Prenosi se od Ammara ibn Jasira, radijallahu anhuma, da je rekao: „Ko posti sumnjivi dan (tj. 30. dan mjeseca Š'abana), neposlušan je Ebu Kasimu (Muhammedu), sallallahu alejhi ve sellem.“

Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ibn Madže, Ibn Huzejme, Ibn Hibban, a u „Musnedu“ imama Ahmeda je od Ebu Hurejre, radijallahu anhu. Vjerodostojnim su ga ocijenili Tirmizi, Ibn Huzejme, Darekutni, Ibn Hibban i mnogi drugi.

Hadis je dokaz da je zabranjeno postiti sumnjivi dan. Sumnjivi dan je 30. dan mjeseca Ša'bana koji se upotpuni kada se 29. noći Ša'bana ne vidi mlađak Ramazana.

Došlo je u hadisu mutefekun alejhi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kada ga (mlađak) vidite, postite, a kada ga (ponovo) vidite (na kraju Ramazana), mrsite se, a ako budete spriječeni da vidite (zbog oblaka i slično), upotpunite broj (dana) Ša'bana na trideset“.

Ovu zabranu posta sumnjivog dana (30. Ša'bana) podupire hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Ne postite jedan ili dva dana prije nastupanja ramazana, osim čovjeka koji (inače) posti post, pa neka ga posti.'“

Iz ovih hadisa se takođe zaključuje da nije dozvoljeno određivati početak posta mjeseca Ramazana astronomskim proračunima, nego da je ibret u praćenju mlađaka.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Onaj ko greškom jede ili pije misleći da je vrijeme iftara ili misleći da zora (sabah namaz) još nije nastupila pa sehura, a zatim se ispostavi suprotno tome, da li je obavezan napostiti taj dan ili ne, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. (pogledaj: Fethul-bari 4/200, Medžmju'ul-fetava 25/231, Eš-Šerhu el-mumti'a 6/402)

Složni su učenjaci da nema grijeha, a oko napaštanja tog dana razilaze se na dva općepoznata stava:

Prvi stav: da je obavezan napostiti taj dan.

Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka.

Jer je osnova da jelo i piće kvare post, svejedno bilo to greškom ili svjesno namjerno. Razlika je samo u griješnosti djela. Onaj ko greškom pokvari post nema grijeha, a ko pokvari svjesno i namjerno on ima grijeh.

Drugi stav: post mu je ispravan i nije obavezan napostiti taj dan.

Ovo je stav Omera, radijallahu anhu, (s tim da se od njega prenosi i drugo mišljenje), Hasana el-Basrija, Mudžahida, mezheb zahirija, rivajet imama Ahmeda, Ishaka ibn Rahuveja, Šafije, el-Mizzija, Ibn Huzejme i Ibn Tejmije. A od savremenih učenjaka izabrao ga je šejh Ibn Usejmin.

Njihovi dokazi su sljedeći:

1 – Ajet: „Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo“ (El-Bekare, 286). U hadisu kod Muslima je došlo da je Uzvišeni rekao: „Uslišao sam (dovu)“.

Komentar: Sa ovim se može dokazivati da počinioc nema grijeha, a ne da nije obavezan napostiti taj dan.

2 – Hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Esme, radijallahu anha, u kojem ona kaže: „Iftarili smo se u vrijeme Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u oblačnom danu, a zatim je izašlo Sunce“. Upitan je ravija Hišam da im je naređeno da naposte? On reče: „Mora se napostiti“. Kaže ravija M'amer: „Čuo sam Hišama da kaže: Ne znam jesu li napostili ili ne?“.

Hišamove riječi „mora se napostiti“ su njegov idžtihad a ne riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Kaže Ibn Hadžer da od Esme, radijallahu anha, nije potvrđeno niti negirano napaštanje.

3 – Kijas, odnosno dokazuju kijasom (analogijom) na zaborav, tj. osoba koja iz zaborava pojede i popije nije pokvarila post, tako isto i osoba koja se greškom iftari ili jede nakon isteka sehura.

Komentar: Ovaj kijas (analogija) nije prihvatljiv jer se analogija vrši na mes'elu, tj, da ko pojede ili popije iz zaborava nije pokvario post, oko koje se učenjaci razilaze.

Kaže Ibn Tejmije kometarušući gornji hadis: „Ovo ukazuje da napaštanje nije vadžib, jer da Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da naposte, to bi bilo prenešeno kao što je prenešeno da su iftarili. A pošto to nije prenešeno, to znači da im nije naredio da naposte“. (Medžmju'ul-fetava, 25/231)

Kaže Ibn Usejmin: „Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije naredio da se naposti, a da je vadžib bilo bi to od šerijata, bilo bi zabilježeno. A pošto nije zabilježeno niti prenešeno od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, osnova je da nije obaveza“. (Eš-Šerhu el-mumti'a, 6/402)

Odabrano mišljenje je drugi stav učenjaka, tj. da nije obaveza napostiti (ako je osoba prekinula sa jelom i pićem čim je ustanovila grešku), jer argumenti sa kojima dokazuju su jači. A Allah zna najbolje.

Prema tome, tvoja supruga nije dužna napostiti taj dan.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Zahvala pripada Allahu, azze ve dželle.

Propisano je žuriti, tj. blagao trčati, prilikom nošenja dženaze (mejjita).

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Požurite s dženazom. Ako bude (duša) dobra, u dobro je dajete, a ako bude nešto drugo, onda skidate zlo sa svojih

vratova.” (Buhari i Muslim).

Neki od učenjaka smataju da se pod “požurivanjem” podrazumjeva požurivanje s pripremom dženaze, klanjanjem i ukopom, tj. da se ne odgađa nakon smrti, nego da se odmah pristupi tome, a ne da se ubrzano nosi prema mjestu ukopa.

Ali, većina učenjaka – što je ispravnije i jače mišljenje – smatra da se hadis odnosi na ubrzanu nošnju mejjita (blago trčanje) prema mjestu ukopa (kaburu). Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “… skidate zlo sa svojih vratova” aludiraju na nošnju mejjita.

Također, to pojačava predaja koju prenosi Ujejne b. Abdur-Rahman, od svog oca, da je prisustvovao dženazi Osmana b. Ebil-Asa, radijallahu anhu, pri kojoj su usporeno hodali, pa ih je sustigao Ebu Bekre, radijallahu anhu, i rekao im: “Doista sam nas vidio (tj. ashabe) sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, kako blago trčimo.” (Ebu Davud i Nesa'i, a Hakim i Nevevi kažu da je sahih).

Ako bi rekli da se pod hadisom podrazumijeva i jedno i drugo značenje – tj. neodgađanje dženaze i blago trčanje prilikom nošnje mejjita nakon namaza – ne bi bilo daleko, kao što to tvrdi imam El-Kurtubi, a Allah najbolje zna. Spomenuti stav preferirao je i uvaženi šejh Ibn Baz, rhm.

A što se tiče dizanja ruku pri učenju dove na kaburu, nakon ukopa mejjita, o tome je upitan šejh Abdullah Eba Bettin, rhm, pa je odgovorio: “Neće se dizati ruke, zato što nam to nije preneseno.” (Ed-Durerus-senijje, 3/249)

Međutim, propisano je stajati kod kabura, nakon ukopa, tražiti oprosta za umrlog i moliti Allaha da ga učvrsti na ispitivanju. Prenosi se od Osmana, radijallahu anhu, da je rekao: “Kada bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, završio sa ukopavanjem umrlog, stao bi iznad njega i rekao: ‘Tražite oprosta za vašeg brata i tražite za njega da bude učvršćen, doista se on sada ispituje.'” (Ebu Davud, a Hakim kaže da je sahih, a Nevevi tvrdi da je lanac prenosilaca dobar)

Ako bi neko ipak digao ruke, onda će se okrenuti prema Kibli, a ne prema kaburu, a Allah najbolje zna.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba