Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Ko propusti namaz zbog sna ili zaborava, nema grijeha u tome, ali je po idžmau učenjaka dužan da ga naklanja. A ko namjerno propusti namaz, griješan je po idžmau učenjaka. Oko naklanjavanja tog namaza ima razilaženje; većina učenjaka je na stavu da je obaveza naklanjati propušteni namaz, a manja skupina smatra da se treba pokajati bez naklanjavanja.

Oko vremena naklanjavanja i opravdano i neopravdano propuštenog namaza, tj. da li je vadžib odmah naklanjati ga ili poslije, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje:

Prvi stav: da je vadžib naklanjati odmah čim se sjeti da je propustio namaz ili čim ustane, osim ako će mu to nanijeti štetu (tjelesna slabost, bolest, strah i slično).

Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka: en-Nehaija, Zuhrija, Rebi'e, Ebu Hanife, Malika, Ahmeda, Ibn Tejmije i drugih.

Dokaz im je hadis mutefekun alejhi od Enesa, radijallahu anhu, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ko zaboravi (klanjati) namaz, neka ga klanja kada ga se sjeti. Nema za njega keffareta (otkupa) osim toga: I namaz obavi kad god Me se sjetiš“. U rivajetu kod Muslima je došao dodatak: „Ili ga prespava“.

Kažu: u hadisu je naredba obavljanja namaza kad se sjeti da ga je izostavio, a naredba ukazuje da je vadžib, što znači da je vadžib odmah naklanjati taj namaz.

Drugi stav: da namaz koji se opravdano izostavi (zbog sna, zaborava, nesvijesti i slično) nije vadžib odmah naklanjati nego mustehab, a namaz koji namjerno izostavi vadžib je odmah naklanjati.

Ovo je stav šafijskog mezheba.

Njihovi argumenti su hadisi od Ebu Katade, radijallahu anhu, kojeg bilježi Buharija i od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kojeg bilježi Muslim. U oba hadisa je opisan isti događaj: da su se Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, i ashabi vraćali (kod Muslima iz bitke na Hajberu) noću u Medinu pa su odsjeli da spavaju, a Bilal, radijallahu anhu, je bio zadužen da ih probudi. Bilala, radijallahu anhu, je uhvatio san, tako da su svi prespavali sabah-namaz. Niko se nije probudio sve dok ih Sunce nije obasjalo.

Zatim, u Buhariji je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Allah je uzeo vaše duše kada je htio i vratio ih kada je htio. O Bilale, ustani i prouči ezan“. Uzeo je abdest, pa kada se Sunce podiglo i pobijelilo ustao je i klanjao.

A kod Muslima je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Povedite (jahalice)“, pa su poveli svoje jahalice. Zatim je abdestio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio Bilalu da prouči ikamet i klanjao sa njima sabah. Kada je završio namaz rekao je: „Ko zaboravi (klanjati) namaz, neka ga klanja kada ga se sjeti. Zaista Allah kaže: I namaz obavi kad god Me se sjetiš“.

Kažu: da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije odmah naklanjao namaze koje su opravdano zbog sna propustili.

Odabrano mišljenje je drugi stav učenjaka, tj. da namaz koji se opravdano izostavi (zbog sna, zaborava, nesvijesti i slično) nije vadžib odmah naklanjati nego mustehab.

Detalj argumenta koji prevagnjuje na stranu drugog stava je to što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u rivajetu kod Muslima, naredio da povedu svoje jahalice kada su se probudili i tek poslije su naklanjali propušteni namaz, a onda nakon namaza rekao: „Ko zaboravi (klanjati) namaz, neka ga klanja kada ga se sjeti. Zaista Allah kaže: I namaz obavi kad god Me se sjetiš“. Znači, spojio je riječi „neka ga klanja kada ga se sjeti“ sa praktičnom primjenom tako što nije odmah naklanjao propušteni namaz.

Prema tome, onaj ko prespava sabah (ili neki drugi namaz) mustehab je da ga odmah naklanja, a nema grijeha ako odgodi naklanjavanje.

Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa stranice dr. Zijad Ljakić zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Islamski pravnici imaju podijeljeno mišljenje oko davanja dobrovoljne sadake kjafirima. Razlog ovog razilaženja među učenjacima je to što je sadaka sama po sebi davanje imetka u vlasništvo nekome drugom radi nagrade (sevapa) pa da li musliman ima nagradu ako sadaku da kjafiru?

Skupina učenjaka je na stavu da je uopće dozvoljeno davanje sadake kjafirima, svejedno bili oni zimijje (kjafiri koji plaćaju džizju i žive u muslimanskoj zemlji), ili oni koji su pod ugovorom o neratovanju protiv muslimana, ili kjafiri koji su u ratu protiv muslimana. Ovo je stav hanbelijskog mezheba, zvaničan stav šafija (po nekim učenjacima unutar mezheba) i stav Muhammeda Šejbanija od hanefija.

Dokazi sa kojim dokazuju ovu dozvolu su:
– riječi Uzvišenog: “I hranu su udjeljivali, mada su je i sami željeli, siromahu, jetimu i zarobljeniku” (Ed-Dehr, 8). Kaže Ibn Kudame: “U to vrijeme zarobljenik nije bio osim kjafir”.

– hadis mutefekun alejh u kojem kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “U svakoj svježoj jetri (živom biću) je nagrada”.
Neki učenjaci, poput hanefijskog učenjaka Haskefija, prave razliku između kjafira zimijja kojima je dozvoljeno davati sadaku i svih drugih kjafira kojima nije dozvoljeno dati sadaku.

Dok šafijski učenjak Šurejbini navodi stav učenjaka Ezre'ija da se dozvola davanja sadake kjafirima ne odnosi na kjafira koji je u ratu protiv muslimana, nego da se odnosi na zimijju, onog koji je pod ugovorom o neratovanju, kjafiru rođaku, kjafiru za kojeg se nadamo da će primiti Islam, kjafiru koji je zarobljen kod muslimana i slično.
Odabrano mišljenje po ovom pitanju, a Allah zna najbolje, je ovo zadnje mišljenje, tj. da je dozvoljeno davati sadaku svim vrstama kjafira osim onim koji su u ratu sa muslimanima. S tim da ovu dozvolu treba ograničiti, kao što to preciziraju neki učenjaci, da ako znamo da će se sa tom sadakom pomoći kjafir u činjenju grijeha prema Allahu, poput toga da će kupiti krst, alkohol i slično, da onda nije dozvoljeno da mu se da sadaka jer to prestavlja pomaganje u griješenju.

A što se tiče činjenja dobročinstva prema kjafirima, to nam je došlo pojašnjeno u kur'anskom ajetu u kojem Uzvišeni kaže: “Allah vam ne zabranjuje da činite dobročinstvo i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone. Allah zaista voli one koji su pravedni” (El-Mumtehine, 8). Kaže Ibn Kesir u svom Tefsiru navodeći primjer na koga se odnose riječi “prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone”, poput žena i tjelesno slabih.

Takođe, u hadisu kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Esme, radijallahu anha, da joj je došla njena majka koja je bila mušrikinja, pa je ona pitala Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da li da održava rodbinske veze sa njom, pa joj je odgovorio: “Da, održavaj rodbinske veze sa svojom majkom”. A nema sumnje da je jedan od vidova održavanja rodbinskih veza sa roditeljem činjenje dobročinstva prema njemu.

Prema tome, dozvoljeno je da udjeljuješ sadaku toj ženi i da joj činiš dobročinstvo pomagajući joj na raznorazne načine, s tim da to ne smije preći u bliskost i prijateljovanje nego da budeš na distanci sa njom. Ve billahi tevfik.

Preuzeto sa stranice dr. Zijad Ljakić zijad-ljakic.com