Oko samog uzimanja mesha po čarapama postoji razilaženje među učenjacima, jedni dozvoljavaju drugi zabranjuju a treći dozvoljavaju uz određene šarte. Naime, mesh po čarapama se prenosi u hadisu od Ebu Kajsa (Abdurrahman ibn Servana), od Huzejl ibn Šerahbila, od Mugire ibn Šu'beta, radijallahu anhu, da je rekao: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je uzeo abdest i učinio mesh po čarapama”. Ovaj rivajet bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ibn Madže, Ahmed, Ibn Huzejme, Ibn Hibban i Bejheki.

Sa ovim rivajetom da je učinio mesh po čarapama se izdvojio Ebu Kajs od Huzejla ibn Šerahbila, a vjerododstojnim ga ocjenjuju Tirmizi, Ibn Huzejfe i Ibn Hibban.

Dok drugi najveći učenjaci hadisa ovaj rivajet ocjenjuju slabim jer se Ebu Kajs od Huzejla izdvojio u njemu navođenjem dodatka da je učinio mesh po čarapama. Kaže Bejheki o ovom rivajetu: “Ovaj hadis je munker, slabim su ga ocijenili Sufjan Es-Sevri, Abdurrahman ibn Mehdi, Ahmed ibn Hanbel, Jahja ibn Mein, Alijj ibn Medinij i Muslim ibn Hadždžadž, poznato je da je hadis koji se prenosi od Mugire potiranje po mestvama”.

Kaže imam Nevevi: “Ovo su najučeniji imami hadisa, pa i ako Tirmizi kaže da je hadis hasen-sahih ovima se daje prednost nad njim, čak svaki od njih kada bi se izdvojio dala bi mu se prednost u odnosu na Tirmizija oko čega su složni poznavaoci ove nauke”.

Dakle, ovaj hadis prenosi ogroman broj ravija od Mugire ibn Šu'be, radijallahu anhu, preko trideset tri ravije, s tim da u njemu došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzeo mesh po mestvama. Nema sumnje da zbog toga što ovoliki broj ravija prenosi od Mugire ibn Šu'beta, radijallahu anhu, suprotno onome što prenosi Ibn Kajs da je jak razlog da budemo ubijeđeni da je Ebu Kajs pogriješio.
Rivajet ovog hadisa je uticao, između osatlog, na razilaženje fakiha po pitanju dozvole uzimanja mesha po čarapama.

Prvo mišljenje učenjaka je dozvola uzimanja mesha po čarapama. Ovo se prenosi od Alije, Ammara, Ebu Mes'uda, Enesa, Ibn Omera, El-Beraa, Bilala, Ebu Umame i Sehla ibn S'ada, radijalahu anhum, od ashaba. Kao i od ostalih učenjaka poput: Nafie, Ata, Ibrahim En-Nehaia, Seida ibn Džubejra, Sufjana Es-Sevrija i Abdullah ibn Mubareka od tabi'ina, kao i od Davuda Zahirija i Ibn Hazma.

Drugo mišljenje je dozvola uzimanja mesha po čarapama pod šartom da čarape budu guste. Ovo se prenosi od Seida ibn Musejjiba, takođe ovo je stav Ebu Hanife, Šafije i Ahmeda. Na ovome je i imam Malik, s tim da on uvjetuje da donji dio čarapa bude opšiven kožom.

Treće mišljenje je zabrana uzimanja mesha po čarapama. Na ovome su Mudžahid, Amr ibn Dinar, drugo mišljenje Ata, Evzaia i ono što je poznato od Malika.

Prva dva mišljenja dokazuju svoj stav gore spomenutim hadisom u rivajetu od Ebu Kajsa, a već smo govorili o njegovoj slabosti. Takođe dokazuju sa hadisom kojeg prenosi Ebu Musa El-Eš'ari da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzeo abdest pri čemu je učinio mesh po čarapama i papučama. Bilježi ga Ibn Madže, Bejheki i Tahavija. Međutim, ovaj hadis je slab jer je u njegovom senedu Isa ibn Sinan koji je nepouzdan ravija. Prema tome oba ova hadisa su veoma slaba te ne mogu biti validan dokaz po ovom pitanju.

Međutim, prenosi se poput ovog zadnjeg hadisa da je to radio Enes, radijallahu anhu. To bilježe Abdurezzak i Ibn Ebi Šejbe u svojim Musannefima kao i Bejheki od Ezrek ibn Kajsa da je rekao:

“Vidio sam Enesa ibn Malika, izgubio je abdest pa je oprao svoje lice i ruke i učinio mesh po čarapama od vune, pa sam mu rekao: Zar činiš mesh po njima? A on je odgovorio: One su (čarape) mestve s tim da su od vune”.

Kaže Ahmed Šakir da je ovaj sened vjerodostojan. Ova predaja je jak argument, ne u tome što je Enes, radijallahu anhu, učinio mesh po čarapama, nego u tome što je jasno rekao da su čarape poput mestvi, s tim da su one od vune, a Enes je ashab koji jako dobro razumije arapski jezik i živio je u vrijeme prije nego što su drugi jezici uticali na arapski jezik. Prema tome, on pojašnjava da je značenje mestvi šire od toga da budu samo od kože, nego da riječ mestve obuhvata sve što pokriva stopalo, dok sa druge strane nije nam došao dokaz u Šerijatu da mestve moraju biti samo od kože.

Ibn Ebi Šejbe je u svom Musannefu naslovio jedno poglavlje “Ko kaže čarape su na stepenu mestvi”, zatim je prenio nekoliko rivajeta o tome od Ibn Omera, radijallahu anhuma, Ata, Nafie i Hasana El-Basrija.

Osnova je pranje nogu prilikom abdesta, a došlo nam je u mutevatir predajama da je dozvoljeno i da je od vjere islama uzimanje mesha po mestvama koje su napravljene od kože. Oko uzimanja mesha po čarapama nije ništa vjerodostojno prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Međutim, prenosi se od velikog broja ashaba da su dozvoljavali i uzimali mesh po čarapama, a od nekih od njih da su pojasnili da su čarape poput mestvi, osim što su od vune, a nije prenešeno da je neko od ashaba imao drugačiji stav.

Prema tome, odabrani stav je da je dozvoljeno uzimati mesh po čarapama, ne na osnovu hadisa od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nego na osnovu razumijevanja i djela ashaba, a nema sumnje da su oni bolje razumjeli ovo pitanje od svih onih koji su došli poslije njih.

A što se tiče uslovljavanja mnogih učenjaka da čarape budu guste, nema sumnje da je to sigurnije, s tim da nema dokaza koji zabranjuje i ukazuje na ništavnost uzimanja mesha po tankim i providnim čarapama. Poderane čarape ne utiču na ispravnost i valjanost mesha po njima, jer nema sumnje da su neki ashabi imali poderane čarape a nije prenešeno da to kvari uzimanje mesha po mestvama ili čarapama.

Takođe, prodiranje vode do noge ne kvari mesh i ne utiče na njegovu valjanost jer za tako nešto nema dokaza, a Allah zna najbolje. Ve billahi tevfik.

Dr. Zijad Ljakić

Preuzeto sa web stranice http://www.zijad-ljakic.com

Prvi put se osiguranje pojavilo u sjevernom dijelu Italije u dvanaestom stoljeću kada su trgovci počeli osiguravati brodove u pomorskoj plovidbi zbog opasnosti kojima se izlažu na moru. Osiguranje su davali trgovci od kojih su većina bila židovi. Zatim, nakon dužeg perioda, uslijedila su osiguranja na kopnu. I to najprije osiguranje imovine od požara koje se pojavilo neposredno nakon strašnog požara 1666.g. u Londonu koji je odjednom progutao trinaest hiljada kuća. Ovaj događaj su iskoristili trgovci te su proširili osiguranje na novu oblast ljudskog života. Zatim se pojavio novi oblik osiguranja, poput osiguranja od automobilske odgovornosti, odgovornosti nezgoda na poslu, zanatske odgovornosti i slično…

Jezički – osiguranje je suprotno strahovanju i pronevjeri, a znači smirenost srca i sigurnost. Terminološki – osiguranje je ugovor između dvije strane, jedna se zove osiguravajuće društvo a druga korisnik osiguranja, u kojem se osiguravajuće društvo obavezuje da će dati korisniku osiguranja, u njegovu korist, vrijednost imetka, utvrđeni prihod ili neku drugu materijalnu nadoknadu kada mu se desi nesreća ili opasnost pojašnjena u ugovoru, i to zauzvrat rati koja se uplaćuje ili nekoj drugoj materijalnoj premiji koju je dužan davati korisnik osiguravajućem društvu. (El-Vesit, d. Abdu-r-rezzak Es-senhuri (2/7,1095), i Egipatski građanski zakon, predmet 747.) Ova definicija osiguranja obuhvata samo trgovačka osiguravajuća društva.

Zarada osiguračkog društva proizilazi iz razlike između nadoknada štete korisnicima osiguranja kada se desi nezgoda i premija koje daju korisnici osiguravajućem društvu. Iz definicije osiguranja se da primjetiti da je osiguranje jedan od trgovačkih ugovora zasnovanih na riziku, odnosno to je ugovor čiji je završetak nepoznat, jer nijedna od strana ugovora ne zna koliko će dati ni koliko će uzeti. Tako na primjer, može se desiti da korisnik plati jednu ratu te mu se desi nesreća pa uzme ono što ga sljeduje po ugovoru, također može se desiti da korisnik isplati sve rate, a ne desi mu se nesreća pa ne uzme ništa.

Nastanak i istorija osiguranja
Prvi put se osiguranje pojavilo u sjevernom dijelu Italije u dvanaestom stoljeću kada su trgovci počeli osiguravati brodove u pomorskoj plovidbi zbog opasnosti kojima se izlažu na moru. Osiguranje su davali trgovci od kojih su većina bila židovi. Zatim, nakon dužeg perioda, uslijedila su osiguranja na kopnu. I to najprije osiguranje imovine od požara koje se pojavilo neposredno nakon strašnog požara 1666.g. u Londonu koji je odjednom progutao trinaest hiljada kuća. Ovaj događaj su iskoristili trgovci te su proširili osiguranje na novu oblast ljudskog života.

Zatim se pojavio novi oblik osiguranja, poput osiguranja od automobilske odgovornosti, odgovornosti nezgoda na poslu, zanatske odgovornosti i slično. Poslije toga, osiguranje se rasprostanilo u svim sferama života, kao na primjer: osiguranje od krađe, od uništenja usjeva, osiguranje objekta u montaži, životinja, filmske djelatnosti, osiguranja na život i slično. Tako da su osiguravajuća društva osiguravala pojedince od svake opasnosti kojoj se izlaže njegov život, imovina ili odgovornost. I zadnja faza u razvoju osiguranja je prinuda države na razne vrste osiguranja. [Er-riba vel-m'amelatul masrifije (405).]

A što se tiče prisustva pojma osiguranja kao posebnog poslovnog ugovora između dvije strane u knjigama islamskih pravnika skoro da su složni suvremeni učenjaci i istraživači da je hanefijski učenjak Ibn Abidin (preselo 1252 po Hidžri) prvi ko je govorio o ovoj temi, a njegov stav je bio da je trgovačko osiguranje zabranjeno. [Pogledaj Reddul-muhtar (6/281-292).]

Međutim, činjenica je da je prije njega o jednom obliku osiguranja pisao veliki učenjak malikijskog mezheba Ešheb (preselio 204 po Hidžri) koji je takođe zabranio ovaj vid poslovanja. [Pogledaj El-Mudevvene (4/28).]

Vrste osiguranja

S obzirom na oblik, osiguranje se dijeli na tri vrste:

Prva:Kooperativno (zadružno ili uzajamno-pomagačko) osiguranje, tj. udruživanje nekoliko osoba koje se izlažu sličnim opasnostima gdje svako od njih uplati određeno učešće, pa kada nekoga od njih zadesi šteta daje mu se nadoknada od tog učešća. A ako vrijednost učešća bude veća od nadoknada za štetu, svaki član ima pravo da vrati svoj udio. Specifičnost ove vrste osiguranja je da njegovi članovi nemaju za cilj zaradu, nego umanjenje i olakšanje gubitka. Ova vrsta osiguranja još uvijek nije zaživjela u praktičnom životu, nego predstavlja altrenativu šerijatski zabranjenim osiguranjima.

Druga:Poslovno (trgovačko) osiguranje, tj. rasprostranjeno osiguranje na koje obično se misli kada se govori o osiguranju. Njegova karakteristika je da je ono čista trgovina u kojoj osiguravajuće društvo, bez učešća korisnika, ubire zaradu osiguranja za razliku od kooperativnog čiji je karakter plemenit i human.

S obzirom na tematiku dijeli se na:

1)Osiguranje od gubitaka; odnosi se na opasnosti kojima se izlaže imetak korisnika osiguranja, a njegov cilj je nadoknada gubitaka koje zadese korisnika zbog nezgode i slično. Od primjera ovog osiguranja je osiguranje imovine od požara, krađe i slično.

2)Osiguranje od odgovornosti, tj. svaka odgovornost pojedinca ili grupe prema nekom drugom a koja je nastala kao rezultat greške, nemarnosti ili nanošenja štete iz bilo kog razloga. Poput odgovornosti arhitekta, ljekara, farmaceuta i slično, također osiguranje avionskih kompanija, brodova i vozova od odgovornosti.

3) Osiguranje osoba; u ovu vrstu spadaju sva osiguranja koja imaju veze sa samom ličnošću korisnika osiguranja i ne sa štetom koja mu se desi. Oblik ovog ugovora je da se osiguračko društvo obaveže da dâ korisniku ili trećoj osobi određeni imovinski iznos kada umre ili doživi određeni period, zauzvrat premijama koje plaća osiguranju. Dijeli se na dvije vrste:

a) osiguranje života, imaju tri vrste:

● doživotno ili ograničeno osiguranje za slučaj smrti

● osiguranje za slučaj doživljenja

● osiguranje za slučaj doživljenja i smrti

b) osiguranje od tjelesnih povreda

Treća:Društveno osiguranje, tj. ono koje vrši država spram određene skupine građana, poput socijalnog, zdravstvenog (ovdje ne ulazi privatno zdravstveno osiguranje), penzionog i njima sličnog osiguranja. Ono što je zajedničko ovoj vrsti osiguranja je da nema trgovački karakter (tj. da država zarađuje na korisnicima ovih osiguranja) nego je cilj države da socijalno zaštiti ove kategorije ljudi. Sa druge strane, dobar dio troškova snosi sama država.

S obzirom na dobrovoljnost i prinudu osiguranje se dijeli na:

1) Prisilno osiguranje; to je osiguranje na koje država prisili, poput saobračajnog i zdravstvenog osiguranja.

2) Dobrovoljno osiguranje; ono u kojem nema prisile.

Šerijatski status osiguranja

Savremeni islamski učenjaci imaju četiri stava [El-Mu'amelatu el-malije el-mu'asire (209-221) i Er-riba vel-m'amelatul masrifije (405-427).]o propisu osiguranja:

Prvo mišljenje: Opća dozvola osiguranja. Najistaknutiji zastupnik ovog mišljenja je profesor Mustafa Ez-Zerka’, a njihovi najvažniji dokazi su:

● Osiguranje je novi ugovor koji nije spomenut u šerijatskim tekstovima, osnove Šerijata mu se ne suprostavljaju, a osnov u ugovorima je dozvola sve dok ne dođe zabrana, a nema zabrane, prema tome, on je dozvoljen.

Komentar: Ovaj dokaz je neprihvatljiv, jer iako nema direktnog šerijatslog teksta koji ga zabranjuje postoje osnove Šerijata kojima je oprečen, poput toga da je u njemu kamata, rizik, bespravno uzimanje tuđeg imetka, o čemu će biti govora.

● U šerijatskim propisima postoje ugovori s kojima se može osiguranje kijasiti (upoređivati), na primjer:
a)Ispravnost davanja garancije za opasnosti na putu kod hanefija, odnosno, da jedna osoba kaže drugoj: idi ovim putem on je siguran, a ja garantujem ako se šta desi, pa ako bi mu idući tim putem bio oduzet imetak dužan je da mu nadoknadi štetu. Sličnost ovog ugovora i osiguranja je što on garantuje ono što nije uzrokovao i što je nepoznat završetak, a ovo dvoje se nalazi u osiguranju.

Komentar: Između ova dva ugovora postoji suštinska razlika: ovdje daje garanciju bez naplate dok se u osiguranju garancija naplaćuje.

b)Pravilo obavezujućeg obećanja kod malikija, odnosno da osoba obeća drugoj nešto što joj u osnovi nije obaveza, pa ako ta osoba zbog tog obećanja uđe u neke troškove ili obećanje uzrokuje neko djelo dužan je izvršiti obećanje, na primjer: kaže mu oženi se ja ću ti platiti mehr, pa ako
se oženi obavezan je da mu plati mehr. Pa kažu isto tako imamo u osiguranju obećanje da će mu nadoknaditi gubitke.

Komentar: sličan gornjem, tj. obavezujuće obećanje kod malikija je dobro djelo bez nadoknade za razliku od osiguranja gdje je cilj osiguravajućeg društva uzimanje nadoknade i zarada.

● Osiguranjem se ostvaruje mnoštvo korisnih stvari za pojedinca i društvo, poput: sigurnosti, ekonomske dobiti, međusobno potpomaganje među korisnicima i slično.

Komentar: one stvari koje ljudi smatraju korisnim a oprečne su osnovama šerijatskih tekstova su ništavne i ne pridaje im se važnost, naročito ako za to imamo alternativu kao što je kooperativno osiguranje koje je čisto od zabranjenih radnji.

Drugo mišljenje: Opća zabrana. Najistaknutiji zastupnik ovog mišljenja je doktor ‘Isa ‘Abdeh, a njihovi dokazi su:

● Osiguranje u sebi sadrži obje vrste kamate, jer korisnik osiguranja daje novac u određenoj vrijednosti, a osiguravajuće društvo mu vraća, kada se desi nezgoda, veću ili manju vrijednost, pa je razlika u vrijednosti datoj i uzetoj kamata zbog viška (riba fadl), a vremenska razlika u davanju i uzimanju je kamata zbog odgode (riba nesie).

Odgovor: Ovdje nije u pitanju kamata, jer korisnik plaća novac u ratama za korist od osiguravajućeg društva kada se desi nezgoda, prema tome u pitanju je davanje novca za korist, a korist nije od stvari na koje ide kamata.

Komentar na odgovor: Osiguranje života biva davanjem novca i uzimanjem novca, a također svako osiguranje u kojem osiguravajuće društvo nadoknađuje štetu novcem.

2) U osiguranju je bespravno jedenje tuđeg imetka koje zabranjeno kur'anskim tekstom. Kaže Uzvišeni: “O vjernici, jedni drugima na nedozvoljen način imanja ne prisvajajte, – ali, dozvoljeno vam je trgovanje uz obostrani pristanak“ (Prijevod značenja En-Nisa’ 29.)

Komentar: Tačno je da je to Kur'anom zabranjeno, međutim da li ima u osiguranju nedozvoljenog i bespravnog jedenja imetka to je ono oko čega je spor.

● Osiguranje je zasnovano na kocki i kockarskom klađenju, jer je on ugovor koji je vezan za opasnost koja se nekad desi nekad ne desi, a to je značenje kocke.
Komentar: Kocka je zasnovana na igri i zabavi, a toga ovdje nama.

● Osiguranje u sebi sadrži rizik i nepoznat završetak, jer nijedna od strana ugovora ne zna koliko će dati ni koliko će uzeti. Tako na primjer, može se desiti da korisnik plati jednu ratu te mu se desi nesreća pa uzme ono što ga sljeduje po ugovoru, također može se desiti da korisnik isplati sve rate, a ne desi mu se nesreća pa ne uzme ništa.

Treće mišljenje: Osiguranje života je zabranjeno, a druge vrste su dozvoljene. Najistaknutiji zagovarač ovog mišljenja je Šejh Abdullah ibn Zejd Ale Mahmud, a dokazi ovog mišljenja su sljedeći:

● Namjera od osiguranja robe, auta i slično je sigurnost od nezgoda, katastrofa i gubitaka, a ne zarada manje ili više novca.

● Osiguranje života je zasnovano na plaćanju novca u ratama s ciljem dobivanja veće svote ako se ispuni ugovor, a to znači da u sebi sadrži obje vrste kamate, kamatu zbog viška i kamatu zbog odgode.

Četvrto mišljenje: Kooperativno (uzajamno-pomagačko) osiguranje i društveno osiguranje su dozvoljeni, a poslovno je zabranjeno. Dokazi ovog mišljenja su:
Suština kooperativnog (uzajamno-pomagačko) osiguranja i njegov cilj je međusobno potpomaganje i nadoknada gubitaka i šteta koje su posljedica katastrofa, nezgoda i nesreća, a nije namjera da se njime iskorištavaju ljudi ili zarađuje bespravno. Sa druge strane u ovom osiguranju nema kamate, nepravednog uzimanja tuđeg imetka, kockanja i sličnog. Na propisanost ovakvog udruživanja upućuje kur'anski ajet koji je ujedno i šerijatsko pravilo, kaže

Uzvišeni: “Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu.“ (Prijevod značenja El-Ma'ide 2.)

A što se tiče rizika i nepoznatog završetka koji se nalaze i u ovom osiguranju, odgovor je da se u ugovorima zasnovanim na darivanju i poklanjanju zanemaruje rizik, a ovo osiguranje je jedan od takvih ugovora. Treba opet napomenuti da je ova vrsta osiguranjaponuđena kao alternativa kako bi se izbjegle ostale vrste šerijatsko spornih osiguranja, a nije mi poznato da u stvarnosti postoji ovo osiguranje.

Dokaz da su socijalno, zdravstveno (neprivatno) i penziono osiguranje dozvoljeni je netrgovački karakter (tj. država ne zarađuje na korisnicima ovih osiguranja) ovih osiguranja zbog čega se zanemaruje veliki rizik koji je zabranjen u poslovnim ugovorima kao što je poslovno osiguranje. Sa druge strane, cilj države je humanistički, tj. ona namjerava da socijalno zaštiti ove kategorije ljudi zbog čega dobar dio troškova ona sama snosi.

Poslovno osiguranje je zabranjeno zbog šest stvari:

● Veliki rizik (tj. nepoznata završnica ugovora) kojeg je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, zabranio u vjerodostojnim hadisima. [Hadis bilježi Muslim (3808).]

● Poslovno osiguranje je jedan oblik kockanja, jer je zasnovan na opasnosti koja se nekad desi a nekad ne desi, pa time ulazi pod opću zabranu kocke: “O vjernici, vino i kocka i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite.” (Prijevod značenja El-Ma'ide 90.)

● Ovo osiguranje u sebi sadrži obje vrste kamate, o čemu je bilo govora.

● Ovo je jedan oblik klađenja zbog rizika i opasnosti koji se nalaze u njemu, a klađenje je zabranjeno vjerodostojnim hadisima.

● Također u njemu je bespravno uzimanje tuđeg imetka, a da se zauzvrat ne dâ ništa, koje zabranjeno Kur'anom, o čemu smo već govorili.

● Sadrži u sebi obavezivanje onim čime Šerijat ne obavezuje, jer osiguravajuće društvo nije uzrokovalo nezgodu da bi je ono moralo nadoknaditi, a sa druge strane uzima imetak od korisnika a da nije ništa uradilo za korisnika.

Radžih (odabrano) mišljenje: Četvrto mišljenje, da je poslovno osiguranje zabranjeno na što jasno i nedvosmisleno upućuju gore spomenuti dokazi, a da je kooperativno i društveno dozvoljeno, a Allah zna najbolje.
Ovo mišljenje zastupa većina savremenih učenjaka, između ostalih: Kolegij islamskog prava pri Rabiti (Kararul-medžme'a fid-devretil ula 10/8/1398 hidžretske.), Kolegij islamskog prava pri Organizaciji islamske konferencije [Medželetul-medžme'a (2/731).], Vijeće velike uleme iz Saudijske Arabije (Kararu Hej'eti kibaril ‘ulema, broj 55, 4/4/1397 hidžretske.) i Egipatsko muftijstvo. [Ahta'u ša'ia’ fil-buju’, od Seida Abdulazima (9-11).]

Napomena: Muslimanu nije dozvoljeno da se dobrovoljno osigurava u postojećim trgovačkim osiguravajućim društvima. Izuzima se iz ovoga saobraćajno osiguranje (i njemu slično) na koje prisiljava sama država, ono je dozovljeno i u njemu nema grijeha, inšaAllah. Naime, saobraćajno osiguranje je trgovačko osiguranje koje je inače u osnovi zabranjeno, međutim opća potreba muslimana za vožnjom auta (i drugih prevoznih sredstava), koje se ne može ostvariti bez uzimanja osiguranja, na nivou muslimanske zajednice je vid nužnosti, i nezamislivo da se svi muslimani odreknu te potrebe. Dokaz za ovu dozvolu je šerijatsko fikhsko pravilo: opća potreba se spušta na nivo nužde (hadžetu amme tunezzelu menzilete darureti), a nužda dozovljava ono što je zabranjeno.

Nije dozvoljeno raditi u preduzećima za poslovno osiguranje, jer je to pomaganje u grijehu i haramu, a kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: “Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu.” (El-Ma'ide 2.) Kada Allah nešto zabrani postane zarađivanje na njemu zabranjeno.

Ve billhi tevfik.

Dr. Zijad Ljakić

Preuzeto sa web stranice http://www.zijad-ljakic.com

Seid ibn Musejjib, rahimehullah, prenosi od Abdurrahmana ibn Semure, radijallahu ‘anhu, koji kaže:

“Sjedili smo jednog dana u Medini kad je došao Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, te nam reče: ‘Sinoć sam usnio čudan san:

-Vidio sam čovjeka od mog ummeta kako mu je došao melek smrti da mu uzme dušu, pa dođe njegovo dobročinstvo prema roditeljima te udalji meleka smrti od njega,

– vidio sam čovjeka od mog ummeta koji je bio izložen patnji u kaburu, pa mu dođe njegov abdest i spasi ga od toga,

– vidio sam čovjeka od mog ummeta kojeg su opkolili i uzeli meleki kazne, pa dođe njegov namaz i spasi ga iz njihovih ruku,

– vidio sam čovjeka od mog ummeta koji je skapovao od žeđi, i kad god bi se primakao mome havdu (vrelu, pojilištu) bio bi sprečen i otjeran, pa dođe njegov post mjeseca ramazana te ga napoji i ugasi mu žeđ,

– vido sam čovjeka od mog ummeta kako ide pored poslanika koji su sjedlili u halkama, kad god se primakne nekoj od ti halki bude udaljen, pa dođe njegovo vjersko kupanje (od džunupluka) te ga uze za ruke i dovede da sjedne pored mene,

– vidio sam čovjeka od mog ummeta koji je bio okružen tminom i mrakom sa svih strana a on je u tom mraku zbunjen, pa dođoše njegov obavljeni hadždž i umra te ga izvede iz tog mraka na svjetlo,

– vidio sam čovjeka od mog ummeta kako se rukom štiti i zaklanja od plamena vatre i njene vrućine, pa dođoše njegova sadaka (milostinja) koju je udjelio te napravi pregradu između njega i vatre, te načini hlad nad njegovom glavom,

– vidio sam čovjeka od mog ummeta kako se obraća vjernicima, a oni s njim ne govore, pa dođe njegovo čuvanje rodbinskih veza i reče: ‘O vjernici, on je čuvao rodbinske veze pa pričajte i kontaktirajte s njim, te ljudi počeše s njim govoriti i rukovati se,

– vidio sam čovjeka od mog ummeta kojeg su uhvatile zebanije (meleki koji se brinu za red u Džehennemu), pa dođe njegovo naređivanje dobra i odvraćanje od zla pa ga ote iz njegovih ruku i dade ga melekima milosti,

– vidio sam čovjeka od mog ummeta kako kleči, a između njega i Allaha, dželle šanuhu, je zastor, pa dođe njegovo lijepo ponašanje (ahlak), uze ga za ruku i uvede ga kod Allaha, dželle šanuhu,

– vidio sam čovjeka od mog ummeta, a knjiga njegovih djela se približi njegovoj lijevoj ruci, pa dođe njegov strah od Allaha, dželle šanuhu, i uze tu knjigu te je stavi u njegovu desnu ruku;

– vidio sam čovjeka iz mog ummeta, a vaga njegovih dobrih djela je lagahna, pa dođoše njegova umrla (poginula) djeca i ojačaše njegova dobra djela,

– vidio sam čovjeka od mog ummeta kako stoji na ivici Džehennema, a dođe njegova dova (puna nade) upućena Allahu, dželle šanuhu, i spasi ga od toga, te on prođe,

– vidio sam čovjeka od mog ummeta kako pada u vatru, pa dođoše njegove suze koje je prolio iz straha prema Allahu, dželle šanuhu, i spasiše ga,

– vidio sam čovjeka od mog ummeta kako je stao na Sirat-ćupriju ( iznad Džehennema) i ljulja se poput palmine grane na jakom vjetru, pa dođe njegovo lijepo mišljenje o Allahu, dželle šanuhu, i učvrsti ga,

– vidio sam čovjeka od mog ummeta kako pužući ide preko Sirat-ćuprije, nekad poklekne i spotakne se, pa se pridrži. Zatim dođe njegovo donošenje salavata na mene pa ga uspravi, učvrsti mu noge i spasi ga,

– i vido sam čovjeka od mog ummeta kako dolazi pred Džennetska vrata koja se pred njim zatvoriše, pa dođe njegov iskreni Kelime-i-šehadet (Ešhedu en la ilahe illallah) te mu otvori vrata i uvede ga u Džennet.”

Izvor hadisa:

Bilježe ga Taberani u Kebiru, et-Tirmizi el-Hakim u Nevadirul-usul, Ibnul-Dževzi u el-‘Ilelu el-mutenahije (2/697) i  Ebu Musa el-Medini u et-Tergibu.

Ocjena hadisa:

Slabim su ga ocijenili: Ibn el-Dževzi i Zehebi zbog slabosti ravija u oba rivajeta hadisa: Hilal ebu Džebele (nepoznat), el-Ferdž ibn Fudale (ne uzimaju mu se hadisi), Alij ibn Zejd (njegovi hadisi su ostavljeni zbog grešaka) i Mahled ibn Abdulvahid (munker-jako slab).

Također, slabim ga ocjenjuje el-Hejsemi u El-Medžme'i u oba rivajeta zbog slabosti ravija, el-Munavi u Fejdul-kadir zbog seneda i ez-Zebidi u el-Ittihafu.

Kaže šejh Albani (Daiful-džami'i 2086) u ocjeni hadisa: „Veoma slab. U njemu poremećaj i u senedu (lancu) i u metnu (tekstu). Složni su prvi muhaddisi i ko ih slijedi od potonjih oko negiranja ovog hadisa i njegove slabosti. U tome se nisu složili neki potonji“.

Zanimljivo je da su ovaj hadis ocijenili dobrim i prihvatljivim šejhul-islam Ibn Tejmijje, njegov učenik Ibnul-Kajjim i Ebu Musa el-Medini iako je sened hadisa slab. Ovaj hadis bilježi Ibnul-Kajjim u svoje dvije knjige: Kitabu er-ruh (1/82) i el-Vabilu es-sajjib (111). A nakon hadisa u zadnjoj knjizi je naveo da je Ebu Musa el-Medini rekao za ovaj hadis da je veoma dobar (hasen džidda), te da je šejhul-islam Ibn Tejmijje veličao značaj ovog hadisa i da je za njega rekao: „Da je vjerodostojan potvrđuju drugi dokazi“.

Uz dužno poštovanje prema ovoj dvojici velikana ummeta, hadis je slab što su posvjedočili skoro svi muhaddisi koji su ocjenjivali ovaj hadis. A sa druge strane, hadis govori o stvarima gajba, a gajb se ne može potvrditi osim sa vjerodosojnim hadisom, a ovaj ja slab.

Prema tome, hadis je veoma slab, ne može se podiči na stepen prihvatljivog zbog više rivajeta jer su svi jako slabi. Slabost hadisa su potvrdili Ibn el-Dževzi, Zehebi, el-Hejsemi, el-Munavi i Albani.

Nije ispravno biti uvjeren da ova djela koja su spomenuta u ovom hadisu da spašavaju od strahota Sudnjeg dana na način kako je to došlo u tekstu hadisa, jer je to došlo u jako slabom hadisu.

Ve billahi tevfik.

Dr. Zijad Ljakić

Preuzeto sa web stranice http://www.zijad-ljakic.com

Ovaj vid oblačenja pokrivanih u Bosni (i na Balkanu uopćeno) je toliko rasprostranjen da laik ili osoba koja nije upućena može pomisliti da to i jeste islamsko pokrivanje žena – da se glava pokrije maramom, a donji dio tijela kako hoćeš ili voliš.

Poštovane pokrivene sestre, vlasnice tunika i pantalona, da vas Allah nagradi što ste uopće pokrivene preko glave, jer mogle ste i bez toga, ali trebate znati da šerijatski hidžab nije kratka ili duga, široka ili uska tunika niti nošenje bilo kojih pantalona (van kuće).

Prenosi se od Enesa, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Doći će vrijeme kada će ljudi biti biti poput vukova, pa ko ne bude vuk, pojet će ga vuci“.

Bilježi ga Ibn el-Dževzi u „El-Mevdu'at“ (1/111) i prenosi od Darekutnija da je rekao: „Sa ovim rivajetom se izdvojio Zijad (ibn ebi Zijad el-Džessas)“.

Prenosi Sujuti u „El-Alai'“ (2/156) da je došlo u „El-Mizanu“ da nema razilaženja da je ovaj ravija slab.

Bilježi ga Taberani u „Evsatu“ i Hesemi u „El-Medžme'i“ i kaže da su u njemu ravije koje ne poznaje.

Prema tome, hadis je jako slab i ne povlači za sobom nikakve propise.

Ve billahi tevfik.

Dr. Zijad Ljakić

Preuzeto sa web stranice http://www.zijad-ljakic.com