Alejkumusselam.

Laganje je zabranjeno po Kitabu, Sunetu i idžmau učenjaka i nije dozvoljeno kod većine učenjaka osim u nuždi kao i svaka druga zabranjena stvar. S tim da je došla olakšica dozvole laganja u tri slučaja kao izuzetak iz opće zabrane.

Bilježi Muslim u svom Sahihu (4717) od Ummu Kulsum, radijallahu`anha, da je rekla: ,,Nisam čula (Allahovog Poslanika, sallallahu `alejhi ve sellem ) da je dao olakšicu u laganju od onog što pričaju ljudi osim u trome: ratu, izmirivanju ljudi i muža ženi i žene mužu”.

Kaže Imam Kadi da nema razilaženja medju učenjacima oko dozvole laganja u ova tri slučaja, međutim, razišli su se oko toga šta se podrazumijeva pod tim laganjem. (Serhu Sahihu Muslim,8/426.)

Što se tiče laganja muža ženi ili žene mužu, šta se podrazumijeva pod tim laganjem, imamo dva tumačenja kod ucenjaka.

Prvo tumačenje: ono na čemu je skupina učenjaka da se misli na sve vrste laži u kojim ima koristi onaj koji laže, ali pod dva šarta:

1- da to laganje ne nanosi štetu drugoj strani u imetku,

2- da to laganje ne bude vid prevare.

Kaže Ibn Hadžer: ”Učenjaci su složni da laganje muža ženi i žene mužu nije dozvoljeno u obavezama jednog prema drugom kao i uzimanju jednog od dorugog ono što mu ne pripada”. (prenosi njegove riječi Ševkani u Nejlul-evtar, 4/342.)

Drugo tumačenje: na čemu je džumhur (većina) učenjaka, tj. da laganje u osnovi nije dozvoljeno, a u slučajevima u kojima je prenešeno da je dozvoljeno lagati ne misli se na stvarno laganje, tj. govoriti o nečemu suprotno onome kako je u stvarnosti, nego da se misli na tvz. tevriju i mearid, tj. korišetenje dvosmislenosti i aluzije, a ne čisto i namjerno laganje.

Kao na primjer događaj iz sire kada su Poslanik, sallallahu `alejhi ve sellem, i Ebu Bekr, radijallahu `anhu, činili hidžru. Pored njih je naišao čovjek i pitao Ebu Bekra, radijallahu ’anhu, ko je ovaj čovjek, pokazujući na Poslanika, sallallahu ’alejhi ve sellem. A on mu odgovori: ”Upućivač (vodič), pokazuje mi put”. Čovjek je razumio da je on njegov vodič na putu, a drugo značenje ovih riječi je da je Poslanik, sallallahu ’alejhi ve sellem, onaj koji upućuje ljude na Pravi put, tj. Islam, a što je istina.

A od primjera laganja muža ženi i žene mužu po ovom mišljenju su: ispoljavanje ljubavi, davanje obećanja i ulijevanje nade za nešto u budućnosti sto nisu obavezni ispuniti, a sve to sa ciljem da se druga strana učini zadovoljnom i da se poboljšaju odnosi među njima. (Šerhu Ibn Bettal, 15/85-88; El-Munteka serhul muvettea’, 4/455.).

Neki učenjaci proširuju drugo tumačenje, te dodaju još da je dozvoljeno stvarno laganje u onome što izaziva, budi i povećava ljubav i zbližavanje među supružnicima. Na primjer, da muž kaže ženi: ti si mi najdraža žena, ili ti si kod mene na prvom mjestu i slično, iako u stvarnosti to nije istina.

Nema sumnje da je drugo tumačenje dozvoljenog laganja – na čemu je većina učenjaka – bliže istini i dalje od upadanja u sporne situacije i od navikavanja na laž. Ve billahi tevfik

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Stavovi učenjaka i argumenti po ovom pitanju se mogu rezimirati u sljedećem:

Prvi stav – pokuđenost ukrašavanja džamija zlatom, srebrom, urezivanjem, bojenjem, pisanjem i slično.

Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka malikijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba.

Ovu pokuđenost dokazuju sljedećim argumentima:

– hadis od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nije mi naređena gradnja visokih (ukrašenih) mesdžida“. A zatim je rekao Ibn Abbas, radijallahu anhuma: „Vi ćete njih sigurno ukrašavati kao što su Židovi i kršćani ukrašavali“. Hadis i predaju od ashaba bilježe Ebu Davud, Ibn Hibban i Bejheki, a vjerodostojnim su ih ocijenili Ibn Hibban, Albani i Šuajb Arnaut. Predaju od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, bilježi Buharija u svom Sahihu.

– hadis od Enesa, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neće nastupiti Sudnji dan sve dok se ljudi ne budu međusobno hvalisali u (gradnji) mesdžida“. Hadis bilježe Ebu Davud, Nesai, Ibn Madže i Ahmed, Darimi i Ibn Hibban, a vjerodostojnim su ga ocijenili Ibn Huzejme, Ibn Hibban, Albani i Šuajb Arnaut.

– bilježi Buharija u svom Sahihu da je Omer, radijallahu anhu, naredio gradnju mesdžida i rekao: „Zaštiti ljude od kiše, a čuvaj se toga da bojiš u crveno ili žuto pa da se ljudi time okupiraju“.

– bilježe Abdurrezak i Ibn ebi Šejbe i svojim Musannefima od Ebu Derda’, radijallahu anhu, da je rekao: „Kada budete ukrašavali vaše Mushafe i kada budete uljepšavali vaše mesdžide, zadesiće vas propast“.

– sa strane razuma kažu pogled ili gledanje klanjača u ukrašene dijelove mesdžida odvode ga, okupiraju i zavode od skrušenosti u namazu.

Drugi stav – zabrana ukrašavanja džamija zlatom i srebrom te obaveza da se ti ukrasi uklone kao i bilo koji drugi munker jer to predstavlja rasipništvo, i uzrokuje slamanje srca siromaha, takođe zabrana pozlaćivanja krovova i zidova i obaveza otklanjanja istog osim ako se to ne može izvesti.

Ovo je stav hanabila i šafija u jednom od dva stava unutar mezheba.

Prenosi se od Omera ibn Abdulaziza da čim je postao halifa da htio da skine pozlaćene dijelove sa mesdžida u Damasku, pa kada je obaviješten da se to neće moći izvesti odustao je od toga.

Kada je halifa Velid ibn Abdulmelik ukrasio zlatom Kabu, a bio prvi od halifa koji je to učinio, taj postupak su učenjaci svrstali u omražene novotarije.

Treći stav – preporučenost ukrašavanja džamija sa zlatom, srebrom, urezivanjem, bojenjem, pisanjem ili slično.

Ovo je stav nekih učenjaka unutar šafijskog mezheba i ovo je jedan od dva stava hanefijskog mezheba.

Oni pravdaju svoj stav time što ukrašavanje mesdžida na ovakav način predstavlja veličanje samih mesdžida i oživljavanje islamskih obulježja.

Četvrti stav – da nema smetnje u ukrašavanju mesdžida, njihovom krečenju, bojenju i urezivanju sa raznim skupocjenostima ali mimo (pod šartom da se to ne radi na) mihraba, zida kible, niti desnog i lijevog zida mesdžida, jer ukrašavanje na tim mjestima odvode klanjača od namaza. Na ovim mjestima je mekruh ukrašavanje i uljepšavanje mesdžida.

Ovo je zvanični stav hanefijskog mezheba.

Neki učenjaci prenose da nema razilaženja među islamskim pravnicima da nije dozvoljeno ukrašavanje i uljepšavanje mesdžida (džamija) od imetka koji je dat kao vakuf za gradnju mesdžida i da je onaj ko to uradi obavezan nadoknaditi taj imetak u njegovoj vrijednosti, jer je ukrašavanje zabranjeno, u njemu nema koristi i to se ne ubraja u gradnju.

Zatim su naveli izuzetke od ovog propisa zabrane kod hanefija: da je dozvoljeno ukrašavanje imetkom od vakufa ako postoji bojazana da će osoba kod koje se nalazi taj imetak zbog nepoštenja i nepouzdanosti ili pohlepe za imetkom prisvojiti i uzeti taj imetak sebi, ili ako je ukrašavanje džamije sastvani dio upotpunjavanja gradnje, ili ako sam vakif (onaj koji je uvakufio imetak za gradnju) to radi.

Ovo su stavovi i dokazi učenjaka oko propisa ukrašavanja mesdžida. Shodno argumentima najbliži stav ispravnom je pokuđenost na čemu je džumhur učenjaka.

Iz ovoga proizilazi da je rad i zarađivanje na ukrašavanju i uljepšavanju džamija takođe pokuđen. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Nema nikakve smetnje da se ulazi sa mobitelom na kojem su snimljeni ajeti, sure ili čitav Kur'an. S tim da ako je na ekranu mobitela snimljen ajet ili Allahovo ime da pred sam ulazak u mjesto obavljanja nužde treba ugasiti ekran.

Dokaz da je to dozvoljeno je kao prvo što nema dokaza da je to zabranjeno, drugo što je ovo poput kaseta i CD-ova na kojima je snimljen Kur'an, a kasete i CD-ovi nemaju propis mushafa ili nečeg na čemu je napisan Kur'an ili nešto iz Kur'ana jer Kur'an snimljen na mobitelu kao i na kasetama i CD-ovima ne predstavlja pisani tekst na papiru i nečemu sličnom.

A treće, koje je i najbitnije, da sam propis unošenja Kur'ana ili nečega na čemu su napisani ajeti ili Allahova imena u nužnik, WC ili kupatilo, je pitanje oko kojeg se islamski pravnici razilaze.

Džumhur učenjaka smatra da je pokuđeno (mekruh) ulaženje u kupatila sa nečim na čemu ima spominjanje Allaha, subhaneh, i to dokazuju onim što prenose autori Sunnena (Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Ibn Madže) od Enesa, radijallahu anhu, da bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada bi ušao u nužnik skinuo bi svoj prsten”, a on je hadis u kome ima mahana, kaže za ovaj hadis En-Nesai da je oprečan onome što je prenešeno u svim ostalim hadisima koji su ispravniji od njega a u kojima se ne prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, skidao prsten prilikom obavljanja nužde.

A kaže Ebu Davud da je hadis munker (jako slab) i ne može se koristiti kao argument.

Učenjaci koji smatraju da je mekruh izuzimaju iz tog propisa strah osobe da će mu taj predmet ili Kur'an ako ga ne bi unio u nužnik biti ukraden ili izgubljen.

Dok sa druge strane, grupa učenjaka od tabi'ina i ostalih, poput Ibnul-Musejjiba, Hasana El-Basrija, Ibn Sirina i ostalih, uopćeno smatraju da je dozvoljeno na mjesto obavljanja nužde sa čenim na čemu je napisano Allahovo ime.

Takođe, upitan je imam Ahmed o čovjeku koji ulazi u nužnik a uz njega je dirhem na kojem je napisano Allahovo ime, pa je odgovorio da se nada da u tome nema nikakve smetnje.

Prema tome, pošto nema dokaza za zabranu unošenja samog Mushafa (naravno da musliman treba nastojati iz poštovanja prema Allahu i Njegovim imenima da to izbjegava, međutim ovde govorimo da li je griješan ako to uradi) u nužnik, a snimljeni Kur'an na mobitelu, kasetama i CD-ovima ne predstavlja pisani tekst te prema tome nema nikakve smetnje nni zabrane da te stvari unosi u nužnik, kupatilo ili bilo koje mjesto gdje se obavlja nužda.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Opći propis klanja kurbana

Islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje oko obaveze klanja kurbana uopće:

Pravi stav – da je klanje kurbana potvrđeni sunnet.

Ovo je stav većine učenjaka, tj. tri mezheba: malikijski, šafijski i hanbelijski, kao i jedan rivajet od hanefijskog učenjaka Ebu Jusufa. Takođe, ovo je stav skoro svih ashaba i većine tabi'ina.

Drugi stav – da je klanje kurbana vadžib bogatom (onome ko je u mogućnosti) osim hadžiji na Mini.

Na ovome je hanefijski mezheb, kao i stav Rebi'e, Lejs ibn S'ad, Evza'i i Sufjan Sevri.

Shodno argumentima bliži je stav većine učenjaka, tj. da je klanja kurbana potvrđeni sunnet, a Allah zna najbolje.

Detaljnije o argumentima učenjaka pročitaj na ovom linku:

https://www.ehlus-sunne.ba/index.php/serijatsko-klanje-kurban-akika-lov/180-da-li-je-klanje-kurbana-vadzib

Klanje kurbana onome ko je na hadždžu

A što se tiče propisa klanja kurbana onome ko ode na hadždž, po tom pitanju učenjaci se dijele na dva mišljenja:

Prvo – da je klanje kurbana sunnet hadžiji (onome koji je Mini i onome koji nije na Mini).

Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka. (El-Medžmu, 8/383)

To dokazuju hadisom mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na Mini zaklao kravu kao kurban za svoje žene.

Drugo – da hadžiji nije ni obaveza niti sunnet da zakolje kurban, sve što zakolje u vrijeme hadždža i na mjestima obavljenja hadždža to su kurbani obreda hadždža. (Advaul-bejan, 5/494)

Ovo je stav malikija i El-‘Abderija od šafija.

Shodono spomenutom hadisu, ispravniji je stav onih koji smatraju da je hadžiji klanje kurbana sunnet, tj. mustehab.

Prema tome, ti ako slijediš hanefijski mezheb u klanju kurbana, po hafijskom je vadžib onome ko je u mogućnosti da zakolje osim hadžiji na Mini, njemu je sunnet (mustehab) a ne vadžib.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

 

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Mustehab je supružnicima da jedno drugom uljepšavaju svoj izgled. A od tog uljepšavanja je između ostalog i farbanje sijedih dlaka (brade ili kose) muškarcima i stavljanje kane na ruke i noge ženama, kao i farbanje kose kanom ili drugim bojama za kosu.

Propis farbanja sijede kose (i brade muškarcima)

Da li je bolje ženama i muškarcima da farbaju sijedu kosu i bradu (muškarcima) ili ne, po tom pitanju učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

Prvi stav: Većina učenjaka (džumhur), od kojih su imami četiri mezheba, smatra da je mustehab farbati sijedu kosu muškarcima i ženama kao i bradu muškarcima.

(El-Fetava el-hindijje 5/359, El-Medžmu’ 1/323, El-Mugni 1/9)

Dokazuju to hadisom mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista se Židovi i kršćani ne farbaju, pa se razlikujte od njih”.

A u vjerodostojnom rivajetu kod Ahmeda, Ibn Hibbana, Ebu J'ale i Begavije je došlo: “Mijenjajte sijede (farbanjem), ne oponašajte Židove i kršćane”.

Bilježi Nesai od Ibn Omera, radijallahu anhuma, a Tirmizi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Mijenjajte sijede (farbanjem), ne oponašajte Židove”.

Ovi hadisi ukazuju na preporučenost farbanja sijedih dlaka (kose i brade) i da u tome imaju dvije osnovne koristi: 1- čišćenje kose (brade) i uljepšavanje izgleda 2- razlikovanje od sljedbenika Knjige, što je i namjera Zakonodavca i preporučeno.

Drugi stav: Manja skupina učenjaka smatra da je bolje ne farbati sijedu kosu i bradu.

(El-Medžmu’ 1/323, El-Mugni 1/9)

1- Dokazuju to hadisom Ibn Mes'uda, radijallahu anhu, u kojem kaže: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je mrzio deset stvari: …, mijenjanje (farbanje) sijedih …”.

Hadis bilježe Nesai i Ibn Hibban, a šejh Albani ga ocjenjuje munker hadisom, tj. jako slabim.

Komentar:

Hadis Ibn Mes'auda, radijallahu anhu, je slab te ne može biti argument po ovom pitanju.

2- Dokazuju takođe hadisom od K'ab ibn Murreta, radijallahu anhu: “Ko osijedi jednu sijedu ona će mu biti svjetlo na Sudnjem danu”. Bilježe ga Tirmizi, Nesai, Ahmed, a šejh Albani ocjenjuje vjerodostojnim.

Komentar:

Hadis K'aba, radijallahu anhu, ne ukazuje da je vrijednije ostavljanje farbanja.

3- Zatim se drže hadisa mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Enesa, radijallahu anhu, u kojima on prenosi da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije farbao kosu i bradu. A ovo ukazuje da je radio ono što je vrijednije i bolje.

Komentar:

Potpuno suprotno hadisu Enesa, radijallahu anhu, prenose Ibn Omer i Ummu Seleme, radijallahu anhum, u hadisima koje bilježe Buharija i Muslim da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, farbao bradu i kosu.

O pokušaju da se napravi spoj između ovih kontradiktornih hadisa su govorili Ibn Džerir Teberi, Kadi ‘Ijad, Nevevi i Ibn Hadžer. Najbolje pomirenje između ovih hadisa je ono što se prenosi od imama Ibn Džerira Tabrija (Fethul-bari 10/432). On kaže da ono što prenose Ummu Seleme i Ibn Omer, radijallahu anhum, da se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, farbao, oni prenose ono što su vidjeli da je radio ponekad, a negiranje Enesa, radijallahu anhu, da se farbao se odnosi da je to bilo njegovo stanje u većini slučajeva.

Kaže imam Ševakni da to što Enes, radijallahu anhu, negira da se farbao ne ukazuje ništa više osim na to da on nije znao da se farbao. Dok rivajeti od drugih ashaba u kojima se potvrđuje da se farbao su preči da se prihvate, jer oni potvrđuju ono što su oni vidjeli. U svakom slučaju, svejedno da li se on farbao ili ne, on je, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se farba, a riječima se daje prednost nad djelima. (Nejlul-evtar 1/146)

4- Takođe dokazuju sa onim što se prenosi od skupine ashaba da nisu farbali sijede, poput Alije, Ubej ibn K'aba i Enesa, radijallahu nahum.

Komentar:

Prenosi se u vjerodostojnim hadisima od dosta veće skupine ashaba da su farbali.

Odabrano (radžih) mišljenje je stav džumhura, tj. da je mustehab (preporučeno) muškarcima i ženama farbati sijedu kosu i bradu (muškarcima), jer je to naredba Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u tome je razlikovanje od sljedbenika Knjige i time se bolje održava kosa i brada.

NAPOMENA:

Dozvoljeno je farbanje bilo kojom bojom (crvenom, smeđom, plavom i slično), a oko farbanja crnom postoji razilaženje o čemu će biti govora, inšallah. U ovome nema razlike između mladih ili starih, a nema smetnje u farbanju kose i brade i prije nego što osijedi.

Farbanje crnom bojom

Nema razilaženja među učenjacima da nije dozvoljeno farbati kosu i bradu crnom bojom sa ciljem prevare i obmane, tj. da se time sakrije ili promijeni identitet, poput farbanja kradljivice sa ciljem da ga ne prepoznaju.

A mimo toga učenjaci se razilaze oko farbanja crnom bojom na pet mišljenja od kojih su tri općepoznata:

Prvo mišljenje – da je dozvoljeno.

Ovo je stav Ebu Jusufa (učenika Ebu Hanife), jedan od dva stava imama Malika, Ebul-Feredža ibn El-Dževzija, Ibn ebi ‘Asima, a od savremenih učenjaka između ostalih i šejha Mensura Es-Simarija.

Takođe, ovo je stav velike skupine ashaba, tabi'ina i drugih učenjaka selefa ovog Ummeta, o čemu će biti govora prilikom argumentiranja.

(Fethul-bari 10/435, El-Fetava el-hindije 5/359, El-Mugni 1/91, Nejlul-evtar 1/145)

O farbanju u crno su učenjaci Ibn El-Dževzi i Ibn ebi ‘Asim napisali posebne knjige u kojima su snažno i argumentovano podržali i zauzeli stav dozvole farbanja u crno.

Argumenti sa kojima zagovarači ovog stava dokazuju dozvolu su sljedeće:

Prvi argument – Hadis mutefekun alejhi: “Zaista se Židovi i kršćani ne farbaju, pa se razlikujte od njih”.

Opće značenje riječi “pa se razlikujte od njih” obuhvata dozvolu da se farba sa bilo kojom bojom, jer nisu spomenute neke boje, a na druge upozoreno.

Drugi argument – Hadis od Džabira, radijallahu anhu, kod Muslima u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao za sijedu kosu i bradu Ebu Kuhafe, radijallahu anhu: “Promijenite (ofarbajte) ovo (bijelu kosu i bradu) sa nečim”.

Opće značenje “promijenite ovo sa nečim” obuhvata i crnu boju.

Naravno, zagovorači zabrane farbanja u crno dokazuju svoj stav sa dodatkom istog hadisa koji je u Muslimu “i klonite se crne boje”. Međutim, vjerodostojnost ovog dodatka je upitna, o čemu će biti govora. Takođe sam ravija tog dodatka, Ibn Džurejdž, je farbao u crno.

Treći argument – Hadis od Ebu Zerra, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista je nabolje ono sa čime farbate ove sijede kana i ketem (biljka koja daje crnu boju)”.

Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ibn Madže i Ahmed. Vjerodostojnim ga ocjenjuju Albani, Šuajb Arnaut i drugi, a dobrim Abdulkadir Arnaut.

Hadis ukazuje da je najbolje farbati sa kanom koja daje crvenu boju i ketemom koji daje crnu boju. Skupina učenjaka kaže da se u hadisu misli na farbanje sa ovim bojama kada se pomiješaju, dok druga skupina smatra da se odnosi i na miješanje i na pojedinačno farbanje, a po općem značenju hadisa je bliže ovo zadnje. Uglavnom, hadis ukazuje na dozvolu farbanja crnom bojom pojedinačno ili pomiješano sa kanom koja je crvena.

Četvrti argument – Da je skupina ashaba od pravednih halifa i drugih farbala u crno:

Bilježi Buharija u svom Sahihu od Enesa, radijallahu anhu, da je Ebu Bekr, radijallahu anhu, ofarbao bradu kanom i ketemom da je njena boja pocrnila (“kan'e levnuha”).

Ibn Hadžer sa jezičke strane navodi da riječi “kan'e levnuha” znače da je boja brade jako pocrvenila, dok učenjak El-‘Ajni tumači da znači da je od jarko crvene prešla u crnu.

Takođe, od ashaba koji su farbali u crno su Osman ibn Affan, S'ad ibn ebi Vekkas, Ukbe ibn Amir, Abdullah ibn Džafer, Mugire ibn Šu'be, Hasan, Husejn, Džerir ibn Abdullah i Amr ibn El-‘As. (El-Mugni 1/91, Fethul-bari 10/435, Nejlul-evtar 1/145, Zadul-me'ad 4/337, El-Elbise vez-zine Abdulvehhab 302-303)

Nije poznato niti prenešeno da je neko od drugih ashaba negirao postupak spomenutih ashaba, što ukazuje da to oni nisu smatrali zabranjenim, u protivnom bilo bi prenešeno.

Takođe, farbanje u crno je bila praksa mnogih tabi'ina, prenosi Ibn El-Kajjim u Zadul-me'adu (4/337) od sljedećih tabi'ina da su farbali u crno:

Amr ibn Osman, Alij ibn Abdullah ibn Abbas, Ebu Selem ibn Abdurrahman, Abdurrahman ibn El-Esved, Musa ibn Talha, Ibn Šihab Ez-Zuhri, Ejjub Suhtijani, Ismail ibn M'adijekrib, Muharib ibn Disar, Jezid, Ibn Džurejdž, Ebu Jusuf, Ebi Ishak, Ibn ebi Lejla, Zijad ibn ‘Alaka, Gajlan ibn Džami'a, Nafi'a ibn Džubejr, Amr ibn Alij El-Mukaddemi, Kasim ibn Selam, Muhammed ibn Ishak, El-Hadždžadž ibn Ertat, Ibn Sirin, Ebu Burde, Amr ibn Dinar, Šerahbilu ibn Es-Simt, Anbese ibn Se'id i drugi.

Kaže Ibn Šihab Ez-Zuhri: “Mi smo farbali u crno kada je lice bilo mlado, a kada bi lice i zubi ostarili ostavili bi ga (farbanje u crno)”. (Fethul-bari 10/435)

Prenosi Jahja od imama Malika da je upitan o farbanju u crno, pa je rekao: “Nisam čuo o tome nešto poznato. Farbanje u neku boju mimo crne je meni draže, a u ostavljanju farbanja ima širine, inšallah, i u tome ljudima nema teškoće”. (Šerh El-Muvetta Ez-Zerkani 5/372)

Drugo mišljenje – da je haram.

Ovo je stav Ebu Hanife, Muhammeda Šejbanija, jedan od dva stava šafijskog mezheba i mišljenje mnogih savremenih učenjaka, poput šejha Bin Baza, Saliha Fevzana i drugih.

(El-Fetava el-hindije 5/359, I'anetut-talibin 2/231, El-Mugni 1/91, El-Medžmu 1/323)

Neki od učenjaka ovog mišljenja, poput Ishaka, El-Hulejmia i nekih učenjaka šafijskog mezheba, prave razliku između muškarca i udate žene, te dozvoljavaju udatoj ženi da se uljepšava farbanjem u crno ako joj muž dozvoljava. (El-Medžmu 1/323, Fethul-bati 10/435)

Dok neki učenjaci hanefijskog mezheba iz ove zabrane izuzimaju mudžahide (borce na Allahovom putu), odnosno njima daju olakšicu da se farbaju u crno. (El-Fetava el-hindije 5/359)

Argumenti sa kojima dokazuju zabranu su dva poznata hadisa:

Prvi – Hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu i drugi (mimo Buharije) od Džabira, radijallahu anhu, da je na dan oslobođenja Mekke doveden Ebu Kuhafe, otac Ebu Bekra, a njegova glava i brada su bile bijele poput drveta Segame (drvo čiji su plodovi, listovi i cvjetovi bijeli), pa je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Promijenite (ofarbajte) ovo (bijelu kosu i bradu) sa nečim, i klonite se crne boje”.

Kažu riječi “klonite se crne boje” su jasan dokaz zabrane farbanja u crno.

Komentar: Na dokazivanje sa ovim hadisom data su dva prigovora:

1- Dodatak na kraju hadisa “klonite se crne boje” je mudredž, tj. to nisu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nego riječi nekog od ravija, što znači da se sa tim ne može dokazivati zabrana farbanja u crno.

Dokaz tome je što Muslim u svom Sahihu prenosi ovaj hadis od Ebu Hajseme od Ebu Ez-Zubejra od Džabira, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, rekao samo: “Promijenite ovo sa nečim” bez dodatka “i klonite se crne boje”. I pitao je Zuhejr (Ebu Hajseme) Ebu El-Zubejra da li Džabir rekao u hadisu “klonite ga crne boje”, on je zanegirao i rekao “ne”. Takođe u Musnedu imam Ahmeda u istom rivajetu se prenosi isti hadis bez dodatka “i klonite se crne boje”. A zatim nakon teksta hadisa prenosi ravija Hasan od Zuhejra da je pitao Ebu El-Zubejra da li je rekao “klonite ga crne boje”, kaže “ne”. A Zuhejr ibn Mu'avije i Hasan ibn Musa su pouzdane ravije. Znači, dvojica ravija (IbnDžurejdž i Lejs) koji prenose ovaj dodatak prenose ga od Ebu El-Zubejra, a kao što je prenešeno on negira da je to rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Od argumenta koji ukazuju da je ovaj dodatak na kraju hadisa mudredž (da su riječi ravije) je to da ravija Ibn Džurejdž u hadisu kod Muslima, koji prenosi taj dodatak, i sam farbao u crno, jer kako da prenosi hadis u kojem je došla zabrana ili pokuđenost, a onda je on prvi krši?

Zagovarači stava da je haram farbati u crno se oslanjaju na to da hadis prenosi Muslim u svom Sahihu od dvojice ravija Ibn Džurejdža i Lejsa ibn S'ada, oni su obojica pouzdane ravije, a dodatak hadisa od pouzdanog ravije se prihvata, na čemu je skupina učenjaka hadisa.

2- Hadis “i klonite se crne boje” se odnosi na oca Ebu Bekra, radijallahu anhu, i one čija sijeda kosa ili brada budu ružnog i odurnog izgleda, a ne važi za sve ljude.

Drugi – Hadis od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “U zadnje vrijeme će se pojaviti ljudi koji farbaju crnom bojom poput volja golubova, oni neće osjetiti miris Dženneta”.

Bilježe ga Ebu Davud, Nesai i Ahmed. Vjerodostojnim su ga ocijenili Ibn Hadžer, Nevevi, Ahmed Šakir, Albani i Šu'ajb Arnaut, a dobrim Iraki i Abdulkarir Arnaut.

Komentar: Na dokazivanje sa ovim hadisom data su tri prigovora:

Prvi prigovor – da je hadis slab.

U senedu hadisa je ravija Abdulkerim ibn ebi El-Muhalik, kao što kažu Ebul-Feredž ibn El-Dževzi i drugi, a on je slab ravija sa čijim hadisom se ne argumentira.

Ibn Hadžer i Ibn El-Muziri smatraju da je taj ravija Abdulkerim ibn Malik El-Džezeri, a on je pouzdan, od njega prenose u svoja dva Sahiha Buharija i Muslim.

Drugi prigovor – Da je pogrešno dokazivati zabranu sa ovim hadisom i ako prihvatimo da je vjerodostojan.

Jer žestoka prijetnja koja se spomenuta u hadisu nije zbog farbanja u crno nego zbog nekog drugog grijeha koji nije spomenut, kao što kaže Ibn ebi ‘Asim u svojoj knjizi “El-Hidab (Farbanje)”. Na to ukazuje tekst hadisa “U zadnje vrijeme će se pojaviti ljudi koji farbaju crnom bojom”, a poznata je velika skupina među ashabima i tabinima od prve generacije ovog Ummeta koji su farbali u crno, što znači da strašna prijetnja nije zbog farbanja u crno, jer da je tako onda riječi “u zadnje vrijeme će se pojaviti ljudi” nemaju smisla kad se već takva skupina pojavila na samom početku islama. Tako da je dokazivanje zabrane sa ovim hadisom sasvim pogrešno.

Takođe, hadis govori o ljudima čija je karakteristika i obilježje bila da se farbaju u crno, kao što je došlo u hadisima u opisu havaridža da će im biti obilježje da briju glavu, pa kao što to obilježje havaridža (brijanje glave) ne ukazuje da je brijanje glave haram, tako ni farbanje te skupine u crno ne ukazuje da je to haram.

Treći prigovor – Da se pod farbanjem u crno misli na ono sa kojim se cilja prevara i obmana drugih radi skrivanja identiteta i slično, a oko čije zabrane nema razilaženja.

Zagovorači ovog stava (zabrane) dokazuju i sa drugim hadisima u kojima ima slabosti oko čega nema razilaženja, pa s toga nema potrebe da se isti navde.

Treće mišljenje – da je mekruh (pokuđeno).

Ovo je stav malikijskog, šafijskog i habelijskog mezheba, kao i mnogih učenjaka hanefijskog mezheba.

(El-Fetava el-hindijje 5/359, Hašijetul-‘adevi 2/411, Šerhu Muslim 14/80, Fethul-bari 10/436, Nejlul-evtar 1/145)

Njihov argument je spoj između hadisa Džabira i Ibn Abbasa, radijallahu anhum, koje su spustili na stepen pokuđenosti i onoga što se prenosi od velike skupine selefa (ashaba i tabi'ina) ovog Ummeta da su farbali crnom bojom.

Odabrano (radžih) mišljenje je opća dozvola farbanja kose i brade u crno, kako ženama tako i muškarcima.

Razlozi odabira ovog stava su:

– opći hadisi koji ukazuju na propisanost farbanja sijede kose i brade u kojima nema ograničenja u boji

– dodatak hadisa od Džabira, radijallahu anhu, sa kojim se dokazuje zabrana je upitan sa strane vjerodostojnosti pripisivanja tih riječi Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a ako bi ga i prihvatili vjerodostojnim najviše na što ukazuje je pokuđenost farbanja u crno starim ljudima poput Ebu Kuhafe, radijallahu anhu, kojima sijeda brada i kosa poružnjaju izgled

– hadis Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, u kojem je došla strašna prijetnja pored slabosti u senedu nije direktan i jasan u tumačenju na koga se odnosi taj opis

– činjenica da su preko deset ashaba, među kojima dvojica pravednih halifa, farbali u crno, a da nije prenešeno da su im drugi ashabi to negirali, ukazuje da su hadisi sa kojima se dokazuje zabrana jako upitni, jer je nemoguće da tolika skupina ashaba radi haram djelo (farbanje u crno) za koje je došla tako strašna prijetnja (da neće osjetiti miris Dženneta), a da to oni ili nisu znali ili jesu pa svjesno prekršili tu zabranu, a što ne priliči pripisati ashabima.

– takođe, nekoliko desetina imama, učenjaka i velikana selefa Ummeta su se farbali u crno što jasno ukazuje na dozvolu i slabost stava onih koji zabranjuju.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje