Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
BRIJANJE ILI KRAĆENJE BRADE RADI POSLA
Alejkumusselam. Mnogo je pitanja sličnih ovom, poput: trebam se zaposliti ali traže od mene da obrijem ili sredim bradu, ili da bi predavao u školi direktor mi je stavio do znanja da uredim bradu, ili idem u Italiju radi posla je li dozvoljeno da skrešem bradu, ili trebam izvaditi pasoš ili ličnu kaviše
Alejkumusselam.
Mnogo je pitanja sličnih ovom, poput: trebam se zaposliti ali traže od mene da obrijem ili sredim bradu, ili da bi predavao u školi direktor mi je stavio do znanja da uredim bradu, ili idem u Italiju radi posla je li dozvoljeno da skrešem bradu, ili trebam izvaditi pasoš ili ličnu kartu pa je li smijem obrijati bradu, itd.
Jednoglasni su učenjaci selafa ovog Ummeta da je brijanje brade haram i veliki grijeh (ako se ustrajava na brijanju) a da je puštanje brade vjerska obaveza a ne adet, a na ovo upućuju jasni i nedvosmisleni šerijatski dokazi, kao hadis: “Puštajte brade, kratite brkove” (muttefekun ‘alejhi). Onaj koji brije bradu je griješnik a mnogi islamski pravnici su takvu osobu ubrajali među one kojima se ne prima svjedočenje na sudu.
Sa druge strane, dozvoljeno je učiniti haram u nuždi, jer fikhsko pravilo kaže: nužda dozvoljava zabranjeno. Pod nuždom se ovdje misli da čovjek nema izbora osim da učini taj haram a ako ne uradi taj haram to bi prouzrokovalo ogromnu štetu kod njega, poput smrti, teške bolesti ili nenormalnog života. A svi gore navedeni primjeri nisu na stepenu nužde, prema tome, gore navedeni primjeri nisu opravdan šerijatski razlog da bi se učinio haram poput brijanja brade, a ko to uradi griješan je i treba učiniti tevbu. Ovo je što se tiče brijanja, a što se tiče kraćenja: prvo treba poznavati šerijatski status kraćenja brade, koje su to granice kod onih koji dozvoljavaju.
Da je puštanje brade vadžib a njeno brijanje haram, oko toga danas ne postoji razilaženje, ili ne trebalo da postoji, među iole učenim muslimanima. Međutim, potkraćivanje brade je gorko pitanje o kojem treba govoriti.
Naročito kada vidimo učene glave i daije čije su se brade svele, nakon što su bile bogate, lijepe i bujne, na milimetarsko-centimetarsko podrezivanje. I da bi tragedija bila još veća, pokušava se stavit do znanja da je u stvari to ono što Islam traži od muslimana po pitanju puštanja i kraćenja brade, a one velike lijepe brade su u stvari bile džehl i pretjerivanje u vjeri. Pa se još to zamota u celofan tumačenja čija filozofija glasi: brijanje brade je haram a uzimanje onog što pređe preko šake je sunnet – a zlatna sredina je milimetersko-centimetarska bradica. Mnogi radnici za Allahovu vjeru često nemaju vremena ili neće da ga izdvoje za potpuno istraživanje nekog šerijatskog pitanja.
Kod mnogih jedan te isti propis se mijenja shodno mjestu, vremenu, ljudima i interesu, kao da se Islam prilagođava oklonostima ljudi a ne ljudi propisima Islama. Sa ovim ti želim staviti do znanja da nije ibret u onome što rade neke daije koji pretjerano krate svoje brade, nego je ibret u tome koliko se to slaže sa šerijatskim tekstovima, praksom ashaba i tabi'ina i stavovima učenjaka.
Naime, učenjaci selefa, nakon što su se složili da je brijanje brade haram, po pitanju kraćenja brade imaju pet mišljenja:
Prvo: stav hanefija – da je sunnet potkratiti bradu koja pređe dužinu šake, dok neki hanefijski učenjaci smatraju da je to vadžib.
Drugo: stav malikija – dozvola potkraćivanja brade ispod šake pod šartom da se razlikuje od potkraćivanja mušrika i medžusija koji su kratili brade skroz kratko tako da joj je dužina bila ista sa svih strana.
Treće: stav šafija – da se ne uzima ništa od brade osim pri obavljanju hadždža i ‘umre da se potkrati ono što pređe šaku.
Četvrto: stav većine hanabila – da je ono što pređe šaku dozvoljeno uzeti i ostaviti.
Peto: stav ‘Irakija i Nevevija – da se brada ostavlja u stanju u kakvom i jest te da je zabranjeno uzimati išta od brade. A ovo zadnje je slab stav, jer iz njega proizilazi da su ashabi činili haram a da ih ostali ashabi nisu za to prekoravali, što je veoma daleko. Dokazi sa kojima se dokazuju prva četiri mišljenja su isti, a to je ono što je prenešeno od ashaba, radijallahu anhum: Abdullah ibn Omer bi kratio ono što pređe šaku pri obavljanju ‘umre i hadždža (Buharija), Ebu Hurejre i Džabir ibn Abdullah bi kratili što pređe šaku (Musannef ibn ebi Šejbe – u dobrim rivajetima), Abdullah ibn ‘Abbas smatra da se na obredima hadždža i ‘umre uzima ono što pređe šaku (Tefsir Taberi) i Alija je uzimao što pređe šaku (prenešeno je u slabom rivajetu), takođe su tako radili tabi'ini i tabitabi'ini.
Nema sumnje da je djelo ashaba i njihovo razumijevanje ovog pitanja preče od bilo kojeg drugog, a ovo se ne suprostavlja naredbi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Puštajte brade, kratite brkove” kao što to neki tumače. Jer riječ “puštajte brade” ne znači jezički da je zabranjeno uzimati nešto od brade. Bilježi Buharija: “Haliful mušrikine veffirulliha (Razlikujte se od mušrika, puštajte brade da budu obilne, velike i bogate)”, što podupire stav ashaba.
Takođe, bilježi Muslim: “Razlikujte se od medžusija, puštajte brade da budu obilne, velike i bogate”, tj. oni su kratili svoje brade kako je došlo u drugim rivajetima. Spoj između zabrane kraćenja brade u hadisu, kako su radili mušrici i medžusije, i kraćenja ashaba je, kako pojašnjavaju Sujuti i Munavi, da se zabrana odnosi na kraćenje ispod šake koje je podjednako sa svih krajeva a ne na postupak ashaba i selefa.
Ispravan stav po ovom pitanju je, a Allah zna najbolje, da je dozvoljeno uzeti od brade ono što pređe šaku, a to je ono na čemu su bili mnogi od selefa ovog Ummeta počevši od ashaba i tabi'ina pa sve do imama mezheba.
Stav malikija i nekih drugih učenjaka da se od brade može uzimati i ispod šake se ne slaže sa onim što je prenešano od ashaba, s tim da su i oni uslovili da brada bude obilna i bujna i da se razlikuje od kraćenja mušrika i medžusija koji su kratili kratko tako da je bila podjednaka sa svih krajeva.
Iz gore izloženog se da primjetiti da milimetarsko-centimetarske bradice nemaju oslonca u razumijevanju ovog pitanja kod selefa ovog Ummeta.
Takođe, to se suprostavlja tekstu hadisa: “Puštajte brade da budu obilne, velike i bogate (veffirulliha)”, a sa druge strane, takvo kraćenje brade je postupak mušrika i medžusija, a nama je naređeno da se u tome razlikujemo od njih. Ko želi detaljnije o kraćenju brade neka pročita o tome u knjizi “Šemsudduha fil ahzi ma zade fevkal kabdi minelliha”.
Prema tome, ako će tvoje kraćenje biti u granicama šake, onda nema nikakve smetnje da to uradiš, a ako će biti ispod toga onda je to jako upitno.
Takođe, znaj da onaj ko ostavi nešto radi Allaha On mu to nadoknadi boljim od toga. Bilježi Veki'a u knjizi “Ez-Zuhd” (2/635) od Ubej ibn K'aba, a Ebu Nu'ajm u “El-Hilje” (1/253) od Ubej ibn K'aba i Ibn Omera, radijallahu anhum, a Ahmed (5/363) i Bejheki (5/335) od Ebu Katade i Ebu El-Dehma’, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neće ostaviti (Allahov) rob nešto radi Allaha a da mu to Allah neće zamijeniti sa onim što je bolje od njega odakle se ni ne nada”, a u rivajetu: “Ti nećeš nešto ostaviti bojeći se Uzvišenog Allaha a da ti Allah neće dati ono što je bolje od toga”, takođe u rivajetu: “Neće ostaviti (Allahov) rob nešto radi Allaha, neostavljajući to osim radi Njega, a da mu Allah to neće nadoknaditi sa onim što je bolje za njega i na dunjaluku i na Ahiretu”. Ovaj hadis sa svim spomenutim rivajetima je ocijenjen vjerodostojnim od strane El-Hejtemija, El-‘Adželunija, Ibn Mufliha i El-Vadi'ija.
Ako ti ostaviš ovaj posao koji bi mogao dobiti radi Allaha kako ne bi kršio Njegov propis Allah će ti inšaallah to nadoknaditi nečim boljim od toga. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeUČENJE EZANA I IKAMETA ONOME KOJI KLANJA SAM
Alejkumusselam. Ezan je propisano učiti onima koji klanjaju u džematu a ne onima koji klanjaju sami pojedinačno. Takođe, ikamet se uči kako bi prisutni u mesdžidu, musalli i slično a koji klanjaju u džematu bili obavješteni da ustanu i stanu u safove kako bi klanjali namaz. Učenje ezana i ikameta jeviše
Alejkumusselam.
Ezan je propisano učiti onima koji klanjaju u džematu a ne onima koji klanjaju sami pojedinačno.
Takođe, ikamet se uči kako bi prisutni u mesdžidu, musalli i slično a koji klanjaju u džematu bili obavješteni da ustanu i stanu u safove kako bi klanjali namaz.
Učenje ezana i ikameta je fard kifaje, tj. kada ga obavi jedna skupina spada odgovornost sa ostalih, onima koji klanjaju u džematu.
Oko učenja ezana i ikameta onima koji klanjaju pojedinačno van džemata učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.
Po jednima je sunnet (mustehab) i njima proučiti i ezan i ikamet, po drugima mustehab je proučiti samo ikamet, a po trećima nije propisano ni jedno ni drugo.
Oni koji smatraju da je sunnet dokazuju to općim argumentima koji ukazuju na obavezu učenja ezana i ikameta.
A dokaz koji bi trebao da presudi po ovom pitanju je hadis od ‘Ukbe ibn Amira, radijallahu anhu, u kojem prenosi da je Poslanik, sallallahu laejhi ve sellem, rekao: “Tvoj Gospodar se divi čobanu ovaca na vrhu brda, on prouči ezan i klanja, pa kaže Allah ‘azze ve dželle: ‘Pogledajte ovog Mog roba, on uči ezan i ikamet za namaz i boji se Mene, Ja sam već oprostio Mom robu i uveo ga u Svoj Džennet”. Hadis bilježe Ebu Davud, Nesai, Ahmed, Ibn Hibban i Bejheki, a šejh Albani I Šuajb Arnaut su ga ocijenili vjerodostojnim.
Prema tome, hadis jasno ukazuje na preporučenost učenja ezana i ikameta pa makar klanjač sam klanjao. Naravno, ko ne prouči ni ezan ni ikamet namaz mu je potpuno ispravan, jer oni nisu od šartova ispravnosti i valjanosti namaza.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeLOVLJENJE RIBE ZA ŽIVIM MAMCIMA ?
Alejkumu selam! Islamski učenjaci su složni da sve životinje koje žive samo u vodi (ne one koje žive i na kopnu i u vodi poput krokodila, zmije i slično) da su dozvoljene svejedno na koji način bile ubijene ili ulovljene. Osim što postoji razilaženje oko uginule vodene životinje koja pluta po vodi aviše
Alejkumu selam!
Islamski učenjaci su složni da sve životinje koje žive samo u vodi (ne one koje žive i na kopnu i u vodi poput krokodila, zmije i slično) da su dozvoljene svejedno na koji način bile ubijene ili ulovljene.
Osim što postoji razilaženje oko uginule vodene životinje koja pluta po vodi a ispravno je da je i nju dozvoljeno jesti.
Nema smetnje da se ribe love strujnim udarom, bacanjem bombe ili eksploziva, izbacivanjem iz vode dok ne umre, kao i živim mamcima, svejedno bili ti mamci čisti ili ne, bilo ih dozvoljeno jesti ili ne, poput crvi, skakavaca, mrmaka i slično.
Iz ovoga se izuzima lovljenje sa životinjama za koje je došlo u vjerodostojnim hadisima da ih je zabranjeno ubiti kao što su: žabe, pčele, mravi, pupavci i suredi (ptice poput vrabaca).
Dokaz da je dozvoljeno sa živim mamcima loviti je to što u Šerijatu nije došla zabrana istog, a u međuljudskim postupcima je sve dozvoljeno osim onog što je došlo u šerijatskim tekstovima da je zabranjeno.
Sa druge strane, ako je dozvoljeno ubiti ribu koje je veće i krupnije stvorenje od onoga čime se lovi (tj. živog mamca) preče je onda da bude dozvoljeno ubiti te mamce pomoću kojih lovimo ribe.
Riba se ne kolje, dovoljno je da ona ugine sama od sebe time što se izvadi iz vode. Jer je došlo u hadisu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je bio upitan o morskoj vodi odgovorio: “Ona je (morska voda) čista, njena strvina je dozvoljena” (Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže i ostali, a vjerodostojnim su ga ocijenili Buharija, Ibn Hazm, Darekutni i ostali).
Pod “njena strvina” se misli na morske životinje koje uginu bez šerijatskog klanja.
Pa ako je dozvoljeno kad same uginu, onda je dozvoljeno i kad ih mi ulovimo ili ubijemo itd. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeUZGAJANJE I KORIŠTENJE GLISTA KAO MAMAC ZA RIBOLOV ?
Odgovor na ovo pitanje se vraća na pitanje propisa lovljenja sa živim životinjama kao mamcima. Naime, dozvoljena je upotreba živih životinja kao mamaca i sredstva za lov ribe, poput glista, manjih ribica i slično. Ovo se opravdava time što je uopće dozvoljeno korištenje i upotreba životinja na biloviše
Odgovor na ovo pitanje se vraća na pitanje propisa lovljenja sa živim životinjama kao mamcima.
Naime, dozvoljena je upotreba živih životinja kao mamaca i sredstva za lov ribe, poput glista, manjih ribica i slično. Ovo se opravdava time što je uopće dozvoljeno korištenje i upotreba životinja na bilo koji način ako je cilj njihove upotrebe šerijatski dozvoljen i opravdan.
Dokaz za ovo su ajeti koji ukazuju da sve što je stvoreno na ovom svijetu od životinja i biljaka da je to Uzvišeni Allah stvorio radi čovjeka da bi ih čovjek koristio, od njih uzimao pouku i da bi mu bile iskušenje kako će se ponašati prema njima, za razliku od samog čovjeka kojeg je Uzvišeni stvorio da bi mu ibadet činio.
Kaže Uzvišeni: “On je za vas sve što postoji na Zemlji stvorio…” (El-Bekare, 29).
Takođe u drugom ajetu: “I daje vam da se koristite onim što je na nebesima i onim što je na Zemlji, sve je od Njega…” (El-Džasije, 13).
A od stvari koje je Uzvišeni stvorio radi čovjeka i potčinio ih njemu je svakako korištenje životinja i njihova upotreba u svemu što čovjek od njih ima koristi pod šartom da ta upotreba nije oprečna šerijatskim principima.
Pa samim tim što ribolovci ne koriste te žive životinje radi igre, njihovog kažnjavanja ili kao ciljeve pri gađanju i slično, nego sa ciljem lovljenja ribe radi jela ili uzgoja tih vrsta, onda nema šerijatske smetnje i zapreke da se upotrebljavaju kao mamci za lov.
Iz ove dozvole se izuzimaju životinje za koje je došlo u šerijatskim tekostovima da ih je zabranjeno ubijati, poput korištenja žabe za ribolov. Jer je u vjerodostojnom hadisu prenešena zabrana ubijanja žaba.
Prema tome, nema smetnje da se gliste uzgajaju, koriste i prodaju kao mamci za ribolov. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeJE LI VREDNIJE KLANJATI SUNETE (nafilu) 2 PO 2 ILI PO 4 REKATA
Alejkumusselam. Pošto u pitanju nije pojašnjeno na koju nafilu misli, noćnu ili dnevnu, osvrnućemo se i na jedno i na drugo. Nema razilaženja među učenjacima da je noćnu nafilu, kijamu lejl ili opću nafilu, bolje klanjati dva po dva rekata. Na to ukazuje hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojiviše
Alejkumusselam.
Pošto u pitanju nije pojašnjeno na koju nafilu misli, noćnu ili dnevnu, osvrnućemo se i na jedno i na drugo.
Nema razilaženja među učenjacima da je noćnu nafilu, kijamu lejl ili opću nafilu, bolje klanjati dva po dva rekata. Na to ukazuje hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Noćni namaz je dva po dva (rekata), pa kada se neko od vas uplaši da će nastupiti zora neka klanja jedan rekat čime će učiniti neparnim (brojem rekata) ono što je klanjao”.
S tim da se učenjaci razilaze da li je vadžib klanjati dva po dva ili je samo bolje i vrednije. Manja skupina učenjaka od kojih je imam Malik smatra da je vadžib klanjati dva po dva, dok ostala velika većina učenjaka smatra da je vrednije a ne da je vadžib. A ovo zadnje je ispravno jer na njega ukazuju vjerodostojni hadisi u kojima je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao noćni namaz po tri, pet, sedam i devet rekata sa predavanjem dva selama, prije zadnjeg rekata i nakon zadnjeg, a ponekad samo sa jednim selamom.
A što se tiče klanjanja nafile dnevnih namaza, svejedno bilo to potvrđeni ili nepotvrđeni suneti poput 4 rekata prije i poslije podne namaza ili 4 rekata prije ikindije namaza (kod onih učenjaka koji ocjenjuju ove hadise prihvatljivim), ili uopćeno nafile, po ovom pitanju učenjaci se međusobno razilaze a nema nekog dokaza o ovoj temi koji može definitivno presuditi razilaženju.
– Prvi stav učenjaka je da je bolje i vrednije klanjati dnevnu nafilu dva po dva rekata kao i noćnu, tj. da je vrednije i bolje klanjati 4 rekata prije podne dva po dva kao i u ostalim prilikama. Ovo je stav džumhura, tj. većine učenjaka od tri mezheba malikijskog, šafijskog i hanbelijskog, kao i većine ashaba i učenjaka selefa.
Oni svoj stav dokazuju rivajetom gore spomenutog hadisa, tj. onome što se prenosi od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Noćni i dnevni namaz je dva po dva (rekata)”. Hadis bilježe autori četiri Sunena, Ahmed i Ibn Hibban. Oko ovog dodatka u hadisu, tj. riječi “dnevni” je veliko razilaženje među učenjacima.
Od muhadisa koji ga ocjenjuju prihvatljivim i vjerodostojnim su Buharija (što prenosi Bejheki), Ibn Huzejme, Ibn Hibban, Nevevi, Albani i Bin Baz od savremenih učenjaka. Njihov argument je to da se sa ovim dodatkom izdvojio pouzdan ravija Alijj El-Bariki a dodatak pouzdanog se prihvata.
Dok su isti dodatak ocijenili slabim i neprihvatljivim Nesai, Ahmed, Darekutni, Hakim, Ibn Me'in, Tahavi i Ibn Tejmije. Oni smatraju da je ovaj dodatak slab zbog tri razloga:
Prvi – jer isti ovaj hadis prenosi 15 ravija od kojih su većina pouzdaniji od El-Barikija a da niko od njih nije spomenuo ovaj dodatak “dnevni” a sam ravija El-Bariki nije poznat po snazi jakog pamćenja i preciznosti u hadisu.
Drugi – da se od Ibn Omera, radijallahu anhuma, prenosi da je klanjao dnevne namaze po 4 rekata sa jednim selamom (ovo bilježi Ibn Ebi Šejbe u svom Musannefu u rivajetu kojeg je Albani ocijenio vjerodostojnim) i da u tome nije vidio smetnje. Pa da je Ibn Omer, radijallahu anhuma, prenio ovaj dodatak ne bi klanjao 4 rekata s obzirom koliko je bio poznat po slijeđenju sunneta.
Treći – da se ovaj dodatak (“dnevni”) nikako ne može uklopiti u tekst hadisa, jer u hadisu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio upitan o noćnom namazu, a takođe kraj hadisa govori o klanjanju vitr namaza (koji se klanja noću), pa se tako riječ “dnevni” ne uklapa u kontekst hadisa.
S obzirom na snagu dokazivanja slabosti ovog dodatka bliže je ispravnom da je dodatak “dnevni” slab i da se ovo pitanje ne može dokazivati sa nečim poput ovoga.
Takođe, dokazuju hadisima u kojima je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sve dnevne dobrovoljne namaze klanjao po dva rekata, a oni hadisi u kojima se spominju 4 rekata, poput 4 rekata prije podne i ikindije, tu se misli da se klanjaju dva po dva a ne 4 odjedanput. Imam Buharija je u svom Sahihu naslovio poglavlje sa riječima “Poglavlje o onome što je došlo o dobrovoljnim namazima da se klanjaju dva po dva”, a zatim je naveo hadise u kojima je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dnevnu nafilu klanjao po dva rekata ili rekao da se klanja dva rekata. Od te nafile su dva rekata istihare namaza, dva rekata tehijetul mesdžida, dva rekata prije džume prije nego što sjedne, dva rekata unutar K'abe, dva rekata duha namaza i naveo je hadis Ibn Omera, radijallahu anhuma, u kojem on navodi da je klanjao sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, dva rekata prije podne, dva poslije, dva rekata poslije džume, dva poslije akšama i dva poslije jacije.
– Drugi stav učenjaka je da je dozvoljeno da se dnevna nafila klanja četiri rekata, a neki kažu klanjač može da bira između da klanja četiri ili dva. Ovo je stav Ebu Hanife i njegova dva učenika Ebu Jusufa i Šejbanija, Ishaka i prenosi se kao praksa od Ibn Omera, radijallahu anhuma. Takođe, ovom stavu naginju i Ibn Kudame i Sane'ani vjerovatno zbog velikog razilaženja oko dodatka “dnevni” u gore spomenutom hadisu.
Od argumenata sa kojima dokazuju svoj stav je gore spomenuti hadis gdje smatraju da je dodatak “dnevni” slab te prema tome ostaje tekst hadisa “Noćni namaz je dva po dva (rekata)” a što se razumije iz suprotnog od spomenutog u hadisu (mefhumul muhalefa) a to je da dnevni namaz ne mora i da nije najbolji i najvredniji da se klanja po dva rekata. Međutim, ovome se može prigovoriti da hanefije ne priznaju argumentovanje sa “mefhumul muhalefa” te sa ovim oni ne mogu dokazivati. A sa druge strane gore spomenuti primjeri dnevne nafile klanjanja po dva rekata su oprečni onome šta se hoće dokazati sa ovim hadisom.
Takođe, oni dokazuju svoj stav hadisom kojeg bilježi Ibn Madže u svom Sunenu od Ebu Ejjuba, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao prije podne četiri rekata, kada Sunce nagne iz zenita, nije ih razdvajao sa predavanjem selama, i rekao je: “Zaista se vrata nebesa otvaraju kada Sunce nagne iz zenita”. Dokaz u ovom hadisu su riječi “nije ih (4 rekata) razdvajao sa predavanjem selama”. Takođe, ovaj hadis bilježi Ebu Davud, Ibn Huzejme i Tirmizi u Šema'ilu sa riječima: “Četiri rekata prije podne u kojima nema predavanja selama njima se otvaraju vrata nebesa”. Da je ovaj hadis vjerodostojan on bi presudio po ovom pitanju, međutim šejh Albani je hadis ocijenio vjerodostojnim osim riječi “nije ih razdvajao sa predavanjem selama” za koje kaže da je ovo dodatak munker, tj. veoma slab i apsolutno neprihvatljiv. A razlog slabosti hadisa je ravija Ubejde Ed-Dabbi kojeg je Ebu Davud ocijenio slabim, a za kojeg El-Munziri i Jahja El-Kattan kažu da njegovi hadisi nisu dokazi, tj. da se hadisi u kojima je on jedan od ravija uopće ne prihvataju i ne uzimaju u obzir. Prema tome, ovaj hadis ne može biti dokaz po ovom pitanju.
Nakon svega spomenutog, može se konstatovati da nema nekog vjerodostojnog hadisa koji definitivno presuđuje po pitanju klanjanja dnevne nafile, tj. da li se klanja dva po dva ili četiri rekata odjedanput. Međutim, na osnovu prakse i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u klanjanju dnevne nafile po dva rekata u svim prethodno spomenutim nafila namazima može se reći da je ipak bliže da je vrijednije klanjati dnevnu nafilu dva po dva rekata a da nema smetnje da se klanja i četiri rekata sa jednim selamom. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeDIZANJE RUKU U NAMAZU (mimo početnog tekbira) DEROGIRANO!
Alejkumusselam. Prije konkretnog odgovora na pitanje neophodno je ukratko obrazložiti mes'alu dizanja ruku u namazu. Naime, oko dizanja ruku u namazu uopćeno postoje dva mišljenja učenjaka: Prvo mišljenje: Stav većine učenjaka da je sunet dizati ruke na četiri mjesta u namazu i to: - kod početnog teviše
Alejkumusselam.
Prije konkretnog odgovora na pitanje neophodno je ukratko obrazložiti mes'alu dizanja ruku u namazu.
Naime, oko dizanja ruku u namazu uopćeno postoje dva mišljenja učenjaka:
Prvo mišljenje:
Stav većine učenjaka da je sunet dizati ruke na četiri mjesta u namazu i to:
– kod početnog tekbira,
– prije odlaska na ruku,
– nakon vraćanja sa rukua i
– nakon ustajanja sa prvog tešehuda (sjedenja).
Ovo je stav većine učenjaka ovog Ummeta, između ostalih učenjaka šafijskog i hanbelijskog mezheba, jedno od mišljenja Malika i skupine učenjaka malikijskog mezheba.
Takođe, ovo je stav većine ashaba: Ibn Omera, Džabira, Ebu Hurejre, Enesa, Ibn Abbasa, Ibn Zubejra i mnogih drugih ashaba, radijallahu anhum.
Takođe, na ovome je većina tabi'ina i učenjaka poslije njih, poput: Hasana El-Basrija, Ata'a, Tavusa, Mudžahida, Nafije, Salima ibn Abdullaha, Se'id ibn Džubejra i drugih tabi'ina, Malika, Mu'ammera, Evzaija, Ibn ‘Ujejne, Ibn Mubareka, Šafije, Ahmeda i Ishaka od ostalih učenjaka.
I ovo je stav skoro svih učenjaka hadisa.
Oni dokazuju propisanost dizanja ruku na tri mjesta u namazu mimo početnog tekbira sa hadisom kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, u kojem on kaže: “Kada bi Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, pristupio klanjanju namaza dizao bi ruke u visini ramena a zatim bi izgovorio tekbir, kada bi htio da ode na ruku podigao bi ruke poput toga i kada bi podigao glavu vraćajući se sa rukua, takođe bi dizao ruke …”.
Isti hadis se prenosi još od četrnaest ashaba, a to su: Omer, Alija, Vail ibn Hudžr, Malik ibn El-Huvejris, Enes, Ebu Hurejre, Ebu Humejd, Ebu Usejd, Sehl ibn S'ad, Muhammed ibn Mesleme, Ebu Katade, Ebu Musa El-Eš'ari, Džabir i Umejr El-Lejsi, radijallahu anhum. Ovo navodi Tirmizi u svom Sunenu.
A dizanje ruku poslije ustajanja sa tešehuda prenosi se takođe, od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, u hadisu kojeg bilježe Buharija i Ebu Davud u kojem on kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dizao ruke kada bi ustajao poslije dva rekata.
Prema tome, pošto su ovo vjerodostojni hadisi oko čije vjerodostojnosti nema razilaženja, jer ih bilježe Buharija i Muslim i jer se prenose od tolikog broja ashaba, nema ni najmanje sumnje da je bila praksa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da diže ruke u namazu na ova tri mjesta mimo početnog tekbira.
Drugo mišljenje:
Stav skupine učenjaka da je sunet podignuti ruke samo jednom u namazu i to prilikom početnog tekbira. Ovo je stav Ebu Hanife i hanefijskog mezheba, stav unutar malikijskog mezheba i nekih drugih učenjaka, poput imama Sevrija.
Hanefijski učenjaci smatraju da je dizanje ruku mimo početnog tekbira koje je došlo u vjerodostojnim hadisima derogirano.
Oni dokazuju svoj stav sa dva hadisa, jednim koji se prenosi od Abdullah ibn Mes'ud, radijallahu anhu, i drugim koji se prenosi od Bera’ ibn Azib, radijallahu anhu.
– Prvi hadis se prenosi od tabi'ina Alkame da je Abdullah ibn Mes'ud, radijallahu anhu, jednog dana rekao: “Zar nećete da vam klanjam namaz Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem”? Pa je klanjao i podigao je ruke samo jednom na početnom tekbiru. Ovaj hadis bilježe Ebu David, Tirmizi, Nesai i Ahmed.
Kaže Ebu Davud: “Ovo je skraćena verzija dugog hadisa i nije vjerodostojan sa ovim tekstom”.
Bilježi Tirmizi da je Abdullah ibn Mubarek rekao: “Prenešeno je u vjerodostojnom hadisu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dizao ruke”, pa je spomenuo hadis Zuhrija, od Salima a on od njegovog oca (Ibn Omera, radijallahu anhuma), “a nije vjerodostojan hadis od Ibn Mes'uda da Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije dizao ruke osim na početku namaza”.
Prenosi Ibn ebi Hatim od svoga oca u knjizi “El-Ilelu” (1/96) da je rekao za ovaj hadis da je graška i da je u njemu pogriješio Sufjan Es-Sevri prenoseći od ‘Asima ibn Kulejba, jer sve druge ravije prenose da je Vjerovjesnik, sallahu alejhi ve sellem, otpočeo namaz i podigao ruke, a zatim otišao na ruku i sastavio ruke i stavio ih između koljena, a niko nije spomenuo ono što prenosi Es-Sevri (tj. da je ovo sasvim drugi hadis).
Takođe, Buharija prenosi da su hadis ocijenili slabim Jahaja ibn Adem i Ahmed ibn Hanbel te se i on sa njima složio. Od stručanjaka hadisa koji su ovaj hadis ocijenili slabim su i Darimi, Darekutni, Bejheki, imam Šafija i Ibnul-Kajjim.
A učenjaci koji su hadis ocijenili vjerodostojnim, poput Tirmizi, Tahavije i Albanija, oni sa njim dokazuju da dizanje ruku mimo početnog tekbira u namazu nije vadžib nego sunet želeći time da odgovore na stav nekih učenjaka, poput Evzaija i nekih učenjaka zahirijskog mezheba, koji smatraju da je dizanje ruku mimo početnog tekbira vadžib.
Prema tome, ovaj hadis od Ibn Mes'uda, radijallahu anhu, sa kojim se dokazuje da se ruke dižu samo na početnom tekbiru i sa kojim se dokazuje derogiranost dizanja ruku osim na početnom tekbiru, taj hadis su najveći muhaddisi ovog Ummeta ocijenili slabim zbog skrivene mahane u njemu. A od tih muhaddisa su: Ahmed, Buharija, Ibn ebi Hatim, Ebu Davud, Ibn Mubarek, Darekutni, Bejheki, Jahaja ibn Adem, Darimi, Šafija i Ibnul-Kajjim. Pa tako, nema sumnje da je ovaj hadis slab i neprihvatljiv po ovom pitanju i da nema ibreta u stavovima nekih koji su ga ocijenili dobrim ili vjerodostojnim. Takođe, kaže Emirul-mu'minin (najveća titula u hadisu) imam Buharija da nije prenešen nijedan vjerodostojan rivajet od nekog od ashaba da nije dizao ruke u namazu mimo početnog tekbira.
– Drugi hadis je od Bera’ ibn Aziba, radijallahu anhu, prenosi se da je on rekao: “Vidio sam Allahovog Poslanika, da kada otpočene namaz digne ruke blizu ušiju, a zatim to više ne radi”, a u rivajetu: “Vidio sam Allahovog Poslanika, da je podigao ruke kada je počeo klanjati i nije ih više dizao sve dok nije predao selam”. Hadis bilježi Ebu Davud i kaže da hadis nije vjerodostojan. Takođe ga bilježi Ahmed u svom Musnedu i prenose od njega da je za ovaj hadis rekao da je skroz slab. Takođe, slabim ga je ocijenio od savremenih učenjaka i Šuajb Arnaut. Svi ga ocjenjuju slabim zbog slabosti ravije Jezid ibn ebi Zijada. A ovo znači da hadis Bera’ ibn Aziba, radijallahu anhu, ne može biti dokaz po ovom pitanju.
Nakon što smo potvrdili slabost svih hadisa i predaja u kojima je došlo da se ne dižu ruke u namaza mimo početnog tekbira postaje jasno da hadisi u kojima se potvrđuje dizanje ruku mimo početnog tekbira nisu derogirani. Pa čak i da su hadisi Ibn Mes'uda i Bera’ ibn ‘Aziba, radijallahu anhuma, vjerodostojni oni ničim u svojim tekstovima hadisa ne ukazuju na derogiranost dizanja ruku mimo početnog tekbira, nego najviše što se sa njima može dokazivati (da nisu slabi) je da dizanje ruku mimo početnog tekbira nije vadžib.
Međutim, mu'min treba da nastoji da primjenjuje sunet dizanja ruku na spomenutim mjestima u namazu, jer kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Buharija: “Klanjajte onako kako ste vidjeli mene da klanjam”.
Na ovom mjestu treba napomenuti da nikome nije dozvoljeno, nakon što mu sunnet postane sasvim jasan, da ostavi rad po njemu slijedeći mišljenje nekih učenjaka a koje je oprečno vjerodostojnom sunnetu. Zato kaže imam Šafija (Medaridžus- salikin 2/335): “Idžmau učenjaka je na tome da onaj kome sunnet Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, postane jasan da mu nije dozvoljeno da ga ostavi radi mišljenja bilo koga”. Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije (Medžmu'l-fetava 22/247): “Ako neki čovjek slijedi Ebu Hanifu, ili Malika, ili Šafiju ili Ahmeda a vidi u nekim mes'elama da je stav nekog drugog učenjaka mimo onoga koga on slijedi jači pa slijedi taj stav, lijepo je postupio u tome i to mu ne narušava njegovu vjeru niti njegovu pravednost oko čega nema razilaženja, nego je to preče u slijeđenju Istine i draže Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem”.
Naravno, učenjaci koji imaju stav da se ruke u namazu ne dižu osim na početnom tekbiru oni u svom stavu imaju opravdanje jer su mudžtehidi, njima pripada nagrada zbog njihovog idžtihada i truda kojeg ulažu u traženju slijeđenja Istine. Kao što kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu: “Kada kadija (učenjak) presudi (iznese fetvu ili stav), uloži truda a zatim potrefi Istinu on ima dvije nagrade, a kada presudi (iznese fetvu ili stav), uloži truda a zatim pogriješi on ima jednu nagradu”.
Rezime po pitanju dizanja ruku u namazu mimo početnog tekbira je da je ispravno u što nema sumnje da je to potvrđeni sunnet, što je pojašnjeno u gornjem tekstu, i da taj sunnet nije derogiran.
A što se tiče konkretnog odgovora na tvoje pitanje, ono glasi:
Vjerodostojni hadisi o dizanju ruku mimo početnog tekbira koji se prenose od 14 ashaba ukazuju da je dizanje ruku (na tri mjesta) mimo početnog tekbira potvrđeni sunet. Ti hadisi nisu derogirani, nego je to samo neosnovana i dokazom nepotvrđena tvrdnja nekih. Sa druge strane, hadisi od Ibn Mes'uda i Bera’ ibn ‘Aziba, radijallahu anhuma, u kojima je došlo da se ruke ne dižu osim na početnom tekbiru nisu vjerodostojni da bi se po njima radilo a kamoli da bi oni derogirali hadise koji potvrđuju dizanje ruku.
A tvrdnja da su Ahmed, Ebu Davud, Nesai i Trmizi na stavu da je hadis Ibn Omera, radijalahu anhu, ili nekog drugog ashaba (o dizanju ruku mimo početnog tekbira) derogiran i da se po njemu ne postupa je čista i notorna laž. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePROPIS TETOVIRANJA
Alejkumusselam. Tetoviranje je zabranjeno po idžmau (konsenzusu) učenjaka ovog Ummeta. Ovaj idžma prenosi Ibn Kudame u svojoj knjizi El-Mugni (1/94). A drugi argument da je zabranjeno je hadis od Abdullah ibn Mesuda, radijallahu anhu, kojeg bilježe Buharija (5931) i Muslim (5695): „Da je Allah proklviše
Alejkumusselam.
Tetoviranje je zabranjeno po idžmau (konsenzusu) učenjaka ovog Ummeta.
Ovaj idžma prenosi Ibn Kudame u svojoj knjizi El-Mugni (1/94).
A drugi argument da je zabranjeno je hadis od Abdullah ibn Mesuda, radijallahu anhu, kojeg bilježe Buharija (5931) i Muslim (5695): „Da je Allah prokleo one koje tetoviraju i koje traže da im se učini tetoviranje, koje čupaju obrve i bruse zube (praveći razmak među njima) radi uljepšavanja, koje mijenjaju Allahovo stvaranje”.
Prema tome, tetoviranje je zabranjeno pa makar se tetovirali kur'anski ajeti, hadisi ili neka islamska obilježja.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeJE LI NOŠENJE BJELICE (POKRIVANJE GLAVE) SUNET ILI NE?
Alejkumusselam. Pokrivanje glave muškarca, svejedno bilo to bjelicom, francuskom kapom, turbanom, fesom ili bilo kojom drugom kapom ili maramom se različito tretira shodno da li je to u namazu, pod ihramima za vrijeme hadža (ili umre) ili mimo ovoga dvoga. Pokrivanje glave muškarca u namazu Učenjaciviše
Alejkumusselam.
Pokrivanje glave muškarca, svejedno bilo to bjelicom, francuskom kapom, turbanom, fesom ili bilo kojom drugom kapom ili maramom se različito tretira shodno da li je to u namazu, pod ihramima za vrijeme hadža (ili umre) ili mimo ovoga dvoga.
Pokrivanje glave muškarca u namazu
Učenjaci navode dva stava oko propisa pokrivanja glave muškarca prilikom obavljanja namaza.
Prvi stav je da je muškarcu mustehab (preporučeno) pokriti glavu bilo kojom vrstom pokrivanja (bjelica, turban, marama i sl.).
Ovo je stav većine prvih učenjaka a od savremenih na tom stavu su šejhovi Salih Fevzan i Albani.
Šejh Albani čak smatra da je klanjanje otkrivene glave pokuđeno.
Drugi stav učenjaka je da ako je običaj u nekoj sredini da se pokrivanje glave smatra sastavnim dijelom ukrašavanja i uljepšavanja oblačenja muškarca, onda je klanjanje sa pokrivenom glavom u toj sredini mustehab, a u onim sredinama gdje to nije običaj klanjanje namaza sa pokrivenom glavom nije mustehab. Ovo je stav manje skupine učenjaka a od savremenih učenjaka izabrao ga je šejh Usejmin. Dok šejh Bin Baz smatra da je u muslimanskim sredinama gdje je običaj da muškarci pokrivaju glavu bolje (a ne mustehab) da klanjaju pokrivene glave. Oba stava učenjaka se dokazuju sa istim dokazom a to su riječi Uzvišenog: “O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kad hoćete klanjati!” (El-E'araf. 31).
Kažu da je od osobine lijepog oblačenja da se pokrije glava. A oni koji zastupaju drugi stav kažu da ako je od običaja neke sredine da muškarac pokriva glavu da se to tek onda ubraja u lijepo oblačenje a u protivnom to nije tako, što je bliže ispravnom.
Pokrivanje glave pod ihramima
Nema razilaženja među učenjacima da je muškarcu koji je u ihramima, tj. koji je zanijetio obavljanje obreda hadždža ili umre, pokrivanje glave od zabranjenih djela dokle god ne skine ihrame. Pa onaj muškarac koji namjerno u ihramima pokrije glavu sa nečim što mu dodiruje glavu poput turbana, fesa i slično obavezan je dati fidju. Fidja ili otkup za ovaj prekršaj se sastoji u činjenju jednog od troga: ili da zakolje ovcu ili posti tri dana ili nahrani šest siromaha od siromaha koji borave u Meki. Za sve ovo postoji vjerodostojni dokazi.
Pokrivanje glave muškarca mimo namaza i ihrama
Nema razilaženja među učenjacima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio turban i da je pokrivao glavu što je prenešeno u mnogim vjerodostojnim hadisima. Nekad bi nosio turban bez kape, nekad bi nosi turbana sa kapom a nekada samo kapu, takođe nosio bi crni turban a i sa drugima bojama pri čemu bi ponekad krajeve turbana puštao niz leđa između plećki.
Bilježi Muslim u svom Sahihu od Amra ibn Hurejsa, radijallahu anhu, da je rekao: “Vidio sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na minberu a na njemu je bio crni turban čije krajeve je spustio između plećki”.
Takođe, bilježi Muslim od Džabira, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ušao u Meku a na njemu je bio crni turban.
A predaje i rivajeti koji se prenose od nekih ashaba poput Ibn Omera, Alije, Rukane, Ebu Derda'a i Usame ibn Umejra, radijallahu anhum, u kojima se prenosi obaveza nošenja turbana i njegova vrijednost, sve te predaje su jako slabe. Neke od tih predaja su:
– Od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma: “Nosite turbane jer su oni znaci meleka i spuštajte ih niz vaša leđa” (Giza'ul-elbab od Sefarinija 2/205),
– Od Rukane, radijallahu anhu: “Razlika između nas i mušrika je u turbanima koji se stavljaju na kape” (Ebu Davud (4080) i Tirmizi (1784), a Albani ga ocjenjuje slabim),
– Od Alije, radijallahu anhu: “Idite u mesdžide sa turbanima, oni su krune muslimana” (El-Džami'us-sagir),
– Od Usame ibn Umejra, radijallahu anhu: “Nosite turbane poveća će vam se blagost a turbani se krune Arapa” (El-Džami'us-sagir),
– Od Alije, radijallahu anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obukao turban na dan Gadiru ham i rekao: “Zaista je turban prepreka između kufra i imana”, a u rivajetu: “prepreka između muslimana i mušrika” (El-Metalibu el-alije 2/257),
– Od Ebu Derda’, radijallahu anhu: “Zaista Allah i Njegovi meleci donose petkom salavate na one koji nose turbane” (Taberani).
Šerijatski status pokrivanja glave muškarca
Nije mi poznato da neko od učenjaka smatra da je pokrivanje glave kod muškarca vadžib. Manja skupina učenjaka smatra pokrivanje glave muškarca mimo namaza i ihrama mustehabom i sunetom, tj. pohvalnim djelom u vjeri. I smatraju da otkrivanje glave muškarca pred drugim ljudima spada u narušavanje običaja među ljudima, a naročito ako je riječ o starijim ljudima i učenjacima jer smatraju da je otkrivanje glave od strane ovih dosta pogrdnije u odnosu na ostale.
Većina učenjaka od prvih i potonjih, između ostalih: Ibnul-Hadž, Šatibi, Atijje Sakr, Usejmin i Munedždžid, smatraju da je pokrivanje glave muškarca, u što ulazi nošenje turbana, bjelice i slično, spada u djela koja je mubah (dozvoljeno) raditi a koja zavise od običaja ljudi u određenoj sredini. Po ovom stavu otkrivanje glave ne spada u narušavanje običaja ljudi u svako vrijeme i na svakom mjestu, nego to zavisi od običaja ljudi u nekom mjestu.
Takođe, kažu da praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u pokrivanju glave ne spada u djelo suneta, pri čemu ako bi ga neko slijedio imao bi nagradu za to, nego njegovo se nošenje turbana ubraja u običaje tog vremena poput jedenja, pijenja i oblačenja. Pa kao što nije sunet jesti i piti ono što je jeo i pio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, niti oblačiti rida (gornji dio odjeće) i izar (donji dio odjeće) koje je imao praksu nositi, takođe ni nošenje turbana, odnosno pokrivanje glave nije sunet. Nego ga je nosio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jer je to bila praksa njegovog naroda u tadašnje vrijeme da nose turbane. A to što se u hadisima prenosi o njegovom nošenju turbana te vijesti se ubraja u opisivanje njegovog stanja, kao što je opisivano šta je jeo, pio i oblačio.
Imam Šatibi u svojoj knjizi El-Muvafekat (2/284) dijeli običaje ljudi na dvije vrste:
Prva vrsta – običaji za koje je došao u Šerijatu tekst koji ukazuje na njegovu preporučenost ili pokuđenost, zabranu ili obavezu. Ovakvi običaji se vraćaju na ono kakvim ih Šerijat tretira i nema ibreta u tome kakvi su ti običaji kod ljudi. Primjer toga je otkrivanje stidnih mjesta, u Šerijatu je pojašnjeno koji dijelovi tijela su avret i zabrana otkrivanja avreta i zato se ne pridaje važnost niti značaj običaju ljudi da otkrivaju stidna mjesta. Takođe, od primjera je i otklanjanje nečistoće poput pranja i brisanja poslije male nužde, u Šerijatu je to obaveza iako mnogi ljudi shodno njihovim običajima ne vode računa o pranju poslije male nužde niti o tome da im ne ostane mokraće na odjeći.
Druga vrsta – običaji koji su rasprostranjeni kod ljudi a za iste te običaje nije došlo u šerijatskim tekstovima njihovo negiranje ili potvrđivanje. Takvih običaja ima dvije vrste: prva vrsta su nepromjenljivi koji su svugdje isti poput postojanja želje za uživanjem u hrani i piću. Druga vrsta su promjenljivi običaji, tj. da neke radnje i postupci negdje budu lijepe a negdje ružne i pokuđene shodno sredini i mjestu. Na ovom mjestu (promjenljivih običaja) imam
Šatibi navodi primjer otkrivanja glave, jer se taj običaj razlikuje od mjesta do mjesta. Kod istočnjačkih naroda otkrivanje glave je nešto ružno i pokuđeno, za razliku od zapadnjačkih naroda kod kojih je to nešto sasvim normalno.
Pa po Šatibiju šerijatski propis otkrivanja glave se razlikuje od mjesta do mjesta, kod stanovnika Istoka je to nešto ružno i neprimjereno, a kod stanovnika Zapada nešto sasvim normalno.
Ispravno je da se pokrivanje glave muškaraca vraća na običaje ljudi u nekom mjestu, pa čovjek treba nastojati da se ne razlikuje u oblačenju i nošnji od običaja sredine u kojoj živi, osim ako su ti običaji oprečni Šerijatu, kako se ne bi razlikovao u tome od drugih ljudi pa da se na njega odnosi zabrana šuhreta, tj. izdvajanja i isticanja u oblačenju koja je došla u vjerodostojnom hadisu.
Prema tome, po ispravnom mišljenju učenjaka pokrivanje glave muškarca nije sunet za čije slijeđenje čovjek ima nagradu. Pa tako ni u našim krajevima nošenje bjelice se ne ubraja u slijeđenje suneta niti je to običaj oblačenja u našim sredinama nego u tome ima širine, pa ko nosi nema smetnje u tome, a ko ne nosi nije ništa propustio sa strane vjere, a Allah zna najbolje. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeKOJE DOBROVOLJNO DJELO JE NAJBOLJE (stavovi učenjaka)?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Da bi govor o ovoj temi bio potpuniji neophodno je obraditi sljedeće tematike: šerijatska definicija dobrovoljnog djela, vrste dobrovoljnih djela, smisao i mudrost propisivanja dviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Da bi govor o ovoj temi bio potpuniji neophodno je obraditi sljedeće tematike: šerijatska definicija dobrovoljnog djela, vrste dobrovoljnih djela, smisao i mudrost propisivanja dobrovoljnih djela, najbolje (najvrijednije) dobrovoljno djelo, stavovi učenjaka i argumenti i odabrano mišljenje.
Šerijatska definicija dobrovoljnog djela
Učenjaci imaju tri tumačenja oko toga šta se podrazumijeva pod DOBROVOLJNIM DJELOM (tetavvu'u):
Prvo –dobrovoljno djelo je sve ono što je propisano raditi mimo farzova i vadžiba, tj. ono što ulazi pod naziv sunet, mendub (preporučeno), mustehab (preporučeno), nafila, dobro djelo (kurbetun ili hasen) i dobročinstvo (ihsan).
Ovo je stav velike većine učenjaka ovog Ummeta, tj. stav malikijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba i nekih učenjaka hanefijskog mezheba, kao i stav učenjaka Usulul-fikha mimo hanefija.
Drugo – dobrovoljno djelo je svako djelo mimo farzova, vadžiba i suneta.
Ovo je stav učenjaka Usulul-fikha hanefijskog mezheba.
Treće – dobrovoljno djelo je ono djelo za koje nije došao neki poseban šerijatski tekst.
Ovo je stav nekih učenjaka malikijskog mezheba, Kadi Husejna i drugih od šafija.
Odabrana defincija je ono na čemu je većina učenjaka, tj. da je dobrovoljno djelo sve ono što je propisano raditi mimo farzova i vadžiba, tj. ono što se naziva sunet, mendub (preporučeno), mustehab (preporučeno), nafila, kurbetun (dobro djelo), hasen (dobro djelo) i ihsan (dobročinstvo).
Vrste dobrovoljnih djela
Dobrovoljno djelo može biti u ibadetima i međuljudskim postupcima, tj. mimo ibadeta.
Dobrovoljni ibadeti su svi ibadeti koji nisu farz ili vadžib, poput dobrovoljnih namaza, dobrovoljnog posta, dobrovoljne sadake (tj. mimo zekata i sadekatul-fitra), dobrovoljnog hadždža i dobrovoljnog džihada.
Dobrovoljni namazi su vitre (po džumhuru mimo hanefija), potvrđeni i nepotvrđeni suneti, duha-namaz, tehijetul-mesdžid, kijamu lejl, opća nafila i slično.
Dobrovoljni post su sve vrste postova mimo posta Ramazana i zavjetnog posta, poput posta dana Ašure, dana Arefata, posta tri dana svakog mjeseca, posta ponedjeljkom i četvrtkom i slično.
Spomenuti dobrovoljni ibadeti nisu svi na istom stepenu, neki od njih su vrijedniji od drugih, poput potvrđenih suneta i kijamu lejla koji su vrijedniji od tehijetul-mesdžida i duha-namaza, a ovi zadnji su vrijedniji od opće nafile.
Dobrovoljna djela mimo ibadeta (tj. u međuljudskim postupcima) su sva ona dobra djela koja nisu vadžib, poput traženja šerijatskog znanja, udjeljivanja (infak) rodbini koju nije vadžib izdržavati, udjeljivanja siromašnim ili onima kojima je potrebna pomoć kao bolesnim ili koje je zadesio neki musibet, davanje pozajmice, vesijet (opruka), davanje u vakuf, posuđivanje i slično.
Smisao i mudrost propisivanja dobrovoljnih djela
Osnovna mudrost i cilj propisivanja dobrovoljnih djela je da se sa njima Allahov rob približava svome Gospodaru i da mu On poveća nagradu i deredžu na Ahiretu.
Na ovo ukazuje hadis-i-kudsi kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu: „Neprestano se Moj rob Meni približava sa nafilom (dobrovoljnim djelima) sve dok ga ne zavolim, …“.
Učenjaci su sabrali hadise koji govore o vrijednosti dobrovoljnih djela i izvukli iz njih sljedeće mudrosti i smisao propisivanja tih djela:
– Zadobijanje Allahovog zadovoljstva i sticanje mnogostruke nagrade.
Na ovo ukazuje mnoštvo hadisa, poput hadisa: „Ko klanja 12 rekata u danu i noći biće mu zbog njih sagrađena kuća u Džennetu“ (Muslim), takođe hadis: „Dva sabahska rekata su bolja od dunjaluka i onoga što je na njemu“ (Muslim). „Ko posti Ramazan, zatim uslijedi za njim šest dana Ševala, (ima nagradu) kao da je postio čitavo vrijeme“ (Muslim).
– Navikavanje na činjenje ibadeta i priprema za obavljanje farzove.
– Nadoknada učinjenih propusta prilikom obavljanja farzova.
Na ovo ukazuje poznati hadis u kojem je došlo: „Prvo djelo za koje će se polagati račun na Sudnjem danu je namaz. Reći će naš Gospodar, a On najbolje zna: ‘Pogledajte namaz Moga roba, je li ga upotpunio ili ima nedostataka?’ Pa ako je potpun biće mu upisan kao potpun, a ako ima ikakvih nedostataka, reći će: ‘Pogledajte ima li Moj rob dobrovoljnih namaza’. Pa ako bude imao dobrovoljnih namaza, reći će: ‘Upotpunite Mome robu njegove farzove sa dobrovljnim namazima’. Zatim će se djela obračunavati na taj način“. Bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi, Nesai, Ahmed, Bejheki i Hakim, a vjerodostojnim su ga ocijenili Hakim, Albani i Šujab Arnaut, a dobrim Tirmizi.
– Dobrovoljnim djelima se ljudi međusobno potpomažu i učvršćuju veze i bliskost.
Na ovo ukazuje ajet: „I međusobno se potpomažite u dobročinstvu i bogobojaznosti“ (El-Maide, 2), kao i hadis: „Allah pomaže robu sve dok je on pomaže svome bratu“ (Muslim).
Najbolje (najvrijednije) dobrovoljno djelo, stavovi učenjaka i argumenti
Kaže Nevevi u knjizi „El-Medžmu“ (3/456): „Kada učenjaci kažu da je (dobrovoljni) namaz bolji od (dobrovoljnog) posta oni ne misle da su dva rekata bolja od posta nekoliko dana ili jednog dana, jer je post bolji od dva rekata bez ikakve sumnje. Nego je značenje toga da onaj ko ne može da spoji između povećanja ibadeta u dobrovoljnim namazima i povećanja ibadeta u dobrovoljnom postu, nego može i hoće da poveća ibadet u jednom od ovog dvoga i da taj ibadet preovlađuje kod njega, a da se u drugom ibadetu skrati samo na potvrđene dobrovoljne ibadete, eh, ovo je taj detalj i mjesto oko kojeg se učenjaci razilaze kada kažu koji je dobrovoljni ibadet bolji.
A ispravno je davanje prednosti (dobrovoljnom) namazu“.
Po ovom pitanju, koje je najbolje dobrovoljno djelo, islamski pravnici imaju više mišljenja:
Prvo mišljenje: da je najbolje dobrovoljno djelo NAMAZ.
Ovo je stav malikijskog i šafijskog mezheba.
Kažu da kao što je farz namazi najbolji i najvrijedniji od farzova tako su i dobrovoljni namazi najbolji i najvrijedniji među dobrovoljnim djelima. Takođe, argumentiraju svoj stav time što namaz u sebi sadrži mnogo drugih posebnih ibadeta, poput zikra, dove i učenja Kur'ana, za razliku od drugih dobrovoljnih ibadeta.
Drugo mišljenje: da je najbolje dobrovoljno djelo POST.
Ovo je drugi stav unutar šafijskog mezheba.
Nisam našao argumente sa kojima s dokazuje ovaj stav. Vjerovatno uzimaju u obzir vrijednost nagrade posta koja je došla u mnogim hadisima.
Treće mišljenje: da je najbolje dobrovoljno djelo DŽIHAD, zatim TRAŽENJE ZNANJA I PODUČAVANJE DRUGIH, a zatim NAMAZ.
Ovo je stav hanbelijskog mezheba.
A da je dobrovoljni džihad najbolje dobrovoljno djelo to je poznat stav imam Ahmeda i mnogih drugih učenjaka, poput Ibn Kudame, Ibn Tejmije i Ibn Redžeba.
Prenosi Ibn Kudame u knjizi El-Kafi (4/256): „Spomenuta mu je (imamu Ahmedu) borba, pa je zaplakao rekavši: ‘Nema dobrog djela boljeg od njega (džihada), pa koje djelo je bolje od njega? Oni koji se bore na Allahovom putu brane Islam i njegove svetosti, oni žrtvuju svoje najvrijednije (živote), dok su ljudi sigurni oni su u strahu'“.
Kaže Ibn Redžeb (Džamiul-ulum vel-hikem, 1/274) komentarišući dio hadisa u kojem je došlo da je džihad najviši dio Islama: „Ovo ukazuje da je džihad najbolje djelo poslije farzova, kao što kaže imam Ahmed i drugi učenjaci“.
Ibn Kudame u svojo knjizi „El-Mugni“ (10/362) pojašnjava zašto je džihad najbolje dobrovoljno djelo, pa kaže: „Zato jer džihad predstvalja žrtvovanje najvrijednijeg (života) i imetka, njegova korist obuhavata sve muslimane, mlade i stare, jake i slabe, muško i žensko, druga dobra djela se sa njim ne mogu izjednačiti u koristi (koja iz njega proizilazi) i opasnosti (kojoj se mudžahid izlaže) pa tako isto se ne mogu izjednačiti u vrijednosti i nagradi“.
Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije (Es-Sijase eš-šerijje, 159): „Naredba džihada i spominjanje njegove vrijednosti u Kitabu i Sunetu teško da se može obuhvatiti i nabrojati. Zbog toga je džihad najbolje dobrovoljno djelo koje insan može raditi. Nema razilaženja među učenjacima da je (dobrovoljni) džihad bolji od (dobrovoljnog) hadždža i umre, od dobrovoljnog namaza i dobrovoljnog posta, a našto ukazuje Kitab i Sunet.
Čak kaže Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Glavna stvar je Islam, njegov stub je namaz, a njegov najviši vrh je džihad’. Nije prenešeno o nagradama za dobra djela ni za jedno djelo kao što je prenešeno o vrijednosti džihada, a to je jasno i sa razumske strane.
Korist džihada je opća i za vjeru i dunjaluk onoga ko ga vodi a i za druge mimo njega. Džihad obuhvata sve vrste unutrašnjeg i vanjskog ibadeta. On u sebi sadrži: ljubav prema Allahu, iskrenost, tevekkul, davanje svog života i imetka Allahu, sabur i zuhd, zikrullah i mnoge druge vrste dobrih djela koje ne sadrži ni jedno drugo dobro djelo. …“.
Takođe, kaže u „Medžmuil-fetava“ (28/418): „Takođe, složni su učenjaci, shodno onome što ja znam, da nema među dobrovoljnim djelima boljeg djela od džihada, on je bolji od hadždža, dobrovoljnog posta i dobrovoljnog namaza, stražarenje na Allahovom putu (čuvanje granica islamske države od napada neprijatelja) je bolje od boravka u Mekki, Medini i Kudsu“.
Riječi Ibn Tejmije da nema razilaženja i da su učenjaci složni da je džihad najbolje dobrovoljno djelo su upitne, jer ih opovrgavaju stavovi mngih drugih učenjaka, čak i selefa (od ashaba, tabi'ina pa nadalje) koji su davali prednost traženju znanja i poučavanju ljudi nad džihadom.
Učenjaci koji su na stavu da je džihad najbolje dobrovoljno djelo dokazuju svoj stav riječima Uzvišenog: „Vjernici koji se ne bore, osim onih koji su nesposobni, ne mogu se izjednačiti sa mudžahidima na Allahovu putu koji se bore imecima svojim i životima svojim! Allah je odlikovao mudžahide koji se bore imecima svojim i životima svojim za stupanj nad onima koji se ne bore, a svima Allah obećava lijepu nagradu! Allah je odlikovao mudžahide nad onima koji se ne bore velikom nagradom!” (En-Nisa, 95)
A da je poslije džihada najbolje dobrovoljno djelo traženje znanja i poučavanje drugih, dokazuju hadisom u kojem je došlo: „Zaista je prednost alima nad abidom (pobožnjakom) kao prednost punog mjeseca nad ostalim zvijezdama“, bilježi ga Ebu Davud, takođe hadisom: „Prednost alima nad abidom (pobožnjakom) je kao moja prednost (moj fadl) nad najslabijim od vas“, oba hadisa je vjerodostojnim ocijenio šejh Albani.
A da poslije traženja znanja dolazi namaz to dokazuju time što je došlo u vjerodostojnim hadisima da je namaz jedno od najdražih djela Allahu i time što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustrajavao na klanjanju nafila.
Četvrto mišljenje: da je najbolje dobrovoljno djelo ONO OD KOJEG JE NAJVEĆA KORIST.
Ovo je stav Ebu Hamida Gazalija i Izzuddina ibn Abdusselama.
Dokazuju to time što ona djela od kojih ljudi imaju najveću korist da su zbog toga i vrednija. Primjer takvog djela je davanje sadake siromašnom rođaku koje je vrijednije od davanja sadake onome koji nije rođak, jer u prvoj sadaci je i sadaka i održavanje rodbinskih veza.
Peto mišljenje: da je najbolje dobrovoljno djelo TRAŽENJE ZNANJA I POUČAVANJE DRUGIH.
Ovo je stav Ebu Hurejre, Ibn Abbasa, radijallahu anhum, Hasana El-Basrija, Šafije, Ibn Bettala i mnogih drugih učenjaci.
Kaže Ebu Hurejre, radijallahu anhuma: „Da naučim neko poglavlje (šerijatskog) znanja o naredbi i zabrani draže mi je od 70 bitki na Allahovom putu“ (El-Fekih vel-mutefekkih, str. 16). Kaže Jahja ibn ebi Kesir El-Ezdi da je pitao
Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, o džihadu, pa mu je rekao: „Hoćeš li da te uputim na bolje od džihada?“ Rekao sam: „Svakako“. Kaže: „Sagradi mesdžid i poučavaj u njemu feraid (nasljedstvo), sunet i fikh u vjeri“ (Džamiu bejanil-ilmi ve fadlihi, str.60, u njegovom senedu ima slabosti zbog ravije Lejsa).
Kaže Hasan El-Basri: „Od svega onoga što je Allah stvorio nema ništa veće zbog veličine nagrade od traženja znanja, ni hadždž, ni umra, ni džihad, ni sadaka, ni oslobađanje roba“ (Medžu'u resail Ibn Redžeb, 1/36).
Kaže imam Šafija: „Poslije farzova nema ništa bolje (vrijednije) od traženja znanja“, pa mu rekoše: „Ni džihad na Allahovom putu?“ Kaže: „Ni džihad na Allahovom putu“ (El-Medhal ilesunen, str 310). Kaže Ibn Bettal, autor komentara Sahiha Buharije: „Zaista traženje znanja treba da bude bolje od džihada i drugih djela, jer džihad ne biva osim sa znanjem o njegovim propisima i o tome šta je Allah dozvolio a šta zabranio u njemu“ (Šerh Sahihu-buhari, 5/49).
Dokazuju to šerijatskim tekstovima u kojima je došla vrijednost uleme, traženja znanja i poučavanja drugih. Poput ajeta: „Reci: “Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju?“ (Ez-Zumer, 9)
Šesto mišljenje: da najbolje dobrovoljno djelo ZAVISI OD VREMENA, STANJA I SAMIH OSOBA koje ih rade.
Ovaj stav navode neki učenjaci ali bez navođenja imena učenjaka koji zastupaju ovo mišljenje.
Dokazuju svoj stav vjerodostojnim hadisima u kojima je tačno naznačeno koja djela su najbolja. Ti hadisi su:
Prvi- Hadisu mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u njemu je došlo da je upitan Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koje djelo je najbolje. On je odgovorio: „Iman u Allaha i Njegovog Poslanika“. Zatim koje? „Džihad na Allahovom putu“. Zatim koje? „Primljen hadždž“, odgovorio je.
Drugi – Takođe, hadisu mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Ebu Zerra, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan koje djelo je najbolje. On je odgovorio: „Iman u Allaha i džihad na Allahovom putu“.
Treći – Hadis mutefekun alejhi od Ibn Mesuda, radijallahu anhu, u njemu je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Najbolja djela su: namaz u njegovo vrijeme i dobročinstvo prema roditeljima“.
Četvrti – Hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Katade, radijallahu anhu, kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustao među njima i spomenuo da su džihad na Allahovom putu i iman u Allaha najbolja djela.
Peti – Hadis kojeg bilježe Ebu Davud, Tirmizi i Ahmed od Ebu Derda’, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Hoćete li da vas obavijestim o boljem djelu od stepena posta, namaza i sadake? Popravljanje loših odnosa među muslimanima (izmirivanje posvađanih), jer fesad u međuljudskim odnosima uništava vjeru“. Hadis su ocijenili vjerodostojnim Tirmizi, Albani i Šuajb Arnaut.
Šesti – Hadis kojeg bilježe Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed, Hakim i Bejheki od Ebu Derda’, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Hoćete li da vas obavijestim o najboljem vašem djelu, najčistijem kod vašeg Gospodara, koje vas podiže na veću deredžu, koje je bolje od udjeljivanja zlata i srebra na Allahovom putu i koje je vama bolje od toga da sretnete vašeg neprijatelja i udarate ih po njihovim vratovima a i oni udaraju vas po vašim vratovima?“ Kaže: „Zikrullah (spominjanje Allaha)“. Vjerodostojnim su ga ocijenili Hakim, Albani i Šuajb Arnaut, dobrim Hejsemi a imam Malik smatra da je hadis mevkuf (tj. da su ovo riječi ashaba).
Dakle, u ovim hadisima je došlo da je najbolje djelo: iman, džihad na Allahovom putu, namaz u njegovo vrijeme, dobročinstvo prema roditeljima, popravljanje loših odnosa među muslimanima (izmirivanje posvađanih) i zikrullah.
Kažu: ovo je dokaz da najbolje dobrovoljno djelo zavisi od vremena i stanja u kojem se živi i od samih osoba, nekad je džihad najbolje djelo u nekom vremenu i stanju muslimana nekog mjesta, hadždž najbolje u drugom vremenu i tome slično, ili za neke osobe je dobročinstvo prema roditeljima, dobrovoljni namaz i zikr najbolje djelo jer oni nisu za džihada ili nisu sposobni za popravljanje stanja među zavađenim muslimanima i tako redom.
Međutim, ovom dokazivanju se može prigovoriti da učenjaci tumače ove različite odgovore od strane Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na isto pitanje, ovo prenose Ibn Dekik el-‘Id, Mubarekfuri i mnogi drugi, time da su odgovori davani shodno stanju onih koji su pitali, tj. da je odgovoreno svakom ko je pitao odgovorom koji je najkorisniji i najpriličniji njemu (ili njima) lično. Jakom, hrabrom i snažnom je odgovorio džihad, tjelesno slabom namaz i dobročinstvo prema roditeljima, i tako redom. A to znači da hadisi ne govore o najboljem dobrovoljnom djelu u općem smislu, a mes'ela o kojoj se ovdje govori je koje je najbolje dobrovoljno djelo uopćeno nevezano za ljude, stanja i vremena.
Sa druge strane, u odgovorima je spomenut iman i namaz u njegovom vremenu, a ovo dvoje su farzovi a ne dobrovoljna djela.
Kaže Izzuddin Abdusselam u svojoj knjizi El-Kavaid, za gore spomenuti šesti hadis sljedeće: „Ovaj hadis ukazuje da nagrada (sevap) nije spram težine umora u činjenju nekog djela u svim ibadetima, nego ponekad Allah više nagrađuje za manja djela nego za veća djela …“. Znači, hadis nije dokaz da je zikrullah bolji od džihada životima i imetkom.
Odabrano (radžih) mišljenje
Ispravno stav učenjaka, a Allah zna najbolje, je treće mišljenje, tj. da je najbolje i najvrijednije dobrovoljno djelo poslije farzova i vadžiba dobrovoljni DŽIHAD, zatim TRAŽENJE ZNANJA I PODUČAVANJE DRUGIH, a zatim dobrovoljni NAMAZ.
Džihad i traženje znanja su po većini učenjaka farz kifaje, tj. farz kojeg ako obavi jedna skupina spada obaveza sa ostalih muslimana a ako ga niko ne obavi svi su griješni, i ne samo to nego su džihad i traženje znanja dva najbolja djela od djela koja su farz kifaje oko čega nema razilaženja među učenjacima. Ovom karakteristikom ova dva dobrovoljna djela se automatski izdižu iznad svih vrsta dobrovljnih ibadeta namaza, posta, sadake i slično, jer spomenuta djela nisu farz kifaje.
Ostaje da se utvrdi koje je bolje i vrijednije djelo: džihad ili traženje znanja?
Skupina učenjaka koja daje prednost traženju znanja nad džihadom najjače sa čime može dokazivati svoj stav su šerijatski tekstovi Kitaba i Suneta koji ukazuju na vrijednost i prednost uleme u odnosu na šehide, a to je većdrugo pitanje jer mi ovdje govorimo o najboljem dobrovoljnom djelu a ne skupini ljudi.
Naime, sljedeći dokazi Kur'ana i vjerodostojnog Suneta presuđuju i presjecaju po ovom pitanju:
– Riječi Uzvišenog: „Vjernici koji se ne bore, osim onih koji su nesposobni, ne mogu se izjednačiti sa mudžahidima na Allahovu putu koji se bore imecima svojim i životima svojim! Allah je odlikovao mudžahide koji se bore imecima svojim i životima svojim za stupanj nad onima koji se ne bore, a svima Allah obećava lijepu nagradu! Allah je odlikovao mudžahide nad onima koji se ne bore velikom nagradom!” (En-Nisa, 95)
Iako većina učenjaka traženje znanja ubrajaju u jednu od vrsta džihada, našto ukazuju neki hadisi i što je tačno ali u prenesenom značenju tih riječi, riječi Uzvišenog „Allah je odlikovao mudžahide koji se bore imecima svojim i životima svojim za stupanj nad onima koji se ne bore“ ograničuju značenje ajeta samo na mudžahide imecima i životima.
– Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je neki čovjek došao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao mu: „Uputi me na djelo koje je ravno džihadu“. On mu odgovori: „Ne mogu ga naći. Je si li u stanju kada izađe mudžahid da uđeš u svoj mesdžid i klanjaš bez prekida, da postiš bez mršenja?“ On mu odgovori: „Ko to može?“ Ovo je rivajet kod Buharije.
U rivajetu kod Muslima je došlo da je upitan Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, šta je ravno džihadu na Allahovom putu? On je odgovorio: „Vi to ne možete“. Pa su mu dva ili tri puta ponovili pitanje, a on je svaki put odgovarao: „Vi to ne možete“. A na treći upit je odgovorio: „Primjer mudžahida na Allahovom putu je primjer postača klanjača koji vrijeme provodi u molitvi učeći Allahove ajete koji ne prekida sa postom niti sa namazom sve dok se mudžahid ne vrati sa Allahovog puta“.
Ovaj hadis jasno i nedvosmisleno ukazuje da je dobrovoljni džihad mnogostruko bolji od dobrovoljnog namaza i posta.
– Bilježi Buharija od Aiše, radijallahu anha, da je rekla Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: „O Allahov Poslaniče, vidimo da je džihad najbolje djelo, pa hoćemo li se mi (žene) boriti?“ On joj odgovori: „Najbolji džihad (za vas žene) je hadždž mebrur“. U drugom rijavajetu kod Buharije ona je tražila da joj dozvoli da ide u džihad, pa joj je odgovorio: „Vaš džihad je hadždž“.
Dokaz u ovom hadisu su riječi Aiše, radijallahu anha: „O Allahov Poslaniče, vidimo da je džihad najbolje djelo“, a on joj nije negirao tu tvrdnju da je džihad najbolje djelo, nego je potvrdio da je džihad najbolje djelo, s tim da je džihad žena obavljanje hadždža.
Ako ovim šerijatskim argumentima još dodamo veličinu žrtve koju podnosi mudžahid žrtvujući svoj život i imetak i sveopću korist za sve muslimane i za Islam uopćeno koja proizlazi iz džihada, onda ne bi trebalo biti velikog dvoumljenja oko ovog pitanja.
Konkretan odgovor na pitanje:
Stav ili propis da je najbolje dobrovoljno djelo džihad ili traženje znanja (ili nešto treće) ne znači da onaj ko se posveti recimo traženju znanja treba ostaviti klanjanje potvrđenih i nepotvrđenih suneta, kijamu lejla, duha-namaz i slično, kao i da treba ostaviti post dana Ašure, ili ponedjeljka i četvrtka i slično. Nego baš suprotno, pravi i istinski talibul-ilm (onaj koji traži znanje) ili mudžahid potvrđuje svoje znanje i svoj džihad praktikovanjem spomenutih suneta. Izuzetak ovome su samo posebne situacije i stanja kao i za svaki drugi ibadet.
Prema tome, nije ispravno razumijevanje ovog pitanja da se zbog davanja prednosti traženju znanja ne klanjanju pritvrđeni sunneti (2 prije sabaha, 4 prije i 2 poslije podne itd) i da to bude stalna praksa, to nema smetnje da se uradi u posebnim prilikama koje su izuzetak.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeRAZLOZI RAZILAŽENJA MEĐU DAIJAMA I KOGA SLIJEDITI KADA SE RAZIĐU?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Pošto ovo pitanje sadrži u sebi nekoliko podpitanja onda će i odgovor biti podijeljen na nekoliko cjelina. Na samom početku neophodno je naglasiti da se u narednom tekstu po termviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Pošto ovo pitanje sadrži u sebi nekoliko podpitanja onda će i odgovor biti podijeljen na nekoliko cjelina. Na samom početku neophodno je naglasiti da se u narednom tekstu po terminom DAIJE i UČENI u našim krajevima misli na one koji zaista imaju šerijatskog znanja a ne na raznorazne hodže, hatibe, imame, neškolovane daije, slatkorječive govornike, galamdžije i slično.
Prvo – Razilaženje među učenjacima
Četvorica imama, Ebu Hanife, Malik, Šafija i Ahmed, rahimehumullah, da druge učenjake ne spominjemo, svi su bili Ehli sunne vel džemat ali imaju podijeljena mišljenja u više fikhskih mes'ela nego onih mes'ela u kojima su se složili. I ne samo to, nego je čak jedna od posljedica njihovog razilaženja pojava različitih fikhskih mezheba.
Uzimajući ovo u obzir, kao i da nema sumnje da su daije u našim krajevima daleko od njih u svakom smislu (znanju, bogobojaznosti i slično), sasvim je logično da i daije imaju različite stavove po mnogim pitanjima. Pa ako su imami ovog Ummeta imali širine da se raziđu slijedeći Kur'an i Sunnet i tražeći istinu, u što nema sumnje, pa onda vjerovatno treba ima širine i za naše daije. Dovoljno je samo to da daije slijede ovu četvoricu imama pa se dobro raziđu.
Pogrešno je mišljenje nekih što smatraju da se daije ne smiju razići, i ako se raziđu da je to veliki problem i veliki belaj u davi. Kao da se hoće reći: Veliki imami koji su bili učeniji se smiju razići, dok daije koji imaju manje znanja se ne smiju razići i svi moraju biti na jednom mišljenju, što je sasvim nelogično. Jer logično je da oni koji imaju više znanja da se manje raziđu a oni koji imaju manje znanja da se više raziđu jer imaju više razloga za razilaženje.
Drugo – Razlozi razilaženja učenjaka
Mnogo je razloga zbog kojih se učenjaci razilaze u šerijatskim pitanjima. O razlozima razilaženja među učenjacima su napisane mnoge knjige i studije, a neki od najbitnijih razloga su:
1 – Kontradiktornost i oprečnost između samih šerijatskih dokaza, odnosno iz jednog dokaza se razumije dozvola nečega, a iz drugog zabrana istog pa to treba uskladiti ili dati prednost jednom ili drugom. Kao na primjer: u vjerodostojnom hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje da se pije voda stojeći, a u drugom vjerodostojnom hadisu se prenosi da je on, sallallahu alejhi ve sellem, pio stojeći.
2 – Razilaženje zbog različitog tumačenja značenja ajeta. Kao na primjer da u Kur'anu dođe riječ koja ima dvostruko značenje, poput ajeta koji govori o idetu žene “tri kuru'a “, a riječ “kuru'” u arapskom jeziku može značiti i čistoća i hajz. Zbog toga Malik i Šafija smatraju da je idet puštene žene tri čistoće, a Ebu Hanife i Ahmed da je tri mjesečna pranja (hajza), a ogromna je razlika između čistoće i hajza.
3 – Razilaženje oko ocjene vjerodostojnosti nekog hadisa, pa oni koji ga ocjenjuju prihvatljivim rade po njemu, a oni koji ga smatraju neprihvatljivim ne rade po njemu. Kao na primjer hadis: “Kur'an ne dodiruje osim tahir (čist)”.
4 – Razilaženje oko značenja i tumačenja hadisa. Kao na primjer hadis: “Kur'an ne dodiruje osim tahir (čist)”, jedni tumače riječ tahir da je pod abdestom ili gusulom, a drugi da je čist od širka i kufra.
5 – Da šerijatski dokaz (naročito hadis) nije došao do učenjaka, a ovo je ono što se često dešavalo među učenjacima da do nekih od njih nije prenešen hadis po određenom pitanju.
Zbog toga je mnogo primjera u kojima Ebu Hanife dođe sa stavovima koji su oprečni hadisima zato što se on malo bavio ovom naukom (prenošenja i poznavanja hadisa) što ga je odvelo da mnogo koristi kijas.
Za razliku od Ahmeda koji se u potpunosti oslanjao na hadise i ostavljao kijas osim u nuždi.
A Malik i Šafija su koristili podjednako i hadis i kijas.
6 – Razilaženje zbog vrste dokaza, tj. kod nekih je to dokaz a kod drugih nije. Na primjer, kod Malika je praksa stanovnika Medine dokaz dok kod ostalih imama nije, ili kod četvorice imama je kijas dokaz a kod Ibn Hazma i nekih drugih nije i slično.
7 – Razilaženje u nekom pravilu iz Usulil-fikha (metodologija) iz čega proizilazi razilaženje i u fikhskim ograncima. Kao na primjer razilaženje oko pravila da li se neki šerijatski tekst koji ima uopćeno značenje ograničava drugim šerijatskim tekstom koji ima specifično značenje.
8 – Razilaženje zbog dodataka u određenim hadisima, pa neki učenjaci te dodatke prihvataju dok ih drugi odbacuju.
9 – Razilaženje oko razumijevanja onoga što je radio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da li je to sunnet ili vadžib. Kao na primjer, njegovo uzimanje abdesta uvijek istim redoslijedom, pa su se razišli učenjaci je li to samo sunnet ili je vadžib ili je šart valjanosti abdesta jer to on, sallallahu alejhi ve sellem, nije pojasnio riječima.
10 – Razilaženje zbog šerijatskih tekstova, tj. da li imaju opće ili specifično značenje. Na primjer, da li se gubi abdest samo onim što izlazi na dva prirodna otvora od izmeta, mokraće, vjetra, mezja i vedja što je došlo u šerijatskim tekstovima, ili bilo čega što izađe na ta dva prirodna otvora, ili bilo čega što izađe uopćeno iz ljudskog tijela.
11 – Razilaženje oko svođenja općeg šerijatskog teksta na specifični. Kao na primjer, da li je postojanje mahrema šart da bi žena bila obavezna da obavi Hadždž, jer je došla opća zabrana ženi da putuje bez mahrema, pa da li je obavljanje Hadždža izuzetak?
Ovakvih razloga razilaženja je veliki broj.
Treće – Razlozi razilaženja među daijama
Takođe, ne treba smetnuti sa uma da nisu sve daije i učeni u našim krajevima na istom stepenu znanja a što naravno ima i svoju pozadinu. A neki od najbitnijih razloga su sljedeći:
1 – Fakultet, država i mjesto gdje su studirali, jer nisu svi fakulteti niti države na istom nivou i kvalitetu obrađivanja i prezentiranja islamskih znanosti.
2 – Razlika u nivou steknutog znanja, jer neke daije su uzimale više ocjene prilikom studiranja od drugih, redovnije su prisustvovali kursevima i komentarima knjiga mnogih učenjaka po mesdžidima, redovnije obnavljali i proširivali stečeno znanje kroz knjige i islamsku literaturu.
3 – Razlika u sposobnosti istraživanja i obrađivanja šerijatskih pitanja, kao i moći razlučivanja jačih od slabijih dokaza kada se učenjaci raziđu. Po ovom pitanju je ogromna razlika među našim daijama jer je vrlo malo njih koji su sposobni da u potpunosti istraže neko pitanje, a vrlo je malo njih koji uopće na takav način pristupaju obrađivanju šerijatskih pitanja.
4 – Razlika u specijalizaciji daija, tj. neki su specijalizirali hadis, drugi fikh a treći akidu i tako dalje.
5 – Razlika je i u tome što su neki nakon povratka u svoju zemlju nastavili sa samodogradnjom i usavršavanju u sticanju šerijatskog znanja, dok su se drugi zadovoljili sa onim što su učili za vrijeme studija.
6 – Razlika u temperamentu i karakteru među daijama, neki su precizni i pedantni, dok drugi naginju površnosti i uopćavanju. Takođe, neki po prirodi naginju strogoći i oštrini, dok drugi naginju blagosti i olakšicama.
Četvrto – Na osnovu čega daije dođu do svoga stava
Tvoja konstatacija “Svi vi navodite više učenjaka i njihove stavove i onda zaključite na kraju neko svoje mišljenje. Na osnovu čega, samo me interesuje???” nije sasvim jasna. Jer ako misliš da daije, nakon što navedu stavove učenjaka, dođu na kraju sa svojim mišljenjem, a to je jedan od tih spomenutih stavova učenjaka, to je nešto sasvim normalno jer sa čime drugim će doći. A ako misliš da dođu sa svojim mišljenjem koje se razlikuje od svih stavova učenjaka koje je naveo, onda je to pogrešno jer ja ne znam ni jednog iole ozbiljnog daiju da tako nešto radi, jer kako će on da dođe sa nekim svojim mišljenjem a jedva je u stanju da izabere neko od postojećih mišljenja kao ispravno, ako je i to u stanju.
Svaki daija iole vrijedan tog naziva kada izabire jedno od nekoliko postojećih mišljenja u određenoj mes'eli, nema sumnje da ga izabire na osnovu dokaza i argumenata a ne na osnovu svojih strasti, prohtjeva, želja, logike i slično. A da nije tako on ni ne bi bio daija, učen čovjek i slično, niti bi vrijedio da ga iko sluša i slijedi. Ili u najgorem slučaju daije slijede učenjake, svejedno prijašnje ili potonje, u čije znanje imaju povjerenja i koji su došli sa najjačim dokazima po nekom pitanju.
Peto -Kada se daije međusobno raziđu koga treba slijediti
Ovo pitanje se vraća na poznatu mes'elu iz Usulil-fikha (metodologije islamskog prava) koja glasi: Kada u jednom mjestu ima više mudžtehida (učenjaka) koga je mukallid (obični musliman) dužan slijediti? Ovo pitanje takođe može imati različita stanja: na samom početku koga da pita i slijedi, zatim nakon što su poznata mišljenja učenjaka po nekom pitanju a raziđu se, koga onda da slijedi, i treće stanje: kada su učenjaci na istom nivou znanja i fadla a raziđu se čije mišljenje onda da uzme i slijedi.
Uglavnom, čitavo ovo pitanje sa svim njegovim stanjima može se rezimirati u četiri poznata stava učenjaka.
Prvo mišljenje – da je mukallidu (običnom muslimanu) dozvoljeno da slijedi koga hoće od učenjaka, a ako su im već poznati stavovi u nekom pitanju dozvoljeno je da izabere stav koga hoće. Dokaz sa kojim se podupire ovaj stav je, kako navode, idžmau ashaba, jer u njihovo vrijeme obični muslimani su pitali bilo kojeg ashaba a oni ih nisu obavezivali da pitaju najboljeg i najučenijeg među njima.
Drugo mišljenje – da je mukallid obavezan da pita najboljeg, najučenijeg i onog koji je najpouzdaniji kod njega samog, takođe, ako su im već poznati stavovi u nekom pitanju a razišli su se, obavezan je da uzme mišljenje onog koji je najbolji u znanju i najpouzdaniji kod njega.
Dokazuju ovo mišljenje time što ga upoređuju sa nekim šerijatskim pitanjem oko kojeg postoje dva mišljenja.
Za jedno mišljenje ima jači dokaz a za drugi slabiji, a nema sumnje da je istina samo jedna, tj. da je samo jedno od ova dva mišljenja ispravno. U ovom slučaju obaveza je da se radi po onom mišljenju koje ima jači dokaz. Pa tako isto, kažu, mukallid je obavezan da slijedi učenijeg i povjerljivijeg učenjaka kod njega zato što je vjerovatnoća ispravnijeg odgovora kod njega, a u suprotnom bi značilo da slijedi svoje strasti i ono što mu odgovara a to nije dozvoljeno.
Ono što se može prigovoriti ovom mišljenju je: kako će obični musliman odrediti i znati ko je najučeniji, najpovjerljiviji i najbolji učenjak?
Treće mišljenje – da mukallid slijedi onog učenjaka koji daje najstrožije i najoštrije odgovore jer to najpouzdanije.
Četvrto mišljenje – da mukallid slijedi onog učenjaka koji daje najlakše i najblaže odgovore, jer je Islam vjera lahkoće.
Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu: “Poslan sam sa lahkom vjerom …”.
Naravno, dokazivanje ovog pitanja sa ovim hadisom je upitno jer hadis govori o općoj karakteristici vjere Islama da je ona vjera lahkoće sa svim njenim propisima koji odgovaraju ljudskoj prirodi, a ne da treba slijediti ono što je lakše kada se učenjaci raziđu.
Zadnja dva mišljenja (treće i četvrto) koji su kontradiktorni jedni drugom su neispravna jer nas je Uzvišeni obavezao da slijedimo ono što je došlo u Kur'anu i Sunnetu, tj. ibret je u dokazu a ne u onome što je strožije ili blaže, a samo određivanje šta je strožije ašta blaže je subjektivna stvar.
Odabrano mišljenje po ovom pitanju je, a Allah zna najbolje, spoj između prvog i drugog mišljenja. To jest, da je mukallidu (običnom muslimanu) dozvoljeno da pita koga hoće od učenjaka prije nego što su poznata njihova mišljenja, a dokaz za ovo je idžmau ashaba. A nakon što su poznati stavovi učenjaka mukallid je obavezan da slijedi onog učenjaka koji je najučeniji, najbolji i u čije znanje ima najviše povjerenja zbog dokaza koji je već spomenut.
Prema tome, ne treba da zbunjuje to što daije imaju različita i podijeljena mišljenja po nekim pitanjima, jer su se i bolji i učeniji od njih (imami ovog Ummeta) razišli po istim pitanjima. Pa tako, misliti i tražiti od njih da budu svi na istom kalupu i mišljenju je greška i u praksi je to nemoguće.
Razlozi razilaženja među učenjacima uopćeno, a među našim daijama posebno, su mnogobrojni i raznovrsni a ukazuju na neminovnost postojanja razilaženja među njima. S tim, da je vrlo bitno da daije prilikom odabiranja, dolaska i iznošenja svojih stavova se oslanjaju na argument ili u najmanju ruku da slijede mišljenja učenjaka u čije znanje imaju najviše povjerenja.
Običan musliman ima slobodu izbora da pita koga god hoće od učenih ljudi (naravno, misli se pod učenim na one koji zaista imaju šerijatskog znanja a ne na raznorazne hodže, hatibe, imame, neškolovane daije, slatkorječive govornike, galamdžije i slično) prije nego što su poznati njihovi stavovi, a nakon što se znaju njihovi stavovi po nekom pitanju obavezan je da slijedi onog koji je najučeniji i u čije znanje ima najviše povjerenja.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manje