog odnosa da izvrši pranje vagine, tako što će uzeti veliku kašiku praha natrij karbonata (sode bikarbone), koji se može nabaviti u apoteci, i rastvorit ga u litar kuhane vode, a zatim će tom mješavinom izvršiti duboko unutrašnje pranje vagine.

Ovo treba uraditi na dan ovulacije, tj. spuštanja jajne ćelije iz jajnika čime se omogućava y-kromosomima, tj. onima koji nose mušku djecu, da što prije oplode jajnu ćeliju i kako ne bi bili izloženi uginuću. Suprotno ovome, ona žena koja želi da rodi žensko dijete, treba uzeti kašiku bijelog ocata i uraditi isto što je gore spomenuto. Također, za dobijanje muškog djeteta polni odnos treba biti dubok kako bi y-kromosomi došli do otvora vrata maternice čija je sredina lužinska. Smatra doktor Landrum (u knjizi ‘Kako da izabereš spol svoga djeteta’) da je za izbor muškog spola bolje da polni odnos bude odostraga jer to pomaže izbacivanju sjemena (y-kromosoma) blizu otvora maternice, a uz to da učestvovanje žene u polnom činu bude veoma aktivno jer je potvrđeno da spolna uzbuđenost i orgazam žene luče lužinastu tekućinu koja pomaže y-kromosoma stignu da oplode spuštenu jajnu ćeliju. Neki ljekari su ustanovili da pijenje šoljice kahve ili nekog drugom osvježavajućeg pića koje sadrži kofein napola sata prije polnog akta pospješuje veću pokretljivost y-kromosoma čime se daje veća mogućnost začeću muškog djeteta. A što se tiče ženskog djeteta, polni čin ne treba biti dubok, žena ne treba biti aktivna i ne treba nastojati da doživi orgazam, kao i da polni čin bude najmanje tri dana prije ovulacije.

Ovaj metod ne sadrži u sebi nešto što bi sa šerijatske strane zahtijevalo njegovu zabranu.

Drugi metod: činjenje polnog akta u određeno vrijeme. Ako se polni odnos učini prije vremena ovulacije (tj. spuštanja ženske jajne ćelije iz jajnika) y-kromosomi (sperma) koji nose muški spol pošto su lakši i brži doći će do odredišta prije x-kromosoma ali neće naći jajnu ćeliju, zatim će uginuti jer su slabi i kratko žive (jer ne žive više od dva dana). Onda tu ostaje prostor za x-kromosome (spermu) koji nose žensku djecu, oni su postojani, jaki i dugo žive (čak do šest dana), pa kada stignu i bude ovulacija u narednih nekoliko dana onda uz Allahovu dozvolu bude žensko dijete. Smatra dr. Cutler da kada se izvrši oplodnja dva ili tri dana prije ovulacije, djeca koja se rode budu 80% ženska, dok ako se desi oplodnja nekoliko sati poslije ovulacije 80% rođene djece bude muškog spola. Prema tome, žena koja želi muško dijete treba da se čuva od polnog odnosa sve do vremena ovulacije, a to je u većini slučajeva 14. dan od početka menstrualnog ciklusa, kod onih žena čije je pranje vremenski uredno.

Tada joj muž treba prići kako bi se polni čin uskladio sa spuštanjem jajne ćelije. A ako joj je mjesečno pranje vremenski neuredno te ne zna tačno kada joj je termin ovulacije na njoj je da nastoji utvrditi vrijeme ovulacije na jedan od sljedećih načina:

●  mjerenjem tjelesne temperature, jer se ona u momentu ovulacije poveća za 0,5 do 1,0 stepeni,

●  praćenjem promjene sluzi grlića materice, jer materica prije pet dana od ovulacije luči sluz koja je debela, boje blata i ljepljiva, ova sluz se postepeno smanjuje tako da potpuno nestane nakon prestanka podnosti, pa je ženi čistoća, neljepljivost i mokrina sluzi dokaz ovulacije,

●  upotrebom savremenih sprava za određivanje termina ovulacije.

Pa tako oni koji žele muško dijete; na mužu je da ostavi polno općenje sve do termina ovulacije, time će učiniti y-kromosome (spermu) koji nose muški spol jakima, a njihov broj će biti velik, te će se oplodnja jajne ćelije desiti baš kada se ona spustila (a ona ne živi više od 24 sata). Pa pošto su y-kromosomi pokretljiviji i brži od x-kromosoma (koji nose ženski spol) prije će stići i začet će se muško djete uz Allahovu dozvolu. A oni koji žele žensko dijete; na njima je da imaju svakodnevno polni akt jer će time oslabiti y-kromosome (spermu) koji nose muški spol, a zadnji polni odnos trebaju imati tri dana prije ovulacije. Na ovakav način y-kromosomi koji dođu do odredišta prije x-kromosoma, pošto nije bila ovulacija, uginuće i tako ostaviti prostor za spore, ali jake x-kromosome koji će oploditi jajnu ćeliju i dati žensko.

Ova metoda kao i prethodna nije ništa drugo nego dozvoljeno uzimanje za uzroke.

Treći metod: dijeta. Urađena su istraživanja koja su potvrdila da ishrana žene utiče na promjenu stanja u materici time što poveća prisustvo nekih materija a umanji prisustvo drugih što prilikom oplodnje rezultira začećem određenog spola djeteta. Naime, njemački znanstvenik Herst vršio je 1935 po Isi, ‘alejhisselam, istraživanja o uticaju kalijuma na žive organizme. On je u posudu sa vodom stavio crve, a onda dolijevao kalijum. Stvar koja mu je skrenula pažnju je bila da koliko god doda kalijuma time bi se povećalo rađanje muških crvi. 1969. izvršeno je istraživanje na 52 farme koje su koristile hranu obogaćenu kalcijom i magnezijom,i rezultat je bio rađanje 340 ženskih grla nasuprot 280 muških. Zatim je ponovljeno ovo istraživanje na drugim živim stvoranjima pa je bio isti rezultat. Nakon toga, dva kanadska ljekara su ovo potvrdili na osnovu izvršene stastistike koja se sastojala u slijedećem: Utvrdili su da je od 50 žena koje su rodile mušku djecu 40 njih je bilo na dijeti obogaćenoj sa soli, a sa korištenjem hrane koja vrlo malo sadrži kalcijum i magnezijum, dok je sa druge strane, 50 žena rodilo žensku djecu a koje su bile na dijeti obogaćenoj sa kalcijum i magnezijum sa korištenjem vrlo malo natrijuma. Također, istraživanja su potvrdila da žena koja se u ishrani oslanja na biljnu hranu izbjegavajući meso, velika je prilika da će roditi žensko. Prema tome, žena koja želi da rodi muško dijete treba da joj ishrana bude bogata sa natrijom i kalijom poput prirodnih sokova, meda, mesa, kahve, čaja, slane hrane i povrća, a žena koja želi da rodi žensko dijete treba da joj ishrana bude bogata kalcijom i magnezijom poput: mlijeka i milječnih proizvoda, mineralne vode, jaja, kakao, oraha i badema.

Tumačenje ove teorije se svodi na slijedeće: da dijetalna ishrana, gore spomenuta, uzrokuje fiziološke promjene na membrani jajne ćelije koja usljed te promjene prima i privlači samo sjeme jedne vrste (x ili y kromosome, tj. spermu koja nosi muški ili ženski spol). Druga grupa istraživača tumači da ova dijatalna ishrana utiče, u stvari, na stepen kiselinskog lučenja vagine koji igra veliku ulogu u dospijevanju spermatozoida do jajne ćelije. Također i ova metoda odabiranja spola djeteta ne sadrži u sebi nešto što bi je činilo zabranjenom po Šerijatu.

Procenat dobijanja željenog spola djeteta putem bilo koje od tri gore spomenute metode varira između 70% do 80%.

Četvrta metoda: usklađivanje polnog odnosa sa mjesečevim kretanjem. Nije dozvoljen rad po ovoj metodi, jer nije zasnovana ni na osjetu ni na iskustvu, nego predstavlja pusto nagađanje povezano sa astrologijom i uvjerenjem da nebeska tijela utiču na događaje.

Peta metoda: kineski kalendar. Zasnovan je na pravljenju astrološke veze između spola fetusa, njegove starosti i godina majke, a sve to povezano sa pet faktora: vodom, zemljom, drvetom, vatrom i metalom. Sa šerijatske strane je zabranjen zbog uvjerenja da nebeska tijela utiču na zemaljske događaje između ostalih spol djeteta.

Šesta metoda: metoda matematičkog proračuna. Ova metoda je zasnovana na zbrajanju broja slova od imena majke, majke njene majke, dana mjeseca u kojem je počela trudnoća, sa danom mjeseca u kojem će se poroditi. Pa ako zbir bude neparan broj biće muško, a ako bude paran biće žensko. Ova metoda je haram jer se bazira na uzimanju za uzrok ono što ni u Šerijatu ni u fizičkoj stvarnosti ne može biti uzrokom događanja.

Stalna komisija za fetve u Saudiji je za kineski kalendar rekla da je laž i batil, te da je obaveza uništiti ga i ne dijeliti među ljudima. (Fetva broj 21820, datum:22/1/1422)  Došlo je u fetvi Centar za fetve pod nadzorom Abdullaha Fekiha (Fetava eš-šebektil-islamijje 5/3302) da nije dozvoljeno oslanjanje na metode mjesečevog kretanja i matematičkog proračuna jer su djelo proroka i vidovnjaka koji su učinili da dani, mjeseci, imena osoba imaju uticaj na stvorenja i da su sredstvo pomoću kojih se spoznaje gajb, a ovo je jedan od najvećih harama jer predstavlja širk koji je Allah zabranio.

Medicinske metode za izbor spola djeteta

Pod ovim se podrazumijevaju metode koje zahtijevaju kliničku i labaratorijsku intervenciju, a to su:

a) Prirodna metoda koja se bazira na određivanju spola djeteta vršenjem abortusa fetusa ako ne bude spol koji se želi i tako sve dok trudnoća ne bude sa željenim spolom. Ova metoda nije dozvoljena jer je zasnovana na činu abortusa koji po ispravnom mišljenju učenjaka nije dozvoljen bez opravdanog šerijatskog razloga, a da ne govorimo o štetnim posljedicama na ženino tijelo i gubljenje plodnosti usljed učestalog vršenja abortusa.

b) Odjeljivanje sperme Ericssonovom albuminskom metodom ,a zatim vještačka oplodnja.

c) Odjeljivanje sperme Johnsonovom metodom protočne citometrije, a zatim vještačka oplodnja.

Ericssonova metoda se radi putem vještačke oplodnje  svejedno bila vanjska (tzv. dijete iz epruvete) ili unutrašnja, procenat uspjevanja trudnoće je 25% a dobijanje željenog spola dostiže procenat od 80%. Johnsonova metoda se vrši putem micro-osjemenjivanja van tijela žene koje je mnogo preciznije, te nakon utvrđivanja spola djeteta embrio se stavlja u maternicu, a procenat uspijevanja trudnoće ovom metodom je 50% a dobijanje željenog spola dostiže procenat od čak 99%.

Šerijatski status ove dvije metode se vraća na propis vještačke oplodnje o kojoj je Kolegij islamskog prava (Kararat ve tevsijat, str. 74-76), između ostalih, donijeo stav da su od svih vrsta i oblika koje postoje u praksi dozvoljena samo dva oblika: prvi – da se uzme sjeme od muža i jajna ćelija od njegove supruge, zatim da se izvrši vještačka oplodnja u labaratoriji, a potom embrio stavi u maternicu supruge (tzv. vanjska vještačaka oplodnja), drugi – da se uzme sjeme od muža i stavi u odgovarajuće mjesto polnog organa njegove supruge (tzv. unutrašnja vještačaka oplodnja).

Nakon izlaganja nemedicinskih i medicinskih metoda određivanja spola djeteta može se konstatovati: da onome ko ima potrebu za izborom spola djeteta da su prve tri nemedicinske, tzv. narodne metode: upotreba odgovarajućih hemijskih tekućina, činjenje polnog akta u određeno vrijeme i dijeta, šerijatski dozvoljene i najbolje za korištenje. A medicinske metode (Ericssonova i Johnsonova) ne treba koristiti osim u nuždi, poput liječenja nasljednih bolesti, uz ispunjavanje šartova gore spomenutih.

Ovo je stav Kolegija za islamsko pravo pri Rabiti (19. sjednica, novembar 2007 u Mekki). Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Odgovor na ovo pitanje zahtjeva da se prvo obradi pitanje propisa nošenja odjeće na kojoj ima slika hajvana ili insana, a zatim propis nošenja takve odjeće u nuždi ili velikoj potrebi.

Propis oblačenja odjeće na kojoj ima slika živog bića

Islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko propisa oblačenja odjeće na kojoj ima slika živog bića.

Prvi stav – pokuđenost oblačenja onoga što na sebi ima sliku živog bića.

Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka ovog Ummeta, između ostalih ovo je stav hanefija, malikija, šafija i hanabila u njihovom drugom stavu mezheba.

Kod hanefija se prenosi da ova pokuđenost prestaje sa oblačenjem druge odjeće preko te na kojoj je slika živog bića, tj. njenim prekrivanjem.

Dok šafije nošenje odjeće sa slikom živog bića nazivaju munkerom (lošim djelom).

Drugi stav – zabrana oblačenja odjeće sa slikom živog bića. Ovo je zvanični stav hanbelijskog mezheba, a od savremenih učenjaka na tom stavu su Stalna komisija za fetve u Saudiji i šejh Ibn Usejmin.

Argumenti i dokazi i jednog i drugog stava se vraćaju na različito tumačenje dva argumenta, tj. dva vjerodostojna hadisa. Pa tako sa jednim te istim dokazima (hadisima) zagovarači oba stava dokazuju svoja dva različita mišljenja.

Prvi dokaz – vjerodostojan hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha, u kojem je došlo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao sa putovanja i zatekao je u Aišinoj kući zavjesu na prozoru na kojoj su bile slike (živih bića). I čim je to vidio skinuo je to sa prozora. Pa je Aiša, radijallahu anha, od zavjese napravila jednu ili dvije jastučnice. U rivajetu kod Buharije je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ljudi koji će biti najžešće kažnjeni na Sudnjem danu su oni koji oponašaju Allahovo stvaranje“.

Na osnovu ovog hadisa učenjaci su zaključili da nije dozvoljeno vješanje, crtanje ili stavljanje slika po zidovima, prozorima, ormarima, kredencima, uzvišenim i izdignutim mjestima čime se ono što je nacrtano veliča i uzdiže (tzv. oblik T'AZIM), a što se zaključuje iz postupka i reakcije Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je vidio zavjesu na kojoj su bile slike.

Takođe, iz postupka Aiše, radijallahu anha, tj. to što je pocijepala zavjesu i od nje obložila jastuk i naslonjač (a što je uradila na osnovu instrukcije Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem) učenjaci su zaključili da je dozvoljeno koristiti zavjesu, odjeću, deke, novine, papire i slično na kojima ima slika, ali pod uslovom da je u takozvanom obliku MUMTEHENE, tj.u obliku u kojem se slika živog bića ne veliča, ne uzdiže ili slikovitije rečeno da se po njoj gazi, naslanja na nju i da nije uzdignuta, okačena ili naslikana na zidu.

Pa tako sa ovim hadisom džumhur učenjaka (koji su na stavu pokuđenosti) dokazuje da nošenje odjeće koja ima na sebi sliku živog bića da je bliže da potpada pod korištenje slike u obliku mumtehene, tj. da se naslikano živo biće na odjeći koja se nosi ne veliča i ne uzdiže nego da je to vid ponižavanja i omalovažavanja te slike.

Dok sa istim hadisom hanabile u zvaničnom stavu mezheba i ostali učenjaci koji su na tom stavu smatraju da nošenje odjeće koja na sebi ima sliku živog bića potpada pod zabranjeno korištenje predmeta sa slikom pri čemu se isti koriste u obliku T'AZIMA, tj. pri čemu se slika uzdiže i veliča.

Prema tome, razilaženje u dokazivanju sa ovim hadisom se svodi na to da li je nošenje slike na odjeći bliže veličanju te slike ili da nema u tome veličanja niti uzdizanja slike. Allah zna najbolje, bliže ispravnom je da u ovakvom vidu korištenja slike ima više veličanja nego omalovažavanja i ponižavanja.

Drugi dokaz – hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Talhe, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima slika“ i dodao: “Osim REKMA (slike) na odjeći“.

Džumhur učenjaka, koji je na stavu pokuđenosti, sa ovim hadisom dokazuje svoj stav tako što kažu da je u njemu došao izuzetak u nošenju slike na odjeći od zabranjenog korištenja slika u kojem ima veličanja slike, jer je u hadisu došlo “Osim REKMA (slike) na odjeći“, pri čemu oni riječ REKM koji u osnovi znači crtež tumače u opštem obliku, tj. da obuhvata i slike živih bića, a da pokuđenost dolazi sa strane opšte zabrane crtanja živih bića i korištenja u obliku veličanja.

Dok sa druge strane hanabile i ko je sa njima na istom stavu zabrane tumače ovaj hadis tako što kažu da se pod izuzetkom koji je spomenut u riječi REKM (slika) misli na slike čiji se obrisi i čija jasnoća nije jasna, koja je mala, ili slika neživih bića i mnoga druga slična tumačenja koja se slažu u globalu na tome da se ne odnosi na jasnu sliku živog bića.

Prema tome, dokazivanje sa ovim hadisom se vraća na samo tumačenje riječi REKM (slika), tj. da li je to jasna slika živih bića ili ne.

Tumačenje hadisa od strane hanabila i onih koji su sa njima je bliže ispravnom jer na to ukazuje kontekst čitavog hadisa kao i spoj ovog hadisa sa prethodnim od Aiše, radijallahu anha.

Naime, u hadisu od Ebu Talhe, radijallahu anhu, a od njeg prenosi ravija tabi'in Zejd ibn Halid, je nakon riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem,“Zaista meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima slika“ došlo da je ravija Busr rekao: “Zatim se razbolio Zejd (ravija hadisa od kojeg prenosi Busr), pa smo ga zijaretili i vidjeli na njegovim vratima zavjesu na kojoj je bila slika. Pa sam rekao Ubejdullahu, pastorku Mejmune, žene Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, radijallahu anha: Zar nas nije obavijestio Zejd o slikama prvi dan? Pa odgovori Ubejdullah: Zar nisi čuo kada je rekao “Osim REKMA (slike) na odjeći?“. Znači, iz konteksta hadisa se može razumjeti da je nespojivo da Zejd prenosi hadis u kojem je došlo da meleci ne ulaze u kuću u kojoj je slik, a onda istovremeno da on koristi zavjesu na vratima sa slikom osim ako se razumijevanje i tumačenje te slike svede na ono kako ga tumače mnogi komentatori hadisa, a u ovoj mes'eli su to hanabile.

Takođe, sa druge strane ako spojimo hadis Aiše, radijallahu anha, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, skinuo zavjesu sa prozora na kojoj ima slika i rekao što je rekao sa hadisom Ebu Talhe, radijallahu anhu, u kojem je došao izuzetak dozvole korištenja slike na odjeći, onda rezultat tog spajanja treba biti da značenje REKM u hadisu je onako kako ga tumače oni koji kažu da to nije jasna slika sa kojom se veliča ono što je naslikano.

Prema tome, bliži stav ispravnom je zabrana nošenja odjeće sa slikama živih bića, na čemu su hanabile i mnogi drugi učenjaci. A Allah zna najbolje.

Šta se podrazumijeva pod slikom živog bića u ovoj mes'eli?

Pitanje o kojem smo govorili se odnosi u osnovi na potpunu i čitavu sliku živog bića (sa glavom, nogama, rukama …). Dok je džumhur učenjaka na stavu da, ako je slika krnjava, tj. kojoj nedostaju neki dijelovi tijela, čime takva slika u stvarnosti ne može biti živo biću u takvom krnjavom obliku, da je dozvoljeno koristiti slike koje su tako nacrtane ili uslikane. Osim što iz ovoga izuzimaju glavu, tj. ako na slici ima glava (sa očima i nosom), odnosno da je bliže da je upotreba takvih slika haram oslanjajući se na ono što se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhu, da je rekao: “Slika je glava, pa ako se obriše glava onda to nije slika“ (bilježi ga Bejheki u svom Sunnenu, 14357).

Prema tome, pod slikom koju je haram nositi na odjeći misli se na potpunu i cjelovitu sliku živog bića ili sliku glave tog bića, jer je u nošenju takve slike na odjeći očito veličanje i uzdizanje te slike. A što se tiče slika živih bića bez glave ili sa glavom, ali veoma malih slika koje su nejasnih obilježja i obrisa, ili velikih slika sa nekim dijelovima tijela, ali bez glave, u nošenju istih je olakšica jer je bliže da to ne predstavlja veličanje i uzdizanje tih slika. Hanefije izuzimaju iz zabrane korištenja slika male slike uopšteno.

Nošenje odjeće sa slikama živih bića u nuždi ili jakoj potrebi

Ako većina odjeće koja se prodaje ima slike živih bića tako da je veoma teško da se nađe odjeća na kojoj nema slika živih bića, kao što je slučaj sa dječijom odjećom, onda nema smetnje da se one kupuju i da ih djeca nose, jer je to vid nužde. A u nuždi je dozvoljeno ono što je inače zabranjeno po tekstu kur'anskog ajeta. Kaže

Uzvišeni: „On je objasnio šta vam je zabranio – osim kad ste u nevolji (nuždi)“ (El-En'am, 119.).

A što se tiče odraslih osoba, s obzirom da se još uvijek može naći i kupovati odjeća na kojoj nema slika živih bića, ta se olakšica ne može odnositi na njih. Njima je nošenje takve odjeće haram, na čemu su hanabile, ili mekruh na čemu je većina učenjaka.

Kaže šejh Ibn Usejmin u knjizi “Eš-Šerhul mumti'a” (2/203): “Ono što je sada postalo opšti belaj su slike na svemu i svačemu osim u rijetkim slučajevima: prisutne su na posuđu za jelo, na kutijama za hranu, knjigama, novinama, svugdje su prisutne, prave se čak likovi u trodimenzionalnom obliku: keks u obliku ribe ili zeca. Zato kažemo: Uzimanje ovih stvari (kupovinom i slično) radi slika je, nema sumnje, zabranjeno.

Da se kupuju novine radi slika koje se objavljuju u njima, to je haram. A ako se one kupuju radi znanja, koristi i čitanja vijesti, nadam se da u ovome nema smetnje, uzimajući u obzir teškoću i nelagodnost (od izbjegavanje istog), jer Uzvišeni Allah kaže: “I On vam u vjeri nije ništa teško propisao” (El-Hadždž, 78.).

Ove slike nisu ciljane od strane čovjeka prilikom kupovine niti ga one interesuju, takođe posuđe, kutije u kojima je hrana i slično, kao što se kaže one sadrže u sebi vid omalovažavanja te zbog toga ne ulaze u zabranjenu skupinu”.

Prema tome, dozvoljena je kupovina dječije odjeće na kojoj se nalaze slike životinja ili likova iz crtanih filmova, ako se sa njihovom kupovinom ne cilja kupovina samih slika i crteža nego odjeća, jer je to vid nužde, a u nuždi je dozvoljeno ono što je zabranjeno.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje