Alejkumu selam! S obzirom da ti znaš propis ove mes’ele, tj. da je čestitanje nevjerničkih praznika i bilo koje učestvovanje u njima strogo zabranjeno, dodat ćemo još da ti se duša smiri da nema razilaženja kod učenjaka po ovom pitanju, tj. da je zabranjeno kako prenosi Ibnul-Kajjim u svojoj knjizi “Ahkamu ehlil-zime” i mnogi drugi učenjaci, na čemu su takođe učenjaci četiri mezheba. Naravno, naći će se neki savremeni “dušebrižnik” koji će ohalaliti čestitanje nevjerničkih praznika pod izgovorom činjenja dobročinstva prema kjafirima koji ne ratuju sa njima koje je propisano kur’anskim ajetom (El-Mumtehine, 8) ili time da što nije došlo u Kur’anu niti Sunnetu “ne čestitajte kjafirima njihove vjerske praznike”.

Međutim, nema ibreta u tom njihovom stavu nakon što se Ummet složio na zabrani jer to vodi u opasnu stvar a to je da je Ummet do njih bio na zabludi i čak se složio na tome, a to je nemoguće i zanegirano je hadisom: “Neće se moj Ummet složiti na dalaletu. Može se reći da postoji razilaženje oko toga koliki je to grijeh, tako da su neke hanefije otišli u krajnost smatrajući da učestvovanje u nekim vidovima (recimo kupovinom hrane za njihov praznik) u njihovim praznicima predstavlja djelo koje izvodi iz vjere, dok drugi smatraju čestitanje i ostalo velikim grijehom koji narušava akidu muslimana. A ovo zadnje je ispravno.

Dovoljan ti je primjer ovo da kada musliman kaže kjafiru: Čestitam ti božić, a božić je dan koji simboliše rođenje, po njihovom, božanstva, jednog od trojice ili kako već tumače, a nema sumnje da je ta njihova akida čisti širk i kufr. Pa kada prevedemo ovu čestitku drugim riječima ona bi glasila: Čestitam vam vaš kufr i širk. A čestitanje ustvari znači da izražavaš radost i zadovoljstvo i to pokazuješ, tj. pokazuješ da se raduješ tome na čemu su oni. Pa može li musliman koji vjeruje u Allaha kao svoga Gospodara, ispoljavajući mu iskreni tevhid, da izražava radost i zadovoljstvo čestitajući kjafiru kufr i širk na kojem se on nalazi.

Prema tome, da im jasnim riječima čestitaš praznik nije dozvoljeno osim u slučaju nužde, a to je bojazan i strah da ti naude tjelesno ili imovinski (taj strah treba biti stvaran i realan, a ne umišljen ili neznatan) ako im ne čestitaš praznik. Pod tjelesnom štetom se podrazumijeva da se dovede u pitanje život muslimana, a pod imovinskom da bude oštećen tako da to dovodi u pitanje njegov normalan život.

S tim da imovinska šteta koja kod tebe može nastati kao posljedica nečestitanja njihovih praznika ne ulazi u gore spomenutu nuždu u kojoj je dozvoljeno ono što je inače zabranjeno, jer stipendiju koju dobijaš od njih je donacija i dobrovoljni prilog od njih a ne tvoje pravo u imetku kod njih.

Međutim, postoji način kako bi se mogla, nepraveći šerijatski prekršaj, izvući iz ove zavrzlame. Nemoj mislit da nama ili Islamu nije stalo do toga da se ti školuješ, jer školovanog kadra raznih profila treba ovom Ummetu, ali to ne treba ići na štetu tvoje akide niti da se to radi po svaku cijenu.

Zbog toga te savjetujemo da iskorištiš nešto što je šerijatski dozvoljeno a zove se tevrija i tebi je izlaz iz ove situacije, tj. da ne uradiš ono što je haram a i da ne izgubiš ono što ti treba. Tevrija je da izgovoriš riječi koje navode onog koji sluša da misli da si htjela reći jednu stvar a ti misliš na sasvim neku drugu stvar.

Preciznije rečeno, tevrija je korištenje dvosmislenosti i aluzije a ne čisto i namjerno izjavljivanje onog što je u stvarnosti.

Za primjer tevrije se uzima događaj iz sire kada su Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i Ebu Bekr, radijallahu anhu, činili hidžru. Pored njih je naišao čovjek i pitao Ebu Bekra, radijallahu anhu, ko je ovaj čovjek, pokazujući na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A on mu odgovori: “Upućivač (vodič) pokazuje mi put”. Čovjek je razumio da je on njegov vodič na putu, a drugo značenje ovih riječi je da je Poslanik, sallallhu alejhi ve sellem, onaj koji upućuje ljude na Pravi put, tj. Islam.

Predlažemo ti da kažeš nešto poput toga da prvo nešto kažeš kako svaki narod i svaka vjera imaju svoje praznike koji ih karakterišu gdje ispoljavaju svoje nacionalne i vjerske osjećaje, a onda nakon toga u posebnoj rečenici kažeš: želim vam sretne predstojeće dane. Oni će iz ovog pomislit da ti ciljaš na njihove praznike jer si ih spominjala i da im ih čestitaš, a ti ustvari hoćeš reći istinu da svaki narod ima svoje praznike što je činjenica. A to što im želiš da imaju sretne naredne dane, što je dozvoljeno, je zbog njihovog dobročinstva prema tebi. Jer Allah dozvoljava činjenje dobročinstva prema kjafirima koji se ne bore protiv muslimana i ne izgone ih iz njihovih kuća.

Nemoj zamjerit zbog toga što smo odužili, nije nam namjera osim da te učvrstimo na tome da se akida muslimana mora čuvati i da se ne može za pare prodavati. A ova vjera je vjera lahkoće i ne opterećuje muslimane preko njihovih mogućnosti i daje im izlaz u svakoj situaciji. Ve billahi tevfik.

Dr. Zijad Ljakić
https://www.n-um.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Došlo je u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Se’ida El-Hudrija, radijallahu anhu, da je jedan od ashaba učio Fatihu kao rukju prvaku nekog plemena kojeg je ujeo škorpion a koje je odbilo da ih ugosti kada su prolazili i zanoćili kod njih. Učio je rukju Fatihom uslovivši učenje naplatom sa dijelom stada (nekoliko ovaca, u rivajetu 30 ovaca). Nakon što je prvak izliječen i uzet dio stada, došli su Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i pitali o propisu toga kako su postupili. On im je odobrio postupak rekavši: „Kako si znao da je ona (učenje Fatihe) rukja? Ispravno ste postupili, podijelite (zaradu-ovce) i računajte i mene u podjeli (ovaca)“. U rivajetu kod Buharije: „Zaista je najpreče ono što naplaćujete Allahova knjiga“.

Nema razilaženja među učenjacima, na osnovu ovog hadisa, da je dozvoljeno naplatiti liječenje učenjem šerijatske rukje. Skupina učenjaka smatra da iako je dozvoljeno naplatiti da je preče ne uzimati nadoknadu tražeći od Allaha nagradu.

Takođe, treba praviti razliku između onoga ko traži da naplati učenje rukje i onoga kome se nudi novac (ili drugi imetak) bez njegovog traženja za učenje rukje. Ovom zadnjem nema smetnje da uzme ono što mu se daje našto ukazuje hadis od Omera, radijallahu anhu, da mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao kada je odbio da uzme imetak koji mu je davao: „Kada ti se nešto daje bez tvoga traženja, uzmi i udijeli“. Bilježi ga Muslim.

Naplaćivanje učenja rukje može imati dva oblika:

Prva vrsta – da učač kaže bolesniku (ili onome ko ga je doveo): ako ga i kada ga Allah izliječi učenjem rukje, platit ćeš mi toliko i toliko novca (imetka). Pa kada bolesnik bude potpuno izliječen (poslije prve, pete ili desete tukje), dužni su platiti dogovoreno. Ova vrsta naplaćivanja je ona koja je došla u hadisu Ebu Se’ida El-Hudrija, radijallahu anhu, i ona nije sporna i upitna. U ovoj vrsti naplaćivanja nema smetnje da se uslovi veća vrijednost imetka, recimo 500 eura i slično. Međutim, u praksi rijetko koji učač naplaćuje na ovaj način.

Druga vrsta – da učač naplaćuje učenje rukje tokom jednog tretmana svejedno izliječio se bolesnik ili ne. Ova vrsta naplaćivanja rukje je naravno dozvoljena, s tim da učač u ovom slučaju naplaćuje utrošeno vrijeme na tretmanu a ne izlječenje. A to znači da naplaćivanje treba biti usklađeno sa satnicama (ako uzmemo da jedan tretman ne bude više i duže od sahat vremena) drugih radnika, recimo majstora nekog zanata.

Moja procjena je, shodno životnom standardu ljudi u BiH i da se naplaćuje po drugoj vrsti naplaćivanja, da bi naplaćivanje jednog tretmana učenja rukje trebalo biti između 20 i 30 KM najviše, a što predstavlja najveću majstorsku satnicu. Jer terapija ne garantuje izlječenje, te ima smisla naplatiti utrošeno vrijeme i rizik rada tim poslom. Učači koji su se posvetili tom poslu, ako bi naplaćivali po 20 ili 30 KM po tretmanu, dnevno mogu zaraditi od 100 do 300 KM, što je sasvim dovoljna dnevna zarada.

Međutim, da naplaćivanje rukje koja traje najviše sahat vremena bude između 50 i 100 KM ili čak više, to je preskupo našem standardu života, nije srazmjerno utošenom trudu niti obećava ozdravljenje. Sa druge strane, bojati je se da to predstavlja zloupotrebu ljudske bolesti, belaja i muke. Ve billahi tevfik.

Mr. Zijad Ljakić – http://www.ehlus-sunne.ba