Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Hadisi o mjestu klanjanja nafile nakon farza

O promjeni mjesta klanjanja nafile nakon farza prenose se tri hadisa:

Prvi hadis: Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Imam ne treba da klanja nafilu na svom mjestu (gdje je klanjao farz)“.

Hadis bilježi Buharija u svom Sahihu mu'allekan, tj. bez lanca prenosilaca hadisa, u obliku temrida „juzkeru“ koji ukazuje na slabost, a zatim kaže Buharija: „ve lem jesihhu“, što znači: „a nije vjerodostojno“. Nema razilaženja među muhaddisima oko slabosti ovog hadisa. Kaže Ibn Hadžer (Fethul-bari 2/335) da ga je Buharija ocijenio slabim zbog slabosti u senedu i poremećnosti hadisa, sa ovim hadisom se izdvojio ravija Lejs ibn ebi Sulejm, a on je slab.

Drugi hadis: Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Zar je nekome od vas teško kada klanja da se pomjeri ili naprijed ili nazad ili desno ili lijevo“.

Bilježe ga Ebu Davud, Ibn Madže i Ahmed. Slabim su ga ocijenili Buharija, Ibn Hadžer, Ševkani, Albani, Šu'ajb Arnaut i mnogi drugi. Hadis je veoma slab zbog nepoznatog stanja (džehalea) dvojice ravija: Ibrahim ibn Ismaila i Hadždžadž ibn ‘Ubejda, kao i zbog slabosti ravije Lejsa ibn ebi Sulejma.

Treći hadis: Od Mugire ibn Š'ubeta, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Imam ne treba da klanja na svom mjestu gdje je klanjao farzove sve dok se ne pomjeri sa njega“. Kaže Ebu Davud: ‘Ata’ El-Hurasani nije doživio Mugiru ibn Š'ubeta.

Bilježe ga Ebu Davud i Ibn Madže. Hadis je slabim ocijenio Ebu Davud, Ahmed, Ibn Hadžer i Šu'ajb Arnaut zbog prekida seneda hadisa.

Prema tome, nije ništa vjerodostojno prenešeno oko promjene mjesta imama i muktedije radi klanjanja nafile nakon farza.

Predaje ashaba po ovom pitanju

Prenosi Buharija u svom Sahihu sa vjerodostojnim lancem prenosilaca (kako je ocijenio Ibn Hadžer) od Nafi'e da je Ibn Omer, radijallahu anhuma, klanjao na svom mjestu gdje je klanjao farz namaz, a tako je radio i Kasim ibn Muhammed ibn Ebi Bekr.

Dok Ibn ebi Šejbe prenosi u svom Musannefu od Alije, radijallahu anhu, da je rekao: „Od suneta je da imam ne klanja nafilu dok ne promijeni svoje mjesto“. Prenosi Ibn Kudame od imama Ahmeda da je rekao: „Nije mi ovo poznato od nekoga drugog mimo Alije“. A Ibn Hadžer je ovaj rivajet ocijenio dobrim.

Stavovi učenjaka po ovom pitanju

Oko promjene mjesta klanjanja nafile nakon farza učenjaci imaju tri mišljenja:

Prvo mišljenje: da imam i muktedija klanjaju nafilu na mjestu gdje su klanjali farz, tj. da nije od suneta da se mijenja mjesto.

Ovo je stav Ibn Omera, radijallahu anhuma, Kasima ibn Muhammeda, Ebu Davuda i drugih.

Dokaz za ovo je sljedeće:

1 – nije potvrđeno u vjerodostojnim hadisima da je sunet ili mustehab mjenjati mjesto

2 – prenešeno je od Ibn Omer, radijallahu anhuma, da je tako postupao, a opštepoznato je da je on najdosljednije slijedio postupke Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

3 – potvrđene sunete je u osnovi mustehab klanjati kod kuće, a ne u mesdžidu, što je potvrđeno riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a nije prenešeno da je on sunete klanjao u mesdžidu.

Drugo mišljenje: da je mustehab klanjaču, imamu i muktediji, da promijene mjesto klanjanja nafile nakon farza.

Ovo je stav džumhura učenjaka od hanefija, malikija, šafija i hanabila. (El-Mevsu'atu el-fikhhijje el-kuvejtijje 12/155-156)

Njihovi argumenti su:

1 – gore spomenuti hadisi

Komentar: svi hadisi su slabi i ne može se sa njima dokazivati preporučenost ovog postupka.

2 – Hadis od Muavije, radijallahu anhu, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu. U njemu je došlo da je Saib ibn Jezid, čim bi klanjao džumu, ustao i klanjao nafilu, pa mu je Muavija rekao: „Nemoj to više raditi, kada klanjaš džumu ne spajaj je sa drugim namazom (nafilom) sve dok ne progovoriš ili ne izađeš, jer nam je tako naredio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da se ne spaja namaz (farz) sa namazom (nafilom) sve dok ne progovorimo ili ne izađemo“.

Komentar: od suneta je da klanjač zikri poslije farz namaza poznati zikr i time je ispunio spomenutu zabranu spajanja farza i nafile jer je progovorio. A i ako bi promijenio mjesto da klanja nafilu zbog spomente zabrane spajanja farza i nafile u hadisu, recimo jer mu se žuri da ide svojim poslom, time se ne može dokazivati da je mustehab ili sunet promijeniti mjesto klanjanja nafile nakon farza.

3 – Kur'anskim ajetom iz sure Ez-Zulzile: „Toga Dana će ona (Zemlja) vijesti svoje kazivati“ (Ez-Zulzile, 4.). Došlo je u hadisu kod Tirmizija i Ibn Hibbana da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojasnio kakve će vijesti kazivati, pa je rekao: „Njene vijesti su da će svjedočiti za svakog roba i robinju šta su radili na njoj, govoreći: radio je to i to dana tog i tog. Ovo su njene vijesti“.

Kažu: kada klanjač promijeni mjesto klanjanja svako mjesto će mu svjedočiti na Sudnjem danu da je tu klanjao.

Komentar: Spomenuti hadis je slab, slabim su ga ocijenili albani i Šu'ajb Arnaut, jer je u njegovom senedu ravija Jahja ibn ebi Sulejman za kojeg Buharija kaže da je jako slab (munkerul-hadis). Sa druge strane, u ajetu nije došlo da će Zemlja svjedočiti za nečija dobra djela, nego prenositi vijesti šta se desilo na njoj. Pa ako kažemo da je to mustehab radi svjedočenja Zemlje, zašto ne bi bilo mustehab da ciljamo postiti ili davati sadaku na raznim mjestima kako bi ta mjesta za nas svjedočila na Sudnjem danu da smo radili te ibadete na tim mjestima? Nije mi poznato da je to neko rekao za post i sadaku. Ibret je u tome da li je to mijenjanje mjesta klanjanja nafile prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili nije? A nije. Da je to bilo propisano i preče da se čini bilo bi prenešeno u makar jednoj vjerodostojnoj predaji.

Treće mišljenje: da je imamu propisano da promijeni mjesto, a za muktediju ima širine da klanja na svom mjestu.

Prenosi hanefijski učenjak El-Kasani (Bedai'us-sanai'a 1/285) da je pokuđeno imamu da klanja bilo šta od suneta na mjestu gdje je klanjao farz zbog hadisa Ebu Hurejre, radijallahu anhu, (naveo je hadis) a to nije pokuđeno muktediji. Pokuđeno je samo imamu, da ne bi onoga ko uđe navelo da pomisli da klanja farz, a nije muktediji jer nema te opasnosti, iako je i muktediji mustehab da promijeni mjesto kako bi razbio safove klanjača i otklonio zabunu.

Hanbelijski učenjak Ibn Kudame prenosi od imama Ahmeda (El-Mugni 1/403) da imam ne treba da klanja nafilu na mjestu gdje je klanjao farz, jer je tako rekao Alija, radijallahu anhu. A nema smetnje da muktedija klanja na mjestu jer je to radio Ibn Omer, radijallahu anhu.

Odabrano (radžih) mišljenje

Odabrano mišljenje je prvi stav učenjaka, tj. da imam i muktedija klanjaju nafilu na mjestu gdje su klanjali i farz, a Allah zna najbolje.

Razlozi koji idu u prilog ovom opredjeljenju su sljedeći:

– svetri hadisa od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o promjeni mjesta klanjanja nafile nakon farza su slabi, dva od njih su jako slabi, pa tako ovi hadisi ne mogu biti dokaz u potvrđivanju ovog suneta.

– od dva ashaba se prenose suprotni stavovi, a kada se oni raziđu trebamo se vratiti na sunet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a kao što sam već spomenuo u sunetu nema ništa vjerodostojno.

A ako bi već davali prednost jednom od njih dvojice, opštepoznato je da je Ibn Omer, radijallahu anhuma, najdosljednije od svih ashaba slijedio sunet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Pa ako bi i pravili spoj između ova dva hadisa, najbliže je ono što se prenosi od imama Ahmeda.

– sa hadisom Muavije, radijallahu anhu, se ne može dokazivati da je mustehab promijeniti mjesto klanja nafile poslije farza, nego da se ne spaja nafila sa farzom na dva spomenuta načina: govorom (zikrom) ili izlaskom.

– a što se tiče promjena mjesta sedžde kako bi Zemlja svjedočila na Sudnjem danu da smo tu učinili sedždu- da je to bilo značenje i smisao ajeta, to bi nam pojasnio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a i on sam bi praktikovao taj čin.

I na kraju, klanjanje namaza, farzova i nafila, je najčešće dobro djelo koje je radio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pa zar je moguće da promjena mjesta klanjanja nafile nakon farza bude sunet ili mustehab, a da to nije prenešeno ni riječima ni djelom ni u jednom jedinom vjerodostojnom hadisu pored svakodnevnog klanjanja namaza? I da se potvrda toga prenosi samo od jednog ashaba, Alije, radijallahu anhu, za čiju predaju kaže imam Ahmed: „Nije mi ovo poznato od nekoga drugog mimo Alije, radijallahu anhu“.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Kao odgovor na ovo pitanje obradit ću, uz Allahovu pomoć, mes'elu koja govori o udaljenosti na kojoj osoba postaje obavezna da ide na džumu namaz.

Naime, islamski pravnici imaju veoma podijeljeno mišljenje oko udaljenosti na kojoj je muslimanu vadžib da prisustvuje džuma namazu. (Šerhu Sahihi Buhari od Ibn El-Bettala 2/494, Nejlul-evtar 3/268, Zehiretul-‘ukba16/65,)

Prvo mišljenje: Džuma je vadžib svakom onom ko se nakon džume može vratiti kući prije noći.

Ovo je stav Ibn Omera, Ebu Hurejre i Enesa, radijallahu anhum, Hasana El-Basrija, ‘Ata’, Nafi'e, ‘Ikrimeta, El-Hakema, Evza'ija i Ebu Sevra.

Dokazuju to hadisom od Ebu Hurejre, radijallahu anhu: „Džuma je obavezna onome ko stigne do noći svojoj porodici“. Bilježi ga Tirmizi, a slabim su ga ocijenili Ahmed, Tirmizi, Iraki, Albani i mnogi drugi. Nije ispravno dokazivanje sa ovim hadisom, kao što kaže ‘Iraki.

Drugo mišljenje: Džuma je vadžib onome ko čuje ezan.

Ovo je stav Abdullah ibn ‘Amra, radijallahu anhu, Se'id ibn El-Musejjiba, Malika, Šafije, Ahmeda i Ishaka.

Dokazuju to hadisom od Abdullah ibn ‘Amra, radijallahu anhu, kojeg bilježe Ebu Davud i Darekutni: „Džuma je obavezna onome ko čuje ezan“. Hadis je slab, u njemu su dvojica ravija čije stanje nije poznato. Slabim ga ocjenjuju Iraki, Albani (u nekim knjigama ga ocjenjuje dobrim) i drugi. Kažu da hadis podupiru riječi Uzvišenog: „O vjernici, kada se u petak na namaz pozove, kupoprodaju ostavite i pođite namaz obaviti; to vam je bolje, neka znate!“ (El-Džumua, 9.)

Treće mišljenje: Džuma je vadžib onome ko čuje ezan koji se uči jakim glasom sa zidina grada.

Ovo se prenosi od Malika.

Četvrto mišljenje: Džuma je vadžib na udaljenosti od deset milja (tj. oko 15 km).

Ovo je stav ‘Ata’.

Peto mišljenje: Džuma je vadžib na udaljenosti od šest milja (tj. oko 10 km).

Zastupa ga Zuhri.

Šesto mišljenje: Džuma je vadžib na udaljenosti od četiri milje (tj. ok 7 km).

Ovo je stav Rebi'e i Zuhrija.

Sedmo mišljenje: Džuma je vadžib na udaljenosti od tri milje (tj. oko 5 km).

Ovo je treće mišljenje Malika. Kaže Malik da je to ustvari udaljenost do koje se čuje ezan.

Osmo mišljenje: Džuma je vadžib na udaljenost jednog ferseha, tj. približno tri milje.

A ovo je stav Ahmeda i Šafije. Kaže Ibn Kudame da je ovo stav i hanefija.

Deveto mišljenje: Džuma je obavezna samo onima koji su u naseljenom mjestu. A ko je van naseljenog mjesta njemu nije obavezna iako čuje ezan. Ovo je stav učenjaka Kufe i hanefija.

Hanbelijski učenjak Ibn Redžeb u svom komentaru Buharijinog Sahiha (Fethul-bari 8/156-164) je drugačije pojasnio razilaženje učenjaka po ovom pitanju. Slično njemu je uradio i Ibn Kudame u El-Mugniju (2/266).

Rezime razilaženja po Ibn Redžebu je sljedeći:

(Prvo stanje) Onaj ko živi u naseljenom mjestu (gradu) u kojem se klanja džuma, njemu je vadžib da klanja džumu svejedno čuo ezan za džumu ili ne.

Ibn Redžeb ovo prenosi od tabi'ina ‘Ata’. Takođe, prenosi da je Enes, radijallahu anhu, živio u mjestu Ez-Zavije, koje je van Medine, a koje je bilo udaljeno dva ferseha (tj. šest milja, a što je oko 10 km) od Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, mesdžida, te bi nekada klanjao džumu, a nekada bi je izostavio.

Ako je onaj ko stanuje u naseljenom mjestu stanovnik tog mjesta, a ne musafir, njemu je vadžib da klanja džumu svejedno čuo ezan ili ne.

Ovo je stav Šafije i Ahmeda. Neki učenjaci kažu da oko ovoga nema razilaženja među učenjacima.

A ako je onaj ko stanuje u naseljenom mjestu musafir, većina učenjaka je na stavu da mu nije vadžib klanjati džumu, jer kao musafir ima olakšicu.

(Drugo stanje) Onaj ko živi izvan naseljenog mjesta (grada) u kojem se klanja džuma, da li je obavezan da klanja džumu sa muslimanima tog mjesta? To je pitanje oko kojeg se učenjaci razilaze.

Prvi stav: nije obavezan klanjati džumu sa stanovnicima naseljenog mjesta pa makar bio veoma blizu. Ovo je mišljenje Sevrija, Ebu Hanife i sljedbenika njegovog mezheba.

Drugi stav: obavezan je klanjati sa njima džumu ako živi blizu tog mjesta, a nije obavezan ako živi udaljeno. Ovo je stav većine učenjaka Ummeta.

Koja je to udaljenost na kojoj onaj koji živi van naseljenog mjesta postaje obavezan klanjati džumu sa mještanima naseljenog mjesta, oko toga se učenjaci razilaze na mnogo stavova:

1 – Onaj ko čuje ezan, obavezan je prisustvovati džumi, a ko ne čuje nije.

Ovo je stav Šafije, Ahmeda, Ishaka, Abdullah ibn ‘Amra, radijallahu anhu, Se'id ibn El-Musejjiba i ‘Amr ibn Šuajba. Zatim je Ibn Redžeb naveo dokaze sa kojima to dokazuju, a koje smo već spomenuli.

2 – Do udaljenosti jednog ferseha (tri milje, tj. oko 5 km) od mjesta gdje se klanja džuma, vadžib je prisustvovati. Ovo je stav Se'id ibn El-Musejjiba, Lejsa, Malika, Muhamed ibn Hasana i Ahmeda u drugom rivajetu.

Kaže Ibn Redžeb da neki učenjaci hanbelijskog mezheba kažu da nema razlike između ovog i prethodnog stava, jer je ferseh najdalje što se može čuti ezan. Imam Ahmed je rekao: „Džuma je obavezna onome ko čuje ezan, a ezan se čuje sa udaljenosti jednog ferseha“. Ista izreka se prenosi od imama Malika. Pa su tako prvi i drugi stav isti.

Zatim je Ibn Redžeb naveo nekoliko predaja koje idu u prilog ovom stavu, s tim da ih je ocijenio slabim.

3 – Obavezan je do udaljenosti od 4 milje. (tj. oko 7 km)

Ovo je stav Ibn El-Munkedira, Zuhrija, Ikrime i Rebi'e.

4 – Obavezan ja do udaljenosti dva ferseha ili 6 milja. (tj. oko 10 km)

Ovo se prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, Neha'ija i Ishaka.

5 – Obavezan ja do udaljenosti 4 i 5 fersha. (tj. oko 20 i 25 km)

Ovo se prenosi od Mu'aza i Muavije, radijallahu anhum.

6 – Obavezan ja do udaljenosti od 7 milja. (tj. oko 12 km)

Ovo se prenosi od ‘Ata’. A u drugom rivajetu od njega: od 10 milja do 12.

Kaže Neha'i da je obaveza do dva ferseha (6 milja ili 10 km).

Prenosi se od Ebu Bekra ibn Muhammeda ibn ‘Amra ibn Hazma da je naredio da stanovnici Kuba'a, Zul-Hulejfe i manjih sela oko Medine prisustvuju džumi u Medini.

7 – Obavezan je onaj ko, kada čuje ezan, izađe iz kuće i pristigne na džumu.

Ovo je stav Rebi'e.

8 – Obavezan je onaj ko se nakon džume može vratiti kući prije noći.

Ovo je stav Ibn Omera, Ebu Hurejre i Enesa, radijallahu anhum, Hasana El-Basrija, ‘Ata’, Nafi'e, ‘Ikrimeta, El-Hakema, Evza'ija, Ebu Sevra, Ebu Hajseme, Sulejmana ibn Davuda, Ahmeda i El-Džuzanija.

Zatim je Ibn Redžeb naveo hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, koji smo već spomenuli, i pojasnio njegovu slabost. (ovo je rezime govora Ibn Redžeba po ovom pitanju)

Odabrano (radžih) mišljenje

Po ovom pitanju nije ništa vjerodostojno prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ashabi su se po ovom pitanju jako razišli. Stav skupine učenjaka da je onome ko živi u naseljenom mjestu (gradu ili selu) u kojem se klanja džuma vadžib da klanja džumu svejedno čuo ezan za džumu ili ne, je jako prihvatljiv da nemamo u savremeno doba veoma velikih gradova čiji prečnik dostiže 40,50 ili 60 km.

Od svih spomenutih mišljenja najbliži ispravnom je stav onih koji smatraju da je obavezan prisustvovati džumi onaj ko čuje ezan, tj. do udaljenosti jednog ferseha (oko 5 km), ako uzmemo da je to udaljenost do koje se čuje ezan kako se prenosi od Ahmeda i Malika.

Ovaj stav se može dakazivati sa opštim značenjem kur'anskog ajeta i hadisa kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu.

Kaže Uzvišeni: „O vjernici, kada se u petak na namaz pozove, kupoprodaju ostavite i pođite namaz obaviti; to vam je bolje, neka znate!“ (El-Džumua, 9.)

Bilježi Muslim od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je neki slijepac pitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da mu da olakšicu da klanja u kući (a ne u mesdžidu) jer nema nikoga da ga dovede u mesdžid. Pa ga je oslobodio. Međutim, čim je krenuo od njega, pozvao ga je i pitao da li on čuje ezan? Nakon potvrdnog odgovora slijepca, rekao mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Onda se odazovi (pozivu na namaz)“. Iako hadis govori o obavezi klanjanja farzova u džematu, još je preče da se on odnosi na džumu, kao što kaže učenjak Iraki.

Prema tome, onaj ko je udaljen (sa kućom ili radnim mjestom kada je džuma) od najbližeg mesdžida u kojem se klanja džuma više od 10, 15 ili 20 km, njemu nije vadžib da klanja džumu. Njemu i sličnima je obaveza, ako su u mogućnosti, da organizuju klanjanje džume u mjestu gdje se nalaze, u protivnom ostaje mu da klanjaju podne namaz.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Sehvi sedždu je vadžib uraditi zbog tri stvari: kada se u zaboravu nešto doda u namazu, ili oduzme, ili se sumnja koliko se klanjalo.

Pod dodavanjem se misli na dodavanje nekih radnji koje su od namaza, poput: rukua, sedžde, kijama i slično. A pod oduzimanjem se misli isto tako na radnje koje su od namaza a čine rukn ili vadžib namaza, poput: rukua, sedžde, cijelog rekata ili prvog sjedenja.

Pa tako ako pri klanjanju zaboravi jednu sedždu, na primjer, i sjeti se toga dok je još u namazu, obavezan je dodati još jedan rekat na mjesto tog u kojem je zaboravio sedždu, a zatim da učini sehvi sedždu.

A ako se nakon namaza sjeti da je zaboravio sedždu onda treba klanjati još jedan rekat i učiniti sehvi sedždu.

A ako sumnja koliko je rekata klanjao ili na koji rekat je prispio za imamom uzima uvijek manji broj i na njega doda ostali dio namaza, a zatim učini sehvi sedždu.

Ako sumnja da je izostavio neki rukn namaz, poput sedžde, uzima kao da je nije ni obavio, te obnovi taj rekat i učini sehvi sedždu.

Ispravno je da se ne čini sehvi sedžda zbog dodavanja ili oduzimanja u zaboravu riječi u namazu, poput učenja, dova i slično, jer ono što je prenešeno u hadisima odnosi se samo na radnje.

Po pitanju toga kada se sehvi sedžda čini prije selama a kada poslije, veliko je razilaženje među učenjacima, jer je teško na osnovu onog što je prenešeno u hadisima načiniti neko jednoobrazno pravilo.

Zato je nabliže da se po ovom pitanju radi onako kako je došlo u hadisima. Pa je tako propisano činiti sehvi sedždu prije selama u dvije situacije: prva – kada ima sumnju koliko je klanjao i druga – kada zaboravi prvi tešehhud.

Dok se sehvi sedžda čini poslije selama u dva slučaja: prvi – kada preda selam a izostavio je jedan, dva ili tri rekata, i drugi – kada doda jedan rekat više.

Dokaz za sve ovo je sam postupak Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u takvim situacijama što je prenešeno u vjerodostojnim predajama. U svim drugim slučajevima klanjač ima izbora da učini sehvi sedždu prije ili poslije selama, jer nema dokaza koji ga obavezuju na jedno od tog dvoga. A ako klanjač zaboravi učiniti sehvi sedždu treba je uraditi kad god se sjeti pa makar prošlo mnogo vremena, a namaz mu je ispravan.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

O gripi

Gripa je zarazna bolest primarno disajnog sistema uzrokovana virusom koji se prenosi kapljicama u zraku nastalim kihanjem ili kašljanjem zaražene osobe. Većina se ljudi oporavlja u roku od sedmicu dana, dok kod starijih osoba i onih s astmom, srčanim i plućnim bolestima mogu se javiti komplikacije u obliku bronhitisa ili upale pluća.

Zbog visoke zaraznosti i širenja gripe često se pojavljuje u epidemijama. Svake godine više milijona ljudi oboli od gripe, a smrtnost je manja od jedan posto.

Postoje tri tipa virusa gripe:

– Tip A je najopasniji, napada mnoge sisavce i ptice, uzrokuje većinu bolesti u čovjeka te je najizgledniji da stvori epidemiju.

– Tip B napada ljude i ptice te može isto uzrokovati epidemije.

– Tip C utječe samo na ljude i ne uzrokuje epidemije.

Opravdanja za ostavljanje namaza u džematu

Prenosi Ibn Abbas, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko čuje ezan pa se ne odazove – nema namaza osim ako ima opravdanje (uzur)“.

Bilježe ga Ibn Madže, Hakim, Ibn Hibban, Bejheki i Darekutni. Vjerodostojnim su ga ocijenili Hakim, Ibn Hibban, Zehebi, Nevevi, Albani i Šu'ajb Arnaut. Skupina muhaddisa, poput Darekutnija, kaže da je hadis mevkuf, tj. da su to riječi ashaba Ibn Abbasa, radijallahu anhuma.

U slabom rivajetu istog hadisa kod Ebu Davuda na upit šta je uzur (opravdanje), Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Strah ili bolest“.

Sa ovim hadisom fakihi dokazuju opšte pravilo da je dozvoljeno izostaviti klanjanje farz namaza u džematu ako za to postoji šerijatski prihvatljivo opravdanje.

Od opravdanja za ostavljanje namaza u džematu na osnovu vjerodostojnih dokaza ili valjanog kijasa (analogije) islamski pravnici navode sljedeća stanja:

– bolest zbog koje se ne može otići u džemat ili sa kojom će se naštetiti drugim džematlijama,

– strah od oboljenja,

– prisustvo jela, a proučen je ikamet,

– trpljenje velike ili male nužde,

– strah,

– jedenje crvenog ili bijelog luka,

– oduživanje imama u namazu,

– putovanje,

– san,

– zaborav.

Propis ostavljanja namaza u džematu zbog gripe

Islamski pravnici su pojasnili kakva je to bolest zbog koje je opravdano izostaviti klanjanje u džematu:

1 – bolest zbog koje bolesnik ne može otići u džemat, ili bi se bolest povećala ili bi time uzrokovano sporije izlječenje ako bi otišao.

2 – bolest sa kojom će naštetiti drugim džematlijama, poput zaraznih bolesti, ili im činiti ezijet ako prisustvuje namazu.

Kaže Ibn Kudame (El-Mugni 1/451): „Bolesnik ima opravdanje u ostavljanju namaza u džematu i džume po stavu velike većine učenjaka. Kaže Ibn El-Munzir: Nije mi poznato da ima razilaženja među učenjacima oko dozvole bolesniku da izostavi klanjanje u džematu“. Zatim je Ibn Kudame naveo gore spomenuti hadis od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, sa dodatkom kod Ebu Davuda. Takođe, naveo je slučaj zabilježen u hadisima Buharije i Muslima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izostavljao klanjanje i predvođenje namaza kada je bio u smrtnoj bolesti i govorio je: „Naredite Ebu Bekru neka predvodi namaz“.

Kaže Nevevi (El-Medžmu’ 4/205): „Kažu učenjaci našeg (šafijskog) mezheba da je od opravdanja ostavljanja klanjanja u džematu da klanjač bude bolestan tako da hodanje teško pada, pa i ako je u mogućnosti, ali mu to šteti i čini teškoću, jer kaže Uzvišeni Allah „I On vam u vjeri nije ništa teško propisao“. A ako je bolest lagana zbog koje hodanje ne predstavlja poteškoću, poput zubobolje, lakše glavobolje i lagane gripe, to nije opravdanje. Učenjaci su postavili pravilo dozvole ostavljanja džemata zbog bolesti: da bolest stvara teškoću, poput teškoće hodanja kada pada kiša“.

A ako je bolesnik bolestan zaraznom i prijelaznom bolešću, to je valjano šerijatsko opravdanje za ostavljanje namaza u džematu kako ne bi nanosio štetu klanjačima i činio im time ezijet. Pa čak kada bi mu se i zabranilo da dolazi u mesdžid dok ne ozdravi bilo bi ispravno, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da se bolesne deve spajaju sa zdravim. Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Nikako ne dovodite bolesne (deve) kod zdravih“.

Prema tome, lagana gripa ili ona koja je u svom početku ili završetku nije šerijatsko opravdanje za ostavljanje namaza u džematu. Dok je teža gripa opravdanje za ostavljanje namaza u džematu, jer je zarazna i jer bolesiku stvara teškoću pri hodanju. Dovoljno je to što je zarazna da bude razlog ostavljanja klanjanja u džematu.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Prenose od 14 ashaba u vjerodostojnim hadisima da je dizanje ruku na tri mjesta u namazu mimo početnog tekbira potvrđeni sunnet. Ti hadisi nisu derogirani, to je neosnovana i dokazom nepotvrđena tvrdnja. Sa druge strane, hadisi od Ibn Mes'uda i Bera’ ibn ‘Aziba, radijallahu anhuma, u kojima je došlo da se ruke ne dižu osim na početnom tekbiru nisu vjerodostojni da bi se po njima radilo a kamoli da bi oni derogirali hadise koji potvrđuju dizanje ruku.

A tvrdnja da su Ahmed, Ebu Davud, Nesai i Tirmizi na stavu da je hadis Ibn Omera, radijalahu anhu, ili nekog drugog ashaba (o dizanju ruku mimo početnog tekbira) derogiran i da se po njemu ne postupa je čista i notorna laž.

Detaljan odgovor na potpuno slično pitanje pročitaj na ovom linku: DIZANJE RUKU U NAMAZU (MIMO POČETNOG TEKBIRA) DEROGIRANO!

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Vidi manje