Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Ukratko o staratelju (veliji)

Ko su staratelji (veliji) žene prilikom njenog vjnečanja, tj. koji daju saglasnost i dozvolu da se ona uda, po tom pitanju učenjaci imaju dva općepoznata mišljenja:

Prvo mišljenje: da su staratelji (veliji) žene prilikom sklapanja braka takozvani ‘ASABE, tj. muški srodnici sa očeve strane koji nasljeđuju određenu osobu u slučaju njene smrti.

Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka, tj. Malika, Šafije i Ahmeda, Sevria, Lejsa i mnogih drugih učenjaka.

Muški srodnici sa očeve strane (‘asabe), tj. veliji, su:

– otac, djed, pradjed,

– sin, unuk,

– brat (po ocu i majci), brat po ocu, sin od pravog brata, sin od brata po ocu,

– amidža, sin od amidže.

Drugo mišljenje: da u staratelje (velije) ulaze pored gore spomenutog i muški srodnici sa majčine strane, poput: djeda po majci, dajdže, sina dajdže, brata po majci i sina brata po majci.

Ovo je stav hanefija i drugih učenjaka koji preferitaju ovaj stav.

Treba naglasiti da nema direktnog šerijatskog dokaza koji ograničava i određuje da staratelji žene moraju biti samo muški rođaci sa očeve strane (‘asabat). Takođe, pod starateljem (velijom) ulazi svako onaj koga zadesi sramota od muške rodbine ako bi se dotična žena udala za nekoga ko njoj nije dostatan (koji nije na njenom nivou).

Zbog toga ispravan stav je ono na čemu su hanefije, tj. da pod staratelje ulazi i muška rodbina sa majčine strane, jer i njih zadesi sramota ako se ta žena uda za nekoga ko nije na njenom nivou.

Zatim, ako žena nema staratelja (velija) po porijeklu (rodbinstvu), ili ima ali ne ispunjavaju šartove starateljstva,jer ne praktikuju vjeru ili čine velike grijehe i slično, njen staratelj (velij) je sultan, tj. namjesnik ili vladar u mjestu u kojem živi.

Na ovome je idžamu (konsenzus) učenjaka, a taj idžma prenose sljedeći učenjaci: Ibn Hadžer, Ibn Bettal, Ibn Kudame, Nevevi i mnogi drugi.

U muslimanskim sredima namjesnika ili vladara mijenja kadija ili učenjak, a u zemljama u kojima nema šerijatskih ili u kojima su muslimani manjine muslimanskog namjesnika mijenja učenjak ili daija tog mjesta.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Odgovor na ovo pitanje zahtijeva da se obradi više podpitanja vezanih za gledanje žene koja se želi zaporositi.

Propis viđenja žene koja se želi zaprositi

Velika većina učenjaka je na stavu da je mustehab (preporučeno) vidjeti ženu koja se želi zaporositi. Manja skupina učenjaka kaže da je to samo dozvoljeno, a ne i preporučeno. Niko od učenjaka nije rekao da je to vadžib a kamoli šart valjanosti braka.

Kaže Ibn Tejmije (Medžu'ul-fetava, 29/355): „Brak je ispravan i ako on (mladoženja) nije vidi nju (mladu). Jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojašnjavajući gledanje (u ženu pri prosidbi) nije rekao da bez njega nije ispravan brak. A to ukazuje da gledanje nije vadžib i da je brak bez njega valjan“.

Prenešeno je nekoliko hadisa koji ukazuju da je preporučeno vidjeti ženu koja se želi zaprositi. Od tih hadisa su:

– Hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem on kaže: „Bio sam kod Vjerovjesnika, sallallahu alejih ve sellem, došao mu je neki čovjek i obavijestio ga da se oženio ženom od Ensarija. Pa ga upitao Allahov Poslanik, sallallahu alejih ve sellem: ‘Je si li pogledao u nju?’ ‘Nisam’, odgovorio. ‘Idi i pogledaj je, jer u očima Ensarija ima nešto'“.

– Hadis od Džabira, radijallahu anhu, u kojem kaže: „Čuo sam od Allahovog Poslanika, sallallahu alejih ve sellem, da je rekao: ‘Kada neko od vas hoće da zaprosi ženu, ako je u mogućnosti da vidi (od nje) ono što će ga navesti da je oženi, neka to učini’. Pa sam zaprosio djevojku. Skrivao sam se sve dok nisam vidio na njoj ono što me je navelo da je oženim, pa sam je oženio“. Hadis bilježe Ebu Davud, Ibn Madže, Ahmed, Hakim, Ibn Hibban i Bejheki, vjerodostojnim ga ocjenjuje Hakim i Ibn Hibban, a dobrim Albani i Šu'ajb Arnaut.

– Hadis mutefekun alejhi od Sehla ibn S'ada, radijallahu anhu, u kojem je prepričao događaj žene koja je došla kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejih ve sellem, i ponudila se da je on oženi. Pa je on pogledao u nju, podigao pogled i usmjerio prema njoj, a zatim spustio glavu.

– Hadis od Mugire ibn Š'ubeta, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je on zaprosio neku ženu pa mu je Poslanik, sallallahu alejih ve sellem: rekao: „Pogledaj u nju, jer je to napreče da vam učini brak trajnijim“. Bilježe ga Tirmizi, Nesai, Ibn Madže, Darimi i Ib Hibban. Vjerodostojnim su ga ocjenili Hakim, Ibn Hibban, Ibn El-Mulekkin, El-Busiri, Albani i Šu'ajb Arnaut, a dobrim Tirmizi.

Hadisi Džabira i Mugire, radijallahu anhuma, govore ujedno i o dvije najbitnije mudrosti gledanja u ženu koja se želi zaprositi, a to su:

– da prosac gledanjem u nju vidi ono što će ga podstaknuti da je oženi,

– da njeno viđenje uzrokuje da brak bude trajniji.

Nema sumnje da spomenuti hadisi ukazuju na preporučenost gledanja u ženu koja se želi zaprositi.

Granice onoga šta je dozvoljeno vidjeti kod žene pri prosidbi

Zatim su se učenjaci razišli oko toga šta je dozvoljeno proscu da vidi od tijela žene koju želi zaprositi.

Prenosi Ibn Kudame (El-Mugni, 6/552) da su učenjaci složni da je dozvoljeno vidjeti njeno lice i šake. Zatim su se razišli oko dozvole viđenja više od lica i šaka na nekoliko stavova (Fethul-bari 9/182):

Prvi stav: da je dozvoljeno vidjeti samo lice i šake.

Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka. Na ovome su hanefije, malikije, šafije i stav unutar hanbelijskog mezheba (rivajet od imama Ahmeda). (Hašijetu Ibn Abidin 5/237, Dževahirul-iklil 1/275, Mugnil-muhtadž 3/128)

Oni svoj stav obrazlažu time što je lice centralno mjesto ljepote žene, mjesto koje se najprije gleda i koje ukazuje na ljepotu žene. Dok šake žene ukazuju na plodnost tijela. Takođe, kažu da su lice i šake mjesta na tijelu koja se uobičajno pokazuju (vidljiva su), a nije dozvoljeno gledati u one dijelove tijela koja se uobičajno ne pokazuju, tj. nisu vidljiva.

Drugi stav: da je dozvoljeno vidjeti one dijelove koji se  u često sami pokažu, poput ruku (šaka), lica, vrata i stopala.

Ovo je zvanični stav hanbelijskog mezheba (drugi rivajet od imama Ahmeda). (El-Insaf 8/19, El-Mugni 6/552)

Oni to dokazuju time što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dozvolio da je vidi bez njenog znanja, iz čega se razumije da je dozvoljeno vidjeti sve ono što se u većini slučajeva samo po sebi pokaže od ženinog tijela.

Prenosi Ebu Džafer El-Bakir da je Omer, radijallahu anhu, zaprosio kćerku Alijinu, radijallahu anhu. Pa mu je Alija rekao da je ona mala, našto mu je Omer prigovorio da ga time želi odbiti. „Poslaću je tebi, pa ako budeš zadovoljan ona je tvoj žena“, rekao je Alija i poslao je Omeru da je vidi. Kada je došla Omer joj je prišao i štapom zadigao odjeću od stopala i otkrio njenu podkoljenicu. A onda mu je ona rekla: „Spustio to, da nisi emir pravovjernih oči bi ti izbila“. Ovu predaju bilježe Abdurezak u svom Musannefu i Se'id ibn Mensur u svom Sunenu. Ova predaja je slaba jer u njenom lancu ima prekid.

Kažu: ovo je dokaz da je dozvoljeno vidjeti više od lica i šaka, jer su ovo dozvolila dvojica pravovjernih halifa Omer i Alija, radijallahu anhu. Nema sumnje daje ovo jak argument da nije slabosti u samoj predaji.

Treći stav: da je dozvoljeno vidjeti šta god hoće od tijela osim stidnog mjesta (polnog organa).

Ovo je stav imama El-Evza'ia. (Fethul-bari 9/182)

Četvrti stav: da je dozvoljeno vidjeti cijelo njeno tijelo.

Ovo je stav Davuda Ez-Zahirija, Ibn Hazma i treći rivajet od imama Ahmeda. (El-Muhalla 10/30, El-Insaf 8/19)

Treći i četvrti stav se dokazuje istim argumentom a to je opće vanjsko značenje hadisa Mugire, radijallahu anhu: „Pogledaj u nju“.

Odabrano (radžih) mišljenje je spoj prvog i drugog stava učenjaka. To jest, kada prosac ode da vidi i zaprosi ženu, njoj nije dozvoljeno da pokaže više od lica i šaka, na čemu je džumhur (večina) učenjaka, niti on ima pravo da traži da vidi više od toga. A mladić koji se sakrije da bi vidio ženu koju želi zaprositi bez njenog znanja, ili je posmatra sa strane, njemu je dozvoljeno da vidi šta god se pokaže od njenog tijela, od vrata, stopala, kose i slično.

Na ovo ukazuje više argumenata:

– hadis Džabira, radijallahu anhu: „Ako je u mogućnosti da vidi (od nje) ono što će ga navesti da je oženi, neka to učini“,

– hadis Mugire, radijallahu anhu: „Pogledaj u nju“.

– riječi Džabira, radijallahu anhu: „Skrivao sam se sve dok nisam vidio od nje ono što me je navelo da je oženim, pa sam je oženio“.

Propis gledanja žene u prosca

Propis gedanja žene u prosca je isti kao i propis gledanja prosca u ženu koju ima namjeru zaprositi, jer se i on njoj može svidjeti ili ne svidjeti kao što se i ona njemu može svidjeti ili ne. Čak je njoj preče da vidi njega nego njemu nju, jer on njoj može dati talak ako mu se ne svidi, dok ona to ne može (pravo talaka je u rukama muškaraca).

Razlog zbog kojeg je došlo u hadisima da je propis gledanja vezan samo za muškarce je zbog toga što su muškarci svakako vidljivi u javnom druševnom životu žene ih veoma lahko mogu vidjeti, za razliku od žena koje su pokrivene i skrivene od javnosti. (Ahkamuzzevadž Omer El-eškar, str. 61)

Učenjaci se takođe razilaze oko toga šta je ženi dozovljeno da vidi od tijela prosca. Najbliže je da nema smetnje da vidi više od lica i šaka, jer je stidno mjesto muškaraca ono što je između pupka i koljena. (Hašijetu Ibn Abidin 5/237, Hašijetu Ed-Dusuki 2/215)

Je li uslov da bi vidio ženu koju želi zaprositi njena dozvola?

Džumhur (većina) učenjaka smatra da prosac ne treba tražiti dozvolu žene ili njenog velija (staratelja) niti da ona zna da je želi vidjeti. Kažu da je dovljeno to što je to dozvolio Zakonodavac. Takođe, hadisi su došli u općoj formi bez uslovljavanja spomenutog. Džabir, radijallahu anhu, kaže da se skrivao da bi je vidio, znači bez njenog znanja i dozvole.

Neku učenjaci kažu da je bolje da ona ne zna da je želi vidjeti, jer će tako biti prirodnija i nenašminkana.

Sa druge strane, malikije smatraju da je vadžib tražiti dozvolu i obavijestiti ženu o tome, kako ne bi griješnici i bestidnici u tome imalu izgovor da gledaju i zagledaju žene, jer su prosci.

Prvi stav je bliže ispravnom, jer dokazi ukazuju na to. Takođe, ako je moguće da prosac vidi djevojku prije nego što je zaprosi, to je najbolje, kako se ne bi desilo da je zaprosi i tek onda vidi a ona mu se ne svidi pa je onda želi odbiti a time joj može nanijeti neprijatnosti.

Dozvoljene i zabranje radnje tokom gledanja i prosidbe

Nema smetnje da prosac razgovara sa ženom koju prosi u prisustvu mahrema ili na javnom mjestu gdje ima ljudi. Sve dok je razgovor i komuniciranje u cilju i kontekstu sklapanja braka i budućeg zajedničkog života njih dvoje smiju razgovarati ili razmjenjivati mejlove i poruke.

Nema smetnje da prosac pogleda u slike žene koju prosi, koje mu ona sa tim ciljem pošalje, sa ciljem viđenja zbog prosidbe. Naročito ako prosac živi daleko od žene te nije u mogućnosti da je posjeti zbog cilja prosidbe i viđenja.

Zabranjeno je osamljivanje prosca sa ženom koju prosi, jer je zabrana osamljivanja sa ženom strankinjom (kojoj nije mahrem) potvrđena idžamaom učenjaka i jasnim hadiskim tekstovima. Kaže Posanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu mutefekun alejhi: „Neka se nikako ne osamljuje muškarac sa ženom osim sa (njenim) mahremom“.

Takođe, proscu nije dozvoljeno da se rukuje sa ženom koju prosi niti da dirne bilo koji dio njenog tijela, našto ukazuju nedvosmisleni šerijatski tekstovi.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Razišli su se islamski učenjaci oko propisa samozadovoljavanja (onanisanja ili masturbiranja) na tri općepoznata stava:

Prvi stav: opća zabrana

Ovo je stav džumhura, tj. većine učenjaka ovog Ummeta i zvanični stav četiri mezheba.

(Hašijetu Ibn ‘Abidin 3/371, Mevahibul-dželil 4/242, El-muhezzeb 5/387, El-Medžmu’ 8/441, El-Insaf 26/465, Keššaful-kinna'i 6/159)

Argumenti:

Prvi argument – riječi Uzvišenog: “I koji stidna mjesta svoja čuvaju, osim od žena svojih ili onih koje su u posjedu njihovom, oni doista prijekor ne zaslužuju, a oni koji pored toga traže, oni u griješenju prelaze granicu” (El-Mu'minun 5-7).

U ovom ajetu Allah nije dozvolio spolno uživanje osim sa suprugom i robinjom, a oni koji mimo toga traže, oni u griješenju potpuno pretjeruju.

Drugi argument – riječi Uzvišenog: „I neka se suzdrže (poštenjem i čestitošću) oni koji nemaju mogućnosti oženiti se, dok im Allah iz obilja Svoga ne pomogne!“ (En-Nur 33)

Uzvišeni Allah naređuje u ovom ajetu suzdržavanje, poštenje i čestitost, a naredba ukazuje da je to vadžib, što znači da je obaveza kloniti se zinaluka, homoseksualizma, samozadovoljavanja i slično. Da je samozadovoljavanje dozvoljeno na ovom mjestu bi bilo najpreče da bude spomenuto kao izlaz onima koji nemaju mogućnosti da se ožene.

Dokazivanje sa ovim ajetom zabranu samozadovoljavanja navodi Kurtubi u svom tefsiru (El-Džami'u liahkamil-kur'an 12/222).

Treći argument – hadis mutefekun alejhi od Ibn Mesuda, radijallahu anhu, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “O omladino, ko je od vas u (materijalnoj) mogućnosti neka se ženi, jer sa tim se više obara pogled i u tome je veća zaštita za polni organ. A ko nije u mogućnosti na njemu je da posti, jer mu je to zaštita”.

Kaže Ibn Hadžer (Fethul-bari 9/139): „Sa ovim hadisom neki učenjaci malikijskog mezheba dokazuju zabranu samozadovoljavanja, jer hadis ukazuje da se kod nemogućnosti ženidbe treba postiti, uzimajuci u obzir da post umanjuje strast, a da je samozadovoljavanje dozvoljeno lakše je bilo ukazati na njega“.

Drugi stav: zabrana osim u nuždi (poput straha od upadanja u zinaluk ili bolesti).

Prenosi se od skupine ashaba i tabi'ina, a to je drugi rivajet od imama Ahmeda.

(Hašijetu Ibn ‘Abidin 3/371, El-Insaf 26/465)

Argumenti:

Oni koji zastupaju ovaj stav dokazuju ga sa istim argumentima prvog stava učenjaka, osim što izuzimaju stanje nužde, poput toga da se osoba boji da će učiniti zinaluk ili da je ne pogodi neka bolest zbog jačine spolne potrebe, u kojem je onda dozvoljeno. Može se reći da u takvim slučajevima njegovo djelo potpada pod dva fikhska pravila:

– nužda dozvoljava zabranjeno

– činjenje manjeg od dva zla. (Fihus-sunne, Sejjid Sabik 2/435).

Ovom dokazivanju se može prigovoriti time što je u hadisu došla alternativa samozadovoljavanju, a to je post koji umanjuje spolnu strast.

Treći stav: pokuđenost

Ovo je stav unutar hanefijskog mezheba i treći rivajet od imama Ahmeda.

(Hašijetu Ibn ‘Abidin 3/371, El-Insaf 26/465)

Argumenti:

Prvi argument – Kijas (upoređivanje) na hidžamu, tj. kao što je dozvoljeno po potrebi izbaciti višak krvi iz tijela (hidžamom), tako je dozvoljeno i izbaciti po potrebi višak sjemena iz tijela.

(El-Džami'u liahkamil-kur'an 12/98)

Komentar: Ovaj kijas je oprečan općem vanjskom značenju kur'anskog ajeta: „A oni koji pored toga traže, oni u griješenju prelaze granicu” (El-Mu'minun 7) koji obuhvata i samozadovoljavanje. A kijas koji je oprečan šerijatskom tekstu je ništavan.

Takođe, ovaj kijas na hidžamu (koja je dozvoljena, a po nekima i sunet) je upitan sa strane što ne ukazuje na pokuđenost samozadovoljavanja, jer bi trebao ukazivati na dozvolu.

Drugi argument – riječi Uzvišenog: „A On vam je detaljno pojasnio ono što vam je zabranio“ (El-En'am 119), a samozadovoljavanje nije spomenuto kao zabranjeno djelo, pa potpada pod opće značenje ajeta: „On je za vas sve što postoji na Zemlji stvorio“ (El-Bekare 29).

A ovo djelo je bez sumnje pokuđeno jer nije od lijepog ahlaka niti od pohvalnih djela.

Komentar: Nije prihvatljiva konstatacija da samozadovoljavanje nije spomenuto u šerijatskim tekstovima (Kur'ana i suneta) kao zabranjeno djelo, jer dva ajeta (El-Mu'minun 5-7 i En-Nur 33) sa kojima džumhur dokazuje zabranu ukazuju općim značenjem na zabranu samozadovoljavanja.

Takođe, tvrdnja da je ovo djelo pokuđeno jer nije od lijepog ahlaka niti od pohvalnih djela, ne može biti šerijatski argument koji ukazuje da je to djelo pokuđeno, jer nije sve što se ubraja u loš ahlak i pokuđeno. Čak su mnoga takva djela i oprečna običajima sredine ili ih ljudi preziru, a ista nisu u Šerijatu pokuđena.

Odabrano (radžih) mišljenje

Prvi stav učenjaka, tj. opća zabrana samozadovoljavanja, je najbliži ispravnom, a Allah zna najbolje. Razlozi odabiranja ovog stava su sljedeći:

– jačina dokaza

– slabosti argumenata ostalih stavova i njihove podložnosti kritici

– činjenica da onaj ko se samozadovoljava želi tim djelom umanjiti svoju spolnu strast, a to predstavlja liječenje sa bolešću. Istim se niti otklanja niti umanjuje strast nego se povećava i potpiruje

– mnogi islamski medicinski stručnjaci su dokazali i detaljno pojasnili tjelesnu i psihičku štetnost samozadovoljavanja.

S tim da se može dodati da u slučaju da spolna strast obuzme osobu u tolikoj mjeri da postoji realna šansa da ga navede i odvede do samog čina zinaluka, da je tada samozadovoljavanje put da se izbjegne veće zlo i veći grijeh. Po hanefijskom učenjaku Ibn Nudžejmu tada je vadžib da učini samozadovoljavanje kako ne bi učinio zinaluk. (El-Bahru er-raik 2/475)

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Sklapanje braka ima dva rukna i četiri šarta.

Ruknovi braka:

Prvi rukn- mladoženja i mlada, koji nemaju prepreka da stupe u brak zbog rodbinstva po krvi, tazbinstvu ili mlijeku, kao i da žena nije u iddetu zbog talaka ili smrti muža.

Drugi rukn- jezička forma sklapanja braka, tj. ponuda i prihvatanje, koja se izriče pred svjedocima.

Ovaj rukn je ono što Uzvišeni Allah naziva “misakan galiza” (čvrsta obaveza) u suri En-Nisa, 21.ajet.

Nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta oko ova dva rukna ispravnosti braka.

Šartovi braka:

Prvi šart- određivanje budućih supružnika imenom ili prepoznatljivim opisom.Tako naprimjer nije ispravno sklapanje braka ako staratelj kaže: “udajem za tebe jednu od svoje dvije kćerke” i tome slično.

Drugi šart- obostrano zadovoljstvo budućih supružnika da stupe u bračnu vezu, dakle ni jedno od supružnika ne smije biti prisiljeno na brak.

Oko ova dva šarta nema razilaženja među učenjacima te nije potrebno spominjati njihove dokaze.

Treći šart- pristanak staratelja (a on je muška osoba mahrem mladoj sa očeve strane po džumhuru ili sa majčine strane po hanefijama) na čemu je većina učenjaka ovog Ummeta. Napomena-kod hanefija žena se može udati i bez dozvole staratelja.

Dokaz za ovaj šart su riječi Uzvišenog: “A kada pustite žene i one ispune njima propisano vrijeme za čekanje, ne sprečavajte ih da se ponovo udaju za svoje muževe, kada se slože da lijepo žive” (El-Bekara, 232).

Hadis: “Nema braka bez staratelja”. Bilježi ga Ebu Davud, Tirmizi i Ibn Madže. Takođe, ovome u prilog ide i hadis od Aiše, radijallahu anha, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Koja god se žena uda bez dozvole staratelja njen brak je batil …”. Bilježi ga Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed.

Četvrti šart- dva svjedoka kod tri mezheba (kod hanefija mogu dvije žene i jedan muškarac, a kod šafija i hanabila moraju biti dvije muške osobe), a kod malikija- razglašavanje braka.

Dokaz kod prvih je hadis: “Nema braka bez staratelja i dva pravedna svjedoka”. Bilježe ga Darekutni, Bejheki i Ibn Hibban, šejh Albani ga ocjenjuje vjerodostojnim, a neki učenjaci slabim.

A dokaz kod Malikija je hadis: “Razglasite brak”. Bilježe ga Ahmed, Ibn Hibban, Hakim, Bejheki i Taberani, vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim i Ibn Hibban, a dobrim Albani.

Što se tiče vjenčanog dara (mehra), njegovo davanje je vadžib, po ispravnom stavu učenjaka, a njegovo određivanje pri sklapanju braka vadžib ili sunet, shodno razilaženju.

Prema tome, ovo su ruknovi i šartovi braka bez kojih on nije ispravan. Ako se isti ispune pri opštinskom vjenčanju brak je samim time validan i nema potrebe da se obavi i šerijatsko vjenčanje.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Da li je pristanak velija (oca, brata, amidže, …) da se žena uda za određenu osobu šart valjanosti braka prilikom njegovog sklapanja učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

(Prvo mišljenje) – da brak sklopljen bez pristanka velija nije ispravan.

Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka, od kojih su i tri mezheba malikijski, šafijski i hanbelijski.

(Drugo mišljenje) – da punoljetna žena može samu sebe da uda bez dozvole velija, tj. da pristanak velija nije šart valjanosti braka.

Na ovome je manja skupina učenjaka, od kojih su i hanefije u zvaničnom stavu mezheba, a unutar nahefijskog mezheba su tri mišljenja po ovom pitanju.

I jedni i drugi imaju dokaze sa kojima podupiru svoje mišljenje, a ispravan stav je, a Allah zna najbolje, ono na čemu je džumhur učenjaka, tj. da je pristanak velija šart valjanosti braka.

Jer kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Nema braka bez velija”. Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Ahmed i ostali, a većina muhaddisa ga ocjenjuje prihvatljivim i vjerodostojnim.

Međutim, u državama, mjestima i sredinama gdje se slijedi hanefijski mezheb, kada se šerijatsko vjenčanje izvrši po šartovima hanefijskog mezheba, pri čemu nije uslov validnosti braka da se traži dozvola velija, tako sklopljen brak je šerijatski ispravan i validan. Nema potrebe da se obnavlja vjenčanje niti se smatra da supružnici u žive u bludu, jer je to način sklapanja bračnog ugovora u jednom od priznatih fikhskih mezheba.

U protivnom, ako bi takve brakove tretirali nevalidnim, onda bi većina muslimana onih krajeva u kojima se slijedi hanefijski mezheb (poput balkanskih država) bili kopilad jer su brakovi njihovih roditelja bili batil, a život supruđnika takvih brakova bi bio čin bluda i zinaluka. A ovo je pogrešno razumijevanje razilaženja učenjaka po ovom i sličnim pitanjima.

Oni koji znaju i ubijeđeni su na osnovu argumenata da je jedan od šartova valjanosti sklapanja braka pristanak velija, pa pored toga ožene se (ili udaju) bez velija slijedeći strasti ili zloupotrebljavajući stav henefisjkog mezheba radi lične koristu, oni su griješni jer slijede strasti i trebaju se pokajati. Zatim, ako nakon toga bračni spor podignu do učenog ko ne slijedi henafijski mezheb u ovom pitanju, on ima pravo da zahtijeva da obnove vjenčanje uz pristanak velija.

Prema tome, (odgovor na prvo pitanje) nije potrebno da obnovite šerijatsko vjenčanje niti vi živite u bludu.

(Odgovor na drugo pitanje) A to što se prenosi od dotičnog daije, ako je tako rekao, to nije tačno niti ispravno ako se misli na sklapanje braka po hanefijskom mezhebu. Moguće je da ti nisi dobro razumio, ili da je on govorio u kontekstu nekog drugog pitanja, ili da mu se desila omaška prilikom pojašnjavanja. A svako je sklon greški pa i učeni.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com