Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: pitajucene@gmail.com
Podrška: +38762645414 WhatsApp, pitajucene@gmail.com
Izgubljena šifra? Unesi svoju e-mail adresu i klik na "Reset". Poslaćemo link za postavljenje nove šifre na e-mail.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
Objasni zašto prijavljuješ.
PROBLEMI SU NASTALI KADA SAM SE POKRILA
Alejkumusselam. Problemi ove prirode, otpor unutar porodice i sredine, onima koji se vrate vjeri i počnu je praktikovati su sasvim normalni i očekivani. Kaže Uzvišeni: "Elif Lām Mīm. Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: "Mi vjerujemo!" i da u iskušenje neće biti dovedeni? A Mi smoviše
Alejkumusselam.
Problemi ove prirode, otpor unutar porodice i sredine, onima koji se vrate vjeri i počnu je praktikovati su sasvim normalni i očekivani.
Kaže Uzvišeni: “Elif Lām Mīm. Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: “Mi vjerujemo!” i da u iskušenje neće biti dovedeni? A Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih, da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu” (El-Ankebut, 1-3). A sa druge strane, Allah kada zavoli svoga roba stavi ga na iskušenje.
Što se tiče konkretnog odgovora ili savjeta, on se sastoji u sljedećem:
Kao prvo – trebaš znati da je sa šerijatske strane neprihvatljivo da živiš u braku sa čovjekom koji ne praktikuje ništa od islama, a možda čak i ne vjeruje u Allaha. Jer nema razilaženja među učenjacima da muslimanki nije dozovljeno živjeti u braku sa kjafirom. A to znači da ovo pitanje trebaš riješiti u skoro vrijeme. Naravno, samo ovo tvoje pitanje je dokaz tvog truda oko toga.
Drugo – Allah je onaj koji upućuje to nije u našim rukama, naše je da pozovemo i pojasnimo vjeru na najljepši način, a ljudska srca su u Allahovim rukama, On ih okreće kako hoće, uputi koga hoće i ostavi u zabludi koga hoće.
Treće, ne smiješ dozvoliti da on ima incijativu nad tobom, tj. da on tebe napada zbog pokrivanja, nego ti njega trebaš napadati zbog nepraktikvanja vjere i podsticati ga da počne živjeti po Islamu, tj. ne dozvoli sebe da budeš u odbranbenom položaju, jer ti si na istinu a on je na batilu.
Četvrto – trebaš uložiti maksimalan trud u nastojanju da se on vrati vjeri, tj. da počne klanjati i radi sve ostalo što dolazi sa namazom.
Od načina, a njih je veoma mnogo što zavisi od samog stanja i karaktera tvog muža, je svakako TVOJE SAVETOVANJE, POJAŠNJAVANJE, … i slično.
Zatim, da djeluješ na njega preko neke druge osobe, muške ili ženske, a za koju znaš da ima uticaja na njega, tj. preko osobe do čijeg stava, savjeta i mišljenja on drži.
Ili da ga pokušaš nagovoriti da čita islamsku litraturu, ili da sluša predavanja od naših daija, ili da ide na predavanja tu u vašem mjestu ako ih ima naravno.
Potom, da ako ne urodi plodom neka od prethodnih metoda, da mu staviš do znanja da tako ne možete više živjeti i da planiraš da se razvedeš od njega, jer hoćeš da živiš sa mužem koji zna za Allaha i pada mu na sedždu.
Peto – da ako ništa od ovoga ne urodi plodom, dadni mu rok od mjesec dana više ili manje, da se promijeni ili u protivnom ti odlaziš od njega, tj. razvodiš se.
Naravno, na ovo moraš biti odlučana i nepokolebljiva i ići do kraja. Jer muž koji nakon svog uloženog truda da ga vrati vjeri, a on se ne vrati, takav muž ne zaslužuje da živi sa pokrivenom mu'minkom ponosnom na svoju vjeru i svoj hidžab.
Naravno, cijelo vrijeme trebaš mnogo doviti Allahu i osloniti se na Njega, klanjati i postiti nafilu tražeći od Allaha pomoć, zaštitu i olakšicu.
Kaže Uzvišeni: “A onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći i opskrbiće ga odakle se i ne nada; onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta” (Et-Talak, 2-3).
Molim Uzvišenog da ti da ono što je najbolje za tebe i tvoju porodicu.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeUZIMANJE SVJEDOKA PRI DAVANJU TALAKA
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berkatuhu. Ono na čemu je većina učenjaka ovog Ummeta od prvih i potonjih generacija je da se valjanost talaka ne uvjetuje svjedočenjem svjedoka. Jer je davanje talaka pravo muškaraca, pa kada muž da ženi talak smatra se da je pao talak pa makar nemao svjedoke da jeviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berkatuhu.
Ono na čemu je većina učenjaka ovog Ummeta od prvih i potonjih generacija je da se valjanost talaka ne uvjetuje svjedočenjem svjedoka. Jer je davanje talaka pravo muškaraca, pa kada muž da ženi talak smatra se da je pao talak pa makar nemao svjedoke da je dao talak.
Međutim, uzimanje svjedoka pri davanju talak je mustehab na osnovu riječi Uzvišenog: “I dok traje vrijeme određeno za čekanje, vi ih ili na lijep način zadržite ili se velikodušno od njih konačno rastavite i kao svjedoke dvojicu vaših pravednih ljudi uzmite, i svjedočenje Allaha radi obavite! To je savjet za onoga koji u Allaha i u onaj svijet vjeruje – a onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći”. (Et-Talak, 2)
Kaže imam Kurtubi u svom tefsiru (18/157) da se u ajetu riječi Uzvišenog “I kao svjedoke dvojicu vaših pravednih ljudi uzmite” po nekim učenjacima vraća na talak a po drugima na vraćanje žene, dok po trećima i na jedno ina drugo, a da vanjsko značenje ajeta ukazuje da se ove riječi odnose na vraćanje žene a ne na talak.
Zatim Kurtubi dalje navodi da je uzimanje svjedoka prilikom vrćanja žene a i davanja talaka mustehab kod Ebu Hanife, dok je kod Šafije vadžib prilikom vraćanja žene a mustehab pri davanju talaka.
Korist od uzimanja svjedoka pri davanju talaka je u tome da ne bi neko od supružnika negirao talak kao i da neko od njih tvrdi trajanje braka prilikom smrti drugog a razvod se desio. Ve billahi tevfik
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjePROPIS ODAZIVANJA NA SVADBU I ŠARTOVI ISTOG
Alejkumusselam. Odazvati se na poziv u svadbu je vadžib po većini učenjaka. Dokaz za to je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Kada neko od vas bude pozvan na svadbu neka se odazove".više
Alejkumusselam.
Odazvati se na poziv u svadbu je vadžib po većini učenjaka.
Dokaz za to je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada neko od vas bude pozvan na svadbu neka se odazove”. A u rivajetu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, je došlo da je on rekao: “… A ko se ne odazove pozivu neposlušan je Allahu i Njegovom Poslaniku”, ovaj hadis bilježe, takođe Buharija i Muslim.
Međutim, odazivanje pozivu na svadbu je uslovljeno ispunjenju određenih šartova:
Prvi – da svadbu pravi musliman, jer je u jednom rivajetu hadisa kod Muslima došlo ” Kada neko od vas pozove svoga brata”, tj. musliman muslimana.
Drugi – da njegovo prisustvovanje svadbi bude odgovor na poziv za prisustvovanje, tj. ako nije pozvan nije dužan ni da se odazove. Našto upućuju riječi iz hadisa “neka se odazove”.
Treći – da on (ili ona) lično bude pozvan na svadbu, tj. ako je poziv na svadbu bio u općem izrazu, poput toga da se na nekom zajedničkom skupu prisutni pozovu na svadbu, onda nije vadžib da se odazove. Na to upućuju riječi “Kada neko od vas bude pozvan”.
Četvrto – da na samoj svadbi ne bude munkera, tj. šerijatom zabranjenih stvari, poput muzike, alkohola, miješanja muškaraca i žena, razgolićavanja i slično. Dokaz za ovo je hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Alije, radijallahu anhu, da je napravio hranu i pozvao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Pa kada je došao vidio je u kući slike pa se vratio. Alija, radijallahu anhu, ga je pitao zašto je se vratio, a on mu je odgovorio: “U kući ima zastor na kojem su slike, a meleci ne ulaze u kuću u kojoj imaju slike”.
Prema tome, samo odazivanje na svadbu je vadžib uz spomenute šartove, a najbitniji od njih je da na toj svadbi nema munkera. Pa ako se pouzdano zna da će se na toj svadbi raditi određeni harami poput muzike, pijenja alkohola, miješenja muškaraca i žene, nije dozvoljeno ni tebi ni tvom mužu da se odazovete na tu svadbu. Osim ako idete da uklonite te munkere, a što je jako teško i daleko.
Tvoj muž odgovara za svoj grijeh ako ga uradi po ovom pitanju, a ti odgovaraš za svoj. Tačno je da si ti dužna da budeš pokorna svome mužu, ali je ta pokornost ograničena da ne bude u činjenju harama. U vjerodostojnom hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Alije, radijallahu anhu, je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema pokornosti u neposlušnosti Allahu, zaista je pokornost samo u dobru”.
Prema tome, nisi obavezna da budeš pokorna svome mužu ako ti naređuje oni u čemu je haram. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeKO JE DJEVOJCI VELIJJ KADA NEMA VELIJJA PO PORIJEKLU
Alejkumusselam. S obzirom da oca kao da i nema a brat ne može biti staratelj zbog mentalnog poremećaja, treba ispitati i utvrditi da li ima djeda, amidžu, dajdžu, koji su dostupni i muslimani naravno. U protivnom ako ni njih nema njen velijj - staratelj po Šerijatu je imam (namjesnik) ili učenjak koviše
Alejkumusselam.
S obzirom da oca kao da i nema a brat ne može biti staratelj zbog mentalnog poremećaja, treba ispitati i utvrditi da li ima djeda, amidžu, dajdžu, koji su dostupni i muslimani naravno. U protivnom ako ni njih nema njen velijj – staratelj po Šerijatu je imam (namjesnik) ili učenjak koji ga mijenja u mjestu u kojem ona živi.
Prenose učenjaci poput Ibn Hadžera, Ibn Bettala, Ibn Kudame, Nevevija i mnogih drugih da je idžma’ učenjaka ovog Ummeta da je ženin velijj – staratelj ako nema staratelja po porijeklu sultan, tj. namjesnik ili vladar u mjestu u kojem živi. U muslimanskim sredima namjesnika ili vladara mijenja kadija ili učenjak, a u zemljama u kojima su muslimani manjine muslimanskog namjesnika mijenja učenjak ili daija tog mjest
A ako to spustimo u stvarnost u kojoj ona živi, tj. s obzirom da je Francuskoj, njoj staratelj može biti bilo koji učen čovjek ili daija u islamskim centrima ili islamskim organizacijama i fondacijama.
Prema tome, njen staratelj ili velijj jedino može biti u ovom slučaju, ako je njeno stanje tako kako je navedeno u piatnju, učen čovjek ili daija mjesta u kojem ona živi ili šire. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeUTICAJ OTPADNIŠTVA NA RAZVOD BRAKA
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. U tvom pitanju ima nekoliko različitih mes'ela (pitanja). Prva mes'ela: da li psovanje Allaha izvodi iz vjere? Nema razilaženja među učenjacima, kako navode mnogi učenjaci u svojim knjigama, da musliman koji opsuje Allaha tim djelom automatski izlazi izviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
U tvom pitanju ima nekoliko različitih mes'ela (pitanja).
Prva mes'ela: da li psovanje Allaha izvodi iz vjere?
Nema razilaženja među učenjacima, kako navode mnogi učenjaci u svojim knjigama, da musliman koji opsuje Allaha tim djelom automatski izlazi iz vjere.
Druga mes'ela: da se prima tevba onome ko opsuje Allaha?
Većina učenjaka je na stavu da se onome ko opsuje Allaha prima tevba, dok manja skupina smatra da mu se na dunjaluku (kod kadije) ne prima tevba, a da li će mu biti primljena na ahiretu to je između njega i Allaha.
Prvi stav je bliži ispravnom, jer ako se prima tevba mušriku i kjafiru zašto ne bi i otpadniku zbog psovanja Allaha, takođe nema jasnog dokaza koji ukazuje na suprotno.
Zatim se ova veća skupina učenjaka razilazi na dva stava oko primanja tevbe onome ko nekoliko puta učini otpadništvo od vjere.
Treća mes'ela: da li se otpadništvom jednog od supružnika poništava brak?
Skoro da nema razilaženja među učenjacima da ako se otpadništvo jednog od supružnika desi prije nego li muž imadne intimni odnos sa suprugom da je time poništen brak među njima i da su automatski razvedeni samim činom otpadništva.
A ako se otpadništvo desi nakon intimnog odnosa supružnika, onda učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li poništenje braka pada odmah ili se čeka na istek iddeta (pričeka) od tri mjesečna pranja žene?
(Prvi stav) Hanefije i malikije su na stavu da otpadništvo jednog od supružnika uzrokuje automatski poništenje braka.
(Drugi stav) Dok su šafije i hanabile (mada unutar mezheba ima razilaženja) na stavu da ako se otpadnik (svejedno žena ili muž) vrati u Islam prije isteka iddeta (tri mjesečna pranja) njihov brak ostaje na onome na čemu je i bio (tj. ne poništava se i nisu dužni ponovo da sklapaju brak), a ako istekne iddet prije nego se vrati vjeri brak biva poništen. Nakon isteka iddeta i vraćanja vjeri onog od supružnika koji je otpao dozvoljeno je da se ponovo uzmu ali sa novim sklapanjem braka.
(Treći stav) Neki učenjaci smatraju da ako se otpadnik od vjere (jedno od supružnika) pokaje i vrati vjeri nakon isteka iddeta žena da imaju pravo da vrate jedno drugom ako su zadovoljni sa tim a u slučaju žene da se nije već prije toga udala za drugog.
Četvrta mes'ela: da li se poništenje braka zbog otpadništva ubraja u talak ili ne?
(Prvi stav) Većina učenjaka je na stavu da se poništenje braka zbog otpadništva jednog od supružnika ne ubraja u talak nego u tzv. FESH (poništenje braka bez talaka). Na ovom stavu su šafije, hanabile, Ebu Hanife i Ebu Jusuf od hanefija.
(Drugi stav) Dok su malikije i Muhammed ibn Hasan Eš-Šejbani od hanefija na stavu da je to poništenje definitivni talak (nakon kojeg muž nema pravo da u toku iddeta vrati ženu, može je oženiti tek nakon što se uda i razvede od drugog).
Konkretan odgovor
Što se tiče prve i druge mes'ele, tvoja žena je sa psovanjem Allaha izašla iz vjere i postala murted, otpadnik, a zatim je sa ponovnim primanjem Islama (što u sebi sadrži i tevbu) vratila se u vjeru.
A na osnovu treće i četvrte mes'ele, koju god soluciju od spomenuta dva stava učenjaka uzeli, ti i tvoja supruga (bivša) ste definitivno razvedeni (tzv. talakom bain) bez tvog prava da je vratiš u toku njenog iddeta, samo je pitanje da li je taj talak pao njenim riddetom (otpadništvom) ili tvojim trećim talakom. Naravno, tebi nije dozovljeno da je ponovo oženiš osim nakon što se uda za drugoga i od njega razvede.
Pojašnjenje:
Ako bi po trećoj i četvrtoj mes'eli na tvoj slučaj spustili stav malikija i hanefija u trećoj, tj. da otpadništvo jednog od supružnika uzrokuje automatski poništenje braka, i stav malikaja i Muhammeda od hanefija u četvrtoj, tj. da je to poništenje braka definitivni talak (nakon kojeg muž nema pravo da u toku iddeta vrati ženu, može je oženiti tek nakon što se uda i razvede od drugog).
A ako bi u tvom slučaju uzeli stav šafija i hanabila u trećoj mes'eli, tj. da ako se otpadnik (svejedno žena ili muž) vrati u Islam prije isteka iddeta (tri mjesečna pranja) njihov brak ostaje na onome na čemu je i bio (tj. ne poništava se i nisu dužni ponovo da sklapaju brak), a onda u četvrtoj mes'eli po istim mezhebima, da se poništenje braka zbog otpadništva jednog od supružnika ne ubraja u talak nego u tzv. FESH (poništenje braka bez talaka), onda se vama broje ona prva dva talaka (jer vam brak nije bio poništen) i još treći koji si joj dao nakon sedam dana.
U stvarnosti vi ste se ponašali po ovoj zadnjoj soluciji, jer si ti sa njom imao intimni odnos nakon njenog primanja Islama zbog otpadništva kao da nije ništa bilo a onda si joj dao treći talak (naravno, prije toga su bila dva).
Prema tome, vas dvoje ste jedno drugom haram, niste u braku od tvog zadnjeg talaka koji si joj dao. Ti nemaš pravo da u toku iddeta vratiš tvoju bivšu ženu, a možeš je oženiti tek nakon što se uda i razvede od drugog. Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeDA LI JE DOZVOLJENO KLANJATI ZA IMAMIMA (i hodžama) KOJI TRAŽE ŠEFA'AT OD POSLANIKA s.a.v.s. RIJEČIMA “ŠEFA'AT, JA RESULELLAH”
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Da bi se dao potpun odgovor na ovo pitanje neophodno je ukratko obraditi sljedeća detalje: - jezička i šerijatska definicija šefa'ata - rezime vjerovanja Ehli suneta vel džemataviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Da bi se dao potpun odgovor na ovo pitanje neophodno je ukratko obraditi sljedeća detalje:
– jezička i šerijatska definicija šefa'ata
– rezime vjerovanja Ehli suneta vel džemata o šefa'atu
– kategorije ljudi u šefa'atu
– od koga se traži šefa'at Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i kako se stiče i zaslužuje?
– propis traženja šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem (stavovi učenjaka)
– šta kažu Ibn Tejmije i Bin Baz o traženju šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem
– opravdanje u džehlu i neznanju
– klanjanje za imamima koji traže šefa'at od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem
Jezička i šerijatska definicija šefa'ata
U arapskom jeziku riječ šefa'at znači posredovanje i zauzimanje, a praktično se upotrebljava u značenju govornog zauzimanja kod nekoga za neku osobu radi sticanja dunjalučke ili ahiretske koristi ili otklanjanja štete.
U Šerijatu, tj. šerijatskim tekstovima, termin šefa'at se upotrebljava u dvije oblasti i dva konteksta: šefa'at u akidi (zauzimanje na ahiretu) i šafa'at u fikhu (zauzimanje na dunjaluku).
U fikhu šefa'at se dijeli na dvije vrste: šefa'at u dobru i šefa'at u zlu (nepravdi). O tome govori kur'anski ajet: „Onaj ko se bude zauzimao u dobru – biće i njemu udio u njemu (nagradi), a onaj ko se bude zauzimao u zlu – biće i njemu udio u njemu (kazni). – A Allah nad svim bdi“ (En-Nisa, 85).
Šefa'at u dobru je zauzimanje za nekoga u onome što on zaslužuje a čime se ne nanosi drugome šteta, ili zauzimanje u otklanjanju zuluma ili nepravde koji su mu nanešeni. Šefa'at u zlu je zauzimanje za nekoga u nečemu što on ne zaslužuje ili u čemu se nanosi nepravda drugima. Ova fikhska vrsta šefa'ata nije predmet ovog pitanja, detaljnije o njoj se može naći u fikhskim knjigama.
Definicija šefa'ata u akidi (ili zauzimanje na ahiretu)
Šefa'at je zauzimanje ili posredovanje na Sudnjem danu kod Allaha, dželle še'nuhu, za nekog od Njegovih robova da mu se oproste veliki grijesi, ili olakša kazna koju zaslužuje, ili da bude izveden iz Džehennema ili uveden u Džennet i druge vrste zauzimanja koje su potvrđene u Kitabu i Sunetu.
Rezime vjerovanja Ehli suneta vel džemata o šefa'atu
Vjerovanje u šefa'at koji će biti na Sudnjem danu je istina shodno onome kako je došlo u šerijatskim tekstovima. Na Sudnjem danu će se zauzimati meleci, vjerovjesnici, šehidi i dobri ljudi kod Allaha za one Allahove robove koji su umrli na tevhidu. Allah, subhanehu ve te'ala, je vlasnik šefa'ata i niko se ne može zauzimazi kod Njega sve dok mu On ne dozvoli. Da bi neko ko ima pravo da čini šefa'at na Sudnjem danu i da bi se nekom Allahovom robu mogao činiti šefa'at moraju se ispuniti dva šarta:
prvi – da Allah da šefadžiji dozvolu da se zauzima, a što će biti tek na Sudnjem danu,
drugi – da je Allah zadovoljan sa onim kome se čini šefa'at od Allahovih robova, a On nije zadovoljan osim sa onima koji umru na tevhidu.
Ima nekoliko vrsta šefa'ata, neki su specifični samo za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a drugi se odnose i na njega i na sve ostale šefadžije.
Šefa'ati koji su dati samo Posalniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, i sa kojima je odlikovan nad drugim vjerovjesnicima i ljudima uopćeno su dva šefa'ata.
Prvi – veliki šefa'at (šefa'atu kubra) za Ehlul-mevkif kada svi ljudi budu okupljeni radi presude, ljudi će tražiti od Adema, Nuha, Ibrahima, Muse i Ise, alejhimusselam, da se zauzimaju a oni će odustajati sve dok se traženje šefa'ata ne završi kod Posalnika, sallallahu alejhi ve sellem, on će se zauzeti a Allah će mu dozvoliti da uvede na desna vrata Dženneta one iz njegovog Ummeta koji neće polagati račun (70 000). Postoje još neki drugi detalji koji su prenešeni u drugim rivjatima.
Drugi – šefa'at stanovnicima Dženneta da uđu u Džennet.
Ostale vrste šefa'ata: velikim griješnicima: onima koji su ušli u Džehennem da izađu iz njega, i onima koji su zaslužili kaznu u Džehennemu da ne uđu u njega, šefa'at onima čiji su se grijesi izjednačili sa sevapima da uđu u Džennet i šefa'at za povećanje stepena onima koji su ušli u Džennet. Svi ovi šefa'ati u njima učestvuju Posalnik, sallallahu alejhi ve sellem, i sve ostale šafadžije od meleka, vjerovjesnika, dobrih vjernika i šehida.
Ovo je rezime akide Ehli suneta vel džemata o šefa'atu koja je zasnovana na tekstovima Kur'ana i vjerodostojnog Sunneta i može se naći u svakoj akidetskoj knjizi Ehli suneta.
Kategorije ljudi u šefa'atu
U tretiranju, praktikovanju i razumijevanju šefa'ata ljudi se uopćeno mogu svrstati u tri kategorije (Tehzibu El-‘Akideti et-Tahavijje str. 276-277, Medžmu'ul-fetava od Ibn Tejmije 24/340-342):
Prva kategorije – mušrici, kršćani i novotari iz ovog Ummeta koji ih oponašaju.
Oni potvrđuju šefa'at koji je čisti širk. Upoređuju ga sa šefa'atom (zauzimanjem) koji je poznat na dunjaluku kada se ljudi bliski vladarima ili kraljevima zauzimaju kod njih za druge radi udovoljavanja njihovih potreba. Pa tako mušrici traže šefa'at od kipova i lažnih božanstava, kršćani od poslanika, vjerovjesnika i svetaca, anovotari iz ovog Ummeta traže šefa'at od vjerovjesnika, evlija, dobrih ljudi i svih drugih koje veličaju i uzdižu nakon njihove smrti ili u njihovom odsustvu.
Potvrđivanjem i činjenjem ovakvog šefa'ata oni su kod Allaha pravi i čisti mušrici. Jer kod Allaha se ne može niko zauzimati (tražiti šefa'at) bez Njegove dozvole, kaže Uzvišeni u Ajetul-kursi: „Ko se može kod Njega zauzimati za nekoga bez dopuštenja Njegova?!“ A On nikome nije dozvolio da se kod Njega zauzima prije ahireta. (El-Bekare, 255). Allah, subhanehu ve te'ala, u nekoliko ajeta negira posrednike, zagovorače i šefadžije mimo Njega Jednog Jedinog.
Kaže: „Osim Njega ni zaštitnika ni zagovornika (šefadžije) oni nemaju“ (El-En'am, 51), „Osim Allaha – ni zaštitnika ni posrednika (šefadžije) oni nemaju“ (El-En'am, 70), „Vi, osim Njega, ni zaštitnika ni posrednika (šefadžije) nemate“ (Es-Sedžde, 4).
Prema tome, oni koji traže šefa'at od vjerovjesnika, evlija i dobrih ljudi nakon njihove smrti, oni su mušrici, jer je to veliki širk koji je Allah jasno i nedvosmisleno zabranio u Kitabu a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pojasnio tu zabranu u Sunnetu.
Druga kategorije – mu'atezile i havaridži.
Oni negiraju šefa'at Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i drugih šefadžija na Sudnjem danu za počinioce velikih grijeha koji su umrli a nisu se pokajali za svoje velike grijehe. Po njima oni će vječno boraviti u Vatri. Naravno, ovo je oprečno šerijatskim tekstovima i akidi Ehli suneta vel džemata.
Treća kategorije – sljedbenici Ehli suneta vel džemata.
Oni potvrđuju šefa'at koji će biti na Sudnjem danu, a koji je detaljno pojašnjen u Kur'anu u vjerodostojnom Sunnetu, i negiraju traženje šefa'ata na dunjaluku od Allahovih stvorenja, poput vjerovjesnika i dobrih ljudi nakon njihove smrti, a koji predstavlja veliki širk koji izvodi iz vjere.
Od koga se traži šefa'at Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i kako se stiče i zaslužuje?
Vlasnik šefa'ata je Allah, tebareke ve te'ala. Dokaz za to su riječi Uzvišenog: “Reci: “Allahu pripada sav šefa'at” (Zumer, 44).
Sa druge strane, Allah, subhanehu ve te'ala, je posebno odlikovao svoga Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, time što će mu dati na Sudnjem danu da čini dva posebna šefa'ata (gore spomenuta) a i ostale šefa'ate koje je dao i drugim šefadžijama (melecima, šehidima, dobrim ljudima). Pa se postavlja pitanje: da li se šefa'at Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, traži, stiče i dobija od Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, ili od Allaha, tebareke ve te'ala?
Po akidi Ehli suneta vel džemata, a našto jasno i nedvosmisleno ukazuju šerijatski tekstovi, šefa'at Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao i šefa'at drugih šefadžija, kojeg će oni činiti na Sudnjem danu, se traži, stiče, zaslužuje i dobija isključivo od Allaha, subhanehu ve te'ala. On se prvenstveno stiče, traži i zaslužuje ostvarenjem tevhida, tj. izdvajanjem Uzvišenog Allaha u činjenju ibadeta, a zatim učenjem prenešene dove poslije ezana ili direktnom upućivanju dove Uzvišenom Allahu da mu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, učini šefadžijim na Sudnjem danu. A o ovome će biti govora poslije, inšallah.
Veliki šefa'at kao i drugi šefa'ati su dati kao poklon Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, na Sudnjem danu oni neće koristiti kod Allaha osim uz ispunjenje dva šarta koje Allah uslovljava da se ispune kod samog šefadžije i kod onog kome se čini šefa'at.
Ta dva šarta su:
Prvi šart – da Allah da dozvolu šefadžiji da čini šefa'at.
Dokaz za to su riječi Uzvišenog: “Ko se može pred Njim zauzimati za nekoga bez dopuštenja Njegova?!” (El-Bekara, 255). A ta dozvola će biti tek na Sudnjem danu.
Drugi šart – da je Allah zadovoljan sa osobom kojoj se čini šefa'at.
Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog: “I oni će se samo za onoga kojim On bude zadovoljan zauzimati” (El-Enbija, 28). Znači, dozvola činjenja šefa'ata na Sudnjem danu će biti samo onima sa kojima je Allah zadovoljan, a Uzvišeni Allah nije zadovoljan osim sa muvehhidima, tj. onima koji su ostvarili tevhid, odnosno koji nisu činili širk u svom životu, i koji su umrli na tome.
Takođe, onaj ko hoće da zasluži šefa'at Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, može da ga traži na jedan od dva načina:
Prvi način: da uči dovu nakon ezana sa kojom će zaslužiti šefa'at Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na Sudnjem danu.
Bilježi Buharija u svom Sahihu od Džabira, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko kaže kada čuje ezan: ALLAHUMME RABBE HAZIHID-DA'VETTI TAMETI VES-SALATIL-KAIMETI, ATI MUHAMMEDEN EL-VESILETE VEL-FADILETE VAB'ASHU MEKAMEN MAHMUDEN ELLEZI VE'ATEHU, biće mu dozvoljen moj šefa'at na Sudnjem danu”.
Drugi način: da dovi Uzvišenom Allahu tražeći od Njega da učini Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, svojim šefadžijom na Sudnjem danu. A da bi ga Allah učinio njegovim šefadžijom on mora umrijeti na tevhidu. To je ono što je došlo u ajetu: “I oni će se samo za onoga kojim On bude zadovoljan zauzimati” (El-Enbija, 28).
Propis traženja šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem (stavovi učenjaka)
Nema razilaženja među učenjacima i imamima Ehli suneta da je traženje šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon njegove smrti riječima „Šefa'at, ja resulellah“ i slično novotarija i dalalet. Međutim, razišli su se oko toga da li je to djelo velikog širka koji izvodi iz Islama ili je djelo malog širka koji ne izvodi iz vjere.
Prvo mišljenje – je stav džumhura (većine) prvih i potonjih učenjaka koji smatraju da je traženje šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon njegove smrti djelo velikog širka koje izvodi iz Islama.
Na ovom stavu su između ostalih Ibn Tejmije, Bin Baz i Ibn Usejmin od savremenih učenjaka.
Ovaj stav učenjaka je bez ikakve sumnje jedino ispravan, jer šerijatski argumenti jasno i nedvosmisleno ukazuju na to.
Traženje šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, riječima „Šefa'at, ja resulellah“ i slično predstavlja djelo velikog širka kojeg rade mušrici i kršćani.
Traženje šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije radio niko od selefa ovog Ummeta, ni ashabi, ni tabi'ini niti oni poslije njih sve dok se nije pojavila zastranjenost, novotarija i zabludjelost unutar Ummeta po ovom pitanju, kada su neki počeli oponašati mušrike i kršćane u traženju šafa'ata tražeći ga od vjerovjesnika, evlija i dobrih ljudi koje veličaju nakon njihove smrti.
Drugo mišljenje –je stav na kojem je manja skupina učenjaka koji smatraju da ovo djelo nije djelo velikog širka i da ne izvodi iz Islama. Njihovi najjači argumenti sa kojim dokazuju svoj stav su šubhe i nejasnoće koje su raširene oko ovog pitanja. Glavna šubha je ubjeđenje da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, iako je mrtav i u kaburu čuje one koji mu se obraćaju, kao što čuje selam onih koji ga selame, što je stav jedne skupine učenjaka.
Druga velika šubha je miješanje šefa'ata sa tevessulom (posredovanja i približavanja Allahu činjenjem dobrih djela) i nepravljenja razlike između ove dvije mes'ele. Pri čemu su ubijeđeni da traženjem šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, iskazuju ljubav i poštovanje prema njemu čime čine veoma veliko Allahu drago djelo.
Ispravno je da ove i slične šubhe, nejasnoće, džehl i pogrešno tumačenje ovog pitanju mogu biti opravdanje i izgovor pri spuštanju pojedinačnog tekfira, ali ne mogu biti dovoljno jak argument u osnovnom propisu tog djela u kojem su presudili dokazi Kitaba i Suneta.
Napomena:
Ako bi neko prigovorio da se ovdje prešućuje stav nekih učenih, poput šafijskog učenjaka Ibn Hadžera El-Hejtemija, i drugih kojima se pripisuje znanje, koji u osnovi dozvoljavaju traženje šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon njegove smrti, odgovor je sljedeći.
To nisu dozvolili osim učenjaci novotari i sljedbenici strasti koji su svakako novotari i u mnogim drugim akidetskim oblastima, poput sufijskih i drugih novotarskih šejhova, čije se mišljenje ne uzima u obzir. Na njihovo nakaradno i novotarsko tumačenje ovog pitanja se upozorava i odgovara argumentima Kitaba i Sunneta.
A za stav šafijskog učenjaka Ibn Hadžera El-Hejtemija i njemu sličnih koji ga u tome slijede, najblaže se može reći da je to anomalan (šaz), devijantan i nesumnjivo pogrešan stav, jer je oprečan šerijatskim tekstovima, te se kao takav ne navodi kao regularno mišljenje nego se može navesti i spomenuti samo radi upozorenja na njega. A ako bi se reklo da su time učinili djelo širka i da ih je taj stav izveo iz Islama, kao što kaže savremeni učenjak Mensur Es-Simari, i to nije daleko.
Šta kažu Ibn Tejmije i Bin Baz o traženju šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem
Šejhul-islam Ibn Tejmije je u nekoliko svojih knjiga podrobno i detaljno pojasnio pitanje šefa'ata, pri čemu je pojasnio šefa'at koji je potvrđen u šerijatskim tekstovima i šefa'at koji je Kur'an zanegirao, a to je šefa'at mušrika, kršćana i zabludjelih muslimana koji predstavlja zabranjeni širk protiv kojeg je Islam doašo da se bori. Kaže u „Medžmu'ul-fetava“ (24/342): „A što se tiče šefa'ata kojeg je Kur'an zanegirao i kojeg negiraju učenjaci i vjernici, poput onoga na čemu su mušrici, kršćani i oni koji ih oponašaju iz ovog Ummeta, kao na primjer da traže od vjerovjesnika i dobrih ljudi koji su umrli ili odsutni zadovoljavanje njihovih potreba, …“.A kaže u knjizi „Ka'idetun dželiletun fit-tevessuli vel-vesileti“ (Veliko pravilo o tevessulu i vesiletu“, str. 25-28): „Ove vrste obraćanja melecima, vjerovjesnicima i dobrim ljudima nakon njihove smrti kod njihovih kaburova ili u njihovom odsustvu, i oslovljavanje njihovih kipova, ovo je najveća vrsta širka koja je prisutna kod mušrika mimo Ehli kitaba, kod novotara od Ehli kitabija i kod muslimana koji su unijeli u vjeru širkove i ibadete koje Uzvišeni Allah nije dozvolio.
Kaže Uzvišeni: ‘Zar oni imaju saučesnike (bogove) koji im propisuju u vjeri ono što Allah nije dozvolio?’ (Eš-Šura, 21) Upućivanje dove melecima i vjerovjesnicima poslije njihove smrti i u njihovom odsustvu, traženja od njih pomoći i šefa'ata u tom stanju – i postavljanje kipova tražeći šefa'at (zauzimanje) od njih – to nije od vjere koju je Allah propisao, niti je sa time poslao nekog poslanika niti objavio neku knjigu. Muslimani su složni da to nije ni vadžib niti mustehab. To nije radio niko od ashaba niti tabi'ina, niti je naredio ijedan imam (učenjak) od imama muslimana. Iako to rade mnogi ljudi koji ibadete i koji su zahidi, navode o tome razne hikaje i snoviđenja, a sve to je od šejtana. Neki od njih satavljaju pjesme (kaside) o dovljenju umrlom, traženju šefa'ata i pomoći od njega, ili to spominju u sklopu pohvale vjerovjesnicima i dobrim ljudima, za sve ovo muslimani su složni da nije ni vadžib niti mustehab. …
Mnogi ljudi spominju kako u ovim vrstama širka ima koristi, dokazuju ih razumskim i osjetilnim argumentima, kao i snoviđenjima i sličnim.
Njima se može odgovoriti na dva načina: prvi – sa dokazima šerijatskih tekstova i idžma učenjaka, drugi – kijasom (analogijom) i razumskim pojašnjenjem ništavnosti toga, jer ništavnost toga preovlađuje nad umišljenim koristima.
Prvi – nužno je poznato, prenešeno tevaturom i idžmaom selefa Ummeta i imama (učenjaka) da to nije ni vadžib ni mustehab. Poznato je da nije Vjerovjesnik (Muhammed), niti neki drugi vjerovjesnik prije njega, propisao ljudima da dove melecima, vjerovjesnicima i dobrim ljudima (da im dove uslišaju) niti da traže šefa'at (zauzimanje kod Allaha) od njih, ni poslije njihove smrti ni u njihovom odsustvu.
Niko od njih nije govorio: O Allahovi meleci, činite šefa'at (zauzimajte) za mene kod Allaha, tražite od Allaha da nas pomogne ili opskrbi ili uputi.
Takođe, niko nije govorio vjerovjesnicima i dobrim ljudima koji su umrli: O Allahov vjerovjesniče, o Allahov poslaniče, dovi Allahu za mene, traži od Allaha za mene, traži od Allaha da mi oprosti, ili da me uputi ili da me pomogne ili da me izliječi. …
Nužno poznata stvar vjere Islam, prenešena u mutevatir predajama i po idžamau islamskih učenjaka je da Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ovo propisao svome Ummetu“.
Upitan je šejh Bin Baz o propisu traženja šefa'ata od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, riječima „Eš-Šefa'a, ja Muhammed“, da li je to širk. („Fetava Nurun aled-derb“, 1/392) Njegov odgovor je bio sljedeći:
„Traženje šefa'ata od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, ili od nekoga drugog od umrlih nije dozvoljeno, učenjaci to ubrajaju u veliki širk, jer umrli nakon smrti nema nikakve moći.
A Allah kaže: “Reci: “Allahu pripada sav šefa'at” (Zumer, 44).
Šefa'at je Njegovo, subhanehu ve ta'ala, vlasništvo, a Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, i drugi od umrlih nakon smrti nemaju moć raspolaganja šefa'atom, dovom i sličnim. Umrli kada umre prekida mu se djelo osim u trome … . …
Uglavnom, traženje šefa'ata od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, ili od nekoga drugog od umrlih nije dozvoljeno, po šerijatskom pravilu to je veliki širk, jer predstavlja traženje od umrlog ono što nije u stanju učiniti, kao kada bi od njega tražio da izliječi bolesnog, ili da pomogne protiv neprijatelja, ili spasi onog ko je u nevolji ili slično tome. Sve ovo su vrste velikog širka.
Nema razlike u traženju šefa'ata od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, ili od šejha Abdulkadira, ovog ili onog, ili od Bedevija, Husejna ili nekog drugog. Traženje šefa'ata od umrlih nije dozvoljeno i ono predstavlja jednu vrstu velikog širka.
Propisano je da se umrlim muslimanima traži od Allaha rahmet, da se dovi Allahu da im oprosti i da im se smiluje. A na Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, se donosi salavat i selam, i dovi se Allahu za njega. Međutim, da se od njega traži pomoć ili šefa'at ili pobjeda nad neprijateljem, sve to nije dozvoljeno i spada u djela džahila i mušrika. Zato je obaveza muslimanu da vodi računa o ovome i da se čuva sličnih stvari.“
Opravdanje u džehlu i neznanju
Nakon ovoga, ostaje pitanje da li onaj ko izgovori ove riječi (Šefa'a, ja resulellah) velikog širka ima opravdanje u džehlu i neznanja. Odgovor na ovo pitanje se vraća na poznato razilaženje učenjaka Ehli Sunneta oko primanja i prihvatanja uzura (opravdanja) džehla u stvarima tevhida i djelima velikog širka.
Skupina učenjaka smatra da nema opravdanja, te po njima oni koji izgovore “Šefa'a, ja resullallah” i slično su mušrici i izašli su iz Islama, svejedno znali ili ne znali, razumjeli ili ne razumjeli da je to veliki širk.
Dok druga skupina učenjaka Ehli suneta smatra da džehl može biti opravdanje čak i u pitanjima tevhida i velikog širka, te po njima oni koji izgovore “Šefa'a ja resullallah” i slično nisu svi automatski postali mušrici, nego to zavisi od njihovog stanja. Neznalice i džahili od njih mogu imati opravdanje u svom džehlu.
Klanjanje za imamima koji traže šefa'at od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem
Propis klanjanja za imamom griješnikom ili novotarom zavisi od samog stanja grijeha ili novotarije. Pa tako, ako grijeh ili novotarija koji imam radi ne izvodi iz Islama, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko dozvole i valjanosti klanjanja namaza za njim. Ispravno je da je klanjanje namaza za njim dozvoljeno i da je namaz ispravan.
A ako grijeh ili novotarija koji radi imam izvode iz Islama ili vodi u kufr ili širk, onda nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta da nije dozvoljeno klanjati namaz za takvim imamom. Klanjanje za takvim imamima nije dozvoljeno jer njihov namaz njima samima nije ispravan i valjan, pa tako ni onima koji klanjaju za njima.
A pošto je traženje šefa'ata od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon njegove smrti djelo velikog širka, nije dozvoljeno klanjati za imamima i hodžama za koje pouzdano znamo ili smo čuli da na mevludima ili u nekim drugim prilikama izgovaraju riječi „Šefa'a, ja resulellah“ ili slično. A ko klanja za njima namaz nakon što je saznao ovaj propis, njegov namaz je batil i treba ga ponoviti. Namaze koje je prije klanjao za takvim imamima i hodžama iz neznanja o ovom propisu po ispravnom stavu učenjaka nije dužan naklanjati.
Izuzetak ovoj zabrani je dozvola klanjanja džume ili bajram-namaza za ovakvim imamima ako u blizini nemamo neki drugi mesdžid ili džemat. S tim da je obaveza poslije naklanjati te namaze.
Ovih dana sam lično pitao dva šejha, S'ada El-Haslanija i Abdullaha Es-Silmija, o propisu klanjanja za imamima koji traže šefa'at od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, riječima „šefa'a, ja resulellah“, kao što je slučaj u našim krajevima a i u mnogim drugim mjestima širom svijeta. Njihov odgovor je bio istovjetan: da nije dozvoljeno klanjati za takvim imamima jer je traženje šefa'ata od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, djelo velikog širka koje izvodi iz vjere. A namaz koji se klanja za njima nakon saznanja ovog propisa je batil i obaveza ga je obnoviti.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeLIJEK ZA AKIDETSKE VESVESE I RUŽNE MISLI O ALLAHU I ALLAHOVOM BIĆU
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Ovakve misli, šejtanska opsjedanja i vesvese su sasvim normalna pojava kod vjernika. Ovo se dešavalo ashabima i onima poslije njih i dešavat će se do Sudnjeg dana do kada je Uzviviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Ovakve misli, šejtanska opsjedanja i vesvese su sasvim normalna pojava kod vjernika. Ovo se dešavalo ashabima i onima poslije njih i dešavat će se do Sudnjeg dana do kada je Uzvišeni Allah dao priliku šejtanu da zavodi ljude.
Kaže Uzvišeni: “O, Iblise” – reče On – “zašto se ti ne htjede pokloniti?” “Nije moje” – reče – “da se poklonim čovjeku koga si stvorio od ilovače, od blata ustajalog.” “Onda izlazi iz Dženneta” – reče On – “nek si proklet i neka se prokletstvo zadrži na tebi do Dana sudnjeg!” “Gospodaru moj” – reče on – “daj mi vremena do dana kada će oni biti oživljeni!” “Daje ti se rok” – reče On – “do Dana već određenog.” “Gospodaru moj” – reče – “zato što si me u zabludu doveo, ja ću njima na Zemlji poroke lijepim predstaviti i potrudiću se da ih sve zavedem, osim među njima Tvojih robova iskrenih.” “Ove ću se istine Ja držati” – reče On: “Ti nećeš imati nikakve vlasti nad robovima Mojim, osim nad onima koji te budu slijedili, od onih zalutalih.” (El-Hidž, 32-42)
Osnova u razumijevanju akidestskih vesvesa
Kao osnova u liječenju akidetskih vesvesa, zlih misli i šejtanskih bajanja koja su vezana za akidetska ubjeđenja, Allahova svojstva, Njegovo biće, iman, kufr, otpadništvo i slično, a koje šejtan nameće mu'minu i sa kojima ga opsjeda do te mjere da im se ne može oduprijeti, je da zna i da bude ubijeđen sljedeće tri stvari:
Prva – da su te misli i vesvese od šejtana koji želi da odvrati mu'mina od vjerovanja i praktikovanja vjere, da ga skrene sa Pravog Puta, da ga izluđuje ili u najmanju ruku rastužuje. Na ovo ukazuje mnoštvo ajeta i hadisa.
Druga – Pojava ovakvih misli i vesvesa je dokaz imana i vjere kod onoga kome se to dešava.
U hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, je došlo da su neki ljudi došli Poslniku, sallallahu alejih ve sellem, i rekli mu da im dolaze misli koje je teško nekom od njih da ih izgovori, pa im on reče: “Jel vas to snalazi?” Kažu: “Da”. On im reče: “To je jasan (vid) iman”.
U rivajetu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, kojeg bilježi Ahmed sa vjerodostojnim senedom je došlo da je neki čovjek rekao Poslaniku, sallahu alejhi ve sellem: „O Allahov Poslaniče, dolaze mi misli za koje bi mi bilo draže da padnem sa nebesa nego da ih izgovorim“. Kaže Poslanik, sallahu alejhi ve sellem: „Allahu ekber, Allahu ekber, Allahu ekber, hvala Allahu koji je lukavstva (smicalice i zamke) šejtana sveo na vesvese“.
Znači, onaj koga spopadaju i obuzimaju ovakve mislim on je na jasnom imanu. Zato ne treba da sebe optužuje ili da u sebe i svoju vjeru sumnja, jer misli koje mu dolaze su od šejtana, te misli nisu od njega sve dok im se opire, sve dok se ne slaže sa njima i dok se bori protiv njih.
Treće – Onaj koga proganjaju ovakve vesvese i zle i loše misli od kojih nema mira, koje ga opsjedaju, proganjaju i muče, on u tome nema grijeha.
Na ovo ukazuje hadis mutefekun alejhi od Ebu Hurejre, radijalahu anhu, u kojem je došlo da je Poslnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Allah je oprostio mom Ummetu ono što im prođe u mislima sve dok to ne urade ili ne govore o tome“.
Takođe, pošto su ovakve misli vid prisile, Allah subhanehu ve te'ala, je oprostio ovom Ummetu ono što urade u prisili.
Na ovo ukazuje hadis kojeg prenosi Ibn Abbas, radijallahu anhuma, u kojem je došlo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Zaista je Allah oprostio mom Ummetu ono što urade greškom, iz zaborava i u prisili“. Bilježi ga Ibn Madže, Ahmed, Hakim, Bejheki i Darekutni. Vjerodostojnim i prihvatljivim su ga ocijenili Hakim, Ibn Hibban, Ibn Hazm, Zehebi, Nevevi i Ibn Hadžer, Ahmed Šakir, Albani i Šuajb Arnaut.
Prema tome, osnova u akidetskim vesvesama je da su one od šejtana, da si one jasan znak imana onoga koga opsjedaju i da onaj kome se to dešava nema u tome grijeha sve dok ne počne po tim mislima raditi ili ih govoriti sa ubjeđenjem u njih.
Praktično liječenje akidetskih vesvesa
Zatim, na onome koga obuzimaju spomenute šejtanske akidetske vesvese je da uradi sljedeće, shodno kako je došlo u vjerodostojnom hadisu:
Prvo – da kada mu dođu te misli da izgovori: EUZU BILLAHI MINEŠŠEJTANIRRADŽIM, a može i dodati: AMENTU BILLAHI.
Dokaz za ovoje hadis mutefekun alejhi od od Ebu Hurejre, radijalahu anhu, u kojem je došlo da je Poslnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Nekome od vas će doći šejtan i reći: Ko je stvorio to, ko je stvorio ono, sve dok ne kaže: Ko je stvorio tvoga Gospodara? Pa kada mu se to desi neka zatraži utičište od Allaha i neka završi (prekine)“. U rivajetu kod Muslima je došlo: „Neka kaže: AMENTU BILLAHI“.
Drugo – nakon što izgovori EUZU, treba da prekine sa tim mislima, tj. da im se ne prepusti, i da nastavi raditi ono što radio nepridavajući pažnju tim mislima.
Dokaz za ovo je isti gore spomenuti hadis u kojem je došlo: „Pa kada mu se to desi neka zatraži utičište od Allaha i neka završi (prekine)“.
Treće – potpuno ignorisanje tih misli, ne prepuštanje njima i ne razmišljanje o njihovim detaljima, takođe: neraspravljanje sa drugima o tim mislima, neistraživanje i nebavljenje tim mislima. U ovome zadnjem treba biti jako uporan, čvrst i nepokolebljiv.
Dokaz za ovo sve ono što je do sada spomenuto: ako su ove misli od šejtana, ako ne narušavaju iman i vjeru, ako u njima nema grijeha, ako se od njih traži utočište kod Allaha i ako kod toga treba stati, onda ovakve misli zaslužuju, trebaju i moraju da se ignorišu. U protivnom, šejtan će malo po malo ostvarivati svoj cilj.
Molim Uzvišenog da nas sačuva od šejtanskih zamki i spletki.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeSTRAH OD KUFRA, ŠIRKA, LICEMJERSTVA I GUBLJENJA VJERE ZBOG ŠEJTANSKIH AKIDETSKIH VESVESA O LIKU ALLAHA I LAŽI POSLANSTVA
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Odgovor na sve šejtanske akidetske vesvese je otprilike isti. Naime, šejtanska opsjedanja, loše misli i akidetske vesvese su normalna pojava kod vjernika. Ovo se dešavalo ashabimviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Odgovor na sve šejtanske akidetske vesvese je otprilike isti.
Naime, šejtanska opsjedanja, loše misli i akidetske vesvese su normalna pojava kod vjernika. Ovo se dešavalo ashabima i onima poslije njih i dešavat će se do Sudnjeg dana do kada je Uzvišeni Allah dao priliku šejtanu da obmanjuje, zavodi i napada ljude.
Kaže Uzvišeni: “O, Iblise” – reče On – “zašto se ti ne htjede pokloniti?” “Nije moje” – reče – “da se poklonim čovjeku koga si stvorio od ilovače, od blata ustajalog.” “Onda izlazi iz Dženneta” – reče On – “nek si proklet i neka se prokletstvo zadrži na tebi do Dana sudnjeg!” “Gospodaru moj” – reče on – “daj mi vremena do dana kada će oni biti oživljeni!” “Daje ti se rok” – reče On – “do Dana već određenog.” “Gospodaru moj” – reče – “zato što si me u zabludu doveo, ja ću njima na Zemlji poroke lijepim predstaviti i potrudiću se da ih sve zavedem, osim među njima Tvojih robova iskrenih.” “Ove ću se istine Ja držati” – reče On: “Ti nećeš imati nikakve vlasti nad robovima Mojim, osim nad onima koji te budu slijedili, od onih zalutalih.” (El-Hidž, 32-42)
Osnova u razumijevanju akidestskih vesvesa
Kao osnova u liječenju akidetskih vesvesa, zlih misli i šejtanskih bajanja koja su vezana za akidetska ubjeđenja, Allahova svojstva, Njegovo biće, iman, kufr, otpadništvo i slično, a koje šejtan nameće mu'minu i sa kojima ga opsjeda do te mjere da im se ne može oduprijeti, je da zna i da bude ubijeđen sljedeće tri stvari:
Prva – Da su te misli i vesvese od šejtana koji želi da odvrati mu'mina od vjerovanja i praktikovanja vjere, da ga skrene sa Pravog Puta, da ga izluđuje ili u najmanju ruku rastužuje. Na ovo ukazuje mnoštvo ajeta i hadisa.
Druga – Pojava ovakvih misli i vesvesa je dokaz imana i vjere kod onoga kome se to dešava.
U hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, je došlo da su neki ljudi došli Poslniku, sallallahu alejih ve sellem, i rekli mu da im dolaze misli koje je teško nekom od njih da ih izgovori, pa im on reče: “Jel vas to snalazi?” Kažu: “Da”. On im reče: “To je jasan (vid) iman”.
U rivajetu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, kojeg bilježi Ahmed sa vjerodostojnim senedom je došlo da je neki čovjek rekao Poslaniku, sallahu alejhi ve sellem: „O Allahov Poslaniče, dolaze mi misli za koje bi mi bilo draže da padnem sa nebesa nego da ih izgovorim“. Kaže Poslanik, sallahu alejhi ve sellem: „Allahu ekber, Allahu ekber, Allahu ekber, hvala Allahu koji je lukavstva (smicalice i zamke) šejtana sveo na vesvese“.
Znači, onaj koga spopadaju i obuzimaju ovakve mislim on je na jasnom imanu. Zato ne treba da sebe optužuje ili da u sebe i svoju vjeru sumnja, jer misli koje mu dolaze su od šejtana, te misli nisu od njega sve dok im se opire, sve dok se ne slaže sa njima i dok se bori protiv njih.
Treće – Onaj koga proganjaju ovakve vesvese i zle i loše misli od kojih nema mira, koje ga opsjedaju, proganjaju i muče, on u tome nema grijeha.
Na ovo ukazuje hadis mutefekun alejhi od Ebu Hurejre, radijalahu anhu, u kojem je došlo da je Poslnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Allah je oprostio mom Ummetu ono što im prođe u mislima sve dok to ne urade ili ne govore o tome“.
Takođe, pošto su ovakve misli vid prisile, Allah subhanehu ve te'ala, je oprostio ovom Ummetu ono što urade u prisili.
Na ovo ukazuje hadis kojeg prenosi Ibn Abbas, radijallahu anhuma, u kojem je došlo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Zaista je Allah oprostio mom Ummetu ono što urade greškom, iz zaborava i u prisili“. Bilježi ga Ibn Madže, Ahmed, Hakim, Bejheki i Darekutni. Vjerodostojnim i prihvatljivim su ga ocijenili Hakim, Ibn Hibban, Ibn Hazm, Zehebi, Nevevi i Ibn Hadžer, Ahmed Šakir, Albani i Šuajb Arnaut.
Prema tome, osnova u akidetskim vesvesama je da su one od šejtana, da si one jasan znak imana onoga koga opsjedaju i da onaj kome se to dešava nema u tome grijeha sve dok ne počne po tim mislima raditi ili ih govoriti sa ubjeđenjem u njih.
Praktično liječenje akidetskih vesvesa
Zatim, na onome koga obuzimaju spomenute šejtanske akidetske vesvese je da uradi sljedeće, shodno kako je došlo u vjerodostojnom hadisu:
Prvo – da kada mu dođu te misli da izgovori: EUZU BILLAHI MINEŠŠEJTANIRRADŽIM, a može i dodati: AMENTU BILLAHI.
Dokaz za ovoje hadis mutefekun alejhi od od Ebu Hurejre, radijalahu anhu, u kojem je došlo da je Poslnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Nekome od vas će doći šejtan i reći: Ko je stvorio to, ko je stvorio ono, sve dok ne kaže: Ko je stvorio tvoga Gospodara? Pa kada mu se to desi neka zatraži utičište od Allaha i neka završi (prekine)“. U rivajetu kod Muslima je došlo: „Neka kaže: AMENTU BILLAHI“.
Drugo – nakon što izgovori EUZU, treba da prekine sa tim mislima, tj. da im se ne prepusti, i da nastavi raditi ono što radio nepridavajući pažnju tim mislima.
Dokaz za ovo je isti gore spomenuti hadis u kojem je došlo: „Pa kada mu se to desi neka zatraži utičište od Allaha i neka završi (prekine)“.
Treće – potpuno ignorisanje tih misli, ne prepuštanje njima i ne razmišljanje o njihovim detaljima, takođe: neraspravljanje sa drugima o tim mislima, neistraživanje i nebavljenje tim mislima. U ovome zadnjem treba biti jako uporan, čvrst i nepokolebljiv.
Dokaz za ovo sve ono što je do sada spomenuto: ako su ove misli od šejtana, ako ne narušavaju iman i vjeru, ako u njima nema grijeha, ako se od njih traži utočište kod Allaha i ako kod toga treba stati, onda ovakve misli zaslužuju, trebaju i moraju da se ignorišu. U protivnom, šejtan će malo po malo ostvarivati svoj cilj.
Molim Uzvišenog da nas sačuva od šejtanskih zamki i spletki.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeDŽEMAT NURSIJA (porijeklo, historija, aktivnosti, stavovi i kritike)
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim: Džemat NURSIJJA je vjerski islamski džemat osnovan u Turskoj početkom 20. stoljeća koji je po svojoj formi i organizaciji bliži sufijskom tarikatu nego organizovanom i uređenom pviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
Džemat NURSIJJA je vjerski islamski džemat osnovan u Turskoj početkom 20. stoljeća koji je po svojoj formi i organizaciji bliži sufijskom tarikatu nego organizovanom i uređenom pokretu. Osnivač ovog džemata je svoju davu koncentrisao na suštinu imana i odgoj i pročišćavanje duše, osnovao je islamski pravac u nastojanju da se stane na put širenju Ataturkovog masonskog sekularizma koji je pokosio Tursku nakon pada Osmanskog hilafeta.
Osnivač ovog džemata je šejh Seid En-Nursi rođen 1863.god. a umro 1960.god. od oba roditelja kurdskog porijekla u selu Nuris u pokrajini Hezan, istočna Anadolija. Odrastao je i učio u svom mjestu, još kao mladić pokazivao je znakove oštroumnosti tako da je nazvan Bediuzzeman (Divota vremena). U 18. godini je počeo izučavati vjerske nauke uporedo uz izučavanje mnogih racionalnih znanosti, učio je gađanje, hrvanje i jahanje konja, a uz to je naučio napamet Kur'an i posvetio se zuhdu i isposništvu. Kada su saveznici okupirali Istanbul bio je na čelu mudžahida protiv njih.
1908.godine, nakon što je skinut sa vlasti sultan Abdulhumejd kao posljedica zavjere Organizacije jedinstva i prosperiteta (u kojoj je bio Ataturk) koja je podigla parole jedinstva, slobode i preporoda krijući iza njih spletke i zle namjere protiv Islama i muslimana, Bediuzzeman je osnovao je Organizaciju muhammedansko jedinstvo. Njegova organizacija je koristila iste parole poput Organizacije jedinstva i prosperiteta ali u islamskom poimanju tih termina sa ciljem otkrivanja obmana i prevara iza kojih se kriju, kao i ciljem otkrivanja masonske pozadine ove organizacije.
Nakon dolaska sekularista na vlast u Turskoj i ukidanja hilafeta, bojeći se njegove dave, žestoko su se borili protiv nje tako da su život Bediuzzemana ispunili zatvorom, kažnjavanjem, protjerivanjem i suđenjem. Zadnji dio svog života je proveo izolovan od ljudi u Sparti a preselio je 27. Ramazana 1379.po Hidžri (1960.).
Optužbe koje su bile usmjerene protiv njega prilikom mnogobrojnih suđenja se mogu rezimirati u sljedećem:
– rad na uništavanju sekularne države i Ataturkove revolucije,
– podsticanje na pridržavanje vjere u Turskoj,
– osnivanje tajne organizacije,
– napad na Kemala Ataturka,
Međutim, on je na ove optužbe odgovarao rječitom logikom sa jasnim dokazima tako da su ova suđenja postala mjesto njegove dave čime se povećavao broj njegovih pristalica.
Osnivač ovog džemata Bediuzzeman je svoju aktivnost i davu skoncentrisao na borbu protiv širenja sekularizma u Turskoj, a te sekularističke aktivnosti su se sastojale u sljedećem:
– ukidanje osmanskog hilafeta,
– mijenjanje šerijatskog zakona sa izmišljenim ljudskim zakonima, odnosno preciznije sa građanskim švajcarskim zakonom,
– ukidanje vjerskog obrazovanja,
– zabrana pisanja arapskim pismom i obavezivanje korištenja latinskog pisma,
– učenje ezana umjesto na arapskom na turskom jeziku,
– obavezivanje turanskom teorijom, tj. da su Turci osnov svih civilizacija,
– umjesto petka sedmični vikend je određen da bude u nedjelju,
– obavezivanje vjerski učenih ljudi da nose crni mantil i bijeli turban,
– prevođenje Kur'ana na turski jezik 1931.i njegova distribucija po mesdžidima,
– zabrana slavljenja bajrama i ukidanje hidžretskog takvima i uvođenje mnogih promjena u zakon o nasljeđivanju,
– usmjeravanje ljudi prema Zapadu, oponašanje istih u običajima i drugim životnim navikama kao i idejnim i ideološkim stremljenjima.
Ovom džematu se opravdano prigovaraju mnoge stvari a neke od njih su:
– da ovaj džemat nije radio među svojim sljedbenicima niti običnim muslimanskim masama na širenju akide selefa ovog Ummeta niti čistog tevhida. Nasuprot tome pozivao se na maturidijsku akidu koja je bila podržavana od same osmanlijske države pa džemat nije pokušavao da se oslobodi ove novotarske akide te da pozivaju ljude u ispravnu akidu Ehlu suneta vel džemata.
– ovaj džemat sa svojim sljedbenicima nije uspio da organizuje jedno uređeno islamsko djelovanje koje bi se moglo suprostaviti židovskim zavjerama koje su se uvukle u većinski dio političkog života Turske, osim što pravednost zahtijeva da se prizna da im okolnosti nisu dozvoljavale neki ozbiljniji i organizovaniji rad.
– učestvovanje Bediuzzemana u osnivanju Organizacije muhamedanskog jedinstva nije bilo ništa više od reakcije na sekularističku organizaciju te se zbog toga brzo raspala, a da ne govorimo o neprijateljskom i zavjerničkom djelovanju članova njegove organizacije protiv njega i njegove dave nakon raspada.
– Bediuzzeman, Seid En-Nursi je 1921.godine podigao parolu spram političkog djelovanja koja glasi “Utječem se Allahu od šejtana i politike”, čime je počeo period nepolitičkog djelovanja njegovog džemata, a ovo je ostavilo ogroman negativan uticaj na njegove sljedbenike tako što su postali žrtve sekularističkih stranki.
– takođe, prigovara se šejhu Seidu En-Nursiju njegovo neučestvovanje, nepomaganje i nepodržavanje revolucije ili pobune protiv Kemala Ataturka 1925.godine koju je poveo šejh Seid El-Kurdi koji je stao na stranu hilafeta.
– ovakav stav u gore spomenutom događaju se vraća na njegovo idejno tumačenje obaveze džihada, tj. on je smatrao da je prvo obaveza voditi džihad protiv duše, zatim činiti davu u idejno prosvjetljavanje, a što je džemat i činio pozivajući u popravljanje stanja srca i neučestvovanje u unutrašnjim bitkama i borbama protiv protivnika muslimana, svejedno bili vladari ili podanici, te obavezujući da se ide mirnim putem i postepenim napretkom a da se oružani džihad ne vodi osim protiv vanjskog neprijatelja kjafira i munafika.- kod nekih sljedbenika džemata se u zadnje vrijeme raširila osjećanja izolovanosti i izdignutosti (iznad dešavanja i događaja) što je uticalo na gubljenje moći davetskog i prosvjetiteljskog djelovanja među samim narodom.
Broj sljedbenika ovog džemata je dostigao milion, jedan od njih provodi čitav svoj život u prepisivanju resaila (pisama) šejha Nurisija i njihovom dijeljenju i distribuiranju drugim ljudima a u čemu su najaktivnije bile djevojke.
Sve spomenuto je rezimirano i preuzeto iz knjige “El-Mevsuatu el-mujessera fil-edjan vel-mazahib el-muasira” (1/328-333).
Rezime:
Zbog svega spomenutog ne preporučuje se čitanje knjiga ovog džemata osim onima koji traže šerijatsko znanje a specijalizirali su u oblasti savremenih pravaca i džemata. A ovo je zbog toga što je ovaj džemat zajedno sa svojim osnivačem bio na akidi koja je oprečna akidi Ehli sunneta vel džemata.
S tim da je trud šejha i njegovog džemata u pomaganju Islama i muslimana u to vrijeme vrijedan pohvale, međutim to nas ne obavezuje da hvalimo ili prešućujemo njihovu akidetsku oprečnost ispravnoj akidi, niti nas to obavezuje da hvalimo i podržavamo njihove sljedbenike koji i dan danas djeluju.
Sljedbenici ovog džemata su se međusobno veoma razišli tako da se ne mogu svesti pod jednu istu analizu, nego je stav prema svakom od njih shodno onome što ispolje od njihove akide i menhedža kojeg slijede u tumačenju i razumijevanju vjere.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manjeKOJE VJERE JE BIO POSLANIK s.a.v.s. PRIJE OBJAVE?
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Pitanje na kojoj vjeri je bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, četrdeset godina prije početka objave je mes'ela koja se obrađuje u oblasti Usulul-fikha i to kod pitanja "Da li smo obavezni slijediti prijašnje šerijate (hel šer'u men kablena šer'unviše
Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Pitanje na kojoj vjeri je bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, četrdeset godina prije početka objave je mes'ela koja se obrađuje u oblasti Usulul-fikha i to kod pitanja “Da li smo obavezni slijediti prijašnje šerijate (hel šer'u men kablena šer'un lena)”.
Pa prije nego što počnu obrađivati ovo pitanje učenjaci Usulul-fikha bi kao uvodni dio obradili temu “Da li je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio obavezan da slijedi neki šerijat prije Objave ili ne”.
Detaljno obrađeno ovo pitanje se može naći u sljedećim knjigama Usulul-fikha: “El-Bahru el-muhit” od Zerkešija, “El-Kevkebu el-munir” od Ibn En-Nedždžara, “El-Mustasfa” od Gazalija, “El-Ihkam” od Amidija, “Iršadul-fuhul” od Šefkanija, “El-‘Udde” od Kadija Ebu J'ale, “Revdatul-nazir” od Ibn Kudame i u drugim knjigama.
Kaže imamul-haramejn El-Džuvejni: “Od ove mes'ele (na kojoj je vjeri bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave) nema nikakve fajde nego se ona ubraja u istorijske predaje”. Sa ovom njegovom konstatacijom su se složili učenjaci El-Mazini, El-Maverdi, Ševkani i mnogi drugi.
Kaže učenjak Ševkani: “Ovo (što je rekao El-Džuvejni) je tačno, jer za ovo pitanje se ne veže neka fajda što se tiče ovog Ummeta, međutim sa njim se može uopćeno spoznati počast tog milleta kojeg je on bio obavezan slijediti i fadl tog milleta nad ostalim koji su bili prije u odnosu na njegov millet” (Iršadul-fuhul, 2/178).
Prema tome, pitanje na kojoj vjeri je bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave spada u oblast istorije a ne pitanje šerijatskih propisa, što znači da nema veze sa akidom jednog muslimana (a kamoli sa tekfirom) niti je posljedica ovog pitanja neki propis. A razlog tome je što je ovaj Ummet obavezan da slijedi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u onome sa čime je došao nakon početka Objave, na čemu je idžma učenjaka kako to prenosi Ibn Tejmije. A ono što je bilo prije početka Objave to se spominje u knjigama sire i istorije i iz toga se ne izvlače nikakvi šerijatski propisi, ni akidetski niti fikhski.
Takođe, vrlo je bitno napomenuti da nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije početka objave Kur'ana nije bio musliman, tj. u Islamu sa kojim je on došao nakon početka Objave.
Ako se ovo ima u vidu, onda ovom pitanju ne treba pridavati toliki značaj i dizati toliku prašinu oko toga kao da je to pitanje imana, kufra i vid obaveznog poštivanja i veličanja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A nakon što se saznaju stavovi učenjaka po ovom pitanju i njihovi argumenti gore spomenute konstatacije će biti još jasnije.
Naime, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko toga da li je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio obavezan da slijedi neki određeni šerijat prije Objave. Po ovom pitanju se prenosi oko dvanaest mišljenja učenjaka.
Prvo mišljenje – da je bio na šerijatu Adema, alejhisselam. To dokazuju time što je njegov šerijat bio prvi šerijat.
Drugo mišljenje – da je bio na šerijatu Nuha, alejhisselam. Dokazuju to riječima Uzvišenog: “I vama je u vjeri propisao ono što je propisano Nuhu” (Eš-Šura, 13).
Komentar: Ovaj ajet je dokaz protiv njih samih, jer Uzvišeni kaže “I vama je u vjeri propisao”, što znači da se obraća Ummetu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao i da je to objavljeno nakon početka Objave, a mi govorimo o stanju koje je bilo prije Objave.
Treće mišljenje – da je bio na šerijatu Ibrahima, alejhisselam, jer je on otac vjerovjesnika. Na ovom stavu su Ibn Akil i El-Medžd ibn Tejmije (djed Ibn Tejmije) od hanabila, i Begavi i Ibn Kesir od šafija, a izabrali su ga od mufessira El-Vahidi i Kurtubi a Ševkani od potonjih učenjaka.
Dokazuju to riječima Uzvišenog: “Ibrahimu su najbliži ljudi oni koji su ga slijedili i ovaj vjerovjesnik i vjernici” (Ali Imran, 68) i riječima: “Poslije smo tebi objavili: slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu. A on nije bio mušrik” (En-Nahl, 123).
Komentar: prvi ajet ne može biti dokaz za ovo mišljenje iz dva razloga:
Prvo – to da je vjerovjesnik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, najbliži Ibrahimu, alejhisselam, Allah mu to objavljuje nakon početka Objave (kad je bio u Medini), što ničim ne ukazuje da je bio na milletu Ibrahima, alejhisselam, prije Objave.
Drugo – ako bi sa ovim ajetom dokazivali da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na vjeri Ibrahima, alejhisselam, prije Objave, onda bi ovaj ajet bio dokaz da su svi vjernici (ashabi) prije Objave bili na vjeri Ibrahima, alejhisselam, jer u ajetu je došlo “ovaj vjerovjesnik i vjernici” a što apsolutno nije tačno.
Drugi ajet, tj. riječi Uzvišenog: “Poslije smo tebi objavili: slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu. A on nije bio mušrik” (En-Nahl, 123), je u stvari dokaz protiv njih. Jer da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na vjeri Ibrahima, alejhisselam, prije Objave ne bi mu Allah naredio u ovom ajetu “slijedi vjeru Ibrahimovu”, jer što da mu naređuje da slijedi vjeru Ibrahima, alejhisselam, ako je on već prije Objave bio na vjeri Ibrahima, alejhisselam. Ajet bi bio dokaz za njih da je u njemu došlo: Poslije smo tebi objavili: naredi svom narodu da slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu.
Ujedno, ovaj ajet i 161. ajet iz sure El-En'am su jasni i nedvosmisleni dokazi koji pobijaju mišljenje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na vjeri Ibrahima, alejhisselam, prije Objave.
A dokazivanje ovog stava sa time što autori sira i mnogi učenjaci kažu da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije činio širk prije poslanstva, nije učestvovao sa mušricima Mekke u obredima širka, da je mrzio kipove Lata i Uzza, da je obavljao Hadžd i Umru (a to su činili i mušrici), da je vjerovao u Allaha (a u Allaha su vjerovali i mušrici a uporedo su činili širk Allahu) i slično, sve ovo nisu šerijatski argumenti (tekst Kur'ana, sunneta, ili idžama) da se time može dokazivati da je bio na vjeri Ibrahima, alejhisselam.
Četvrto mišljenje – da je bio na šerijatu Musaa, alejhisselam, jer je njegova vjera najstarija vjera.
Peto mišljenje – da je bio na šerijatu Isaa, alejhisselam, jer mu je on najbliži vjerovjesnik i jer je njegov šerijat derogirao šerijate prije njega. Ovaj stav je zauzeo Ebu Ishak El-Isfirajini.
Šesto mišljenje – da je bio na šerijatima svih vjerovjesnika prije njega osim onoga što je derogirano i ostavljeno.
Sedmo mišljenje – da je bio obavezan da slijedi neki šerijat, međutim mi ne znamo koji je to šerijat kojim ga je Allah, dželle še'nuhu, obavezao.
Osmo mišljenje – da je bio obavezan da slijedi neki šerijat uopćeno, s tim da se ne može reći da je pripadao ummetu ili šerijatu nekog vjerovjesnika. Ovo je ono mišljenje koje neki učenjaci, naročito oni koji obrađuju pitanja tevhida i akide uopćeno, izražavaju riječima: da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na općem Islamu, tj. tevhidu i jednoboštvu, a što je zajednička akida svih vjerovjesnika.
Ovo je stav koji su izabrali većina učenjaka hanbelijskog mezheba, prenose da je na njega išaretio imam Ahmed, a Kadi Ebi J'ala ga pripisuje nekim šafijama. Takođe, hanefijski učenjaci Ibn El-Hummam i Ibn Abduššekur ovaj stav pripisuju hanefijskom mezhebu.
Pojašnjavaju svoj stav time što je svaki vjerovjesnik prije njega pozivao u svoj šerijat svoje sljedbenike, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je jedan od njihovih sljedbenika pa ga obuhvata njihov opći davetski poziv.
Zajednički a ujedno i najjači dokaz sa kojim argumentiraju zagovorači svih osam gore spomenutih mišljenja, tj. oni koji su na stavu da je bio ne nekoj vjeri ili šerijatu prije početka Objave ali su se međusobno razišli koji je to šerijat, je hadis od Aiše, radijallahu anha, a kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima, u kojem ona kaže: “…Osamljivao bi se u pećini Hira’ određene noći čineći “tehannus” (u hadisu “jetehannes”)…”.
Riječ “jetehannes” učenjaci tumače sa četiri značenja:
Prvo – činjenje ibadeta, kako je to protumačio ravija Zuhri u samom hadisu.
Drugo – izbjegavanje grijeha, što su naveli Nevevi, Ibn El-Esir i Ibn Hadžer.
Treće – hanifijje, tj. činjenje ibadeta samo Allahu Jedinom ostavljajući širk, ovako je protumačio Ibn Hišam riječ “tehannus” u kojoj arapi slovo F zamijene slovom S.
Četvrto – razmišljanje o Allahu, što navode mnogi učenjaci Usulul-fikha.
Komentar: ovaj hadis i kada bi uzeli da ima samo treće značenje ne može biti dovoljan dokaz da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je slijedio neki određen šerijat, a kamoli ako uzmemo u obzir sva značenja. Po trećem značenju hadis je dokaz da on, sallallahu alejhi ve sellem, tada u pećini nije činio širk.
Deveto mišljenje – da je bio na vjeri svoga naroda i da je bio na kufru. Ovaj stav se prenosi od mufessira Es-Suddija, tj. od njega se prenosi da je bio na vjeri svoga naroda, a njegov narod je bio na širku. A od mufessira El-Kelbija se prenosi da je bio kjafir prije objave.A Ibn Hamid ovaj stav pripisuje nekim učenjacima čija imena nije spomenuo.
Oni svoj stav dokazuju sa nekoliko ajeta i jednim hadisom. Kaže Uzvišeni: “I našao te je na dalaletu pa te na pravi put uputio” (Ed-Duha, 7), i kaže: “Ti nisi znao šta je Knjiga niti šta je iman” (Eš-Šura, 52), i kaže: “A tebi i onima prije tebe bilo je objavljeno: ‘Ako učiniš širk, tvoja djela će sigurno propasti i sigurno ćeš biti gubitnik” (Ez-Zumer, 65).
Kažu: zadnji ajet ukazuje da se to može njemu, sallallahu alejhi ve sellem, desiti, tj. da učini širk, jer da nije tako nema smisla da mu se objavljuje prijetnja u ovom ajetu, a ako je to tako onda dva prethodna ajeta svojim vanjskim značenjem ukazuju na to da je bio na vjeri svog naroda, na kufru.
A hadis sa kojim se može dakazivati njihov stav je ono bilježi Bejheki u “Delalilun-nubuvveti” (2/37) i Ibn Ishak u svojoj Siri (2/76, broj 151) od Džubejr ibn Mut'ima da je rekao: “Vidio sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a bio je na vjeri svoga naroda, sjedio je na svojoj devi na Arefatu sa svojim narodom …”.
Šejh Albani je ovaj rivajet ocjenio vjerodostojnim u knjizi “Sahihu es-sireti en-nebevijje” (1/33), a da u njemu ima slabosti na to bi upozorio sam Bejheki.
Kaže Bejheki nakon navođenja hadisa: “Značenje riječi “bio je na vjeri svoga naroda”: ono što je ostalo od nasljeđa Ibrahima i Ismaila, alejhimesselamu, a on nikada, sallallahu alejhi ve sellem, nije učinio širk”.
Kaže Ibn Kutejbe u knjizi “Te'vilu muhtelifil-hadis” (1/113): “Pod rijačima da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na vjeri svog naroda se misli da je bio na onome što su bili od imana u Allaha i praktikovanja vjerskih obreda od sunećenja, gusula, hadždža, i znanja o proživljenju, Sudnjem danu i svođenju računa, a uz sve ovo nije se približavao kipovima (lažnim božanstvima) niti ih je kritikovao, i rekao je: “Omrznuti su mi”, s tim da nije poznavao Allahove farzove niti šerijatske propise koje je Allah propisao svojim robovima Svojim riječima sve dok mu Allah nije poslao objavu, …”. U odgovoru na dokazivanje sa ovim hadisom je dovoljno ovo što su rekli Ibn Kutejbe i Bejheki.
Džumhur (većina) učenjaka ovog Ummeta smatra da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije bio ni na kufru niti na širku ijedan trenutak u svom životu. Kaže hanbelijski učenjak Ibn En-Nedždžar u knjizi “Šerhu el-kevkeb el-munir” (4/408): “Naš vjerovjesnik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave nije bio na vjeri svog naroda kod imama (učenjaka) Islama, kao što je to prenešeno u mutevarit predaji”.
Kaže imam Ahmed: “Ko tvrdi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na vjeri svog naroda, to je loše mišljenje (tvdnja), zar nije ostavljao jelo onog što je zaklano na kumirima?” (El-‘Udde, 3/765)
Prenosi El-Hallal u knjizi “Es-Sunne” (1/195) da je imam Ahmed upitan o onome ko tvrdi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave nije bio na vjeri svog naroda, pa je rekao: “To je ružan stav, a na onog ko to kaže treba upozoriti i ne sjediti sa njim”.
Što se tiče dokazivanja sa riječima Uzvišenog: “I našao te je na dalaletu pa te na pravi put uputio” (Ed-Duha, 7) da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na kufru i širku, ono je upitno i neprihvatljivo sa strane mnogostrukog značenja ajeta i same riječi “dalalet”, a kao što kažu učenjaci Usulul-fikha: “Dokaz koji ima više mogućnosti tumačenja dokazivanje sa njim pada”.
Oko tumačenja ovog ajeta se prenosi više od 20 mišljenja:
1- “I našao te je na dalaletu”, tj. nisi znao Kur'an niti šerijatske propise, “pa te na pravi put uputio”, pa te Allah uputio Kur'anu i šerijatskim propisima. Ovo tumačenje se vraća na kur'anski ajet “Ti nisi znao šta je Knjiga niti šta je iman” (Eš-Šura, 52), a Ebu El-Feredž El-Dževzi je u svom tefsiru “Zadul-mesir” ovo mišljenje pripisao džumhuru (većini) učenjaka. A prenosi se od Hasana El-Basrija, Ed-Dahhaka i Ibn Kutejbe.
2- “I našao te je na dalaletu” od onog na čemu si bio, “pa te na pravi put uputio”, pa te uputio na tevhid i vjerovjesništvo. Ovo navodi Begavi u svom tefsiru.
3- “I našao te je na dalaletu” od onog na čemu si bio od šerijata, “pa te na pravi put uputio”, pa te uputio na Šerijat (Islam). Ovo je izabrao Sujuti u “Tefsirul-dželalejn”.
4- “I našao te je na dalaletu”, tj. bio si u gafletu od onog što se želi sa tobom od nubuvveta. Ovome svjedoče riječi Uzvišenog: “Iako si prije njega (Kur'ana) bio u gafletu” (Jusuf, 3).
5- “I našao te je na dalaletu”, znači bio si kafir, našao te u narodu koji je bio na dalaletu, “pa te na pravi put uputio”, pa te uputio na tevhid. Kaže Es-Suddi da je bio na vjeri svog naroda 40 godina. Ovo tumačenje se prenosi od mufessira tabi'ina Ismaila Es-Suddija, Ibn Es-Saib El-Kelibija i El-Ferra'a (nisam utvrdio na kog učenjaka se odnosi).
6- “I našao te je na dalaletu” od hidžre, pa te na nju uputio.
7- “I našao te je na dalaletu”, tj. na zaboravu, da si zaboravio kada si bio upitan o stanovnicima pećine, Zul-karnejnu i duši, “pa te na pravi put uputio”, pa te On podsjetio.
8- “I našao te je na dalaletu”, tj. da tražiš Kiblu, “pa te na pravi put uputio”, pa te na nju uputio.
9- “I našao te je na dalaletu”, tj. u nedoumici kada si trebao obznaniti ono što ti se objavljuje, “pa te na pravi put uputio”, pa te je usmjerio na to. Ovo se prenosi od El-Džunejdija.
10- “I našao te je na dalaletu”, tj. izgubljenim u tvom narodu, “pa te na pravi put uputio”, pa te uputio Njemu, subhanehu ve te'ala.
11- “I našao te je na dalaletu”, tj. da voliš Uputu, “pa te na pravi put uputio”, pa te na nju uputio.
12- “I našao te je na dalaletu”, tj. izgubljenim u klancima Mekke, “pa te na pravi put uputio”, pa te vratio tvom djedu Abdulmutallibu. Ovo se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma.
13- “I našao te je na dalaletu”, u noći Lejletul-miradža kada je od tebe otišao Džibril a ti nisi znao put, “pa te na pravi put uputio”, pa te je uputio prema Aršu.
14- “I našao te je na dalaletu”, tj. da voliš Ebu Taliba, “pa te na pravi put uputio”, pa te je uputio da voliš svoga Gospodara.
15- “I našao te je na dalaletu”, tj. da nije niko na tvojoj vjeri, da si sam i da niko nije sa tobom “pa te na pravi put uputio”, pa su sa tobom stvorenja Meni upućena. Ovo kažu neki učenjaci Ilmul-kelama, a ovo tumačenje se najviše se svidilo Kurtubiju .
16- “I našao te je na dalaletu”, tj. nisi znao ko si, “pa te na pravi put uputio”, pa te poučio tome ko si i u kakvom si stanju. Ovo se prenosi od Bessam ibn Abdullaha.
17- “I našao te je na dalaletu”, tj. na većini onoga na čemu je bio tvoj narod 40 godina, prisustvovao si njihovim svečanostima osim što nisi činio širk, “pa te na pravi put uputio”, na put Islama.
18- “I našao te je na dalaletu”, tj. pomješanim sa mušricima, “pa te na pravi put uputio”, pa te izdvojio od njih.
19- “I našao te je na dalaletu”, tj. da tvoj narod sa tobom ne nalazi uputu jer ne znaju tvoj značaj, “pa te na pravi put uputio”, pa je uputio muslimane tebi dok nisu povjerovali u tebe.
20- “I našao te je na dalaletu”, tj. nepoznatim, “pa te na pravi put uputio”, pa je narod tebi uputio tako da su te upoznali. Ovo se prenosi od Abdulaziza ibn Jahje i Muhammeda Et-Tirmizija.
21- “I našao te je na dalaletu”, tj. kada si izašao sa Hatidžinom, radijallahu anha, karavanom Iblis je uzeo za povodac tvoje deve i odveo te sa puta, pa je došao Džibril, alejhisselam, i puhnuo u Iblisa tako da ga je odbacio u Abesiniju, “pa te na pravi put uputio”, pa te je Džibril, alejhisselam, vratio kravani. Ovo se prenosi od Se'id ibn El-Musejjiba.
Od svih tumačenja “dalaleta” u ovom ajetu najbliže je prvi stav učenjaka na čemu je džumhur učenjaka, a Allah zna najbolje. To jest, ono što je pojašnjeno u ajetu sure Eš-Šura da je dalalet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave bio u tome što nije znao Kur'an niti šerijatske propise, kaže Uzvišeni: “Ti nisi znao šta je Knjiga niti šta je iman” (Eš-Šura, 52).
I na kraju, njihovo dokazivanje sa ovim ajetom “Ti nisi znao šta je Knjiga niti šta je iman” da je bio na vjeri svoga naroda 40 godina, je takođe upitno. Oko tumačenja riječi da “nije znao šta je iman” prenose mufessiri tri mišljenja:
– da ovdje iman znači dava, tj, da nije znao šta je dava (misionarstvo), ovo se prenosi od Ebu El-‘Alije,
– da nije znao propise imana i njegova obilježja, ovo su izabrali Ibn Kutejbe i Ibn Huzejme.
– da nije znao šta je iman prije punoljetnosti, ovo prenosi mufessir El-Vahidi.
Najbliže tumačenje je drugo mišljenje, tj. da nije znao propise imana i njegova obilježja. Pa je tako tefsir ajeta: Ti nisi znao šta je Kur'an niti propise imana i njegova obilježja. A ovo ne znači da je bio na kufru ili širku.
Deseto mišljenje – da ga Uzvišeni Allah prije poslanstva nije bio obavezao da slijedi ijedan šerijat i nije bio i na jednom šerijatu. Neki učenjaci ovog stava pojašnjavaju da je vjerovao u Allaha, a naravno u Allah su vjerovali i mušrici Mekke što je Uzvišeni Allah potvrdio u Kur'anu na nekoliko mjesta, ali nije činio djela širka. Ovo je stav većine učenjaka ovog Ummeta što su mnogi učenjaci naglasili. Između ostalih, ovo je zvanični stav tri fikhska mezheba: hanefijskog, malikijskog i hanbelijskog.
Hanefijski učenjak Es-Serahsi kaže da je ovo zvanični stav njihovog mezheba, a hanbelijski učenjak Ibn En-Nedždžar kaže da je ovo zvanični mezheb hanabila.
Takođe, ovo je stav eš'arija, mu'atezila, učenjaka Bakilanija, Razi, Ebu Hasana El-Eš'arija, Kadija Ebu J'ale i mnogih drugih.
Njihov dokaz je da nema dokaza da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na nekoj vjeri ili šerijatu, jer da je bio to bi nam on sam spomenuo ili bi drugi prenijeli, a da se ovaj podatak krije za tako nešto nema povoda.
Jedanaesto mišljenje – da je bio na šerijatu razuma. Ovaj stav je batil, jer razum nema šerijata, kao što kaže Ibn El-Kušejri.
Dvanaesto mišljenje – da po ovom pitanju nemaju određenog stava. Na ovome su imam Šafija, imamul-haramejn El-Džuvejni, Ibn El-Kušejr, Imaduddin Ilkija, Gazali, Amidi, Nevevi i mnogi drugi. Dokazuju svoj stav time što sam razum po tom pitanju ne može da obavezuje na nešto konkretno, a nema šerijatskog teksta niti idžma (konsenzusa) po tom pitanju.
Nakon svega izloženog može se rezimirati sljedeće:
– Da nema razilaženja među učenjacima da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave (poslanstva i vjerovjesništva) nije bio musliman, tj. u Islamu sa kojim je došao Kur'an. Prenose neki učenjaci Usulul-fikha od hanbelijskog učenjaka Ibn ‘Akila da je rekao da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave bio musliman i mu'min u Islamu, međutim sa tim riječima je sam pojasnio da misli da je bio na milletu (vjeri) Ibrahima, alejhisselam, a ne Islamu koji je došao sa Kur'anom.
– Oko toga na kojoj je vjeri bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave učenjaci imaju 12 mišljenja, džumhur (na čemu su tri mezheba) je na stavu da ga Uzvišeni Allah prije poslanstva nije bio obavezao da slijedi ijedan šerijat niti je bio na nekoj vjeri.
Takođe, od jačih mišljenja, sa strane mnoštva učenjaka koji ih zastupaju i koja imaju neke dokaze, je mišljenje većine hanabila, tj. da je bio obavezan da slijedi neki šerijat uopćeno, s tim da se ne može reći da je pripadao ummetu ili šerijatu nekog vjerovjesnika, takođe mišljenje mnogih učenjaka šafijskog mezheba, tj. da je bio na vjeri Ibrahima, alejhisselam.
– Ono što se može pouzdano reći je: da nema jasnog niti vjerodostojnog dokaza koji ukazuje da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave slijedio šerijat nekog poslanika prije njega, jer da ima bio bi prenešen, zabilježen i poznat učenjacima ovog Ummeta pa se ne bi oko toga toliko razišli.
– Većina učenjaka ovog Ummeta smatra da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave nije bio na vjeri svoga naroda, tj. niti na kufru niti na širku, dok nekolicina učenjaka (njih dvojica ili trojica) ima drugačiji stav.
– Pitanje na kojoj vjeri je bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave spada u oblast istorije a ne šerijatskih propisa, znači da nema veze sa akidom jednog muslimana niti je posljedica ovog pitanja neki šerijatski propis, jer se muslimani obavezuju sa onim sa čime je došao nakon Objave.
– Pogrešno je uvjerenje mnogih dobrodušnih muslimana da ako imaju što bolje, ljepše i idealnije mišljenje o vjeri i životu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave, pa makar se to i ne slagalo sa historijskim i biografskim činjenicama niti sa stavovima učenjaka ovog Ummeta, da time više vole, cijene, slijede i poštuju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da čak za to imaju sevape. Ve billahi tevfik.
DODATAK
A što se tiče mog prethodnog odgovora na slično pitanje, tekst tog pitanja i odgovora je sljedeći:
Pitanje: Esselamu alejkum! Je li Muhamed, sallallahu alejhi ve sellem, prije objave bio u islamu i kako se tada prakticirala vjera?
Odgovor:
Alejkumusselam.
Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, prije početka Objave nije bio musliman niti u islamu.
Dokaz za to su riječi Uzvišenog u suri Ed-Duha: “Zar nisi siroče bio, pa ti je On utočište pružio, i bio si na zabludi, pa te je na Pravi put uputio, i siromah si bio, pa te je imućnim učinio?” (Ed-Duha 6-8)
Ovaj ajet jasno govori da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije početka Objave bio na dalaletu pa ga je Uzvišeni sa Kur'anom uputio na pravi put.
Takođe, kaže Uzvišeni u drugom ajetu: “Na takav način Mi i tebi objavljujemo ono što ti se objavljuje. Ti nisi znao šta je Knjiga niti si poznavao vjerske propise, ali smo je Mi učinili svjetlom pomoću kojeg upućujemo one robove Naše koje želimo. A Ti, zaista, upućuješ na Pravi put”. (Eš-Šura, 52)
A vjera koja se praktikovala u Mekki je bila mnogobožačka u kojoj je bilo ostataka Ibrahimove, alejhisselam, vjere. Mekelije, stanovnici Mekke, su bili mušrici, obožavaoci kipova.
Detaljnije o ovome se može pročitati na početku svake sire. Ve billahi tevfik.”
Komentar u nekoliko tačaka:
Prva – ja nigdje u ovom odgovoru nisam spomenuo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio kjafir ili mušrik.
Drugo – drugi dio odgovora u kojem stoji da je vjera koja se praktikovala u Mekki bila mnogobožačka i da su stanovnici Mekke bili mušrici, obožavaoci kipova, je odgovor na drugi dio pitanja, tj. “kako se tada prakticirala vjera”, te se aposolutno ne odnosi na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Treće – a riječi da “Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, prije početka Objave nije bio musliman niti u Islamu”, su potpuno tačne, oko toga nema razilaženja među učenjacima, o ovome je prilikom obrađivanja mes'ele bilo govora.
Četvrto – a riječi “da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije početka Objave bio na dalaletu (kako je spomenuto u samom ajetu) pa ga je Uzvišeni sa Kur'anom uputio na pravi put”, ja sam ih argumentirao i protumačio drugim ajetom, tj. riječima Uzvišenog: “Ti nisi znao šta je Knjiga niti si poznavao vjerske propise”. (Eš-Šura, 52)
A ovo tumačenje ajeta i same riječi dalalet je mišljenje većine učenjaka ovog Ummeta, o čemu je takođe već bilo govora. Znači, dalalet u ovom slučaju znači nepoznavanje Knjige (Kur'ana) i nepoznavanje propisa imana, a ne kufr ili širk.
Peto – u pitanju sam upitan da li Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave bio u Islamu, našto sam i odgovorio. Znači, nisam upitan na kojoj je vjeri bio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prije Objave, tako da to pitanje nisam ni spominjao.
Ve billahi tevfik.
Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com
Vidi manje