Alejkumusselam.

Da bi se odgovorilo na ovo pitanje potrebno je pojasniti šta se podrazumijeva pod haram imetkom, pojasniti vrste haram imetka, stavove učenjaka oko davanja zekata na haram

imetak i tek onda na kraju dati konkretan odgovor na postavljeno pitanje.

Haram imetak se dijeli na dvije vrste: haram imetak sam po sebi i haram imetak zbog načina na koji je zarađen[1].

Haram imetak sam po sebi[2] je onaj koji je kao imetak šerijatski zabranjen, poput alkohola, svinje, kipova, zabranjeni muzički instrumenti, nečistoće, krv i slično.

Uzvišeni Allah je naveo neke vrste ovog imetka u plemenitom Kur'anu u prevodu značenja: “Zabranjuje vam se strv, i krv, i svinjsko meso, i ono što je zaklano u nečije drugo, a ne u Allahovo ime, i što je udavljeno i ubijeno; i što je strmoglavljeno – i rogom ubodeno, ili od zvijeri načeto – osim ako ste ga preklali – i što je na žrtvenicima žrtvovano, i zabranjuje vam se gatanje strelicama” (El-Maide 3).

Takođe, u drugom ajetu kaže u prevodu značenja: “O vjernici, vino i kocka i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite” (El-Maide 90).

Nema razilaženja među učenjacima da ova vrsta imetka nije u osnovi imetak na koji se daje zekat, nego je on prljav imetak sam po sebi i vadžib je onom u čijim je rukama da ga se riješi.

Haram imetak zbog načina zarade[3] je svaki imetak koji je sam po sebi dozvoljen, međutim postao je zabranjen zbog načina sticanja, poput novca zarađenog kamatom ili imetka steknutog putem zabranjenih kupoprodaja i slično.

Haram imetak zbog načina zarade može se podijeliti na dvije vrste:

Prva vrsta – haram imetak koji je stečen bez dozvole njegovog vlasnika, poput: ukradenog imetka, uzetog mitom, otimačinom, monopolom, kamatom, prevarom i falsifikovanjem.

Druga vrsta – haram imetak koji je stečen uz dozvolu njegovog vlasnika, poput: imetka stečenog kockanjem, klađenjem i zabranjenim vrstama trgovine.

Zekat na haram imetak zbog načina zarade

Islamski učenjaci imaju dva mišljenja po ovom pitanju:

Prvo mišljenje – da nije propisan zekat na ovu vrstu haram imetka. Ovo je stav većine prvih i savremenih učenjaka i na ovome je mezheb hanefija[4] i hanabila[5].

Kaže hanefijski učenjak Ibn Abidin: “Kada bi prljavi imetak dostigao nisab nije obavezan na njeg dati zekat, jer je obaveza da se čitav taj imetak dadne u sadaku i nema koristi u obavezivanju davanja zekata na njegov jedan dio”[6].

Slično tome kaže malikijski učenjak Ed-Derdir: “Zekat je obavezan dati vlasnik imetka koji je dostigao nisab, a nije obavezan dati onaj ko nije vlasnik, poput otimača i onog kome je ostavljen imetak na čuvanje”[7].

Šafijski učenjak Nevevi prenosi od Gazalija da je rekao: “Ako je u njegovim rukama čisti haram imetak, njemu nije obavezan ni Hadždž ni zekat niti je obavezan učinit kefaret”[8].

A hanbelijski učenjaci navode da otimaču tuđeg imetka nije dozvoljeno niti ispravno raspolaganje tim imetkom, poput uzimanja abdesta sa otetom vodom …, i poput izdvajanja zekata i obavljanja Hadždža sa otetim imetkom”[9].

Argumenti ovog mišljenja:

1. Hadis Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne prima se namaz bez čistoće (abdesta, gusula ili tejemuma), niti sadaka od ukradenog ratnog plijena”[10].

Kaže El-Kurtubi: “Zaista Allah, dželle še'nuhu, ne prima sadaku od haram imetka, jer onaj koji daje sadaku ne posjeduje taj imetak, njemu je zabranjeno da ga koristi a davanje sadake je vid korištenja, a kada bi bila primljenja (ta sadaka) od njega to bi značilo da je to djelo u isto vrijeme naređeno i zabranjeno a to je nemoguće”[11].

2. Hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista je Allah dobar (čist od svih mahana i nedostataka) i ne prima osim ono što je dobro (halal imetak)”[12]. A haram imetak nije od dobrog imetka pa ga Allah, dželle še'nuhu, ne prima.

3. Zekat se ne daje osim na imetak koji musliman posjeduje, a haram imetak nije u valsništvu onog u čijim je rukama, jer je on obavezan da ga se riješi tako što će ga vratiti njegovom stvarnom vlasniku, dati kao sadaku od koje on nema nagrade, ili neki drugi šerijatski vid rješavanja od haram imetka[13].

4. Od šartova ispravnosti davanja zekata je nijet vlasnika imetka, tj. da zanijeti izvršavanje izvršavanje obaveze davanja zekata. Na ovom šartu su većina učenjaka, a nije im se suprostavio u osnovi ovog šarta osim učenjak El-Evza'i[14]. A u davanju zekata na haram imetak nedostaje nijet vlasnika imetka.

Drugo mišljenje – da je obavezan izdvojiti zekat na haram imetak iako imetak nije u njegovom potpunom vlasništvu. Ovaj stav su izabrali Ibn Tejmije a od savremenih učenjaka Abdurahman El-Hulv i Abdullah ibn Meni'a[15].

Upitan je šejhul-islam Ibn Tejmije o davanju zekata na imetak koji se uzme putem otimačine, pa je odgovorio: “Imetak koji je u rukama ovih beduina otimača, ako nije poznat njihov vlasnik, na njeg se daje zekat, jer ako je taj imetak u rukama njegovog stvarnog vlasnika on je dužan da da zekat na njega, a ako je imaetak u rukama onog ko nije vlasnik a vlasnik nije poznat na njemu je da da čitav imetak kao sadaku, a ako da iz imetka koliko je vrijednost zekata bolje je nego da ne da ništa, jer u svakom slučaju izdavanje količine zekata od tog imetka bolja je od nedavanja ničega”[16]. Ako bi neko prigovorio da se iz ovih riječi šejhul-islama ne razumije da je on na ovom stavu, da se na haram imetak daje zekat, prigovor bi bio na mjestu.

Argumenti kojima podupiru svoj stav su sljedeći:

1. Da je davanje zekata iz haram imetka bolje nego da se ne izdvoji ništa iz njeg, a ovo je ono što je spomenio šejhul-islam.

Komentar: Mudrost davanja zekata je čišćenje imetka i duše, kao što kaže Uzvišeni u prevodu značenja: “Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš” (Et-tevba 103). A velika je razlika između ovoga i izdvajanja imetka sa ciljem rješavanja od njeg. Sa druge strane, uzimanje zekata od haram imetka koji je u tuđim rukama je vid priznavanja njegovog djela (bespravno uzimanje imetka) a to je neprihvatljivo.

2. Pravo siromaha je vezano za imetak onih koji su dužni izdvojiti imetak za njega[17].
Komentar: Da bi siromasi imali pravo na zekat od imetka bogatih potrebno je da se ispune određeni šartovi a od tih šartova je da imetak bude u vlasništvu muslimana a to nije ostvareno u haram imetku.

3. Haram imetak po svom opisu, a ne u stvarnosti, ulazi u vlasništvo onog u čijim je rukama nakon što ne bude u stanju da ga vrati njegovom pravom vlasniku kod Malika, a kod Ebu Hanife on je uopćeno njegov vlasnik[18].

Komentar: Nije obavezujuće iz toga da haram imetak postaje vlasništvo onog u čijim je rukama da treba dati na njega zekat, jer oni koji kažu da se on smatra uopćeno u njegovom vlasništvu, a to su hanefije, ne obavezuju izdvajanje zekata na taj haram imetak. Kao što kaže Ibn Abidin: “Kome dođe u vlasništvo prljav imetak ili otme neki imetak pa ga pomiješa sa drugim … , nije obavezan na njega dati imetak iako dostigne nisab”[19].

Takođe, postoji druga prepreka za davanje zekata na haram imetak a to je nepostojanje potpunog vlasništva, jer iako se kod njih haram imetak ubraja u vlasništvo onog u čijim je rukama oni ne misle da je on njegov potpuni vlasnik zbog vezanosti tog imetka za njegovog pravog vlasnika.

4. Kada bi oslobodili one u čijim je rukama haram imetak od zekata time bi dali podsticaj ljudima da dolaze do imetka na takav način[20].

Komentar: Ovo bi bilo ispravno gledajući sa strane koristi, međutim ovo se ne uzima u obzir kada je oprečno sa onim što je Šerijatom određeno a zasnovano je na vjerodostojnim dokazima[21], a to je da Uzvišeni Allah ne prima sadaku i zekat od haram imetka. S tim da se može i ovom komentaru prigovoriti da je ovo dokazivanje sa onim oko čega je u osnovi razilaženje po ovom pitanju, a to je davanje zekata na haram imetak.

Takođe, može se prigovoriti ovom dokazu da oslodađanje od zekata onog u čijim je rukama haram imetak da to nije počast i olakšica njemu jer je on obavezan da se oslobodi čitavog tog imetka tako da mu ne koristi samo davanje zekata[22].

Radžih (odabrano) mišljenje je prvi stav učenjaka, tj. da nema zekata na haram imetak, jer onaj u čijim rukama je imetak nije njegov vlasnik, a nema razilaženja među učenjacima da je šart za obavezu davanja zekata na imetak da taj imetak bude u vlasništvu muslimana. A hanefije koje kažu da haram imetak prelazi u vlasništvo onog u čijim je rukama takođe smatraju da je na njega ne daje zekat jer taj imetak nije u potpunom vlasnoštvu onog u čijim je rukama i jer se on smatra dugom kojeg treba vratiti, a na dug onog koji je dužan se ne daje zekat.

Treba dodati da haram imetak koji je sastavljen od dva dijela jednog koji je haram i drugog dijela koji je halal, ako je moguće ustanoviti dio koji je halal onda sa tog imetka ne spada obaveza davanja zekata. Na primjer, ako musliman da pozajmicu drugom muslimanu u vrijednosti od 10 000 neke valute da mu ovaj vrati nakon godinu dana 12 000, u ovom slučaju kamata je 2 000 i na nju ne treba dati zakat nego taj novac vratiti onom od koga je uzet, a na 10 000 treba dati zekat jer je to glavnica koja se ne smatra kamatom.

A konkretan odgovor na postavljeno pitanje je sljedeći:

– da shodno gore spomenutom nije obaveza dati zekat na haram imetak,

– pa tako trebaš ustanoviti, makar i približno, koliki je procenat halal stečenog novca od ukupnog novca, pa onda izdvojiti na tu svotu novca zekat, naravno ako su ispunjeni šartovi davanja zekata na novac: da novac ima nisab i da je pregodinio,

– a ostali haram novac (tj. koji je stečen na haram način ili od prodaje haram imetka), njega trebaš ili vratiti njegovom vlasniku ako je poznat ili udijeliti kao sadaku siromasima (ili dati za grdnju puteva, mostova i slično) bez sticanja sevapa nego samo radi rješavanja haram imetka.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba

Zahvala pripada Allahu,

Vrijednost nisaba (tj. granice koja obavezuje davanje zekata) za dolar ili druge valute jednaka je vrijednosti 20 miskala zlata ili 140 miskala srebra u periodu koji obavezuje zekat (tj. da ta vrijednost u novcu pregodini). Ta vrijednost treba biti zasnovana na bilo kojem od ova dva nisaba koji je bolji i korisniji za siromašne, uzimajući u obzir da vrijednosti zlata i srebra variraju od vremena do vremena i od države do države. (Stalno vijeće za fetve, br. 9/254, 9/257)

S obzirom da je u ovom vremenu vrijednost nisaba u srebru niža od vrijednosti nisaba u zlatu, nisab treba da se zasniva na vrijednosti srebra, pa ako čovjek dostigne u svom novcu vrijednost nisaba u srebru dužan je dati zekat. Nisab u srebru je oko 595 grama, a onaj koji daje zekat izdvaja 2.5%., nakon što je taj novac pregodinio.

A Allah najbolje zna.

Odgovorio: Šejh Muhammed Salih El-Munedždžid Fetva br. 2795 (Ovo bi značilo, s obzirom, na sadašnju vrijednost srebra, da svako ko u svom posjedu ima oko 300 eura – manje/više, tokom cijele godine, je dužan dati zekat. Zekat na 300e iznosi 7,5e. Malo novca za veliku nagradu inšaAllah.) A Allah najbolje zna.”

ODGOVOR: Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

To što je spomenuto je jedan od tri stava učenjaka po pitanju toga šta je mjerilo nisaba za novac?

Stavovi učenjaka po ovom pitanju su sljedeći:

1 – da je nisab za novac nisab za zlato 85 g, tj. danas oko 3000 eura

2 – da je nisab za novac nisab za srebro 595 g, tj. danas oko 300 eura

3 – da je nisab za novac nisab ono sto je korisnije za siromahe, tj. što je manje vrijednosti, a to je danas srebro.

Pa je šejh Munedždžid izabrao treći stav.

A najbliže ispravnom, a Allah zna najbolje, je da je nisab za novac nisab zlata, tj. 85 g, odnosno 3000 eura.

Nema dokaza – hadisa po ovom pitanju.

Ako bi neko rekao: zar da uzimamo tvoj odabir ispravnom mišljenja a na drugoj strani su Vijeće velike uleme u Saudiji i šejh el-Munedždžid? Odgovor je: U islamu nije dokaz sam po sebi stav šejha Munedždžida ni stav Viskorangirane uleme, nego se za njihov stav traži dokaz. A dokaza nema, jer da ga ima naveli bi ga. Pojava papirnog novca i mes'ele vezane za njega su savremena pitanja.

Vrijednost srebra je od vremena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mnogo opala skoro da nije vrijedan spomena, za razliku od zlata. Sa druge strane, nisab za deve je 5 deva, nisab za ovce 40 ovaca, nelogično je da u šerijatu osoba koja ima 4 deve ne treba dati zekat jer nema nisab, kao i osoba koja ima 39 ovaca ne treba dati zekat jer nema nisab, a te se obe smatraju siromašnim po hanefijama, a onda osoba koja ima 300 eura treba dati zekat i da se tretira bogatom. Znači, da onaj ko ima 4 deve ili 39 ovaca ne treba dati zekat, a osoba koja ima 300 treba dati.

Prvi stav je najbliži ispravnom zato što ako bi uzeli srebro za nisab onda bi i siromašni davali zekat, a to je kontradiktorno samom davanju zekata jer ga siromašni primaju.

Ve billahi tevfik.

Odgovorio na pitanje: dr. Zijad Ljakić
Preuzeto sa stranice: http://www.ehlus-sunne.ba