Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Definicija plesa

Kaže hanefijski učenjak Ibn Abidin: „Ples su ritmični pokreti naginjanja, spuštanja i dizanja (tijela)“. (Hašijetu Ibn Abidin, 3/307)

Dok je šafijski učenjak Eš-Šerbini definisao ples riječima: „Ples su pravilni i nepravilni ritmični pokreti tijela“. (Mugnil-muhtadž, 4/430)

Vrste plesova

Ples se može podijeliti na tri vrste: (Hukmu mumaresetil-fenni Salih El-Gazali, 205-244)

Prva vrsta – mnogobožačko plesanje, odnosno ples nekih mnogobožačkih vjerskih skupina koje se uz određene obrede sa plesom približavaju svojim božanstvima.

Poput plesa nekih primitivnih zajednica koje obožavaju svoje pretke ili Sunce i Mjesec, faraonsko mnogobožačko plesanje, mnogobožačko plesanje (pjevanje i sviranje) kod starih Grka, mnogobožačko plesanje (Zar) koje se čini džinima radi napuštanja tijela bolesnih i ozdravljenja i tome slično.

Nema razilaženja među učenjacima da je ova vrsta plesa zabranjena i da predstavlja djelo velikog širka koji izvodi iz islama.

Druga vrsta – sufijsko plesanje koje sufije ubrajaju u djelo pokornosti Allahu i u djelo ibadeta sa kojim se približava Uzvišenom Allahu.

Nema razilaženja među učenjacima, mimo sufijskih šejhova koji to dozvoljavaju, da je zabranjeno od plesa načiniti ibadet i dobro djelo sa kojim se rob približava Allahu.

Skupina učenjaka prenosi idžma (konsenzus) uleme ovog Ummeta da je sufijsko plesanje novotarija i zabranjen način ibadeta i približavanja Allahu. Od tih učenjaka su:

Ibn Tejmije, Ebu Bekr Et-Tartusi, Tekijuddin Es-Subki, Ibn Hadžer El-Hejtemi, Kurtubi, Ibn Kesir i hanefijski učenjak Ibrahim El-Halebi.

Treća vrsta – obično nevjersko plesanje koje je i predmet ovih pitanja.

Propis običnog plesanja

Na ovu vrstu plesa se odnosi definicija plesa kod islamskih pravnika, tj. da su ples ritmični pokreti naginjanja, spuštanja i dizanja tijela ili pravilni i nepravilni ritmični pokreti tijela. Znači, to nije ples koji je vezan za neko vjersko ubjeđenje niti je ibadet sa kojim se približava Allahu (ili nekom drugom božanstvu koje ljudi obožavaju).

Nema razilaženja među učenjacima da je obični dunjalučki ples, ako se spoji sa nekim haramom, poput pijenja alkohola, slušanja muzike (mimo upotrebe defa), miješanja muškaraca i žena, otkrivanja stidnih mjesta i slično, zabranjen.

A oko propisa običnog dunjalučkog plesa kada je čist od drugih harama islamski pravnici imaju tri opštepoznata mišljenja: (El-Fetava el-hindijje 5/352, Hašijetu Ibn Abidin 3/307, Bulgatus-salik 2/138, Mugnil-muhtadž 4/430, Nihajetul-muhtadž 8/282, Keššaful-kinna'a 5/184, El-Furu'u 4/458)

Prvo mišljenje – da je plesanje pokuđeno.

Ovo je stav većine učenjaka: to je mezheb hanefija, malikija, hanabila i nekih učenjaka šafijskog mezheba, poput učenjaka El-Kaffala.

Drugo mišljenje – da je plesanje zabranjeno.

Ovo zastupaju neki od učenjaka hanefijskog, šafijskog i hanbelijskog mezheba.

Treće mišljenje – da je plesanje dozvoljeno.

Ovo je stav šafijskog mezheba i Ibn Hazma.

S tim da se zagovarači ovog stava međusobno razilaze oko nekih detalja dozvole:

– neki plesanje uopšteno dozvoljavaju, poput šafijskog učenjaka El-Edfevija,

– drugi ga dozvoljavaju u svakom povodu za veselje i radost,

– treći uslovljavaju da se ne upražnjava mnogo i često sa čime plesanje postaje haram i narušava lijepo ponašanje, na čemu su El-Belkini i Ibn ebul-Demm od šafija,

– četvrti da je dozvoljeno plesanje običnim ljudima, a pokuđeno onima koji obnašaju neke funkcije i visoke položaje u društvu, na čemu je Ebu Hamid El-Gazali,

– peti da je dozvoljeno samo za bajramske praznike, na čemu je Ibn Hazm.

Argumenti stavova

Dokazi prvog (da je pokuđeno) i drugog mišljenja (da je haram)

Učenjaci i jednog i drugog mišljenja dokazuju svoj stav skoro sa istim argumentima, a rezime njihovih najbitnijih argumenta se sastoji u sljedećem:

Prvo – dokazivanje sa ajetima:

1- Kaže Uzvišeni: „Ne hodi po zemlji nadmeno“ (El-Isra’, 37.).

Kaže Kurtubi (Tefsir el-Kurtubi, 10/263): „Učenjaci dokazuju sa ovim ajetom pokuđenost plesanja i njegovog upražnjavanja. Kaže imam Ebu el-Vefa’ ibn ‘Akil: Kur'an ukazuje na zabranu plesanja, kaže Uzvišeni: „Ne hodi po zemlji nadmeno“ i kori oholost, a plesanje je najviši vid zabave i gordosti“.

2- Kaže Uzvišeni: „U hodu budi odmjeren“ (Lukman, 19.). 
Kažu da ovaj ajet ukazuje da je odmjereno hodanje oprečno plesanju. (El-Istikame, 1/379).

3- Kaže Uzvišeni: „A robovi Milostivoga su oni koji po Zemlji mirno hodaju“ (El-Furkan, 63.).Kažu da onaj ko pleše ne može se opisati svojstvom da po Zemlji hoda mirno.

Odgovor na dokaz:

Dokazivanje sa ovim ajetima zabranu ili pokuđenost plesanja je upitno jer se u ajetima govori o zabrani oholosti, a ne plesanja. Plesanja ima više vrsta i  ne mogu se svi svesti na oholost.

Dokazivanje sa hadisom:

Hadis od ‘Ukbe ibn Amira, radijallahu anhu, u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Sve sa čime se zabavlja sin Ademov je batil (ništavno), osim vježbanja sa strijelom, odgajanja konja i poigravanje sa suprugom“. 
Bilježe ga Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed i Hakim. Vjerodostojnim su ga ocijenili Tirmizi, Hakim, Zehebi i Ibn Hadžer.

Kažu da plesanje nije izuzeto u ovom hadisu, pa je samim time ništavna (batil) zabava.

Odgovor na dokaz: Riječ „batil“ u hadisu ne ukazuje na zabranu nego da u njoj nema koristi. Jer ispravno značenje hadisa je: sve sa čime se zabavlja sin Ademov nema koristi ili je ona jako mala, osim vježbanja sa strijelom, odgajanja konja i poigravanje sa suprugom.

Razumski dokazi:

Prvi – Plesanje je jedna vrsta ružnih i ogavnih djela koja narušavaju lijepo ponašanje. Nije prenešeno da su dobri ljudi od selefa i imama Ummeta plesali, nego su to činili obične narodne mase ili maloumnici.

Odgovor na dokaz: Ako neko djelo nije radio selef to ne znači da je ono haram, jer su oni ostavljali mnoga dozvoljena djela.

Drugi – Plesanje nije propisano niti su ga radili vjerovjesnici i njihovi sljedbenici.

Odgovor na dokaz: Plesanje samo po sebi nije ibadet da bi trebali imati dokaz da je dozvoljeno. Plesanje je adet (običaj) za koji ne treba dokaz njegove dozvole.

Treći – Plesanje je karakteristično za žene, a muškarcima je zabranjeno da ih oponašaju.

Odgovor na dokaz: U ovom dokazu je dozvola ženama da plešu. Plesanja ima raznih vrsta, a nisu sva karakteristična samo ženama.

Četvrti – Sa plesanjem se oponašaju griješnici i razvratni ljudi.

Odgovor na dokaz: Plesanja ima raznih vrsta i nisu sva karakteristična samo za griješnike i razvratne ljude.

Dokazi trećeg mišljenja, tj. da je plesanje dozvoljeno

Najjači argumenti sa kojima dokazuju dozvolu su sljedeći:

Hadis mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Aiše, radijallahu anha, u kojem je došlo da su Abesinci na dan Bajrama igrali sa kopljima u Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, mesdžidu. A njoj je dozvolio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da ih gleda preko njegovog ramena.

U rijavetu kod Muslima je došlo da Abesinci „jezfinun“, a što znači „plešu“.

U rijavetu kod Muslima je došlo da je Omer, radijallahu anhu, ušao u mesdžid i kada je vidio Abesince kako se igraju htio je da im to zabrani, pa mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Pusti ih, Omere“.

A u rivajetu kod Ahmeda je došlo da je dodao: „Neka znaju Židovi da u našoj vjeri ima vrijeme za odmor i da sam poslan sa vjerom koja je lahka“.

Kažu: hadis ukazuje na dozvolu plesanja jer su Abesinci plesali sa kopljima u prisustvu Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem. Čak je pozvao Aišu, radijallahu anha, da ih gleda, a Omera, radijallahu anhu, sprečio da ih zaustavi u igri te pojasnio da je na tom mjestu i u to vrijeme strogost nepotrebna jer je vjera islam došla sa lahkoćom.

Ovom dokazivanju najviše što se može prigovoriti je da Abesinci nisu plesali nego se igrali sa kopljima kao vid treniranja za borbu. Međutim, u mnogim rivajetima je došlo da je to bila zabava i igra, a ne vrsta ratnog vježbanja.

Od razumskih dokaza:

Prvo – Plesanje je običaj (adet), a u Šerijatu nije došla zabrana istog, pa tako ostaje osnova da je dozvoljeno poput ostalih adeta.

Drugo – Plesanje je vrsta zabave i igre koju dozvoljava Šerijat i ne odbacuje zdrava ljudska pamet, osim ako se spoji sa nečim drugim što je haram. S tim da ta zabrana ne dolazi zbog samog plesa nego zbog onoga što se sa njim pomiješa.

 

Zagovarači pokuđenosti i zabrane plesanja smatraju da je došlo u šerijatskim tekstovima ono što ukazuje na zabranu plesa i da je plesanje vid ružnog ponašanja.

Odabrano (radžih) mišljenje

Odabrano mišljenje je dozvola plesanja ženama, a pokuđenost muškarcima, osim u vrijeme i na način kako su to radili Abesinci.

Ova dozvola se uslovljava ispunjenjem sljedećih šartova:

Prvi – da to bude za bajram, svadbu, sunećenje, dolazak odsutnog, radost i veselje zbog pobjede muslimanske vojske i slične posebne prilike u kojima se muslimani vesele, a ne stalna praksa prilikom druženja

Drugi – da plesanje ne bude spojeno sa drugim haramima, poput muzike, miješanja muškaraca i žena, otkrivanja stidnog mjesta i slično

Treći – da se sa plesanjem ne namjerava zabranjena stvar, poput novotarskih vjerskih ili ritualnih griješničkih plesanja

Četvrti – da ne bude na zabranjen način, poput iskazivanja oholosti, oponašanja kjafira, pjevačica i plesačica i pobuđivanja spolnih strasti (mimo supruge mužu).

Osnovni dokaz dozvole plesanja uz ispunjenje spomenutih uslova je hadis igranja i plesanja Abesinaca sa kopljima. Sa druge strane, argumenti onih koji u osnovi zabranjuju ili smatraju plesanje pokuđenim se ne mogu dignuti na stepen direktnih i konkretnih argumenta da bi se isto zabranilo. Takođe, adeti, od kojih je i plesanje, su u osnovi dozvoljeni osim ako na njihovu zabranu ukazuje valjan šerijatski argument, a takvog argumenta nema.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Odgovor na ovo pitanje zahtjeva da se prvo obradi pitanje propisa nošenja odjeće na kojoj ima slika hajvana ili insana, a zatim propis nošenja takve odjeće u nuždi ili velikoj potrebi.

Propis oblačenja odjeće na kojoj ima slika živog bića

Islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje oko propisa oblačenja odjeće na kojoj ima slika živog bića.

Prvi stav – pokuđenost oblačenja onoga što na sebi ima sliku živog bića.

Ovo je stav džumhura (većine) učenjaka ovog Ummeta, između ostalih ovo je stav hanefija, malikija, šafija i hanabila u njihovom drugom stavu mezheba.

Kod hanefija se prenosi da ova pokuđenost prestaje sa oblačenjem druge odjeće preko te na kojoj je slika živog bića, tj. njenim prekrivanjem.

Dok šafije nošenje odjeće sa slikom živog bića nazivaju munkerom (lošim djelom).

Drugi stav – zabrana oblačenja odjeće sa slikom živog bića. Ovo je zvanični stav hanbelijskog mezheba, a od savremenih učenjaka na tom stavu su Stalna komisija za fetve u Saudiji i šejh Ibn Usejmin.

Argumenti i dokazi i jednog i drugog stava se vraćaju na različito tumačenje dva argumenta, tj. dva vjerodostojna hadisa. Pa tako sa jednim te istim dokazima (hadisima) zagovarači oba stava dokazuju svoja dva različita mišljenja.

Prvi dokaz – vjerodostojan hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha, u kojem je došlo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao sa putovanja i zatekao je u Aišinoj kući zavjesu na prozoru na kojoj su bile slike (živih bića). I čim je to vidio skinuo je to sa prozora. Pa je Aiša, radijallahu anha, od zavjese napravila jednu ili dvije jastučnice. U rivajetu kod Buharije je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ljudi koji će biti najžešće kažnjeni na Sudnjem danu su oni koji oponašaju Allahovo stvaranje“.

Na osnovu ovog hadisa učenjaci su zaključili da nije dozvoljeno vješanje, crtanje ili stavljanje slika po zidovima, prozorima, ormarima, kredencima, uzvišenim i izdignutim mjestima čime se ono što je nacrtano veliča i uzdiže (tzv. oblik T'AZIM), a što se zaključuje iz postupka i reakcije Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je vidio zavjesu na kojoj su bile slike.

Takođe, iz postupka Aiše, radijallahu anha, tj. to što je pocijepala zavjesu i od nje obložila jastuk i naslonjač (a što je uradila na osnovu instrukcije Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem) učenjaci su zaključili da je dozvoljeno koristiti zavjesu, odjeću, deke, novine, papire i slično na kojima ima slika, ali pod uslovom da je u takozvanom obliku MUMTEHENE, tj.u obliku u kojem se slika živog bića ne veliča, ne uzdiže ili slikovitije rečeno da se po njoj gazi, naslanja na nju i da nije uzdignuta, okačena ili naslikana na zidu.

Pa tako sa ovim hadisom džumhur učenjaka (koji su na stavu pokuđenosti) dokazuje da nošenje odjeće koja ima na sebi sliku živog bića da je bliže da potpada pod korištenje slike u obliku mumtehene, tj. da se naslikano živo biće na odjeći koja se nosi ne veliča i ne uzdiže nego da je to vid ponižavanja i omalovažavanja te slike.

Dok sa istim hadisom hanabile u zvaničnom stavu mezheba i ostali učenjaci koji su na tom stavu smatraju da nošenje odjeće koja na sebi ima sliku živog bića potpada pod zabranjeno korištenje predmeta sa slikom pri čemu se isti koriste u obliku T'AZIMA, tj. pri čemu se slika uzdiže i veliča.

Prema tome, razilaženje u dokazivanju sa ovim hadisom se svodi na to da li je nošenje slike na odjeći bliže veličanju te slike ili da nema u tome veličanja niti uzdizanja slike. Allah zna najbolje, bliže ispravnom je da u ovakvom vidu korištenja slike ima više veličanja nego omalovažavanja i ponižavanja.

Drugi dokaz – hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Talhe, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zaista meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima slika“ i dodao: “Osim REKMA (slike) na odjeći“.

Džumhur učenjaka, koji je na stavu pokuđenosti, sa ovim hadisom dokazuje svoj stav tako što kažu da je u njemu došao izuzetak u nošenju slike na odjeći od zabranjenog korištenja slika u kojem ima veličanja slike, jer je u hadisu došlo “Osim REKMA (slike) na odjeći“, pri čemu oni riječ REKM koji u osnovi znači crtež tumače u opštem obliku, tj. da obuhvata i slike živih bića, a da pokuđenost dolazi sa strane opšte zabrane crtanja živih bića i korištenja u obliku veličanja.

Dok sa druge strane hanabile i ko je sa njima na istom stavu zabrane tumače ovaj hadis tako što kažu da se pod izuzetkom koji je spomenut u riječi REKM (slika) misli na slike čiji se obrisi i čija jasnoća nije jasna, koja je mala, ili slika neživih bića i mnoga druga slična tumačenja koja se slažu u globalu na tome da se ne odnosi na jasnu sliku živog bića.

Prema tome, dokazivanje sa ovim hadisom se vraća na samo tumačenje riječi REKM (slika), tj. da li je to jasna slika živih bića ili ne.

Tumačenje hadisa od strane hanabila i onih koji su sa njima je bliže ispravnom jer na to ukazuje kontekst čitavog hadisa kao i spoj ovog hadisa sa prethodnim od Aiše, radijallahu anha.

Naime, u hadisu od Ebu Talhe, radijallahu anhu, a od njeg prenosi ravija tabi'in Zejd ibn Halid, je nakon riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem,“Zaista meleci ne ulaze u kuću u kojoj ima slika“ došlo da je ravija Busr rekao: “Zatim se razbolio Zejd (ravija hadisa od kojeg prenosi Busr), pa smo ga zijaretili i vidjeli na njegovim vratima zavjesu na kojoj je bila slika. Pa sam rekao Ubejdullahu, pastorku Mejmune, žene Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, radijallahu anha: Zar nas nije obavijestio Zejd o slikama prvi dan? Pa odgovori Ubejdullah: Zar nisi čuo kada je rekao “Osim REKMA (slike) na odjeći?“. Znači, iz konteksta hadisa se može razumjeti da je nespojivo da Zejd prenosi hadis u kojem je došlo da meleci ne ulaze u kuću u kojoj je slik, a onda istovremeno da on koristi zavjesu na vratima sa slikom osim ako se razumijevanje i tumačenje te slike svede na ono kako ga tumače mnogi komentatori hadisa, a u ovoj mes'eli su to hanabile.

Takođe, sa druge strane ako spojimo hadis Aiše, radijallahu anha, u kojem je došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, skinuo zavjesu sa prozora na kojoj ima slika i rekao što je rekao sa hadisom Ebu Talhe, radijallahu anhu, u kojem je došao izuzetak dozvole korištenja slike na odjeći, onda rezultat tog spajanja treba biti da značenje REKM u hadisu je onako kako ga tumače oni koji kažu da to nije jasna slika sa kojom se veliča ono što je naslikano.

Prema tome, bliži stav ispravnom je zabrana nošenja odjeće sa slikama živih bića, na čemu su hanabile i mnogi drugi učenjaci. A Allah zna najbolje.

Šta se podrazumijeva pod slikom živog bića u ovoj mes'eli?

Pitanje o kojem smo govorili se odnosi u osnovi na potpunu i čitavu sliku živog bića (sa glavom, nogama, rukama …). Dok je džumhur učenjaka na stavu da, ako je slika krnjava, tj. kojoj nedostaju neki dijelovi tijela, čime takva slika u stvarnosti ne može biti živo biću u takvom krnjavom obliku, da je dozvoljeno koristiti slike koje su tako nacrtane ili uslikane. Osim što iz ovoga izuzimaju glavu, tj. ako na slici ima glava (sa očima i nosom), odnosno da je bliže da je upotreba takvih slika haram oslanjajući se na ono što se prenosi od Ibn Abbasa, radijallahu anhu, da je rekao: “Slika je glava, pa ako se obriše glava onda to nije slika“ (bilježi ga Bejheki u svom Sunnenu, 14357).

Prema tome, pod slikom koju je haram nositi na odjeći misli se na potpunu i cjelovitu sliku živog bića ili sliku glave tog bića, jer je u nošenju takve slike na odjeći očito veličanje i uzdizanje te slike. A što se tiče slika živih bića bez glave ili sa glavom, ali veoma malih slika koje su nejasnih obilježja i obrisa, ili velikih slika sa nekim dijelovima tijela, ali bez glave, u nošenju istih je olakšica jer je bliže da to ne predstavlja veličanje i uzdizanje tih slika. Hanefije izuzimaju iz zabrane korištenja slika male slike uopšteno.

Nošenje odjeće sa slikama živih bića u nuždi ili jakoj potrebi

Ako većina odjeće koja se prodaje ima slike živih bića tako da je veoma teško da se nađe odjeća na kojoj nema slika živih bića, kao što je slučaj sa dječijom odjećom, onda nema smetnje da se one kupuju i da ih djeca nose, jer je to vid nužde. A u nuždi je dozvoljeno ono što je inače zabranjeno po tekstu kur'anskog ajeta. Kaže

Uzvišeni: „On je objasnio šta vam je zabranio – osim kad ste u nevolji (nuždi)“ (El-En'am, 119.).

A što se tiče odraslih osoba, s obzirom da se još uvijek može naći i kupovati odjeća na kojoj nema slika živih bića, ta se olakšica ne može odnositi na njih. Njima je nošenje takve odjeće haram, na čemu su hanabile, ili mekruh na čemu je većina učenjaka.

Kaže šejh Ibn Usejmin u knjizi “Eš-Šerhul mumti'a” (2/203): “Ono što je sada postalo opšti belaj su slike na svemu i svačemu osim u rijetkim slučajevima: prisutne su na posuđu za jelo, na kutijama za hranu, knjigama, novinama, svugdje su prisutne, prave se čak likovi u trodimenzionalnom obliku: keks u obliku ribe ili zeca. Zato kažemo: Uzimanje ovih stvari (kupovinom i slično) radi slika je, nema sumnje, zabranjeno.

Da se kupuju novine radi slika koje se objavljuju u njima, to je haram. A ako se one kupuju radi znanja, koristi i čitanja vijesti, nadam se da u ovome nema smetnje, uzimajući u obzir teškoću i nelagodnost (od izbjegavanje istog), jer Uzvišeni Allah kaže: “I On vam u vjeri nije ništa teško propisao” (El-Hadždž, 78.).

Ove slike nisu ciljane od strane čovjeka prilikom kupovine niti ga one interesuju, takođe posuđe, kutije u kojima je hrana i slično, kao što se kaže one sadrže u sebi vid omalovažavanja te zbog toga ne ulaze u zabranjenu skupinu”.

Prema tome, dozvoljena je kupovina dječije odjeće na kojoj se nalaze slike životinja ili likova iz crtanih filmova, ako se sa njihovom kupovinom ne cilja kupovina samih slika i crteža nego odjeća, jer je to vid nužde, a u nuždi je dozvoljeno ono što je zabranjeno.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Oko čestitanja hidžretske (muslimanske) Nove godine savremeni učenjaci imaju jako podijeljeno mišljenje.

Prvi stav – da nema smetnje u tome, ali da nije sunet

Ovo je stav, između ostalih, Abdulkerima El-Hudajra, Omera El-Mukbila, Rušejda El-Elme'ija i drugih.

Kažu da čestitanje potpada pod adete, običaje i dozvoljene stvari.

Drugi stav –ako ti neko čestita- odgovori, ali ne otpočinji prvi

Ovo je stav Bin Baza, Ibn Usejmina, Selmana El-Aude i drugih.

Kaže Bin Baz: „Ne znamo da ima osnova čestitanje Nove godine kod selefa. Niti znamo da nešto u Kur'anu ili sunetu ukazuje na propisanost toga. Međutim, ko ti prvi čestita, nema smetnje da mu kažeš: “I tebi takođe. …“.

Kaže Ibn Usejmin: „O ljudi, mi ovih dana dočekujemo Novu islamsku hidžretsku godinu. Nije od suneta da uvodimo praznik zbog nastupanja ove godine. I nije od suneta da čestitamo jedni drugima Novu hidžretsku godinu. Međutim, čestitanje je stvar običaja, a ne vjerskih obilježja.“

Selman El-Auda smatra da je čestitanje od dozvoljenih stvari. A onda navodi ono što se prenosi od imama Ahmeda za čestitanje bajrama: ko ti čestita, uzvrati mu, ali ne otpočinji prvi. I dodaje da nema ništa vjerodostojno prenešeno oko čestitanja bajrama.

Treći stav – da je čestitanje hidžretske (muslimanske) Nove godine NOVOTARIJA

Ovo je stav Saliha Fevzana i drugih koji se sa njim slažu.

Svoj stav je iznio na hutbi i slično je odgovorio i na pitanje. Dokazuje to time što čestitanje nije prenešeno od ashaba, a oni su za vrijeme hilafeta Omera, radijallahu anhu, na njegovu inicijativu uveli hidžretski kalendar.

Četvrti stav – da je čestitanje hidžretske (muslimanske) Nove godine zabranjeno

Ovo je stav ‘Alevija ibn Abdulkadira Es-Sekkafa i drugih koji se sa njim slažu.

On obrazlaže zabranu na sljedeći način: (rezime njegovog izlaganja) http://www.dorar.net/article/145 – Ljudi čestitaju jedni drugima ono što ih raduje zbog nekog ni'ameta koji ih zadesi ili zbog otklanjanja nekog musibeta. Poput čestitanja braka, rođenja djeteta, uspjeha na poslu, školi i slično. U ovim čestitanjima nema smetnje, ono se kreće između dozvoljenog ili preporučenog, jer ovi povodi nisu vezani za neko određeno vrijeme i jer potpadaju pod dozvoljene uobičajene stvari.

Dok čestitanje u određenim vremenima, svake godine, svakog mjeseca ili određene dane, traži detaljnije pojašnjenje:

– bajrami, njihovo čestitanje je prenešeno od skupine ashaba

– godine, poput čestitanja Nove hidžretske godine

– mjeseci, poput nastupanja Ramazana, oko čega postoji poznato razilaženje među ulemom

– dani, poput čestitanja dana rođenja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili dana Isra’ i Miradža i slično, propis toga je jasan, da su to novotarije jer se vežu za vjeru.

Sva čestitanja u ovim vremenskim povodima nisu potvrđena u šerijatskim tekstovima, osim čestitanja bajrama što se prenosi od ashaba, niti je išta prenešno od ashaba niti selefa ovog ummeta, a i njima su ovi vremenski povodi bili poznati. Oni su čestitanje skratili na dva bajrama.

Zatim je naveo da je čestitanje Nove hidžretske godine zabranjeno zbog sljedećih stvari:

1- čestitanje nekog određenog dana u godini se svake godine ponavlja, pa se ono veže za praznike, a zabranjeno nam je imati druge praznike mimo dva bajrama, te se zbog toga i ovo čestitanje zabranjuje

2- u ovome je oponašanje židova i kršćana, a naređeno nam je da im budemo oprečni, obje ove vjerske skupine čestitaju svoje Nove godine

3- u ovome je oponašanje i medžusija i arapskih mušrika; medžusije čestitaju praznik Nejruza koji je početak njihove godine, a Arapi su čestitali svojim kraljevima prvi dan Muharrema

4- dozvola otvara vrata čestitanju Nove školske godine, Dana nezavisnosti, državnih praznika i slično, a mnogi oni koji dozvoljavaju nisu na ovom stavu

5- dozvola otvara vrata čestitanju i Nove gregorijanske godine, tj. po Miladiju, jer su mnoge muslimanske države učinile ovaj kalendar oficijelnim

6- dozvola čestitanja otvara vrata pravljenja proslava, priredbi, zijareta, raspusta i sličnog ovim povodom

7- čestitanje Nove hidžetske godine nema smisla, jer se nešto čestita zbog neke dobijene blagodati ili prestanka musibeta, a koja blagodat se dobila sa nastupanje Nove hidžretske godine, osim što je ljudima skraćen životni vijek.

Odabrano mišljenje je drugi stav učenjaka, stav koji je između tri međusobno suprostavljena mišljenja, tj. između novotarije, zabrane i opšte dozvole. Čestitanje nove hidžretske godine nije sunet, niti pohvalno djelo i ne treba ga praktikovati. A oni koji čestitaju nisu griješni, osim što ustrajavanje na njemu može biti šerijatski sporno zbog onoga što je navedeno kao argumentacija kod četvrtog stava, a Allah zna najbolje.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

U vjerodostojnom Sunnetu je došla zabrana držanja pasa osim u tri slučaja: radi lova, čuvanja stoke i usjeva. Onaj ko drži psa mimo spomenutog umanjuje mu se nagrada za svaki dan dva kirata (kirat je nagrada poput brda Uhuda). Bilježe Buharija (3324) i Muslim (1575) u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko drži psa osim psa za lov ili usjeve ili stoku umanjuje mu se od njegove nagrade svakog dana jedan kirat”.

Analogno dozvoli držanja pasa radi lova, čuvanja stoke i usjeva, a njihovo držanje je dozvoljeno radi nužde, mnogi učenjaci dozvoljavaju držanje drugih vrsta pasa čija je funkcija i uloga čuvanje i zaštita nečega (kuće i sličnih objekata). Takođe, dozvoljeno je držanje policijskih i vojnih pasa zbog njihove koristi i nužde.

One pse koje je dozvoljeno držati dozvoljeno je i dresirati i zarađivati na tome. Lovačke pse sa kojima se lovi je obaveza dresirati, jer plijen koji ulovi pas koji nije dresiran i ubije ga, nije dozvoljeno jesti.

Na dozvolu dresiranja ukazuju riječi Uzvišenog: „Pitaju te što im se dozvoljava. Reci: “Dozvoljavaju vam se lijepa jela i ono što vam ulove životinje koje ste lovu podučili, onako kako je Allah vas naučio. Jedite ono što vam one uhvate i spomenite Allahovo ime pri tome, i bojte se Allaha, jer Allah, zaista, brzo sviđa račune.”“ (El-Maide, 4.)

Prema tome, nema smetnje baviti se poslom dersiranja pasa ali samo onih pasa koje je dozvoljeno držati. Zarada na tome je halal. Takođe, nema smetnje u zaradi na hotelu za pse ali samo onih pasa koje je dozvoljeno držati. Iz ove dozvole se izuzima dresiranje i čuvanje pasa (u hotelu) koje po islamu nije dozvoljeno držati, poput kućnih ljubimaca i slično.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

O propisu bodenje bikova i ovnova i tučenje pijetlova i pasa su govorili učenjaci mezheba.

Naime, nema razilaženja među islamskim pravnicima oko zabrane bodenja bikova, ovnova, tučenja pijetlova i pasa. ( pogledaj: El-mevsu'atu el-fikhije, 10/196)

Učenjaci malikijskog (Hašijetus-savi, 4/238), šafiijskog (Mugnil-muhtadž 4/312) i hanbeliskog (Keššaful-kinna'a, 4/39) mezheba su zabranili ovakva natjecanja.

Kaže autor Tekmiletul-medžmu'u (iz šafijskog mezheba): “Bodenje životinja je najblesavija vrsta natjecanja, ona je batil (ništavna) oko čije zabrane nema razilaženja među učenjacima” (El-medžmu'u, 14/31).

Dokazi zabrane ove vrste natjecanja:

1. Hadis koji prenosi Ibn Abbas, radijallahu anhuma: “Da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio zavađanje među životinjama”.
Hadis bilježe Ebu Davud i Tirmizi. A hadis je slab zbog dvije stvari:

– prenešen je merfu'an (tj. da su to riječi Poslanika, sallahu alejhi ve sellem) i murselen (tj. da tabi'in kaže da je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izostavljajući ashaba), a kaže Tirmizi da je ispravnije mursel,

– u senedu je Ebu Jahja el-Kattat koji je slab.
Albani je hadis ocijenio slabim u “Dai'fu Ebi Davud” (broj 443).

2. Natjecanje u ovome je blesavost i maloumnost u čemu nema nikakve fajde. (pogledaj: El-Musabekat S'ad Eš-Šisri, str. 134.)

3. Životinje jedna drugoj nanose bol ili čak ubija jedna drugu bez ikakvog valjanog cilja u tome. (pogledaj: ‘Avnul-ma'bud 7/165, Nejlul-evtar 8/92)

4. U ovome je upropaštavanje imovine bez opravdanog razloga.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje