Alejkumusselam.

Učenje tekbira u danima dva bajrama (ramazanskog i kurbanskog) i prvih deset dana Zul-hidždžeta je mustehab po džumhuru (većini) učenjaka kako prenosi Ibn Rušd u knjizi “Bidajetul-mudžtehid”.

Argumenti propisanosti učenja tekbira

Osnovni dokaz o propisanosti učenja tekbira u prvih deset dana Zul-hidždžeta su riječi Uzvišenog: “I da bi u određenim danima Allahovo ime spominjali” (El-Hadž, 28). Većina mufesira je na stavu da se pod riječima “određeni dani” misli na prvih deset dana Zul-hidždžeta. Bilježi Buharija u svom Sahihu da je Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhuma, rekao: “Riječi Uzvišenog: “I da bi u određenim danima Allahovo ime spominjali”, se odnose na prvih deset dana Zul-hidždžeta, a riječi Uzvišenog “Spominjite Allaha u određenim danima” (El-Bekara 203) se odnose na dane Tešrika (tri dana poslije kurbanskog bajrama). Ova dva ajeta sa rivajetom od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, su jasni i nedvosmisleni dokazi propisanosti učenja tekbira u prvih deset dana Zul-hidždžeta i danima kurbanskog bajrama.

Takođe, da je propisano učenje tekbira u danima kurban bajrama ukazuje ono što bilježi Buharija u svom Sahihu od Omera, radijallahu anhu, da je učio tekbire u svom šatoru na Mini (u toku obreda hadždža) pa bi ga čuli oni koji su u mesdžidu pa bi i oni učili tekbir, a oni koji su na pijaci bi učili tekbire tako da bi Mina odzvanjala od tekbira.

Ibn Omer, radijallahu anhuma, bi u danima boravka na Mini učio tekbire, učio bi nakon farz namaza, u postelji gdje je spavao, u svom šatoru, na mjestu gdje je sjedio i kuda bi se kretao tokom svih tih dana. A Mejmuna, radijallahu anha, bi učila tekbire na dan bajrama, a žene bi učile tekbire iza Ubane ibn Osmana i Omera ibn Abdulaziza sa muškarcima u mesdžidu u noćima tešrika (tri dana poslije kurbanskog bajrama).

A na propisanost učenja tekbira za ramazanski bajram ukazuju riječi Uzvišenog: “Da određeni broj dana upotpunite i da veličate Allaha (učite tekbire) zato što vam je na pravi put ukazao” (El-Bekara, 185).

Ovaj dio ajeta se navodi na kraju trećeg ajeta od ajeta koji govore o propisima posta, a učenjaci sa ovim ajetom dokazuju propisanost učenja tekbira na dan ramazanskog bajrama.

Vrijeme učenja tekbira

Nakon šte se džumhur učenjaka složio oko propisanosti učenja tekbira na što ukazuju kur'anski ajeti i rivajti od ashaba, ti isti učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko početka i kraja učenja tekbira u danima dva bajrama. A razlog tog razilaženja je što po ovom pitanju nisu prenešene ni riječi ni praksa od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nego predaje od nekih ashaba.

Pa tako, oko vremena učenja tekbira ramazanskog bajrama učenjaci imaju dva mišljenja.

Džumhur učenjaka je na stavu da je propisano učenje tekbira od odlaska na musalu pa sve dok imam ne izađe i ne počne sa klanjanjem bajram namaza. Na ovom stavu su skupina od ashaba i tabi'ina a to je mezheb Malika i Ahmeda a izbarali su ga i Ishak i Ebu Sevr.

Drugi stav učenjaka je da učenje tekbira počinje od akšam namaza zadnjeg dana Ramazana sa viđenjem mlađaka pa sve dok ne izađe imam da klanja bajram.

Prvi stav je bliži ispravnom jer ga zastupa velika skupina ashaba.

Oko početka i završetka učenja tekbira za vrijeme kurbanskog bajrama Ibnul-Munzir prenosi deset mišljenja. Od tih mišljenja najpoznatija su sljedeća:

Prvi stav – da se tekbiri počinju učiti od sabah namaza dana Arefata do ikindije zadnjeg dana Tešrika (četvrtog dana bajrama). Ovo je stav imama Ahmeda, Sufjana Ebu Sevrija.

Drugi stav – da se počinju učiti od podne namaza dana bajrama do sabah namaza zadnjeg dana Tešrika (četvrtog dana bajrama). Ovo je mezheb Malika i Šafije.

Treći stav – da se tekbiri uče od podne namaza prvog dana bajrama do ikindije zadnjeg dana Tešrika (četvrtog dana bajrama). Ovaj stav prenosi Zuhri i smatra da je ovo sunet.

Kaže Ibn Hadžer da najvjerodostojnije što je preneseno od ashaba po ovom pitanju je ono što se prenosi od Alije i Ibn Mes'uda, radijallahu anhuma, tj. da se tekbiri uče od sabaha dana Arefata do kraja boravka na Mini, tj. do ikindije zadnjega dana Tešrika (četvrtog dana bajrama).

A što se tiče početka i kraja učenja tekbira u prvih deset dana Zul-hidždžeta, opće poznati stav je da počinje od viđenja mlađaka Zul-hidždžeta, tj. akšam namaza zadnjeg dana Zul-kideta, pa do Arefata ili prvog dana bajrama, shodno razilaženju.

Oblici i forme učenja tekbira

Sve što je prenešeno po ovom pitanju uglavnom se vraća na ono što se prenosi od ashaba a što je ujedno i razlog razilaženja po ovom pitanju.

Pa tako imam Malik i Šafija su na stavu da se tekbiri uče sa tri tekbira a što se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma.

To jest, oblik ovog tekbira bi glasio:

ALLAHU EKBER

ALLAHU EKBER
ALLAHU EKBER KEBIRA,

ovo je prenešeno u vjerodostojnoj predaji kod Ibn Ebi Šejbe i Bejhekija.

Od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, prenosi da se uči:

ALLAHU EKBER KEBIRA

ALLAHU EKBER KEBIRA
ALLAHU EKBER KEBIRA
VE LILLAHILHAMD.

Dok su ostali učenjaci na stavu da se tekbiri uče sa dva tekbira. Od vjerodostojnih predaja u kojima se potvrđuje ovaj oblik tekbira je da se uči:

ALLAHI EKBER

ALLAHU EKBER
LA ILLAHE ILLELLAH
VALLAHU EKBER
ALLAHU EKBER
VE LILLAHILHAMD.

Ovo je općepoznati i rašireni oblik učenja tekbira.

Postoje i mnogi drugi oblici učenja tekbira koji se prenose od ashaba kako u slabim tako i u prihvatljivim predajama.

Na prenesene forme i oblike tekbira od ashaba ljudi su uvodili raznorazne dodatke na postojeće oblike. Primjer tih dodataka su:

– VE LA NA'BUDU ILLA IJJAHU MUHLISINE LEHUDDIN,

– SADEKA V'ADEHU VE NASERE ABDEHU VE E'AZE DŽUNDEHU …

– ALLAHUME SALLI ALA SEJJIDINA MUHAMMEDIN …

Oko ovih i sličnih dodataka koji nemaju uporišta u predajama ashaba dio učenjaka smatra da je novotarija tako učiti tekbire i da treba izbjegavati te forme i oblike, dok druga skupina smatra da u ovome ima širine s obzirom da po ovom pitanju nije ništa prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ovo je zadnje bliže ispravnom, a Allah zna najbolje.

Međutim, ono što se može ubrojati u novotarije po ovom pitanju su posebna okupljanja na dan Arefata u džamijama i mesdžidima u gradovima i selima radi učenja tekbira, kaže šejh Ibn Usejmin da su ovo novotarije.

Sunet je da se tekbiri uče naglas s tim da treba izbjegavati učenje tekbira džematski u jednom glasu jer takva praksa nije prenešena od ashaba.

Podjela tekbira na tekbir mutlak i tekbir mukajjed

Neki učenjaci dijele učenje tekbira u danima Zul-hidždžeta i kurban bajrama na mutlak (uopćeni koji se uče u bilo koje vrijeme i na bilo kom mjestu) i mukajjed (koji se uče u određeno vrijeme). Tekbir mutlak se uči od nastupanja mjeseca Zul-hidždžeta pa sve do kraja zadnjeg dana Tešrika, tj. četvrtog dana bajrama. A tekbir mukajjed počinje od sabah namaza na dan Arefata pa do ikindije namaza zadnjeg dana Tešrika i uči se poslije svakog farz namaza.

Kaže Kadi Ebu J'ala: “Učenje tekbira za kurbanski bajram može biti mutlak i mukajjed, mukajjed se uče nakon pet farz namaza a mutlak se uče u svakom stanju, na trgovima, pijacama i u svakom vremenu”. Prenosi se od imama Ahmeda da se ovo odnosi na one koji nisu na hadždžu, dok oni koji su na hadždžu počinju sa učenjem tekbira nakon podne namaza prvog dana bajrama jer su hadžije prije toga zauzeti sa učenjem telbije čije učenje se prekida sa bacanjem Džemreta. Ahmed ovo prenosi i podržava od Sufjana ibn Ujejne.

Ovu podjelu tekbira, učenjaci koji je zastupaju, argumentiraju sa onim što se prenosi od skupine ashaba da su učili tekbire nakon sabah namaza na dan Arefata mada se tekbiri u osnovi uče od nastupanja dana mjeseca Zul-hidždžeta, pa kažu tekbiri koje su učili poslije sabah namaza se odnose na tekbir mukajjed a one koje su učili od početka dana Zul-hidždžeta to su tekbiri mutlak.

Ibn Redžeb u svojoj knjizi “Fethul-bari” bilježi da imam Ahmed prenosi idžmau učenjaka da je propisan tekbir mukajjed koji počinje nakon sabah namaz dana Arefata. On ovo prenosi od Omera, Alije, Ibn Mesu'da i Ibn Abbasa, radijallahu anhum, a kada mu je rečeno da ima drugi rivajet oprečan ovom od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, on je odgovorio da to nije vjerodostojno za razliku od prvog.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Odgovor na ovo pitanje se vraća na RAZLIKU IZMEĐU ONOGA KOJI UZIMA I ONOGA KOJI DAJE KAMATU, tj. iako je i jednom i drugom zabranjeno konzumiranje kredita sa kamatom, posljedice tog haram kredita nisu iste za obje osobe. O tome možete detaljnije pročitati na OVOM LINKU

A zatim, pošto ste vi podigli kredit sa kamatom, tj. vi dajete kamatu (vraćate više novca nego što ste dobili), onda vaš imetak koji imate nije haram imetak.

Ovdje mislim i na taj navac koji ste podigli kao kredit ili na druge vrste privređivanja i zarade. To jest, nema šerijatske zapreke niti smetnje da sa tim imetkom obavite hadždž, odnosno, obavezni ste ako ste u mogućnosti da ga što prije obavite bez odgađanja.

Bilo bi sporno da vi hoćete da obavite hadždž sa novcem koji ste dobili ili uzeli od kamate, tj. da ste vi nekome posudili novac (recimo 10 000 Eura) da vam vrati sa kamatom (recimo da vam vrati 15 000 Eura), pa da hoćete sa tih 5 000 koje ste dobili viška kao kamatu a sa tim novcem obavite hadždž.

U ovom slučaju učenjaci se razilaze oko valjanosti takovog hadždža jer se obavlja haram imetkom.

Nadam se da odgovor razumijete.

Ve billahi tevfik

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuh.

Odgovor na tvoje pitanje se vraća na dva pitanja: ko ima pravo i obavezu na čuvanje i brigu oko djeteta nakon razvoda i propis bavljenja sihrom. Čuvanje i briga oko djeteta (šerijatski termin za to je hadana), koje se ne može samo o sebi brinuti, tj. o njegovom stanju i odgoju onako kako je najkorisnije za njega, je šerijatsko pravo i obaveza. Ovaj vadžib je vadžib-kifaje ako ima više onih koji mogu da se brinu o njemu, a ako je samo jedan onda je fard-ajn za njega, ili ako postoji još neko ali ga dijete ne prihvata. Hadana (čuvanje i briga oko djeteta) je pravo onome ko je hoće, pa ako od nje odustane ne primorava se na nju, a ako prestane njegovo pravo onda to pravo prelazi na onoga ko je poslije njega.

A što se tiče redoslijeda prava i obaveze na čuvanje i brigu oko djeteta (hadane), ona je sljedeća:
Ako su roditelji rastavljeni zbog zbog talaka, hadana prelazi na majku oko čega nema razilaženja među učenjacima. Dokaz za ovo je vjerodostojan hadis koji bilježi Ahmed i Ebu Davud od ‘Amra ibn Šuajba, a on od svoga oca, a on od svoga djeda da je žena rekla: “O Allahov Poslaniče, mom sinu je moj stomak bio posuda, moje grudi su mu bile pojilo, a moje krilo mu je bilo zaštita, a njegov otac mi je dao talak (pustio me) i htio je da ga otme od mene. Pa joj je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ti si najpreča da se brineš o njemu sve dok se ne udaš”.
Ako majka ne može da se brine o djetetu ili se uda ili umre, pravo brige o djetetu prelazi na drugoga.

Razišli su se učenjaci u redoslijedu onih koji imaju pravo na brigu o djetetu nakon majke, uglavnom se slažu da se pravo uopćeno prije daje ženama nego muškarcima, zato što su one blaže, nježnije, osjećajnije i upućenije u brizi oko djece. Većina učenjaka je na tome da prednost u brizi nad djetetom nakon majke ima majčina majka (nana po majci)… Troškovi za brigu oko djeteta se uzimaju iz njegovog (djetetovog) imetka (koje dobije u nasljedstvo ili slično) ako ga ima, a ako nema onda troškove snosi onaj ko je dužan da ga izdržava, tj. prvenstveno otac ako je živ a razveden je sa majkom djeteta. Ono oko čega su skoro složni je da nakon braka najveće pravo na njega ima njegova majka sve dok se ne uda a zatim njena majka, tj. nena djeteta.

Poslije toga je veliko razilaženje među učenjacima. Važno je napomenuti da pravo hadane dolazi do izražaja tek kada nastane spor među onima koji imaju pravo na hadanu, a ako se dogovore biva onako kako se dogovore.

A što se tiče vremena do kada traje hadana, učenjaci četiri mezheba imaju podijeljeno mišljenje. Njihovi stavovi se mogu rezimirati u sljedećem: kada dijete napuni sedam godina ako je muško da mu se izbor između roditelja da izabere roditelja koji mu je draži i kod koga hoće da bude, a oko ženskog djeteta postoji razilaženje među učenjacima. Po Ebi Hanifi majka ima naveće pravo na kćerku sve dok se ne uda ili dok ne postane punoljetna dobijanjem hajza, po Šafiji kćerki se daje pravo izbora kao i muškarcu, po Maliku majka ima najbeće pravo na kčerku sve dok se ne uda a po Ahmedu otac je najpreći da čuva kčerku sve dok se ne uda.

Odabrano mišljenje po ovom pitanju je veoma teško odrediti jer nemamo šerijatski tekst koji presuđuje po ovom pitanju, zato je najbolje rješenje ono što odredi kadija ili učen čovjek ponaosob za svaki slučaj. Ovo je uopćeno što se može na ovom mjestu reći po pitanju hadane.
A drugo pitanje koje je veoma bitno je da se hadana (čuvanje i briga oko djeteta) ne povjerava onome ko je griješnik. A ovo nas vraća na drugi bitan momenat spomenut u pitanju, a to je konstatacija da je bivši muž sihrbaz, tj. da se bavi sihrom. Ako je to tačno i pouzdano, onda treba znati propis oko čovjeka koji se bavi sihrom.

Naime, bavljenje sihrom islam na poseban način tretira. To jest, sve vrste sihra su zabranjene po Šerijatu, kaže Uzvišeni: “I povode se za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik – šejtani su nevjernici: učili su ljude sihru i onome što je bilo nadahnuto dvojici meleka, Harutu i Marutu, u Babilonu. A njih dvojica nisu nikoga učili dok mu ne bi rekli: “Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik!” I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti, ali nisu mogli time nikome bez Allahove volje nauditi. Učili su ono što će im nauditi i od čega nikakve koristi neće imati iako su znali da onaj koji tom vještinom vlada neće udjela na onome svijetu imati. A doista je jadno ono za što su se prodali, kada bi samo znali!”. (El-Bekare, 102) Prema tome, Uzvišeni kaže: “Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik!” i “Iako su znali da onaj koji tom vještinom vlada neće udjela na onome svijetu imati” ukazuju da je sihr haram i da je bavljenje sihrom kufr, mada se oko nekih detalja ulema razilazi. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim ubrojao sihr u sedam upropaštujući grijaha. Šerijatska kazna za onoga ko se bavi sihrom je ubistvo. U vjerodostojnim predajama je prenešeno od troje ashaba da su ubili sihrbaza, od Omera, Hafse i Džunduba, radijallahu anhum. Prema tome, djelo sihra svejedno bilo učenjem, poučavanjem ili bavljenjem je djelo kufra sa kojim se izlazi iz islama jer je sihr zasnovan na činjenju ibadeta nekome drugom mimo Allaha.

Takođe, vadžib je ubiti sihrbaza kada se potvrdi da je sihrbaz jer se njegovo zlo prenosi na čitavu zajednicu. Naravno, optužba, istraga i presuda sihrbazu se radi u islamskoj državi koja sudi po Šerijatu i to nije dozvoljeno da čine pojedinci koji nemaju vlast u svojim rukama.

Imajući u vidu spomenuto, pošto griješniku (onome koji čini velike grijehe, poput ostavljanja namaza, zinaluka, krađe, pijenja alkohola i slično) nije dozvoljeno da vodi brigu o djetetu nakon razvoda, tj. da dijete bude kod njega u njegovom srbništvu, a tvoj bivši muž (na osnovu tvoje tvrdnje u pitanju) se bavio sihrom (a možda se još time bavi) što predstavlja djelo kufra (tj. to je jedan od najveih grijeha), niukom slučaju nije dozvoljeno da djeca budu kod njihovog oca. U osnovi, sa šerijatske strane, i kada su djeca u skrbništvu majke, otac ima pravo da se viđa sa djecom, da određeno vrijeme borave kod njega, da kontaktira sa njima i slično shodno kako se bivši supružnici dogovore ili kako im sud odredi. Međutim, s obzirom da je riječ o ocu sihrbazu, trebaš onemogućiti njegov kontakt sa djecom ako je to i koliko moguće zbog opasnosti po djecu od tog čovjeka.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Svečetiri poznata fikhska mezheba, hanefije, malikije, šafije i hanabile, jasno su naglasili da je samozadovoljavanje (onanisanje ili masturbiranje) zabranjeno. A kod hanabila onaj ko to radi zaslužuje kaznu koju kadija odredi.

Takođe, složni su učenjaci četiri mezheba da onanisanje nije dozvoljeno osim u nuždi, poput bojazni da će učiniti zinaluk i slično.

A ono što se prenosi od hanefija o dozvoli samozadovoljavanja pod određenim šartovima treba napomenuti, kao što kaže savremeni egipatski šejh Mustafa Ez-Zerka, da je osnov kod hanefija zabrana samozadovoljavanja, s tim da oni dozvoljavaju ako se ispune tri šarta:

1- da osoba nije oženjena (udata),

2- da se boji da će stvarno učiniti zinaluk ako to ne uradi,

3- da mu nije namjera da uživa u tome nego samo da se riješi nabujale strasti.

Prema tome, ovo što navode hanefije je ustvari poznato općeprihvaćebo šerijatsko pravilo „da nužda dozvoljava zabranjeno“, tj. ako se čovjek boji za sebe stvarnim i realnim strahom da će upasti u zinaluk koji je veći haram od samozadovoljavanja, njemu je dozvoljeno da učini manje od dva zla.

A što se tiče šerijatskih argumenata zabrane samozadovoljavanja, može se reći sljedeće:

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije uputio omladinu na samozadovoljavanje (onanisanje) a da u tome ima hajra pojasnio bi im to. Nego im je dao izbor između dvoga: ženidbe i posta. U hadisu kojeg bilježi Buharija i Muslim od Ibn Mesuda, radijallahu anhu, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “O omladino, ko je od vas u (materijalnoj) mogućnosti neka se ženi, jer sa tim se više obara pogled i u tome je veća zaštita za polni organ. A ko nije u mogućnosti na njemu je da posti, jer mu je to zaštita”.

Takođe Uzvišeni Allah kada govori o osobinama mumina koji će biti spašeni kaže da je jedna od tih osobina da stidna mjesta svoja čuvaju osim od žena svojih i robinja svojih, a da oni koji mimo toga traže nešto drugo oni u griješenju granice prelaze. Pa kaže Uzvišeni: “… i koji stidna mjesta svoja čuvaju, osim od žena svojih ili onih koje su u posjedu njihovom, oni doista prijekor ne zaslužuju, a oni koji pored toga traže, oni u griješenju sasvim pretjeruju” (Sura El-Mu'minun 5-7).

Prema tome, Uzvišeni Allah sve intimne radnje mimo naslađivanja i polnog odnosa sa suprugom ili robinjom ubraja u griješenje sa kojim se prelaze granice dozvoljenog.

Ova dva šerijatska teksta su dovoljni argumenti zabrane samozadovoljavanja i onanisanja uz pomoć ruke ili nekih drugih pomagala. Ova zabrana se odnosi i na ženu i na muškarce. Na ovom stavu je ogromna većina učenjaka ovog Ummeta. A do onih učenjaka od kojih se prenosi dozvola, kod većine njih se misli na dozvolu u nuždi, tj. bojazni da se upadne u zinaluk.

A neznatan dio učenjaka od kojih se prenosi uopštena dozvola ili pokuđenost, u njihovom stavu nema ibreta jer je oprečan gore spomenutom ajetu i hadisu, i jer nemaju dokaza koji ukazuju na dozvolu. Ovo je što se tiče šerijatskih dokaza.

Sa druge strane, znanstvenici medicine potvrđuju da upražnjavanje samozadovoljavanja šteti tjelesno i psihički, prazni tjelesnu snagu i uzrokuje brigu i sikiranciju.

Samozadovoljavanje odvraća od obaveza i često vodi u nemoral. Mnogi ljudi obole od impotencije (slabe seksualne moći) zbog prethodnog upražnjavanja samozadovoljavanja, a ovo se najbolje pokazuje pri ženidbi. Takođe, mnogi kojima je samozadovoljavanje postalo navika nastave to raditi i nakon ulaska u brak i dobijanja djece i neprestano nastoje da nađu načina kako da se toga riješe.

Dok djevojka koja praktikuje ovaj loši običaj može izgubiti djevičanstvo odnosno probiti djevičansku opnu, kao što to potvrđuju ljekari. Takve osobe, one koje upražnjavaju samozadovoljavanje, žive u nekom svom zamišljenom svijetu. Takođe, sposobnost uživanja u polnom odnosu se u dobroj mjeri poremeti, te takve osobe često ne doživljavaju polni užitak kao one koje nemaju taj običaj.

Bivši egipatski muftija Husejn Mahluf kada je upitan o ovoj temi, nakon što je naveo stav većine učenjaka koji zabranjuju samozadovoljavanje i pojasnio štetnost ovog lošeg običaja na živce, spolnu moć i razum, spomenuo je stvari koje pomažu osobi koja je upala u to da se riješi tog lošeg običaja.

Pa između ostalog kaže da su od najbitnijih stvari koje pomažu sljedeće:

1- rano stupanje u brak bez komplikovanja i pravljenja od toga bauka,

2- umjerenost u jelu i piću kako bi se strast umanjila, zato nije slučajno oporučeno u hadisu da onaj koji nije u mogućnosti da se oženi da posti,

3- udaljavanje od svega što pobuđuje spolnu strast poput gledanja pornografije, nemoralnih filmova ili uopšteno žena (a za ženu muškaraca),

4- druženje sa osobama koje praktikuju vjeru, zaokupljanje što više sa ibadetima i nedozvoljavanje da se preda i prepusti mašti i mislima koje često navode na pobuđivanje strasti koje onda treba isprazniti,

5- bavljenje sa stvarima i aktivnostima koje odvode misli od razmišljanja o polnom odnosu,

6- izbjegavanje susreta i mjesta u kojima se miješaju muškarci i žene, a naročito ona gdje se žene oblače izazovno ne vodeći računa o šerijatskom oblačenju.

Ovi i slični primjeri čine spolnu potrebu umjerenom i ne navode čovjeka da traži izlaz u samozadovoljavanju koje šteti tijelu i razumu i vodi u nemoral.

Rezime gore spomenutog je da opća šerijatska pravila zabranjuju ovu praksu jer ona nije prirodan put zadovoljavanja spolne strasti nego se smatra devijacijom i iskrivljavanjem ljudske prirode što je dovoljno da bude pokuđeno i zabranjeno.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Propisi vezani za optužbu muža da mu je supruga počinila zinaluk.

Ovaj tvoj slučaj se vraća na poznato šerijatsko pitanje proklinjanja supružnika kada muž optuži svoju vlastitu ženu da je počinila zinaluk tvrdeći da je on to vidio (ili mu ona prizna ili na neki drugi način), a nema četiri svjedoka koji to mogu potvrditi. Ova situacija je pojašnjena u nekoliko ajeta sure Nur (od 6. do 9. ajeta) u kojima je propisano mužu kako da postupi u slučaju kada optuži svoju suprugu da je počinila zinaluk.

Kaže Uzvišeni: „A oni koji okrive svoje žene (za zinaluk), a ne budu imali drugih svjedoka, nego su samo oni svjedoci, potvrdiće svoje svjedočenje zakletvom Allahom, i to četiri puta da zaista govore istinu, a peti put da ih pogodi Allahovo prokletstvo, ako lažu! A ona će kazne biti pošteđena, ako se četiri puta Allahom zakune da on, doista, laže, a peti put da je stigne Allahova srdžba, ako on govori istinu!“

Propis proklinjanja pri optužbi žene za zinaluk od strane muža može biti vadžib, mustehab, mubah (dozvoljen) i haram.

Vadžib je mužu da izvrši proklinjanje (li'an) u slučaju kada je on svojim očima vidio ili na nesumnjiv način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk iz kojeg je ostala trudna, a dijete koje bi se rodilo bi se pripisalo njemu da mu je on otac. Ovim „li'anom“ (proklinjanjem) njihov brak bi bio razvrgnut i poništen, a dijete koje se rodi se ne smije pripisati njemu. Drugim riječima, njemu je vadžib da izvrši proklinjanje (li'an), tj. da joj dadne talak i da im se poništi brak kako se ne bi dijete njemu pripisalo a što je haram po idžma'u učenjaka.

A mustehab je mužu da izvrši proklinjanje (li'an) u slučaju kada je on svojim očima vidio ili na nesumnjiv način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk iz kojeg nije ostala trudna. Nije mu vadžib zato što nije ostala trudna pa ne postoji opasnost da mu se pripiše tuđe dijete. Ali mu je mustehab da izvrši proklinjanje, tj. da joj dadne talak zbog tog gnusnog i odvratnog čina (zinaluka) kojeg je uradila, naročito ako se na njoj ne vide tragovi kajanja.

Mubah (dozvoljeno) je mužu da izvrši proklinjanje (li'an), što znači da joj da talak, u slučaju kada je on svojim očima vidio ili na nesumnjiv način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk iz kojeg je nije ostala trudna ako je se ona pokajala i učinila iskrenu tevbu čiji su tragovi vidljivi. U ovoj situaciji nije mu vadžib niti mustehab da izvrši proklinjanje i da joj da talak nego samo mubah (dozvoljeno) iz razloga što se ona pokajala. Pa ako može preći preko tog njenog čina nije mu vadžib da joj da talak ali mu je ipak dozvoljeno a u nekim situacijama i mustehab ako mu je teško da prihvati i da živi sa ženom koja je učinila jedan od najgnusnijih i najogavnijih grijeha.

Haram je mužu da izvrši proklinjanje (li'an) u slučaju kada nije on svojim očima vidio niti na pouzdan način utvrdio da mu je žena počinila zinaluk, a niti mu je ona priznala da je to uradila.

A u slučaju da žena mužu prizna da je počinila zinaluk, ophođenje muža prema njoj se shodno okolnostima vraća na prethodno gore spomenute tri situacije: pa tako proklinjanje (pred kadijom) i talak (bez kadije) može biti vadžib (ako je ostala trudna), ili mustehab (ako nije ostala trudna ali se nije ni pokajala) ili mubah (ako nije trudna a iskreno se pokajala).

Shodno gore spomenutom, odgovori na prvo pitanje su sljedeći:

1 – Shodno tvojoj situaciji kako si je ti opisao, tebi je samo mubah da izvršiš proklinjanje pred kadijom i da joj daš talak bez kadije i nije ti grijeh da nastaviš živiti sa njom.

2 – Ti ne bi bio griješn kada bi joj dao talak, bez obzira što se ona pokajala, što radi ono što ti voliš i praktikuje Islam, jer taj talak ima svoj povod i svoju osnovu a to je čin zinaluka, jer to mnoge ljudske prirode ne mogu prihvatiti i podnijeti. A s obzirom da je na muslimanu da bude ljubomoran na svoju ženu talak u ovom slučaju ima jaku potporu.

3 – A što se tiče tvoji riječi “Ja sebe smatram vjernikom, i želim da imam zdravu islamsku familiju, da li bi ovo moglo negativno uticati na moju budućnost”, to je stvar gajba. Može se desiti da ona zbog ovoga bude bolja osoba, da svoju djecu odgaja da budu dobri vjernici i slično, a može i obrnuto, da joj se to ponovi, da se ta osobina prenese na djecu i slično.

4 – A što se tiče tvojih riječi “Dio mene želi razvod braka, a drugi dio nju još voli i neznam sta da radim”, ta tvoja neodlučnost je potpuno razumljiva i prirodna. Ono što je bitno ovdje da znaš granice Šerijata, kada bi bio griješan u postupanju prema njoj a kada nisi.

5 – A što se tiče klanjanja istihare namaza, ona se ne klanja kad je čovjek neodlučan šta hoće uraditi kako bi mu se pokazalo u snovima ili slično šta da uradi. Nego se ona klanja kada se čovjek odluči da nešto bitno u životu uradi, da mu Allah olakša da to uradi ako je u tome hajr za njega ili da ga spriječi ako u tome nije hajr. To je smisao klanjanja istihare namaza. U hadisu o istihari je došlo: “Kada neko od vas odluči da uradi neku stvar”, a nije došlo: Kada je neko od vas u nedoumici da uradi neku stvar neka klanja istiharu.

Znači, ako odlučiš da joj daš talak klanjaj istiharu, ili ako odlučiš da ostaneš sa njom u braku klanjaj istiharu i uradi onako kako si odlučio. Pa ako je u tome što si odlučio (jednom ili drugom) zlo po tebe Allah, dželle še'nuhu, će te odvratiti od toga inšallah.

Ti najbolje poznaješ svoju ženu prije zinaluka i nakon zinaluka tako da ne bih želio da ti sugerišem svoje lično i subjektivno mišljenje. Na tebi je da dobro razmisliš, da utvrdiš i ispitaš njeno trenutno stanje i ponašanje i da doneseš odlučan korak iza kojeg si spreman da stojiš. I kada se odlučiš osloni se na Allaha. I nakon toga zaboravi: bolje bi bilo da sam uradio ovako, ili možda bi bilo bolje da sam uradio drugačije.

A odgovor na drugo pitanje je sljedeći:

Ako ta sestra nije zatrudnila poslije čina zinaluka, onda je dozvoljeno njenom mužu da ostane sa njom u braku. Naravno, ako to njen muž hoće i ako se ona iskreno pokajala, a u pitanju je došlo da on hoće i da se ona iskreno pokajala.

A ako je ostala trudna i njen muž je siguran da dijete nije njegovo nego od onoga sa kim je počinila zinaluk, onda je njemu vadžib da kod kadije (daije) optuži nju da je učinila zinaluk i da se razvede sa njom svejedno priznala ili ne, a sve zbog toga da se dijete ne pripiše njemu, jer ono nije njegovo.

Ve billahi tevfik

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba