Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Kao što je poznato, zekat se daje u osam fondova koji su navedeni u kur’anskom ajetu: “Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga skupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i prezaduženima, i u svrhe na Allahovom putu, i putniku. Allah je odredio tako! – A Allah sve zna i mudar je.” (Et-Tevbe, 60)

Nijedan od spomenutih fondova zekata u ajetu nije davanje za liječenje bolesnika i slično. Prema tome, u osnovi nije dozvoljeno niti valjano davati zekat u tu svrhu. Za to se daju donacije koje predstavljaju klasičnu sadaku. S tim da je dozvoljeno davanje siromašnim i zaduženim a koji su ujedno i bolesnici, koji se liječe od određene teže ili lakše bolesti.

Napomena: Nije ispravno dati zekat siromašnima ili zaduženima bolesnicima koji se liječe (od određene bolesti) pod uslovom da moraju trošiti zekat na liječenje. Jer onaj kome se da zekat, ima pravo da radi šta hoće sa tim imetkom, tj. da ga utroši u onome što on misli da je najbolje i najpotrebnije. Ve billahi tevfik.

Dr. Zijad Ljakić

Preuzeto sa stranice n-um.com

Alejkumusselam. Ono što je propisano muslimanu je da robuje i čini ibadete Allahu onako kako je došlo u Kur’anu i onako kako je vjerodostojno potvrđeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Jer je osnova u ibadetima tevkif (tj. da se radi samo ono što je potvrđeno Kur’anom i Sunnetom) pa se za ovaj ibedet može reći da je propisan ako imamo ispravan (vjerodostojan) dokaz za njegovo klanjanje.

Naime, salatul-hadže (namaz za potrebu) se prenosi u četiri hadisa: prva dva su izmišljena – u prvom je došlo da se klanja dvanaest rekata a u drugom dva rekata, treći hadis je veoma slab a četvrti slab, a u oba je došlo da se klanja dva rekata.

Prvi hadis (koji je izmišljen) se prenosi od Abdullah ibn Mes’uda, radijallahu anhu, a u njemu je došlo: “Možeš klanjati dvanaest rekata danju ili noću učeći Tešehud poslije svaka dva rekata, pa kada proučiš Tešehud na kraju namaza, zahvali Allahu, donesi slavat na Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, te prouči čineći sedždu sedam puta Kulhuvelleh, potom uči … (dovu), a zatim izreci svoju potrebu te potom podigni glavu i predaj selam na desnu i lijevu stranu. Nemoj poučiti ovome (dovi Hadže namaza) glupake, jer će oni doviti njome pa će im biti uslišana dova”. Ovaj izmišljeni hadis bilježi Ibnul-Dževzi u svojoj knjizi “El-Mevdu’at” (2/63), u njegovom senedu je ‘Amr El-Belhi za kojeg kaže Ibn Me’in da je izmišljao hadise. U hadisu je takođe spomenuto učenje sure (Kulhuvelleh) na sedždi a što je zabranjeno u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježi Muslim, tj. da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio učenje Kur’ana na ruku’u i sedždi.

Drugi hadis (koji je izmišljen) se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Došao mi je Džibril, alejhisselam, sa dovama i rekao: Kada ti se nešto desi na prouči ih (te dove) a zatim iznesi svoju potrebu: … (zatim je spomenuo dovu)”. Hadis bilježi El-Asbehani u knjizi “Et-Tergib vet-terhib” (1/275), a šejh Albani ga je ocjenio izmišljenim u svojoj Silsili-daife (5298).

Treći hadis (koji je veoma slab) se prenosi od Abdullaha ibn ebi Evfa El-Eslemija u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Onaj ko ima potrebu kod Allaha ili nekog od sinova Ademovih, neka abdesti i upotpuni abdest, potom neka klanja dva rekata, a zatim zahvali Allahu, donese slavat na Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, te neka prouči: LA ILAHE ILLELLAHI ELHALIMULKERIM. SUBHANE RABBIL-ARŠIL-AZIM. ELHAMDULILLAHI RABILALEMIN, ALLAHUMME INNI ES’ELUKE MUDŽIBATI RAHMETIKE VE AZAIME MAGFIRETIKE VELGANIMETE MIN KULLI BIRRIN VESSELAMETE MIN KULLI ISMIN, ES’ELUKE ELLA TEDA’A LI ZENBEN ILLA GAFERTEHU VE LA HEMMEN ILLA FERREDŽTEHU VE LA HADŽETEN HIJE LEKE RIDAN ILLA KADAJTEHA JA RABBEL-‘ALEMIN”, a u rivajetu kod Ibn Madže je došao dodatak na kraju hadisa: “Pa onda da traži od Allaha od dunjalučkih ili ahiretskih potreba što god hoće pa će to biti kaderom određeno”. Hadis bilježe Tirmizi i Ibn Madže, a kaže Tirmizi da je ovaj hadis garib (nepoznat) i u njegovom senedu je sporna stvar, Faid ibn Abdurrahman koji je slab u hadisu. Kaže Albani da je on vrlo slab. Kaže Hakim: Od Faida ibn Abdurrahmana se prenose izmišljeni hadisi. (Miškatul-mesabih, 1/417).
Kaže pisac “Es-Sunen vel-mubtediat”: Nakon što je spomenuo riječi Tirmizija o Faidu ibn Abdurrahmanu i kaže Ahmed da se njegovi hadisi ostavljaju … i slabim ga je smatrao Ibnul-Arebi, i kaže: “Poznato je šta ima u ovom hadisu od slabosti pa je bolje da i iskrenije i sigurnije da doviš Allahu u zadnjoj trećini noći, između ezana i ikameta, na kraju namaza prije selama, u danima džume jer zaista u njoj (danu džume- petku) ima sat u kome se prima dova, kod iftara kada se posti. Kaže Uzvišeni: “Dovite mi ja ću vam se odazvati”, i kaže: “Kada te moji robovi upitaju za mene Ja sam blizu, odizavam se onome ko me doziva”, i kaže: “Allah ima lijepa imena i vi Mu dovite njima” (Es-Sunen vel-mubtediat, 124).

Četvrti hadis (koji je slab) se prenosi od Enesa, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “O Alija, hoćeš li da te poučim dovi kada te zadesi briga i nevolja koju ćeš uputiti svom Gospodaru pa će ti se uslišati dova sa Allahovom dozvolom, i otkloniti nevolja? Abdesti, klanjaj dva rekata, zahvali Allahu, donesi slavat na tvog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, zatraži istigfar za sebe, mu’mine i mu’minke, a zatim reci … (u daljem tekstu hadisa se navodi dova)”. Hadis bilježi El-Asbehani u knjizi “Et-Tergib vet-terhib” (1/275), a šejh Albani ga je ocjenio slabim u svojoj Silsili-daife (5287), jer se u njegovom senedu nalaze ravije koji su nepoznati.

Prema tome, po pitanju ovog namaza (namaza za potrebu) nije ništa vjerodostojno prenešeno te nije propisano muslimanu da ga klanja. Dovoljno je muslimanu ono što je prenešeno u vjerodostojnom sunnetu od namaza, zikrova i dova. Ve billahi tevfik.

Dr. Zijad Ljakić

Preuzeto sa stranice n-um.com

Alejkumusselam. Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Enesa, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko zaboravi (klanjati) namaz neka ga klanja kada ga se sjeti, nema kefareta za njega osim toga. “I klanjaj namaz da bi Me veličao”, a u rivajetu od Muslima je došao dodatak: “Ili ga prespava”. Ovaj hadis ukazuje na obavezu naklanjavanja propuštenog farz namaza zbog spavanja ili zaborava čim se sjeti da ga je zaboravio klanjati ili prespavao. Nema smetnje da se iz opravdanog razloga malo odgodi naklanjavanje.

A što se tiče naklanjavanja suneta, mustehab i sunet je naklanjavati potvrđene sunete. S tim da vrijeme njihovog naklanjavanja ima više širine nego farz, kad god se naklnjaju dobro je a i ako se ne naklanjaju čovjek nema grijeha. Dokaza je mnogo koji ovo potvrđuju, tj. prenešeno je u vjerodostojnim hadisima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naklanjavao određene pritvrđene sunete poput podnevskog suneta i vitr namaza.

Nema nikakve smetnje da se zikri prilikom izlaska Sunca. Dokaz za to je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je činio zikr u svim vremenima”.

Vrijeme klanjanja duha namaza počinje nakon izlaska Sunca kada se ono podigne na visinu jednog koplja (otprilike petnaest ili dvadeset minuta nakon izlaska Sunca) a završava se prije početka podne namaza, odnosno kada bude Sunce u zenitu (otprilike petnaest ili dvadeset minuta prije dolaska Sunca u zenit). Ve billahi tevfik.

dr. Zijad Ljakić

Preuzeto sa stranice n-um.com

Alejkumusselam.
Ako se u pitanju misli na stanovnike Mekke kako klanjaju, onda je odgovor da većina njih klanjaju po hanbelijskom mezhebu jer tako uče u školama. Dok ostali uglavnom klanjaju onako kako su naučili od učenjaka koje smatraju svojim autoritetima poput Bin Baza, Usejmina i slično. Uglavnom, zajednička karakteristika i jednih i drugih je da dižu ruke u namazu i mimo početnog tekbira, izgovaraju glasno Amin za imamom i da raširenost nogu u namazu nije striktno određen.

A ako misliš u svom pitanju na to kako se klanja u samom Haremu, tj. mesdžidu oko Kabe, to zavisi od samih ljudi koji su došli da obave Umru ili ako je za vrijeme obreda Hadždža da obave Hadždž, jer većina klanjača u Haremu budu muslimani koji su van Saudije. Pa pošto su klanjači u Haremu iz različitih muslimanskih zemalja, a u njima se slijede različiti fikhski mezhebi od četiri poznata, pa tako način klanjanja tih ljudi je ovisan od onoga kako su naučili od svojih učenjaka u svojim državama i shodno mezhebima koje slijede. Pa se tako može vidjeti jedno veliko šarenilo u načinu klanjanja: jedni vežu ruku na grudima, drugi na pojasu, treći ispod pupka a četvrti klanjaju spuštenih ruku, jedni dižu ruke na četiri poznata mjesta u namazu a drugi prilikom samo početnog tekbira, i tome slično u ostalim propisima. Sve ovo što sam spomenuo se može vidjeti i pratiti na satelitskim programima koji direktno prenose namaze iz Mekke i Medine.

Ono što je najbitnije u odgovoru na tvoje pitanje je da trebaš znati da nije ibret u načinu klanjanja to kako se klanja u Mekki i Medini, Kairu ili Bagdadu ili nekom drugom mjestu gdje žive muslimani. Ibret je u tome kako je klanjao Allahov Poslanik, sallallahu lejhi ve sellem, on je naš uzor i njega smo obavezni slijediti u načinu klanjanja. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu: “Klanjajte kao što ste vidjeli mene da klanjam”. A njega su vidjeli kakao klanja njegovi ashabi pa su nam to prenijeli i opisali u detalje i to je prenešeno u vjerodostojnim hadisima. Uzvišeni Allaha i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nisu nas muslimane obavezali da slijedimo u načinu klanjanja ni Ebu Hanifu, ni Malika, ni Šafiju, niti Ahmeda, iako se mi koristimo njihovim znanjem u pojašnjavanju načina klanjanja, a kamoli da su nam naredili da slijedimo to kako se klanja u Mekki, Medini ili bilo kom drugom gradu. Izvori Šerijata iz kojih se crpe islamski propisi su Kur’an, Sunnet, idžma i kijas (oko ostalih izvora je veliko razilaženje) a ne običaji muslimana u nekim mjestima i sredinama. Zato je na svim musliamnima da usklade svoje praktikovanje vjere shodno tome kakao je došlo u Kur’anu i Sunnetu a što su nam pojasnili imami ovog Ummeta. Ve billahi tevfik.

mr. Zijad Ljakić!

Preuzeto sa stranice n-um.com

Pod riječju “nasjedne” u našem narodu se podrazumijeva džinsko opsjedanje ljudskog tijela, tj. da džin uđe u čovjeka i da se zbog toga promijeni njegovo ponašanje, što bude očito i primjetno ljudima. Razlog ulaska džina u ljudsko tijelo i boravak u njemu uglavnom se vraća na dvije stvari: zbog želje za osvetom od strane poganih i loših džina ili zbog zaljubljivanja i ljubavi prema osobi u koju uđe. A često je razlog ulaska džina u ljudsko tijelo posljedica djelovanja sihra, mada ovo zadnje se ne ubraja u tzv. džinski dodir ili opsjednutost džinima nego u sihr.

Da je džinski dodir stvarnost i činjenica to je potvrđeno Kur’anom i Sunnetom. Kaže Uzvišeni: “Oni koji se kamatom bave podići će se (na Sudnjem danu) kao što se podiže onaj koga je dodirom šejtan izbezumio” (El-Bekara, 275). Ovim ajetom Uzvišeni potvrđuje da šejtan svojim dodirom (ulaskom u ljudsko tijelo) može čovjeka izbezumiti i promijeniti njegovo ponašanje.

Takođe, kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima: “Zaista se šejtan kreće kroz vene sina Ademovog“. Kaže Ibn Hadžer: “Zaista je Allah, dželle še’nuhu, dao moć šejtanu da može ući u unutrašnjost čovjeka“. Nema razilaženja među imamima ovog Ummeta da džini mogu ući u ljudsko tijelo, odnosno da se desi džinski dodir ili opsjednutost džinima. Ovo su zanegirali samo neki pripadnici mu’atezila (jedna od poznatih islamskih sekti).

Razlozi ulaska džina u ljudsko tijelo su sljedeći:

Prvi: Ljubav džina prema ženi ili ljubav džinice prema muškarcu koji je rezultat strasti i pohote a šerijatski je zabranjeno.

Drugo: Činjenje zuluma džinu od strane insana i to na neki od sljedećih načina: prosipanjem vrele vode na džina, skakanjem sa visokog mjesta na njega, ubijanjem džina, mokrenjem na džina i slično, a sve ovo a da to čovjek nije svjesan i ne zna da to radi.

Treće: Činjenje zuluma insanu od strane džina poput toga da ga opsjedne. Džin ne može opsjednuti insana osim u nekim od sledećih stanja: u stanju jake srdžbe, velikog straha, prepuštenosti strastima i velikoj nemarnosti u spominjanju Allaha.

Postoji nekoliko vrsta džinskog dodira:

– Potpuno džinsko opsjedanje, a to je da džin opsjedne čitavo tijelo čovjeka.

– Djelimično džinsko opsjedanje, tj. da džin opsjedne neki organ tijela poput lakta, noge i slično.

– Dugotrajno džinsko opsjedanje, tj. da džin boravi u ljudskom tijelu dug vremenski period.

– Trenutno džinsko opsjedanje, tj. ono džinsko opsjedanje koje ne traje više od nekoliko minuta.

Simptomi džinskog djelovanja

Kako bi znali razlikovati džinsko opsjedanje čovječijeg tijela od neke druge bolesti neophodno je da znamo simptome džinskog dodira. Ti simptomi se mogu podijeliti na dvije vrste: simptomi koji se javljaju u snovima i simptomi koji se javljaju u budnom stanju.

Simptomi koji se javljaju u snovima:

– nesanica, tako da ne može da spava osim nakon dugog ležanja,

– nemir, koji se ogleda u čestim noćnim buđenjem,

– uznemiravajući snovi tako da vidi u njima stvari koje ga pritišću i ne daju mu mira i nastoji da traži pomoć ali ne može,

– viđenje životinja u snu, kao što su mačka, pas, deva, zmija, miš i slično.

– smijeh, plakanje i vikanje u snu,

– stenjanje u snu,

– da ustane i hoda u snu a da to ne osjeća,

– da vidi u snu kao da pada sa visokog mjesta,

– da vidi sebe u snu na groblju (mezarju), smetljištu ili na divljem putu,

– da vidi u snu ljude čudnih izgleda poput pretjerane visine, ili nizine ili crnine,

– da vidi u snu razne prikaze.

Simptomi koji se javljaju na javi:

– stalna glavobolja, uz uslov da ne bude razlog te glavobolje bolest očiju, ušiju, zubi, grla i slično.

– sprečavanje od spominjanja Allaha, dželle še’nuhu, namaza i od svih vrsta pokornosti.

– rastrešenost.

– lijenost i mrzovoljnost.

– epilepsija.

– osjećaj bola u nekom organu ili dijelu tijela, tako da ga medicina ne može izliječiti.

– opća zbunjenost, tako da ne upravlja svojim pokretima ili govorom, pa nije svjestan šta izgovara i nepovezanost u govoru.

Savjeti za zaštitu od džinskog dodira

– praktikovanje vjerodostojnih zikrova koji su prenešeni od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, posebno jutarnji i večernji zikr.

– ako skačeš sa uzvišenijeg mjesta spomeni Allaha, tj. reci Bismilu.

– ako prosipaš vrelu vodu kaži Bismilah.

– ako ulaziš u mračnu prostoriju spomeni Allaha, subhaneh, tj. reci Bismilah.

– nemoj uznemiravati psa ili mačku.

– nemoj da spavaš sam, a ako si primoran onda uzmi abdest i prouči zikr pred spavanje.

– nemoj putovati sam.

– nemoj obavljati malu ili veliku nuždu u zmijsku rupu.

– nemoj ubijati zmije koje su u kući, prije nego što u ime Allaha zatražiš od njih da napuste kuću, a ako ne napuste ubijte ih jer su to šejatani. Iz ovog se izuzima zmija koja ima dvije bijele ili crne pruge preko tijela, kao i ona koja je kratkog repa jer se one trebaju odmah ubiti.

– nemoj sam ići u pustinju noću.

– ako bacaš nešto teško na zemlju spomeni Allaha.

– prije ulaska u WC spomeni Allaha, tj reci Bismilah.

– čuvanje djece učenjem dove koju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio Hasanu i Husejnu (EIZUKUMA BIKELIMATILLAHITTAMME MIN KULLI ŠEJTANIN VE HAMMETIN VE MIN KULLI AJNIN LAMETIN), kao i sura Felek i Nas i šerijatske rukje.

– učenje zikra prije spavanja posebno Ajetul-kursija.

– učenje dove pred polni odnos (BISMILLAH ALLAHUMME DŽENIBNEŠŠEJTAN VE DŽENIBIŠŠEJTANE MA REZAKTENA).

– prije spavanje proučiti Bismilu.

– ostavljanje govora, pjevanja ili vikanja unutar kupatila i WC-ova. (Fethul-mugis, Mahir Ale Mubarek, str. 115-130)

Dr. Zijad Ljakić

Preuzeto sa stranice n-um.com