Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Nema razilaženja među učenjacima četiri mezheba i šire da je šart korištenja olakšica musafirluka napuštanje kuća naseljenog mjesta u kojem se živi, svejedno bilo to mjesto grad, selo ili šatorsko naselje. S tim da se učenjaci mezheba razilaze oko nekih detalja ovog šarta.

Pod napuštanjem kuća naseljenog mjesta se misli na udaljavanje od tog mjesta na udaljenost sa kojom se u običaju ljudi smatra da je napustio to mjesto.

Argumenti sa kojima se dokazuje šart napuštanja kuća naseljenog mjesta za dozvolu kraćenja i spajanja namaza su:

– ajet u kojem se olakšice kraćenja daju onome ko je na putovanju, kaže Uzvišeni: „Nije vam grijeh da namaz na putovanju skratite, i kada se bojite da će vam nevjernici neko zlo nanijeti“. (En-Nisa, 101))

– vjerodostojni hadisi u kojima je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kratio i spajao namaze kada bi krenuo na putovanje, tj. nije kratio prije nego što bi krenuo.

Kod hanefija se uslovljava za korištenje olakšica putovanja da musafir napusti ne samo mjesto stanovanja, tj. grad ili selo, nego i kuće koje su oko grada ili sela, jer i one imaju propis tog mjesta. Dok voćnjaci, povrtaljke, farme i slično, pa makar bili spojeni sa mjestom stanovanja, ne ulaze u ovaj propis, tj. nije uslov da se i oni moraju napustiti da bi bilo dozvoljeno da se počnu koristiti olakšice putovanja. (pogledaj: Hašijetu Ibn Abidun 1/525, El-Fetava el-hindijje 1/139)

Malikije uslovljavaju onome ko krene na putovanje, tj. otpočine putovanje, iz voćnjaka, vrta, povrtaljke i slično da ih mora napustiti da bi mu bilo dozvoljeno da počne koristiti olakšice putovanja. U osnovi kraćenje i spajanje namaza otpočinje sa napuštanjem kuća naseljenog mjesta u kojem čovjek živi. (pogledaj: Hašijetu ed-Dusuki 1/359)

Mezheb šafija je da ako grad ili selo (mjesto življenja) ima zid sa kojim je opasan, kao što je bilo u stara vremena, da se olakšice putovanja mogu koristiti samim izlaskom van zidina mjesta. A ako nema zidina sa kojim je mjesto življenja okruženo, onda je ibret u napuštanju kuća tog naseljenog mjesta, tj. izlasku van njih. Voćnjake i farme oko mjesta življenja nije uslov napustiti da bilo dozvoljeno početi sa kraćenjem ili spajanjem namaza i sličnim olakšicama musafira. (pogledaj: Nihajetu-muhtadž 2/252)

Hanabile uslovljavaju za dozvolu korištenja olakšica putovanja napuštanje kuća naseljenog mjesta, svejedno bile kuće unutar zidina grada ili sela ili van njh. (pogledaj: Keššafu el-kinna'a 1/507)

Prema tome, nije dozvoljeno da se namazi spajaju prije kretanja na put. Olakšice putovanja se počinju koristiti kada se musafir udalji od kuća mjesta stanovanja, tj. kada napusti mjesto stanovanja.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Velićina grijeha ostavljanja namaza

Namjerno ostavljanje namaza od strane one osobe koja sebe smatra muslimanom je veoma krupna i velika stvar, tj. to je grijeh kojem nema ravnog poslije činjenja širka.

Ostavljanje namaza je gori i veći grijeh od činjenja zinaluka, krađe, pijenja alkohola, konzumiranja kamate i slično, jer nema razilaženja među učenjacima da počinioci ovih grijeha činjenjem tih grijeha ne izlaze iz Islama osim ako ih ohalale. Za razliku od ostavljača namaza oko njega učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li ga taj grijeh izvodi iz Islama ili ne.

Naklanjavanje opravdano ostavljenog namaza

A što se tiče naklanjavanja propuštenih namaza, zavisi da li su propušteni zbog šerijatski prihvatljivog opravdanja, poput zaborava, spavanja i slično, ili su propušteni namjerno zbog nemarnosti ili lijenosti.

Nema razilaženja među učenjacima da je obaveza naklanjati namaz koji se izostavi sa šerijatskim opravdanjem poput zaborava ili spavanja. Pa tako, ko prespava neki namaz ili ga zaboravi klanjati obavezan je da ga klanja kada se sjeti da je propustio taj namaz pa makar to bilo vrijeme kada je zabranjeno klanjati nafilu namaz (kada Sunce izlazi ili zalazi ili je u zenitu).

Argument da je u ovom slučaju osoba obavezna naklanjati propuštene namaze je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko zaboravi da klanja namaz ili ga prespava, njegov kefaret je da ga klanja kada ga se sjeti”. Ili u rivajetu kod Buharije i drugih: “Ko zaboravi klanjati namaz neka ga klanja kada ga se sjeti, za to nema kefareta osim toga”.

Naklanjavanje namjerno ostavljanog namaza

Oko obaveze naklanjavanja namaza od strane onog ko ga namjerno izostavi bez opravdanog šerijatski prihvatljivog razloga (poput zaborava i spavanja) učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

Većina učenjaka ovog Ummeta je na stavu da je namjerno izostavljeni namaz obaveza naklanjati. Ovo je zvanični stav svečetiri mezhebske škole: hanefija, malikija, šafija i hanabila. Oni ovu obavezu naklanjavanja namjerno propuštenih namaza dokazuju gore spomenutim hadisom:

“Ko zaboravi klanjati namaz neka ga klanja kada ga se sjeti, za to nema kefareta osim toga”, pa kažu: ako je obavezan naklanjati namaz onaj ko ga iz zaborava izostavi a u tom propuštanju namaza nema grijeha i prijekora, onda je preče da je obavezan naklanjati onaj ko ga namjerno izostavi.

Ovome se može prigovoriti da je obaveza muslimanu da naklanja namjerno propuštene namaze došla bi ta obaveza pojašnjena u jasnim šerijatskim tekstovima, a nje nema. A sa druge strane ogromna je razlika između onoga kome prođe namaz zbog zaborava i spavanja i onoga koji namjerno neće da ga klanja.

Drugi stav učenjaka je da namjerno ostavljene namaze nije obaveza naklanjati. A i kada bi se naklanjali ne prihvataju se niti su valjani, jer nisu klanjani u njihovom namaskom vremenu i jer su izostavljeni bez opravdanog šerijatski prihvatljivog razloga, pa se zbog toga i ne primaju kao naklanjani.

Na ovom stavu su šejhul-islam Ibn Tejmije, Ibn Hazm i neki učenici i sljedbenici imama Šafije.

Oni dokazuju svoj stav time što naredba za obavljanje namaza u njegovom namaskom vremenu nije isto što i naredba da se naklanja taj namaz kada istekne namasko vrijeme, odnosno da obaveza naklanjavanja namjerno izostavljenih namaza zahtijeva posebnu naredbu od Uzvišenog Allaha ili Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a te naredbe mi nemamo.

Također, onaj ko namjerno ostavlja namaz se nalazi u jednom od dva stanja: ili je kjafir jer ostavljanje izvodi iz Islama, na čemu je skupina učenjaka ovog ummeta, ili je veliki griješnik koji treba da učini tevbu. Pa ako uzmemo da je kjafir, s obzirom da primanje Islama poništava učinjene grijehe prije njega kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježe Muslim i ostali, samim vraćanjem vjeri i primanjem Islama onome ko je namjerno ostavljao namaz bivaju poništeni grijesi namjerno ostavljenih namaza. Zato osoba koja primi Islam nije obavezna da naklanja propuštene namaze i neispoštene dane prije Islama.

A ako uzmemo da je onaj ko namjerno ostavlja namaz veliki griješnik a ne kjafir on je obavezan da učini tevbu a samim činjenjem tevbe poništavaju mu se grijesi zbog kojih je učinio tevbu.

Da tevba poništava grijehe došlo je u Muslimovom Sahihu kao i u drugim hadiskim zbirkama.

Treba imati u vidu da osoba koja je namjerno ostavljala namaz dug vremenski period, kao i post mjeseca Ramazana nekoliko godina, da obavezivati ovakvu osobu da naklanja i naposti propuštene namaze i naposti namjerno neispoštene dane predstavlja veliku teškoću i vrlo je moguće da odvrati takvu osobu od činjenja tevbe. Ono što je presudno po ovom pitanju je da nema šerijatskog dokaza koji obavezuje ovakvu osobu da naklanjava i napašta namjerno propušteno.

Odabrano mišljenje po ovom pitanju, a Allah zna najbolje, je da onaj ko namjerno ostavi farz namaz ili post dana Ramazana nije obavezan da ih naklanja i naposti, a ako bi to i uradio ne prihvata mu se i nije ispravno. Nego je na njemu da učini iskrenu tevbu i da nastoji nadoknaditi propuštene vadžibe sa što više dobrovoljnih namaza i dobrovoljnog posta.

Navodi Ibn Hazm u svojoj knjizi “El-Muhalla” po ovom pitanju riječi koje se mogu rezimirati u sljedećem: Onaj ko namjerno ostavi namaz tako da mu istekno njegovo namasko vrijeme on nikada ne može da ga nadoknadi tako što će ga naklanjati, nego je na njemu da čini mnogo dobrih djela i nafile namaza kako bi otežao mizan svojih djela na Sudnjem danu, i na njemu je da se pokaje i čini istigfar Allahu, dželle še'nuhu.

Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: “Teško klanjačima, onima koji su sahije (koji ne klanjaju namaz u njegovom vaktu) u svom namazu” (El-Ma'un, 4-5),

kao i riječi: “A poslije njih su došli loši potomci koji namaz (namjerno) ostaviše i požude slijediše, oni će sigurno u Gajju (vrsta Džehenema) završiti” (Merjem, 59).

Pa tako, onaj ko namjerno izostavi namaz neklanjajući ga u njegovom vaktu da ga može dostići klanjajući ga nakon što mu vrijeme istekne onda mu se ne bi prijetilo riječima (“Teško klanjačima”), niti (“Oni će sigurno u Gajju završiti”).

Također, Uzvišeni Allah je odredio da se klanja namaz u njegovom određenom vremenskom periodu čiji se početak i kraj zna, pa ko ga klanja prije početka vakta namaz mu nije ispravan niti se smatra da ga je obavio. Pa tako isto ko ga klanja nakon što namasko vrijeme istekne klanjao ga je u vrijeme u kojem nije propisano da ga klanja. A naklanjavanje namaza je šerijatska naredba koju može izdati samo Allah, dželle še'nuhu, direktno ili preko

Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ta naredba nam nije došla za onog ko namjerno ne klanja namaz u njegovom vremenu.

Pa kao što hadž nije ispravan ako se obavi u vremenu u kojem nije propisan da se obavlja, i kao što se post noću ne prihvata, tako isto klanjanje namaza van (poslije) njegovog namaskog vremena onome ko ga namjerno izostavi nije ispravno niti prihvatljivo jer sve su ovo ibadeti koje je obaveza učiniti u određenom vremenskom periodu.

Da je vadžib onome ko namjerno izostavi namaz da ga naklanja ne bi nam to prešutio Allah, dželle še'nuhu, niti Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, niti je dozvoljeno da kažemo da su zaboravili da nam to kažu, niti da su imali namjeru da nas opterećuju time što nam to nisu pojasnili.

Kaže Uzvišeni:”Gospodar tvoj ne zaboravlja”(Merjem, 64).

Bilježi Buharija u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko namjerno ostavi ikindiju namaz njegovo djelo je poništeno”. Ovo znači da ono što se namjerno izostavi da se ne može nadoknaditi, jer da se može nadoknaditi ne bi se njegovo djelo smatralo poništenim.

Također ovakav, namjerno ostavljen namaz, se smatra propuštenim namazom po idžma'u učenjaka jer mu je isteklo vrijeme obavljanja a da se može nadoknaditi kao zaboravljeni i prespavani namaz (koji kada se naklanjaju broje se kao da su klanjani u njegovom vaktu) onda bi njegovo nazivanje propuštenim namazom bila laž.

Ovaj stav također podržavaju Omer ibn El-Hattab, Ibn Omer, S'ad ibn Ebi Vekkas, Selman, Ibn Mes'ud, radijallahu anhum, Kasim ibn Muhammed ibn Ebi Bekr, Bedil El-Ukajli, Muhammed ibn Sirin, Mutarrif ibn Abdullah, Omer ibn Abdulaziz i drugi. Ovo je rezime onoga što je napisao Ibn Hazm po ovom pitanju.

Također, na ovom stavu je i Stalna komisija za fetve u Saudiji. U toj fetvi je između ostaloga došlo: “Ko namjerno ostavi post i namaz a punoljetan je on ne treba da nadoknadi ono što ga je od toga prošlo. Međutim na njemu je da se pokaje i vrati Allahu i da čini mnoštvo dobrih djela, da dovi i daje sadaku, jer je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Tevba briše ono što je bilo prije nje, i Islam poništava ono što je bilo prije njega”.”

Prema tome, po većini učenjaka iskup za najmerno propuštene namaze je da ih naklanja nakon što učini tevbu za taj grijeh, a po manjoj skupini učenjaka ti namazi se ne mogu naklanjati nego treba učiniti iskrenu tevbu, tj. čvrsto odlučiti da se više nikad ne vrati ovom velikom grijehu, te da nastoji nadoknaditi propuštene farz-namaze sa što više dobrovoljnih namaza nafile.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Bilježi Muslim u svom Sahihu od Alije, radijallahu anhu, da je rekao: „Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je odredio u potiranju po mestvama tri dana i tri noći za musafira, a dan i noć za onog ko nije musafir“.

Ovaj hadis ukazuje da je vremenski period potiranja po mestvama i čarapama tri dana i tri noći za musafira, a dan i noć za onog ko nije musafir. Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka od ashaba, tabi'ina i onih koji su došli poslije njih.

Iz ovoga proizilazi da onaj ko učini potiranje po čarapama nekon što prođe dan i noć (24) od prvog potiranja da mu je uzimanje mesha neispravno (batil). A to dalje znači da su mu i abdest i namazi koje klanja u tom stanju ništavni i nevažeći. To jest, on treba naklanjati namaze koje je klanjao u tom stanju.

Ako je to uradio iz zaborava, to ne mijenja propis obaveze naklanjavanja namaza. Jer zbog zaborava osoba nema grijeha, ali time ne spada obaveza da naklanja namaze.

U hadisu kojeg prenosi Ibn Abbas, radijallahu anhuma, je došlo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Zaista je Allah oprostio mom Ummetu ono što se uradi greškom, iz zaborava i u prisili“. Bilježi ga Ibn Madže, Ahmed, Hakim, Bejheki i Darekutni. Vjerodostojnim i prihvatljivim su ga ocijenili Hakim, Ibn Hibban, Ibn Hazm,Zehebi, Nevevi i Ibn Hadžer, Ahmed Šakir, Albani i Šuajb Arnaut.

Ovaj hadis ukazuje da ono što se uradi greškom, iz zaborava ili u prisili da u tome nema grijeha. Ali time osoba nije oslobođena od nadoknade štete koja se učini ili vršenja ibadeta koji se izostave u takvom stanju.

Prema tome, ti si dužan naklanjati ta dva namaza, sabah i podne, jer si ih klanjao bez valjanog abdesta, s tim da u tome nemaš grijeha.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com