Od općih adaba ispravnog dovljenja a ujedno i od razloga primanja dove koje bi trebao da poznaje svaki musliman je sljedeće:

– da prije početka dove zahvali Allahu, dželle še’nuhu, a zatim donese salavat i selam na Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, poput toga da se kaže: ELHAMDULILLAHI RABBIL ALEMIN VESSALATU VESSELAMU ALA MUHAMMEDIN VE ALA ALIHI VE SAHBIHI EDŽMEIN,

– da sve što dovi ponavlja po tri puta,
– da nastoji uputiti dovu u vremenima i mjestima za koje je došlo u šerijatskim tekstovima da Allah, dželle še’nuhu, na tim mjestima i u tim vremenima prije uslišava dovu nego na drugim mjestima, poput dovljenja na sedždi, između ezana i ikameta, dova musafira, u zadnjoj trećini noći, na Arefatu i slično,

– da ne dovi ono u čemu je kidanje rodbinskih veza i što je samo po sebi grijeh, kao i da se kloni onoga što sprečava uslišavanje dove, poput toga da mu je hrana, puče i odjeća haram,
– da završi dovu takođe sa zahvalom Allahu, dželle še’nuhu, i salavatom i selamom na Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Sve spomenuto je zasnovano na vjerodostojnim šerijatskim argumentima čije navođenje bi uzelo mnogo prostora.

Ko primijeni ove adabe dovljenja uz iskrenost u dovljenju nadati je se da će osjetiti slast i užitak u dovi, da će čak pustitit suze. A da bi pobudio kod sebe osjećanja skrušenosti i poniznosti pred Allahom, dželle še’nuhu, jedan od najboljih načina je da na početku dove prilikom izražavanja zahvalnosti Allahu dželle še’nuhu, navodi Njegove osobine sa kojim će osjetiti Njegovu veličinu i moć i svoju malenkost i poniznost.

A što se tiče tvojih riječi da Allah zna tvoje potrebe i da zna prije nego što doviš šta hoćeš, ove riječi mogu imati pogrešno značenja. Poput značenja koje zagovaraju neki filozofi i sufije od muslimana da nema fajde u dovi jer Allah, dželle še’nuhu, zna šta ćemo doviti i već je prije toga odredio šta će se sve desiti. Ovo tumačenje je pogrešno iz sljedećih razloga:

Prvo – što nam je Allah, dželle še’nuhu, naredio da dovimo, i obećao da će nam se odazvati, pa kaže: “Uputite mi dovu, Ja ću vam se odazvati!” (Gafir, 60).

Drugo – pojasnio nam je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kako se Allah, dželle še’nuhu, odaziva i ispunjava dovu onima koji mu dove pa kaže: “Nema čovjeka koji neće Allahu uputiti dovu u kojoj nema grijeha niti kidanja rodbinskih veza a da mu Allah neće njome dati jednu od tri stvari: ili će mu uslišati dovu na dunjaluku, ili će mu dati u njenoj vrijednosti nagradu na ahiretu, ili će otkloniti od njega zlo u vrijednosti te dove”, pa su neki rekli: O Allahov Poslaniče, znači da puno dovimo, a on odgovori: “Allah će vam više dati“. Hadis bilježe Tirmizi, Ahmed i Hakim, a Hakim, Zehebi i Albani ga ocjenjuju vjerodostojnim a Šuajb Arnaut dobrim.

Treće – da je samo upućivanje dove jedan od najvećih ibadeta, te ko uputi dovu nekom drugom mimo Allaha postaje mušrik. Kaže Uzvišeni: “Gospodar vaš je rekao: “Uputite mi dovu, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Mi ibadet čine – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi” (Gafir, 60). Ovo je samo po sebi dovoljno da musliman što više dovi jer čineći ovaj ibadet Uzvišenom on ima ogromnu nagrada pa makar mu Allah, dželle še’nuhu, ne uslišao tu dovu. Ve billahi tevfik.

Dr. Zijad Ljakić

Alejkumusselam. Što se tiče učenja Kur’ana uopćeno ili učenja Jasina, Fatihe, hatme i slično, za duše umrlih, najbolje je postupiti onako kako je po tom pitanju radio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i kako su radili ashabi i prve generacije ovog Ummeta. Naime, nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba, ridvanullahi alejhim, da su učili Kur’an uopćeno, niti pridavali hatme, učili Jasine, Fatihu i slično i poklanjali nagradu tog učenja umrlom. I oni su imali umrlih kojima su mogli učiti Kur’an, pa da je u tome bio hajr ne bi ih mi u tome pretekli.

Sa druge strane, poklanjanje hatme i učenje Jasina za dušu umrlog nema osnova u vjerodostojnom sunnetu. A još ako se od toga napravi vjera, odnosno da se sva vjerska aktivnost svede na učenje ili plaćanje učenja Kur’ana umrlim, kao što je praksa kod mnogih muslimana, pa se tome još doda šerijatski sporno plaćanje hodžama, učačima i sličnim samo učenje Kur’ana za dušu umrlih, onda se dolazi do zaključka da je ova praksa učenja Kur’ana za duše umrlih koja je uveliko raširena kod nas velika devijacija i iskrivljenje u praktikovanju vjere, jer Kur’an nije objavljen mrtvima nego živima. Od apsurda po ovom pitanju je i to da učači Jasina za duže umrlih uče ajet u istoj suri koji je dokaz da je Kur’an objavljen kao opmena živima a ne mrtvima. Kaže Uzvišeni: “To je samo Opomena i Kur’an jasni, da opomene onog ko je živ, i obistini Riječ protiv nevjernika” (Jasin, 69-70).

Šta koristi umrlim od djela živih je pitanje koje zaslužuje da se konstantno ponavlja, pa u tom kontekstu slijedi tekst koji je već objavljen.

Oko učenja Kur’ana umrlim učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li uopće sevap i nagrada učenja Kur’ana kada se pokloni umrlim stiže njima, tj. da li im koristi, a složni su da učenje Kur’ana umrlim nije bila praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba, radijallahu anhum.

Naime, nema razilaženja među učenjacima Ehli sunneta da umrli imaju koristi od djela živih u dvije stvari.

Prva – ono što je umrli uzrokovao tokom svoga života pa mu teče nagrada nakon njegove smrti, a u ovo ulaze troje: trajna sadaka (tj. uvakufljena džamija i slično), dobro dijete koje dovi svome roditelju i znanje od kojeg se koriste ljudi. Ove tri stvari su spomenute u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu (1631): “Kada umre sin Ademov prekida mu se djelo osim u trome: trajnoj sadaci, dobrom djetetu koje mu dovi i znanju od kojeg se koriste oni poslije njega”.

Druga stvar: dobra djela koja čine drugi ljudi za umrlog, tj. sa nijetom da umrlom stigne nagrada tih djela, od tih stvari su: dova muslimana za umrlog, činjenje istigfara umrlom (traženje oprosta od grijeha), udjeljivanje sadake za njega i obavljanje Hadždža za njega. Za ove četiri stvari su došli šerijatski tekstovi Kur’ana i sunneta koji potvrđuju da umrli ima koristi od njih ako ih živi učini za njega. Oko posta za umrlog postoji razilaženje među učenjacima, a ispravno je da umrli od toga ima koristi kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu koje bilježe Buharija (1952) i Muslim (1147): “Ko umre a ostao je dužan post neka posti za njega njegov velij (dijete)”.

Znači, ovo su djela od kojih umrli ima koristi kada ih za njega učini neko od živih. Da još jednom ponovimo ta djela su: trajna sadaka (tj. uvakufljena džamija i slično) koju je dao umrli, dobro dijete koje dovi svome roditelju, znanje (knjige, predavanja i slično) koje ostavio umrli od kojeg se koriste ljudi, dova muslimana za umrlog, činjenje istigfara umrlom (traženje oprosta od grijeha), udjeljivanje sadake za njega, obavljanje Hadždža za njega i post. Sve ovo je potvrđeno u šerijatskim tekstovima i oko njih nema razilaženja među učenjacima osim oko posta.

Nema razilaženja među učenjacima Ehli sunneta da umrli imaju koristi od djela živih u dvije stvarima:

Prva – ono što je umrli uzrokovao tokom svoga života pa mu teče nagrada nakon njegove smrti, a u ovo ulaze tri stvari: trajna sadaka (tj. uvakufljena džamija i slično), dobro dijete koje dovi svome roditelju i znanje od kojeg se koriste ljudi. Ove tri stavri su spomenute u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu (1631): “Kada umre sin Ademov prekida mu se djelo osim u tri stvari: trajnoj sadaci, dobrom djetetu koje mu dovi i znanju od kojeg se koriste oni poslije njega”.

Druga stvar: dobra djela koja čine drugi ljudi za umrlog, tj. sa nijetom da umrlom stigne nagrada tih djela, od tih stvari su: dova muslimana za umrlog, činjenje istigfara umrlom (traženje oprosta od grijeha), udjeljivanje sadake za njega i obavljanje Hadždža za njega. Za ove četiri stvari su došli šerijatski tekstovi Kur’ana i sunneta koji potvrđuju da umrli ima koristi od njih ako ih živi učini za njega. Oko posti za umrlog postoji razilaženje među učenjacima, a ispravno je da umrli od toga ima koristi kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu koje bilježe Buharija (1952) i Muslim (1147): “Ko umre a ostao je dužan post neka posti za njega njegov velij (dijete)”.

Znači, ovo su djela od kojih umrli ima koristi kada ih za njega učini neko od živih. Da još jednom ponovimo ta djela su: trajna sadaka (tj. uvakufljena džamija i slično) koju je dao umrli, dobro dijete koje dovi svome roditelju, znanje (knjige, predavanja i slično) koje ostavio umrli od kojeg se koriste ljudi, dova muslimana za umrlog, činjenje istigfara umrlom (traženje oprosta od grijeha), udjeljivanje sadake za njega, obavljanje Hadždža za njega i post. Sve ovo je potvrđeno u šerijatskim tekstovima i oko njih nema razilaženja među učenjacima osim oko posta.

A što se tiče ostalih dobrih djela poput namaza, učenja Kur’ana i zikrenja sa nijetom da sevap od tih djela ide umrlim, islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li uopće stiže nagrada ovih djela umrlima. Takođe, u ovo ulazi i klanje kurbana umrlom, jer o tome nije ništa prenešeno. Pa tako imami Ebu Hanife i Ahmed smatraju da ko uradi ova djela i pokloni njihov sevap umrlim da mu to koristi. Dok imami Malik i Šafija smatraju da umrli od toga nema koristi. I jedni i drugi su složni da po ovim pitanjima nije prenešeno ništa vjerodostojno. Oni koji smatraju da umrlima koristi učenje Kur’ana i drugih gore spomenutih djela dokazuju to kijasom (analogijom) na ona dobra djela (poput sadake, dove i Hadždža) za koja je došlo u Šerijatu da od njih ima koristi umrli. Znači oni nemaju drugog dokaza osim kijasa, tvrdeći da nema razlike između dove, istigfara i sadake od kojih umrli ima koristi kada mu ih pokloni živi i između namaza, učenja Kur’ana i zikra i poklanjanja sevapa istih umrlima.

Učenjaci koji smatraju da poklanjanje sevapa učenja Kur’ana, klanjanja namaza i zikrenja umrlom ne koristi dokazuju to sa tri dokaza koja vrijedi ovdje spomenuti:

Prvi: riječi Uzvišenog: “I insanu ne pripada osim ono što je on uradio” (En-Nedžmu 39) , u kojima se negira da čovjek ima koristi od tuđih djela. I kažu da je ovo opće pravilo iz kojega se izuzima ono što je došlo od dobrih djela da koristi umrlom u drugim šerijatskim tekstovima.

Drugi: da učenje Kur’ana (zikrenje i namaz) i poklanjanje sevapa tog djela umrlom nije prenešeno ni riječima niti djelom od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a da tome pouči svoj Ummet imalo je itekako potrebe. Takođe, to nije bila praksa ashaba niti tabi’ina.

Treći koji je ujedno i najjači dokaz: da je pitanje stizanja sevapa nekog djela koje čini živa osoba umrlom stvar gajba, tj. nepoznatog, kojeg jedino Allah zna. A nije nam prenešeno da umrlima stiže sevap učenja Kur’ana kada ga živi pokloni njemu.

Ovaj drugi stav učenjaka, na čemu su imam Šafija i Malik je bliži ispravnom gledajući na snagu dokaza.

Prema tome, učenje Kur’ana i poklanjanje nagrade tog učenja umrlom nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba, ridvanullahi alejhim. Takođe, poklanjanja hatme i učenje Jasina za dušu umrlog nema osnova u vjerodostojnom sunnetu. Na muslimanu je da čini dobra djela za koja je prenešeno u šerijatskim tekstovima da umrli imaju koristi od njih, jer to je ono što je sigurno. Ve billahi tevfik.

dr. Zijad Ljakić

Preuzeto sa stranice n-um.com

Alejkumusselam. Zajednički fond Bejtu-l-mala Islamske zajednice sa šerijatske strane nije jedino ispravno mjesto za izdvajanje zekata i davanje sadekatu-l-fitr u Bosni i Hercegovini i dijaspori. I ne samo da nije jedino ispravno, nego davanja zekata i sadekatul-fitre na to mjesto je šerijatski sporno jer prikupljeni zekat i sadekatul-fitri ne dospijeva do korisnika koji su spomenuti u osam fondova u 60. kur’anskom ajetu sure Et-Tevba.

Prema tome, ova fetva je pogrešna i musliman nije obavezan da radi po njoj, niti je griješan ako uradi drugačije.

Razlozi neispravnosti ove fetve

Prvo: Nema razilaženja među učenjacima da je pravo i obaveza muslimanskog vladara da sakuplja zekat od onih koji su dužni da ga daju i da ga dostavi u osam šerijatom propisanih fondova. Ovaj propis se odnosi na pravednog vladara i na uzimanje zekata na vidljivi imetak, poput stoke (ovaca, krava i deva), poljoprivrednih plodova i usjeva i slično. Na ovome je idžma’u ashaba, tabi’ina i imama mudžtehida. A ako je vladar nepravedan, ili imetak skriven, poput novca, trgovačke robe i slično, oko obaveze sakupljanja od strane vladara i davanja istom učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Detalji, argumenti i stavovi učenjaka oko ovih mes’ela su spomenuti u osnovnim fikhskim knjigama svečetiri mezheba.

Neispravnost spomenute fetve se ogleda u tome što Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini nije na stepenu muslimanskog vladara, imama, halife ili velijul-emra, jer se pod muslimanskim vladarom koji je obavezan sakupljati zekat misli na onog ko ima stvarnu vlast u svojim rukama: vojsku, policiju, zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast, a Islamska zajednica ne samo da nema vlast nego je ona samo udruženje građana koje zastupa interese muslimana na ovim prostorima.

Prema tome, šerijatski propis sakupljanja zekata od strane muslimanskog vladara se ne može odnositi na Islamsku zajednicu, niti ona ima pravo da se diže na taj stepen obavezujući da se samo njoj daje zekat i zabranjujući i smatrajući neispravnim da ga neko drugi sakuplja jer ona nije na nivou imama niti halife. A što se tiče tzv. “Menšure” i onog što navodno proizilazi iz nje to sa šerijatske strane nije vrijedno komentara. Oko toga da Islamska zajednica ne predstavlja vlast se ne bi trebali dvojica razumnih razići. Niti je ona poput islamske vlasti, niti mijenja islamsku vlast u njenom odsustvu jer nema izvršnu vlast a kamoli zakonodavnu i sudsku, nego najviše što se može za nju reći je da ona organizira, uređuje i usmjerava vjerski život i običaje muslimana ovih prostora.

Sa druge strane, prikupljanje zekata u muslimanskim zemljama danas u svijetu je otprilike onako kako navodi dr. Mustafa Hasani u svom tekstu pod naslovom “Modeli organiziranog prikupljanja i distribucije zekata u svijetu“, u kojem je on analizirajući današnju situaciju u svijetu, ustanovio da postoje tri oblika organizacije prikupljanja zekata:

1. Davanje zekata je obaveza propisana zakonom države (zekat je obaveza propisana zakonom u šest država: Saudijskoj Arabiji, Maleziji, Libiji, Pakistanu, Sudanu i Jemenu.)

2. Davanje zekata je dobrovoljno, nije obavezno zakonom, ali se država javlja kao osnivač agencije i fonda za prikupljanje i distribuciju zekata. (Ovaj model prisutan je u: Kuvajtu, Jordanu, Omanu, Kataru, Bahreinu, Bangladešu i Indoneziji. Egipat se izdvaja u odnosu na navedene zemlje time što su oni našli rješenje osnivanjem 1971. Nasir Social Bank Egipta, koja u zasebnom dijelu svojih poslova radi na prikupljanju i distribuciji zekata. On naglašava da ovi fondovi nisu jedine institucije u ovim državama koje prikupljaju zekat. Brojne se dobrotvorne i druge organizacije koje također prikupljaju zekat te se usljed tog mnoštva razvija takmičarski duh u visini prikupljanja zekata.

3. Davanje zekata je dobrovoljno, a muslimanima je prepušteno na volju da izaberu na koji način će se organizirati. (Takav je slučaj sa Indijom, u kojoj djeluju tri različita tipa organizacija koje se bave prikupljanjem i distribucijom zekata.)

Na osnovu ovoga, prikupljanje zekata u BiH od strane Islamske zajednice se može svrstati u treću kategoriju zemalja gdje je davanje prepušteno volji muslimana i gdje se oni organizuju kako hoće i kako vide da je najbolje, tj. iza prikupljanja zekata ove treće kategorije ne stoji država niti to ona organizuje. Zato je neprimjereno da Islamska zajednica ograničava i zadržava monopol ubiranja zekata samo na sebe, jer za takvo ponašanje nema uporište u šerijaskim tekstovima pošto ona ne predstavlja državu, tj. nije na stepenu imama ili halife.

U Saudijskoj Arabiji u kojoj je ubiranje zekata regulisano od strane države, mnoge firme, kompanije i pojedinci daju zekat na trgovačku robu i novac onim korisnicima zekata za koje smatraju i procijene da je najbolje dati. Takođe, skoro sve humanitarne i dobrotvorne organizacije javno sakupljaju zekat. Sve ovo rade jedni i drugi a da im država ili učenjaci ne zabranjuju te aktivnosti niti sugerišu da im je takvo izdvajanje zekata neispravno. Pa se postavlja pitanje kako u jednoj Bosni da se uzima monopol oko ubiranja zekata i zabranjuje i određuje ko ga skuplja i kome se daje s obzirom da sakupljanje zekata nije regulisano na državnom nivou?

Drugo: Spajanje sadekatul-fitra sa zekatom u kontekstu prava i obaveze ubiranja zekata je čisti promašaj jer je obaveza i šart valjanosti da sadekatul-fitr stigne u ruke korisnika (siromaha) prije Bajram namaza što nije slučaj u načinu kako to radi IZ-e. Učenjaci kada govore o obavezi muslimanskog vladara da sakuplja zekat misle samo na zekat a ne i na sadekatul-fitr. Nije Poslanik, sallallahu laejhi ve sellem, slao prikupljače zekata da sakupljaju sadekatul-fitr pred kraj Ramazana, nego su svaka porodica ili pojedinac sami za sebe izdvajali sadekatul-fitr davajući ga siromašnima na kraju Ramazana prije klanjanja Bajram-namaza. Ovo je bila praksa ashaba, tabi’ina i onih poslije njih.

Sadekatul-fitr se davao u namirnicama, poput pšenice, kukuruza, ječma i graha, a kasnije i riže, brašna i slično, a ne u novcu. Oko ispravnosti davanja sadekatul-fitra u novcu učenjaci imaju podijeljeno mišljenje pri čemu je većina učenjaka da nije ispravno davati u novcu.

Takođe, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje u koji fond se daje sadekatul-fitr, da li daje kao zekat u osam spomenutih fondova u ajetu ili samo siramašnima što je bila praksa za vrijeme života Allahovog Poslanika, sallallahu laejhi ve sellem.
Uglavnom ono što je bitno na ovom mjestu spomenuti je da se sadekatul-fitr ne ubire od strane muslimanskog vladara kao što se ubire zekat. A oko korisnika sadekatul-fitra dokazi iz Sunneta ukazuju da se on udjeljuje siromašnim muslimanima, takođe, argumenti Sunneta ukazuju da sredstva u kojima se izdvaja su namirnice poput brašna, graha, riže, kukuruza i slično. Isto tako, šart valjanosti izdvajanja sadekatul-fitra je da se podijeli prije klanjanja Bajram namaza, a sa sakupljanjem sadekatul-fitra u Bejtul-mal Islamske zajednice se neizvršava ovaj šart jer oni ubrana sredstva koriste za potrebe IZ-a tokom cijele godine.

Treće: Ono što je zaprepaščujuće saznanje, da Islamska zajednica sakupljena sredstva od zekata i sadekatul-fitra koristi kao izvore finansiranja same Islamske zajednice, to jest ona od tih sredstava finansira samu sebe u svom raznolikom spektru aktivnosti koje radi: finasiranje medresa, FIN-a, sanacija i održavanje objekata, plate profesora, muallima i službenika IZ-a, i slično. Drugim riječima, Islamska zajednica ne raspodjeljuje zekat i sadekatul-fitr u osam fondova koji su određeni kur’anskim ajetom: “Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga skupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i zaduženima, i u svrhe na Allahovom putu, i putniku-namjerniku. Allah je odredio tako! A Allah sve zna i mudar je.” (Et-Tevba, 60)

Od dokaza sa kojima se potvrđuje da IZ sredstva sakupljena od zekata i sadekatul-fitra koristi za svoje vlastite potrebe je tekst od Mr. Mustafe Hasanija koji u svom radu: “Važnost islamske vlasti u organizaciji i vođenju akcije ubiranja i distribucije zekata sa posebnim osvrtom na Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini“, objavljenom u Znakovi vremena, Naučnoistraživački institut “Ibn Sina”, Vol. 9, Sarajevo, 2006, br. 31, str. 63-78, kaže između ostalog sljedeće: “Kako je u uvodu ovoga rada rečeno, već decenijama Islamska zajednica u BiH vodi akciju ubiranja i distribucije zekata i sadekatu’l-fitra, oslanjajući se na tumačenje koje je ovdje kod nas iznio Husein Đozo. On nije bio prvi koji je kod nas pisao o tome. Prije njega, koliko je nama poznato, pisali su Džemaludin Čaušević i Abdulah Bušatlić, ali je Đozino tumačenje kategorije fi sebilillah prihvatila islamska zajednica i na kraju je realizirano.

U svom poznatom radu “Značaj i šeriatska osnova akcije ubiranja i raspodjele zekata i sadekai-fitra” Husein Đozo je zapisao: “Otvaranje Fakulteta iziskivalo je ogromna materijalna sredstva. Tu nam se najbolje ukazuje nužno povezivanje duhovne i materijalne komponente, odnosno duhovnih i materijalnih vrijednosti. Fakultet kao izraz potrebe duhovne komponente pretpostavljao je postojanje solidne materijalne baze. Trebalo je stvoriti tu bazu i pronaći stalne i sigurne nove izvore prihoda. Historija će najbolje pokazati koliko je bio značajan potez i koliko mudra i opravdana odluka organa Islamske zajednice da se u stvaranju nove baze i u pronalaženju novih izvora prihoda orijentira na zekat, zekatu’l-fitr i da reaktiviraju ove izvore i ponovo ih privedu njihovoj pravoj svrsi.

Novina koju donosi Ustav IZ-a iz 1990. godine, u odnosu na prethodne Ustave IZ-a odnosi se i na zekat. Naime, ovim Ustavom zekat, sadekat’l-fitr i prihodi od prikupljenih kurbanskih kožica navedeni su kao izvori stjecanja imovine, čime je priznato faktičko stanje da se gotovo dvije decenije ovom akcijom finansiraju vjerske škole, Fakultet i drugi naučno-istraživački projekti. U tu svrhu ovim Ustavom predviđeno je ustanovljenje zasebnog fonda «Bejtu’l-mala« u kojem će se sakupljati sredstva zekata. Fond je pod nadležnošću Vrhovnog sabora”.

Jedina kategorija pod koju bi sebe Islamska zajednica mogla ubrajati i pravdati za uzimanje i korištenje sredstava zekata i sadekatul-fitra je kategorija “fi sebilillahi”, tj. “u svrhe na Allahovom putu”. Analizirajući dokaze, mišljenja i stavove učenjaka o kategoriji “fi sebilillahi” može se reći da se pod ovom kategorijom prvenstveno misli na borbu na Allahovom putu, tj. džihad, oko ćega nema razilaženja među učenjacima. Učenjaci se razilaze oko nekih detalja, tj. da li u to ulazi mimo opremanja borca na Allahovom putu i priprema za džihad, kupovina oružja, obuka i slično. Po mnogim učenjacima u ovu kategoriju ulazi i davanje zekata za obavljanje Hadždža onima koji ga nisu obavili, na što ukazuju prihvatljivi hadisi koje bilježe Ebu Davud i Ahmed.

Takođe, u ovu kategoriju po mnogima spadaju i oni koji traže šerijatsko znanje, a u savremeno doba mnogi Kolegiji islamskog prava i mnoge Komisije za fetve su dozvolile da se pod ovom kategorijom daje zekat za davetske aktivnosti. Nema sumnje da je stav nekih učenjaka da se pod ovom kategorijom misli na sve oblike hajra (kullu vudžuhil-hajri) ništavan, jer iz njega proizilazi da nije bilo potrebe da se spominju sve druge kategorije u koje se daje zekat jer ih “svi oblici hajra” obuhvataju.

Prema tome, pod ovom kategorijom zekat se može dati mudžahidu (tj. za džihad), za obavljanje Hadždža, studentu šerijatskog znanja i za davetske aktivnosti. Nema sumnje da se korištenje prikupljenih sredstava od zekata i sadekatul-fitra kao izvor finansiranja Islamske zajednice ne mogu pravdati kategorijom “fi sebilillahi” jer prelaze okvire mogućeg značenja ove kategorije zekata.

Iz ovog proizilazi da je davanje zekata i sadekatul-fitreta IZ-e veoma upitno i diskutabilno sa strane neadekvatne raspodjele tih sredstava onima koji zaslužuju da ih dobiju, poput siromašnih muslimanskih porodica širom Bosne i Hercegovine. Zaista je žalosno saznanje da se sredstva od zekata daju bogatim profesorima fakulteta, nastavnicima medresa, muallimima, hodžama i drugim, a da se istvremeno zapostavljaju siromašne i neimućne muslimanske porodice koje su najpreče da dobiju zekat.

Nakon svega kazanog može se kazati da je fetva po kojoj je zajednički fond Bejtu-l-mala Islamske zajednice jedino ispravno mjesto za izdvajanje zekata i davanje sadekatu-l-fitra ne samo pogrešna i neobavezujuća sa strane šerijatskog tumačenja ovog pitanja, nego da ona predstavlja zloupotrebu emaneta i povjerenja koji se daje Islamskoj zajednici.

Ispravno je da Islamska zajednica ima obavezu i pravo kao najveće i najjače udruženje muslimana u našim krajevima da što bolje i kvalitetnije organizuje prikupljanje zekata i sadekatul-fitra (s tim da ga dostave korisnicima prije klanjanja Bajram namaza) i da ga distribuira istinskim korisnicima, tj. onima koji ulaze u osam spomenutih fondova u kur’anskom ajetu. Pri tome nemaju pravo monopola u ovome te da uskraćuju pravo bilo kojim drugim udruženjima i organizacijama da se bave istim poslom.

Dr. Zijad Ljakić
_________________________________________

Raspodjela sredstava iz Fonda Bejtu-l-mal u 2012. godini u procentima

Raspodjela iz Fonda Bejtu-l-mal u 2012. godini vrši se na osnovu prikupljenih 6.650.000,00 KM, od čega 5.800.000,00 KM od zekata i sadekatu-l-fitra i 850.000,00 KM od kurbana i kurbanskih kožica, a raspodjela je izvršena prema navedenom prikazu.

– Odgojno-obrazovne institucije IZ-e u BiH 47,1%
– Mediji IZ-e u BiH 12%
– Kulturno-obrazovne institucije IZ-e u BiH 11,4%
– Pomoć porodicama šehida, siromašnim, ugroženim, fond fir-rikab i pomoć za povratak 3,6%
– Troškovi štampanja i razduženja blokova 0,7%
– Sredstva za podršku vjersko-prosvjetnih aktivnosti i rada muftijstva, muftijstva, Sandžačkog Udruženja ilmijje, Vijeća za fetve i Sabora IZ-e 15,6%
-Vjerskoprosvjetne aktivnosti Rijaseta IZ-e 5,3%
– Stipendije, studentski dom FIN-a i drugi vidovi pomoći 4,3%

Izvor: http://www.zekat.ba/?str=pojasnjenja#fond

Preuzeto sa stranice n-um.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Osnova je da musliman slijedi ono sa čime je došao Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, od vjere a ne da inovira i dolazi sa novinama u vjeri.

Kaže Uzvišeni: „Reci: “Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!” – A Allah prašta i samilostan“ (Ali Imran, 31).

Kaže Ibn Kesir (2/32) u tefsiru ovog ajeta: „Ovaj plemeniti ajet presuđuje svakome ko tvrdi da voli Allaha a nije na Muhammedovom, sallallahu alejhi ve sellem, putu, jer on lažljivac u svojoj tvrdnji sve dok ne bude slijedio Muhammedov, sallallahu alejhi ve sellem, Šerijat i vjeru Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u svim njegovim hadisima (riječima) i stanjima.

Kao što je potvrđeno u Sahihu od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Ko radi neko djelo na kojem nije naša vjera to se odbacuje” “.

A što se tiče onoga što je došlo u pitanju, ono se vraća na pitanje OSNIVANJE IBADETA SA CILJEM RAZLIKOVANJA OD KJAFIRA U NJIHOVIM PRAZNICIMA.

Propis osnivanja ibadeta u vrijeme kada kjafiri imaju svoj praznik sa šerijatske strane predstavlja jednu od odvratnih novotarija u vjeri. Zato nije dozvoljeno posebno izdvajati neki dan ili noć u vrijeme kada kjafiri obilježavaju neki svoj praznik, svejedno bilo to nova godina, uskrs,božić ili slično. „Lijepa i plemenita namjera“ u ovom djelu, tj. da neko bude Allahu u pokornosti u vrijeme kada mu većina ljudi griješi, ne opravdava to djelo niti ga čini ispravnim i dozvoljenim.

Jer za ispravnost i valjanost nekog dobrog djela sa kojim se želi nagrada i Allahovo zadovoljestvo treba ispuniti dva šarta:

– da se to djelo radi iskreno samo u ime Allaha,

– da bude u skladu sa Sunnetom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Okupljanje u noći nove godine radi učenja Kur'ana, zikrenja, dovljenja i slično je novotarija u vjeri i to sa strane izdvajanja i inteziviranja posebnih ibadeta u vrijeme kjafirskog praznika. A to znači da je to dalalet po tekstu hadisa.

Od argumenata koji ukazuju na ovo je sljedeće:

Prvo – ovo nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je radio niti da je podstakao na isto da se radi. A on kaže u hadisu mutefekun alejhi: “Ko radi neko djelo na kojem nije naša vjera to se odbacuje”

Drugim riječima, od vremena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa sve do današnjeg doba bilo je toliko kjafirskih, džahilskih i mušričkih praznika i povoda u kojima oni griješeći prema Allahu proslavljaju svoje praznike proslave, a da mi nemamo nijedan hadis od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojem nas podstiče na činjenje dobrih djela u vrijeme kada nemuslimani griješe prema Allahu, niti je prenešeno od nekog poznatog učenjaka i imama da je to mustehab raditi. A ono što nije bila vjera muslimana u tome tokom stoljeća od ashaba, selafa pa nadalje, a imali su povoda za to kao i mi danas, to takođe nije niti smije da bude vjera kod nas.

Drugo – ovo (okupljanje za novu godinu radi činjenja ibadeta) predstavlja liječenje griješenja (od strane onih koji slave novu godinu) sa novotarijom, kao što je liječena novotarija iskazivanja tuge, šamaranja i udaranja na dan Ašure od strane Rafidija (šija) sa novotarijom povećanja opskrbe i većom kupovinom uz iskazivanje veselja i radosti na isti dan (a što takođe nije potvrđeno u Sunnetu).

Treće – dovoljno je razlikovanja muslimana od kjafira u tome što mi ne učestvujemo sa njima u njihovim praznicima ninakoji način, takođe što mrzimo i preziremo njihova djela i zabludjelu akidu jer su oprečni Šerijatu.

Četvrto – ako bi se to radilo, tj. okupljalo za novu godinu radi činjenja ibadeta, (ako zamislimo da to nije sporno) bojazan je da bi ljudi postepeno stekli uvjerenje da je to sunet, čime bi se potpomogla i potvrdila novotarija u vjeri.

Peto – samo okupljanje za novu godinu (kao kjafirski praznik) radi činjenja ibadeta je jedan vid učestvovanja sa njima (kjafirima) u veličanju tog praznika, bila nam to namjera ili ne.

O sličnoj temi, tj. pokuđenosti posta na dan rafidijskog praznika Nejruza, pisali su i hanefijski učenjaci Ibn Nudžejm (autor „El-Bahru er-raik“), Kasani (autor „Beda'iu essana'ia“) i Ibnul-Hummam, kao i hanbelijski učenjaci Ibn Muflih (El-Furu’) i Ibn Kudame (El-Mugni) i drugi.

Kaže Ibn Kudame (El-Mugni, 6/180): „Pokuđeno je izdvajati dan Nejruza (a koji je jedan od praznika zabludjeli Rafidija) i Mehredžana sa postom, jer su to dva dana u koje veličaju kjafiri, pa je zato pokuđeno (postiti ih) kao i dan subotu. Analogno ovome se priključuju svi kjafirski praznici ili dani koje oni veličaju“.

Kaže hanefijski učenjak Kasani („Beda'iu essana'ia“, 4/155): „I tako je pokuđen post na dan Nejruza i Mehredžana jer to predstavlja opnašanje medžusija“.

A što se tiče spomenutog hadisa kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od M'akel ibn Jesara, radijallahu anhu: „Ibadet u vrijeme HERDŽA (ubistava, fitni i poremćaja kod ljudi) je poput hidžre prema meni“, sa njim nije isprano dokazivati opravdanost spomenutog djela.

Kaže Nevevi u komentaru hadisa (Šerhu Muslim, 18/88): „Pod HERDŽOM se ovdje misli na fitnu i poremećaj stanja ljudi, a razlog vrijednosti mnoštva ibadeta u to vrijeme je što su ljudi tada u gafletu (nemarnosti), zapostavljaju ga (ibadet) i ne čine ga osim pojedinci“.

Spomenuti ibadet u vremenu fitne je opći bilo koji ibadet, on nije određen samo postom niti namazom ili dovom, nego svim vrstama ibadeta.

Takođe, taj ibadet nije određen niti ograničen nekim poznatim vremenom kao što su post ponedjeljkom, četvrtkom, u bijelim danima, na dan Ašure, Arefata i slično određeni i propisani da se poste baš u to vrijeme našto nam ukazuju vjerodostojni hadisi.

A dokazivati sa šerijatskim dokazima koji imaju opće značenje, poput ovog hadisa, posebne i specifične ibadete koji su određeni vrstom ibadeta i vremenom obavljanja je stara praksa novotara o kojoj je imam Šatibi govorio u svojoj knjizi „El-Muvafekat“ navodeći karakteristiku po kojoj se prepoznaju novotari.

Prema tome, okupljanje (ili pojedinačno činjenje istog) u noći nove godine radi činjenja ibadeta (namaza, zikra, dove i slično) predstavlja ružnu novotariju zbog gore spomenutog, a svaka novotarija je dalalet a svaki dalalet vodi u Vatru po tekstu vjerodostojnog hadisa.

Pod ovaj propis ne ulazi osoba koja ima ustaljenu praksu da i u danima prije praznika a i poslije njih posti, klanja noćni namaz i čini slične ibadete, jer se ona ne izdvaja u tome činći to u noći nove godine.

Takođe, iz ovoga proizilazi da nije dozvoljeno širiti ili pomagati i učestvovati u širenju spomenute poruke preko interneta jer to predstavlja zabranjeno potpomaganje u griješenju.

Kaže Uzvišeni: „A nemojte se potpomagati u griješenju i neprijateljstvu“ (El-Maide, 2).

Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa stranice dr Zijad Ljakić (zijad-ljakic.com)

Alejkumusselam.

Proslavljanje mevluda
Pisati, govoriti, argumentirati i raspravljati se oko toga da li je proslavljanje mevluda kako je uobičajeno kod nas i islamskom svijetu novotarija ili ne, mislim da je to suvišno i bespotrebno za ozbiljne praktičare Islama osim u slučaju poučavanja džahila, neznalica i onih koji imaju pogrešno poimanje Islama, a takođe to gubljenje dragocjenog vremena na tako očitim i jasnim pitanjima vjere.

Uvijek će biti muslimana a među njima često i daija koji neke stvari vjere ne mogu probaviti i svariti pa makar one bile jasne kao bjelina sunčanog dana. Ispravnost stava o nekom pitanju vjere se ne mjeri po mnoštvu ljudi ili autoriteta koji ga zastupaju nego po šerijatskim argumentima sa kojima se podupire.

Datum rođenja Allahovog miljenika
Što se tiče dana njegovog rođenja, nema razilaženja između biografičara i učenjaka hadisa da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rođen u ponedjeljak.

Takođe, početak poslanstva Poslanika, sallallahu alejhi vesellem, je bio u ponedjeljak, njegov dolazak u Medinu prilikom hidžre je bio u ponedjeljak i dan kada je preselio na bolji svijet je bio u ponedjeljak. Sve ovo je došlo u vjerodostojnim hadisima:

– Bilježi Muslim u svom Sahihu da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan o postu ponedjeljkom pa je rekao: “To je dan u kojem sam rođen i dan u kojem je počelo moje vjerovjesništvo – počela mi je objava”.

– Bilježi Buharija u svom Sahihu hadis u kojem se navodi kako su muslimani Medine čuli da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izašao iz Mekke (krenuo na Hidžru) … Pa su sreli Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u mjestu zvanom El-Harre, pa je sa njima otišao desno tako da je odsjeo kod Beni Amra ibn Avfa, a to je bilo u ponedjeljak.

– Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Enesa, radijallahu anhu, da je dan preseljenja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bio ponedjeljak.

A što se tiče mjeseca rođenja, većina biografičara je na stavu da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rođen u mjesecu Rebi'u-evel, a što je i tačno. Dok Es-Suhejli u svojoj knjizi “Er-revdu el-enif” (1/282) pripisuje

Zubejru ibn Bekkaru stav sa kojim se on izdvojio od svih ostalih da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rođen u mjesecu Ramazanu.

Međutim, postoji veliko razilaženje kod historičara i autora sire oko tačnog datuma rođenja Allahovog miljenika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što je potvrđeno da je rođen u ponedjeljak u mjesecu Rebi'ul-evvelu.

Naime, Ibn Kesir u njegovoj siri “El-Fusul” navodi četiri mišljenja:

– prvo: da je rođen drugog Rebi'u-evela,

– drugo: da je rođen osmog,

– treće: desetog

– četvrto: dvanaestog Rebi'ul-evela.

Nema nekog vjerodostojnog argumenta koji presuđuje po ovom pitanju.

Organizovanje predavanja, priredbi, svečanosti i slično povodom njegovog datuma rođenja

Organizovanje skupova, predavanja, priredbi, svečanosti i slično povodom datuma rođenja Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i ponavljanje istih svake godine u isto vrijeme je takođe novotarija u vjeri kao i klasično proslavljanje mevluda. Svejedno kakve namjere i nijetove imali organizatori takvih aktivnosti ovakve manifestacije nisu propisane u Islamu niti se mogu opravdati, te ih nije dozvoljeno organizovati niti njima prisustvovati.

Argumenti zabrane ovakvih skupova i aktivnosti su sljedeće:

Prvo – što se ovakve svečanosti konstantno ponavljaju svake godine u isto vrijeme, a u Islamu ono što se ponavlja svake godine naziva se na arapskom ‘ID-om, na bosanskom „praznik“, tj. vraća se na arapsku riječ ‘ADE JE'UDU ‘ID što znaći ono što se stalno vraća i ponavlja. U osnovi u Islamu nema ID-a (praznika koji se ponavlja svake godine) osim dva ID-a bajrama: ramazanskog i kurbanskog. Svi praznici mimo dva bajrama su novotarija u vjeri.

Dokaz za to su je hadis od Enesa, radijallahu anhu, u kojem je došlo da kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao u Medinu oni su imali dva dana (praznika) u kojima su igrali (praznovali), pa je rekao: “Zaista vam je Allah zamjenio (ta dva praznika) sa boljim od njih: kurbanski i hadžijski bajram”. Hadis bilježe Ebu Davud, Nesai, Ahmed i Hakim, a vjerodostojnim su ga ocijenili Hakim, Zehebi, Ibn Hadžer, Albani i Šuajb Arnaut.

Drugo – povodom datuma rođenja, za koji se ne zna ni kada je tačno bio: 2., 8., 10. ili 12. Rebi'ul-evvela, nisu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ni ashabi niti selef ovog Ummeta nisu pravili manifestacije, svečanosti ili na neki drug način ih obilježavali. A ono što nije bilo od vjere u njihovo vrijeme nije ni danas, jer da je u tome, tj. izdvajanju ovog dana sa tim manifestacijama, bilo hajra ne bi ih mi u tome pretekli s obzirom koliko su oni bili gorljivi u praktikovanju i slijeđenju sunneta.

Treće – organizovanje ovakvih susreta nije bilo poznato kod prvih muslimana nego je to posljedica oponašanja kjafira u njihovim običajima. Kjafiri veličaju i obilježavaju dane u kojima su njihovi velikani rođeni, a to nije bilo svojstveno muslimanima u prva četiri stoljeća Islama nego se postepeno raširilo tek kada je to zabludjela šitska sekta ‘Ubejdije uvela u praksu među muslimane Egipta.

A oponašanje kjafira u onome što je karakteristično za njih je zabranjeno na osnovu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko oponaša neke ljude (jedan narod) on je od njih”. Hadis bilježe Ebu Davud i Ahmed, a ocijenili su ga dobrim i vjerodostojnim Ibn Hibban, Ibn Hadžer, Albani i Sulejman ‘Ulvan.

Sa druge strane, musliman treba da se prisjeća velikih događaja iz istorije Islama iz sire Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, stalno i neprestano, da slijedi njegov sunnet, da ga uzme za uzor u njegovoj Uputi sa kojom je došao u svim sferama života, da nastoji izučavati sunnet i siru cijele godine. A ne da njegova vjera postane zbir vjerskih manifestacija i svečanosti zbog ovog ili onog dana ili noći u kojima se nešto u istoriji Islama desilo. Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa stranice dr Zijad Ljakić (zijad-ljakic.com)