Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
VALJANOST NAMAZA NAKON ISTEKA MESHA
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Bilježi Muslim u svom Sahihu od Alije, radijallahu anhu, da je rekao: „Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je odredio u potiranju po mestvama tri dana i tri noći za musafiviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Bilježi Muslim u svom Sahihu od Alije, radijallahu anhu, da je rekao: „Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je odredio u potiranju po mestvama tri dana i tri noći za musafira, a dan i noć za onog ko nije musafir“.
Ovaj hadis ukazuje da je vremenski period potiranja po mestvama i čarapama tri dana i tri noći za musafira, a dan i noć za onog ko nije musafir. Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka od ashaba, tabi'ina i onih koji su došli poslije njih.
Iz ovoga proizilazi da onaj ko učini potiranje po čarapama nekon što prođe dan i noć (24 sata) od prvog potiranja da mu je uzimanje mesha neispravno (batil). A to dalje znači da su mu i abdest i namazi koje klanja u tom stanju ništavni i nevažeći. To jest, on treba naklanjati namaze koje je klanjao u tom stanju.
Ako je to uradio iz zaborava, to ne mijenja propis obaveze naklanjavanja namaza. Jer zbog zaborava osoba nema grijeha, ali time ne spada obaveza da naklanja namaze.
U hadisu kojeg prenosi Ibn Abbas, radijallahu anhuma, je došlo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Zaista je Allah oprostio mom Ummetu ono što se uradi greškom, iz zaborava i u prisili“. Bilježi ga Ibn Madže, Ahmed, Hakim, Bejheki i Darekutni. Vjerodostojnim i prihvatljivim su ga ocijenili Hakim, Ibn Hibban, Ibn Hazm, Zehebi, Nevevi i Ibn Hadžer, Ahmed Šakir, Albani i Šuajb Arnaut.
Ovaj hadis ukazuje da ono što se uradi greškom, iz zaborava ili u prisili da u tome nema grijeha. Ali time osoba nije oslobođena od nadoknade štete koja se učini ili vršenja ibadeta koji se izostave u takvom stanju.
Prema tome, ti si dužan naklanjati ta dva namaza, sabah i podne, jer si ih klanjao bez valjanog abdesta, s tim da u tome nemaš grijeha.
Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba
KAKO SE ŠTITI OD ŠEJTANSKIH VESVESA U NAMAZU
Alejkumusselam. Zaista je šejtan uporan u svom nastojanju da ometa mu'mina prilikom njegovog izvršavanja bilo kojeg ibadeta a posebno namaza. Pa ako ne može da mu upropasti čitav ibadet onda u najmanju ruku da mu smeta kako bi mu umanjio njegovu nagradu. U vjerodostojnom sunnetu je pojašnjeno kako dviše
Alejkumusselam.
Zaista je šejtan uporan u svom nastojanju da ometa mu'mina prilikom njegovog izvršavanja bilo kojeg ibadeta a posebno namaza. Pa ako ne može da mu upropasti čitav ibadet onda u najmanju ruku da mu smeta kako bi mu umanjio njegovu nagradu.
U vjerodostojnom sunnetu je pojašnjeno kako da se klanjač ponaša prilikom klanjanja kada mu šejtan čini vesvesu, odnosno ometa ga, zbunjuje, skreće mu pažnju, i navodi ga na razmišljanje o svemu drugom mimo namaza. U tom slučaju sunet je klanjaču da kada osjeti šejtanovo prisustvo, tj. da ga zavodi, zbunjuje i napada, da prouči Euzu, odnosno da kaže EUZUBILLAHI MINEŠ-ŠEJTANIR-RADŽIM, a zatim da pljucne (da ispusti vazduh iz usta uz malo pljuvačke) na lijevu stranu tri puta.
Dokaz za navedeno je hadis mutefekun alejhi, tj. kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada se uči ezan šejtan bježi ispuštajući vjetar, a kada završi ezan ponovo se vrati. A kada se uči ikamet on ode i čim se završi vrati se kako bi se ispriječio između čovjeka i njegove duše. Pa mu kaže: ‘Sjeti se toga i toga, sjeti se toga i toga’ od onoga čega se prije ne sjeća tako da čovjek ne zna koliko je klanjao”.
Zatim u drugom hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je objasnio šta je lijek za ovakve vesvese. Bilježi Muslim u svom Sahihu da se Osman ibn Ebi El-‘As, radijallahu anhu, požalio Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da mu šejtan čini vesvese u namazu zbunjujući ga pa mu je rekao: “To je šejtan koji se zove Hinzib, kada ga osjetiš prouči EUZU (traži od Allaha utičište od njega) i pljucni tri puta na lijevu stranu”, kaže Osman: “Tako sam uradio, pa ga je Allah otjerao od mene”.
Prema tome, sasvim je normalno da šejtan odvraća od skrušenosti i prisutnosti u namazu, u tom slučaju treba postupi onako kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poučio Osman ibn Ebi El-‘As, radijallahu anhu.
Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba
KLANJANJE MAJKE I SINA U DŽEMATU
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Muškarci su obavezni, po ispravnom stavu učenjaka, da klanjaju pet vakata farz namaza u mesdžidu (džamiji) u džematu. A ako u blizini kuće nema džamije (mesdžida) iz koje se čujeviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Muškarci su obavezni, po ispravnom stavu učenjaka, da klanjaju pet vakata farz namaza u mesdžidu (džamiji) u džematu. A ako u blizini kuće nema džamije (mesdžida) iz koje se čuje ezan proučen prirodnim glasom, tada nije obaveza klanjati farz namaze u džamiji.
U slučaju da u blizini kuće nema džamije ili ima ali se u njoj ne klanjaju svi farz namazi, onda je mustehab ukućanima, mužu i supruzi, majki i sinu i slično, da klanjaju farz namaze u džematu da bi imalu nagradu klanjanja u džematu. Jer je namaz u džematu 25 puta (u rivajetu 27 puta) vrijednije od namaza van džemata.
Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Namaz u džematu je vrijedniji od pojedinačno obavljenog namaza za 25 deredža“. U rivajetu: „27 deredža“.
Za klanjanje u džematu su potrebne najmanje dvije osobe.
Kaže Ibn Kudame u svojoj knjizi „El-Mugni“ (3/408): „Džemat se uspostavlja sa dvije osobe pa naviše, ne znamo da oko toga ima razilaženja“.
Dokaz za ovo je hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Malika ibn El-Huvejrisa, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je njemu i njegovom drugu Poslanik, sallallahi alejhi ve sellem, rekao: „Kada nastupi namaz, neka jedan od vas dvojice prouči ezan i neka vas predvodi onaj koji je najstariji“.
Takođe, u vjerodostojnim hadisima je prenešeno da je Poslanik, sallallahi alejhi ve sellem, klanjao u džematu jednom sa Huzejfom, drugi put sa Ibn Mesudom, i treći put sa Ibn Abbasom, radijallahu anhum.
Prema tome, mustehab je sinu i majci da klanjaju u džematu, ako sin nema u blizini kuće džamiju u kojoj se klanjaju namazi.
Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba
IMA LI JACIJA SUNETE PRIJE FARZA?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Nafila koja je vezana za farz jacije namaza su dva rekata potvrđenog suneta koje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stalno klanjao poslije jacije osim na putovanju. U hadiviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Nafila koja je vezana za farz jacije namaza su dva rekata potvrđenog suneta koje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stalno klanjao poslije jacije osim na putovanju.
U hadisu mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) kaže Ibn Omer, radijallahu anhu: „Zapamtio sam od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, (da je klanjao) deset rekata: dva rekata prije podne, dva rekata poslije podne, dva rekata poslije akšama u kući, dva rekata poslije jacije u kući i dva rekata prije sabaha“ (Tekst hadisa je iz Sahiha Buharije).
A što se tiče nafile prije jacije namaza, nije potvrđena određena nafila, pa tako u tome ima širine.
Skupina učenjaka smatra da je mustehab klanjati dva rekata između ezana i ikameta svih pet farz namaza, pa tako i između ezana i ikameta jacije namaza. Dokazuju to hadisom mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Abdullah ibn Mugaffela, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Između svaka dva ezana (ezana i ikameta) je namaz“, ponovio je to tri puta i nakon trećeg dodao: „Onome ko hoće“. S tim da su suneti, bili potvrđeni ili nepotvrđeni, prije sabaha, podne, ikindije i akšama došli potvrđeni u vjerodostojnim hadisima za razliku od jacije.
Prema tome, jacija nema ni potvrđenih ni nepotvrđenih suneta prije farza, osim dva rekata nafile između ezana i ikameta. Pa tako ko se zadesi u mesdžidu nakon ezana jacije, mustehab mu je da ustane i klanja dva rekata nafile, a onome ko uđe u mesdžid nakon ezana dovoljno je da klanja dva rekata tehijetul-mesdžida. Jacija namaz nema četiri rekata suneta prije farza.
Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba
KO JE NAJPREČI DA PREDVODI NAMAZ (TJ. DA BUDE IMAM)?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: HADISI KOJI GOVORE O TEMI PITANJA Došlo je u vjerodostojnom Sunnetu u nekoliko hadisa pojašnjenje ko ima najveće pravo da bude imam, da predvodi džemat. Od tih hadisa su sljedeviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
HADISI KOJI GOVORE O TEMI PITANJA
Došlo je u vjerodostojnom Sunnetu u nekoliko hadisa pojašnjenje ko ima najveće pravo da bude imam, da predvodi džemat.
Od tih hadisa su sljedeći:
Prvi – Hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Mes'uda, radijallahu anhu, da je rekao: „Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘(Neka) Ljude predvodi onaj od njih koji je najbolji u kiraetu Allahove Knjige, pa ako budu isti u kira'etu, onda onaj koji najbolje poznaje sunnet. Ako u sunnetu budu isti, onda onaj koji je prije učinio hidžru. Ako budu u hidžri isti, onda onaj koji je prije primio islam'– a u drugom rivajetu: stariji – ‘i neka ne predvodi čovjek drugog čovjeka u njegovom namjesništvu i neka ne sjedi u njegovoj kući na njegovom povlaštenom mjestu osim sa dozvolom.'“
Drugi – Hadis kojeg bilježi Buharija od Amra b. Seleme, radijallahu anhu, da je rekao: Rekao je moj otac: „Doista sam vam došao od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je rekao: ‘Kada nastupi namaz neka jedan od vas prouči ezan, a neka vas predvodi onaj koji zna najviše Kur'ana.’ Pa su pogledali, pa ne nađoše nikoga da zna više Kur'ana od mene, pa me odrediše da predvodim, a ja sam tad imao šest ili sedam godina.“ Prenose Buharija, Ebu Davud i Nesai.
Treći – Hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Malika ibn El-Huvejrisa, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je njemu i njegovom drugu Poslanik, sallallahi alejhi ve sellem, rekao: „Kada nastupi namaz, neka jedan od vas dvojice prouči ezan i neka vas predvodi onaj koji je najstariji“.
RAZILAŽENJE OKO TOGA KO JE NAJPREČI DA BUDE IMAM
Prvi hadis od Ebu Mes'uda, radijallahu anhu, je osnovni šerijatski tekst na osnovu kojeg se određuje ko je najpreči (ko ima najveće pravo) da bude imam, tj. da predvodi džemat. Međutim, učenjaci su se razišli oko razumijevanja najbitnijeg dijela ovog hadisa: „(Neka) Ljude predvodi od njih onaj koji je najbolji u kiraetu (na arapskom: akre'uhum) Allahove Knjige“. Ovaj dio hadisa govori o tome ko je najpreči da predvodi džemat klanjača. Skupina učenjaka tumači te riječi po vanjskom značenju, tj. da se misli na najboljeg kariu (koji najbolje uči ili po drugom tumačenju koji najviše pamti Kur'ana). Druga skupina smatra da se u hadisu pod riječju „akre'uhum“ (najbolji u kiraetu) misli na najučenijeg.
Stavovi učenjaka i njihovi argumenti po ovom pitanju se mogu rezimirati u sljedećem:
Prvo mišljenje – da je najpreče da predvodi džemat onaj ko je najučeni u propisima fikha. Ovo je stav hanefijskog, malikijskog i šafijskog mezheba. (Fethul-kadir 1/301, Bedai'us-sanai'i 1/157, Dževahirul-iklil 1/83, Nihajetul-muhtadž 2/175)
Njihovi argumenti su:
Prvo – Hadis mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Naredite Ebu Bekru neka klanja ljudima (tj. neka ih predvodi u namazu)“. Kažu: Ebu Bekr, radijallahu anhu, nije bio najbolji karia Kur'ana niti je najviše pamtio Kur'ana. U kiraetu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upućivao na druge ashabe Ubej ibn K'abam Ibn Mes'uda i druge.
Drugo – Potreba za poznavanjem fikha namaza je veća i bitnija od kiraeta i hifza Kur'ana. Njihov odgovor na hadis Ebu Mes'uda, radijallahu anhu, je da je kod ashaba najbolji u kiraetu nužno bio i najučeniji u fikhu za razliku od muslimana poslije njih. (Bidajetul-mudžtehid, str. 119)
Drugo mišljenje – da je najbolji u kiraetu preči od učenijeg da predvodi namaz. Ovo je stav hanbelijskog mezheba. (Keššaful-kinna'a 1/473)
Zatim su se zagovorači ovog stava međusobno razišli šta se misli pod najboljim kariom. Skupina kaže da je to onaj ko najviše pamti od Kur'ana, dokazujući to sa gore spomenutim hadisom od Amr ibn Seleme, radijallahu anhu: „Kada nastupi namaz neka jedan od vas prouči ezan, a neka vas predvodi onaj koji zna najviše Kur'ana“. Pa su pogledali, pa ne nađoše nikoga da zna više Kur'ana od mene, pa me odrediše da predvodim, a ja sam tad imao šest ili sedam godina.
Druga skupina učenjaka smatra da se pod najboljim u kiraetu misli na onog ko najbolje (ispravnije) uči Kur'an.
Najjači argument sa kojim se dokazuje drugo mišljenje je:
Hadis Ebu Mes'uda, radijallahu anhu: „(Neka) Ljude predvodi onaj od njih koji je najbolji u kiraetu Allahove Knjige, pa ako budu isti u kira'etu, onda onaj koji najbolje poznaje sunnet. …“. Kažu u hadisu je došlo da ako su isti u kiraetu da predvodi onaj ko je učeniji u sunnetu, što znači da je učenost na drugom mjestu.
I jedna i druga skupina učenjaka dokazuje svoje mišljenje i sa drugim argumentima.
Složni su učenjaci i prvog i drugog mišljenja da najbolji u karaetu (koji najbolje uči ili naviše pamti) ako nema znanja o propisima namaza (ruknovima, šartovima, vadžibima, onome što kvari namaz, propisima sehvi-sedžde i slično) da je učeniji preči od njega da predvodi namaz.
Ispravno je, a Allah zna najbolje, da prednost treba dati najučenijem, jer je primjer Ebu Bekra, radijallahu anhu, primjena hadisa. A ako bi se dala i najboljem u kiraetu (hifzu ili ispravnosti učenja) i to je jako mišljenje shodno tekstovima hadisa.
REDOSLJED NAJPREČIH OSOBA ZA IMAMET (PREDVOĐENJE DŽEMATA)
Zatim, shodno tekstovima spomenutih hadisa redoslijed onih koji su najpreči da budu imami je sljedeći:
Prvo – najučeniji, ili po drugom mišljenju najbolji u kiraetu (koji ima veći hifz).
Drugo – ako su u učenosti (ili kiraetu) jednaki, onda najučeniji u poznavanju Sunneta.
Treće – ako su jednaki u prethodnom, onda onaj ko je prije učinio hidžru (iz kjafirske zemlje u muslimansku).
Četvrto – ako su jednaki u hidžri, onda onaj ko je prije primio islam.
Peto – ako su u vremenu primanja islama isti, onda najstariji, kao što je došlo u hadisu Malika ibn El-Huvejrisa, radijallahu anhu: „Neka vas predvodi onaj koji je najstariji“.
IZUZECI GORE SPOMENUTOM
Izuzeci ovom redosljedu su sljedeća stanja, a što je takođe došlo u gore spomenutim hadisima:
Prvo – postavljeni imam (u džamiji ili mjestu gdje se klanja u džematu). Imam kojeg određena vjerska institucija postavi za imama mesdžida je najpreči da bude imam, pa makar za njim klanjali učeniji i oni koji su bolji u kiraetu. Dokaz za ovo je ono što je došlo na kraju hadisa Ebu Mes'uda, radijallahu anhu: „I neka ne predvodi čovjek drugog čovjeka u njegovom namjesništvu“.
Drugo – vlasnik kuće. Ako je vlasnik kuće osoba čije je predvođenje namaza šerijatski ispravno, onda je on najpreči da u svojoj kući predvodi džemat, pa makar za nim klanjali učeniji i bolji u kiraetu, osim ako on dozvoli da nekood njih predvodi džemat. Dokaz za ovo je hadis od Ebu Mes'uda, radijallahu anhu, u rivajetu kod Ebu Davuda: „I neka ne predvode čovjeka u njegovoj kući niti njegovom namjesništvu“. Hadis je vjerodostojnim ocijenio šejh Albani.
Treće – namjesnik. Misli se na namjesnika koji je vladar i imam muslimana ili na njegovog zamjenika kojeg je on postavio. Oni su najpreči da predvode namaz na osnovu hadisa Ebu Mes'uda, radijallahu anhu.
IMAMET FASIKA (VELIKOG GRIJEŠNIKA)
Nema razilaženja među učenjacima da fasike, tj. ljude koji koji čine velike grijehe ili novotare, nije dozvoljeno postavljati za imame (one koji predvode namaz), osim ako nema niko drugi bolji od njih. Međutim, ako oni budu postavljeni za imama ili predvode u nekim prilikama namaz, većina učenjaka je na stavu da je namaz koji se klanja za njima ispravan. Dovoljan dokaz ovome je postupak ashaba koji su klanjali za namjesnicima koji su bili veliki griješnici i zulumčari, poput Muhtara Es-Sekafija, Ubejdullaha ibn Zijada i Hadždžadž ibn Jusufa.
Kaže poznati savremeni učenjak Ibn Usejmin, rahmetullahi alejhi: „Dakle, odabrano mišljenje je valjanost namaza koji se klanja za fasikom (velikim griješnikom). Čovjek ako klanja iza osobe koja brije bradu, puši, konzumira kamatu, čini zinaluk ili krade, njegov namaz je ispravan“. (Eš-Šeru el-mumtu'a 4/308)
Ve billahi tevik.
Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba
ČIME SE DOSTIŽE NAGRADA KLANJANJA U DŽEMATU?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Oko pitanja najmanjeg dijela namaza koji se mora dostići da bi muktedija (onaj koji klanja za imamom) dostigao nagradu klanjanja u džematu učenjaci imaju dva općepoznata stava: Pviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Oko pitanja najmanjeg dijela namaza koji se mora dostići da bi muktedija (onaj koji klanja za imamom) dostigao nagradu klanjanja u džematu učenjaci imaju dva općepoznata stava:
Prvi stav – da se nagrada džemata dostiže sa bilo kojim dijelom namaza, pa makar prispijevanjem na zadnje sjedenje (zadnji tešehhud) prije predavanja selama. To jest, ko donese tekbiretul-ihram (početni tekbir) prije predavanja selama, dostigao je nagradu klanjanja u džematu.
Ovo je zvanični stav hanefijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba. Takođe, na ovome su Ibn Junus i Ibn Rušd od malikija. (Hašijetu Ibn Abidin 1/483, Mugnil-muhtadž 1/231, Keššaful-kinna'a 1/460)
Oni svoj stav argumetiraju hadisom mutefekun alejhi od Ebu Hurejere, radijallahu anhu: „Kada čujete ikamet, idite na namaz smireno i dostojanstveno i ne žurite. Ono što dostignete klanjajte, a ono što vam prođe nadopunite“.
Dokaz je u dijelu hadisa „Ono što dostignete klanjajte“, što znači bilo koji dio namaza da se dostigne treba klanjati za imamom.
Takođe, kažu:
– onaj ko dostigne dio rekata kao da je dostigao čitav rekat,
– ko dostigne zadnji dio namaza dostigao je namaz,
– ako time ne bi dostigao nagradu džemata bilo bi mu zabranjeno da se priključuje džematu,
– ako ne bi dostigao nagradu džemata sa bilo kojim dijelom namaza, klanjanje u džematu bi bio višak od kojeg nema koristi, jer nagrada njegovog namaza nije kao nagrada onoga ko ga klanja od početka.
Drugi stav – da se nagrada džemata ne postiže osim sa dostizanjem jednog čitavog rekata. To jest, ko stigne imama na ruku zadnjeg rekata, ima nagradu klanjanja u džematu, a sa manjim od toga nema.
Ovo je stav malikijskog mezheba i mišljenje nekih učenjaka unutar šafijskog mezheba. (Hašijetud-dusuki 1/320, Nihajetul-muhtadž 2/140)
Argumentiraju svoj stav hadisom mutefekun alejhi: „Ko dostigne rekat nekog namaza, dostigao je namaz“, a u rivajetu kod Muslima: „Ko dostigne rekat nekog namaza sa imamom, dostigao je namaz“. A u rivajetu kod Ibn Huzejme na kraju ima dodatak: „Prije nego što imam ispravi kičmu“.
Takođe, argumentiraju time što čitav namaz predstavlja jedan rekat koji se ponavlja dva, tri ili četiri puta.
Međutim, argumentiranju sa spomenutim hadisom se može prigovoriti da hadis govori o dostizanju namaskog vremena džume i drugih farz namaza, a ne dostizanja nagrade klanjanja u džematu.
Odabranije mišljenje je stav džumhura (većine) učenjaka, tj. da ko pristigne u namaz prije predavanja selama da je dostigao nagradu klanjanja u džematu, zbog snage argumenta sa kojima dokazuju svoj stav, a Allah zna najbolje.
Ve billahi tefik.
Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba
NAMAZ ZA IMAMOM KOJI SMATRA DA IMAMO BOŽANSKOG U SEBI
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Oni koji zastupaju, šire i ubijeđeni su u tvrdnju „da u ljudima ima božanskog“ oslanjaju se na riječi Uzvišenog: „I kad mu dam lik i u njega udahnem od Mog ruha (Moje duše), viviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Oni koji zastupaju, šire i ubijeđeni su u tvrdnju „da u ljudima ima božanskog“ oslanjaju se na riječi Uzvišenog: „I kad mu dam lik i u njega udahnem od Mog ruha (Moje duše), vi mu se poklonite!“ (El-Hidžr 29, Sad 72), kao i na ajet: „Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i Riječ Njegova koju je Merjemi dostavio, i ruh (duša) od Njega“ (En-Nisa 171). Prema njihovom shvatanju u ovim ajetima je dokaz da je u čovjeku dio od Allaha, tj. dio božanskog.
Nema sumnje da je ovakav način tumačenja ajeta batil (ništavno), jer riječ „ruh“ koja se spominje u ajetu nije Allahovo svojstvo i njeno spajanje i vezivanje za Allahovo ime je vezivanje stvorenja za svoga Stvoritelja. Ruh ili duše koje je Uzvišeni udahnuo u Adema i Isu, alejhimesselam, su duše od duša koje je Uzvišeni Allah stvorio, a ne dio Allahovog bića.
U ajetu „od Mog ruha (Moje duše)“ spajanje riječi ruh (duša) sa zamjenicom mog (ruha) ili moje (duše) koja se odnosi na Allaha je poput izraza bejtullah (Allahova kuća) i nakatullah (Alahova deva), u njima se iskazuje veličina i počast te stvari ili tog stvorenja, a ne da su one dio Allahovog bića ili slično tome. Ispravno značenje ovog ajeta je: i kad mu dam lik i u njega udahnem dušu od (Mojih) duša koje sam stvorio, vi mu se poklonite!
A dio ajeta u suri En-Nisa „i ruh (duša) od Njega“ riječ „od Njega“ ne znači da je ta duša dio Njega (Allaha) nego znači: i duša od Njegovih duša koje je stvorio.
Kaže Ibn Kesir u tefsiru ovog ajeta (Tefsir Ibn Kesir 1/784): „Riječi Uzvišenog u ajetu i hadisu „i ruh (duša) od Njega“ su poput riječi: „I daje vam da se koristite onim što je na nebesima i onim što je na Zemlji, sve je od Njega“, (El-Džasije 13), tj. od Njegovih stvorenja i od Njega.“
Bitno je ovdje napomenuti da se riječi koje se dodaju uz Allahovo ime dijele na dvije vrste:
Prva vrsta – dodavanje uz Allahovo ime onoga što je odvojeno od Allahovog bića, što opstoji samo po sebi, poput dodavanje duša Adema i Ise, alehjimesselam, imenu Allaha „ruhun minhu“ (duša od Njega), kao i riječi „bejti“ (Moja kuća) i „nakatullahi“ (Allahova deva). Cilj i smisao dodavanja ovih stvari i stvorenja Allahovom imenu je da se ukaže na njihov značaj i veličinu kod Allaha.
Druga vrsta – dodavanje uz Allahovo ime onoga što je sastavni dio Njegovog bića ili što je od Njegovih svojstava, tj. nije odvojeno od Allahovog bića, poput lica (vedžhullah), ruke (jedullah) i slično.
Neki ljudi ne prave razliku između ove dvije vrste, pa misle da je svaki termin (stvar ili stvorenje) koji se piše uz Allahovo ime (kao genitivna veza) dio Njegovog bića. Ili suprotno tome, misle da se svaki termin tako piše da bi se ukazalo na njegovu veličinu i značaj. O ovome su detaljnije govorili i pisali Kurtubi, Ibn Tejmije i Ibnnul-Kajjim.
Prema tome, tvrdnja i uvjerenje da ljudi imaju božanskog u sebi je lažna, pogrešna i predstavlja čisti dalalet. Ona ima slično značenje onih koji potvrđuju El-hulul (da je Allah u nekom stvorenju) i El-Ittihad (da sve što postoji da je to Allahovo biće), jer vanjsko značenje ove tvrdnje je da se dio Allahovog bića utjelovilo u insanu, a Allah je uzvišen od takvih nakaradnih ubjeđenja. Ovakvo uvjerenje je kufr (nevjerstvo), nije dozvoljeno vjerovati u njega niti ga izgovarati.
Neophodno je ovdje naglasiti da spuštanje pojedinačnog kufra na konkretne osobe koje su ubjeđene i izgovaraju ove riječi nije ispravno, jer je njihovo shvatanje ovog pitanja zasnovano na pogrešnom tumačenju kur'anskih ajeta. Spuštanje pojedinačnog tekfira se može izvršiti nakon uspostavljanja dokaza (ikametul-hudždžeti), ispunjavanja šartova i otklanjanja prepreka pojedinačnog tekfira, a što je proces koji ne može i ne smije činiti osim učena osoba u ovoj oblasti.
A što se tiče klanjanja namaza za imamima koji ispoljavaju ovo uvjerenje, mustehab je izbjegavati klanjanje za njima jer su oni novotari u akidi. A ako bi se klanjalo za njima, ako u blizini nema druge džamije ili zbog nepoznavanja stanja tih imama, namaz je ispravan i ne treba ga ponavljati, jer se oni tretiraju kao muslimani.
Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba
KLANJANJE NAFILE ČITANJEM IZ MUSHAFA
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Oko klanjanja teravih namaza i drugih nafila čitanjem iz Mushafa učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. (Muhtesaru kijamil-lejl ve kijamu remedan Muhammed ibn Nasr El-Mervezi, sviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Oko klanjanja teravih namaza i drugih nafila čitanjem iz Mushafa učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. (Muhtesaru kijamil-lejl ve kijamu remedan Muhammed ibn Nasr El-Mervezi, str. 233-234)
Prvo mišljenje: dozvola.
Ovo je stav koji se prenosi od Aiše, radijallahu anha, Ibn Šihaba Ez-Zuhrija, Se'id ibn El-Museeiba, Katade, Muhammeda ibn Sirina, ‘Ata’, Jahje ibn Se'id El-Ensarija, imam Malik, imam Ahmed i Ishak.
Prenosi Ibn ebi Mulejke da je Aišu, radijallahu anha, predvodio njen rob Zekvan (čitajući) iz Mushafa.
Bilježe ga Buharija (mu'allekan-bez seneda) u svom Sahihu, Bejheki i Šafija u svom Musnedu. A u rivajetu kod Ibn ebi Šejbe u Musannefu je došlo da je Aiša, radijjalahu anha, tog roba oslobodila. Ovu predaju su vjerodostojnom ocijenili Nevevi i Albani.
