Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Enver Mulahalilović, autor poznate knjige „Vjerski običaji muslimana u BiH“ izdane 1988. po Miladiju, je u svojoj knjizi napisao posebno poglavlje o dovama (od 166. do 191. stranice). Pa je naveo da sa stanovišta islamskih običaja i prakse dova dijeli na redovne i prigodne dove, a zatim detaljnije govorio o podvrstama ovih dova koje se praktikuju kod nas u BiH-u. Ono što nas zanima su prigodne dove u koje je ubrojao sljedeće dove: hafiska dova, kurra'ska dova, dova za kišu i dova za bradu.

Od ove četiri spomenute dove jedino dova za kišu ima uporište u vjerodostojnom sunetu, dok su ostale tri po svoj prilici autohtoni bosanski običaji.

Hafiska dova

Kaže autor knjige o hafiskoj dovi sljedeće: „Koliko naš svijet cijeni i uvažava hafiza i one koji nose ime hafiza, najbolje se vidi po hafiskim dovama, odnosno po svečanim skupovima na kojima se vrši proglašavanje i promocija hafiza. Na hafiskim dovama, koje se obavljaju isključivo u džamijama, okupi se uvijek dosta ljudi.

Dovi prisustvuju mnogi hafizi sa strane i iz dotičnog mjesta, a često tim dovama prisustvuju najviši fukcioneri Starješinstva IZ-a. Hafiska dova se zakazuje i održava kada kandidat savlada i prouči cijeli Kur'an napamet pred svojim muhaffizima, po svim pravilima učenja (po tedžvidu) i, kasnije, pred posebnom komisijom, koju obrazuje Starješinstvo iz redova poznatih hafiza. Komisije za polaganje hifza ranije je imenovao Ulema-medžlis.

Svečanost hafiske dove počinje, obično, počasnim učenjem Kur'ana od strane prisutnih hafiza, a iza njih hafiski kandidat prouči završna kratka sureta Kur'ana, da bi na kraju neko od prisutnih starijih hafiza proučio hafisku dovu.

Kada se i dova prouči i završi, uobičajno je da predstavnik Strješinstva održi prigodnu riječ o važnosti učenja hifza, nakon čega hafiskom knadidatu uruči diplomu i čestita mu na završenom hifzu. Poslije toga i ostali prisutni u džamiji čestitaju novom hafizu na uspješnom završenom hifzu, pošto to urade prvo svi prisutni hafizi“. (Vjerski običaji muslimana u BiH, str. 179-180)

Kurra'ska dova
Zatim je Enver Mulahalilović pojasnio da se kurra'ska dova organizije poput hafiske, osim što se ona upriličuje onim hafizima koji su završili poseban studij za učenje Kur'ana na sedam priznatih varijanti (tj. kiraeta), pa tako oni koji pored hifza savladaju tu disciplinu pred svojim profesorima dobijali bi diplomu i zvanje kurra’-hafiza. Onda je naveo mjesta gdje su organizovane prve kurra'ske dove (Banjaluka i Sarajevo).

Dova za bradu
A što se tiče dove za bradu, kaže Enver u svojoj knjizi sljedeće: „Običaj je bio da se vjerski čin oko puštanja brade, koji se sastojao od prigodne dove, obavlja u džamijama. To se najčešće radilo pred polazak na hadž, prilikom ikrara, a i u drugim prilikama i motivima. Poslije proučene dove u džamiji, prisutni bi obično bili počašćeni šerbetom, koje bi pripremao onaj koji pušta bradu i kome je proučena bradenska dova. Imućniji su ljudi, po običaju, u mnogim našim krajevima, tom prilikom priređivali u svojim kućama zijafete (od arapske riječi dijafet – ugošćavanje), kada bi se dova činila. Dovu je obično učio imam one džamije kojoj je dotični pripadao“. (Vjerski običaji muslimana u BiH, str. 190)

Nisam uspio naći tekstove tih hafiskih, kurra'skih i bradenskih dova koje se uče ovim prigodama, vjerovatno zato što takve dove u stvarnosti i ne postoje čak ni u izmišljenim hadisima.

Šerijstaki status ovih dova

Ovakve dove, hafiska, kurra'ska i dova za bradu, nemaju osnova u šerijatskim tekstovima. Za ove dove i njihovo organizovanje i upriličivanje nema dokaza ni u Kur'anu, ni u Sunnetu, niti u idžamu učenjaka, niti u kijasu (analogiji), a ni u Tevratu, ni u Indžilu niti u Suhifima Ibrahima, alejhisselam. Ove dove nisu prenešene ni od ashaba, niti tabi'ina, niti učenjaka poslije njih. Nije mi poznato da je neko od učenjaka ovog Ummeta potvrdio, dozvolio ili odobrio učenje ovih dova .

Sa druge strane, dova je ibadet a u ibadetu je osnova zabrana (tevkif), tj. ne radi se ništa od ibadeta osim ono zašto imamo argument u šerijatskim tekstovima. A u šerijtskim tekstovima nisu prenešene ni hafiska, ni kurra'ska i ni bradenska dova u kontekstu i povodu u kojima se to kod nas organizuje. S obzirom da su ove dove postale posebne: po nazivu, povodu, vremenu i mjestu organizovanja, i da se konstantno ponavljaju kao da su ibadet koji je potvrđen u šerijatskim tekstovima, a za ovakve ibadete je bilo razloga i povoda se organizuju i u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a nije bilo nečega što ih je u tome sprečavalo, a nisu ih činili niti je to prenešeno u Sunnetu, onda je sasvim jasno da su ovo čiste novotarije.

Drugim riječima, s obzirom da se ustrajava na učenju ovih dova i da su postale posebna i nezaobilazna vjerska praksa, a nemaju uporišta u Šerijatu, one predstavljaju novotariju u vjeri. A svaka novotarija po tekstu hadisa mutefekun alejhi od Aiše, radijallahu anha, se odbacuje: “Ko uvede u ovu našu vjeru ono što nije od nje to se odbacuje”. A po tekstu drugog vjerodostojnog hadisa kojeg bilježi Tirmizi svaka novotarija je dalalet a svaki dalalet vodi u vatru: “Čuvajte se novina (u vjeri), jer je svaka novina novotarija, a svaka novotarija je dalalet, a svaki dalalet vodi u vatru”.

Propis organizovanja i prisustvovanja ovim dovama

S obzirom da su hafiska dova, kurra'ska dova i dova za bradu novotarije u vjeri, a svaka novotarija je dalalet i vodi u Vatru po tekstu hadisa, nije dozvoljeno njihovo organizovanje.

Takođe, nije dozvoljeno prisustvovanje tim dovama jer je u tome potpomaganje u griješenju koje je zabranjeno kur'anskim ajetom (El-Maide, 2). Sa druge strane, prisustvovanje tim dovama predstavlja podrška takvim skupovima i uvećavanje broja prisutnih na zabranjenim skupovima. Ako ih nije učio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashabi niti prve generacije, a da su bile propisane, potrebne ili opravdane on bi ih učili, to znači da su Bošnjaci došli sa nekim hajrom u vjeri kojeg nije radio ni Poslanik ove vjere niti najbolje generacije ovog Ummeta.

Rješenje i zamjena za ove novotarije

Naravno, za novotariju dove za bradu nema zamjene i rješenja osim da se potpuno ukine i izbaci iz prakse. Mada poslije zadnjeg rata u BiH ove prakse skoro i da nema.

A što se tiče novotarija hafiskih i kurra'skih dova, one se mogu izbaciti iz prakse na taj način što bi se proglašavanje i promocija hafiza ili kurra’-hafiza izvodilo bez nazivanja tih promicija hafiskom dovom i kurra'skom dovom, i da se na tim skupovima ne uče te izmišljene hafiske ili kurra'ske dove. Znači, jednostavno da se samo izvede proglašavanje i promocija novih hafiza i kurra’-hafiza i time bi se izbjegle te novotarije.
Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa stranice dr Zijad Ljakić (zijad-ljakic.com)

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Vrste mevluda u našim krajevima

Uzimajući u obzir povod organizovanja mevluda, u našim krajevima se praktikuju dvije vrste mevluda.

Prvi vrsta – mevlud koji se proslavlja i obavlja 12. Rebi'ul evvela, za koji se smatra da je datum rođenja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a što istorijski nije potvrđeno. Ova vrsta mevluda je rasprostranjena diljem islamskog svijeta.

Druga vrsta – su mevludi koji se organizuju zbog raznih povoda, poput: obilježavanje nečega značajnog, otvorenja džamije, završnog ispita u vjerskoj pouci, godišnjica sretnog braka, smrti, četeresnice, sedmine, useljenja u kuću, odlaska u vojsku, završetka školovanja, povodom mubarek noći, hatmi i slično. Ova vrsta mevluda je karakteristična i specifična za naše krajeve, nju praktikuju uglavnom Bošnjaci ma gdje živjeli, a nije mi poznato da se ovakva vrsta mevluda organizuje i praktikuje u drugim islamskim zemljama mimo Balkana.

S obzirom da su način obavljanja i sadržaj i prve i druge vrste mevluda otprilike isti, propis prve vrste je propis druge vrste.

Šerijatski status obe vrste mevluda

Proslavljanje prve vrste mevluda je šerijatski zabranjeno zbog mnogih spornih stvari na kojima je zasnovan, a najbitnije od njih su četiri:

Prva – jer predstvalja novotariju u vjeri, a svaka novotarija je dalalet po tekstu hadisa.

Druga – jer je proslavljanje mevluda (dana rođenja vjerovjesnika) oponašanje kršćana, a opnašanje židova i kršćana je zabranjeno po tekstu hadisa takođe.

Treća – jer sam mevlud u sebi sadrži mnogo popratnih šerijatsko zabranjenih stvari, poput traženja šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, džematsko ustajanje radi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, miješanja muškaraca i žena i mnoge druge stvari.

Četvrta – jer proslavljanje mevluda otvara vrata proslavljanju dana rođenja evlija, šejhova i znamenitih ljudi, što već imamo u praksi kod sufija, a ono što vodi u haram je haram.

Druga vrsta mevluda je takođe zabranjena zbog dvije stvari:

Prva – jer predstvalja novotariju u vjeri, a svaka novotarija je dalalet po tekstu hadisa.

Druga – jer u sebi sadrži mnogo popratnih šerijatsko zabranjenih stvari.

Detaljnije o mevludu, njegovoj historijskoj pozadini nastanka, detaljnim argumetima zabrane mevluda, proslavljanju dan rođenja Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i slično možete pročitati na ovoma dva linka:

http://zijadljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=472:pravljenje-mevluda-i-hatme-52-dana-u-istom-danu&catid=65:kurantefsirobjave&Itemid=44

http://zijadljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=629:obiljeavanje-datuma-roenja-poslanika-savs-predavanjem-priredbom-sijelom-ili-slino&catid=29:fikh-islamski-propisi&Itemid=44

Propis prisustvovanja na mevludu
U osnovi vadžib je vođama i predvodnicima islamskih institucija, zajednica, mešihata, džemata i organizacija nekog mjesta u kojem muslimani žive da zabrane i ukinu praksu mevluda u bilo kojem obliku u kojem se praktikuje i organizuje.

A ako islamske institucije dozvoljavaju, organizuju i same učestvuju u praktikovanju novotarije mevluda, onda se prisustvovanje na mevludima od strane ostalih muslimana može podijeliti na tri stanja:

Prvo stanje – prisustvovanje na mevludu sa ubjeđenjem u njegovu ispravnost i korisnost.

Ovo je osnovni vid prisustvovanja na mevludu na koji se odnosi govor učenjaka kada govore o zabrani mevluda uopćeno, njegovom organizovanju i prisustvovanju.

Dakle, nema sumnje da je prisustvovanje na mevludu sa ubjeđenjem u njegovu ispravnost i korisnost zabranjeno i veliki munker. Dokazi za to su isti argumenti zabrane samog mevluda.

Drugo stanje – odlazak na mevlud sa ciljem negiranja tog munkera.

Odlazak na mevlud sa ciljem negiranja tog munkera i pozivanja ljudi da ostave tu novotariju i ružnu praksu je u osnovi propisan, a može biti mustehab, vadžib ili samo dozvoljen shodno okolnostima. S tim da se uslovljava da odlazak na mevlud sa ovim ciljem ne odvede i ne izazove još veći munker, poput izazivanja tuče, psovanja, ružnih riječi, kampanje širih razmjera protiv onih koje nazivaju „vehabijama“ i slično. U negiranje ovog munkera se ne bi trebali upuštati osim osobe koje su jake sa govorničke i retoričke strane i koje imaju uticaja na druge ljude zbog svog znanja, položaja i sličnog. U protivnom negiranje ove novotarije na samom mevludu će uzrokovati veću štetu nego željenu korist.

Dokaz da je ovo u osnovi propisano je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Se'ida El-Hudrija, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko od vas vidi neki munker, neka ga ukloni rukom, a ako ne može onda (neka ga zanegira) jezikom, a ako ne može onda (neka ga zanegira) srcem, a to je najmanji vid imana“.

Treće stanje – prisustvovanje na mevludu zbog neke koristi sa znanjem i ubjeđenjem da je to novotarija.

Ovdje se misli na prisustvovanje na mevludu od strane osoba koje su ubjeđene i znaju da je sam mevlud novotarija i da nema osnove u Šerijatu (Kur'anu, Sunetu i djelima selefa), svejedno bile te osobe učene, daije ili „obični“ muslimani, a koje smatraju da u tom prisustvovanju ima određene koristi ili da se time otklanjaju određene štete.

Najveća korist od prisistvovanja daije na mevludu je da održi predavanje ako mu se dozvoli, a najveća šteta koja se time otklanja je onemogućavanje da neki daija novotar (sufija, kaburija i slično) iskoristi tu priliku za širenje svog novotarskog akidetskog mezheba.

A od koristi prisustvovanja na mevludu od strane „obične“ braće je čuvanje lijepih odnosa sa roditeljima, rodbinom i komšijama.

O propisu prisustvovanja novotarskim skupovima upitana je Stalna komisija za fetve u Saudijskoj Arabiji. U pitanju je došlo sljedeće: „Da li je dozvoljeno prisustvovati novotarskim skupovima, poput svečanosti u noći dana rođenja (mevluda) Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u noći Mi'radža i noći polovine mjeseca Ša'bana, onome ko je ubjeđen da to nije propisano kako bi pojasnio istinu o tome?“ Komisija za fetve je odgovorila sljedeće:

„Prvo: Nije dozvoljeno organizovanje prigoda ili svečanosti povodom ovih noći, činjenje toga predstavlja odvratne novotarije.

Drugo: Odlazak na ovakve svečanosti i prisustvovanje istima radi negiranja tih munkera i pojašnjenja istine o njima, tj. da su to novotarije koje nije dozvoljeno činiti, je propisano. Naročito onima koji imaju retoričke (govorničke) sposobnosti i ako preovlađuje mišljenje da se time neće izazavati fitne (smutnje). A prisustvovanje iz znatiželje, razonode ili uživanja to nije dozvoljeno, jer to predstavlja učestvovanje sa novotarima u njihovom munkeru, uvećanje njihovog broja (broja novotara) i propagiranje njihove novotarije.Predsjednik komisije za fetve Bin Baz, njegov zamjenik Abdurrezzak El-‘Afifi, i članovi Abdullah ibn Gudejan i Abdullah ibn Ku'ud“. (Fetava Ledžnetid-daimeti, 3/37-38)

Propis prisustvovanje na mavludu sa ubjeđenjem da je to novotarija
Nije dozvoljeno prisustvovati na mevludu (prve ili druge vrste) makar bili ubjeđeni da je on novotarija. Ova zabrana se odnosi i na daije i na „običu“ braću i sestre. Iz ove zabrane se izuzima odlazak na mevlud radi negiranja tog munkera i pojašnjenja istine, o čemu je bilo govora.

Argumenti i dokazi koji ukazuju na tu zabranu su sljedeći:

Prvi argument – prisustvovanje na mevludu sa uvjerenjem da je novotarija predstavlja sjedenje sa novotarima i poistovjećivanje sa onima koji poriču kur'anske ajete i izruguju im se, a što je zabranjeno sa dva kur'anska ajeta.

Kaže Uzvišeni: „On vam je već u Knjizi objavio: kad čujete da Allahove ajete poriču i da im se izruguju, ne sjedite s onima koji to čine dok ne stupe u drugi razgovor, inače, bićete kao i oni“. (En-Nisa, 140)

Prenosi poznati mufessir tabi'in Ed-Dahhak od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je rekao u tefsitu ovog ajeta: „Pod ovaj ajet (tj. pod značenje ovog ajeta) ulazi svaki novotar u vjeri do Sudnjeg dana“. Ovu predaju bilježe El-Begavi u svom tefsiru „Me'alimut-tenzil (2/301) i Siddik Hasan Han El-Kanudži u knjzi “Nejlul meram“ (str. 216).

U drugim tefsirskim knjigama se prenosi da su ovo riječi mufessira Ed-Dahhaka, to bilježe Kurtubi u svom tefsiru (El-Džamui liahkamil-kur'an, 5/418), takođe El-Kasimi u „Mehasinu et-t'evil“, El-Hazin u „Lubabu et-t'evil“, Eš-Šerbini u „Tefsiru es-siradži el-munir“, Ebu Lejs Es-Semerkandi u „Bahrul-ulum“ i mnogi drugi.

Ako bi neko upitao kako se može raći da novotari na mevludu poriču Allahove ajete i izruguju im se, kada oni ustvari čine ibadet, zikre, veličaju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i slično? Odgovor bi bio: Uzvišeni Allah u nekoliko ajeta naređuje pokornost Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovo slijeđenje u onome sa čime je došao od vjere, poput ajeta: „Reci: budite pokorni Allahu i Poslaniku“ (Ali Imran, 32) „Reci: budite pokorni Allahu i budite pokorni Poslaniku“ (En-Nur, 54), a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježi Tirmizi kaže: „Čuvajte se novina u vjeri, zaista je svaka novina novotarija, a svaka novotarija dalalet, a svaki dalalet vodi u Vatru“. Oni koji prave novotariju mevlud sa uvjerenjem da je u tome hajr, nepokorni su Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, jer je on zabranio novotarije, od kojih je nesumnjivo i mevlud, a sa nepokornošću Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, oni praktično poriču Allahove ajete u kojima On naređuje pokornost Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a ujedno se time i izruguju tim ajetima jer neće da im se odzovu.

A drugi ajet koji ukazuje na zabranu prisustvovanja na novotarskim skupovima su riječi Uzvišenog: „Kada vidiš one koji se ajetima Našim rugaju, nek si daleko od njih sve dok na drugi razgovor ne pređu“. (El-En'am, 68)

Značenje ajeta je: kada vidiš one koji se izruguju Allahovim ajetima time što ih negiraju, odbacuju i ismijavaju, napusti ih i ne sjedi sa njima kako bi slušao taj veliki munker sve dok ne promijene razgovor. Ovim ajetom je Allah naredio da se klonimo sijela na kojima se omalovažavaju Allahovi ajeti sve dok se ne prestane sa time, tj. dok se ne primeni tema i razgovor tog sijela.

Kaže imam Ševkani u svom tefsiru „Fethul-kadir“ (2/429) u tefsiru ovog ajeta:„U ovom ajetu je ogromna pouka onome ko sebi dozvoli da prisustvuje novotarskim sijelima, sijelima onih koji iskrivljuju Allahov govor, koji se poigravaju sa Njegovom Knjigom i Sunnetom Njegovog Poslanika, koji odbacuju to zbog svojih zabludjelih strasti i pokvarenih novotarija. Pa ako već ne negira i ne mijenja ono na čemu su novotari, pa u najmanju ruku treba da ostavi sjedenje sa njima, to mu je bar lahko.

Novotari često njegovo prisustvovanje sa njima, iako je on čist od onoga na čemu su oni od zablude, uzimaju kao šubhu (argument) sa kojom zavode obične ljude, pa je tako u njegovom prisustvu dodatna šteta mimo samog slušanja munkera. Bili smo svjedoci bezbrojnih munkera koji se čine na ovim prokletim sijelima, pa smo ustali da pomognemo istinu i odagnamo batil koliko smo bili u stanju do zadnje naše snage.

Onaj ko istinski poznaje ovaj čisti Šerijat zna da u druženju (sjedenju) sa zabludjelim novotarima ima mnogostruko mnogostruko više štete od druženja i sjedenja sa onima koji griješe prema Allahu čineći neke harame (mimo novotarija, poput pijenja alkohola i slično). Pogotovo za onoga koji ima slabo znanje zasnovano na Kitabu i Sunnetu, njemu će se iznijeti njihove laži i nebuloze (praznovjerja) čija je ništavnost potpuno jasna, ali one će ostaviti uticaj na njegovo srce i to će biti veoma teško izliječiti i odbaciti (od njega). Pa će on po tome raditi čitav svoj život i srest će Allaha sa uvjerenjem da je na istini, a ustvari to je bila notorna laž i najgori munker“.

Prema tome, dovoljna su ova dva ajeta po ovom pitanju, oni presjecaju propis o tome, tj. oni ukazuju na zabranu sjedenja sa novotarima i prisustvovanja njihovim novotarijama.

Drugi argument – prisustvovanje na mevludu (sa uvjerenjem da je novotarija) je vid pomaganja novotara u tom munkeru, a Uzvišeni Allah je zabranio potpomaganje u griješenju. Kaže Uzvišeni: „I međusobno se potpomažite u dobročinstvu i takvaluku, a nemojte se potpomagati u griješenju i neprijateljstvu“ (El-Maide, 2).

Treći argument – prisustvovanje na mevludu (sa uvjerenjem da je novotarija) je vid veličanja takvih skupova, a novotarske skupove nije dozvoljeno veličati.

Četvrti argument – prisustvovanje na mevludu bez negiranja tog munkera je davanje legitimiteta pravljenju mevluda, a novotarija nije legitimna u Šerijatu. Obaveza je negirati je i boriti se prtiv nje.

Peti argument – prisustvovanje na mevludu (sa uvjerenjem da je novotarija) je u suštini učestvovanje sa novotarima u njihovom munkeru i time se uvećava broja novotara koji čine taj munker.

Šesti argument – prisustvovanje na mevludu (sa uvjerenjem da je novotarija) je vid propagiranja i reklamiranja njihove novotarije, jer onaj kome je sporna neka novotarija on ne prisustvuje njenom izvođenju osim ako će ukazati na njenu ništavnost i zabludjelost.

Sedmi argument – prisustvovanje na mevludu (sa uvjerenjem da je novotarija) otvara vrata prisustvovanja i durgim novotarskim skupovima, jer je novotarija mevluda kao i druge novotarije, u prisustvovanju svih tih novotarija uvijek se može naći neka umišljena korist.

Osmi argument – korist prisustvovanja daija na mevludu je jako neznatna i mala u odnosu na ogromne štetne posljedice koje iz toga proizilazi. Jer korist njegovog održavanja predavanja na mevludu bi bila stvarana ako bi se na njemu ukazalo na spornost samog mevluda, u protivnom tim predavanjem kao vidom učestvovanja na mevludu se daje legitimnost novotariji mevluda.

A sa druge strane, štetne posljedice prisustvovanja daije na mevludu su ogromne i nesagledive. Neke od tih štetnosti su:

– da tim prisustvovanjem daija daje legitimitet toj novotariji (tj. da nije sporna),

– daija svojim prisustvovanjem uveličava taj novotarski skup,

– on umjesto da negira taj munker on ga prešućuje i učestvuje u njemu,

– daija postaje uzor ostalim muslimanima u prisustvovanju na mevludu,

– tim prisustvovanjem daija je kontradiktoran samome sebi – jer smatra mevlud novotarijom a učestvuje u njemu i prešućuje istinu a ništa ga na to ne prisiljava,

– daija time narušava svoju principijelnost u slijeđenju Istine i pozivanja u nju,

– daija time gubi ugled kod sljedbenika izvornog Islama, jer je neprihvatljivo da daija koji je najpozvaniji da negira munker mevluda on sam prisustvuje na toj novotariji i prešućuje istinu …

Većina spomenutog se odnosi i na prisustvovanje „obične“ braće i sestara. A što se tiče pravdanja prisustvovanja na mevludu time da se ne bi kvarili odnosi sa roditeljima, rodbinom i komšijama, to predstavlja traženje zadovoljstva ljudi u srdžbi i nezadovoljstvu Allaha. Jer Uzvišeni Allah nije zadovoljan sa novotarijama niti sa novotarima, takođe nije zadovoljan sa našim sjedenjem (prisustvovanjem) na novotraskim skupovima na kojima se poriču

Allahovi ajeti i ismijava sa njima, kao što je došlo u dva gore spomenuta ajeta. Sa druge strane, udovoljavanje roditeljima i rodbini sa ovom novotarijom vodi i otvara vrata udovoljavanjima i u drugim novotarijama, što nema sumnje da narušava ispravno praktikovanje vjere.

Prema tome, konkretan odgovor na postavljeno pitanje glasi:
Daije koje pozivaju u izvorni Islam, njima nije dozvoljeno prisustvovati na mevludu zbog zabrane istog koja je došla u dva kur'anska ajeta: „On vam je već u Knjizi objavio: kad čujete da Allahove ajete poriču i da im se izruguju, ne sjedite s onima koji to čine dok ne stupe u drugi razgovor, inače, bićete kao i oni“ (En-Nisa, 140), „Kada vidiš one koji se ajetima Našim rugaju, nek si daleko od njih sve dok na drugi razgovor ne pređu“. (El-En'am, 68)

Oni koji poriču Allahove ajete i izruguju im se, između ostalih, su i novotari kako se prenosi tefsirskim knjigama od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, Ed-Dahhaka i mnogih drugih učenjaka. Pa tako po tekstu ovih ajeta nije dozvoljeno sjednje i prisustvovanje na novotarskim sijelima i skupovima. Ista ova zabrana se odnosi i na „običnu“ braću i sestre. A štetne posljedice ovog prisustvovanja su ogromne i nesagledive.

Na kraju da ponovo pročitamo ono što je imam Ševkani rekao o štetnim posljedicama prisustvovanja na novotarskim skupovima i sijelima: „U ovom ajetu je ogromna pouka onome ko sebi dozvoli da prisustvuje novotarskim sijelima, sijelima onih koji iskrivljuju Allahov govor, koji se poigravaju sa Njegovom Knjigom i Sunnetom Njegovog Poslanika, koji odbacuju to zbog svojih zabludjelih strasti i pokvarenih novotarija. Pa ako već ne negira i ne mijenja ono na čemu su novotari, pa u najmanju ruku treba da ostavi sjedenje sa njima, to mu je bar lahko.

Novotari često njegovo prisustvovanje sa njima, iako je on čist od onoga na čemu su oni od zablude, uzimaju kao šubhu (argument) sa kojom zavode obične ljude, pa je tako u njegovom prisustvu dodatna šteta mimo samog slušanja munkera. Bili smo svjedoci bezbrojnih munkera koji se čine na ovim prokletim sijelima, pa smo ustali da pomognemo istinu i odagnamo batil koliko smo bili u stanju do zadnje naše snage.

Onaj ko istinski poznaje ovaj čisti Šerijat zna da u druženju (sjedenju) sa zabludjelim novotarima ima mnogostruko mnogostruko više štete od druženja i sjedenja sa onima koji griješe prema Allahu čineći neke harame (mimo novotarija, poput pijenja alkohola i slično). Pogotovo za onoga koji ima slabo znanje zasnovano na Kitabu i Sunnetu, njemu će se iznijeti njihove laži i nebuloze (praznovjerja) čija je ništavnost potpuno jasna, ali one će ostaviti uticaj na njegovo srce i to će biti veoma teško izliječiti i odbaciti (od njega). Pa će on po tome raditi čitav svoj život i srest će Allaha sa uvjerenjem da je na istini, a ustvari to je bila notorna laž i najgori munker“.
Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa stranice dr Zijad Ljakić (zijad-ljakic.com)

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Hadisi o pranju vrata pri abdestu

Oko pranja ili potiranja vrata prilikom abdesta nije ništa vjerodostojno prenešeno u sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Oko potiranja vrata pri abdestu prenose se dva hadisa.

Prvi hadis – prenosi Lejs od Talhe ibn Musarifa od njegovog oca od njegovog djeda da je on vidio Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako je on učinio mesh po svojoj glavi tako da je potrao po potiljku i prednjemdijelu vrata.Ovaj hadis bilježe Ebu Davud i Ahmed, njegov sened je veoma slab zbog dvije stvari. Prva što je u njegovom senedu ravija Lejs ibn Ebi Sulejm, oko čije slabosti nema razilaženja među muhadisima, kako prenosi Nevevi. Druga je nepoznato stanje djeda Talhe ibn Musarifa a što navode Ibn Ebi Hatim i Jahja ibn Kattan.

Prema tome, ovaj hadis je veoma slab oko čije slabosti nema razilaženja.

Drugi hadis – ono što se prenosi od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko abdesti i uzme mesh po vratu neće mu biti stavljena omča (oko vrata) na Sudnjem danu”. Hadis bilježi Ebu Nu'ajm u “Tarihu Asbehan” (2/78). U njegovom senedu je ravija Muhammed ibn Amr El-Ensari, a on je Ebu Sehl El-Basri oko čije slabosti nema razilaženja. Prema tome, hadis je veoma slab.

Stavovi mezheba
Oko potiranja vrata prilikom uzimanja abdesta učenjaci imaju podijeljeno mišljenje:

– to je MUSTEHAB kod hanefija, u jednom od mišljenja unutar šafijskog mezheba i u rivajetu kod Ahmeda.

– to NIJE MUSTEHAB kod džumhura (većine) učenjaka kao i u stavu kod hanefija unutar mezheba, a neki od njih kažu da je MEKRUH dok drugi da je to NOVOTARIJA.

Stavovi nekih učenjaka

Kaže imam Nevevi da o potiranju vrata pri abdestu nije ništa vjerodostojno prenešeno i da to nije sunnet nego novotarija.

Takođe, kaže Ibnul-Kajjim u “Zadul-me'ad” da nije ništa vjerodostojno prenešeno o potiranju vrata prilikom abdesta.

Kaže Šejhul-islam Ibn Tejmije: “Nije ništa vjerodostojno prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je on potirao svoj vrat pri abdestu, nego čak nije prenešeno oko pranja vrata ni jedan prihvatljiv hadis. Svi vjerodostojni hadisi u kojima se opisuje način abdesta Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije u njima spomenuto da je potirao svoj vrat.

Zbog toga to većina učenjaka nije smatrala preporučljivim, poput Malika, Šafije i Ahmeda. A oni koji to smatraju preporučenim oslanjaju se na predaju od Ebu Hurejre, ili na hadis prenešen u slabom senedu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, potrao svoju glavu sve do početka potiljka. Nešto poput ovog ne može biti osnov niti se može uporediti sa onim na što ukazuju drugi hadisi. Onaj ko ostavi potiranje vrata abdest mu je ispravan na čemu su složni učenjaci”. (Medžmu'ul-fetava 21/127)

Zaključak
Prema tome, nema vjerodostojnog hadisa o potiranje vrata pri abdestu tako da raditi po tome nije propisano, a ustrajavanje na pranju vrata pri abdestu je pokuđeno a po nekim učenjacima novotarija. Mađutim, smatram da je stav nekih učenjaka poput Nevevija da je to novotarija prejaka ocjena ove prakse, jer je oslonac kod onih koji tako rade po ovom pitanju slab hadis a ne uvedena praksa u ibadetu (abdestu) za koju nema osnova, tj. nikakvog dokaza, a Allah zna najbolje.

Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa stranice dr Zijad Ljakić (zijad-ljakic.com)

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Naplaćivanje svega što je navedeno od usluga: ispratne dove (iz džamije ili kuće), učača na kaburu, učenje salle, učenje sedmine, četeresnice, kelime-i-tevhida (iz džamije ili kuće), hatme dove, mevluda, Jasin-šerifa i hatme za umrlog je batil (ništavno) i novotarija. Nije dozvoljeno naplaćivanje ili uzimanje imetka za spomenute usluge. Umrli od ovakvog učenja Kur'ana, dova i mevluda nemaju nikakvu nagradu na ahiretu. Također, ovo predstavlja bespravno jedenje tuđeg imetka.

Dokaz za spomenuto je sljedeće:

Prvo – Nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba, ridvanullahi alejhim, da su uopšte učili Kur’an za duše umrlih, bez naplaćivanja, a kamoli sa naplaćivanjem. Oni su imali umrlih kojima su mogli učiti Kur’an, pa da je u tome bio hajr ne bi ih mi u tome pretekli. Poklanjanje hatme i učenje Jasina za dušu umrlog nema osnova ni u vjerodostojnom niti u slabom sunnetu.

Drugo – Učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li sevap i nagrada učenja Kur’ana, kada se pokloni umrlim, bez naplaćivanja, uopšte stiže njima, tj. da li imaju koristi od toga.
Složni su učenjaci Ehli sunneta da umrli imaju koristi od djela živih u sljedećem: trajna sadaka (tj. uvakufljena džamija i slično) koju je dao umrli, dobro dijete koje dovi svome roditelju, znanje (knjige, predavanja i slično) koje ostavi umrli od kojeg se koriste ljudi, dova muslimana za umrlog, činjenje istigfara umrlom (traženje oprosta od grijeha), udjeljivanje sadake za njega, obavljanje Hadždža za njega i post. Sve ovo je potvrđeno u šerijatskim tekstovima i oko njih nema razilaženja među učenjacima osim oko posta. A ispravno je da umrli od posta živog za njega ima koristi kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu mutefekun alejhi: “Ko umre, a ostao je dužan post, neka posti za njega njegov velij (dijete)”.
A što se tiče ostalih dobrih djela, poput namaza, učenja Kur’ana, klanja kurbana i zikrenja sa nijetom da sevap od tih djela ide umrlim, islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li uopšte stiže nagrada ovih djela umrlima.
Prvo mišljenje – da umrli imaju koristi od poklanjanja nagrade učenja Kur'ana (namaza, zikrenja i kurbana) umrlom. Ovo je stav Ebu Hanife i Ahmeda.
Njihov najjači dokaz je kijas (analogija) na ona dobra djela (poput sadake, dove i Hadždža) za koja je došlo u Šerijatu da od njih umrli ima koristi. Kažu: nema razlike između dove, istigfara i sadake od kojih umrli ima koristi kada mu ih pokloni živi i između namaza, učenja Kur’ana i zikra i poklanjanja sevapa istih umrlima.
Drugo mišljenje – da umrli od toga nema koristi. Na ovome su imam Malik i Šafija.
Oni to dokazuju sa tri dokaza koja vrijedi ovdje spomenuti:
Prvi: ajet “I insanu ne pripada osim ono što je on uradio” (En-Nedžmu 39) , u kojima se negira da čovjek ima koristi od tuđih djela, osim što je došlo kao izuzetak.
Drugi: to nije prenešeno ni riječima niti djelom od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba niti tabi’ina.
Treći: pitanje stizanja sevapa je stvar gajba, tj. nepoznatog, kojeg jedino Allah zna, a nije nam prenešeno da umrlima stiže sevap učenja Kur’ana kada ga živi pokloni njemu.

Treće – Islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje oko dozvole naplaćivanja poučavanja Kur'anu (hadisu i fikhu), učenja ezana i imameta, a ovo su propisana djela.
Rezime stavova učenjaka po ovom pitanju je:
Prvo mišljenje –nije dozvoljeno. Ovo je mezheb hanefija i hanabila.
Drugo mišljenje – opšta dozvola. To je stav nekih učenjaka malikijskog mezheba, jedno od mišljenja Šafije, rivajet od Ahmeda, stav Ibn Hazma i potonjih učenjaka hanefijskog mezheba.
Treće mišljenje – dozvola u poučavanju Kur'ana, a oko hadisa i fikha je pokuđeno ili neispravno. Ovo je mezheb malikija i šafija.
Četvrto mišljenje – dozvoljeno je samo u potrebi. Ovo je treći rivajet Ahmeda i stav Ibn Tejmije.

Četvrto – Kada učač uči Kur'an za novac, on nema nagrade (sevapa) za to učenje, jer ga ne uči radi Allaha, nego radi novca, pa ga ne može ni pokloniti umrlom. Znači, umrli od toga nema koristi.

Peto – Ova praksa predstavlja krivo tumačenje vjere od koje je čist hanefijski mezheb na koji se pozivaju. U protivnom, neka iznesu dokaze iz hanefijskih knjiga.

Šesto – To je zloupotreba i iskorištavanje vjerničkih osjećanja prema svojim umrlima.

Sedmo – Ovo je zabranjeno jedenje tuđeg imetka, jer za takvu praksu nema dokaza ni u Kur'anu ni u vjerodostojnom sunnetu.

Osmo – Ovim se podstiču muslimani na nepraktikovanje propisa vjere u toku života, jer se to može nadoknaditi plaćanjem učenja Kur'ana, dova, Jasina, hatmi i slično nakon njihove smrti.

Deveto – Da je ova praksa haram, batil i novotarija potvrđuju to fetve savremenih učenjaka širom islamskog svijeta.

Kada plaćanje učenja Kur’ana (dova, hatmi, mevluda, sedmina) umrlim postane stalna vjerska praksa koja je institucionalno uređena i organizovana, gdje je i cjenovnik naplaćivanja javno obješen, kao što je u mnogim našim džematima, onda nema sumnje da to predstavlja veliku devijaciju, iskrivljenje vjere i novotariju. Kur’an nije objavljen mrtvima nego živima. Kaže Uzvišeni: “To je samo Opomena i Kur’an jasni, da opomene onog ko je živ, i obistini Riječ protiv nevjernika” (Jasin, 69-70). To nije bila praksa ni Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba, niti selefa ovog Ummeta, niti imama mezheba i njihovih sljedbenika.

Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa stranice dr Zijad Ljakić (zijad-ljakic.com)

Vidi manje

Ve alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

„Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je 23. januara 1995. godine donio Odluku da se drugi dan Ramazanskog bajrama obilježava kao Dan šehida, te da se, u skladu s tim određuje i plan aktivnosti organa Islamske zajednice povodom obilježavanja Dana šehida. Prije Ramazanskog bajrama službe Rijaseta IZ dostavljaju protokol obilježavanja Dana šehida nižim organima IZ na daljnje postupanje. Prema protokolu Dana šehida reisul-ulema, muftije, glavni imami i imami bili su dužni posjetiti šehidska mezarja na svom području …“

(https://www.preporod.com/index.php/duhovnost/tradicija/item/3421-detaljno-o-bajramskim-propisima-i-obicajima).

Obilaženje mezarja drugog dana Ramazanskog bajrama i obilježavanje tog dana kao Dan šehida nije dozvoljeno i predstavlja novotariju. Ovo je jedna od mnogih autohtonih bošnjačkih novotarija poput mukabela, hadžijske ikrar dove, hafiske dove i slično.

Dokaz da je novotarija i zabranjeno su sljedeće stvari:

– ova praksa predstavlja oponašanje kjafira, Allahovih i poslanikovih neprijatelja, u običajima, jer su oni uveli ove ideje da za svaku stvar koju hoće raširiti odrede poseban povod i svečanost koja se ponavlja godinama, poput Svjetskog dana za djecu, Svjetskog dana za borbu protiv nasilja prema ženi, Svjetskog dana za borbu protiv raka, Svjetskog dana za osobe sa posebnim potrebama, 8. mart Dan žena, Dan nacije i tome slično.

– obilježavanje Dana šehida svake godine na drugi dan Ramazanskog bajrama je novotarija, jer određivanje nekog određenog dana svake godine čini taj dan ‘idom (posebnim danom koji se obilježava), jer je ‘id ime za ono što se vraća i ponavlja”, a u islamu postoje samo dva posebna dana koji se obilježavaju svake godine: kurbanski i ramazanski bajram.

– posjeta mezarja je u osnovi propisana (mustehab), međutim kada se ta posjeta odredi i ograniči da bude svake godine na drugi dan Ramazanskog bajrama onda je to novotarija ograničavanja općeg ibadeta poput novotarije džematskog zikrenja poslije farz namaza koji je u osnovi propisan.

Prema tome, nije dozvoljeno obilježavati Dan šehida niti organizovano obilaziti mezarja tog dana.

Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa stranice dr Zijad Ljakić (zijad-ljakic.com)

Vidi manje