Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Ispraćanje dženaze je u osnovi propisano muškarcima mimo žena. U vjerodostojnom hadisu je došla zabrana ženama da prate dženazu.

Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ummu ‘Atijje, radijallahu anha, da je rekla: „Zabranjeno nam je praćenje dženaza, a zabrana nije bila stroga“.

Džumhur (većina) učenjaka ovu zabranu svodi na pokuđenost (kerahijet) a ne strogu zabranu zbog zadnjeg dijela hadisa: „A zabrana nije bila stroga“.

Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije u svojim Fetvama (Medžu'ul-fetava 24/355): „Moguće je da je značenje njenih riječi ‘Nije nam potvrđena zabrana’, a to ne negira zabranu. A moguće je da ona mislila da se sa zabranom ne misli da je haram, a argument je u riječima Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, ne u mišljenju nekog drugog“.

STAVOVI MESHEBA

Prenosi Ibn ‘Abidin u svojoj Hašiji (1/208) da je po hanefijskom mezhebu praćenje dženaze od strane žena je zabranjeno, tj. mekruh tahrim. Zatim je naveo tri hadisa koji ukazuju na zabranu, jedna od njih je hadis Ummu ‘Atijje, radijallahu anha, a ostala dva hadisa su slaba te nema potrebe da ih navodim.

Po malijskom mezhebu starijim ženama je uopćeno dozvoljeno pratiti dženazu. Takođe, dozvoljeno je mlađim ženama ako nema bojazni od njihove fitne da prate dženazu onih osoba čija smrt za njih predstavlja velik musibet, poput oca, majke, muža, sina, kćerke, brata i sestre. A mlađe žene čije se fitne bojimo, njima je uopćeno zabranjeno izlaziti da prate dženazu. (Eš-Šerhu es-sagir 1/566)

Mezheb šafija, kako prenosi imama Nevevi u svom komentaru Muslimovog Sahiha (Šerhu Muslim 1/504), je pokuđenost praćenja dženaze od strane žena, a ne zabrana. On je protumačio riječi Ummu ‘Atijje, radijallahu anha, „A zabrana nije bila stroga“ da ukazuju na pokuđenost (mekruh tenzih) a ne na zabranu (haram).

Mezheb hanabila je takođe pokuđenost slijeđenja dženaze od strane žena. (Gajetul-munteha 1/246)

Prenosi imam Ševkani od imama Kurtubija da je rekao: „Ako smo sigurni da pravo muža neće biti zakinuto, da žene neće otkrivene izaći i da neće biti dizanja glasova i tome sličnog, onda nema smetnje da im se dozvoli (da prate dženazu)“. Zatim kaže Ševkani: „Ovaj stav je ono na što se treba osloniti pri spajanju kontradiktornih hadisa“ (Nejlul-evtar 4/95).

Odabrano mišljenje, a Allah zna najbolje, pokuđenost slijeđenja dženaze od strane žena ako njihov izlazak neće biti fitna za muškarce. Jer sahabijka koja prenosi hadis najbolje zna njegovo značenje. A ako je izlazak žena da prate dženazu fitna za muškarce, jer će izaći otkrivene, miješati se sa muškarcima, podizati glas pri plakanju, naricati i slično, kao što je današnje stanje žena muslimanki, onda nema sumnje da je njihovo praćenje dženaze zabranjeno.

MUDROST OVOG PROPISA

Musliman u osnovi, znao ili ne znao mudrost nekog propisa, treba biti predan šerijatskim tekstovima Kur'ana i vjerodostojog Sunneta. Kaže Uzvišeni: „Kad se vjernici Allahu i Poslaniku Njegovu pozovu, da im on presudi, samo reknu: “Slušamo i pokoravamo se!” – Oni će uspjeti“. (En-Nur 51)

Mudrost pokuđenosti ili zabrane praćenja dženaze od strane žena, kako navodi imam Kurtubi, je u tome što ono vodi u zakidanje prava muža, otkrivanje žena i podizanje glasa i svega što proizilazi iz toga. Jer zaista kod žena preovlađuje nestrpljivost, nekontrolisanje i očaj prilikom musibeta, mnoge od njih iskazuju nezadovoljstvo sa Allahovom odredbom i čine ono što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio (u hadisima mutefekun alejhi) od naricanja, uderanja po obrazima i cijepanja odjeće.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Muslimansko mezarje je svako mezarje u kojem se ukopavaju muslimani u općem smislu te riječi, kao i svako mezarje koje je općepoznato kao muslimansko.

Složni su učenjaci da nije dozvoljeno ukopavati u muslimansko mezarje murtede (otpadnike od vjere) za koje kadija ili učenjaci presude da su otpadnici od vjere.

Isto tako, nema razilaženja među učenjacima da nije dozvoljeno ukopavati u muslimansko mezarje kjafire bilo koje vrste.

Za razliku od munafika (licemjera), tj. onih koji javno ispoljavaju Islam, a nisu svoje licemjerstvo javno ispoljili i zbog toga protekfireni, oni se ukopavaju u muslimansko mezarje. Jer se prema njima ophodi na osnovu njihove vanjštine.

Međutim, postavlja se pitanje: šta ako odgovorni za muslimanska mezarja ne vode računa o tome ko se sve ukopava u muslimanska mezarja?

I ne samo to, nego se svjesno ukopavaju u muslimanska mezarja ljudi koji za sebe kažu da su ateisti i umru na tome, s tim da su plaćali članarinu vjerskoj zajednici, ili je nakon njihove smrti plati njihova rodbina. Čak se sprečavaju oni koji ne plaćaju članarinu da se ukopavaju u muslimanska mezarja. Kao da je kriterij ukopavanja u muslimanska mezarja plaćanje članarine a ne pripadnost Islamu.

Odgovornost za ukopavanje nemuslimana čije je nevjerstvo jasno ko bijeli dan u muslimanska mezarja i zloupotrebljavanja monopola nad tim mezarjima, koja su vakuf te na njih imaju pravo svi muslimani plaćali članarinu ili ne plaćali je na onima kojima je to povjereno i oni će biti pitani za to.

Prema tome, muslimani se ukopavaju u mezarja koja su općepoznata kao muslimanska pa makar u njima bili ukopavani oni kojima to nije dozvoljeno, poput murteda i kjafira.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu Gospodaru svjetova i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Nema razilaženja među učenjacima da je muž obavezan, tj. da mu je vadžib, izdržavati svoju suprugu.

Takođe, nema razilaženja da u to izdržavanje ulazi: obezbjeđivanje mjesta za stanovanje, odijevanje (odjeća i obuća) i hranjenje (hrana i piće).

Razilaze se oko detalja šta se podrazumijeva pod mjestom za stanovanje, koliko i kakva odjeća i obuća trebaju biti i šta spada u hranjenje (hranu i piće), kao da li se sve žene isto izdržavaju ili ima razlike između žene bogatog i uglednog porijekla naspram žene siromašnog i manje uglednog porijekla.

Učenjaci se razlaze, nakon što su složni oko obaveze obezbjeđivanja stana, odjeće i hrane, da li u izdržavanje žene ulaze (tj. da li je muž obavezan obezbjediti) troškovi liječenja žene (svečetiri poznata mezheba su na stavu da ne ulaze), kupovina šminke i sredstava za uljepšavanje žene i slično.

Nije mi poznato da ima razilaženja među učenjacima da muž nije dužan ženi platiti troškove Hadždža. U smislu da je griješan kod Allaha ako ima sredstava da joj plati Hadždž a on neće. Drugim riječima, žena nije obavezna da obavi Hadždž ako nema imetka sa kojim bi platila troškove Hadždža. Učenjaci se razilaze oko toga da li je ispravan i valjan mehr žene prilkom sklapanja braka ako je njen mehr plaćanje troškova njenog obavljanja Hadždža.

Od lijepog ophođenja muža prema ženi i lijepog ahlaka muža prema njoj je da ako je muž u mogućnosti da joj plati troškove Hadždža. S tim da mu to nije vadžib zbog kojeg ako ga ostavi biva griješan kod Allaha.

O ovome je upitana Stalna komisija za fetve u Saudiji (Fetava El-Ledžneti-daime, 11/35), pa je odgovor bio sljedeći:

„Muž šerijatski nije obavezan da plati troškove njenog (ženinog) Hadždža pa makar bio bogat, nego mu je to lijepo uraditi, a ona nije obavezna da obavi Hadždž jer nema sredstava za njegovo obavljanje. Ve billahi tevfik i neka se salat i selam na Muhammeda, njegovu porodicu i ashabe“. (u potpisnicima komisije su Abdullah bin Baz, Abdurezzak ‘Afifi i Abdullah ibn Gudejan)

U drugoj fetvi iste komisije (Fetava El-Ledžneti-daime, 11/94) je došlo: „Muž nije obavezan

platiti troškove obavljanja Hadždža njegove supruge kao što je obavezan platiti troškove njenog hranjenja, oblačenja i stanovanja.

Međutim, ako bi joj platio to je sa strane lijepog ophođenja i potpunog ahlaka. On je obavezan plati supruzi troškove izdržavanja u vremenu njenog obavljanja Hadždža (kada ga ona obavlja od svog imetka) onoliko koliko joj daje za izdržavanje kada nije na putovanju“. (u potpisnicima komisije su Abdullah bin Baz, Abdurezzak ‘Afifi i Abdullah ibn Ku'ud)

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu Gospodaru svjetova i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a

zatim:

Hadis sa ovakvim tekstom, ako je ovo uopće hadis, nisam uspio pronaći u hadiskim zbirkama.

A što se tiče značenja i tvrdnji koje su došle u njemu, može se reći sljedeće:

Prvi dio hadisa, da je Medina Haram, tj. zabranjena zemlja, kao što je Mekka Haram, tj. zabranjena zemlja, je tačan. U hadisu riječ „HAREM“, kao što je u rivajetu kod Muslima, ne znači da je to harem (tj. mesdžid) nego da je to mjesto zabranjeno, tj. u njemu (u ovom slučaju Mekki i Medini) su zabranjene neke radnje i postupci, poput ratovanja u njima, borbe protiv njenih stanovnika, lova, sječe njihovih stabala, uzimanja izgubljenih stvari i slično, za razliku od drugih mjesta na Zemlji.

Od hadisa koji ukazuju da je i Medina zabranjena zemlja (haram) su:

Hadis mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Abdullah ibn Zejda, radijallahu anhu, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Zaista je Ibrahim zabranio Mekku i dovio za njene stanovnike (za rizk i bereket u njemu). I zaista sam ja zabranio Medinu kao što je Ibrahim zabranio Mekku. I doista sam dovio za njen SA'A (4 pregršta hrane) i MUDD (jedan pregršt hrane) (za rizk i bereket u njima) kao što je za njih dovio Ibrahim stanovnicima Mekke“.

Takođe, hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Alije, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Medina je haram (zabranjena zemlja) između (brda) ‘Ajr i (brda) Sevr“.

A što se tiče drugog dijela tog „hadisa“, tj. da „na prilazima Medine stoje meleci koji je čuvaju od šejtana“, tako nešto nije preneseno ni u jednom vjerodostojnom hadisu i to apsolutno nije tačno. Ispravno je baš suprotno tome, tj. potvrđeno je i došlo je u mnoštvu hadisa u različitim okolnostima i povodima da šejtani ulaze, budu, žive i djeluju u Medini, neki od njih su primili Islam a neki su ostali na kufru.

Ono što je došlo u vjerodostojnim hadisima u Sahihima Buharije i Muslima je da Dedždžal neće moći ući niti u Mekku niti u Medinu. U hadisu mutefekun alejhi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, je došlo: „Na ulazima Medine su meleci, neće u nju ući kuga niti Dedždžal“. U rivajetu kod Muslima: „Doći će Mesih (Dedždžal) iz pravca Istoka a namjera mu je Medina sve dok se ne odsjedne iza (brda) Uhuda. Zatim će mu meleci okrenuti lice prema Šamu i tamo će propasti“.

U Sahihu Buharije od Ebu Bekreta, radijallahu anhu, se prenosi da je Posalnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „U Medinu neće ući strah od Mesiha Džedždžala, ona će tada imati sedam vrata na svakim vratima su dva meleka“.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam.

Odgovor na prvo pitanje: Prenosi se u vjerodostojnom hadisu u mnoštvu rivajeta da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Namaz u mom mesdžidu je vrijedniji od 1000 namaza od namaza u drugim (mesdžidima) osim el- mesdžidu el-harama, namaz u el-mesdžidu el-haramu je vrijedniji od 100 000 namaza mimo drugih (mesdžida)”. Ovaj rivajet bilježi Ibn Madže od Džabira, radijallahu anhu, a vjerodostojnim su ga ocijenili El-Munziri, El-Busiri i Albani.

Islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje oko toga na što se misli pod terminom “el-mesdžidu el-haram”. Navodi učenjak Zerkeši sedam mišljenja po ovom pitanju: prvo – da se misli na mjesto na kojem je zabranjeno džunubu da boravi u njemu, drugo – da je to grad Mekka, treće – da je to Harem, odnosno zabranjena zemlja oko K'abe u kojoj je zabranjeno kjafirima ući a čije granice je pojasnio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, četvrto – da se misli na K'abu i mesdžid oko nje, peto – da je to sama K'aba, što je najslabije mišljenje kako kaže Zerkeši, šesto – da se misli na Harem (zabranjenu zemlju) i Arefat, a što je stav Ibn Hazma, sedmo – da je to K'aba i sve što je u kamenu od Bejta (nije potpuno jasno šta se pod ovim misli).

Od svih vih mišljenja uglavnom učenjaci se dijele između dva mišljenja:

Prvo mišljenje: da se pod el-mesdžid el-haram u kojem je namaz vrijedniji misli na sam mesdžid oko K'abe u kojem se klanja u džematu. Ovo je stav većine učenjaka hanbelijskog mezheba i nekih učenjaka šafijskog mezheba, a takođe izabrali su ga Nevevi, Taberi, Ibn Muflih, Ibn Hadžer El-Hejsemi i od savremenih učenjaka Ibn Usejmin.

Drugo mišljenje: da se pod el-mesdžidu el-haram misli na Harem (zabranjenu zemlju). Ovo je stav većine učenjaka od kojih su hanefijski, malikijski i šafijski mezheb, a izabrali su ga između ostalih i Ibnul-Kajjim, Bin Baz od savremenih učenjaka i to je fetva Stalne komisije za fetve u Saudiji.

Zagovarači i jednog i drugog mišljenja između ostalog dokazuju svoje stavove kur'anskim ajetima u kojima je spomenuta riječ “el-mesdžidu el-haram”, odnosno da je u tim ajetima Uzvišeni spomenuo mesdžidu el-haram, a po jednom stavu se misli na mesdžid gdje se klanja a po drugom na Harem (zabranjenu zemlju).

Na primjer, oni koji dokazuju prvi stav da se misli na mesdžid oko K'abe dokazuju to sa ajetima: “I nemojte se protiv njih boriti kod el-mesdžidu el-harama” (El-Bekara 191) i ajeta: “Zaista su mušrici nedžaset i neka se ne približavaju el-mesdžidu el-haramu nakon ove godine” (Et-Tevba 27). Kažu: u ova dva ajeta se pod el-mesdžidu el-harama misli na mesdžid oko K'abe.

Takođe, druga strana dokazuje sa istima jaetima da se misli na Harem (zabranjenu zemlju). Od ajeta sa kojim dokazuju obe strane svoj stav su i riječi Uzvišenog: “Veličanstven je Onaj koji je noću prenio svoga roba od el-mesdžidu el-harama do el-mesdžidul el-aksa” (El-Isra’, 1).

Pa zagovarači prvog stava dokazuju hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima a u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dok sam bio u Hidžru (ograđenom dijelu K'abe koji nije sazidan) došao mi je Džibril …”, pa je sa njim učinjen Isra’, što znači da je bio unutar mesdžida. Dok zagovarači drugog mišljenja sa istim ajetom dokazuju svoj stav na osnovu hadisa u Buhariji u kojem je došlo da je sa njim učinjen Isra’ iz kuće Ummu Hani.

A šejh Usejmin spaja između ova dva hadisa tako što kaže da je početak i najava činjenja Isra’ bio u kući Ummi Hani a da je prenešen iz mesdžida kod K'abe. Odgovor na sva ova dokazivanja sa spomenutim ajetima je da je u Kur'anu riječ el-mesdžidu el-haram spomenuta na petnaest mjesta a ima šest različitih značenja kako to spominju mufesiri Kur'ana, što znači da dokazivanje sa ovim ajetima ne presuđuje po ovom pitanju.

A što se tiče hadisa najjači dokaz drugog mišljenja (koji smatraju da se misli na čitav Harem) je hadis kojeg bilježi Ahmed u svom “Musnedu” prilikom spominjanja priče o događaju na Hudejbiji. U hadisu koji je veoma dug je došlo da bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao namaze u Haremu (zabranjenoj zemlji) a inače je boravio van Harema, jer se mjesto Hudejbija jednim dijelom nalazi u Haremu a jednim dijelom van njega. pa kaže Ibnul-Kajjim da je u ovome dokaz da se vrijednost namaza u el-mesdžidu el-haramu odnosi na cijeli Harem jer inače zašto bi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nastojao da klanja u tom dijelu Hudejbije.

Međutim, odgovor na ovaj hadis je da je on slab jer je došao u rivajetu od Ibn Ishaka od Zuhrija, a Ibn Ishak je mudellis. A i da je hadis prihvatljiv ne mora imati to značenje, nego može značiti da je vrednije klanjati u Haremu nego van njega.

A najači dokaz sa kojim se dokazuje prvo mišljenje je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Namaz u njemu (Poslanikovom mesdžidu) je vredniji od hiljadu namaza mimo njega od mesdžida osim mesdžida K'abe”. Riječ “mesdžida K'abe” nedvosmisleno ukazuje da se misli na mesdžid oko K'abe a ne čitav Harem.

Tako se na kraju može reći da je ovaj zadnji hadis šerijatski argument koji presuđuje po ovom pitanju, a to je da se pod el-mesdžidu el-haramu u kojem je namaz vredniji 100 000 puta od namaza u drugim mesdžidima misli na mesdžid oko K'abe u kojem se klanja u džematu, a Allah zna najbolje.

Odgovor na drugo pitanje:

islamski ravnici takođe imaju podijeljeno mišljenje oko toga da li se ta vrijednost namaza odnosi samo na farzove ili i na nafile.

Prvo mišljenje je da mnogostruka vrijednost namaza se odnosi i na farzove i na nafile. Ovo je stav šafijskog i hanbelijskog mezheba. Oni svoj stav dokazuju time što je u hadisima koji govore o ovoj temi riječ namaz došla u općoj formi, što znači da obuhvata i farzove i nafilu.

Drugo mišljenje je da se mnogostruka vrijednost namaza odnosi samo na fard namaze.

Ovo je stav hanefija i malikija.

Oni to dokazuju hadisom od Zejd ibn Sabita, radijallahu anhu, kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:”Zaista je najbolji namaz čovjeka namaz u njegovoj kući osim propisanih namaza”.

A poznato je da je hiljadu puta vrijednije klanjati namaz u Poslanikovom mesdžidu nego u drugim mesdžidima a kamoli u kućama, pa im je opet Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ukazao da im je vredniji namaz nafile u njihovim kućama. Naravno, ovo isto se odnosi na mesdžid u Mekki.

Ševkani u svojoj knjizi “Nejlul-evtar” navodi stav da nema smetnje da se spoji između dokaza prvog i drugog mišljenja, tj. da mnogostruka vrijednost klanjanja u Poslanikovom mesdžidu i el-mesdžidu el-haramu u Mekki obuhavata i nafilu, a ako je klanjaju u Mekki i Medinu u kućama da im je to još vrednije kao što je došlo u hadisu, a što se može smatrati specifičnim samo za Mekku i Medinu.

Ovo zadnje je bliže ispravnom jer vanjsko značenje hadisa ukazuje na to, a Allah zna najbolje.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba