Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
KAKO DA SE MURTED (koji opsuje Allaha) VRATI U ISLAM?
Alejkumusselam.Propis psovanja Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem Od riječi koje izvode iz vjere Islama su vrijeđanje i psovanje Uzvišenog Allaha, svejedno činilo se to u šali, u zbilji ili sa ciljem ismijavanja, nema razilaženja među učenjacima da ko to ispolji automatski izlaviše
Alejkumusselam.Propis psovanja Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem
Od riječi koje izvode iz vjere Islama su vrijeđanje i psovanje Uzvišenog Allaha, svejedno činilo se to u šali, u zbilji ili sa ciljem ismijavanja, nema razilaženja među učenjacima da ko to ispolji automatski izlazi iz Islama.
Propis onoga ko psuje Allah i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je prokletstvo na oba svijeta, sramna patnja na Ahiretu i tim djelom postaje nevjernik. Kaže Uzvišeni: “One koji Allaha i Poslanika Njegova budu vrijeđali (psovali, omalovažavali) Allah će i na ovome i na onome svijetu prokleti, i sramnu im patnju pripremiti” (El-Ahzab, 67), i kaže: “A ako ih zapitaš, oni će sigurno reći: “Mi smo samo razgovarali i zabavljali se.” Reci: “Zar se niste Allahu i riječima Njegovim i Poslaniku Njegovu rugali?
Ne ispričavajte se! Jasno je da ste nevjernici, a tvrdili ste da ste vjernici.” Ako nekima od vas i oprostimo, druge ćemo kazniti zato što su krivci”. (Et-Tevbe, 65-66).
Dakle, nema razilaženja među učenjacima da je onaj ko vrijeđa ili opsuje Allaha i Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, otpadnik od vjere. Pod vrijeđanjem i psovanjem se misli na omalovažavanje, proklinjanje, ocrnjavanje, pripisivanje mahane i nedostatka, porijeklu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili njegovoj vjeri i tome slično. Prema tome, pod vrijeđanjem Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, se ne misli samo na bukvalnu psovku poznatu kod nas, nego ona (psovka) predstavlja najgnusniji i najodvratniji vid vrijeđanja.
Da je psovanje Allaha i Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kufr i da oko toga nema razilaženja među učenjacima to prenose Ibn Kudame (El-Mugni 8/565), Ibn Tejmije (Es-Sarimu el-meslul, str. 550), Ibn Muflih (El-Fur'u 2/160), Ševkani (Nejlul-evtar 8/194), i mnogi mnogi drugi učenjaci.
Da li se prima tevba onome ko psuje Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem
Razišli su se učenjaci da li se onome ko opsuje Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prima tevba.
Većina učenjaka je na stavu da mu se prima tevba kao i kod ostalih razloga otpadništva od vjere. Na ovom stavu su hanefije i šafije kao i zvanični stav malikijskog mezheba, a unutar hanbelijskog mezheba prenose se tri stava.
Drugi stav učenjaka je da mu se ne prima tevba kod kadije, naravno misli se kod nas na dunjaluku a ne između njega i Allaha, nego se ubija kao kjafir, ne klanja mu se dženaza, ne dovi mu se za oprost i ne ukopava se u muslimansko mezarje. Ovo je poznati stav unutar hanbelijskog mezheba.
Treći stav je da se napravi razlika između onoga ko opsuje Allaha, kome se prima tevba s tim da se ne ubija, i onoga ko opsuje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kome se prima tevba ali je vadžib da se ubije da bi se izvršila šerijatska kazna.
A ispravno je, a Allah zna najbolje, da se prima tevba u oba slučaja na što ukazuju opći dokazi Kur'ana i Sunneta u kojima je došlo da se opraštaju svi grijesi onome ko se pokaje, poput riječi Uzvišenog: “Reci: O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili ne gubite nadu u Allahovu milost, zaista Allah oprašta sve grijehe, zaista je on Milostiv i mnogo prašta” (Ez-Zumer, 53).
Takođe, sa druge strane, ako se prima tevba i prihvata Islam onoga ko je u osnovi kjafir a koji je takođe vrijeđao i psovao Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zašto se onda ne bi primila tevba onome ko je postao mutred zbog psovanja Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Je li murtedu šart valjanosti tevbe da primi Islam
Kažu hanefije da tevba murteda biva tako što treba da se odrekne svih vjera mimo Islama ili da se odrekne one vjere (kufra, ateizma, bilo koje ideologije i tome slično) na koju je prešao poslije Islama, a ako ne uradi jedno od ovog dvoga tevba mu neće biti od koristi jer bez toga nije otklonio od sebe kufr.
Dok ostala tri mezheba, malikijski, šafijski i hanbelijski, smatraju da je dovoljno da se izgovori Šehadet.
Učenjaci skoro da su složni da je murted, tj. otpadnik od Islama, poput onoga koji je u osnovi kjafir, odnosno da je obavezan izgovoriti Šehadet (dva šehadeta) da bi mu tevba bila ispravna i da postao ponovo musliman. To dokazuju vjerodostojnim hadisom mutefekun alejhi: “Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne posvjedoče da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik …”. Takođe, od dokaza da se murtedu ne prima tevba bez izgovaranja Šehadeta sa kojim se ulazi u Islam su riječi Uzvišenog: “Uzaludno je pokajanje onih koji čine loša djela a koji kad se nekom od njih približi smrt govore: “Sad se zaista kajem”, a i onima koji umiru kao nevjernici …” (En-Nisa, 18). To jest, ne prima se tevba onima koji su nevjernici sve dok ne prime Islam, a Islam se prima sa izgovaranjem Šehadeta.
Ako je murted izašao iz Islama time što je zanegirao općepoznati farz (namaz, zekat, post) ili ohalalio općepoznati haram (zinaluk, alkohol, kamatu) nije mu ispravno primanje Islama izgovaranjem Šehadeta sve dok ne porekne ono zbog čega je izašao iz Islama pa tek onda treba da izgovori Šehadet. Što znači da murted koji se vraća u Islam treba da otkloni razlog zbog kojeg je izašao iz Islama, tj. ono što ga je izvelo iz Islama pa tek onda treba da izgovori Šehadet. Iz ovoga se izuzima slučaj ako neko izađe iz Islama uopćeno bez nekog konkretnog razloga, za njegovo vraćanje Islamu je dovoljno da izgovori Šehadet.
Napomena: Ako osoba koja opsuje Allaha ili Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sa čime je automatski izašla iz Islama, živi u sredini u kojoj se ne sudi po Šerijatu ili živi u takvoj sredini ali je niko nije prijavio kadiji, naravno njoj je vadžib da odmah izgovori Šehadet i da se pokaje, takvoj osobi je propisano da sakrije svoj grijeh, da ga ne priča nikome, pa čak i da ima šerijatski kadija ne treba mu ići da prizna svoj grijeh, nego je na njoj da mnogo čini istigfar, tevbu i čini raznorazna dobra djela da bi joj Allah oprostio taj veliki grijeh.
Prema tome, za ispravnu tevbu onoga ko izađe iz Islama sa psovanjem Allaha, subhanehu ve te'ala, šart je da se izgovori Šehadet (EŠHEDU EN LA ILLAHE ILLELLAH VE EŠHEDU ENNE MUHAMMDEN RESULULLAH) a zatim se pokaje, da sakrije svoj grijeh, ne govori o njemu i ne širi ga, a nije propisano da se vraćanje Islamu od strane murteda potvrdi sa dva svjedoka. Ve billahi tevfik. .
Preuzeto sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić ( zijad-ljakic.com )
Vidi manjeKoja djela izvode iz vjere?
Kaže Uzvišeni: "A oni među vama koji od svoje vjere otpadnu i kao nevjernici umru – njihova djela biće poništena i na ovome i na onome svijetu, i oni će stanovnici Džehennema biti, u njemu će vječno ostati" (El-Bekare, 217). I kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježviše
Kaže Uzvišeni: “A oni među vama koji od svoje vjere otpadnu i kao nevjernici umru – njihova djela biće poništena i na ovome i na onome svijetu, i oni će stanovnici Džehennema biti, u njemu će vječno ostati” (El-Bekare, 217).
I kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Abdullaha ibn Abbasa, radijallahu anhu: “Ko promijeni vjeru ubijte ga”.
Nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta da je vadžib da se ubije otpadnik od vjere nakon što se pred kadijom potvrdi njegovo otpadništvo a on odbije da učini tevbu u onim djelima kufra u kojima se prima tevba.
Otpadništvo od vjere (riddet) je da musliman postane kjafir prihvatajući neku drugu vjeru mimo Islama ili izgovarajući jasne riječi kufra ili riječi iz kojih se razumije kufr ili djelo koje sadrži u sebi kufr.
Da bi musliman postao kjafir šart je da bude punoljetan, pametan i da nije prisiljen na djelo kufra. Oko otpadništva od vjere od strane maloljetne i pijane osobe učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. A složni su učenjaci da luda osoba niti postaje musliman izgovaranjem šehadeta, niti postaje murted (otpadnik) sa činjenjem djela koja izvode iz vjere. Takođe su složni da osoba koja se prisili na riječi ili djela kufra da ne izlazi iz vjere.
Stvari sa kojima se izlazi iz vjere, odnosno sa kojima se postaje otpadnik mogu se podijeliti u četiri skupine: 1 – otpadništvo zbog uvjerenja, 2 – otpadništvo zbog riječi, 3 – otpadništvo zbog djela i 4 – otpadništvo zbog ostavljanja djela. Naravno, često ove četiri skupine djela koja izvode iz vjere jedna proizilaze iz druge, pa tako ko je u nešto uvjeren on to i izgovori riječima, ili uradi djelo ili ostavi djelo radi uvjerenja.
Otpadništvo zbog uvjerenja
Nema razilaženja među učenjacima da je otpadnik od vjere onaj ko smatra da Allah, dželle še'nuhu, ima sudruga, ili smatra da Allah, dželle še'nuhu, ima dijete, ili da Kur'an nije objava od Allaha, ili je ubijeđen da nema meleka niti džina, ili smatra da je ovaj svijet oduvijek i da je vječan, ili je ubijeđen da nema Dženneta i Džehenma niti da će biti Sudnji dan i tome slično. Takođe, ko smatra da nije vadžib ono što je nužno poznato da je temelj vjere, tj. ko smatra da namaz, post, zekat i hadždž nisu vadžibi, on je kjafir po idžmau. Isto tako, ko smatra da je halal ono što je nužno poznato u Islamu da je haram, tj. ko smatra da je alkohol, kamata, zinaluk, svinjetina, nesuđenje po Allahovom zakonu i slično halal on je kjafir.
Otpadništvo zbog riječi
Od riječi koje izvode iz vjere Islama su vrijeđanje i psovanje Uzvišenog Allaha, svejedno činilo se to u šali, u zbilji ili sa ciljem ismijavanja, nema razilaženja među učenjacima da ta osoba automatski izlazi iz Islama. Razišli su se učenjaci da li se onome ko vrijeđa i psuje Allaha prima tevba, većina učenjaka je na stavu da se prima kao i kod ostalih razloga otpadništva od vjere.
Nema razilaženja da onaj ko vrijeđa ili opsuje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je otpadnik od vjere. Pod vrijeđanjem i psovanjem se misli na omalovažavanje, proklinjanje, ocrnjavanje njegovog poslanstva, pripisivanje mahane i nedostatka njemu samom, njegovom porijeklu ili njegovoj vjeri i tome slično. Prema tome, pod vrijeđanjem Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, se ne misli samo na bukvalnu psovku poznatu kod nas.
Takođe, složni su učenjaci da psovanje ili vrijeđanje bilo kojeg vjerovjesnika oko čijeg vjerovjesništva nema razilaženja među učenjacima da je otpadništvo od vjere.
Ko optuži Aišu, radijallahu anha, za zinaluk ili je nazove zinalučarkom je otpadnik od vjere oko čega nema razilaženja, jer time negira jasne ajete koje je Uzvišeni objavio povodom njenog poštenja. Oko kufra onoga ko potvori nekog drugog od Poslanikovih žena i ashaba učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.
Sve što je spomenuto od stvari koje izvode iz vjere zbog uvjerenja kada ih musliman izgovori to su riječi koje izvode iz Islama.
Otpadništvo zbog djela
Nema razilaženja među učenjacima da bacanje Mushafa na nečisto mjesto (poput smetljišta, klozeta i slično) predstavlja otpadništvo od vjere, jer je taj postupak nipodaštavanje Allahovog govora te je jasan znak nevjerovanja u onoga što je u njemu.
Takođe, složni su učenjaci da onaj ko učini sedždu kipu ili Suncu ili Mjesecu, ili kabur, drvetu ili kamenu prema kojima se gaje uvjerenja da pomažu ili štete, da je otpadnik od vjere.
Isto tako, pravljenje sihra je otpadništvo od vjere, s tim da su se oko nekih detalja po ovom pitanju učenjaci razišli.
Otpadništvo zbog ostavljanja djela
Nema razilaženja među učenjacima da onaj ko ostavi namaz negirajući njegovu obavezu da je otpadnik iz Islama. Takođe, ko ostavi post Ramazana, davanje zekata i obavljanje Hadždža negirajući njihovu obavezu, nema razilaženja među učenjacima da je otpadnik od vjere. U ovim slučajevima imamo spoj između neizvršavanja ovih vadžiba i ruknova vjere Islama uz istovremenu ubijeđenost i negiranje da su oni vadžib.
A što se tiče onog muslimana koji ostavlja namaz iz ljenosti ili nemarnosti, oko njegovog otpadništva od vjere učenjaci imaju tri mišljenja:
Prvo mišljenje – da to predstavlja djelo otpadništva i da se on ubija kao murted, naravno nakon što odbije da učini tevbu i počne klanjati (u roku od tri dana ili do početka sljedećeg namaza, shodno razilaženju učenjaka).
Ovo je stav Omera, Mu'az ibn Džebela, Abdurrahmana ibn Aufa, Ebu Hurejre i drugih ashaba, Se'id ibn Džubejra, Š'abija, Ibrahima Nehaija, Ebu Amra, Evzaija, Ejjuba Suhtijanija, Abdullah ibn Mubareka, Ishaka ibn Rahuveje, imama Ahmeda u rivajetu od njega, jedan od dva stava unutar šafijskog mezheba i mnogih drugih učenjaka.
Drugo mišljenje – da ostavljanje namaza iz ljenosti ili nemarnosti nije djelo kufra ali se ubija onaj ko odbije da klanja.
Ovo je stav imama Malika, Šafije i Ahmeda u drugom rivajetu.
Treće mišljenje – da ostavljanje namaza iz ljenosti ili nemarnosti predstavlja djelo fiska, tj. veliki je grijeh, takva osoba se zatvara u zatvor sve dok ne proklanja.
Ovo je stav hanefijskog mezheba.
Treba napomenuti da postoje dvije vrste tekfirenje, odnosno proglašavanje muslimana nevjernikom. Prva vrsta – tekfir ‘am, tj. pojašnjavanje koja vrsta djela, riječi i uvjerenja izvode iz vjere sa ciljem poučavanja i upozoravanja da se ne upadne u iste. Ovom vrstom tekfira se mogu baviti svi oni koji se bave poučavanjem Islama, davom od učenjaka, daija i ostalih.
Druga vrsta – tekfir mu'ajjen, tj. spuštanje propisa kufra na pojedinca muslimana kada uradi nešto što izvodi iz vjere. Ovom vrstom tekfira se ne bave osim kadije (osobe koje su postavljene i rade kadijski posao) i učenjaci.
Takođe, spuštanje pojedinačnog tekfira na određenog muslimana ima svoje šartove koje treba ispuniti i prepreke koje treba otkloniti, te se zbog toga ovom vrstom tekfira ne mogu i ne smiju baviti osim učene i osposobljene osobe za isto. Ve billahi tevfik.
Esselamu alejkum.
mr.Zijad LJakic
Preuzeto sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić ( zijad-ljakic.com )
Vidi manjeKOJI JE TAČAN DATUM ROĐENJA POSLANIKA, sallallahu alejhi ve sellem?
Postoji veliko razilaženje oko tačnog datuma i godine rođenja Allahovog miljenika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem A što se tiče dana njegovog rođenja, nema razilaženja između biografičara i učenjaka hadisa da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rođen u ponedjeljak. Takođe, lijepviše
Postoji veliko razilaženje oko tačnog datuma i godine rođenja Allahovog miljenika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem
A što se tiče dana njegovog rođenja, nema razilaženja između biografičara i učenjaka hadisa da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rođen u ponedjeljak.
Takođe, lijepo je znati da je početak poslanstva Poslanika, sallallahu alejhi vesellem, bio u ponedjeljak, isto tako njegov dolazak u Medinu prilikom hidžre je bio u ponedjeljak, kao i dan kada je preselio na bolji svijet je bio u ponedjeljak.
Bilježi Muslim u svom Sahihu da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan o postu ponedjeljkom pa je rekao: “To je dan u kojem sam rođen i dan u kojem je počelo moje vjerovjesništvo – počela mi je objava”.
Bilježi Buharija u svom Sahihu hadis u kojem se navodi kako su muslimani Medine čuli da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izašao iz Mekke (krenuo na Hidžru) … Pa su sreli Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u mjestu zvanom El-Harre, pa je sa njima otišao desno tako da je odsjeo kod Beni Amra ibn Avfa, a to je bilo u ponedjeljak.
Takođe, bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Enesa, radijallahu anhu, da je dan preseljenja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bio ponedjeljak.
A što se tiče mjeseca rođenja, većina biografičara je na stavu da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rođen u mjesecu Rebi'u-evel, a što je i tačno. Dok Es-Suhejli u svojoj knjizi “Er-revdu el-enif” (1/282) pripisuje Zubejru ibn Bekkaru stav sa kojim se on izdvojio od svih ostalih da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rođen u mjesecu Ramazanu.
A što se tiče datuma, Ibn Kesir u njegovoj siri “El-Fusul” navodi četiri mišljenja: prvo da je rođen drugog Rebi'u-evela, drugo da je rođen osmog, treće desetog i četvrto dvanaestog Rebi'ul-evela. Nema nekog vjerodostojnog elementa koji presuđuje po ovom pitanju.
A što se tiče godine rođenja, takođe Ibn Kesir u svojoj siri “El-Fusul” navodi tri mišljenja:
Prvo – da je rođen Godine slona (po većini istoričara je to 571. po Miladiju), odnosno u godini kada je Ebreha, namjesnik Jemena došao u Mekku da sruši Ka'bu, prilikom čega je sa sobom imao slonove. Zatim oni koji zauzimaju ovaj stav se međusobno razilaze kojeg dana je to bilo. Pa jedni kažu da je to bilo baš na dan napada Ebrehe i njegove vojske na Mekku i Ka'bu. Drugi kažu da je to bilo pedeset dana nakon tog napada. A treći da je to bilo nakon pedeset osam dana od napada.
Drugo mišljenje je da je rođen deset godina nakon Godine slona.
Treće mišljenje je da je rođen trideset godina nakon Godine slona.
Četvrto mišljenje je da je rođen četrdeset godina nakon Godine slona.
Ispravno je da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rođen one godine kada je bila Godina slona, tj. prvo mišljenje.Navode Ibrahim ibn El-Munzir El-Hizami šejh od Buharije, Halifa ibn Hajjat i mnogi drugi da je po idžmau godina rođenja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Godina slona. A što se tiče dana kada je rođen te godine, oni koji zauzimaju stav da je rođen istog dana kada je bio napad potvrđuju to sa rivajetom u kojem je došlo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rođen na dan napada slonovima. Ovo bilježe Hakim u svom “Mustedreku”, Bejheki u svom “Delailu”, Dijau Makdisi u “El-Muhtare” i Ibn S'ad u “Tabekat”, a isti rivajet Zehebi u svojoj “Siri” prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, i ocjenjuje ga vjerodostojnim. Međutim, u jednom od rivajeta je umjesto riječi dan došla riječ godina, tj. u Godini napada sa slonom a ne u danu napada sa slonom.
Prema tome, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rođen u ponedjeljak oko čega nema razilaženja, rođen je u mjesecu Rebi'ul-evel, pri čemu nije tačno utvrđen datum, takođe rođen je u Godine napada sa slonom.
Treba napomenuti da muslimanima sa strane vjere i vjerskih propisa nije bitno kada je rođen Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, osim kao istorijski podatak. Jer im nije propisano da obilježavaju dan njegovog rođenja, da ga veličaju ili u njemu čine posebne ibadete i organizuju posebne priredbe i prigode zbog tog dana. I ne samo to, nego oni koji obilježavaju taj dan sa mevludom i sličnim, čine ono što im je taj isti Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jasnim riječima zabranio. A to je unošenje novotarija u vjeru. To što rade je haram, griješni su zbog toga, trebaju to ostaviti i pokajati se zbog toga. A da bi apsurd bio veći, oni prave mevlud 12. Rebi'ul-evela, a to nije utvrđen datum njegovog rođenja ali je sigurno i pouzdano da je tog datuma umro, sallallahu alejhi ve sellem.
Ve billahi tevfik.
Preuzeto sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić ( zijad-ljakic.com )
Vidi manjeDa li će onaj ko preseli u petak biti sačuvan kaburskog azaba?
Alejkumusselam. Prije odgovora na pitanje potrebno je preispitati tvdnju i uvjerenje da onaj ko umre u petak da je sačuvan kaburskog azaba, zatim da li nemuslimani imaju kaburski azab te nakon toga dati odgovor sa osvrtom na snove. Ko umre u petak biće sačuvan kaburskog azaba O vrijednosti (fadlu) uviše
Alejkumusselam.
Prije odgovora na pitanje potrebno je preispitati tvdnju i uvjerenje da onaj ko umre u petak da je sačuvan kaburskog azaba, zatim da li nemuslimani imaju kaburski azab te nakon toga dati odgovor sa osvrtom na snove.
Ko umre u petak biće sačuvan kaburskog azaba
O vrijednosti (fadlu) umiranja u petak prenešen je hadis u rivajetima od Abdullah ibn ‘Amra ibn El-‘Asa, Enesa i Džabira, radijallahu anhum.
U rivajetu od Abdullah ibn ‘Amra ibn El-‘Asa, radijallahu anhu, je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema muslimana koji umre na dan ili noć petka a da ga Allah neće sačuvati kaburske fitne (kazne)”. Bilježe ga Tirmizi, Ahmed, Tahavija u “Šerhu muškilil-asar” i Abdurrezak u svom “Musannefu”. Ovaj rivajet su ocijenili slabim Tirmizi, Tahavija i Zehebi zbog prekida u lancu seneda i zbog ravije Hišam ibn S'ada.
A u rivajetu od Enesa, radijallahu anhu, je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko umre u petak biće sačuvan kaburskog azaba”. Bilježi Ebu J'ala u svom Musnedu, a sened hadisa je veoma slab jer su trojica ravija u hadisu Jezid ibn Eban, Vakid ibn Selame i Abdullah ibn Džafer slabi.
A rivajet od Enesa, radijallahu anhu, u njemu je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko umre na dan ili noć petka biće sačuvan kaburskog azaba i doći će na Sudnjem danu sa obilježjem šehida”. Bilježi ga Ebu Nu'ajm u “Hiljetul-evlija'”, au njegovom senedu je Omer ibn Musa a on je ravija koji je izmišljao hadise.
Šejh Albani je rekao u knjizi “Ahlamul-dženaiz” da je rivajet od Abdullah ibn ‘Amra, radijallahu anhu, kojeg bilježe Tirmizi i Ahmed (sa dva seneda) dobar ili vjerodostojan sa mnoštvom drugih rivajeta koji ga podupiru. Međutim, šejh Šuajb Arnaut, nakon što je u svom komentaru Musneda imama Ahmeda ocijenio slabim rivajet od Abdullah ibn ‘Amra, radijallahu anhu, te naveo sve druge rivajete i nakon analize njihovih seneda ocijenio ih slabim, je rekao: “Rivajeti ovog hadisa od drugih ashaba (misli na rivajete od Enesa i Džabira, radijallahu anhuma) zbog svoje slabosti ne mogu pojačati hadis (od Abdullah ibn ‘Amra, radijallahu anhu) a Albani je pogriješio u “Ahkamul-dženaiz” kada je ga je ocijenio dobrim ili vjerodostojnim”.
Takođe, šejh S'ad El-Humejd kaže za hadis da je slab te da ni jedan rivajet nije vjerodostojan niti se hadis može osnažiti sa mnoštvom svih rivajeta. Slabim su ga ocijenili Ibn Hadžer i Abdurrahman El-Mubarekfuri.
Nakon spomenutog sasvim je jasno da se sa ovim slabim hadisom u svim njegovim rivajetima ne može graditi akidetsko uvjerenje da smrt u petak čuva od kaburskog azaba. Ono što koristi čovjeku u njegovom kaburu su iman i dobra djela. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je umro u ponedjeljak kao što je došlo u Sahihu Buharije, takođe većina najboljih ashaba nisu umrli u petak, sa druge strane, mnogi kjafiri ili muslimani veliki griješnici su umrli u petak, pa zar samo umiranje u petak što je stvar Allahovog kadera da bude presudno po pitanju kaburskog azaba? Musliman treba da vodi brigu o svojim dobrim djelima jer na njima se gradi kabursko kažnjavanje ili uživanje.
A što se tiče kaburskog azaba da li je on specifičan samo za Ummet Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, ili su njemu izloženi i ostali Ummeti, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Skupina je na stavu da je to specifično samo za Ummet Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a dokaz im je vjerodostojan hadis od Zejd ibn Sabita, radijallahu anhu, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu a u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista se ovaj Ummet iskušava u kaburovima”. Dok je skupina učenjaka na stavu da kabursko iskušenje nije specifično samo za ovaj Ummet, to dokazuju ajetom u kojem Uzvišeni kaže: “Oni se ujutro i naveče u vatri prže, a kada nastupi Sudnji dan: ‘Uvedite faraonove ljude u patnju najtežu” (Gafir, 46). Treća skupina učenjaka od kojih je Ibn Abdulberr smatra da nema dokaza koji presuđuje u ovoj mes'eli, moguće je i jedno i drugo.
Naravno, ono što je općepoznato i oko čega nema razilaženja među muslimanima, je da kjafir koji umre kao nemusliman da će biti stanovnik Džehennema. Dokaz za to je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Tako mi Onog u čijoj je ruci Muhammedova duša, neće za mene čuti niko iz ovog Ummeta (misli se na sve ljude kojima je poslan i kjafire i mu'mine) bio židov ili kršćanin a zatim umre i ne povjeruje u u ono sa čime sam poslan a da neće biti stanovnik Vatre”.
Prema tome, taj dečko ako je umro kao nemusliman, svejedno vjerovao u Boga ili ne, na Sudnjem danu biće od stanovnika Vatre jer je umro kao nemusliman, neće mu koristiti ni u kaburu niti na Sudnjem danu to što je umro u petak, jer hadis o tome je slab. Ovo je ono što je sigurno i što je zasnovano na valjanim i pouzdanim argumentima, zato se snovima ne može dati prednost nad onim što je pojašnjeno u šerijatskim tekstovima.
Ve billahi tevfik.
Preuzeto sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić ( zijad-ljakic.com )
Vidi manjeDa li su ljudi i životinje u istom berzahu ili su potpuno odvojeni jedni od drugih? Gdje idu životinje poslije Sudnjeg dana?
Alejkumusselam. Oko pitanja boravka duša životinja nakon njihove smrti do Sudnjeg dana nije poznato niti sam našao ijedan šerijatski tekst koji govori o tome, niti direktno niti indirektno. Takođe, nisam našao govor nekog učenjaka o toj temi osim kod nekih savremenih koji kažu da im nije poznat govoviše
Alejkumusselam.
Oko pitanja boravka duša životinja nakon njihove smrti do Sudnjeg dana nije poznato niti sam našao ijedan šerijatski tekst koji govori o tome, niti direktno niti indirektno. Takođe, nisam našao govor nekog učenjaka o toj temi osim kod nekih savremenih koji kažu da im nije poznat govor učenjaka o tome.
A što se tiče toga gdje će završiti životinje na Sudnjem danu, u vjerodostojnom hadisu je došlo da će životinje biti proživljene i da će međusobno izmiriti račune jedna prema drugoj i da će poslije toga biti pretvorene u prašinu.
Argument da će životinje biti proživljene na Sudnjem danu je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Na Sudnjem danu će se dati prava onima koji ih zaslužuju čak da će izvršiti odmazdu ovca bez rogova nad ovcom sa rogovima”.
U komentaru ovog hadisa kaže imam Nevevi: “Ovo je jasan tekst da će životinje biti vraćene i proživljene na Sudnjem danu kao što će biti proživljeni ljudi i kao što će biti vraćena djeca, luđaci i oni do kojih nije doprla dava. Na ovo ukazuju jasni argumenti Kur'ana i Sunneta, kaže Uzvišeni: “I kada divlje životinje budu sakupljene” (Et-Tekvir, 5)...
Kažu učenjaci: ‘Nije šart proživljavanja i vraćanja na Sudnjem danu da će biti kažnjene i nagrađivane, a što se tiče odmazde nad ovcom koja ima rogove od strane one koja nema rogove ta odmazda nije odmazda onih koji su bili Šerijatom zaduženi, jer životinje nisu bile zadužene slijeđenjem Šerijata nego je to odmazda izravnavanja računa”.
A dokaz da će životinje na Sudnjem danu biti pretvorene u prašinu nakon odmazde jednih prema drugima je hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je rekao: “Biće proživljena sva stvorenja na Sudnjem danu i životinje, one koje hodaju po zemlji i one koje lete i sve živo, pa će od Allahove pravde biti to da će ovca bez rogova uzeti svoje pravo od ovce koja ima rogove, a zatim će biti rečeno: ‘Budi prašina’, a to će biti kada će reći kjafir: “Kamo sreće da sam prašina ostao” (En-Nebe, 40).
Hadis bilježe Abdurrezak u svom “Musanefu”, Ibn Džerir, Ebu Ubejd, Ibnul-Munzir, Ibn Ebi Hatim i Hakim, vjerodostojnim ga ocjenjuje Hakim, a dobrim šejh Albani. Iako su ovo riječi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, ovako nešto se ne može reći po svom mišljenju nego ovo spomenuto, tj. da će biti pretvorene u prašinu, ima propis kao da ga je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naravno kod onih učenjaka koji prihvataju predaju kao vjerodostojnu.
A Ibn Kesir u svom Tefsiru (6/380) nakon navođenja ovog značenja ajeta “Kamo sreće da sam prašina ostao” kaže: “To jest, (kamo sreće) da sam bio životinja pa da budem pretvoren u prašinu”.
Neki učenjaci Ehlu Kelama, poput Gazalija, odbacuju mogućnost oživljavanja bilo kojih stvorenja mimo ljudi i džina jer stvorenja mimo njih nisu bila zadužena slijeđenjem Šerijata niti im se pridaje ikakav keramet, počast i važnost.
Ovaj stav je oprečan jasnom ajetu i vjerodostojnim hadisima te je s toga neprihvatljiv. Ve billahi tevfik.
Preuzeto sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić ( zijad-ljakic.com )
Vidi manjeDA LI SE SA TEVBOM OPRAŠTA VELIKI ŠIRK?
Alejkumusselam. Kaže Uzvišeni: "Reci: "O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv". (Ez-Zumer, 53) Od općepozatih načela islama je da onaj musliman koji učini tevbu od oviše
Alejkumusselam.
Kaže Uzvišeni: “Reci: “O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv”. (Ez-Zumer, 53)
Od općepozatih načela islama je da onaj musliman koji učini tevbu od od bilo kojeg velikog grijeha da će mu Uzvišeni Allah primiti pokajanje. Postoji razilaženje učenjaka oko primanja tevbe na dunjaluku (a na Ahiretu Allah ako hoće oprostiće im) od strane nekih griješnika, poput:
– onog ko psuje Allaha,
– Poslanika Muhammmeda, sallallahu alejhi ve sellem,
– sihrbaza,
– i zindika (munafika).
A da bi nekome tevba bila ispravna ona treba da ispunjava određene šarte, a ti šarti su:
1- da smjesta prestane raditi grijeh od kojeg se kaje,
2- da se iskreno kaje zbog toga što uradio,
3- da čvrsto odluči da se nikad više ne vrati na takvo djela, i
4- ako je grijeh vezan za tuđe pravo i hak (u imetku) da vlasniku da ili vrati taj imetak. Bez ispunjenja ovih šartova tevba nije iskrena niti ispravna.
Takođe, kršćani ili bilo koji drugi kjafiri koji prime islam samim primanjem islama poništavaju im se i brišu svi grijesi koje su radili prije islama.
Argument za to su riječi Uzvišenog: “Reci onima koji ne vjeruju: ako se okane, biće im oprošteno ono što je prije bilo; a ako se ne okane – pa, zna se šta je s drevnim narodima bilo”. (Et-Tevba, 38)
Prenosi Muslim u svom Sahihu od Amr ibn El-Asa, radijallahu anhu, da je prilikom primanja islama i davanja bej'e (prisege) Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, uslovio svoje primanje islama da mu budu oprošteni grijesi. Pa mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zar nisi znao da islam poništava ono što je bilo prije njega, da hidžra poništava ono što je bilo prije nje i da hadždž poništava ono što je bilo prije njega?”.
Ovdje ne treba da bune dva ajeta u kojima Uzvišeni kaže: “Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostiće manje grijehove od toga kome On hoće”(En-Nisa, 48), i “Allah, sigurno, neće oprostiti da Njemu druge smatraju ravnim, a oprostiće kome hoće ono što je manje od toga. A daleko je zalutao onaj ko smatra da je Allahu neko ravan”. (En-Nisa, 116)
Jer u ajetima se misli na to da Allah neće oprostiti grijeh velikog širka onome ko umre na njemu a nije učinio tevbu od tog širka, a ajeti se ne odnose na onoga ko učini tevbu prije smrti. Ve billahi tevfik.
Preuzeto sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić ( zijad-ljakic.com )
Vidi manjeDa li možemo biti prijatelj s nekim ko nije musliman?
Alejkumusselam. Ovo je jako opsežna i bitna tema, ona potpada pod poznatu akidetsku temu El-Vela' vel-bera', a što znači: ljubav i prijateljstvo prema mu'minima a mržnja i neprijateljstvo prema kjafirima (a ne kao što se kod nas pogrešno prevodi sa: ljubav prema dobru i mržnja prema zlu). Prijateljoviše
Alejkumusselam.
Ovo je jako opsežna i bitna tema, ona potpada pod poznatu akidetsku temu El-Vela’ vel-bera’, a što znači: ljubav i prijateljstvo prema mu'minima a mržnja i neprijateljstvo prema kjafirima (a ne kao što se kod nas pogrešno prevodi sa: ljubav prema dobru i mržnja prema zlu). Prijateljovanje sa kjafirima ima razne vrste i ispoljava se u raznoraznim oblicima, a može biti kufr (otpadništvo od vjere), haram, mekruh ili mubah (dozvoljeno) shodno vrsti i obliku tog prijateljstva.
Detaljnije o ophođenju muslimana prema kjafirima se može pročitati pod ovim linkom:
http://www.zijadljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=467:ophoenje-sa-nevjernicima&catid=93:razno&Itemid=44
A ono što ima smisla u ovoj prilici reći je sljedeće:
Prijateljovanje muslimana sa kjafirima u osnovi nije dozovljeno našto ukazuju mnogi kur'anski ajeti:
– “Neka vjernici ne uzimaju za prijatelje nevjernike kad ima vjernika; a onoga ko to čini – Allah neće štititi. To učinite jedino da biste se od njih sačuvali. Allah vas podsjeća na Sebe i Allahu se vraća sve!” (Ali Imran, 28)
– “Ne treba da ljudi koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju budu u ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprotstavljaju, makar im oni bili očevi njihovi, ili sinovi njihovi, ili braća njihova, ili rođaci njihovi”. (El-Mudzadele, 22)
“O vjernici, ako ste pošli da se na putu Mome borite i da naklonost Moju steknete, s Mojim i svojim neprijateljima ne prijateljujte i ljubav im ne poklanjajte – oni poriču Istinu koja vam dolazi i izgone Poslanika i vas samo zato što u Allaha, Gospodara vašeg, vjerujete. Vi im krišom ljubav poklanjate, a Ja znam i ono što tajite i ono što javno činite. Onaj od vas koji to bude činio s Pravog puta je skrenuo”. (El-Hašr, 1)
“O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike jevreje i kršćane! Oni su sami sebi zaštitnici! A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati; Allah uistinu neće ukazati na Pravi put ljudima koji sami sebi nepravdu čine”. (El-Maide, 51)
“Vaši zaštitnici su samo Allah i Poslanik Njegov i vjernici koji ponizno molitvu obavljaju i zekat daju. Onaj ko za zaštitnika uzme Allaha i Poslanika Njegova i vjernike – pa, Allahova strana će svakako pobijediti. O vjernici, ne prijateljujte s onima koji vjeru vašu za podsmijeh i zabavu uzimaju, bili to oni kojima je data Knjiga prije vas, ili bili mnogobošci – i Allaha se bojte ako ste vjernici –i kad pozivate na molitvu i to za podsmijeh i zabavu uzimaju, zato što su oni ljudi koji ne shvaćaju”. (El-Maide, 55-58)
Takođe, ne samo da nije dozovljeno prijateljovati sa kjafirima nego je propisano mrziti ih i prezirati. Kaže Uzvišeni: “Divan uzor za vas je Ibrahim i oni koji su uz njega bili kada su narodu svome rekli: “Mi s vama nemamo ništa, a ni sa onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate; mi vas se odričemo, i neprijateljstvo i mržnja će između nas ostati sve dok ne budete u Allaha, Njega jedinog, vjerovali!” (El-Mumtehine, 4)
S tim da je dozovljeno činiti dobročinstvo, biti blag i lijepo se ophoditi prema kjefirima koji protiv muslimana ne ratuju i koji ih iz njihovih domova ne protjeruju ili u tome pomažu druge. Kaže Uzvišeni: “Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravični – Ali vam zabranjuje da prijateljujete sa onima koji ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg izgone i koji pomažu da budete prognani. Oni koji s njima prijateljuju sami sebi čine nepravdu”. (El-Mumtehine, 9)
Neprijateljovanje sa kjafirima i razdvajanje između ova dva tabora ljudi je zasnovano na četiri šerijatska pravila:
Prvo: Obaveza ljubavi prema Allahu i slijeđenju Njegovih zahtjeva (naredbi i zabrana), takođe ljubavi prema Posalniku, sallallahu alejhi ve sellem, i slijeđenja onoga sa čime je došao. A nespojivo je da musliman prijateljuje i voli onog (kjafira) koji ne priznaje njegovog Gospodara niti vjeruje u njegovog Vjerovjesnika.
Drugo: Čovjek je sa onim koga voli, što je tekst vjerodostojnog hadisa. Pa ko zavoli kjafira veže se za nega i padne pod njegov uticaj.
Treće: Istina i batil (laž) su oprečni i suprotni, te se ne mogu nikako sastati i spojiti a kamoli voljeti. Pa kako da se vole i prijateljuju mu'min koji je na istini i kjafir koji je na batilu.
Četvrto: Ljubav prema Milostivom zahtijeva mržnju prema šejtanu, a prijatelji šejtana su kjafiri, ateisti, mušrici i zalimi.
Ve billahi tevfik.
Preuzeto sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić ( zijad-ljakic.com )
Vidi manjeDa li je ispravan namaz koji se klanja za imamom koji stalno pogrešno i nepravilno uči Fatihu?
Alejkumusselam. Oko učenja Fatihe u namazu učenjaci četiri mezheba imaju podijeljno mišljenje. Prvo mišljenje: Stav učenjaka tri mezheba da je učenje Fatihe u namazu rukn (temelj) od ruknova namaz bez čijeg učenja namaz nije ispravan, svejedno bio to farz namaz, ili nafila i svejedno bilo to u namazviše
Alejkumusselam.
Oko učenja Fatihe u namazu učenjaci četiri mezheba imaju podijeljno mišljenje.
Prvo mišljenje:
Stav učenjaka tri mezheba da je učenje Fatihe u namazu rukn (temelj) od ruknova namaz bez čijeg učenja namaz nije ispravan, svejedno bio to farz namaz, ili nafila i svejedno bilo to u namazima u kojima se Fatiha uči naglas ili u sebi.
Malikije i hanabile su na stavu da je učenje Fatihe rukn u namazu imamu i onom ko klanja sam van džemata a nije rukn muktediji (ko klanja u džematu).
Dok je kod šafija rukn svima, tj. i muktediji.
Unutar ova tri mezheba postoji razilaženje da je farz učiti Fatihu na svakom rekatu (nekog namaza) ili je dovoljno samo jednom u toku namaza.
Oni svoj stav dokazuju hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ubadeta ibn Samita, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema namaza onome ko ne prouči Fatihatel-kitab (tj.Fatihu)”.
Drugo mišljenje:
Stav hanefija da je učenje Fatihe jedan od vadžiba namaza a ne rukn namaza bez kojeg namaz nije ispravan. A rukn namaz bez kojeg kod njih namaz nije ispravan je učenje ajeta iz Kur'ana. Ovo dokazuju sa riječima Uzvišenog: “Učite ono što vam je lahko od Kur'ana” (El-Muzemmil, 20).
Pod ajet iz Kur'ana se podrazumijeva kod Ebu Hanife nešto iz Kur'ana a najmanje od toga je (teoretski gledano) šest harfova, poput riječi Uzvišenog: “Lem jelid” (El-Ihlas, 3). Dok Ebu Jusuf i Muhammed ibn Hasen Eš-Šejbani smatraju da je najmanje što se uči iz Kur'ana a sa čim je namaz ispravan tri kratka ajeta ili jedan dugi ajet.
Valjanost namaza za imamom koji pogrešno uči Fatihu (ili nešto iz Kur'ana kod hanefija) zavisi od vrste greške.
Naime, greška imama (ili onoga koji klanja van džemata) u učenju Kur'ana može biti u sljedećem:
– greška u herekatima riječi, poput toga da umjesto Kesre kaže Fethu ili Dammu,
– greška u harfovima (slovima), poput toga da umjesto harfa DAL kaže ZAL,
– greška u riječima, poput toga da umjesto riječi “Innellahe azizun hakim” kaže “Innellahe azizun alim“,
– greška u ajetima, poput toga da dođe sa ajetom iz neke druge sure koji je sličan onome koji uči.
S tim da podjela greške u učenju Kur'ana u namazu, a koja utiče na propis ispravnosti i valjanosti namaza imama, muktedija ili onoga koji klanja van džemata, je podjela greške sa kojom se mijenja ili ne mijenja značenje ajeta.
Primjeri grešaka učenja Fatihe pri čemu se mijenja značenje:
– da umjesto “ihdina” prouči “ehdina”, prvo znači “uputi nas” a drugo “daj nam hediju (poklon)”,
– da umjesto “en'amte alejhim” prouči “en'amtu alejhim” ili “en'amti alejhim”, prvo (ispravno) učenje znači “kojima si Ti svoju milost darovao”, a druga dva pogrešna znače “kojima sam ja svoju milost darovao” i “kojima je ona svoju milost darovala”.
– da umjesto “ijjake n'abudu” prouči “ijjaki n'abudu”, prvo znači “samo Tebe obožavamo”, a drugo “samo tebe (gdje se odnosi na ženski rod) obožavamo”, itd.
Primjeri grešaka učenja Fatihe pri čemu se ne mijenja značenje:
– da umjesto “n'abudu” prouči “n'abude“, pri čemu značenje nije promijenjeno,
– da umjesto “neste‘inu” prouči “neste‘ine”,
– da umjesto “siratal” prouči “ziratal”, ili “siratallezine” prouči “ziratallezine”, a ovo je drugo učenje po jednom od deset mutevatir kiraeta,
– da umjesto “en'amte ‘alejhim” prouči “en'amte ‘alejhum“, a ovo je takođe drugo učenje po jednom od deset mutevatir kiraeta,
– da umjesto “rabbil ‘alemin” prouči “rabbul ‘alemin”, pri čemu znnačenje nije promijenjeno, itd.
Znači, da bi se utvrdilo kojom greškom se mijenja značenje a kojom ne mijenja to se mora posebno ispitati i utvrditi od strane onih koji znaju arapski, tefsir i kiraete.
Učenjaci četiri mezheba od hanefija, malikija, šafija i hanabila, a i šire poput Ibn Hazma, Ibn Tejmije i ostalih, skoro da su složni, osim u nekim pojedinim detaljima, na stavu da nije ispravan namaz imamu (a niti muktedijama za njim) koji pravi grešku u učenju Fatihe (ili učenju nečeg iz Kur'ana kod hanefija), grešku koja mijenja značenje ajeta ili riječi iz Fatihe, a ako ta greška ne mijenja značenje riječi ili ajeta u Fatihi onda su imamet i namaz ispravni svima.
S tim da pogrešno učenje imama i valjanost njegovog imameta i namaza muktedija ovisi od samog stanja imama. Ta stanja mogu imati četiri oblika.
Prvi: da imam ciljano i namjerno pogrešno uči Fatihu, u tom slučaju namaz imama i muktedija (ako znaju njegovo stanje) je batil, jer je došao u namazu sa stranom riječju čime je pokvario sebi i drugima namaz.
Drugi: da imam nenamjernom greškom, iz zaborava i slično, pogrešno prouči nešto iz Fatihe, u tom slučaju ispravan je namaz i imamu i muktedijama.
Treći: da imam stalno pravi grešku pri učenju Fatihe, s tim da ta greška ne mijenja značenje riječi ili ajeta, u tom slučaju ispravan je namaz i imamu i muktedijama.
Četvrti: da imam stalno pravi grešku pri učenju Fatihe, s tim da ta greška mijenja značenje riječi ili ajeta, u tom slučaju gleda se u stanje imama:
Prvo stanje: Ako je od onih osoba koje nisu u stanju da nauče ispravno učenje Fatihe (tj. onih spornih dijelova sa kojima se mijenja značenje) nakon što je pokušao i uložio truda da nauči ispravno, onda je u tom slučaju ispravan namaz i imamu i muktedijama. S tim da je poželjno da se za imama postavi onaj ko ipravno uči.
Dokazi da je u ovom slučaju ispravan namaz njemu i muktedijama su sljedeći argumenti:
Riječi Uzvišenog: “Allah nikoga ne optrećuje preko njegovih mogućnosti” (El-Bekare, 286).
Riječi Uzvišenog: “Bojte se Allaha koliko možete” (Et-Tegabun, 16).
Hadis mutefekun alejhi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “A kada vam nešto naredim uradite to koliko možete”.
A onaj imam koji pravi grešku pri učenju Fatihe sa kojom se mijenja značenje zato što nije u mogućnosti da nauči bolje i ispravnije njega Uzvišeni ne optrećuje preko njegovih mogućnosti i on je došao sa onim što se traži od njega.
Takođe, opće prihvaćeno pravilo u ovom poglavlju je “Onaj kome je njegov namaz ispravan ispravan je i njegov imamet”.
Drugo stanje: Ako je od onih osoba koje su u stanju da nauče ispravno u tome što griješe ali neće ili ne ulažu truda da to poprave, onda je i njemu i muktedijama namaz neispravan.
A dokaz da nije ispravan je to što sa takvim učenjem on dođe sa riječima (ili riječju) koje nisu Kur'an nego obični ljudski govor ili čak ni to, a nema razilaženja među učenjacima da namjerni obični ljudski govor unutar namaza kvari namaz. Ve billahi tevfik.
Preuzeto sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić ( zijad-ljakic.com )
Vidi manjeDa li postoji ijedan ispravan način liječenja sihra zapisima, učenjem na vodu, ispisivanjem ajeta, ili je taj način gledano šerijatski zabranjen u potpunosti?
Alejkumusselam! Pisanje zapisa koji imaju svoj orijentalni karakter i porijeklo, kao i pravljenje talismana i amuleta se ubrajaju u najstarija i najrasprostranjenija praznovjera među ljudima. Talismani, zapisi i amuleti se na žalost primjenjuju na svim mogućim poljima ljudskog života. Počevsi od njeviše
Alejkumusselam!
Pisanje zapisa koji imaju svoj orijentalni karakter i porijeklo, kao i pravljenje talismana i amuleta se ubrajaju u najstarija i najrasprostranjenija praznovjera među ljudima. Talismani, zapisi i amuleti se na žalost primjenjuju na svim mogućim poljima ljudskog života.
Počevsi od njegovih osnovnih elemenata – rađanja i umiranja, siromaštva i bogatstva, zdravlja i bolesti, života udvoje i usamljenosti pa sve do različitih najsitnijih detalja neke konkretne situacije kao što je obaranje povišene temperature, zaštita od ujeda zmije ili škorpiona, pronalaska kakvog izgubljenog predmeta, polaganja predstojećeg ispita na fakultetu, sigurnog putovanja i upravljanja automobilom, uspješnog početka ili završetka izgradnje kuće; uspješnog ishoda nekog poslovnog projekta i dogovora – u svemu spomenutom se primjenjuju amuleti i talismani kako bi navodno donijeli sreću ili otklonili nesreću.
Pošto je učenje rukje uveliko vezano za pisanje zapisa jer sa obje stvari se želi otkloniti određeni musibet i nevolja sa neke osobe (sihr, urok i slično) na samom početku ćemo ukratko nešto reći o propisanom učenju rukje.
Nema razilaženja među islamskim učenjacima da je dozvoljeno liječenje sihra, džinskog djelovanja i uroka šerijatskom rukjom, tj. učenjem Kur'ana, dova i zikrova čije značenje je poznato i koje u sebi ne sadrže širk pod šartom uvjerenja da je rukja sebeb i razlog liječenja koja nema uticaja sama po sebi nego sa Allahovom odredbom i voljom.
Dokaz za ovo je ono što prenosi Muslim u svom Sahihu od Avf ibn Malika, radijallahu anhu, da je rekao: “Učili smo rukju u džahilijetu pa smo rekli: Allahov Poslaniče sa kojim rukjama da liječimo, pa je odgovorio: “Dajte mi da čujem vaše rukje, nema smetnje u rukji sve dok u njoj nema širka”.
Takođe, dokaz za ovo su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko od vas može da koristi svome bratu (učenjem rukje) neka mu koristi”, što bilježi Muslim u svom Sahihu. A u hadisu mutefekun alejhi je rekao: “Nema rukje osim u za urok i ujed škorpiona”, tj. nema korisnije i djelotvornije rukje od one koja se čini za ove dvije stvari. Takođe, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je učio rukju drugima i sebi.
A što se tiče zapisa, talismana i amuleta, oni se dijele na dvije vrste.
Prva vrsta su zapisi, talismani i amuleti na kojima nije zapisano ništa iz Kur'ana, Allahovih lijepih imena i svojstava, a po nekim učenjacima niti nešto od vjerodostojnih dova prenešenih od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Nego se na tim zapisima pišu imena džina, crtaju nekakve geometrijske figure, pravilne ili nepravilne, ili kur'anski ajeti ali koji su napisani natraške i naopako, ili nije ništa zapisano na njima nego su to predmeti manje ili više dragocjeni, neobični i rijetki u obliku figura, narukvica, lančića i slično.
Zajednička osobina svih ovih talismana, zapisa, hamajlija i amuleta je da se ima uvjerenja od strane onih koji ih nose da otklanjaju zlo i da pribavljaju korist. Nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta da su ovi zapisi, talismani i amuleti zabranjeni i da predstavljaju širk. (El-Mevsuatu el-fikhijje) Nošenje hamajlija, talismana, amuleta i zapisa predstavlja u osnovi mali širk koji ne izvodi iz vjere, a to je u slučaju kada onaj koji ih nosi ima ubjeđenje da je Uzvišeni Allah učinio ove stvari sebebom pribavljanja dobra i otklanjanja zla.
A ako osoba koja nosi hamajlije ima ubjeđenje da one same po sebi pribavljaju dobro i otklanjaju zlo to pretstavlja veliki širk koji izvodi iz vjere.
Od dokaza koji ukazuju na zabranu vješanja i nošenja zapisa i hamajlija su sljedeći:
Prvi: hadis kojeg prenosi Imran ibn Husajn, radijallahu anhuma, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio na ruci nekog čovjeka narukvicu od bakra, pa ga je upitao šta je to, a on mu je odgovorio da to nosi da ga štiti od slabosti. A onda mu je reka Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Skini je jer ti ona neće povećati osim slabost, jer ako bi ti sa njom umro ne bi se spasio nikada”. Ovaj hadis bilježe Ahmed, Ibn Madže, Ibn Hibban i Hakim. Vjerodostojnim ga ocjenjuje Ibn Hibban i Hakim, a slabim Albani i Šuajb Arnaut zbog ravije Mubarek ibn Fudale koji je mudelis i zbog prekida u lancu hadisa.
Drugi: hadis kojeg prenosi Ukbe ibn Amir, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko se veže za hamajliju (tj. oslanja se na nju u pribavljanju koristi i otklanjanju štete) Allah mu to neće upotpuniti (ostvariti), a ko se veže za amulet (morski kamen) Allah mu neće dati u tome hajra”. A u rivajetu: “Ko se veže za hamajliju učinio je širk”. Ovaj hadis bilježi Ahmed i Hakim a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim i Zehebi a dobrim El-Munziri, dok Ibn Hadžer kaže da su njegove ravije pouzdane.
Treći: hadis mutefekun alejhi od Ebu Bešira u kojem je došlo da je on, radijallahu anhu, bio na putovanju sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, pa je poslao izaslanika i naredio mu da ne ostavi na vratu ni jedne deve hamajliju (u vidu ogrlice koja štiti od uroka) a da je ne prekine i raskine.
Četvrti: hadis od Ibn Mes'uda, radijallahu anhu, gdje kaže da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Zaista su rukje (u kojima ima širka), uročnice (za djecu) i tivele (stvar koju nosi muž ili žena sa ubjeđenjem da ona povećava ljubav jednog prema drugom) širk”. Ovaj hadis bilježe Ebu Davud, Ahmed i Hakim, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim, Zehebi, Ibn Hibban, Albani i Šuajb Arnaut.
Peti: hadis od Abdullah ibn ‘Ukejma, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko se veže za nešto bude njemu prepušten”. Hadis bilježi Tirmizi, Ahmed i Hakim a dobrim ga ocjenjuju šejh Albani i Šuajb Arnaut na osnovu drugih rivajete jer Abdullah ibn ‘Ukejm nije sreo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Druga vrsta zapisa su oni na kojima se napiše nešto iz Kur'ana ili dozvoljenih dova. Oko dozvole ove vrste zapisa i hamajlija učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.
Prvo mišljenje: dozvola pravljenja i vješanja ovakvih zapisa i hamajlija. Ovaj stav zastupa grupa ashaba i tabi'ina kako to prenose imam Kurtubi u svom tefsiru i imam Nevevi u knjizi El-Medžmu'u. Od ashaba kojima se pripisuje ovaj stav su Aiša i Abdullah ibn Amr ibn El-‘As radijallahu anhuma, a od tabi'ina: Se'id ibn Musejjib, Ed-Dahhak, Ebu Dž'afer Muhammed ibn Alijj i Ibn Sirin.
A od učenjaka poslije njih: Bejheki, Kurtubi, Nevevi, Ibn Hadžer i Nuruddin ibn Abdulhadi Es-sindi. U knjizi El-Mevsuatu el-fikhijje el-kuvejtijje ovaj stav se takođe pripisuje hanefijskom, malikijskom i šafijskom mezhebu, kao i stav imama Ahmeda u jednom rivajetu od njega.
Oni argumentiraju svoj stav konstatacijom da traženje lijeka u pisanju i vješanju Kur'ana ne predstavlja širk zabranjen u hadisima o rukji a hadise u kojima se naziva vješanje hamajlija i zapisa širkom tumače da se to odnosi na zapise mimo Kur'ana, tj. one u kojima ima širka.
Drugo mišljenje: zabrana pisanja i vješanja ove vrste zapisa i hamajlija. Ovaj stav zastupa velika skupina ashaba: Huzejfe, Ukbe ibn Amir, Ibn Hakim, Abdullah ibn Mes'ud i Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhum.
Takođe, na ovome je velika skupina tabi'ina i učenjaka selefa, a zatim Ibnul-Kajjim, Ibn Tejmije i Muhammed ibnul-Abdulvehhab.
Od savremenih učenjaka na ovom stvau je Stalna komisija za fetve u Saudiji, Bin Baz, Usejmin, Salih El-Fevzan i mnogi drugi učenjaci.
Oni argumentiraju svoj stav sa tri poznata dokaza:
Prvo – opća zabrana pravljenja i vješanja zapisa koja je došla u mnogo vjerodostojnih hadisa a da sa druge strane nema šerijatskog teksta koji izdvaja zapisa i hamajlije od Kur'ana iz ove zabrane.
Od tih vjerodostojnih hadisa su: “Zaista su rukje (u kojima ima širka), uročnice (za djecu) i tivele (stvar koju nosi muž ili žena sa ubjeđenjem da ona povećava ljubav jednog prema drugom) širk”, “Ko se veže za hamajliju (tj. oslanja se na nju u pribavljanju koristi i otklanjanju štete) Allah mu to neće upotpuniti (ostvariti), a ko se veže za amulet (morski kamen) Allah mu neće dati u tome hajra”, a u rivajetu: “Ko se veže za hamajliju učinio je širk” i “Ko se veže za nešto bude njemu prepušten”.
Drugo: zabrana zapisa je opravdana time što se tako zatvaraju putevi koji vode u ono na čemu su svi složni da je haram, a to su zapisi u kojima ima širka.
Treće: oni koji nose zapise i hamajlije na kojima je napisan Kur'an ulaze u klozete, kupatila i slična mjesta pri čemu izlažu ono što je napisano od Kur'ana poniženju i omalovažavanju a što je zabranjeno.
Nakon izlaganja ovog pitanja, mišljenja učenjaka i njihovih argumenata ne bi trebalo biti sumnje u ispravnost drugog mišljenja učenjaka koji zabranjuju zapise i hamajlije od ajeta iz Kur'ana zbog jasnih i nedvosmislenihargumenata prenešenih u vjerodostojnim hadisima.
Korist poznavanja razilaženja učenjaka oko pisanja i nošenja zapisa i hamajlija sa ajetima iz Kur'ana se sastoji, između ostalog, u sljedećem:
– Što nije ispravno tekfiriti i smatrati sihirbazom onog ko piše zapise sa ajetima iz Kur'ana.
– Klanjanje namaza za onima koji prave zapise sa ajetima iz Kur'ana je ispravno, iako je bolje i sigurnije klanjati za onima koji se time ne bave.
– Oni koji nose zapise i hamajlije sa ajetima iz Kur'ana sa uvjerenjem da je Allah, dželle še'nuhu, taj koji otklanja zlo i koristi ljudima a da je takav zapis samo sebeb tome, oni ovim djelom ne čine ni veliki ni mali širk, iako je po ispravnom mišljenju učenjaka haram to što čine.
– Ne treba žuriti sa donošenjem propisa nad onima koji pišu zapise sa ajetima iz Kur'ana sve dok se ne utvrdi koju vrstu zapisa prave, pa tek onda kada se utvrdi da prave zapise sa ajetima treba ih na lijep način upozoriti i odvratiti od tog djela.
– Činjenica da je pitanje pravljenja zapisa od ajeta iz Kur'ana mes'ela oko koje učenjaci imaju podijeljeno mišljenje i to čak od ashaba nije argument i dokaz za dozvolu bavljenja time, nego je ibret u šerijatskim tekstovima u kojima je došla uopćena zabrana pravljenja zapisa pri čemu je nazvana širkom (velikim i malim). Ve billahi tevfik.
Preuzeto sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić ( zijad-ljakic.com )
Vidi manjeDA LI JE POSLANIK, sallallahu alejhi ve sellem, VIDIO ALLAHA (na Miradžu)?
Alejkumusselam. Prenosi Ibnul-kajjim u svojoj knjizi „Idžtima'u el-džujuši el-islamijje“ (str.12) od učenjaka Osmana ibn Se'id Ed-Darimija da je zabilježio u svojoj knjizi „Kitabu er-ru'je“ da je idžamu ashaba na tome da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije vidio svoga Gospodara u noći Miradžviše
Alejkumusselam.
Prenosi Ibnul-kajjim u svojoj knjizi „Idžtima'u el-džujuši el-islamijje“ (str.12) od učenjaka Osmana ibn Se'id Ed-Darimija da je zabilježio u svojoj knjizi „Kitabu er-ru'je“ da je idžamu ashaba na tome da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije vidio svoga Gospodara u noći Miradža, dok neki učenjaci iz tog idžma'a izuzimaju Ibn Abbasa, radijallahu anhuma.
Mežutim, istina je da oko pitanja da li je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio svoga Gospodara, Allaha subhanehu ve te'ala, u noći Miradža, učenjaci imaju dva stava.
Prvi stav: negiranje da Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, vidio Allaha, subhanehu ve te'ala.
Ovaj stav se prenosi od Aiše i Ibn Mes'uda, radijallahu anhuma, i na njemu je velika skupina učenjaka ovog Ummeta.
Bilježi Buharija u svom Sahihu da je Mesruk pitao Aišu, radijallahu anha, da li je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, vidio svoga Gospodara, pa mu je odgovorila: „Naježile su mi se dlake od onoga što si rekao“, a onda dodala: „Ko ti kaže da Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, vidio svoga Gospodara slagao je“, a onda je proučila: „Pogledi do Njega ne mogu doprijeti, a On do pogleda dopire; On je milostiv i upućen u sve“ (El-En'am, 103). I još je dodala da je vidio Džibrila, alejhisselam, u njegovom stvarnom obliku dva puta.
Bilježi Muslim u svom Sahihu od Ibn Mes'uda, radijallahu anhu, da je za riječi Uzvišenog: „Srce nije poreklo ono što je vidjelo“ (En-Nedžmu, 11) rekao: „Vidio je Džibrila, alejhisselam, sa 600 krila“.
Takođe, bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Zerra, radijallahu anhu, da je pitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da li je vidio svoga Gospodara, pa mu je odgovorio: „Nur (Svjetlost), kako da Ga vidim“, a u rivajetu: „Vidio sam Nur (Svjetlost)“.
Drugi stav: da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio Allaha, dželle še'nuhu.
Ovo je stav Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, i njegovih učenika, kao i Hasan El-Basrija i Urveta ibn Zubejra.
Prenosi Abdurrezak od Ma'mera a on od Hasan El-Basrija da se zakleo da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, vidio svoga Gospodara.
Prenosi Ibn Huzejme od Urveta ibn Zubejra da bio na ovom stavu i da mu bude teško kada mu se spomene da je to Aiša, radijallahu anha, negirala.
Takođe, na ovom stavu su Ka'bul-ahbar, Zuhri, Ma'mer, Ebul-Hasan El-Eš'ari i većina njegovih sljedbenika, kao i imam Ahmed.
A od ostalih učenjaka imam Nevevi i Kadi Ijad.
Zatim zagovorači ovog stava imaju podijeljeno mišljenje oko toga da li je Allaha Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, vidio svojim očima ili svojim srcem (tj. u snovima)?
Bilježi Muslim u svom Sahihu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je rekao za riječi Uzvišenog: „Srce nije poreklo ono što je vidjelo“ (En-Nedžmu, 11), i riječi: „On ga je i drugi put vidio“ (En-Nedžmu, 11): „Vidio Ga je svojim fuadom (srcem) dva puta“.
Dok se takođe od njega u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježe Tirmizi, Nesai i Ibn Huzejme prenosi da je rekao: „Vidio je svoga Gospodara“, znači rekao je u općoj formi bez spominjanja srca.
Kaže Ibn Abbas, radijallahu anhuma, u tefsiru 60. ajeta sure El-Isra: „I rekli smo ti: “Svi ljudi su u Allahovoj vlasti!” A san koji smo ti dali da usniješ i drvo ukleto, u Kur'anu spomenuto, iskušenje su za ljude. Mi ih zastrašujemo, ali njima to samo povećava ionako veliko bezvjerstvo“: „To su snovi koji se očima vide, pokazani su Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, u noći kada je imao Isra“.
Od imama Ahmeda se po ovom pitanju prenose oba stava, tj. u jednom da Ga je vidio očima a u drugom srcem. Imam Nevevi i Kadi Ijad su na stavu da Ga je vidio očima a ne srcem.
Odabrano mišljenje:
Kaže Ibn Hadžer (Fethul-bari, 8/608): „Od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, su došli jedni rivajeti u općem značenju (tj. samo da je vidio Allaha) a drugi rivajeti u specifičnom (tj. da Ga je vidio srcem), pa je obaveza opće rivajete svesti na specifične …“, zatim je naveo te rivajete, a onda konstatovao: „Shodno ovome, moguće je spojiti između potvrđivanja Ibn Abbasa i negiranja Aiše, radijallahu anhum, tako da se njeno negiranja viđenja odnosi na (negiranje) viđenja očima, a njegovo potvrđivanje na viđenje srcem, a viđenje fuadom je viđenje srcem a ne spoznaja“.
Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije (El-Fetava, 6/508) nakon navođenja nekih stavova i rivajeta oko ovog pitanja: „Nema u dokazima (šerijatskim tekstovima) nešto što ukazuje da Ga je vidio svojom očima, to nije potvrđeno ni od jednog ashaba, niti ima u Kitabu i Sunnetu nešto što ukazuje na to. Nego vjerodostojni šerijatski tekstovi više ukazuju na negiranje istog, kao što je u Sahihu Muslima od Ebu Zerra, radijallahu anhu, da je pitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Da li si vidio tvoga Gospodara“, pa mu je odgovorio: „Nur (Svjetlost), kako da Ga vidim“ … “.
Odabrano mišljenje je ono našto ukazuje hadis Ebu Zerra, radijallahu anhu, tj. da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije vidio svoga Gospodara svojim očima. Ovaj hadis bi trebao biti argument koji presuđuje po ovom pitanju jer je u njemu upitan sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da li je vidio Allaha, pa je odgovorio: „Nur (Svjetlost), kako da Ga vidim“, ili u rivajetu: „Vidio sam Nur (Svjetlost)“, što jasno i nedvosmisleno znači da Ga nije vidio.
Naravno, ostaje dilema da li Ga je vidio svojim srcem, tj. u snovima, ili ne?
Prema tome, nema hadisa (ili preciznije: meni nije poznato da ima) u kojem je došlo u samom tekstu od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je vidio Allaha na Miradžu. U protivnom, da ima takav hadis on bi presudio po ovom pitanju. Ve billahi tevfik.
Preuzeto sa zvanične stranice dr.Zijad Ljakić ( zijad-ljakic.com )
Vidi manje