Alejkumusselam.
Prije odgovora na pitanje potrebno je preispitati tvdnju i uvjerenje da onaj ko umre u petak da je sačuvan kaburskog azaba, zatim da li nemuslimani imaju kaburski azab te nakon toga dati odgovor sa osvrtom na snove.

Ko umre u petak biće sačuvan kaburskog azaba
O vrijednosti (fadlu) umiranja u petak prenešen je hadis u rivajetima od Abdullah ibn ‘Amra ibn El-‘Asa, Enesa i Džabira, radijallahu anhum.
U rivajetu od Abdullah ibn ‘Amra ibn El-‘Asa, radijallahu anhu, je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nema muslimana koji umre na dan ili noć petka a da ga Allah neće sačuvati kaburske fitne (kazne)”. Bilježe ga Tirmizi, Ahmed, Tahavija u “Šerhu muškilil-asar” i Abdurrezak u svom “Musannefu”. Ovaj rivajet su ocijenili slabim Tirmizi, Tahavija i Zehebi zbog prekida u lancu seneda i zbog ravije Hišam ibn S'ada.
A u rivajetu od Enesa, radijallahu anhu, je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko umre u petak biće sačuvan kaburskog azaba”. Bilježi Ebu J'ala u svom Musnedu, a sened hadisa je veoma slab jer su trojica ravija u hadisu Jezid ibn Eban, Vakid ibn Selame i Abdullah ibn Džafer slabi.

A rivajet od Enesa, radijallahu anhu, u njemu je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko umre na dan ili noć petka biće sačuvan kaburskog azaba i doći će na Sudnjem danu sa obilježjem šehida”. Bilježi ga Ebu Nu'ajm u “Hiljetul-evlija'”, au njegovom senedu je Omer ibn Musa a on je ravija koji je izmišljao hadise.
Šejh Albani je rekao u knjizi “Ahlamul-dženaiz” da je rivajet od Abdullah ibn ‘Amra, radijallahu anhu, kojeg bilježe Tirmizi i Ahmed (sa dva seneda) dobar ili vjerodostojan sa mnoštvom drugih rivajeta koji ga podupiru. Međutim, šejh Šuajb Arnaut, nakon što je u svom komentaru Musneda imama Ahmeda ocijenio slabim rivajet od Abdullah ibn ‘Amra, radijallahu anhu, te naveo sve druge rivajete i nakon analize njihovih seneda ocijenio ih slabim, je rekao: “Rivajeti ovog hadisa od drugih ashaba (misli na rivajete od Enesa i Džabira, radijallahu anhuma) zbog svoje slabosti ne mogu pojačati hadis (od Abdullah ibn ‘Amra, radijallahu anhu) a Albani je pogriješio u “Ahkamul-dženaiz” kada je ga je ocijenio dobrim ili vjerodostojnim”.

Takođe, šejh S'ad El-Humejd kaže za hadis da je slab te da ni jedan rivajet nije vjerodostojan niti se hadis može osnažiti sa mnoštvom svih rivajeta. Slabim su ga ocijenili Ibn Hadžer i Abdurrahman El-Mubarekfuri.
Nakon spomenutog sasvim je jasno da se sa ovim slabim hadisom u svim njegovim rivajetima ne može graditi akidetsko uvjerenje da smrt u petak čuva od kaburskog azaba. Ono što koristi čovjeku u njegovom kaburu su iman i dobra djela. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je umro u ponedjeljak kao što je došlo u Sahihu Buharije, takođe većina najboljih ashaba nisu umrli u petak, sa druge strane, mnogi kjafiri ili muslimani veliki griješnici su umrli u petak, pa zar samo umiranje u petak što je stvar Allahovog kadera da bude presudno po pitanju kaburskog azaba? Musliman treba da vodi brigu o svojim dobrim djelima jer na njima se gradi kabursko kažnjavanje ili uživanje.

A što se tiče kaburskog azaba da li je on specifičan samo za Ummet Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, ili su njemu izloženi i ostali Ummeti, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje. Skupina je na stavu da je to specifično samo za Ummet Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a dokaz im je vjerodostojan hadis od Zejd ibn Sabita, radijallahu anhu, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu a u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista se ovaj Ummet iskušava u kaburovima”. Dok je skupina učenjaka na stavu da kabursko iskušenje nije specifično samo za ovaj Ummet, to dokazuju ajetom u kojem Uzvišeni kaže: “Oni se ujutro i naveče u vatri prže, a kada nastupi Sudnji dan: ‘Uvedite faraonove ljude u patnju najtežu” (Gafir, 46). Treća skupina učenjaka od kojih je Ibn Abdulberr smatra da nema dokaza koji presuđuje u ovoj mes'eli, moguće je i jedno i drugo.
Naravno, ono što je općepoznato i oko čega nema razilaženja među muslimanima, je da kjafir koji umre kao nemusliman da će biti stanovnik Džehennema. Dokaz za to je hadis kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Tako mi Onog u čijoj je ruci Muhammedova duša, neće za mene čuti niko iz ovog Ummeta (misli se na sve ljude kojima je poslan i kjafire i mu'mine) bio židov ili kršćanin a zatim umre i ne povjeruje u u ono sa čime sam poslan a da neće biti stanovnik Vatre”.

Prema tome, taj dečko ako je umro kao nemusliman, svejedno vjerovao u Boga ili ne, na Sudnjem danu biće od stanovnika Vatre jer je umro kao nemusliman, neće mu koristiti ni u kaburu niti na Sudnjem danu to što je umro u petak, jer hadis o tome je slab. Ovo je ono što je sigurno i što je zasnovano na valjanim i pouzdanim argumentima, zato se snovima ne može dati prednost nad onim što je pojašnjeno u šerijatskim tekstovima.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Djelo “Ilmul-kelam” na bosanskom jeziku od Handžića nije mi dostupno, a nisam ga našao ni na internetu u PDF-u ili u WORD-u, da bih analizirao samo djelo na bosanskom jeziku.

Međutim, dostupna mi je doktorska disertacija dr. Zuhdije Adilovića pod naslovom “Najistaknutiji akidetski pravci kod muslimana Bosne i Hercegovine od islamskog osvajanja do današnjeg doba” koja je odbranjena na islamskom Univerzitetu Muhammed ibn Saud u Rijadu. U ovoj akidetskoj studiji autor je između ostalog u posebnom poglavlju obradio život, djelo i menhedž u akidi šejha Mehmed ef. Handžića, te je tom prilikom ukratko izložio sadržaj knjige “Ilmul kelam”, a zatim analizirao i komentirao istu. Pa na osnovu ovoga o akidi Mehmeda ef. Handžića na osnovu njegove knjige “Ilmul kelam” može se reći sljedeće:
Bitno je napomenuti na samom početku da je Handžić napisao ovu knjigu sa ciljem da bude školski udžbenik u medresama iz oblasti Ilmul-kelama, tj. akaida, a što je i postala nakon toga.

U predgovoru knjige Handžić daje definiciju Ilmul-kelama, navodi koristi i ciljeve njegovog izučavanja. Zatim govori o nastanku i istorijskom razvoju Ilmul-kelama, pri čemu navodi da su prvi muslimani bili na ispravnoj akidi sve do pojave prvih devijacija i skretanja u prvom stoljeću po hidžri pri čemu su se oni koji su ostali na ispravnoj akidi nazivali Ehlu sunne vel džema'a. A kada je abasijski halifa Me'mun prihvativši muatezilsku akidu silom tjerao ljude u tu akidu učenjaci Ehlu suneta su se pobunili i branili ispravnu akidu. Od istaknutih branioca akide Ehli sune vel džema'a (po Handžiću) su bili Ebu Hasan El-Eš'ari i Ebu Mensur Maturidi. Zatim je naveo biografije ova dva učenjaka i naveo islamske pokrajine u kojima se raširila ova dva akidetska pravca. Naveo je razlike između ova dva akidetska pravca, tj. Eš'arija i Maturidija, i zaključio da iako se razilaze u oko četrdesetak pitanja da su to sporedne akidetske mes'ele.

Jasno je i nedvosmisleno naveo da su Eš'arije i Maturidije predstavnici akide Ehlu sune vel džema'a.

Zatim je naveo izvore iz kojih se uzima i crpi islamska akida na način kako to čine učenjaci Ilmul-kelama, tj. da se akida uzima iz razuma, Kur'ana i mutevatir hadisa (tj. da se akida ne uzima iz vjerodostojnih tzv. ahad hadisa).

Zatim je govorio o znanju i spoznaji i podjeli istih na način kako to obrađuju učenjaci Ilmul-kelama pojašnjavajući termine vadžibul-vudžud (onaj koji mora da postoji), mumkinul-vudžud (onaj koji može da postoji), a ovaj zadnji se dijeli na dževher (postoji sam po sebi) i ard (osobine i karakteristike dževhera) … .

Zatim je ušao u srž teme dijeleći islamsku akidu na način Ilmul-kelamista, tj. da se ona dijeli na ilahijate (ono što je vezano za božanstvo), nubuvat (što je vezano za poslanstvo i poslanike) i sem'ijat (ono što je došlo u šerijatskim tekstovima o gajb stvarima, tj. predznaci Sudnjeg dana, berzehu, Sudnjem danu, siratu, havdu i tako dalje). A ovo je klasičan način obrađivanja akide kod učenjaka Ilmul-kelama.

Od bitnih stvari koje treba istaknuti je da je po pitanju sifata i Allahovih svojstava slijedio tumačenje i put maturidija, kao i u svim ostalim mes'elama izuzev malo njih, tj. da se Allahu potvrđuje samo osam svojstava (život, znanje, sluh, vid, kudret, volja, govor i tekvin-formiranje).

Nakon govora o ilahijatima, nubuvatima i sem'ijatima, završava knjigu sa govorom o vjeri uopćeno, tj. potrebi čovječanstva za vjerom potvrđujući istinu da je Islam jedina ispravna i valjana vjera danas. Da bi na kraju dao kratak prikaz drugih vjeroispovijesti od istočnih vjera, židovstva i kršćanstva.

Autor doktorske disertacije, dr. Zuhdija Adilović, je nakon ovog izlaganja sadržaja knjige izvrgao kritici sva poglavlja i pitanja u kojima se sadržaj ove knjige razilazi sa akidom Ehlu sune vel džematom. Između ostalog, osporio je tvrdnju Mehmeda Handžića da su Eš'arije i Maturidije predstavnici akide Ehlu sune vel džema'a, rekavši da nema sumnje da su oni najbliži (od ostalih akidetskih pravaca) akidi Ehlu sune vel džema'a a da su zbog potpadanja pod uticaj menhedža mu'atezila razišli se u mnogim mes'elama sa akidom Ehlu suneta.

Nakon gore spomenutog može se sa sigurnošću reći da je šejh Mehmed ef. Handžić, koji je nesumnjivo jedan od najistaknutijih i najdjelotvornijih učenjaka naših prostora, sa onim što je potvrdio u svojoj knjizi “Ilmul kelam” od menhedža u akidi, akidetskih ubjeđenja i shvatanja da je bio na maturidijskoj akidi.

Opravdanje i uzur za akidetski pravac na kojem je bio šejh Handžić se prije svega može tražiti u tome što je učio islamske znanosti na islamskom univerzitetu El-Azhar u Kairu na kojem se u ono doba a i dan danas izučava ešarijsko-maturijska akida kao akida Ehlu sune vel džema'a (što je naravno pogrešno).

S tim da to, što je on bio maturidija u akidi, to ne znači da je ta akida ispravna niti da je akida Ehli suneta vel džemata, tu je naš veliki i cijenjeni šejh Mehmed ef. Handžić pogriješio i nije dozvoljeno onome ko zna istinu da ga u tome slijedi. Takođe, ta činjenica mu ne umanjuje kadr, vrijednost i hajr koji je učinio za ovaj Ummet u drugim oblastima.

A što se tiče njihovog dokazivanja da su Eš'arije i Maturidije na istini samim time što je većina Ummeta na toj akidi kako obični muslimani tako i učenjaci, vladari, vojskovođe i velikani. To jest, zar je moguće da većina Ummeta bude na pogrešnoj strani? Nema sumnje da je ovo samo tvrdnja koja nema dokaza i za koju istorija ovog Ummeta kaže da je lažna. Dovoljan je odgovor na ovo to što selef ovog Ummeta sve do četvrtog stoljeća nije bio niti eš'arijski niti maturidijski, jer ono sa čime su došli ova dva akidetska pravca (među kojima je mala razlika) u većini je oprečno onome na čemu su bile prve i najbolje generacije ovog Ummeta. A obični muslimani i nakon što se proširio mezheb Eš'arija i Maturidija i sve do danas uvijek su bili i biće na akidi Ehli sunneta. Jer obični musliman po svojoj fitri vjeruje da je Allah na nebesima iznad Arša, da je Kur'an Allahov govor, da Allah ima oči, ruke i ostala svojstava kojima je sebe opisao u Kur'anu, da će mu'mini koji uđu u Džennet vidjeti Allaha i mnoge druge stvari koje su Eš'arije i Maturidije zanegirali i napravili od toga filozofiju koju obični muslimani ne razumiju.

A ono što se može priznati na ovom mjestu je da se u većini današnjih islamskih univerziteta, ustanova, vjerskih škola i slično izučava eš'arijska ili maturidijska akida i da većina zvaničnih vjerskih ustanova zastupa te akidetske pravce. S tim da mnoštvo u Šerijatu ne predstavlja nikakav dokaz naročito ako je to što zastupa to mnoštvo u većini oprečno onome na čemu su bile prve generacije (selef) ovog Ummeta kao što je u ovom slučaju. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Ovo je jako opsežna i bitna tema, ona potpada pod poznatu akidetsku temu El-Vela’ vel-bera’, a što znači: ljubav i prijateljstvo prema mu'minima a mržnja i neprijateljstvo prema kjafirima (a ne kao što se kod nas pogrešno prevodi sa: ljubav prema dobru i mržnja prema zlu). Prijateljovanje sa kjafirima ima razne vrste i ispoljava se u raznoraznim oblicima, a može biti kufr (otpadništvo od vjere), haram, mekruh ili mubah (dozvoljeno) shodno vrsti i obliku tog prijateljstva.

Detaljnije o ophođenju muslimana prema kjafirima se može pročitati pod ovim linkom:

http://www.zijadljakic.com/index.php?option=com_content&view=article&id=467:ophoenje-sa-nevjernicima&catid=93:razno&Itemid=44

A ono što ima smisla u ovoj prilici reći je sljedeće:

Prijateljovanje muslimana sa kjafirima u osnovi nije dozovljeno našto ukazuju mnogi kur'anski ajeti:

– “Neka vjernici ne uzimaju za prijatelje nevjernike kad ima vjernika; a onoga ko to čini – Allah neće štititi. To učinite jedino da biste se od njih sačuvali. Allah vas podsjeća na Sebe i Allahu se vraća sve!” (Ali Imran, 28)

– “Ne treba da ljudi koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju budu u ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprotstavljaju, makar im oni bili očevi njihovi, ili sinovi njihovi, ili braća njihova, ili rođaci njihovi”. (El-Mudzadele, 22)

“O vjernici, ako ste pošli da se na putu Mome borite i da naklonost Moju steknete, s Mojim i svojim neprijateljima ne prijateljujte i ljubav im ne poklanjajte – oni poriču Istinu koja vam dolazi i izgone Poslanika i vas samo zato što u Allaha, Gospodara vašeg, vjerujete. Vi im krišom ljubav poklanjate, a Ja znam i ono što tajite i ono što javno činite. Onaj od vas koji to bude činio s Pravog puta je skrenuo”. (El-Hašr, 1)

“O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike jevreje i kršćane! Oni su sami sebi zaštitnici! A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati; Allah uistinu neće ukazati na Pravi put ljudima koji sami sebi nepravdu čine”. (El-Maide, 51)

“Vaši zaštitnici su samo Allah i Poslanik Njegov i vjernici koji ponizno molitvu obavljaju i zekat daju. Onaj ko za zaštitnika uzme Allaha i Poslanika Njegova i vjernike – pa, Allahova strana će svakako pobijediti. O vjernici, ne prijateljujte s onima koji vjeru vašu za podsmijeh i zabavu uzimaju, bili to oni kojima je data Knjiga prije vas, ili bili mnogobošci – i Allaha se bojte ako ste vjernici –i kad pozivate na molitvu i to za podsmijeh i zabavu uzimaju, zato što su oni ljudi koji ne shvaćaju”. (El-Maide, 55-58)

Takođe, ne samo da nije dozovljeno prijateljovati sa kjafirima nego je propisano mrziti ih i prezirati. Kaže Uzvišeni: “Divan uzor za vas je Ibrahim i oni koji su uz njega bili kada su narodu svome rekli: “Mi s vama nemamo ništa, a ni sa onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate; mi vas se odričemo, i neprijateljstvo i mržnja će između nas ostati sve dok ne budete u Allaha, Njega jedinog, vjerovali!” (El-Mumtehine, 4)

S tim da je dozovljeno činiti dobročinstvo, biti blag i lijepo se ophoditi prema kjefirima koji protiv muslimana ne ratuju i koji ih iz njihovih domova ne protjeruju ili u tome pomažu druge. Kaže Uzvišeni: “Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravični – Ali vam zabranjuje da prijateljujete sa onima koji ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg izgone i koji pomažu da budete prognani. Oni koji s njima prijateljuju sami sebi čine nepravdu”. (El-Mumtehine, 9)

Neprijateljovanje sa kjafirima i razdvajanje između ova dva tabora ljudi je zasnovano na četiri šerijatska pravila:

Prvo: Obaveza ljubavi prema Allahu i slijeđenju Njegovih zahtjeva (naredbi i zabrana), takođe ljubavi prema Posalniku, sallallahu alejhi ve sellem, i slijeđenja onoga sa čime je došao. A nespojivo je da musliman prijateljuje i voli onog (kjafira) koji ne priznaje njegovog Gospodara niti vjeruje u njegovog Vjerovjesnika.

Drugo: Čovjek je sa onim koga voli, što je tekst vjerodostojnog hadisa. Pa ko zavoli kjafira veže se za nega i padne pod njegov uticaj.

Treće: Istina i batil (laž) su oprečni i suprotni, te se ne mogu nikako sastati i spojiti a kamoli voljeti. Pa kako da se vole i prijateljuju mu'min koji je na istini i kjafir koji je na batilu.

Četvrto: Ljubav prema Milostivom zahtijeva mržnju prema šejtanu, a prijatelji šejtana su kjafiri, ateisti, mušrici i zalimi.
Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuh.

Propisano zaklinjanje

Vadžib je onome ko se zaklinje da se zakune Allahom ili nekim drugim Njegovim imenom ili svojstvom.

Dokaz za to je hadis koji prenosi Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, a kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sustigao Omera sa grupom ljudi, a Omer se zaklinjao svojim ocem, pa ih je zovnuo Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: “Zaista vam Allah zabranjuje da se zaklinjete vašim očevima, pa onaj ko se kune neka se kune Allahom ili neka šuti”.

Onaj ko se zakune Allahom, nekim drugim Njegovim imenom ili nekim od Njegovih svojstava, Kur'anom ili Mushafom (misleći na Allahov govor a ne knjige u kojima je zapisan) da će nešto uraditi ili da neće uraditi, a zatim to prekrši, tj. ne ispuni zakletvu, dužan je učiniti kefaret. Dokaz za to je 89. ajet sure El-Maide, a detalji propisi kefareta zakletve su tema za sebe.

Zaklinjanje nečim mimo Allaha

Nije dozvoljeno zaklinjanje sa nečim drugim mimo Allaha (Njegovih imena i svojstava) jer to predstavlja širk. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko se zakune sa nečim mimo Allaha učinio je kufr ili širk”. Bilježi ga Tirmizi, Ebu Davud, Ahmed i Hakim, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim i Albani. S tim da ovaj širk i kufr ne izvode onoga koji se tako zakune iz Islama jer predstavlja mali širk i mali kufr.

A od dokaza koji ukazuju da zaklinjanje nečim mimo Allahom i Njegovim imenima i svojstvima nije veliki širk koji izvodi iz vjere su vjerodostojne predaje u kojima je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čuo u više navrata od nekih ashaba da se zaklinju sa nečim mimo

Allaha pa ih je ukorio i zabranio im to, a da je to bio veliki širk ili veliki kufr koji izvode iz Islama naredio bi im da ponovo prime Islam.

Takođe, nije dozvoljeno zaklinjati se Poslanikom, životom, djecom, emanetom, K'abom i slično. Kaže Ibn Abdulberr da je na ovome idžma učenjaka.

Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Nije od nas ko se zakune emanetom”. Bilježi ga Ebu Davud, Ahmed, Hakim i Ibn Hibban, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim i El-Munziri.

Onaj ko se zakune sa nečim mimo Allaha i Njegovih imena i svojstava nije dužan učiniti kefaret jer mu je zakletva neispravna, osim da kaže LA ILLAHE ILLELLAH kako bi se tim riječima otkupio za mali širk koji je izgovorio riječima (a što je došlo u hadisu mutefekun alejhi). Dozvoljeno je zaklinjati se Kur'anom i Mushafom ako se misli na Allahov govor, jer je Allahov govor Njegovo svojstvo, a ne na knjigu u kojoj je zapisan Allahov govor.

Argumenti koji ukazuju na zabranu zaklinjanja nečim mimo Allaha

Nije dozvoljeno zaklinjanje sa bilo kojim Allahovim stvorenjima, ni vjerovjesnikom ni poslanikom, niti K'abom, emanetom, sabljom, nebesima, djecom i životom niti nečim sličnim ma koliko to čime se kune bilo vrijedno. Na ovom stavu su skoro svi učenjaci ovog Ummeta od onih učenjaka čije se mišljenje uzima u obzir. Mnogi učenjaci prenose da je na ovom stavu idžmau učenjaka. Međutim, prenosi se neprihvatljivo i neosnovano razilaženje po ovom pitanju, tj. dozvola zaklinjanja sa Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem.

S tim da ovaj stav nema ni osnova niti dokaza ili preciznije rečeno on je batil jer je oprečan idžmau učenjaka kojeg prenosi Ibn Abdulberr a koji je prethodio ovom stavu, takođe ovaj stav dozvole je oprečan vjerodostojnim hadisima koji su prenešeni po ovom pitanju. A ono što neki učenjaci govoreći o ovom pitanju kažu da je mekruh zaklinjanje sa nečim mimo Allaha, treba znati da se ovaj kerahijet (pokuđenost) mora nužno protumačiti kao kerahijetut-tahrim, tj. kerahijet u značenju zabrane, i to iz razloga što na to ukazuju šerijatski tekstovi s jedne strane, a sa druge što time nastojimo sačuvati lijepo mišljenje o tim učenjacima.

Od hadisa koji ukazuju na zabranu zaklinjanja nečim mimo Allah su sljedeći:

– Hadis koji prenosi Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, a kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sustigao Omera sa grupom ljudi, a Omer se zaklinjao svojim ocem, pa ih je zovnuo Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: “Zaista vam Allah zabranjuje da se zaklinjete vašim očevima, pa onaj ko se kune neka se kune Allahom ili neka šuti”.

– Hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, mutefekun alejhi (tj. bilježi se u dva Sahiha) da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko se zakune i kaže u svojoj zakletvi ‘Tako mi Lata i Uzze’, neka kaže LA ILLAHE ILLELLAH”.

Smisao izgovaranja LA ILLAHE ILLELLAH od strane onoga ko se zakune nečim mimo Allaha je što je to vrsta širka pa je njegov kefaret izgovaranje riječi tevhida kako bi se otkupio od izgovorenih riječi u kojima ima širka.

– Hadis od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko se zakune sa nečim mimo Allaha učinio je kufr ili širk”. Hadis bilježe Tirmizi i Hakim sa vjerodostojnim senedom.

– Hadis od Burejde ibn Husajna, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nije od nas ko se zakune emanetom”. Bilježi ga Ebu Davud, Ahmed, Hakim i Ibn Hibban, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim i El-Munziri.

– Hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nemojte se zaklinjati vašim očevima, niti vašim majkama, niti kipovima, niti se kunite Allahom osim kada istinu govorite”. Bilježe ga Ebu Davud, Nesai, Ibn Hibban i Bejheki, a vjerodostojnim su ga ocijenili Albani i Šuajb Arnaut.

Oni koji dozvoljavaju zaklinjanje sa nečim mimo Allaha, čiji stav je batil, to dokazuju sa dodatkom u hadisu koji je došao u Muslimovom Sahihu, a inače u poznatom hadisu koji govori o čovjeku koji je pitao o stubovima vjere pa je na kraju Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao u hadisu mutefekun alejhi (Buharije i Muslima): “Uspio je ako je iskren”, a u dodatku kod Muslima “Uspio je, tako mi njegovog oca, ako je iskren”. Ovaj dodatak „tako mi njegovog oca“ je izniman i pogrešan rivajet koji je oprečan vjerodostojnim rivajetima i nije dozvoljeno povoditi se za njim.

Pogrešnost ovog dodatka se ogleda u tome što jedan ravija dođe sa nekim riječima u hadisu a to bude oprečno onome što prenosi skupina pouzdanijih ravija od njega. Ibn Abdulberr navodi drugu mogućnost, tj. da je ovde došlo do pogreške prilikom prepisivanja hadisa, odnosno da je neko pogrešno na postojeći rivajet (Uspio je tako mi Allaha) dodao (Uspio je tako mi njegovog oca). Da je ovaj dodatak šaz (pogrešan iznimak) o tome su govorili Ibn Abdulberr, Albani, Bin Baz i mnogi drugi učenjaci.

A ako bi uzeli da je dodatak prihvatljiv moguće da je ovo bilo prije nego što je zaklinjanje nečim mimo Allaha zabranjeno. A po nekima ima i treća mogućnost tumačenja ovog dodatka, a to je da se sa ovim riječima ne misli na zaklinjanje nego je to bio običaj u arapskom jeziku da se tako kaže ne ciljajući njegovo doslovno i bukvalno značenje, tj. da znači potvrdu onoga što se govori a ne zaklinjanje.

U svakom slučaju uzimajući u obzir nedvosmislene i jasne šerijatske tekstove po ovom pitanju ovaj dodatak ni u kom slučaju ne može dovoditi u upitnost zabrane zaklinjanja mimo Allaha i da to predstavlja (mali) širk Allahu.

Bilježi Nesai u svom Sunenu sa vjerodostojnim senedom od S'ad ibn ebi Vekkasa, radijallahu anhu, da se on zakleo Latom i Uzzom pa je pitao o tome Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, našto mu je odgovorio: „Reci: LA ILAHE ILLELLAH VAHDEHU LA ŠERIKE LEHU, LEHUL-MULKU VE LEHUL-HAMDU VE HUVE ALA KULLI ŠEJIN KADIR, zatim pljucni na svoju lijevu stranu, zatraži utočište kod Allaha od prokletog šejtana i ne vraćaj više se na to“. U hadisu je potvrđena žestoka zabrana zaklinjanja nečim mimo Allaha, te da to predstavlja širk i da je od šejtana, kao i jasna zabrana ponovnog činjenja istog djelo.

Konkretan odgovor na pitanja

U odgovoru ću se ograničiti samo na zaklinjanje mimo Allaha jer su ostala pitanja (poput Menšure i sufijskog zikra na ceremoniji) svako za sebe posebna tematika.

Rekao je novoizabrani reis na ceremoniji inauguracije, u četvrtak (15.11.) kada je preuzeo dužnost reisu-l-uleme IZ BiH, između ostalog:

„Tako mi Gospodara nebesa i Zemlje,
tako mi našeg časnog Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem,
tako mi Kur’ana časnog,
tako mi dina koji je od Adema do Muhammeda, alejhi-s-selam, objavljivan,
tako mi svjetova koje Uzvišeni stvori,
obećavam da ću povjerenu dužnost obavljati odgovorno i savjesno. Obavljat ću je u skladu s propisima časnog Šerijata, na temelju Menšure, koja me silsilom, putem šejhu-l-islama, halifa i hulefai-r-rašidina, veže s našim časnim poslanikom Muhammedom, alejhi-s-selam. Obavljat ću povjerenu dužnost uvažavajući Us-tav Islamske zajednice u Bosni i Hercegovine i državne zakone…“.

Ovo zaklinjanje mimo Allaha, tj. zaklinjanje Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, dinom i svjetovima, od strane novoizabranog reisa i to na ceremoniji inauguracije je događaj bez presedana, tj. nečuven i dosad neviđen (bar za mene). Zaklinje se mimo Allaha, a što je u Šerijatu haram i vrsta širka na osnovu tekstova hadisa, i obećava da će povjerenu dužnost obavljati odgovorno i savjesno u skladu s propisima časnog Šerijata, što je samo po sebi kontradiktorno.

Naravno, prvo i nezaobilazno pitanje koje se postavlja je: zar je moguće da reisu-l-ulema, tj. poglavar, vođa i predsjednik uleme (učenjaka) BiH, izgovori i učini jednu takvu grešku koju djeca u mektebima te iste institucije koju predvodi ne bi učinila? Ili je u pitanju džehl i neznanje ili pogrešno akidetsko shvatanje ovog pitanja ili nešto četvrto? Ne zna se šta je gore od svega spomenutog. Nakon ove sa šerijatske strane jezive i šokantne izjave postavlja se mnoštvo strašnih i gorkih pitanja i zapitanosti koje je bolje da ne izlaze u etar…

A što se tiče teksta AHDNAME sultana Mehmeda 2. El-Fatiha, njen tekst je autentičan oko čega nema razilaženja među istoričarima iako original nije sačuvan. Postoji razilaženje istoričara oko autentičnosti dijela Ahdname, tj. riječi: ”i tako mi 124 000 poslanika”, jer su neki prevodioci ahdname ovo izostavili.

Naravno, ono što pada u oči i što je tema ovog pitanja je takođe zaklinjanje nečim mimo Allaha. Naime, sultan Mehmed 2. El-Fatih se u toj Ahdnami između ostalog kune kako sam kaže „teškim zakletvama“, kune se sa sedam Mushafa, velikim Vjerovjesnikom (Muhammedom), 124 000 pejgambera i sabljom koju paše. Zaista su ovo teške zakletve sa strane zabrane zaklinjanja istim i širka u njima.

Međutim, ono što jednog muslimana ne smije i ne može ostaviti ravnodušnim je zapitanost: zar je moguće da se sultan, tadašnji halifa i najveći vjerski autoritet i ličnost u Ummetu, zaklinje u svom ugovoru kojeg je dao franjevcima sa nečim mimo Uzvišenog Allaha? Zar je po tom pitanju u to doba bio toliki džehl i neznanje, ili se tada zaklinjanje akidetski pogrešno tumačilo, ili se neznanje i greška vraćaju na samog halifu, ili je posrijedi nešto mimo spomenutog?

A ovo nas vodi do još čudnijih stvari koje su činili neki sultani Osmanske carevine. Naime, neki sultani su slali svoje povjerenike u Medinu i u pismenoj formi su tražili pomoć u bitkama i ratovima koje su vodili od samog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, (da im on pomogne u tim vojnama koje su vojevali) ostavljajući papir kod kabura. Naravno ovdje je riječ o velikom uticaju sufija u osmanskom hilafetu i njihovog devijantnog tumačenja ovih pitanja, iako ovo nije opravdanje za činjenje istog.

Prema tome, ono što je bitno da se zna na ovom mjestu je šerijatski status zaklinjanja nečim mimo Allaha. Uvjeren sam da ovo što je izbilo na vidjelo po ovom pitanju (tj. zaklinjanju, a što se može naći i u mnogim drugim pitanjima) od strane novoizabranog predsjednika uleme BiH (reisu-l-uleme), a što je bilo i praksa i tradicija samih sultana i halifa u Osmanskom carstvu, kada bi se izvršilo istraživanje i napravila studija, pokazalo bi se, a Allah zna najbolje, da je riječ o uticaju sufizma i sufijskog devijantnog tumačenja akidetskih pitanja u našim krajevima i uopćeno bivšeg Osmanskog carstva. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Prenosi Ibnul-kajjim u svojoj knjizi „Idžtima'u el-džujuši el-islamijje“ (str.12) od učenjaka Osmana ibn Se'id Ed-Darimija da je zabilježio u svojoj knjizi „Kitabu er-ru'je“ da je idžamu ashaba na tome da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije vidio svoga Gospodara u noći Miradža, dok neki učenjaci iz tog idžma'a izuzimaju Ibn Abbasa, radijallahu anhuma.

Mežutim, istina je da oko pitanja da li je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio svoga Gospodara, Allaha subhanehu ve te'ala, u noći Miradža, učenjaci imaju dva stava.

Prvi stav: negiranje da Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, vidio Allaha, subhanehu ve te'ala.

Ovaj stav se prenosi od Aiše i Ibn Mes'uda, radijallahu anhuma, i na njemu je velika skupina učenjaka ovog Ummeta.

Bilježi Buharija u svom Sahihu da je Mesruk pitao Aišu, radijallahu anha, da li je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, vidio svoga Gospodara, pa mu je odgovorila: „Naježile su mi se dlake od onoga što si rekao“, a onda dodala: „Ko ti kaže da Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, vidio svoga Gospodara slagao je“, a onda je proučila: „Pogledi do Njega ne mogu doprijeti, a On do pogleda dopire; On je milostiv i upućen u sve“ (El-En'am, 103). I još je dodala da je vidio Džibrila, alejhisselam, u njegovom stvarnom obliku dva puta.

Bilježi Muslim u svom Sahihu od Ibn Mes'uda, radijallahu anhu, da je za riječi Uzvišenog: „Srce nije poreklo ono što je vidjelo“ (En-Nedžmu, 11) rekao: „Vidio je Džibrila, alejhisselam, sa 600 krila“.

Takođe, bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Zerra, radijallahu anhu, da je pitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da li je vidio svoga Gospodara, pa mu je odgovorio: „Nur (Svjetlost), kako da Ga vidim“, a u rivajetu: „Vidio sam Nur (Svjetlost)“.

Drugi stav: da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio Allaha, dželle še'nuhu.

Ovo je stav Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, i njegovih učenika, kao i Hasan El-Basrija i Urveta ibn Zubejra.

Prenosi Abdurrezak od Ma'mera a on od Hasan El-Basrija da se zakleo da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, vidio svoga Gospodara.

Prenosi Ibn Huzejme od Urveta ibn Zubejra da bio na ovom stavu i da mu bude teško kada mu se spomene da je to Aiša, radijallahu anha, negirala.

Takođe, na ovom stavu su Ka'bul-ahbar, Zuhri, Ma'mer, Ebul-Hasan El-Eš'ari i većina njegovih sljedbenika, kao i imam Ahmed.

A od ostalih učenjaka imam Nevevi i Kadi Ijad.

Zatim zagovorači ovog stava imaju podijeljeno mišljenje oko toga da li je Allaha Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, vidio svojim očima ili svojim srcem (tj. u snovima)?

Bilježi Muslim u svom Sahihu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je rekao za riječi Uzvišenog: „Srce nije poreklo ono što je vidjelo“ (En-Nedžmu, 11), i riječi: „On ga je i drugi put vidio“ (En-Nedžmu, 11): „Vidio Ga je svojim fuadom (srcem) dva puta“.

Dok se takođe od njega u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježe Tirmizi, Nesai i Ibn Huzejme prenosi da je rekao: „Vidio je svoga Gospodara“, znači rekao je u općoj formi bez spominjanja srca.

Kaže Ibn Abbas, radijallahu anhuma, u tefsiru 60. ajeta sure El-Isra: „I rekli smo ti: “Svi ljudi su u Allahovoj vlasti!” A san koji smo ti dali da usniješ i drvo ukleto, u Kur'anu spomenuto, iskušenje su za ljude. Mi ih zastrašujemo, ali njima to samo povećava ionako veliko bezvjerstvo“: „To su snovi koji se očima vide, pokazani su Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, u noći kada je imao Isra“.
Od imama Ahmeda se po ovom pitanju prenose oba stava, tj. u jednom da Ga je vidio očima a u drugom srcem. Imam Nevevi i Kadi Ijad su na stavu da Ga je vidio očima a ne srcem.

Odabrano mišljenje:

Kaže Ibn Hadžer (Fethul-bari, 8/608): „Od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, su došli jedni rivajeti u općem značenju (tj. samo da je vidio Allaha) a drugi rivajeti u specifičnom (tj. da Ga je vidio srcem), pa je obaveza opće rivajete svesti na specifične …“, zatim je naveo te rivajete, a onda konstatovao: „Shodno ovome, moguće je spojiti između potvrđivanja Ibn Abbasa i negiranja Aiše, radijallahu anhum, tako da se njeno negiranja viđenja odnosi na (negiranje) viđenja očima, a njegovo potvrđivanje na viđenje srcem, a viđenje fuadom je viđenje srcem a ne spoznaja“.

Kaže šejhul-islam Ibn Tejmije (El-Fetava, 6/508) nakon navođenja nekih stavova i rivajeta oko ovog pitanja: „Nema u dokazima (šerijatskim tekstovima) nešto što ukazuje da Ga je vidio svojom očima, to nije potvrđeno ni od jednog ashaba, niti ima u Kitabu i Sunnetu nešto što ukazuje na to. Nego vjerodostojni šerijatski tekstovi više ukazuju na negiranje istog, kao što je u Sahihu Muslima od Ebu Zerra, radijallahu anhu, da je pitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Da li si vidio tvoga Gospodara“, pa mu je odgovorio: „Nur (Svjetlost), kako da Ga vidim“ … “.

Odabrano mišljenje je ono našto ukazuje hadis Ebu Zerra, radijallahu anhu, tj. da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije vidio svoga Gospodara svojim očima. Ovaj hadis bi trebao biti argument koji presuđuje po ovom pitanju jer je u njemu upitan sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da li je vidio Allaha, pa je odgovorio: „Nur (Svjetlost), kako da Ga vidim“, ili u rivajetu: „Vidio sam Nur (Svjetlost)“, što jasno i nedvosmisleno znači da Ga nije vidio.

Naravno, ostaje dilema da li Ga je vidio svojim srcem, tj. u snovima, ili ne?

Prema tome, nema hadisa (ili preciznije: meni nije poznato da ima) u kojem je došlo u samom tekstu od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je vidio Allaha na Miradžu. U protivnom, da ima takav hadis on bi presudio po ovom pitanju. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com