Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam ne posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:
U osnovi nije dozvoljeno liječenje jedenjem i pijenjem svega onoga što je zabranjeno jesti i piti, poput svinjskog mesa, alkohola i slično. Jer u onome što je zabranjeno jesti i piti nema lijeka sa jedenjem i pijenjem istog.
Na to ukazuju sljedeći argumeneti:
Bilježi Muslim u svom Sahihu da je Tarik ibn Suvejd, radijallahu anhu, pitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o vinu (alkoholu) pa mu je zabranio ili mu je rekao da ne voli i mrzi da ga pravi (proizvodi). Pa mu je Tarik rekao da ga samo pravi radi lijeka, a on mu na to odgovori: “Zaista on (alkohol) nije lijek nego bolest”.
Takođe, bilježi Buharija u svom Sahihu od Abdullah ibn Mes'uda da je rekao za opojno piće: “Zaista Allah ono što vam je zabranio nije učinio vašim lijekom”. Prenose se iste ove riječi od Ummu Selleme, radijallahu anha, da ih je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kod Bejhekija, Ibn Hibbana i Taberija, s tim da je hadis slab.
Prenosi Ebu Derda, radijallahu anhu, da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Allah je stvorio bolest i dao za svaku bolest lijek, pa se liječite, ali ne liječite sa haramom“. Hadis bilježi Ebu Davud sa slabim rivajetom, jer je u njemu ravija Ismail ibn Ajjaš koji je slab. Podupire ga hadis sa istim tekstom od čovjeka od Ensarija kod Ahmeda u Musnedu čiji je sened prihvatljiv kao i drugi rivajeti hadisa. Šejh Albani ocjenjuje ovaj hadis na osnovu više rivajeta vjerodostojnim a Šuajb Arnaut dobrim.

A oko liječenja sa onim što je haram piti i jesti, poput alkohola i svinjskog mesa, vanjskom upotrebom, oblaganjem i masiranjem, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.
Prvi stav – zabrana.
Na ovome je manja skupina učenjaka. Njihov argument su gore spomenuti hadisi čije opće značenje se po njima odnose i na unutrašnju i na vanjsku upotrebu.
Drugi stav – dozvola ako se potvrdi ljihova ljekovitost (po nekima kao vid nužde).
Ovo je stav većine učenjaka četiri mezheba, a između ostalih, ovo su izabrali šejhul-islam Ibn Tejmijje, Ibn Usejmin, Halid el-Muslih i mnogi drugi savremeni učenjaci.
Po njima se zabrana liječenja sa haramom, koja je došla u hadisima, odnosi na liječenje jedenjem i pijenjem, a ne vanjskom upotrebom.

Upitan je šejhul-islam (Medžmu'ul-fetava, 24/207) o dozvoli upotrebe svinjske masti za određenu bolest. Odgovorio je: „Liječenje jedenjem svinjske masti nije dozvoljeno. A liječenje sa masiranjem svinjske masti, a zatim da se nakon upotrebe opere (to mjesto), to pitanje je izgrađeno na dozvoli diranja nečistoće van namaza, a oko toga ima poznato razilaženje. Ispravno je da je to dozvoljeno kada za time ima potrebe, kao što je dozvoljeno čovjeku da otkloni nedžaset poslije nužde svojom rukom. A ono što je dozvoljeno u potrebi, dozvoljeno je liječiti se time“.
Na pitanje o propisu upotrebe kreme u kojoj ima svinjske masti, šejh Ibn Usejmin je odgovorio sljedeće: „Što se tiče upotrebe ovog lijeka u kojem je svinjska mast, ako je potvrđeno da je sadrži, nema smetnje u upotrebi lijeka ako ima potrebe za time, jer ono što je zabranjeno od svinje je njeno jedenje“. Zatim je naveo dokaze iz Kur'ana i sunneta o zabrani jedenja svinjetine, da bi na kraju potvrdio dozvolu sljedećim riječima: „Prema tome, upotreba ovog lijeka (koji sadrži svinjsku mast) za masiranje glave je opravdana, ako je tačno da koristi. A kada ga upotrijebiš, operi ga prije namaza, jer je svinjska mast nečista“.
(http://www.ibnothaimeen.com/all/noor/article_4629.shtml)
Drugi stav učenjaka je bliži ispravnom, a Allah zna najbolje.
Prema tome, nije dozvoljeno liječiti se svinjskom mašću i alkoholom (i bilo kojom drugom hranom koju je zabranjeno jesti i piti) tako što će se unositi u organizam jedenjem i pijenjem, tj. unutrašnjim liječenjem. Dok je dozvoljeno liječenje svinjskom mašću i alkoholom masiranjem i oblaganjem, tj. vanjskom upotrebom, u što ulazi i vaginalno liječenje sa svinjskom mašću.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Pedofilija se na Zapadu tretira kao spolna nastranost, vrsta seksualne perverzije, spolnog nasilja i zlostavljanja, koja se ispoljava u sklonosti prema djeci istog ili suprotnog spola, odnosno zadovoljavanju seksualnog nagona odraslih na djeci. Ili skraćeno, zadovoljavanje seksualnog nagona odraslih na djeci.

Šerijatski status pedofilije

O pedofiliji nema direktnih šerijatskih tekstova, jer je ona savremeno pitanje. Na osnovu općih šerijatskih tekstova može se reći da pedofilija predstavlja jedno od najogavnijih i najružnijih djela u islamu, veliki grijeh i ponašanje od kojeg se zdrava ljudska priroda gnuša. Pored toga što je nemoralno djelo, pedofilija je vid ubistva za dječaštvo, poremećaj dječije nevinosti, prevara i izdaja, jer dijete ne shvata i ne razumije šta se radi i šta mu se dešava. Ovo mogu činiti samo bolesne duše, perverzni manijaci i osobe najmizernijih strasti i pohota koje nisu svojstvene ni životinjama.

Bilježe Ebu Davud u Sunenu i Buharija u El-Edebu el-mufred od Aiše, radijallahu anha: „O Aiša, zaista Allah ne voli pokvarene perveznjake“. Vjerodostojnim ga ocjenjuju Albani i Šu'ajb Arnaut. Hadis se prenosi i u drugim zbirkama od nekoliko ashaba.

A što se tiče šerijatske kazne za pedofiliju, ona nije pojašnjena u šerijatskim tekstovima nego ulazi u takozvane kazne T'AZIRAT, odnosno one koje nisu strogo određene šerijatskim tekstovima, a koje određuje kadija shodno težini prekršaja. Shodno vrsti i težini zlostavljanja, traumi koju doživi dijete, kao i stanju pedofila, kadija određuje odgovarajuću kaznu.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Upitana je Stalna komisija za fetve u Saudiji da li je dozvoljeno stajanje radi veličanja državne himne ili zastave? (Fetva broj 2123) Odgovor je glasio: „Nije dozvoljeno muslimanu da stoji veličajući bilo koju državnu zastavu ili pozdrav (himnu). To je odvratna novotarija koja nije postojala u vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti u vrijeme pravednih halifa. Ovo narušava potpuni tevhid koji je vadžib i iskreno veličanje Allaha Jednog Jedinog. To je put koji vodi u širk. Predstavlja oponašanje kafira i njihovo slijeđenje u ružnim običajima i poistovjećivanje sa njima u pretjeranom veličanju njihovih poglavara i državnih kodeksa. A Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, je zabranio da ih oponašamo i da se poistovjećujemo sa njima. Ve billahi tevfik.“

Također, upitana je Stalna komisija (Fetva broj 5963) o propisu pozdravljanja zastave u vojsci i veličanja oficira? Odgovor je bio: „Nije dozvoljeno pozdravljanje zastave, to je novotarija. Rekao je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem: „Ko uvede u ovu našu stvar ono što nije od nje, to se odbacuje. Bilježe ga Buharija i Muslim. A veličanje oficira na način poštivanja i uvažavanje njihovog položaja, to je dozvoljeno. Dok je pretjerivanje u tome zabranjeno, svejedno bili to oficiri ili neko drugi“.

Fetvu su potpisali: Bin Baz, Abdurrezak Afifi, Abdullah Gudejan i Abdullah Ku'ud.

Šejh Salih Fevzan je izdao sličnu fetvu u kojoj je podržo i pojasnio fetvu Stalne komisije.

Upitan je šejh Albani o propisu stajanja ispred zastave i stajanja radi himne. Odgovorio je: „Nema sumnje da su ovo evropski kafirski običaji, a nama je zabranjeno općim i pojedinčnim zabranama da ih oponašamo. Nije dozvoljeno ni jednoj muslimanskoj državi da slijedi običaje kafira. … “. Zatim je upitan da li samo stajanje ispred zastave narušava tevhid? Odgovorio je: „Da, narušava islam, šerijat i adabe islamske. … Kaže Uzvišeni: ‘Na Dan kada će ljudi zbog Gospodara svjetova stajati’ (El-Mutaffifin, 6). Ovo stajanje najviše liči veličanju kipova, jer je ova zastava komad platna. Na veliku žalost, ovo predstavlja slijepo slijeđenje Evropljana“.

(El-Edžvibetu el-elbanijje, 1/2)

Također, upitan je šejh Abdullah ibn Džibrin o stavljanju ruke na glavu i pozdravljanju zastave, kao što se radi u školama. Odgovorio je sljedeće: „Smatramo da je to novotarija i da je pozdrav muslimana selam. A išaret (pokazivanje) rukom je pozdrav kršćana, kao što je došlo (u hadisima). Znači, išaret rukom ili glavom je pozdrav Židova ili kršćana. A što se tiče pozdravljanja zastave, ako je riječ o poznatim zastavama, to nije dozvoljeno jer su one neživi predmeti, a pozdrav njima je vid veličanja. Veličanje nije dozvoljeno ispoljavati prema stvorenjima, a kamoli prema neživim stvarima koje niti koriste niti čuju. Ako je ovo izraz veličanja ovog predmeta, to je širk …“. (Kitabu el-bidei vel-muhdesat, str. 245-246)

Kada je upitan šejh Abdulazizi Tarifi o stajanju pred zastavom sa ciljem veličanja, odgovorio je sljedeće: „Ovo nije dozvoljeno u bilo kojem stanju, to nema veze sa rodoljubljem (ljubavi prema domovini), … To je od simboličnih stvari koje su uzete iz neislamskih zemalja u uvedene kod muslimana, koje muslimani i Arapi nisu poznavali. … (zatim je govorio o propisanom iskazivanju ljubavi prema domovini). Međutim, da čovjek stoji ispred zastave sa ciljem njenog veličanja, ovo je vezivanje za stvari koje nemaju vrijednosti, to je također od stvari koje često utiču na akidu čovjeka, pa se zbog toga treba kloniti istog. … Jer stajanje ako je radi veličanja, to je oprečno Allahovoj vjeri. Došlo je u hadisu: ‘Ko voli da ljudi stoje radi njega, neka sebi spremi mjesto u Vatri’ (Tirmizi, ocjenjuje ga dobrim, a Albani vjerodostojnim). Ako je u šerijatu došla zabrana da voliš da ljudi radi tebe stoje, pa kako da voliš da ljudi stoje radi zastave, platna i slično. U hadisu je došla prijetnja. Zbog toga kažemo, da je ovo od zabranjenih stvari.“

(https://www.youtube.com/watch?v=MBflp0RL44g)

Oko ovog pitanja među ulemom ima i drugih stavova. Komisija za fetve u Egiptu (Darul-ifta’ el-misrijje) je na stavu da je dozvoljeno stajanje pred zastavom, pri slušanju himne i slično. Također, na ovom stavu je i poznati mauritanski šejh i daija Muhammed ed-Dudu. On smatra da veličanja ima više vrsta: 1- veličanje koje je svojstveno samo Allahu, ono je zabranjeno da se čini osim samo Njemu, 2- veličanje koje je naređeno, poput veličanja Allahovih obilježja, Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i slično, i 3- i drugih oblika veličanja, u šta ubraja i ove vrste stajanja.

Na ovo dokazivanje se može odgovoriti time što nije problem samo u veličanju nečega nego u stajanju radi veličanja himne ili zastave I sličnog.

Najbliži stav je, a Allah zna najbolje, zabrana spomenutih stajanja radi intoniranja himne i pozdravljanje državne zastave. Rezime argumenta zabrane je sljedeće:

– jer je u hadisu došla prijetnja Vatrom da neko voli da ljudi rad njega stoje

– jer to predstavlja narušavanje potpunog tevhida, islama i šerijata, jer se samo Allah veliča stajanjem
– jer predstavlja veličanje neživih stvari, platna, pjesme i muzike, a veličanje spomenutih stvorenja stajanjem nije dozvoljeno

– jer je to oponašanje kafira u njima svojstvenim običajima.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

To je fetva šejha Kardavija u kojoj na kraju rezimira: „Sve nam ovo pomaže da odgovorimo na postavljeno nam pitanje, a odgovor je da je dopušteno spajati između dva namaza (akšama i jacije) u Evropi u ljetnom periodu, kad se vrijeme nastupanja jacije protegne do pola i čak poslije pola noći, dok se, na drugoj strani, od ljudi zahtijeva da dolaze na posao rano izjutra, pa kako da ih zadužimo da probdiju noć ne spavajući kako bi jaciju obavili u njeno pravo vrijeme! Uistinu bi to za njih predstavljalo poteškoću i teret. A ummet je kur'anskim tekstom i onim što je Ibn Abbas, radijallahu anhu, prenio u hadisu koji govori o spajanju između dva namaza kod postojanja teškoće oslobođen teškoće. I ne samo to, čak je dopušteno spajanje namaza u tim zemljama i u zimskom periodu, usljed kratkoće dana i usljed suočavanja (radnika u raznim ustanovama) s velikim poteškoćama i ograničenjima prilikom obavljanja svakoga namaza na vrijeme. A ummet je oslobođen teškoće u vjeri.“

Osnovni argument sa kojim šejh Kardavi dokazuje dozvolu je hadis od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu u nekoliko rivajeta, dva su glavna:

1- „Klanjao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podne i ikindiju u Medini spojeno a da nije bio u strahu niti na putovanju“. Kada je bio upitan zašto je to uradio, odgovorio je: „Htio je da ne oteža nikome od svoga ummeta“.

2- „Spojio je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podne i ikindiju, akšam i jaciju u Medini a da nije bio u strahu niti je padala kiša“. Pa kada je bio upitan zašto je to uradio, odgovorio je: „Da ne oteža svome ummetu“.

Znači, rezime sadržaja hadis je: da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spojio podne i ikindiju, akšam i jaciju a da nije bio na putovanju, niti je padala kiša, niti je bio u strahu, a ovo su osnovni razlozi zbog kojih je dozvoljeno spajanje namaza.

Oko tumačenja ovog hadisa učenjaci imaju više mišljenja (Šerhu Sahihi Muslim, Nevevi, 3/1291-1294):
Prvo tumačenje – da je ostavljen rad po ovom hadisu.

Tirmizi smatra da su učenjaci složni oko toga, dok imam Nevevi prigovara u toj tvrdnji, jer je poznato razilaženje uleme oko tumačenja ovog hadisa.

Drugo tumačenje – da je spojio namaze zbog kiše.

Na ovome je skupina prvih učenjaka. S tim da je ovo mišljenje slabo, jer je u tekstu hadisa došla negacija spajanja zbog kiše.

Treće tumačenje – da je to učinio zbog oblačnog vremena pri čemu se nije vidjelo Sunce.

Ovo mišljenje je također slabo, jer na spajanje akšama i jacije noću ne utječe vrijeme.

Četvrto tumačenje – da je odgodio prvi namaz do kraja namskog vremena i klanjao ga, a zatim odmah klanjao drugi namaz na početku namaskog vremena (tzv. figurativno spajanje a ne stvarno).

Ovo mišljenje je slabo zbog postupka Ibn Abbasa kada je odgodio akšam tako da su ušli u jacijsko vrijeme i na reagovanje izrekao ovaj hadis, a to je potvrdio Ebu Hurejre, radijallahu anhum.

Peto tumačenje – da je spojio namaze zbog bolesti ili nekog sličnog razloga.

Ovo je stav Ahmeda, od šafija Kadi Husejna, Hattabi, El-Mutevelli, Er-Rujani, i odabrao ga je Nevevi.
Međutim, riječi Ibn Abbasa, radijallahu anhuma: „Htio je da ne oteža svome ummetu“ negiraju mogućnost spajanja zbog bolesti.

Šesto tumačenje – da hadis ukazuje na dozvolu spajanja namaza onome ko nije putnik kada ima potrebu pod uslovom da to ne bude stalna praksa.

Ovo je mišljenje Ibn Sirina, Ešheba od malikija, El-Kaffala i Eš-Šašija od šafija, a od muhaddisa El-Merruzi i Ibn el-Muzira.

Ovo je odabrani stav, a Allah zna najbolje.

Uslov rada po odabranom (šestom) mišljenju je da se ispune dva šarta:

Prvi – da postoji potreba za spajanjem (podne sa ikindijom ili akšam sa jacijom)

Drugi – da spajanje ne bude stalna praksa.

Primjer rada po ovom hadisu je ono što se dešava studentima, tj. da nekada imaju ispit u akšamsko vrijeme. Njima je dozvoljeno da odgode akšam i klanjaju ga spojeno sa jacijom (bez kraćenja) radeći po ovom hadisu. Jer za spajanjem namaza ima potreba i nije stalna praksa.

A što se tiče spomenute fetve šejha Kardavija, u njoj se ne radi ni po jednom gore spomenutom mišljenju. Jedino mišljenje na koje bi se njegova fetva mogla osloniti je šesto, tj. dozvola spajanja namaza onome ko nije putnik kada ima potrebu pod uslovom da to ne bude stalna praksa. Međutim, njegova fetva ne ispunjava drugi šart rada po hadisu, a to je da spajanje ne bude stalna praksa. A on je sa dozvolom spajanja akšama i jacije u ljetnom periodu zbog kratkoće noći, ili podne i ikindije u zimskom periodu zbog kratkoće dana, to spajanje učinio stalnom prkasom. Za ovu fetvu nema potvrde u hadisu, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spojio samo jednom da bi ukazao na dozvolu, tj. nije spajanje učinio stalnom praksom.

Prema tome, nije ispravno raditi po ovoj fetvi jer nema osnova u šerijatskim tekstovima uopćeno niti u hadisu Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, posebno.

Sa druge strane, shodno hadisu Ibn Abbasa, radijallahu anhu, dozvoljeno je spojiti akšam i jaciju u ljetnom vremenu, zbog kratkoće noći i jutarnjeg ranjenja na posao, s vremena na vrijeme, ponekad kada za tim ima potrebe, poput velikog umora i iscrpljenosti, straha da se ne prespava namaz i slično.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.

Ono što je prenešeno da je od suneta raditi a vezano je za kuću, svejedno staru ili novu, su sljedeće stvari:

– učenje dove prilikom ulaska u kuću, dova glasi: “BISMILLAHI VELEDŽNA VE BISMILLAHI HAREDŽNA VE ALA RABBINA EVEKKELNA”. Ovu dovu bilježi Ebu Davud u svom Sunenu, međutim hadis u sebi ima slabosti, šejh Albani je hadis prvo ocijenio vjerodostojnim a zatim slabim.

– učenje dove prilikom izlaska iz kuće, ta dova glasi: “BISMILLAHI TEVEKKELTU ALELLAH VE LA HAVLE VE LA KUVVETE ILLA BILLAHI”. Ovu dovu bilježe Ebu Davud i Tirmizi a Tirmizi i Albani hadis ocjenjuju vjerodostojnim.

– korištenje misvaka (odnosno pranje zubi) prilikom ulaska u kuću. Biljeći Muslim u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi ušao u kući prvo što bi radio koristio bi misvak (tj. čistio bi njime zube)”.

– učenje u kući sure El-Bakare radi tjeranja šejtana iz nje. Prenosi se nekoliko hadisa u ovom kontekstu, a jedan rivajet od tih hadisa je ono što bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu aejhi ve sellem, rekao: “Ne pravite od vaših kuća kaburove, zaista šejtan bježi iz kuće u kojoj se uči sura El-Bekare”.

A što se tiče suneta kada neko useli u novu kuću, po tom pitanju nije ništa prenešeno u šerijataskim tekstovima.

Praksa učenja Kur'ana u džematu prilikom ulaska (useljenja) u novu kuću sa ciljem otklanjanja belaja, zla, štete, brige i slično, nema osnova u Šerijatu i predstavlja novotariju.

Takođe, pravljenja gozbe ili klanje ovce (ili koze, jareta i slično) pri čemu se pozove rodbina prilikom useljenja u novu kuću, takođe nema uporišta niti u Kur'anu niti u Sunnetu. A propis istog zavisi od nijeta činjenja tog djela. Pa tako ako je cilj i nijet tog djela, tj. zvanja rodbine, prijatelja i komšija na jelo, izražavanje šukra i zahvale Uzvišenom Allahu što je olakšao i omogućio izgradnju ili kupovinu nove kuće, onda u tome nema smetnje, s tim da se nema ubjeđenje da je to sunet ili islamski adab useljenja u novu kuću. A ako je cilj klanja ovce (kurbana) prilikom useljenja u novu kuću da se ona zakolje džinima, kao što imaju uvjerenje neke neznalice, onda je to djelo vrsta širka a zaklanu ovcu nije dozvoljeno jesti. Takođe, neki ljudi kolju ovcu ovim povodom kao kurban Allahu da se tim klanjem zaštite od zla džina, ovo djelo je čista novotarija, jer način zaštite od džina je precizno pojašnjen u mnogim šerijatskim tekstovima. Slično ovome je klanje kubana prilikom useljenja u novu kuću radi otklanjanja zavisti i uroka što takođe prestavlja novotariju u vjeri, jer to nije propisano radi zaštite od zavisti i uroka, nego se od toga štiti učenjem sua Felek i Nas ili učenjem šerijatske rukje.

Takođe, pravljenje mevluda ma koje vrste prilikom useljenja u novu kuću nema osnova u Islamu, a sama novotarija mevluda je tema za sebe.
Musliman ne treba vezivati svoje useljenje u kuću ni za kakve ibadete pogotovo novotarije (mevlude, naručivanje učače Kur'ana i slično), jer tako nešto nije prenešeno od Posalnika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba niti od prvih generacija ovog Ummeta. Ono što nije bilo od vjere u početku Ummeta ne treba biti od vjere ni kod potonjih muslimana. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com