Upitan je Ibn Šihab od čovjeku koji predvodi ljude za Ramazan gledajući u Mushaf. Kaže: „Neprestano su to radili od početka islama. Najbolji od nas su čitali iz Mushafa“. (Muhtesaru kijamil-lejl El-Mervezi, str. 233)
Njihov argument je: da je čitanje Kur'ana sastavna radnja unutar namaza, a gledanje u Mushaf je poput gledanja u bilo šta drugo dok se klanja. Tako da nema smetnje u tome.
Drugo mišljenje: pokuđenost.
Ovo je stav Hasana El-Basrija, Ibrahima Neha'ija, Mudžahida, Š'abija, Sufjana Sevrija, Ebu Jusufa i Muhammeda Eš-Šejbanija. (Muhtesaru kijamil-lejl El-Mervezi, str. 234)
Njihov argument je da tako rade Židovi, a muslimanima je pokuđeno da ih oponašaju u tome.
Treće mišljenje: da mu je namaz pokvaren.
Ovaj je stav Ebu Hanife. (Muhtesaru kijamil-lejl El-Mervezi, str. 234)
Neki učenjaci koji podržavaju ovaj stav dokazuju ga time da čitanje Mushafa u namazu liči čitanju knjiga iz matematike ili drugih knjiga, pa iako ne izgovara to mu kvari namaz.
Odgovarajući na ovaj argumnet kaže Muhammed ibn Nasr El-Mervezi da čitanje Kur'ana ne sliči čitanju knjiga iz matematike i slično, jer je čitanje Kur'ana radnja koja se čini unutar namaza, za razliku od čitanja knjiga matematike što nema veze sa namazom.
Odabrani stav je prvo mišljenje, jer se ovo prenosi od Aiše, radijalahu anha, žene Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A nije prenešeno od nekog drugog ashaba da je osudio ovu praksu. Takođe, imam Zuhri kaže da je ovo bila stalna praksa od početka islama.
Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba
KLANJANJE NAMAZA ZA DŽAHILOM
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Postoje ljudi koji su džahili (neznalice). Džahil (neznalica) je onaj ko nema znanja o nečemu ili ima poimanje nečega drugačije od onoga kako je u stvarnosti. Učenjaci Usulul-fviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Postoje ljudi koji su džahili (neznalice). Džahil (neznalica) je onaj ko nema znanja o nečemu ili ima poimanje nečega drugačije od onoga kako je u stvarnosti.
Učenjaci Usulul-fikha dijele džahile na dvije vrste: besit i murekkeb.
Džahil besit ili jednostavni neznalica je onaj koji ne zna i zna da ne zna.
Džahil murekkeb ili dvostruki neznalica je onaj koji ne zna, a tvrdi ili misli da zna. Njegov džehl je sastavljen od dva džehla: nema znanja i ne zna da ne zna.
Osoba spomenuta u pitanju je džahil murekkeb, jer u gore navedenim pitanjima on ne samo da nema znanja, nego je ubjeđen da zna, a to znanje je pogrešno.
Nije mi poznato da ima razilaženje među učenjacima oko dozvoljenosti i ispravnosti namaza za takvim imamom. Naravno, mustehab je da se za imame postavljaju najučenije osobe. Međutim, to često nije u rukama džematlija.
Prema tome, nema smetnje da se klanja za osobom koja ima stavove koji ukazuju na njen džehl. Namaz za njom je ispravan. A Allah zna najbolje.
Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba
PROPIS OSOBE KOJA SMATRA DA SU KRŠĆANI I ŽIDOVI VJERNICI (I KLANJANJA ZA NJOM)
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Od karekteristika savremenog doba je veliki nedostatak ispravnog šerijatskog znanja, raširenost džehla i slijeđenje strasti. Pa tako susrećemo muslimane koji se raspravljaju okviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Od karekteristika savremenog doba je veliki nedostatak ispravnog šerijatskog znanja, raširenost džehla i slijeđenje strasti. Pa tako susrećemo muslimane koji se raspravljaju oko temeljnih stvari vjere, negiraju opštepoznate akidetske osnove, suprotstavljaju se idžma'u učenjaka i onome našto jasno i nedvosmisleno ukazuju tekstovi Kur'ana i vjerodostojnog sunneta.
Od toga je i negiranje da su židovi i kršćani kjafiri (nevjernici), te nazivanje istih samo imenom “Ehlu kitabije” (sljedbenici knjige), tvrdeći da je nesmatranje Sljedbenika knjige kjafirima od tolerancije i pravednosti islama. Ima i onih koji smatraju da je to vid bogobojaznosti, jer “niko nema pravo da druge ljude izvodi iz vjere i proglašava nevjernicima”.
Još je čudnije da ovakva uvjerenja možemo čuti i od onih koji sebe ubrajaju u ulemu i učene. A čudnije i od ovoga je da se nesmatranje židova i kršćana nevjernicima pravda time što oni vjeruju u Boga, vjerovjesnike i Sudnji dan. Inna lillahi ve inna ilejhi radži'un.
Kufr (nevjerstvo) židova i kršćana
Da su Ehlu kitabije (sljedbenici knjige – Židovi i kršćani) kjafiri (nevjernici) je opštepoznata akidetska činjenica na koju ukazuju Kur'an, sunnet i idžma’ učenjaka.
Detaljnije pojašnjenje:
Prvo: Svim ljudima i džinima je stroga obaveza da vjeruju u poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao i da slijede šerijat sa kojim je došao. Nakon njegovog poslanstva, sallallahu alejhi ve sellem, nikome od ljudi i džina neće biti primljena bilo koja druga vjera mimo islama, niti će biti spašen na ahiretu.
Do koga god dođe poziv (dava) islama sa kojim je došao Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, pa ne prihvati islam i ne slijedi Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, on je kjafir koji će vječno boraviti u džehennemskoj vatri.
Oko ovog akidetskog osnova nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta.
Dokaz za navedeno su riječi Uzvišenog: „A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu nastradati“. (Ali Imran, 85.)
Kaže mufessir el-Alusi (Ruhul-me'ani 3/347): „Uzvišeni je pojasnio da onaj ko traži nakon poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, neki drugi šerijat- to mu neće biti primljeno“.
Takođe, dokaz su i riječi Uzvišenog: „Allahu je prava vjera jedino – islam.“ (Ali Imran, 19.)
Kaže Ibn Kesir (Tefsir Ibn Kesir 1/531): „Njegove riječi ‘Allahu je prava vjera jedino – islam’ su obavijest od Uzvišenog Allaha da ni od koga neće primiti vjeru osim islama, a ona je slijeđenje poslanika sa onim sa čime ih je Allah poslao u svakom vremenu, sve dok nije završeno slanje poslanika sa Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, koji je zatvorio sve puteve prema Allahu osim da se ide preko njega. Pa ko sretne Allaha nakon poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, sa nekom drugom vjerom mimo Muhammedovog šerijata, to mu neće biti primljeno, kao što kaže Uzvišeni: „A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu nastradati“. (Ali Imran, 85.) A u ovom ajetu ‘Allahu je prava vjera jedino – islam’ obavještava nas da je kod
Njega jedina vjera koja će biti primljena islam“.
Bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša, neće niko iz ovog ummeta (tj. svih ljudi na Zemlji) čuti za mene, bio židov ili kršćanin, a zatim umre i ne povjeruje u ono sa čime sam poslan, a da neće biti stanovnik Vatre“.
Kaže Nevevi: „U hadisu je dokaz da su sa poslanstvom našeg Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, derogirane sve druge vjere. A njegove riječi „neće niko iz ovog ummeta čuti za mene“, to jest: od onih koji su živi u mom vremenu i poslije mene do Sudnjeg dana, svima njima je vadžib da mu budu pokorni. A spomenuo je židove i kršćane skrećući pažnju na one mimo njih, jer židovi i kršćani imaju knjigu, pa ako se ovaj propis odnosi na njih, a dobili su nebesku objavu, onda je preče da se isti propis odnosi na one mimo njih“.
Od Džabira, radijallahu anhu, se prenosi da je Omer ibn el-Hattab, radijallahu anhu, našao knjigu od Ehlu kitabija (u rivajetu: primjerak Tevrata), pročitao ju je Vjerovjesniku, sallallahi alejhi ve sellem, pa se on naljutio. Onda je rekao: „… Tako mi Onog u čijoj je ruci moja duša, da je Musa, alejhisselam, živ ne bi imao izbora osim da me slijedi“. Bilježi ga Ahmed, Ibn Kesir ga ocjenjuje vjerodostojnim, a Ibn Hadžer i Albani dobrim.
Hadis ukazuje na to da niko ko doživi vjerovjesništvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nema izbora osim da povjeruje u njega i slijedi šerijat sa kojim je došao, pa makar bio vjerovjesnik ili poslanik od Allaha. Takođe, hadis ukazuje da je islam derogirao sve šerijate prije njega.
Isa’, alejhisselam, kada bude spušten pred Sudnji dan, on će vladati i suditi po Kur'anu i sunnetu Allahovog Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao što je potvrđeno u vjerodostojnim hadisima.
Kaže Ibn Hazm u „Meratibul-idžma“ (str.267): „Idžma’ (konsenzus) učenjaka je na tome da je Muhammed ibn Abdullah el-Kureši el-Hašimi, koji je poslan u Mekki, a učinio hidžru u Medinu, Allahov poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svim džinima i ljudima do Sudnjeg dana. Da nema vjere priznate kod Allaha na Zemlji osim vjere islama, da je vjera islam derogirala sve vjere prije nje i da nju neće derogirati nijedna druga vjera. Da onaj do koga dođe vjera islam, pa je ne prihvati, on je kjafir koji će vječno u Vatri boraviti“.
Drugo: Ehlu kitabije (sljedbenici knjige) su učinile kufr (nevjerstvo) prije poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, zbog skretanja sa puta vjere vjerovjesnika, iskrivljavanja nebeskih objava i slijeđenjem strasti ljudi. Zatim se njihov kufr (nevjerstvo) nakon poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, može svesti u dvije glavne stvari:
Prvo – jer su izmijenili vjeru svojih vjerovjesnika, iskrivili njihove svete knjige i uveli u nju pagansku mnogobožačku akidu tvrdeći da je to vjera od Allaha.
Drugo – nisu povjerovali u vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nego su ga proglasili lažljivcem, kao i neke vjerovjesnike prije njega.
Znači, niti su ostali na vjeri vjerovjesnika koji su im slati niti su povjerovali u vjerovjesništvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, o čijem dolasku su bili obaviješteni u svojim svetim knjigama. Pa je tako njihov kufr (nevjerstvo) postao jasan sa svih strana.
Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije (El-Džebabu es-sahihu 1/109): „Vjera kršćana je batil, to je novotarska vjera. Uveli su novotarije poslije Ise, alejhisselam, i time izmijenili vjeru Isa'a, alejhisselam. Pa su otišli u dalalet svi koji su odstupili od šerijata Isa'a, alejhisselam, prihvatajući novu izmišljenu novotarsku vjeru. Zatim, nakon što je Allah poslao Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nisu povjerovali u njega, pa se tako njihov kufr i dalalet zasniva na ove dvije stvari: izmjena vjere prvog poslanika (Isa'a, alejhisselam) i smatranje lažnim drugog poslanika. Kao što se kufr židova sastoji u izmjeni propisa Tevrata prije poslanstva Isa'a, alejhisselam, a zatim smatranje lažnim poslanstvo Isa'a, alejhisselam“.
Treće – Njihovo nazivanje Ehlu kitabijama (sljedbenicima knjige) ne negira činjenicu da su kjafiri, odnosno to nije u koliziji sa time da su oni na kufru, širku i dalaletu. Tim nazivom je njima data prednost nad drugim mnogobošcima kjafirima u nekim propisima, poput dozvole ženjenja muslimanu sa kitabijkom i jedenja mesa Ehlu kitabija.
Njihovo nazivanje Ehlu kitabijama, tu prednost nad drugim kjafirima su dobili jer oni vjeruju u svoje knjige u kojima ima nešto istine iako su iskrivljene i promijenjene. Oni su time bliži muslimanima od drugih. A ovo govori o pravednom ophođenju islama prema njima.
Na njihov kufr i širk ukazuju mnogi kur'anski ajeti:
„O sljedbenici Knjige, zašto u Allahove dokaze ne vjerujete, a da su istina, dobro znate? O sljedbenici Knjige, zašto istinu neistinom zamračujete i svjesno istinu krijete?“ (Ali Imran, 70.-71.)
„Reci: “O sljedbenici Knjige, zašto u Allahove dokaze ne vjerujete kada je Allah svjedok svega što radite?” Reci: “O sljedbenici Knjige, zašto onoga koji vjeruje od Allahove vjere odvraćate, nastojeći da je krivom prikažete, a znate da je istina?“ (Ali Imran, 98.-99.)
„Nisu se nevjernici od sljedbenika Knjige i mnogobožaca odvojili, sve dok im nije došao dokaz jasni“ (El-Bejjine, 1.)
I mnogi drugi ajeti koji jasno ukazuju da ih Uzvišeni Allah naziva kjafirima.
Četvrto – Ehlu kitabije u suštini nisu vjernici u Allaha i oni Njega ne znaju istinskom spoznajom. Ono na čemu su oni od ništavnih uvjerenja o svom božanstvu izvodi ih iz kruga vjernika kao i ostale mnogobošce kjafire.
Dokaz tome su riječi Uzvišenog: „Borite se protiv onih kojima je data Knjiga, a koji ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Allah i Njegov Poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru – sve dok ne daju glavarinu poslušno i smjerno.“ (Et-Tevba, 29)
U ovom ajetu Uzvišeni Allah kaže da oni ne vjeruju niti u Allaha niti onaj svijet i da ne ispovijedaju istinsku vjeru. Pa ima li boljeg opisa njihovog kufra?
Takođe, u hadisu mutefekun alejhi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, je došlo da kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao Mu'az ibn Džebela, radijallahu anhu, u Jemen, rekao mu je: „Doći ćeš ljudima koji su Ehlu kitabije, pa kada im dođeš, pozovi ih da posvjedoče da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov Poslanik, pa ako ti se pokore u tome …“. A u drugom rivajetu: „Ti ćeš doći narodu Ehlu kitabija, neka bude prvo u šta ćeš ih pozivati da samo Allahu ispoljavaju ibadet. Pa kada spoznaju Allaha, onda ih obavijesti da im je propisao pet namaza u svakom danu i noći …“.
Kaže Kadi ‘Ijad (Šerhu Sahihi Muslim, 1/90): „Ovo ukazuje da oni ne znaju Uzvišenog Allaha …“.
Peto – Ehlu kitabije nisu muvehhudi (monoteisti), odnosno nisu na tevhidu, nego su uronuli u širk u raznim oblicima.
Na to ukazuju mnogi ajeti:
„Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina, a naređeno im je da se samo jednom Bogu klanjaju – nema boga osim Njega“. (Et.-Tevba, 31.)
„Nevjernici su oni koji govore: “Bog je – Mesih, sin Merjemin!” (El-Maide, 17.)
„Nevjernici su oni koji govore: “Allah je jedan od trojice!” A samo je jedan Bog!“ (El-Maide, 73.)
Šesto– Ehlu kitabije vrijeđaju Allaha, pripisuju mu dijete, razne mahane i nedostatke, a sve to je najveći i najogavniji vid kufra.
Dokaz za to su riječi Uzvišenog:
„Jevreji govore: “Allahova ruka je stisnuta!” Stisnute bile ruke njihove i prokleti bili zbog toga što govore! Ne, obje ruke Njegove su otvorene, On udjeljuje koliko hoće!“ (El-Maide, 64.)
„Allah je čuo riječi onih koji su rekli: “Allah je siromašan, a mi smo bogati!” (Ali Imran, 181.)
Jevreji govore: “Uzejr je – Allahov sin”, a kršćani kažu: “Mesih je – Allahov sin.” (Et-Tevba, 30.)
„Oni govore: “Allah je sebi uzeo dijete!”(Junus, 68.)
„Oni govore: “Milostivi je uzeo dijete!” Vi, doista, nešto odvratno govorite! Gotovo da se nebesa raspadnu, a Zemlja provali i planine zdrobe što Milostivom pripisuju dijete. Nezamislivo je da Milostivi ima dijete.“ (Merjem, 88.-92.)
Sedmo – Idžma’ (konsenzus) učenjaka je na tome da onaj ko sumnja u kufr (nevjerstvo) židova i kršćana ili smatra da je njihova vjera ispravna ili smatra da oni imaju izbora da ne slijede Muhammeda, sallallahu alejhive sellem, je kjafir velikim kufrom koji izvodi iz vjere islama.
Učenjak Kadi ‘Ijad u knjizi „Eš-Šifa'“ (2/280) je spomenuo mišljenje El-Džahiza (književnika) i Sumame koji tvrde da Allah neće imati dokaza (na Sudnjem danu) protiv običnih masa, žena, zaglupljenih ljudi, od onih koji slijede židove i kršćane, jer oni nemaju mogućnost da dokazima dođu do istine (tj. da će oni biti spašeni na ahiretu). A zatim je rekao: „Onaj ko ovo, sve što je rečeno, kaže on je kjafir po idžma'u učenjaka. Idžma’ učenjaka je na tome da je kjafir onaj ko ne smatra kjafirima nekoga od kršćana i židova i bilo koga ko se raziđe sa vjerom muslimana, ili zastane u smatranju njih kjafirima ili ima sumnju u njihov kufr. Kaže Kadi Ebu Bekr (malikijski učenjak Ibn el-Arebi): “Jer šerijatski tekstovi i idžma’ su složni na kufru ko u tome zastane (neće da ih smatra kjafirima, jer mu nije jasno), on time utjerava u laž šerijatske tekstove ili sumnja u njih, a utjerivanje u laž ili sumnjanje u njih ne dolazi osim od kjafira“.
Zatim dodaje na drugom mjestu „Eš-Šifa'“ (2/286): „Zbog toga mi (muslimani) smatramo kjafirom svakog onoga ko ne smatra kjafirima sve vjere mimo islama ili ko zastane u tom ili ima sumnju ili smatra da je njihov akidetski pravac ispravan. Čak i ako nakon toga ispolji islam, njegovu akidu i smatra pogrešnom svaku akidu mimo islama, on je kjafir sa onim što je ispoljio suprotno tome“.
Kaže hanbelijski učenjak El-Hidžavi (Keššaful-kinna'a, 6/170): „Ko ne smatra kjafirima sve vjere mimo islama poput kršćana ili ima sumnju u njihov kufr ili njihovu vjeru smatra ispravnom, on je kjafir“.
Kaže savremeni saudijski šejh Abdullah Ebabetin (El-Intisaru lihizbil-muvehhidin, str. 43): „Idžma’ učenjaka je na tome da je kjafir onaj ko ne smatra židove i kršćane kjafirima ili sumnja u njihov kufr. Na ovome je idžma’ učenjaka islama od početka islama do danas oslanjajući se na tekstove Objave“.
Upitana je Stalna komisija za fetve u Saudiji (Fetava el-ledžneti ed-daime, 2/18) o propisu onoga ko ne smatra kjafirima židove i kršćane i kaže za njih samo da su Ehlu kitabije. Pa je odgovorila sljedeće: „Ko to kaže on je kjafir, jer time utjerava u laž Kur'an i Sunnet koji jasno kažu da su oni kjafiri“. Zatim su naveli ajete koji ukazuju na kufr Ehlu kitabija. Komisija je bila u sastavu: predsjednika: Abdulaziza bin Baza, zamjenika: (egipatskog učenjaka) Abdurrezzaka ‘Afifija i člana: Abdullaha ibn Gudejana.
Kaže savremeni saudijski šejh Abdulaziz er-Radžihi (Šerhu Nevakidil-islam, preuzeto sa snimka predavanja): „Ko ne tekfiri kjafira on je kjafir poput njega. Ko ne tekfiri (ne smatra nevjernikom) židove, medžusije, pagane, munafike, komuniste, on je kjafir. Takođe, ko sumnja u njihov kufr, pa kaže: ja ne znam, židovi bi mogli biti na istini ili da kaže: čovjek može biti vjernik po vjeri židova ili kršćana ili muslimana, jer sve su to nebeske vjere, kao što neki ljudi pozivaju u zbližavanje među nebeskim vjerama, onaj ko ima ovakvo ubjeđenje on je kjafir. On mora biti ubjeđen da su židovi kjafiri, takođe pagani, medžusije i sve vrste kjafira, …“.
Kaže šejh Bin Baz (Fetava Nurun aled-derb: http://www.binbaz.org.sa/mat/18159): „Židovi i kršćani su kjafiri po tekstu Kur'ana i Sunneta. Vadžib je svakom punoljetnom muslimanu da ima ubjeđenje da su oni kjafiri i da su na dalaletu. Onaj ko ih ne smatra kjafirima ili ko sumnja u njihov kufr on je poput njih, jer on time utjerava u laž Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem“.
Kaže šejh Ibn ‘Usejmin (Es-Sahvetu el-islamijje, 196): „Ko negira kufr židova i kršćana, koji nisu povjerovali u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nego ga proglasili lažljivcem, on utjerava u laž Allaha, a utjeravanje u laž Allaha je kufr. Ko sumnja u njihov kufr, nema sumnje da je kjafir“.
Kaže Bekr Ebu Zejd (Mu'adžemu el-menahi el-lafzijje, str. 92): „Vadžib je svakom muslimanu da bude ubijeđen u kufr svakog onoga ko nije primio islam od židova, kršćana i drugih, da ih naziva kjafirima (nevjernicima), da smatra da su od stanovnika Vatre. … Ko ne tekfiri (ne smatra nevjernikom) židove i kršćane on je kjafir, shodno šerijatskom pravilu: ko ne tekfiri kjafira on je kjafir“.
Prema tome, židovi i kršćani su kjafiri mušrici, oni „ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Allah i Njegov Poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru“ (Et-Tevbe. 29), njima nema spasa osim sa vjerovanjem u poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, niti će im biti išta primljeno osim sa prihvatanjem islama. Onaj ko sumnja u njihov kufr ili smatra ispravnom njihovu vjeru ili kaže da oni imaju izbora u neslijeđenju Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, on time čini djelo kufra sa kojim izlazi iz islama osim ako ima neko prihvatljivo šerijatsko opravdanje da se na njega ne spusti pojedinačni propis tekfira, poput džehla i slično.
Šubhe (nejasnoće) oko kufra Ehlu kitabija
U nastavku slijede najbitnije šubhe (nejasnoće) sa kojima se pravda pogrešno poimanje ovog pitanja, te odgovor na njih.
Prva šubha: dokazivanje sa 62.ajetom iz sure El-Bekara da će židovi i kršćani biti spašeni na ahiretu.
Kaže Uzvišeni: „One koji su vjerovali, pa i one koji su bili jevreji, kršćani i sabejci – one koji su u Allaha i u onaj svijet vjerovali i dobra djela činili – doista čeka nagrada od Gospodara njihova; ničega se oni neće bojati i ni za čim neće tugovati!“ (El-Bekare, 62.)
Odgovor: ovaj ajet je govor o onima (prvo mišljenje) koji su umrli na ispravnoj, neiskrivljenoj vjeri svojih vjerovjesnika prije poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Ili (drugo mišljenje) o onima koji su doživjeli poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i povjerovali u njega. Oko ova dva tumačenja nema razilaženja.
Druga šubha: dokazivanje sa riječima Uzvišenog: „A otkud da oni traže od tebe da im sudiš kad imaju Tevrat, u kome su Allahovi propisi?“ (El-Maide, 43.) Kažu: ajet ukazuje na to da Allah nije zadužio židove da slijede Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer imaju Tevrat.
Odgovor: Kaže šejh mufessira Ibn Džeriri Taberi u tefsiru ovog ajeta (Džami'ul-bejan 4/587): „Kako da prihvatite, o židovi, presudu vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kad negirate njegovo poslanstvo i utjerujete ga u laž, jer vi ne primjenjujete moj propis za koji priznajete da vam je obaveza slijediti ga, koji vam je dostavio Musa, alejhisselam, od Allaha? Kaže: ako vi ostavljate moj propis sa kojim vam je došao Musa, alejhisselam, čije poslanstvo prihvatate, onda je preče da ne prihvatite moj propis o kojem vas obavještava Vjerovjesnik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, jer negirate njegovo poslanstvo“.
A kao odgovor je dovoljan nastavak istog ajeta: „Oni ni poslije presude tvoje ne bi bili zadovoljni jer nisu nikakvi vjernici“.
Treća šubha: dokazivanje sa ajetom: „Ti ćeš, sigurno, naći da su vjernicima najljući neprijatelji jevreji i mnogobošci; i svakako ćeš naći da su vjernicima najbliži prijatelji oni koji govore: “Mi smo kršćani”“ (El-Maide, 82.). Kažu: ako su kršćani najbliži prijatelji vjernicima muslimanima, to znači da ne mogu biti kjafiri koji neće biti spašeni na ahiretu.
Odgovor: Stati na ovom dijelu ajeta je kao stati kod riječi Uzvišenog: „Teško klanjačima“ (El-Ma'un, 4.).
U nastavku ajeta sa kojim dokazuju Uzvišeni kaže: „Zato što među njima ima svećenika i monaha i što se oni ne ohole. Kada slušaju ono što se objavljuje Poslaniku, vidiš kako im liju suze iz očiju jer znaju da je to Istina, pa govore: “Gospodaru naš, mi vjerujemo, pa upiši i nas među one koji su posvjedočili“. (El-Maide, 82.-84.) Prema tome, ajet govori o kršćanima koji su povjerovali u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a ne o onima koji ustraju na svom kufru.
Četvrta šubha: onaj ko kaže da židovi nisu na Pravom putu, u tome je sličan kršćanima, a onaj ko kaže kršćani nisu na Pravom putu, sličan je židovima, a Allah je zanegirao postupak obje skupine. Misli se ovdje na riječi Uzvišenog: „Jevreji govore: “Kršćani nisu na Pravome putu!”, a kršćani vele: “Jevreji nisu na Pravome putu!” – a oni čitaju Knjigu. Tako, slično kao oni, govore i oni koji ne znaju. Allah će im na Sudnjem danu presuditi o onome u čemu se oni ne slažu“. (El-Brekare, 113.)
Odgovor: Ajet kori obje skupine u spomenutom, iako obje nisu na Pravom putu. Jer Uzvišeni kaže u drugom ajetu: „Reci: “O sljedbenici Knjige, vi niste nikakve vjere ako se ne budete pridržavali Tevrata i Indžila, i onoga što vam objavljuje Gospodar vaš.”“ (El-Maide, 68.). A da su se pridržavali povjerovali bi u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, jer u drugom ajetu Uzvišeni kaže: „Onima koji će slijediti Poslanika, Vjerovjesnika, koji neće znati čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih,…“ (El-E'araf, 157.).
Peta šubha: kako da smatramo kjafirima one koji samo poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nisu prihvatili, a vjeruju u svoje vjerovjesnike.
Odgovor: Dovoljan je odgovor takvima u riječima Uzvišenog: „Oni koji u Allaha i poslanike Njegove ne vjeruju i žele da između Allaha i poslanika Njegovih u vjerovanju naprave razliku, i govore: “U neke vjerujemo, a u neke ne vjerujemo”, i žele da između toga nekakav stav zauzmu – oni su zbilja pravi nevjernici; a Mi smo nevjernicima pripremili sramnu patnju“. (En-Nisa’, 150.-151.) Znači, za one koji u jedne vjerovjesnike vjeruju, a u druge ne vjeruju Uzvišeni kaže da su zbilja pravi nevjernici.
Konkretan odgovor na pitanje
Što se tiče klanjanja za osobom koja smatra da su krišćani vjernici i da tri su vjere ispravne, namaz za takvom osobom nije dozvoljen, a ako se klanja batil je i treba ga ponoviti. Jer ko ima takvo uvjerenje on je kajfir, a namaz za kjafirom nije dozvoljen i ako se klanja batil je.
Konkretno za vašu situaciju, prvo tom mujezinu dostavite ovaj tekst (ili neki drugi sličan) o propisu onoga ko ne smatra židove i kršćane kajfirima. Zatim, ako nakon što pročita ne učini tevbu i dalje ustraje na svom uvjerenju, tražite da on više ne predvodi namaz, a ako bude predvodio nije vam dozvoljeno klanjati za njim. A ako klanjate nakon ovog saznanja namaz vam je batil. One namaze koje ste prije klanjali za tom osobom niste dužni naklanjati po ispravnom stavu učenjaka. A Allah zna najbolje.
Ve billahi tevfik.
Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Vidi manjePreuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba