Odgovorio mr. Elvedin Pezić u video predavanju.

Transkript:
Jedno malo duže pitanje, jedan brat kaže završio je medresu. Tokom školovanja klanjao je u tom mesdžidu od medrese pa ga je vidio neki njegov odgajatelj, pozvao ga je nakon toga na razgovor pa znači taj učenik je rekao ‘diže ruke u namazu zato to je to potvrđeno sunnetom Božijeg Poslanika, alejhi selatu ve sellam, al taj njegov mu je odgajatelj kazao ovako piše ‘te nam je on na to rekao da je njemu bitnija tradicija od sunneta.’ Šta možete reći na to pitanje?

Smatram da djeca koja upišu medresu treba da se pridržavaju pravilnika medrese, zna se da se u medresi klanjanja po hanefijskom mezhebu i da ne prave niti sebi problem niti problem odgajateljima. Znači da klanjaju da ne dižu ruke u namazu. To je znači moj savjet.
Al s druge strane, isto tako neispravno je kazati da je prioritetnija tradicija od dizanja ruku. Ne! Tu se treba kazati: ,,Ovo je ustanova u kojoj se klanja po hanefijskom mezhebu a ne po tradiciji.“ Hanefijski mezheb je da se ne dižu ruke. Mislim da je isto tako djecu u medresi treba odgajati na jednu veliku toleranciju, da im se kaže: ,,Ovo je institucija u kojoj se praktikuje hanefijski mezheb. Ovdje nemojte dizati ruke, kad ste kući, kada ste negdje izvan medrese, ako želite to raditi i radite.“

Ali treba djeca od početka da se uče da je to potvrđeno i da imaju, znači, dva jaka mišljenja u islamu, jedni kažu da se dižu ruke više puta u namazu i to je džumhur – to je većina islamskih učenjaka, imaju svoje dokaze koji su sa aspekta hadiske nauke, mnogo ali mnogo, jači od hadisa da Božiji Poslanik nije dizao ruke u namazu, ali treba učiti isto djecu da poštuju instituciju i da poštuju mezheb ,,Dok ste ovdje pridržavajte se takvih pravila.“ Mislim da je to neki središni stav da djecu treba podučavati toleranciji. Mislim da djeca koja idu u medresu da ne trebaju dovoditi u nezgodnu poziciju niti svoje odgajatelje niti instituciju. Zna se da je to, znači, da su pravila medrese, da se tu klanja po hanefijskom mezhebu. I mislim da je, inšallah, insan ako to radi s takvim nijetom, čak će i biti nagrađen zato što nije, da kažemo, iskakao i možda pravio malo i pometnju.

S tim što sam ličnog ubjeđenja, apsolutno, da je od sunneta dizati ruke prilikom početnog tekbira, prilikom odlaska na rukuu, prilikom povratka sa rukua i prilikom ustajanja na treći rekjat. Znači apsolutnog sam ubjeđenja da je to sunnet, ali isto tako taj sunnet ako ima potreba da se izostavi zbog ambijenta u kojem se nalazi učenik, mislim da je i te kako potrebno.

Audio isječak odgovora

Odgovorio mr. Elvedin Pezić u video predavanju.

Transkript:

Prva stvar, koliko mi ukazujemo na neispravnost kontakta prije braka, ašikovanje, hodanje, vodanje, ljubljenje i vidite do čega dođe, da završe veze da djevojka zatrudni i onda nakon toga je problem. Sada će ljudi znati da je zatrudnila, nije udata i onda dođe taj njen momak koji kaže: “Ne želim da te oženim dok se ne porodiš zato što u Islamu nije dozvoljeno da se oženi osoba koja je zatrudnila u vanbračnoj zajednici.”

Generalno, postoji jako razilaženje u pogledu toga da li se može vjenčati osoba s kojom je čovjek počinio nemoral i ona od tog nemorala zatrudnila. Tako da, ja lično nemam kompetenciju da odaberem koje mišljenje je ispravno u svemu tome, ali generalno postoji velik’ broj Islamskih učenjaka ako ne i džumhur (većina) učenjaka koji su smatrali da nije ispravan brak osobe s kojom je čovjek počinio nemoral i ona zatrudnila baš ovako kako je u pitanju, sve dok se ona ne porodi.

Nakon što se porodi onda ima pravo da je vjenča s tim što se to dijete neće moći pripisivati toj osobi s kojom je ona počinila blud, iz razloga što je to dijete nemorala i dijete bluda. Ono se pripisuje, u Islamu, majci. Dijete nemorala i bluda se pripisuje, u Islamu, majci. Tako da, stav koji je spomenuo taj momak, ima jako utemeljenje u Islamu.

Audio isječak odgovora

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu, neka je salavat i selam na posljednjeg Vjerovjesnika, a zatim:
Oko davanja zekata na med ima poznato razilaženje među učenjacima.
Prvo mišljenje- nije propisano davati zekat na med. Ovo je stav malikijskog i šafijskog mezheba i mnogih drugih učenjaka. Kažu Ibn Abdulberr i Ibn el-Munzir da je ovo mišljenje džumhura (većine) učenjaka.
Svoj stav argumentiraju time što nema ništa vjerodostojno ni u Kur'anu niti u sunnetu da je propisano davati zekat na med.
Drugo mišljenje- da je vadžib davati zekat na med. Ovo je stav hanefija i hanbelija a kaže Tirmizi da je na ovome većina učenjaka što su drugi učenjaci osporili.
Po hanefijama nema nisaba za med nego je propisano davati ušur (desetinu) i na malu i na veću količinu meda. Dok je nisab po hanbelijama trideset sa'a, to jeste oko 90kg, a daje se desetina. Po drugom mišljenju u hanbelijskom mezhebu, nisab za med je poput nisaba za žitarice i plodove.
Razilaženje oko nisaba je zbog toga što nema ništa vjerodostojno preneseno po tom pitanju.

Ova dva mezheba dokazuju propisanost davanja zekata na med riječima Uzvišenog:
“O vjernici, udjeljujte od lijepih stvari koje stječete i od onoga što vam Mi iz zemlje dajemo.” (El-Bekare, 267)
Kažu da se med uzima sa biljaka koje rastu iz zemlje. Također, dokazuju sa nekoliko hadisa koje bilježe Tirmizi, Ebu Davud, Ibn Madže i Ahmed, međutim u svim tim hadisima ima slabosti. Za ove hadise imam Buhari kaže: “Nema ništa vjerodostojno oko zekata na med.” Također, kaže Ibn el-Munzir: “U ovom poglavlju nema ništa pouzdano.”
Uglavnom, sa hadisima na ovom stepenu slabosti se ne može dokazivati obaveza davanja zekata na med.

Odabrano mišljenje je prvi stav, to jeste, da nije propisano davati zekat na med jer nema dokaza koji ukazuje na to. Dokazivanje sa spomenutim ajetom je upitno jer ajet ima opšte značenje, a da je bilo propisano davati zekat na med, to bi došlo u makar jednom pouzdanom hadisu jer su ashabi posjedovali med za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i med se spominje u Kur'anu i u vjerodostojnim hadisima.

Ve billahi tevfik

Odgovorio dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa njegove zvanične web stranice: https://zijadljakic.ba

Odgovorio mr. Elvedin Pezić u video predavanju ispod.

Transkript:

Znači, znamo svi onaj hadis da je Božiji poslanik s.a.w.s. onoj ženi koja je imala padavicu, kada je rekla: “Božiji poslaniče, dovi za mene, da me Allah izliječi.”, rekao: “Ja ću doviti a, ako se strpiš, tebi je džennet.” Pa je ona rekla: “Da, strpiću se ali dovi Allahu dž.š. da, kada padnem, da mi se tijelo ne otkriva.”. Generalno gledajući, islamski učenjaci, kada govore, možda će to nekome biti čudno ali postoji u Islamu pitanje: “Da li je čovjeku obaveza da se liječi?”.

Postoji jedno veliko pitanje u islamskom pravnom fikhu: “Da li je čovjeku obaveza da se liječi?”. Imamo tu različite situacije, imamo situaciju kada čovjek, ako izbjegne liječenje, dovodi u pitanje svoj život. Tada je jako mišljenje da je čovjeku obaveza da se liječi. Znači, imamo situaciju, čovjek, bolestan je, ako se ne bude liječio, ugrozio je svoj život, možda će umrijeti zbog toga, a ima lijek. U takvoj situaciji, možemo kazati, jako je mišljenje “obaveza je čovjeku da se liječi”.

Ali imamo situacije gdje je čovjek u datom momentu bolestan ali ne dovodi u pitanje svoj život, s druge strane lijek nije, hajde da kažemo, ono 100% učinkovit u takvim situacijama džumhur učenjaka je kazao da čovjeku nije obaveza da se liječi. Znači imamo situaciju kada čovjek, ako se ne bi liječio, ugrozio je svoj život. Imamo situaciju kada čovjek ima bolest, primjera radi, čovjeka boli glava, ali jednostavno ne boli ga glava da, hajde da kažemo, da dovodi svoj život u pitanje. E sada, da li je njemu obaveza popiti tabletu ili ne? Kaže većina islamskih učenjaka nije mu obaveza. S druge strane, ako se strpi na tim bolovima, kao vid iskušenja i musibeta, biće nagrađen. E sada, postavljaju pitanje učenjaci da li je bolje se strpiti u ovoj drugoj situaciji ili se liječiti? Opet, većina učenjaka kaže da je bolje da se liječi ali, isto tako, insan ima pravo, u situacijama i bolestima, u kojima ne ugrožava svoj život, kao što je ova situacija, ako ostavi liječenje, osloni se na Allaha, Allah je taj koji insanu daje lijek i ozdravljenje, bez obzira da li nešto konzumiralo ili ne.

Ako se insan vezuje za Allaha, osloni se na Allaha, ne poduzima nikakve dunjalučke faktore liječenja, znači, i strpi se na bolovima, nadamo se, ako Bog da, da će imati nagradu za strpljenje. Nadam se da smo, ako Bog da, dobro razumjeli ovo pitanje, pošto vjerujem da će biti osoba koje će pogrešno razumjeti, kao što nam se često dešava. Znači imamo situacije kada, ako bi izostavili liječenje, dovodimo svoj život u pitanje, tada možemo kazati da je jako mišljenje da je obaveza da se liječimo.
Ako bolest nije na tom stepenu, boli nas nešto ali ne dovodimo svoj život u pitanje, znači, većina islamskih učenjaka kaže da nije obaveza da se čovjek liječi ali je ljepše da se liječi, za razliku od osoba koje, kažu islamski učenjaci, na osnovu ovog hadisa, ove žene koja je imala padavicu, ako je insan jakog imana, jakog oslonca na Allaha i ne želi da se liječi, želi, znači da osaburi, da se strpi, biće, ako Bog da, nagrađen za strpljenje.

Audio isječak odgovora