Alejkumusselam.

O postu petkom je prenešeno nekoliko hadisa u kojima je došla zabrana da se petak izdvaja sa postom, tj. da se ne posti uz petak dan prije ili dan poslije. A u jednom hadisu je prenešeno da se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rijetko mrsio (znači da nije postio) petkom. Zbog ovoga učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko propisa posta petkom.

Nema razilaženja među učenjacima da je dozvoljeno postiti petkom ako se zajedno sa petkom posti dan prije ili dan poslije.

Međutim, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko izdvajanja petka sa posta, tj. da se samo u petak posti bez spajanja posta tog dana sa danom prije ili danom poslije.

Prvi stav učenjaka je da je pokuđeno izdvajati dan petak sa postom. Ovo je stav većine učenjaka ovog Ummeta na čemu su između ostalih imam Šafija i imam Ahmed.
Oni dokazuju svoj stav sa tri vjerodostojna hadisa:

Prvi kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neka niko od vas ne posti petkom osim da posti dan prije njega ili dan poslije njega”.

Drugi kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Džuvejrije, radijallahu anha, u kojem je došlo da je kod nje došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u petak a ona je postila, pa ju je pitao da li postila dan prije aona je odgovorila da nije, zatim je pitao hoće li postiti dan poslije odgovrila je da neće, nakon čega joj je rekao: “Omrsi se”.

Treći kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nemojte izdvajati noć (uoči) petka između ostalih noći sa kijamom (noćnim namazom), i nemojte izdvajati petak između ostalih dana sa postom osim da bude u (sklopu) posta kojeg neko od vas posti”.

Drugi stav učenjaka je poput prvog stim da oni smatraju da je haram izdvajati dan petak sa postom a ne pokuđeno. Dokazuju to riječima koje su došle u tekstu hadisa “Neka niko od vas ne posti …”, “Omrsi se” i “I nemojte izdvajati petak”, tj. da je ovo forma zabrane koja ukazuje na to da je haram. Međutim, džumhur učenjaka smatra da se ova zabrana spušta na pokuđenost zbog toga što je dozvoljeno postiti petkom ako se posti dan prije ili dan poslije.

Treći stav učenjaka je da izdvajanje petka sa postom nije pokuđeno. Na ovom stavu su između ostalih i imam Ebu Hanife i imam Malik.
Oni to dokazuju hadisom kojeg bilježe Timizi i Ahmed od Abdullah ibn Mesuda, radijallahu anhu, u kojem on kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postio na početku svakog mjeseca tri dana a rijetko bi se mrsio petkom”. Hadis su dobrim ocjenili Tirmizi, Albani i Šuajb Aranut. Oni dokazuju dijelom hadisa u kojem se kaže “a rijetko bi se mrsio petkom” što po njima znači da bi posti i petkom. Međutim, kaže Ibn Hadžer da hanefije u ovom hadisu nemaju dokaza, jer ako bi htjeli spojiti ovaj hadis i hadis o pokuđenosti izdvajanja petka sa postom jedno od značenja ovog hadisa je da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije namjerno izdvajao petak sa mršenjem (ostavljanjem posta) ako bi se desilo da petak bude jedan od ta tri dana koje bi postio, te ovaj hadis nije oprečan pokuđenosti posta samo petkom.

Oko razloga zabrane ili pokuđenosti izdvajanja petka sa postom učenjaci umaju pet tumačenja, a najbliže je da je to zbog toga što je petak sedmični praznik a praznikom se ne posti (jer se i u danima dva Bajrama takođe ne posti), a ovo tumačenje je između ostalih izabrao i Ibn Hadžer.

Prema tome, na osnovu teksta vjerodostojnih hadisa pokuđeno je (a ne haram) izdvojiti dan petak sa postom osim ako se zajedno sa petkom posti dan prije ili dan poslije.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam.
Na samom početku bitno je konstatovati, shodno opisu kako je došlo do toga da ste imali intimni odnos, tj. da niste imali namjeru sa samim naslađivanjem da polno općite ali je to naslađivanje odvelo u intimni odnos, da ovo potpada pod namjerni intimni odnos zbog kojeg je obaveza učiniti kefaret. Jer ste vas dvoje bili svjesni da je Ramazan, znači niste to uradili iz zabrava da postite dan Ramazana, i svjesno i namjerno ste se naslađivali i prepustili strastima što je odvelo u intimni odnos.

Nema razilaženja među učenjacima da žena koja polno opći u toku Ramazana pokvarila post, jer je polni odnos jedna od stvari koje kvare post u čemu nema razlike između muškarca i žene. Nego je razilaženje učenjaka oko obaveze žene koja je polno općila u Ramazanu da učini kefaret. Po tom pitanju se prenosi nekoliko mišljenja:
Prvo mišljenje: da je obavezna učiniti kefaret jer je pokvarila post sa intimnim odnosom poput muškarca. Ovo je stav Ebu Hanife, Malika, jedno od dva mišljenja Šafije i rivajet od Ahmeda a što je ujedno i stav hanbelijskog mezheba.

Po hanefijama ona je dužna učiniti kefaret zbog narušavanja svetosti posta mjeseca Ramazana a ne zbog intimnog odnosa, te u tome nema razlike između nje i njenog muža. Dok je kod ostalih dokaz hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kojeg bilježe Buharija i Muslim a u kojem je došlo da je neki čovjek došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i obavijstio ga da je imao intimni odnos sa ženom u toku Ramazana. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je pitao čovjeka, prilikom pojašnjavanja kefareta, da li može oslobodit roba, a na njegov negativan odgovor pitao ga je da li može postiti dva uzastopno mjeseca, na njegov negativan odgovor pitao ga je da može nahraniti 60 siromaha, a pošto nije ni to bio u stanju dao mu je vreću datula da podijeli siromasima. A na pitanje tog čovjeka da li da podijeli datule na siromašnije od njega, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se nasmijao i rekao mu da ide i nahrani svoju porodicu. Iako u hadisu nije bilo spomena o ženi tog čovjeka, oni kažu da se isti propis odnosi i na nju jer šerijatski propisi u kojima se govori o muškarcu se odnose i na ženu osim ako dođe naglašena razlika među njima.

Drugo mišljenje: da ona uopće nije dužna učiniti kefaret. Ovo je stav Šafije po drugom mišljenju od njega, kao i drugi rivajet od Ahmeda. Ovo dokazuju sa istim hadisom od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio tom čovjeku da učini kefaret a nije spomenuo njegovu ženu iako je znao da je sa njom (svojom suprugom) učinio intimni odnos, pa da je bilo vadžib da i ona učini kefaret naredio bi mu da prenese isto svojoj ženi.

Treće mišljenje: da je žena dužna učiniti kefaret ali da ga za nju treba učiniti njen muž, ovo je stav unutar šafijskog mezheba.
Četvrto mišljenje: da je muž dužan učiniti jedan kefaret za njih oboje, ovo je rivajet od Ahmeda.
Peto mišljenje: ako muž prisili ženu na intimni odnos tako da mu se ona prepusti nasilno, onda je ona dužna učiniti kefaret. A ako bude silovana ili joj se priđe u toku sna onda nije dužna učiniti kefaret. Ovo je stav hanbelijskog učenjaka Ibn ‘Akila.

Odabrano mišljenje je stav džumhura (većine) učenjaka, tj. prvi stav, da je dužna učiniti kefaret. S tim da treba izuzeti situaciju ako žena bude prisiljena na polni odnos jer u tom slučaju ona nije namjerno pokvarila post sa polnim odnosom. Da je obaveza učiniti kefaret zbog polnog odnosa dokaz je hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, a to što žena nije spomenuta u hadisu ne znači da joj nije bilo naređeno da učini kefaret, jer je osnova da nema razlike u propisima između muškarca i žene osim ako ta razlika dođe pojašnjena u šerijatskim argumentima a nigdje nije došlo da se njih dvoje razlikuju po ovom pitanju. A Allah zna najbolje.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam.

U vjerodostojnom sunnetu je došla zabrana držanja pasa uopćeno i da onaj ko drži psa umanjuje mu se nagrada za svaki dan dva kirata (kirat je nagrada poput brda Uhuda). Iz ove zabrane je izuzeto držanje tri vrste pasa: lovačkog psa, psa čuvara stada i psa čuvara usjeva, a analogijom mnogi učenjaci su dozvolili držanje drugih vrsta pasa čija je funkcija i uloga čuvanje i zaštita nečega.

A oko prodaje pasa islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje:

Prvi stav – da nije dozvoljeno uopće prodavanje i kupovina bilo kojih pasa, svejedno bili psi oni koje je dozvoljeno držati ili ne. Na ovom stavu su šafije i hanabile.

Dokazi sa kojim podupiru svoj stav su sljedeći:

– hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Ebu Džuhajfe, radijallahu anhu, da je rekao: “Zabranio je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, zaradu od (prodaje) psa”.

– hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebi Mes'uda, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio zaradu od (prodaje) psa, zaradu od zinaluka i zaradu od bavljenja proricanjem (budućnosti)”.

– bilježi Ebu Davud u svom Sunenu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je rekao: ” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zabranio zaradu od (prodaje) psa, a ako neko zatraži da naplati psa napuni mu ruku prašinom”. Hadis su Ibn Hadžer i Albani ocijenili vjerodostojnim.

– bilježi Ebu Davud u svom Sunenu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nije dozvoljena zarada od (prodaje) psa, niti zarada od bavljenja proricanjem (budućnosti), a ni zarada od zinaluka”. Hadis je Ibn Hadžer ocijenio dobrim a Albani vjerodostojnim.

Kaže Ibn Hadžer: “Vanjsko značenje hadisa je zabrana njegove prodaje (psa), ovo uopćeno za sve vrste pasa, svejedno bio on dresirani (lovački) ili neki drugi kojeg je dozvoljeno držati ili bio od onih koje nije dozvoljeno držati. Iz ovoga proizilazi da nije obaveza nadoknaditi vrijednost psa onome ko ga uništi (ubije), a na ovom stavu je džumhur učenjaka”.

Kaže hanbelijski učenjak Ibn Kudame da nema razilaženja unutar hanbelijskog mezheba da je prodaja psa batil (ništavna) svejedno koji pas bio. Na ovom stavu od savremenih učenjaka su Stalna komisija za fetve u Saudiji, Bin Baz i Ibn Usejmin.

Razilaženje učenjaka po ovom pitanju prenosi Nevevi u svom komentaru Sahiha Muslima sljedećim riječima: “A što se tiče zabrane zarade od prodaje psa, te da je to najgora vrsta zarade i da je ona ogavna (kao što je došlo u hadisima), to ukazuje na zabranu njegove (psa) prodaje, da prodaja psa nije ispravna, da zarada od te prodaje nije dozvoljena, niti je obavezan onaj ko uništi (ubije) psa da nadoknadi tu štetu, svejedno bio pas dresiran ili ne i svejedno bio od onih koje je dozvoljeno držati ili ne.

Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka, a od njih su Ebu Hurejre, radijallahu anhu, Hasan El-Basri, Rebi'a, Evzai, El-Hakem, Hammad, Šafija, Ahmed, Davud Zahiri, IbnulMunzir i drugi.

A kaže Ebu Hanife: “Ispravna je prodaja pasa od kojih ima koristi i obavezna je nadoknada štete onome ko ga uništi. Prenosi Ibnul Munzir od Džabira, radijallahu anhu, Ata'a i Nehaija da su dozvolili prodaju lovačkog psa mimo ostalih …”.

Drugi stav – da je dozvoljena prodaja i kupovina psa uopćeno, svejedno radilo se o dresiranom psu za lov ili ne, ili psima koje je dozvoljeno držati ili ne. Ovo je stav hanefijskog mezheba a odabrao ga je i malikijski učenjak Sahnun.

Međutim, prenosi Ebu Jusuf da je Ebu Hanife zabranio prodaju bijesnog psa.

Dokazi sa kojima argumentiraju svoj stav su sljedeći:

– pas kao sredstvo za lov je imetak i imovina čija se vrijednost može procijeniti poput sokola koji se koristi za lov čija prodaja je dozvoljena, pa tako isto dozvoljeno je prodavati psa.

– dozvoljeno posjedovati psa kada se da kao poklon ili kao rezultat oporuke a ono što je dozvoljeno uzeti kao poklon i primiti kao oporuku to je dozvoljeno i prodavati.

Ovakav način dokazivanja na osnovu kijasa psa na ostali imetak bi bio prihvatljiv da nam nije došao jasan i nedvosmislen šerijatski tekst, a poznato je pravilo iz usulul-fikha: Nema idžtihada ako je došao šerijatski tekst.

Treći stav – da je dozvoljena prodaja pasa čije držanje je po Šerijatu dozvoljeno. Oko ovog nema razilaženja unutar malikijskog mezheba. A oko pasa koje nije dozvoljeno držati, da li je njihova prodaja dozvoljena ili ne, unutar malikijskog mezheba postoje tri stava: zabrana, pokuđenost i dozvola, a ono što je poznato od imama Malika da je bio na zabrani.

Učenjaci koji dozvoljavaju prodaju i kupovinu pasa koje je inače po Šerijatu dozvoljeno držati svoj stav argumentiraju hadisima u kojima je uz opću zabranu zarade od prodaje psa došao izuzetak za lovačkog psa, tj. da je njega dozvoljeno kupovati i prodavati.

Bilježe Nesai i Bejheki u svojim Sunenima od Džabira, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio zaradu od prodaje psa i mačke osim psa za lov. Ovaj izuzetak “osim psa za lov” su Nesai u svom Sunenu, Nevevi u komentaru Sahiha Muslima, Ibnul Kajjim u “Zadul-me'adu” i mnogi drugi učenjaci su ocijenili kao munkerom, tj. veoma slabim i neprihvatljivim.

Kaže Es-Sindi u svom komentaru Sunnena Nesaia “Hašijetu En-Nesai”: “(Ovaj izuzetak) je slab oko čega su složni muhaddisi”.

Kaže Nevevi u komentaru Sahiha Muslima: “Što se tiče hadisa u kojima je došla zabrana zarade od prodaje psa osim psa za lov, te da je Osman, radijallahu anhu, kaznio čovjeka da plati odštetu dvadeset deva za vrijednost psa kojeg je ubio, kao i Ibn ‘Amra El-Asa, radijallahu anhuma, da je uzimao odštetu za ubijanje psa, sve ovo što je prenešeno je slabo oko čega su složni imami hadisa”.

Nakon svega spomenutog postaje jasno da je zabranjena prodaja i kupovina pasa uopćeno a to je ono na što ukazuju jasni i nedvosmisleni vjerodostojni hadisi.

Naravno, ostaje pitanje šta da uradi onaj kome treba pas kojeg je dozvoljeno imati a ne može ga steći na drugačiji način osim kupovinom.

Kada neko ima potrebu za lovačkim ili nekim drugim psom kojeg je po Šerijatu dozvoljeno držati (za čuvanje stada, usjeva, kuće i slično) a ne može naći nekoga ko će mu ga pokloniti ili na sličan način dati, njemu je dozvoljeno da ga kupi a grijeh prodaje je na onome ko prodaje jer je prodao ono što po Šerijatu nije dozvoljeno prodati. Naravno, pod prodajom psa se podrazumijeva bilo koji vid imovinske razmjene a ne samo kupovina novcem.

Kaže Ibn Hazm u svojoj knjizi “El-Muhala” (7/493): “U osnovi nije dozvoljena prodaja psa, ni psa za lov niti za čuvanje stoke ili nekoga drugog psa. A ako je čovjek prinuđen da kupi i ne može naći nekoga ko će mu ga dati dozvoljeno mu je da ga kupi, to je dozvoljeno kupcu a haram prodavaču”.

Prema tome, iz svega izloženog nadam se da je odgovor na tvoje pitanje sasvim jasan. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Pitanje davanja zekata na dug u općem smislu se ubraja u jedno od veoma bitnijih fikhskih mes'ela. A važnost ovog pitanja u naše vrijeme se još više povećava zbog velike raširenosti investicionih fondacija i kompanija, uske povezanosti bankarskog finansiranja sa ekonomijom i privredom i zbog ogromnog i raznovrsnog razvoja trgovine i poslovanja.
Islamski pravnici su se jako razišli po pitanju davanja zekata na dug. Da li se uopće izdvaja zekat na dug, a ako se izdvaja ko je dužan dati: onaj koji je dao pozajmicu, tj. kome je neka druga strana dužna ili onaj koji se zadužio, ili obojica? I na kraju kako da izdvoji zekat na dug? Izučavanje ovih pitanja dovodi istraživača u nedoumicu i konfuziju gdje je vrlo teško odrediti ispravno mišljenje.

Razlog razilaženja islamskih učenjaka po ovom pitanju je nepostojanje šerijatskog teksta iz Kur'ana i vjerodostojnog Sunneta koji liječi ovu problematiku. A to je učinilo da je svaki mudžtehid iznijeo stav shodno gdje ga je odveo njegov idžtihad tako da na kraju imamo velik broj stavova počev od ashaba pa do savremenih učenjaka. U narednom tekstu slijede mišljenja ashaba i tabi'ina, zatim učenjaka četiri poznata sunnetska mezheba, stav Ibn Hazma i mišljenja nekih savremenih šerijatskih komisija, kolegija i učenjaka.

Vrste dugova na koje se daje zekat

Neophodno je na samom početku utvrditi vrste dugova na koje se daje zekat a to se može najbolje ustanoviti navođenjem podjele dugova kod pravnika hanefijskog i malikijskog mezheba.

Podjela dugova kod hanefija

Učenjaci hanefijskog mezheba ne prave razliku između trenutnih dugova i dugova na odgodu, ali zato dijele dugove na više vrsta. Pa je tako Ebu Hanife podijelio dug u tri vrste: jaki, srednji i slabi .

Jak dug je protuvrijednost za imetak u stoki ili protuvrijednost za trgovačku robu ili kao novčana pozajmica. Na ovaj dug je onaj kome su dužni obavezan davati zekat.
Srednji dug je protuvrijednost za nekretnine na koje se inače ne daje zekat, poput kuća i drugih stambenih objekata, zemljišnih nekretnina i slično. Prenose se dva rivajeta od Ebu Hanife o obavezi davanja zekata na ovu vrstu duga.

Slabi dug je dug mehra, dug otkupa hul'a (davanje talaka ženi na njen zahtjev), dug krvarine i dug kitabeta (ugovora o oslobađanja iz ropstva). Na ovaj dug se ne daje zekat, nego se nakon uzimanja duga računa kao i svaki drugi imetak za čije davanje zekata treba ispuniti određene šartove.

Za razliku od Ebu Henife njegova dva učenika, Ebu Jusuf i Muhammed Šejbani, dijele dugove na na dva dijela: opće dugove na koje se daje zekat i nepotpune dugove na koje se ne daje zekat . U nepotpune dugove uvrštavaju dug krvarine i dug kitabeta (ugovora o oslobađanja iz ropstva), a sve ostale u opće dugove.

Podjela dugova kod malikija
Pravnici malikijskog mezheba u osnovi dijele dugove na trenutne i dugove na odgodu. Zatim dugove na odgodu dijele na tri vrste:

Fethul-kadir (1/491).
Tuhfetul-fukaha (1/458).
El-Kafi, Ibn Abdulberra (1/293).

Prva vrsta: dugovi na koje se uopće ne daje zekat. To su dugovi koji nisu rezultat trgovačkog poslovanja poput: duga zaostavštine koja je u procesu podjele nasljednicima i dugova koji predstavljaju protuvrijednosti nekretnina (kuća, objekata i zemljišnih parcela) sa čijom prodajom nije namjeravana trgovina.

Druga vrsta: dugovi na koje se daje zekat za godinu dana nakon što budu vraćeni, poput duga od pozajmice, duga u trgovačkoj robi gdje je zaduženi trgovac muhtekir (koji zadržava robu dok mu cijena poraste), duga trgovcima koji predstavlja protuvrijednost trgovačke robe a nema nade da će biti vraćen.

Treća vrsta: dugovi na koje se daje zekat svake godine, a to su dugovi koji predstavljaju protuvrijednost trgovačke robe a očekuje se da će biti vraćeni, gdje se vrijednost duga procjenjuje svake godine prilikom izdvajanja zekata.

Nakon ovoga može se konstatovati da imamo tri skupina dugova. Prva skupina dugova su oni oko kojih su učenjaci složni da ulaze u ovo pitanje (davanja zekata na dug), a to su: dugovi od pozajmica i dugovi koji je rezultat trgovačkog poslovanja. Druga skupina dugova su oni oko kojih je podijeljeno mišljenje da li ulaze pod ovo pitanje, a to su: dug mehra, dug otkupa hul'a (davanje talaka ženi na njen zahtjev), dug zaostavštine koja je u procesu podjele nasljednicima i dug koji predstavlja protuvrijednost nekretnina (kuća, objekata i zemljišnih parcela) sa čijom prodajom nije namjeravana trgovina. I treća skupina dugovi oko kojih su učenjaci skoro složni da ne potpadaju pod ovu mes'elu, a to su: dug krvarine i dug kitabeta (ugovora o oslobađanja iz ropstva).

Hadis o davanju zekata na dugove

Prenosi se hadis u dva rivajeta u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Nije dužan dati zekat onaj ko pozajmi imetak”. Prvi rivajet od sahabijke Ummu S'ad el-Ensarije, radijallahu anha, za koji kaže Ibn Hažder da ga bilježi Ebu J'ala, a u njegovom musnedu nisam ga našao. Takođe, bilježi ga Ibn ‘Adijj . Ocijenili su ga Ibn Hadžer , El-Busajri i Zehebi slabim, jer su u njegovom senedu ‘Anbese i Muhammed ibn Zazan a obojica su slabi. Drugi rivajet je od Sehl ibn Kajsa el-Muzenija, radijallahu anhu, za koji kaže Ibn Hadžer i Mutteki Hindi da ga bilježi Ibn Mende i da je rekao: “Garib (stran), ne poznajemo ga osim sa ovim senedom”. Takođe bilježi ga Ebu Nu'ajm . U senedu ovog rivajeta je Kesir ibn Abdullah el-Muzeni koga su ocijenili slabim Ahmed, Darekutni, Ebu Hatim, Ibn Hadžer i ostali. Prema tome, hadis je veoma slab i kao takav ne može biti argument po ovom pitanju.

Mišljenja ashaba i tabi'ina o davanju zekata na dug

Na samom početku da napomenemo da predaje koje su prenesene od ashaba dio njih ukazuje na obavezu davanja zekata na dugove, kao što se prenosi u dva različita rivajeta od Omera, Osmana i Ibn Omera, i u jednom rivajetu od Ibn Abbasa,

El-Kamilu (6/204).
El-Metalibul-‘alije (1/311).
Itthaful-hajjire (3/2).
Mizanul-i'atidal (3/546).
El-Isabe (3/204).
Kenzul-‘ummal (6/494).
M'arifetis-sahabe (3/1315) broj 3309.

radijallahu anhum. A dio tih predaja ukazuje da nema zekata na dugove, kao što se prenosi u dva različita rivajeta od Alije, Aiše i Ibn Omera, radijallahu anhum .
Prenešeno je od ashaba i tabi'ina mnogo različitih stavova koja se mogu sabrati u osam mišljenja:

Prvo mišljenje: zekat na dug se uopće ne daje, nije ga dužan dati ni onaj kome su dužni (dain) niti onaj koji se zadužio (medin).
Ovo je stav Aiše i Ibn Omera, radijallahu anhum, prenosi se da su rekli: “Nema zekata na dug” . Takođe, ovo je stav ‘Ikrime, ‘Ata’, Ibrahima Neha'ija i Hakema ibn el-‘Utejbe. Njihove stavove prenose Ebu ‘Ubejd, Ibn Hazm i Ibn Kudame . Argumenti zagovorača ovog stava su sljedeći:

1- Dug nije u njihovom potpunom vlasništvu, a jedan od šartova davanja zekata je potpuno vlasništvo nad imetkom.
2- Kao što se ne daje zekat na zemlju, objekte i alat tako se ne daje ni na dug, jer im je zajedničko da ulaze u imetak koji ne raste i ne razvija se.

Drugo mišljenje: zekat na dug dužan je dati samo onaj koji je dužan ako je u stanju da vrati a izbjegava.

Ovo mišljenje se može uzeti iz riječi koje se prenose od Ibrahima Neha'ija i ‘Ata da su bili upitani o čovjeku koji ne negira da je dužan ali izbjegava da vrati, pa su tekli: “Zekat na taj dug dužan je dati onaj koji ga ugodno jede” .

Nisu naveli argumente sa kojima dokazuju svoj stav.
Ibn Hazm i Ebu ‘Ubejd navode mišljenje da je uopćeno dužan dati zakat na dug onaj koji je dužan. To mišljenje su pripisali takođe Ibrahima Neha'iju i ‘Atu, kao i da je to stav Omera, radijallahu anhu, i Hasen ibn Hajju.

Međutim, kada su naveli njihove riječi jasno se razumije da oni nisu na tom stavu, pa će biti da su Ibn Hazm i Ebu ‘Ubejd u ovome pogriješili.

Treće mišljenje: zekat na dug dužan je dati onaj kome su dužni iz svog postojećeg imetka.

Ovo mišljenje prenose Ebu ‘Ubejd i Ibn Hazm od Omera, Džabira, Ibn Omera, radijallahu anhum, i Hasena el-Basrija i Mudžahida . Takođe, bez argumenta.

Četvrto mišljenje: zekat na dug izdvaja onaj kome su dužni iz postojećeg imetka ako je osoba koja je dužna bogata i u stanju da vrati dug.

Na ovom stavu su Osman, Ibn Omer, radijallahu anhum, Džabir ibn Zejd, Hasen el-Basri, Mejmun ibn Mehran, Ibrahim Neha'i, Mudžahid, Sufjan es-Sevri, Veki'a, Tavus, Zuhri, Katade, Hamd ibn ebi Sulejman i Ishak ibn Rahuvejje. Njihova mišljenja prenose Ebu ‘Ubejd, Ibn Hazm i Ibn Kudame .

Ibn Kudame je naveo jedan dokaz za ovo mišljenje: kijas (nalogija) na davanje zekata na vedi'u (imetak dat na čuvanje). Kao što je vlasnik vedi'e dužan dati zekat jer je u mogućnosti da raspolaže sa vedi'om kad god hoće, takođe onaj kome je neka

Et-Tatbikatul-mu'asire lizekatid-dujun, Abdullah El-‘Ajid.
El-Muhalla (6/133), El-Mugni (3/46).
Ebu ‘Ubejd u knjizi “El-Emval” (430-433), Ibn Hazm u knjizi “El-Muhalla” (6/134) i Ibn Kudame u knjizi “El-Mugni” (3/46).
El-Emval 430, El-Muhalla (6/132).
El-Emval (430-431) i El-Muhalla (6/132).
El-Emval (430-431), El-Muhalla (6/133) i Ibn Kudame (3/46).

osoba dužna a bogata je i u stanju je vratiti dug na njegov zahtjev potpada pod isti propis. Iz dokaza se da razumjeti da u ovo ne ulazi dug na odgodu, tj. koji treba vratiti nakon određenog dogovorenog vremena.

Peto mišljenje: zekat na dug izdvaja onaj kome su dužni za sve protekle godine nakon što mu se vrati dug ako osoba koja je dužna priznavala dug i ako je bila u stanju da ga vrati.

Ovo mišljenje je Ibn Kudame pripisao Aliji, radijallahu anhu, Sufjanu es-Sevriju i Ibn Sevru bez navođenja njihovih riječi . Takođe bez navođenja argumenata.

Šesto mišljenje: izdvaja ga onaj kome su dužni samo za jednu godinu nakon što mu se vrati dug (pa makar prošlo više godina) ako je osoba koja je dužna priznavala dug i ako je bila u stanju da ga vrati.
Ovaj stav Ebu ‘Ubejd i Ibn Kudame su pripisali Se'id ibn Musejjebu, ‘Ata'u Hurasaniju i Ebu Zinadu bez navođenja njihovih riječi i argumanata .

Sedmo mišljenje: izdvaja ga onaj kome su dužni za sve protekle godina nakon što mu se vrati dug ako je zadužena osoba bila siromašna te nije bila u stanju da ga vrati.
Ovo je stav Alije i Ibn Abbasa, radijallahu anhum, čije riječi prenosi Ebu ‘Ubejd kao i Sufjana Sevrija .

Iz ovog i petog mišljenja se razumije da Alije, radijallahu anhu, i Sufjan Sevri ne prave razliku između zaduženog bogatog koji je u stanju vratiti dug i zaduženog siromašnog koji nije u stanju vratit dug.

Osmo mišljenje: izdvaja ga onaj kome su dužni samo za jednu godinu nakon što mu se vrati dug (pa makar prošlo više godina) ako je zadužena osoba bila siromašna te nije bila u stanju da ga vrati.

Ovo je stav Omera ibn Abdul-aziza, Mejmuna ibn Mehrana, i Lejsa čije riječi je zabilježio Ebu ‘Ubejd, kao i Hasena El-Basrija .

Mišljenja mezheba

Imami mezheba kao i njihovi učenici dijele dug na više dijelova shodno stanju onog kome su dužni (daina) i zaduženog (medina). Pa tako, različito tretiraju dug ako ga zaduženi priznaje a bogat je i može da vrati, i ako ga priznaje a nema odakle da vrati dug, ako zaduženi negira da je dužan, ili je zaduženi bankrotirao pa mu je imetak stavljen pod stečaj, ako zaduženi priznaje dug i u mogućnosti je da ga vrati ali namjerno odugovlači, ako je dug na odgodu ili trenutni, ako je onaj kome su dužni trgovac ili nije trgovac nego je posudio imetak ili novac i tako dalje. Oko svih ovih stanja učenjaci imaju podijeljene stavove. U narednom tekstu slijedi izlaganje stavova mezheba i to u dva dijela: prvo – davanje zekata na dug od strane onog kome su dužni (daina), i drugo – davanje zekata na dug od strane zaduženog (medina).

Prvo – davanje zekata na dug od strane onog kome su dužni (daina)
Radi lakšeg razumijevanja ovog dijela pitanja mnogi učenjaci dijele dug shodno stanju zaduženog i periodu zaduženja na tri vrste:

Prva vrsta: trenutni dug (tj. bez odgode roka vraćanja), gdje je zaduženi bogat, u stanju je vrati i dao bi ga odmah na zahtjev druge strane.

El-Mugni (3/46).
El-Emval (430) i El-Mugni (3/46).
El-Emval (432) i El-Mugni (3/47).
El-Emval (432) i El-Mugni (3/47).

Druga vrsta: trenutni dug, gdje je zaduženi u oskudici, nije u stanju da ga vrati ili je u stanju ali svjesno odugovlači i ne vraća.

Trća vrsta: dug na odgodu, tj. kojeg treba vratiti nakon određenog dogovorenog vremenskog perioda.

Prva vrsta: trenutni dug (tj. bez odgode roka vraćanja), gdje je zaduženi bogat, u stanju je vrati i dao bi ga odmah na zahtjev druge strane.
Islamski pravnici imaju tri stava oko zekata na ovu vrstu duga:

Prvi stav: vadžib je da izdvoji zekat na taj dug za sve protekle godine.

Ovo je stav hanefijskog , šafijskog i hanbelijskog mezheba. S tim da su šafije najstrožije, jer smatraju da je obaveza izdvajati zekat za svaku godinu pa makar zaduženi i ne vraćao dug, dok hanabile smatraju da je dužan dati zekat nakon vraćanja duga za sve prethodne godine. Nisam našao pojedinosti oko toga kod hanefija.

Argumentiraju svoj stav ajetima i hadisima u kojima se naređuje davanje zekata na imetak, a dug je vrsta imetaka. Takođe, ovo je stav skupine od ashaba: Osmana, Alije, Aiše, Džabira i Ibn Omera, radijallahu anhum.

Drugi stav: vadžib je da da zekat na taj dug kada mu bude vraćen samo za jednu godinu. Ovo je stav malikija .

Treći stav: onaj kome su dužni uopće nije obavezan dati zekat na dug.
Ovo je stav zahirijskog mezheba, argmentiraju ga sa predajom od Aiše, radijallahu anha: “Nema zekata na dug” .

Radžih (odabrano) mišljenje o zekatu na ovu vrstu duga je prvi stav, tj. obaveza davanja zekata. Ovo je mišljenje većine ashaba i na njemu je džumhur učenjaka. A opći šerijatski tekstovi jasno upućuju na njega.

Druga vrsta: trenutni dug, gdje je zaduženi u oskudici, nije u stanju da ga vrati ili je u stanju ali svjesno odugovlači i ne vraća.

Oko ove vrste duga islamski pravnici takođe imaju tri stava:

Prvi stav: nakon vraćanja duga vadžib je izdvojiti zekat uopćeno za sve protekle godine.

Ovo je stav hanefijskog , šafijskog i hanbelijskog mezheba. Argumentiraju ga predajom od Alije, radijallahu anhu: “Ako je iskren (zaduženi u tvrdnji da nema odakle vratiti dug), neka da zekat kada mu vrati dug” . Takođe predajom Ibn Abbasa, radijallahu anhuma .

Drugi stav: nema zekata na ovu vrstu duga.

Ovo je stav zahirija, Hasena ibn Zijada od hanefija i Muhammeda ibn Hasena eš-Šejbanija od hanefija ako je mu je kadija presudio da je bankrotirao .

Tuhfetul-fukaha (1/460).
Eš-Šerhul-kebir (1/466).
El-Muhalla (2/101).
Fethul-kadir (1/490).
Bejheki (4/150), Musannef Ibn ebi Šejbe (3/163), i Ebu ‘Ubejd u El-Emval (2/484).
Ebu ‘Ubejd u El-Emval (2/485).
Tuhfetul-fukaha (1/162).
Fethul-kadir (1/492).

Dokaz im je predaja od Alije, radijallahu anhu: “Nema zekata na imetak za koji ne očekuješ da će biti vaćen”. Ovu predaju prenose skoro u svim hanefijskim knjigama, a dokazuju sa njom da se ne daje zekat na dug kojeg zadiženi negira. Kaže Ibn Hadžer za ovu predaju da je nije nigdje našao, takođe Zejle'i u “Nasbir-raje” da je gariba (nepoznata), tj. uopće nije prenešena .

Treći stav: nakon što zaduženi vrati dug vadžib je dati zekat na taj dug samo za jednu godinu.

Ovo je stav malikija . Dokazuju svoj stav sa kijasom (analogijom) na zekat žitarica. Jer polodovi žitarica u početku ne postoje ili su u propisu onog što ne postoji, a kada sazriju i uberu se daje se zekat samo jednom, tako isto je i sa dugom kojeg zaduženi nije u stanju da vrati.

Radžih (odabrano) mišljenje je treći stav. Znači, čovjek koji zbog oskudice nije u stanju vratit dug, ili koji je u stanju ali izbjegava i odugovlači, takođe onaj koji poriče dug, ukradeni ili zaboravljeni imetak, opljačkan ili na silu oduzet, sve ove vrste imetaka i dugova kada ih se njihov vlasnik domogne ili mu vrate dužan je dati zekat samo za jednu godinu.

Trća vrsta: dug na odgodu, tj. kojeg treba vratiti nakon određenog dogovorenog vremenskog perioda.

Ova vrsta duga je najrasprostanjenija pogotovo u sadašnje vrijeme, zato je veoma bitno znati propis davanja zekata na tu vrstu dugova. Stavovi islamskih pravnika po ovom pitanju mogu se rezimirati u pet mišljenja od kojih četiri smatraju da je obaveza dati zekat s međusobnim razilaženjem u detaljima, a peto da nema zekata na ovu vrstu duga.

Prvi stav: ako je zaduženi imućan i u stanju da vrati dug vadžib je izdvajati zekat svake godine pa makar zaduženi ne vraćao dug, a ako je zaduženi u neimaštini vadžib je da se izdvoji zekat nakon vraćanja duga za sve protekle godine. Ovo je mišljenje unutar šafijskog mezheba . Dokazuju svoj stav kijasom (analogijom) ove vrste duga na vedi'u (imetak dat na čuvanje). Međutim, ovaj dokaz je prihvatljiv za dug bez odgode ali ne i na dug na odgodu jer ga vlasnik ne može uzeti kad on hoće. Drugi dokaz im je da je ovaj dug imetak koji je u potpunom vlasništvu onog kome duguje zaduženi, jer on sa njim može raspolagati: prebaciti ga na drugu osobu (tzv. havala) ili osloboditi zaduženog od duga. Zato je obavezan davati na njega zekat.

Drugi stav: kada zaduženi vrati dug obavezan je dati zekat za sve protekle godine. Ovo je šafijski (Nihajetul-muhtadž 3/13) i hanbelijski (Keššaful-kinna'a 4/320) mezheb . Da je obavezan dati zekat za sve protekle godine dokazuju istim dokazima kao u prethodnom mišljenju. A da nije dužan dati zekat sve dok mu ne vrati dug jer bi to značilo da daje zekat na imetak od kojeg on nema koristi a to je protivno sa samim smislom davanja zekata, tj. suosjećanje sa onima kojima pripada zekat.

Treći stav: podjela dugova na dvije vrste, prvi su dugovi na koje je obaveza dati zekat onog dana kada mu budu vraćeni dugovi i to samo za jednu godinu, ti dugovi su: dug od pozajmice, dug u trgovačkoj robi gdje je zaduženi trgovac muhtekir (koji zadržava robu dok mu cijena poraste), dug trgovcima koji predstavlja protuvrijednost trgovačke robe a nema nade da će biti vraćen. Druga vrsta dugova su

Ed-Diraje (1/249).
Eš-Šerhul-kebir (1/466).
El-Medžmu’ (5/506).
Nihajetul-muhtadž (3/13) i Keššaful-kinna'a (4/320).

oni na koje je obaveza davati zekat svake godine, a to su dugovi trgovcima koji predstavljaju protuvrijednost trgovačke robe a očekuje se da će biti vraćeni. Vrijednost duga se procjenjuje svake godine kada se izdvaja zekat.

Ovo je stav malikijskog mezheba . Malikije vežu obavezu davanja zekata na dug shodno rastu i razvijanju tog imetka, pa na imetak-dug koji raste poput prodaje trgovačke robe obaveza je davati zekat za svaku godinu. A na dug-imetak koji ne raste poput obične pozajmice daje se zekat samo jednom za jednu godinu nakon vraćanja duga.
Blizu stava malikija je mišljenje Abdurrahmana es-S'adija o zekatu na dug za protuvrijednost trgovačke robe . On smatra da ako je trenutni dug (bez odgode vremena vraćanja) onda je vadžib izdvajati zekat na glavnicu vrijednosti trgovačke robe i na zaradu, a ako je dug na odgodu onda je obaveza davati zekat na glavnicu svake godine, a na zaradu shodno dijelu zarade koju dobija godišnje. Sličnog stava je i Abdullah el-Bessam .

Četvrti stav: nakon vraćanja duga daje se zekat samo za godinu dana svejedno očekivalo se da će vratit dug ili ne. Ovo je stav nekih učenjaka malikijskog mezheba .

Peti stav: nema zekata na dug na odgodu. Ovo je jedno od mišljenja unutar šafijskog mezheba , jedan od dva rivajeta henbelijskog mezheba i ovo je stav zahirijskog mezheba .
Argumentiraju svoj stav sljedećim:

Prvo: da je dug nešto što ne postoji, jer se dug kod zaduženog broji kao nešto što mu treba vratiti a taj dug ne postoji u stvarnosti. Pa ako je to tako kako da se daje zekat na nešto takvo? Naravno, ovo tumačenje je neprihvatljivo jer vlasnik duga može sa njim da raspolaže na više načina: da ga da nekom drugom, da oslobodi zadiženog ili da ga proda.

Drugo: da dug kod zaduženog nema osobinu rasta i razvijenja a to je jedan od šartova za obavezu davanja zekata. Ovo se odnosi samo na pozajmicu i ne obuhvata sve vrste dugova.

Radžih (odabrano) mišljenje je blizu onog na čemu su malikije (treći stav) sa malom razlikom, a to je stav Abdurrahmana S'adija i Abdullaha el-Bessama. To jest, da je vadžib davati zekat svake godine na dugove koji su rezultat trgovačkog poslovanja tako što bi se vrijadnost duga procjenjivala svake godine prilikom davanja zekata. To jest, zekat se daje na glavnicu svake godine, a na zaradu shodno dijelu zarade koju dobija godišnje kada se zarada podijeli na broj godina u kojima treba vratit dug. Svejedno bili to dugovi čije vraćanje se očekuje ili ne očekuje. A na sve ostale dugove da se daje zekat samo za jednu godinu nakon vraćanja duga.

Drugo – davanje zekata na dug od strane zaduženog (medina)

Hašijetud-dusuki (1/466-469).
El-Fetava es-s'adije, str. 217.
El-itdžahatul-fikhijje fi zekatid-dejn, str. 8.
Menahidžult-tahsil (2/215).
El-Muhezzeb (1/520).
El-Furu’ (3/477).
El-Muhalla (6/103).

Pod ovim pitanje se podrazumijeva sljedeće: da li zaduženi treba od njegovog imetka na koji je inače obavezan dati zekat da odbije količinu duga, ili njegov dug ne utiče na imetak na koji je obavezan dati zekat, tj. obavezan je dati zekat i na dug koji treba vratiti. Oko ovog pitanja islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje.

Prvo mišljenje: dug zaduženog ne sprečava ga od obaveze davanja zekata niti se taj dug odbija od ukupnog imetka, svejedno bio dug trenutni ili na odgodu.
Ovo je najistaknutije mišljenje kod šafija, rivajet u hanbelijskom mezhebu i mezheb zahirija. Takođe, ovaj stav izabrala je Stalna komisija za fetve u Saudiji .

Najjači argument sa kojim dokazuju svoj stav su riječi Uzvišenog: “Uzmi od imetka njihova zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš” (Et-Tevbe 103). A imetak (uzeti dug) koji je u rukama zaduženog je njegovo vlasništvo s kojim raspolaže kako hoće, tako da se ovaj ajet odnosi i na njeg.

Drugo mišljenje: suprotno prvom, tj. dug zaduženog sprečava ga od obaveze davanja zekata, taj dug se odbija od ukupnog imetka, svejedno bio dug trenutni ili na odgodu, a imetak unutrašnji ili vanjski.
Ovo je stav hanefijskog mezheba , jedno od mišljenja unutar šafijskog mezheba i stav hanbelijskog mezheba .

Dokazuju svoj stav predajom od Osmana, radijallahu anhu: “Ovo je mjesec davanja vašeg zekata, pa onaj ko je dužan neka vrati svoj dug kako bi dali zekat na vaš imetak”, a u drugom rivajetu kod Abdurrezzaka: “Zatim dajte zekat na ono što je preostalo” . Ovo bilo u prisustvu ashaba a nije prenešeno da se neko od njih usprotivio, te je ovo idžma’ od njih.

Komentar: ova predaja ukazuje da je Osman, radijallahu anhu, naredio da se vrate dugovi prije davanja zekata i kada se vrate daje se zekat samo na ono što je ostalo. Pa tako ova predaja ne može biti dokaz za ovaj stav.

Treće mišljenje: dug zaduženog sprečava ga od obaveze davanja zekata na takozvani unutrašnji imetak (novac) a ne sprečava na vanjski imetak (stoka, plodovi, trgovačka roba).
Ovo je malikijski mezheb, jedno od mišljenja unutar šafijskog mezheba i rivajet kod hanabila .

Dokaz da se ne daje na unutrašnji imetak je isti kao kod drugog mišljenja.
A obavezu davanja na vanjski imatak dokazuju sa hadisom: “Na pet deva daje se ovca, a na četrdest ovaca jedna ovca” . Kažu da se u hadisu ne pravi razlika izmađu onih koji su se zadužili i onih koji nisu.

Takođe dokazuju time što su Ebu Bekr i Omer, radijallahu anhuma, slali ubirače zekata a oni nisu pitali ko je zadužen ako nije da bi to odbili od zekata .

Revdatut-talibin (2/197), El-Mubdi'u (2/300), El-Muhalla (6/102) i Fetavel-ledžnetid-daime (9/323).
El-Mebsut (2/6), Fethul-kadir (2/160), Hašijetu ibni ‘Abidin (5/426).
El-Muhezzeb, str. 464.
Šerhu muntehil-iradat (2/181).
Bilježi ga Malik u Muvetteu (593), Ebu ‘Ubejd u El-Emval str. 442, Bejheki u Sunenu (4/148), Ibn ebi Šejbe (10650) i Abdurrezzak (7068) u Musannefima, a Albani ga ocjenjuje vjerodostojnom u “El-Irvau” (3/260).
Hašijetud-dusuki (1/481), Revdatut-talibin (2/197) i El-Mubdi'u (2/300).
Ebu Davud (1568), Timizi (621), Ibn Madže (1798), hadis je sahih.
El-Mubdi'u (2/300).

Četvrto mišljenje: onaj koji zadužen trenutnim dugom nije dužan dati zekat, a ko je zadužen dugom na odgodu dužan je dati na njega zekat.

Ovo je rivajet kod hanabila .

Da nije dužan dati zekat na trenutni dug dokazuju predajom Osmana, radijallahu anhu. A da se daje zekat duga na odgodu dokaz je to što zaduženi nije obavezan da taj dug vrati u to vrijeme kada se izdvaja zekat pa samim tim nema razloga niti argumenta da ne da zekat na taj dio imetka koji je u njegovom vlasništvu. Ovo takođe podupire dokaz koji je spomenut kod prvog mišljenja.

Radžih (odabrano) mišljenje je četvrti stav, tj. da onaj koji je zadužen trenutnim dugom nije dužan dati zekat uz šart da taj dug odmah ili najkasnije prije isteka havla (jedne godine) vrati, tj. da nije mumatil (tj. onaj koji se izvlači i odugovlači u vračanju duga). A onaj ko je zadužen dugom na odgodu dužan je davati na njega zekat, a vrijednost duga na koji se daje zekat se procjenjuje svake godine. Procjena vrijednosti duga se vrši tako što se ukupna vrijednost duga podijeli na broj godina u kojima je rok da se vrati dug te se za svaku proteklu godinu odbije njena rata od ukupnog duga. Da je ovaj stav najbliži istini jasno ukazuje predaja od Osmana, radijallahu anhu, kao i opći šerijatski tekstovi kojima se obavezuju vlasnici imetka na davanje zekata.

Stavovi nekih savremenih učenjaka i fikhskih kolegija

Stav Bin Baza

Davanje zekata na dug od strane onog kome su dužni (daina) zavisi od stanja zaduženih. Ako su zaduženi imućni i u stanju da vrate dug kad god bude od njih zatražen na njemu je da daje zekat svake godine, jer je dug kod zaduženih poput emaneta. A ako su zaduženi u oskudici te ne mogu vratiti dug, ili su imućni ali odugovlače sa vraćanjem te ga nije u stanju vratit od njih, nije dužan uopće dati zekat, nego kad mu vrate dug računa njegov havl (da pregodini) otpočetka. A ako bi dao zekat za jednu godinu za sve protekle godina nema smetnje, međutim to nije vadžib.

A što se tiče davanja zekata na dug od strane zaduženog smatra Bin Baz da je dužan davati zekat na taj imetak zbog općih dokaza i jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, slao sakupljače zekata, a oni nisu pitali one od kojih su uzimali zekat imaju li duga ili ne.

Da se primjetiti da Bin Baz ne pravi razliku između trenutnih dugova i dugova na odgodu.

Stav Abdurrahmana El-Atrema (šerijatski eksperta za bankarska pitanja)

Vadžib je izdvajati svake godine zekat dugova na odgodu od strane onog kome su dužni ako su ti dugovi rezultat trgovačkih poslovanja, a procjena dugova se vrši svake godine na osnovu njihove stvarne vrijednosti.

A što se tiče davanja zekata na dugove na odgodu od strane zaduženog, šejh El-Atrem smatra da se uopće ne daje na te dugove zekat, svejedno bio imetak vanjski (trgovačka roba, stoka, plodovi) ili unutrašnji (novac). Pa ako taj dug obuhvata čitav imetak na koji treba dati zekat ili ga umanjuje tako što ga izvodi iz nisaba onda nije dužan dati zekat. A ako nije ni jedno ni drugo onda treba oduzeti od imetka na koji se daje zekat vrijednost duga a na preostali dio imetka dati zekat .

El-Insaf me'aš-šerhil-kebir (6/339).
Mevsu'atul-ahkamiš-šer'ijje (1/412-414).
El-Ittidžahatul-fikhijje fi zekatid-dujun, Abdurrahman El-Atrema.

Stav Es-Siddika ed-Darira (istaknuti istraživač i član Kolegija islamskog prava pri Organizaciji islamske konferencije)

Zekat na dugove dužan je davati onaj kome su dužni a ne zaduženi. S tim, da se ne traži od njega da izdvoji zekat na dugove iz njegovog postojećeg imetka nego kada mu bude vraćen dug. Izuzetak ovome je stanje u kojem je dug trenutni a zaduženi ga priznaje i vratio bi ga kad god bude zatražen, u ovom slučaju dužan je davati zekat iz svog postojećeg imetka, jer je ovaj dug poput vedi'e (imetka ostavljenog na čuvanje) oko čije obaveze davanja zekata nema razilaženja. A ako onaj kome su dužni nije u stanju uzeti dug jer je zaduženi u oskudici ili negira postojanje duga ili priznaje ali odugovlači pri vraćanju ili je dug na odgodu, u svim ovim slučajevima dužan je dati zekat na dug za sve protekle godine tek kada mu se vrati dug ili kad istekne rok vraćanja .

Odluka o pitanju zekata duga (12. seminar o suvremenim pitanjima zekata održan u Kuvajtu 1989.g.)

Zekat duga od strane onog kome su dužni: Ako je dug u novcu ili trgovačkoj robi, svejedno bio on trenutni dug ili na odgodu, onaj kome su dužni je obavezan davati zekat sve dok je u stanju da vrati svoj dug. A ako nije u stanju vratiti svoj dug zbog odugovlačanja zaduženog ili neimaštine i oskudice u kojoj se nalazi zaduženi onda je dužan dati zekat nakon vraćanja duga samo za jednu godinu. Ako je dug na odgodu dozvoljeno mu je da odgodi davanje zekata sve dok mu ne bude vraćen, pa kada mu se vrati vadžib je da da zekat na sve protekle godine, a ako dug nije vraćen u roku treba oduzeti taj vremenski preiod. Zekat duga od strane zaduženog: Vadžib je da daje zekat na dugova na odgodu svake godine, a trenutni dug ili dug čiji rok vaćanja ističe prije negoli prođe jedan havl (godina dana) vrijednost tog duga treba oduzeti od ukupnog imetka na koji daje dug, tj. nije dužan dati zekat na trenutni dug. Ako dug na odgodu treba vraćati u ratama na više godina, zaduženi je obavezan da daje zekat na sve one rate koje još nije vratio.

Stav Tijela za globalnu islamsku ekonomiju i finansije

Davanje zekata na dug od strane onog kome su dužni (daina) ovisi od stanja zaduženog. Pa ako je zaduženi imućan i vratio bi dug ako bi bilo od njega zatraženo obaveza je davati zekat na taj dug, s tim da je dozvoljeno odgoditi izdvajanje zekata sve dok dug ne bude vraćen pa onda dati zekat za svo proteklo vrijeme. A ako je zaduženi u oskudici ili negira dug ili odugovlači pri vraćanju onda nije dužan dati zekat na dug, a kada mu bude vraćen ophodi se prema njemu kao prema novosteknutom imetku. A ako bi dao zekat za jednu godinu na čitav dug bilo bi dobro.

A što se tiče davanje zekata na dug od strane zaduženog (medina) zavisi da li je trenutni dug ili dug na odgodu. Pa ako bi trenutni dug trebao vratiti u vremenu manjem od jednog havla (jedne godine) vrijadnost tog dug se oduzima od imetka na koji daje zekat. A ako je u pitanju dug na odgodu poznato je razilaženje učenjaka oko zekata na taj dug. Dio učenjaka smatra da se na njeg ne daje zekat, a dio da se daje zekat što je ispravnije. (Kejfe tahsib zekate emvalik str. 9, knjižica izdata od strane gore spomenutog tijela)

Sa ovim smo završili ovaj kratki studij o davanju zekata na dugove. U narednom slijedi rezime svega kazanog u ovoj kratkoj studiji.

Rezime

Zekatud-dujun, naučni studij priređen od Es-Siddika Ed-Darira na jednom od simpozija Kolegija islamskog prava.Nema šerijatskog teksta iz Kur'ana i vjerodostojnog Sunneta koji direktno govore o ovom pitanju. Predaje koje su prenesene od ashaba dio njih ukazuje na obavezu davanja zekata na dugove, kao što se prenosi u dva različita rivajeta od Omera, Osmana i Ibn Omera, i u jednom rivajetu od Ibn Abbasa, radijallahu anhum. A dio tih predaja ukazuje da nema zekata na dugove, kao što se prenosi u dva različita rivajeta od Alije, Aiše i Ibn Omera, radijallahu anhum.

Dugovi na koje se daje zekat su oni dugovi koji proizilaze iz trgovačkih poslovanja i koji su rezultat davanja pozajmice svejedno bilo to u novcu ili nekom drugom imetku. Sve druge vrste dugova, poput mehra, dug fidje hul'a (davanje talaka ženi na njen zahtjev), dug krvarine, dug kitabeta (ugovora o oslobađanja iz ropstva), dug zaostavštine koja je u procesu podjele nasljednicima i dug koji predstavlja protuvrijednost nekretnina (kuća, objekata i zemljišnih parcela) sa čijom prodajom nije namjeravana trgovina, na njih se ne daje zekat.

Davanje zekata na dug od strane onog kome su dužni (daina) ovisi od vrste duga.

Što se tiče prve vrsta, tj. trenutnog dug (tj. bez odgode roka vraćanja), gdje je zaduženi bogat, u stanju je vrati i dao bi ga odmah na zahtjev druge strane, odabrano mišljenje je da je obavezan davati zekat.

A druga vrsta duga, trenutni dug gdje je zaduženi u oskudici te nije u stanju da ga vrati ili je u stanju ali svjesno odugovlači i ne vraća. Odabrano mišljenje je da čovjek koji zbog oskudice nije u stanju vratit dug, ili koji je u stanju ali izbjegava i odugovlači, takođe onaj koji poriče dug, ili ako je imetak ukraden ili zaboravljen, opljačkan ili na silu oduzet, sve ove vrste imetaka i dugova kada ih se njihov vlasnik domogne ili mu bude vraćen dužan je dati zekat samo za jednu godinu.

Zatim treća vrsta, tj. dug na odgodu, a to je dug kojeg treba vratiti nakon određenog dogovorenog vremenskog perioda. Odabrano mišljenje je da je vadžib davati zekat svake godine na dugove koji su rezultat trgovačkog poslovanja tako što bi se vrijadnost duga procjenjivala svake godine prilikom davanja zekata. To jest, zekat se daje na glavnicu svake godine, a na zaradu shodno dijelu zarade koju dobija godišnje kada se zarada podijeli na broj godina u kojima treba vratit dug. Svejedno bili to dugovi čije vraćanje se očekuje ili ne očekuje. A na sve ostale dugove da se daje zekat samo za jednu godinu nakon vraćanja duga.

Odabrano mišljenje po pitanju davanje zekata na dug od strane zaduženog (medina) je da onaj koji je zadužen trenutnim dugom nije dužan dati zekat uz šart da taj dug odmah ili najkasnije prije isteka havla (jedne godine) vrati, drugim riječima da nije mumatil (tj. onaj koji se izvlači i odugovlači u vračanju duga). A onaj ko je zadužen dugom na odgodu dužan je davati na njega zekat, a vrijednost duga na koji se daje zekat se procjenjuje svake godine. Procjena vrijednosti duga se vrši tako što se ukupna vrijednost duga podijeli na broj godina u kojima je rok da se vrati dug te se za svaku proteklu godinu odbije njena rata od ukupnog duga. A Allah zna najbolje.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam.

Oko davanja sadekatul-fitreta za dijete u stomaku učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

Džumhur (većina) učenjaka je na stavu da nije vadžib sve dok je dijete u utrobi majke prije zalaska Sunca od zadnjeg dana Ramazana.

Ovo je stav hanefijskog, malikijskog i šafijskog mezheba i rivajet od imama Ahmeda. Dokazuju svoj stav time što se ne zna da li će se roditi ili ne, a u osnovi nema dokaza da se na njega daje sadekatul-fitr.

Zatim dio od ovih učenjaka koja smatraju da nije vadžib je na stavu da je mustehab. Dokazuju to predajom koja se prenosi od Osmana, radijallahu anhu, da je davao sadekatul-fitr za dijete u stomaku. Ovo bilježi Abdullah ibn Ahmed u knjizi “El-Mesail”. Takođe, ovaj stav preporučenosti prenosi Abdurrezak u svom “Musannefu” od Sulejman ibn Jesara i skupine učenjaka od selefa.

Drugi stav je ono što prenosi Ibn Kudame u “El-Mugniju”, da je vadžib dati sadekatul-fitr za dijete u utrobi majke, u drugom rivajetu od imama Ahmeda. Taj njegov stav se dokazuje time što je fetus (dijete u utrobi majke) ljudsko biće kojem je ispravno napisati vesijet i ostaviti nasljedstvo, kao i time da ulazi u opće dokaze te se poistovjećuje sa novorođenćetom.

Treći stav je da ako dijete u utrobi napuni četiri mjeseca prije zore onda je vadžib za njega dati sadekatul-fitr, jer se djetetu udahnjuje duša kada napuni četiri mjeseca kao što je došlo u hadisu od Ibn Mes'uda, radijallahu anhu, kojeg bilježi Muslim. Ovaj stav prenosi Ibn el-Mulekkin u knjizi “El-I'alam” od skupine selefa bez navođenja njihovih imana.

Ispravno je da davanje sadekatul-fitra na fetus nije vadžib jer se ne zna da li će se dijete živo roditi i jer nema dokaza da je to obaveza. A mustehab je to uraditi imajući u vidu da se to prenosi od Osaman, radijallahu anhu, i drugih učenjaka selefa ovog Ummeta, a Allah zna najbolje. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje