Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Ko pronađe izgubljenu stvar dozvoljeno mu je uzeti je s tim da je dužan da obznanjuje punu godinu dana da je prinašao izgubljenu stvar.

Obznanjivanje treba vršiti na mjestima kao što su: ulaz džamije (došlo je u vjerodostonom hadisu da nije dozvoljeno unutar džamije), na mjestima gdje se ljudi okupljaju, ili u današnje vrijeme putem oglasa na radiju ili u novinama i sl. Pa ako se u tom roku pojavi njegov vlasnik i dokaže sa preciznim opisom ili slično da je on njegov vlasnik dat će mu izgubljeni predmet.

U protivnom, ako se vlasnik ne pojavi ni za godinu dana ili pojavi ali ne potvrdi da je on vlasnik, dozvoljeno je da ga upotrijebi, s tim da se smatra da je taj izgubljeni predmet poput stvari koja mu je data na čuvanje (el-vedi'a), te u slučaju da se jednog dana pojavi njegov vlasnik obavezan je nadoknaditi njegovu vrijednost.

Dokazi za gore spomenuto su hadis od Zejd ibn Halida, radijallahu anhu, u kojem je Allahov Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, na pitanje o pronađenom predmetu rekao: “Pregledaj torbu (kesu) i ono čime je vezana, zatim obznanjuj godinu dana šta si našao, pa ga, ukoliko se pojavi, daj njegovom vlasniku, a u protivnom radi sa njim šta hoćeš”. Hadis bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima.

A da je dužan nadoknaditi njegovu vrijednost kad god se pojavi njegov vlasnik, nakon godinu dana obznananjivanja, upućuje isti hadis kod Muslima sa dodatkom: “…, i neka bude (pronađeni predmet) vedi'a (stvar koja ti je data na čuvanje) kod tebe, a ako dođe njegov vlasnik bilo kad daj mu ga”.

Iz ovog propisa neki islamski pravnici izuzimaju stvari i predmete čija je vrijednost neznatna, poput olovke i slično.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Prenosi nekoliko hadisa o propisu ubijanja pasa:

Prvi – od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se ubijaju psi osim psa za lov ili psa za čuvanje stoke.
Hadis bilježe Muslim, Tirmizi, Nesai i Ibn Madže, a s obzirom da ga bilježi Muslim to znači da je hadis vjerodostojan.

Drugi – od Džabira, radijallahu anhu, da je rekao: “Naredio nam je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da pobijemo sve pse, tako da kada bi neka žena došla iz pustinje sa svojim psom mi bi ga ubili, a zatim nam je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da ih ubijamo i rekao je: “Ubijajte potpuno crnog sa dvije tačke (na sebi), jer je on šejtan”. Bilježe ga Muslim i Ahmed.

Treći – od Abdullaha ibn El-Mugaffela, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Da psi nisu ummet od ummeta naredio bih vam da ih pobijete, zato od njih ubijajte potpuno crne pse”.
Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Ahmed, a šejh Albani i Šuajb Arnaut ga ocjenjuju vjerodostojnim.

Četvrti – od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je neki pas dahtao od žeđi pa ga je neki čovjek napojio i Allah mu je bio zahvalan i oprostio mu. U tom hadisu je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na pitanje: „Zar i u (činjenu dobročinstva) životinjama imamo nagradu“ odgovorio: “U svakoj živoj jetri (tj. živom biću) je nagrada”. Hadis je mutefekun alejhi (bilježe ga Buharija i Muslim).

Na osnovu ovih hadisa nema razilaženja među učenjacima da nije dozvoljeno ubiti pse koje ljudi koriste za čuvanje stoke i usjeva, kao ni psa za lov.

Kaže Ibn Kudame da mu nije poznato da oko ovga ima razilaženja. (El-Mugni, 4/190)

A što se tiče ostalih pasa učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. (pogledaj: El-Mevsu'atu el-kuvejtijje, 35/133-135)

Pa tako malikije smatraju da je vadžib ubiti svakog psa koji nanosi štetu, a ostale pse je dozvoljeno ubiti jer u njima nema koristi, osim što se slažu sa ostalima da nije dozvoljeno ubiti pse za čuvanje stoke i usjeve i pse za lov. Unutar mezheba navodi El-Hattab stav mnogih malikija da nije dozvoljeno ubijati pse niti crne niti bilo koje druge osim bijesnog psa i onog koji nanosi štetu.

Šafijski mezheb je na stavu da oni psi u kojima niti ima koristi niti štete da je njih mekruh ubiti. Naravno i oni iz pokuđene dozvole ubijanja pasa izuzimaju pse koji se koriste za lov, čuvanje stoke i usjeva, svejedno bili crni ili druge boje.

Hanabile smatraju da nije dozvoljeno ubiti dresiranog psa za lov kao i bilo kojeg drugog psa kojeg je dozvoljeno držati, a da je dozvoljeno ubiti bijesnog psa i svakog drugog koji ezijeti i šteti ljudima.

Kaže Nevevi u komentaru Muslimovog Sahiha (Šerhu en-Nevevi ala Muslim, 10/235): „Složni su učenjaci (idžma) oko (dozvole) ubijanja bijesnog psa i onog koji napada i ujeda, a razilaze se oko onih koji ne nanose štetu.

Kaže Imamul-haremejn (El-Džuvejni) šafijski učenjak: ‘Prvo je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se svi psi pobiju, zatim je to derogirano pa je zabranio ubijaju osim potpuno crnog psa. Šerijat je ostao na zabrani ubijanja svih pasa od kojih nema štete osim crnog i drugih.

Argument za spomenuto hadis Ibn El-Mugaffela’. Kaže Kadi Ijad: ‘Mnogi učenjaci rade po hadisu u kojem je došla naredba ubijanja pasa osim onih koji su izuzeti poput psa za lov i drugih. A ovo je mezheb Malika i njegovih učenika.

Dok druga skupina učenjaka smatra da je dozvoljeno držanje svih pasa i da je naredba ubijanja derogirana i zabrana držanja derogirana osim potpuno crnog psa. Ja smatram (kaže Kadi Ijad) da je u početku bila opća zabrana držanja svih pasa i naredba ubijanja svih, zatim je zabranjeno njihovo ubijanje osim crnog psa i zabranjeno je držanje svih osim pasa osim psa za lov, čuvanje usjeva i stoke’.

(Kaže Nevevi) Ovo što je rekao Kadi na ti ukazuje vanjsko značenje hadisa (Ibn Omera, radijallahu anhuma), a hadis Ibn El-Mugaffela izuzima (naredbu ubijanja svih pasa) sve osim crnog“.

Na osnovu stavova mezheba, učenjaka i onoga što je došlo u vjerodostojnim hadisima može se rezimirati sljedeće:

– Naredba ubijanja svih pasa koja je bila u početku islama je poslije derogirana, što je prenešeno u vjerodostojnom hadisu.

– Nije dozvoljeno ubijati pse koje je dozvoljeno držati, poput psa za lov, čuvanja stoke i usjeva, oko čega nema razilaženja.

– Dozvoljeno je, po mnogim učenjacima vadžib, ubiti bijesnog psa, onog koji napada i ujeda, potpuno crnog (ili sa dvije bijele tačke) i onoga koji nanosi štetu i uznemirava ljude.

– Ostali psi potpadaju pod kategoriju onog psa koji je spomenut u hadisu Ebu Hurejre, radijallahu anhu, tj. u njihovom hranjenju i pojenju (bez držanja) čovjek ima nagradu a i obrnuto, u ružnom ophođenju prema njima, njihovom ezijećenju i ubijanju ima grijeh, a što se razumije iz konteksta hadisa.

Prema tome, u osnovi je dozvoljeno pobiti (upucavanjem, trovanjem i slično) pse lutalice koji nanose štetu ljudima, ugrožavaju prolaznike od žena, djece i staraca. S tim da je preciznije reći, ako se ne može ili neće drugačije riješiti njihovo ugrožavanje sigurnosti građana, poput toga da se pohvataju i sklone sa ulica i slično, mustehab je (preporučeno) ili vadžib shodno okolnostima na terenu i štetnosti samih pasa da se pobiju (upucavanjem, trovanjem i slično) psi lutalice oni koji su bijesni, koji napadaju i ujedaju i koji nanose druge vidove štete i uznemiravanja ljudima u naseljenim mjestima.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Namjerno ostavljanje namaza od strane one osobe koja sebe smatra muslimanom je veoma krupna i velika stvar, tj. to je grijeh kojem nema ravnog poslije činjenja širka. Ostavljanje namaza je gori i veći grijeh od činjenja zinaluka, krađe, pijenja alkohola, konzumiranja kamate i slično, jer nema razilaženja među učenjacima da počinioci ovih grijeha činjenjem tih grijeha ne izlaze iz Islama osim ako ih ohalale. Za razliku od ostavljača namaza, oko njega učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li ga taj grijeh izvodi iz Islama ili ne.

A što se tiče naklanjavanja propuštenih namaza, zavisi da li su propušteni zbog šerijatski prihvatljivog opravdanja, poput zaborava, spavanja i slično, ili su propušteni namjerno zbog šerijatski neprihvatljivog izgovora poput nemarnosti, lijenosti ili rada kod kjafira i slično.
Nema razilaženja među učenjacima da je obaveza naklanjati namaz koji se izostavi sa šerijatskim opravdanjem poput zaborava ili spavanja. Pa tako, ko prespava neki namaz ili ga zaboravi klanjati obavezan je da ga klanja kada se sjeti da je propustio taj namaz pa makar to bilo vrijeme kada je zabranjeno klanjati nafilu namaz (kada Sunce izlazi ili zalazi ili je u zenitu).

Argument da je u ovom slučaju osoba obavezna naklanjati propuštene namaze je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko zaboravi da klanja namaz ili ga prespava, njegov kefaret je da ga klanja kada ga se sjeti”. Ili u rivajetu kod Buharije i drugih: “Ko zaboravi klanjati namaz neka ga klanja kada ga se sjeti, za to nema kefareta osim toga”.

Oko obaveze naklanjavanja namaza od strane onog ko ga namjerno izostavi bez opravdanog šerijatski prihvatljivog razloga (poput zaborava i spavanja). A rad u firmi, kod kjafira i slično, nije šerijatski opravdan razlog za neklanjanje namaza u njegovom namaskom vremenu, jer za tako nešto nema dokaza a sa druge strane se ne može kijasiti (upoređivati) sa zaboravom i spavanjem.

Po ovom pitanju (naklanjavanju namjerno izostavljnih namaza) učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Većina učenjaka je na stavu da je namjerno izostavljeni namaz obaveza naklanjati. Tu obavezu dokazuju gore spomenutim hadisom: “Ko zaboravi klanjati namaz neka ga klanja kada ga se sjeti, za to nema kefareta osim toga”, pa kažu: ako je obavezan naklanjati namaz onaj ko ga iz zaborava izostavi a u tom propuštanju namaza nema grijeha i prijekora, onda je preče da je obavezan naklanjati onaj ko ga namjerno izostavi. Ovome se može prigovoriti da je obaveza muslimanu da naklanja namjerno propuštene namaze došla bi ta obaveza pojašnjena u jasnim šerijatskim tekstovima, a nje nema. A sa druge strane ogromna je razlika između onoga kome prođe namaz zbog zaborava i spavanja i onoga koji namjerno neće da ga klanja.

Drugi stav učenjaka je da namjerno ostavljene namaze nije obaveza naklanjati. A i kada bi se naklanjali ne prihvataju se niti su valjani, jer nisu klanjani u njihovom namaskom vremenu i jer su izostavljeni bez opravdanog šerijatski prihvatljivog razloga, pa se zbog toga i ne primaju kao naklanjani.
Na ovom stavu su šejhul-islam Ibn Tejmije, Ibn Hazm i neki učenici i sljedbenici imama Šafije.
Oni dokazuju svoj stav time što naredba za obavljanje namaza u njegovom namaskom vremenu nije isto što i naredba da se naklanja taj namaz kada istekne namasko vrijeme, odnosno da obaveza naklanjavanja namjerno izostavljenih namaza zahtijeva posebnu naredbu od Uzvišenog Allaha ili Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a te naredbe mi nemamo. Također, onaj ko namjerno ostavlja namaz se nalazi u jednom od dva stanja: ili je kjafir jer ostavljanje izvodi iz Islama, na čemu je skupina učenjaka ovog ummeta, ili je veliki griješnik koji treba da učini tevbu. Pa ako uzmemo da je kjafir, s obzirom da primanje Islama poništava učinjene grijehe prije njega kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježe Muslim i ostali, samim vraćanjem vjeri i primanjem Islama onome ko je namjerno ostavljao namaz bivaju poništeni grijesi namjerno ostavljenih namaza. Zato osoba koja primi Islam nije obavezna da naklanja propuštene namaze i neispoštene dane prije Islama.

A ako uzmemo da je onaj ko namjerno ostavlja namaz veliki griješnik a ne kjafir on je obavezan da učini tevbu a samim činjenjem tevbe poništavaju mu se grijesi zbog kojih je učinio tevbu. Da tevba poništava grijehe došlo je u Muslimovom Sahihu kao i u drugim hadiskim zbirkama. Treba imati u vidu da osoba koja je namjerno ostavljala namaz dug vremenski period, kao i post mjeseca Ramazana nekoliko godina, da obavezivati ovakvu osobu da naklanja i naposti propuštene namaze i naposti namjerno neispoštene dane predstavlja veliku teškoću i vrlo je moguće da odvrati takvu osobu od činjenja tevbe. Ono što je presudno po ovom pitanju je da nema šerijatskog dokaza koji obavezuje ovakvu osobu da naklanjava i napašta namjerno propušteno.
Odabrano mišljenje po ovom pitanju, a Allah zna najbolje, je da onaj ko namjerno ostavi farz namaz nije obavezan da ga naklanja, a ako bi to i uradio ne prihvata mu se i nije ispravno. Nego je na njemu da učini iskrenu tevbu i da nastoji nadoknaditi propuštene vadžibe sa što više dobrovoljnih namaza.

Navodi Ibn Hazm u svojoj knjizi “El-Muhalla” po ovom pitanju riječi koje se mogu rezimirati u sljedećem: Onaj ko namjerno ostavi namaz tako da mu istekno njegovo namasko vrijeme on nikada ne može da ga nadoknadi tako što će ga naklanjati, nego je na njemu da čini mnogo dobrih djela i nafile namaza kako bi otežao mizan svojih djela na Sudnjem danu, i na njemu je da se pokaje i čini istigfar Allahu, dželle še'nuhu. Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: “Teško klanjačima, onima koji su sahije (koji ne klanjaju namaz u njegovom vaktu) u svom namazu” (El-Ma'un, 4-5), kao i riječi: “A poslije njih su došli loši potomci koji namaz (namjerno) ( ostaviše i požude slijediše, oni će sigurno u Gajju( (vrsta Džehenema) (završiti”) (Merjem, 59). Pa tako, onaj ko namjerno izostavi namaz neklanjajući ga u njegovom vaktu da ga može dostići klanjajući ga nakon što mu vrijeme istekne onda mu se ne bi prijetilo riječima(“Teško klanjačima”), niti (“Oni će sigurno u Gajju završiti”). Također, Uzvišeni Allah je odredio da se klanja namaz u njegovom određenom vremenskom periodu čiji se početak i kraj zna, pa ko ga klanja prije početka vakta namaz mu nije ispravan niti se smatra da ga je obavio. Pa tako isto ko ga klanja nakon što namasko vrijeme istekne klanjao ga je u vrijeme u kojem nije propisano da ga klanja. A naklanjavanje namaza je šerijatska naredba koju može izdati samo Allah, dželle še'nuhu, direktno ili preko Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ta naredba nam nije došla za onog ko namjerno ne klanja namaz u njegovom vremenu. Pa kao što hadž nije ispravan ako se obavi u vremenu u kojem nije propisan da se obavlja, i kao što se post noću ne prihvata, tako isto klanjanje namaza van (poslije) njegovog namaskog vremena onome ko ga namjerno izostavi nije ispravno niti prihvatljivo jer sve su ovo ibadeti koje je obaveza učiniti u određenom vremenskom periodu.

Da je vadžib onome ko namjerno izostavi namaz da ga naklanja ne bi nam to prešutio Allah, dželle še'nuhu, niti Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, niti je dozvoljeno da kažemo da su zaboravili da nam to kažu, niti da su imali namjeru da nas opterećuju time što nam to nisu pojasnili. Kaže Uzvišeni: (“Gospodar tvoj ne zaboravlja”) (Merjem, 64). Bilježi Buharija u svom Sahihu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko namjerno ostavi ikindiju namaz njegovo djelo je poništeno”.

Ovo znači da ono što se namjerno izostavi da se ne može nadoknaditi, jer da se može nadoknaditi ne bi se njegovo djelo smatralo poništenim. Također ovakav, namjerno ostavljen namaz, se smatra propuštenim namazom po idžma'u učenjaka jer mu je isteklo vrijeme obavljanja a da se može nadoknaditi kao zaboravljeni i prespavani namaz (koji kada se naklanjaju broje se kao da su klanjani u njegovom vaktu) onda bi njegovo nazivanje propuštenim namazom bila laž. Ovaj stav također podržavaju Omer ibn El-Hattab, Ibn Omer, S'ad ibn Ebi Vekkas, Selman, Ibn Mes'ud, radijallahu anhum, Kasim ibn Muhammed ibn Ebi Bekr, Bedil El-Ukajli, Muhammed ibn Sirin, Mutarrif ibn Abdullah, Omer ibn Abdulaziz i drugi. Ovo je rezime onoga što je napisao Ibn Hazm po ovom pitanju.

Također, na ovom stavu je i Stalna komisija za fetve u Saudiji. U toj fetvi je između ostaloga došlo: “Ko namjerno ostavi post i namaz a punoljetan je on ne treba da nadoknadi ono što ga je od toga prošlo. Međutim na njemu je da se pokaje i vrati Allahu i da čini mnoštvo dobrih djela, da dovi i daje sadaku, jer je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Tevba briše ono što je bilo prije nje, i Islam poništava ono što je bilo prije njega”.”
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

što je propisano muslimanu je da robuje i čini ibadete Allahu onako kako je došlo u Kur'anu i onako kako je vjerodostojno potvrđeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Jer je osnova u ibadetima tevkif (tj. da se radi samo ono što je potvrđeno Kur'anom i Sunnetom) pa se za ovaj ibedet može reći da je propisan ako imamo ispravan (vjerodostojan) dokaz za njegovo klanjanje.
Naime, salatul-hadže (namaz za potrebu) se prenosi u četiri hadisa: prva dva su izmišljena – u prvom je došlo da se klanja dvanaest rekata a u drugom dva rekata, treći hadis je veoma slab a četvrti slab, a u oba je došlo da se klanja dva rekata.

Prvi hadis (koji je izmišljen) se prenosi od Abdullah ibn Mes'uda, radijallahu anhu, a u njemu je došlo: “Možeš klanjati dvanaest rekata danju ili noću učeći Tešehud poslije svaka dva rekata, pa kada proučiš Tešehud na kraju namaza, zahvali Allahu, donesi slavat na Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, te prouči čineći sedždu sedam puta Kulhuvelleh, potom uči … (dovu), a zatim izreci svoju potrebu te potom podigni glavu i predaj selam na desnu i lijevu stranu. Nemoj poučiti ovome (dovi Hadže namaza) glupake, jer će oni doviti njome pa će im biti uslišana dova”. Ovaj izmišljeni hadis bilježi Ibnul-Dževzi u svojoj knjizi “El-Mevdu'at” (2/63), u njegovom senedu je ‘Amr El-Belhi za kojeg kaže Ibn Me'in da je izmišljao hadise. U hadisu je takođe spomenuto učenje sure (Kulhuvelleh) na sedždi a što je zabranjeno u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježi Muslim, tj. da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio učenje Kur'ana na ruku'u i sedždi.

Drugi hadis (koji je izmišljen) se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Došao mi je Džibril, alejhisselam, sa dovama i rekao: Kada ti se nešto desi na prouči ih (te dove) a zatim iznesi svoju potrebu: … (zatim je spomenuo dovu)”. Hadis bilježi El-Asbehani u knjizi “Et-Tergib vet-terhib” (1/275), a šejh Albani ga je ocjenio izmišljenim u svojoj Silsili-daife (5298).

Treći hadis (koji je veoma slab) se prenosi od Abdullaha ibn ebi Evfa El-Eslemija u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Onaj ko ima potrebu kod Allaha ili nekog od sinova Ademovih, neka abdesti i upotpuni abdest, potom neka klanja dva rekata, a zatim zahvali Allahu, donese slavat na Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, te neka prouči: LA ILAHE ILLELLAHI ELHALIMULKERIM. SUBHANE RABBIL-ARŠIL-AZIM. ELHAMDULILLAHI RABILALEMIN, ALLAHUMME INNI ES'ELUKE MUDŽIBATI RAHMETIKE VE AZAIME MAGFIRETIKE VELGANIMETE MIN KULLI BIRRIN VESSELAMETE MIN KULLI ISMIN, ES'ELUKE ELLA TEDA'A LI ZENBEN ILLA GAFERTEHU VE LA HEMMEN ILLA FERREDŽTEHU VE LA HADŽETEN HIJE LEKE RIDAN ILLA KADAJTEHA JA RABBEL-‘ALEMIN”, a u rivajetu kod Ibn Madže je došao dodatak na kraju hadisa: “Pa onda da traži od Allaha od dunjalučkih ili ahiretskih potreba što god hoće pa će to biti kaderom određeno”. Hadis bilježe Tirmizi i Ibn Madže, a kaže Tirmizi da je ovaj hadis garib (nepoznat) i u njegovom senedu je sporna stvar, Faid ibn Abdurrahman koji je slab u hadisu. Kaže Albani da je on vrlo slab. Kaže Hakim: Od Faida ibn Abdurrahmana se prenose izmišljeni hadisi. (Miškatul-mesabih, 1/417).
Kaže pisac “Es-Sunen vel-mubtediat”: Nakon što je spomenuo riječi Tirmizija o Faidu ibn Abdurrahmanu i kaže Ahmed da se njegovi hadisi ostavljaju … i slabim ga je smatrao Ibnul-Arebi, i kaže: “Poznato je šta ima u ovom hadisu od slabosti pa je bolje da i iskrenije i sigurnije da doviš Allahu u zadnjoj trećini noći, između ezana i ikameta, na kraju namaza prije selama, u danima džume jer zaista u njoj (danu džume- petku) ima sat u kome se prima dova, kod iftara kada se posti. Kaže Uzvišeni: “Dovite mi ja ću vam se odazvati”, i kaže: “Kada te moji robovi upitaju za mene Ja sam blizu, odizavam se onome ko me doziva”, i kaže: “Allah ima lijepa imena i vi Mu dovite njima” (Es-Sunen vel-mubtediat, 124).

Četvrti hadis (koji je slab) se prenosi od Enesa, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “O Alija, hoćeš li da te poučim dovi kada te zadesi briga i nevolja koju ćeš uputiti svom Gospodaru pa će ti se uslišati dova sa Allahovom dozvolom, i otkloniti nevolja? Abdesti, klanjaj dva rekata, zahvali Allahu, donesi slavat na tvog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, zatraži istigfar za sebe, mu'mine i mu'minke, a zatim reci … (u daljem tekstu hadisa se navodi dova)”. Hadis bilježi El-Asbehani u knjizi “Et-Tergib vet-terhib” (1/275), a šejh Albani ga je ocjenio slabim u svojoj Silsili-daife (5287), jer se u njegovom senedu nalaze ravije koji su nepoznati.

Prema tome, po pitanju ovog namaza (namaza za potrebu) nije ništa vjerodostojno prenešeno te nije propisano muslimanu da ga klanja. Dovoljno je muslimanu ono što je prenešeno u vjerodostojnom sunnetu od namaza, zikrova i dova. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.
Da je prenešen samo ovaj hadis po ovom pitanju tvoja tvrdnja bi bila prihvatljiva.

Međutim, prenešeno je nekoliko vjerodostojnih hadisa u Sahihima Buharije i Muslima u kojima se detaljno opisuje kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, završavao farz namaz i koje zikrove i dove je učio poslije njih.

Naime, vjerodostojni hadisi ukazuju da bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što bi predao selam poslije farz namaza kratko sjedio na istom mjestu pri čemu bi izgovorio tri puta ESTAGFIRULLAH a zatim ALLAHUMME ENTESSELAM VE MINKESSELAM TEBAREKTE JA ZEL DŽELALI VEL IKRAM. Dok bi ovo radio žene koje bi klanjale zajedno u džematu bi u međuvremenu napustile mesdžid kao što prenosi Ummu Seleme, radijallahu anha. Zatim bi se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, okrenuo prema klanjačima, nekada sa lijeve strane a nekada sa desne strane, te bi sjedio i zikrio. A potvrđene sunnete koji se klanjaju uz farz Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi klanjao u kući a ne u mesdžidu.
Na sve gore kazano jasno ukazuju sljedeći hadisi:

Dokazi da se prvo izgovara tri puta ESTAGFIRULLAH a zatim ALLAHUMME ENTESSELAM …:

– Bilježi Muslim u svom Sahihu od Sebana, radijallahu anhu, da je rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što bi predao selam izgovorio bi tri puta ESTAGFIRULLAH, a zatim bi dodao ALLAHUMME ENTESSELAM VE MINKESSELAM TEBAREKTE JA ZEL DŽELALI VEL IKRAM”.

– Takođe, bilježi Muslim u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi predao selam ne bi sjedio osim toliko vremena da kaže ALLAHUMME ENTESSELAM VE MINKESSELAM TEBAREKTE JA ZEL DŽELALI VEL IKRAM”. (ovo je hadis koji je spomenut u pitanju)

Dokazi da bi se kratko zadržao na mjestu da bi žene izašle:

– Bilježi Buharija u svom Sahihu od Ummu Seleme, radijallahu anha, da bi se Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što preda selam kratko zadržao na svom mjestu (na kojem je sjedio u namazu). A dodao je ravija Ibn Šihab (Zuhri): “Tako je radio da bi žene izašle (iz mesdžida) prije nego što bi ih stigli muškarci”.

Dokazi da bi se nekad okretao prema klanjačima sa lijeve a nekada sa desne strane:

– Bilježe Buharija i Muslim od Ibn Mes'uda, radijallahu anhu, da je rekao: “Vidio sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je se u mnogo slučajeva okretao (prema klanjačima) sa njegove lijeve strane”, a u rivajetu “Da je najviše njegovo bilo sa lijeve strane”.

Međutim, bilježi Muslim od Enesa, radijallahu anhu, da je rekao: “Najviše što sam vido Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da se okretao (prema klanjačima nakon predavanja selama) sa njegove desne strane”. U ovome dvome nema kolizije jer obojica govore ono što su najviše vidjeli.

Dokazi da bi se okretao prema klanjačima nakon predavanja selama i svega gore spomenutog:

– Bilježi Buharija u svom Sahihu poglavlje pod naslovom “POGLAVLJE: IMAM SE OKREĆE PREMA LJUDIMA KADA PREDA SELAM”, a zatim je naveo tri hadisa koji ukazuju na spomenuti naslov. A jedan od njih je hadis koji se prenosi od Semureta ibn Džunduba, radijallahu anhu, da je rekao “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bi se okrenuo prema nama svojim licem kada bi završio namaz.

A što se tiče učenja Ajetul Kursijja, sura Ihlas, Felek i Nas, 33 puta SUBHANALLAH, 33 puta ELHAMDULILLAH i 33 puta ALLAHU EKBER, i druge vjerodostojne zikrove i dove koji su prenešeni da ih je učio poslije farz namaza, nema sumnje da je sve ovo učio nakon što bi se okrenuo prema klanjačima.

Prema tome, hadis koji si spomenuo u pitanju ne samo da ne pobija tvrdnju onih koji kažu da se zikri poslije farza, nego je on jedan od dokaza da se zikri poslije farza, a što je činjenica sa strane argumenata i sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na koji jasno i nedvosmisleno ukazuju gore spomenuti hadisi. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com