Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Zasađivanje ili presađivanje kose potpada pod poznato savremeno pitanje: hirurške (plastične) operacije uljepšavanja. A hirurške operacije čiji je cilj uljepšavanje fizičkog izgleda se dijele na dvije vrste.

Prva vrsta – plastične operacije koje imaju za cilj uljepšavanje izgleda, poput: uljepšavanja nosa njegovim umanjivanjem, uljepšavanje dojki njihovim uvećavanjem ili smanjivanjem, uljepšavanje lica zatezanjem kože na licu i slično. Ovo je zabranjena vrsta plastičnih operacija.

Druga vrsta – plastične operacije koje se vrše sa ciljem otklanjanja tjelesnih mahana (anomalija) koje su rezultat nekih bolesti (poput odsijecanja dojke radi otklanjanja raka dojke), saobračajnih ili drugih nesreća, prirodnih katastrofa, požara i slično, kao i urođenih ili stečenih tjelesnih mahana (anomalija) poput šestog prsta na ruci i slično. Ova vrsta plastičnih operacija je dozvoljena jer se sa njom se ne namjerava mijenjanje Allahovog stvaranja koje je zabranjeno nego otklanjanje mahana ili liječenje.

Da li zasađivanje kose potpada pod prvu vrstu, zabranjenih operacija, ili pod drugu vrstu, dozvoljenih operacija, savremeni učenjaci imaju podijeljeno mišljenje:

Prvi stav učenjaka:

Većina savremenih učenjaka smatra da je zasađivanje kose dozvoljeno.

Ovo je stav Kolegija islamskog prava pri Rabiti, šejha Ibn ‘Usejmina, Saliha El-Fevzana, Mustafa El-‘Adevi, Halid El-Muslih, Muhammed Osman Šubejr, Selman El-Auda, Muhammed El-Munedždžid i mnogih drugih učenjaka.

Dokaz dozvole je hadis koji se prenosi od ‘Arfedžete ibn Es'ada, radijallahu anhu. On izgubio nos u bici El-Kulab (mjesto između Kufe i Basre) koja se desila u džahilijetu, pa je ugradio srebrni nos. Srebrni nos je imao neprijatan miris pa mu je naredio Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, da ugradi nos od zlata.

Hadis bilježe Ebu Davud, Tirmizi i Nesa'i u njihovim Sunenima, a Tirmizi, šejh Albani (Irvaul-galil, 824) i Šu'ajb Arnaut (Musned imam Ahmed, 31/344) su ga ocijenili dobrim.

Hadis ukazuje na dozvolu vršanja plastičnih opracija mijenjanja izgleda ako je njihov povod i razlog otklanjanje tjelesnih mahana, svejedno bile urođene ili stečene.

Ćelavost, svejedno bila nasljedna ili kao posljedica neke bolesti, potpada pod značenje hadisa. Ako uzmemo da je nasljedna, onda je to mahana koju je dozvoljeno otkloniti. A ako uzmemo da je posljedica bolesti, onda je to bolest koju je dozvoljeno liječiti.

Takođe, dokazuju sa hadisom mutefekun ‘alejhi, tj. kojeg bilježe Buharija i Muslim u svoja dva Sahiha. Hadis se prenosi Abdullah Ibn Mes'uda, radijallahu anhu, da je čuo od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: „Allah je prokleo žene koje tetoviraju i koje traže da ih tetoviraju, žene mutenemmise (koje traže da im se otklone ili obriju obrve) i mutefellidže (koje traže brušenje zdravih zubi) radi uljepšavanja, koje mijenjaju Allahova stvorenja“.

Uglavnom, skupina učenjaka koji su na ovom stavu dozvolu vršenja operacija zasađivanja kose zasnivaju na tumačenju da je to vid otklanjanje tjelesnog nedostatka ili mahane. Dok druga skupina smatra da je to vid liječenja koje je u osnovi dozvoljeno.

Kažu da ovo nije poput stavljanja perike koja je zabranjena jer zasađena kosa poslije raste te se time poptuno razlikuje od perike.

Na pitanje da li je sporno zasađivanje tuđe kose, šejh Salih El-Fevzan je odgovorio da nema smetnje jer će ta kosa rasti.

Drugi stav učenjaka:

Manja skupina učenjaka smatra da je zasađivanje kose haram (zabranjeno).

Ovo je stav kuvajtskog šejha Abdurrahmana Abdulhalika, saudijskog šejha Jusufa El-Ahmeda i drugih.

Oni smatraju da zasađivanje kose potpada pod značenje stavljanja perike. A stavljanje perike je zabranjeno po tekstu hadisa.

Naime, bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ibn Omera, radijallahu anhuma, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao „Allah je prokleo žene koje stavljaju periku i koje traže da im se stavlja perika, žene koje tetoviraju i koje traže da ih tetoviraju”. A u rivajetu mutefekun alejhi takođe od Aiše, radijalahu anha, je došlo: „Allah je prokleo žene koje stavljaju periku i koje traže da im se stavlja perika“.

Kaže šejh Abdurrahman Abdulhalik da je zasađivanje kose gore od stavljanja perike, te da zbog toga nije dozovljeno.

Ispravan stav je ono na čemu je većina savremenih učenjaka, a Allah zna najbolje. Jer je bliže tumačenje da zasađivanje kose potpada pod otklanjanje mahane ili je samo po sebi vid liječenja, a koji su dozvoljeni, nego da potpada pod značenje stavljanja perike koje je zabranjeno.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Upotreba (kupovina, prodaja i korištenje) noževa koji imaju na drškama male krstove, svejedno bili urezani ili nacrtani, nije dozvoljena osim da se precrtaju krstovi ili unište njihovi oblici.

Da takve noževe nije dozvoljeno koristiti ukazuju sljedeći argumenti:

Prvi: hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, u kojem ona kaže: „Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ostavljao u kući ništa na čemu ima krst a da ga nije otklonio (uništio sliku ili oblik krsta)“.

Hadis jasno ukazuje da je propisano otkloniti (ukloniti) krst ili sliku krsta gdje god ih imali u kući i na čemu god ih imali.

Drugi: hadis u kojem Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ko oponaša neke ljude (jedan narod) on je od njih“. Bilježe ga Ebu Davud i Imam Ahmed, a ocijenili su ga dobrim i vjerodostojnim Ibn Hibban, Ibn Hadžer, Albani i Sulejman ‘Ulvan.

Ovim hadisom se zabranjuje oponašanje kjafira, a to se prvenstveno odnosi na njihove vjerske obrede i obilježja kao i sve što je specifično samo za njih od običaja, odijavanja i slično. A nema sumnje da je korištenje noževa koji na sebi imaju krstove zabranjeno oponašanje kjafira u onome što je sastavni dio njihove zabludjele i iskrivljene vjere.

Treći: korištenje noževa koji na sebi imaju krstove predstavlja vid zadovoljstvo sa njima i vid propagiranja istih, a muslimanu nije dozvoljeno da izražava zadovoljstvo sa obilježjima kufra niti da ih propagira.

Prema tome, ako se ti krstovi koji imaju na drškama noževa mogu otkloniti na bilo koji način onda nema smetnje da se oni koriste, u protivnom te noževe nije dozvoljeno upotrebljavati niti kupovati ili prodavati.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Korištenje i upotreba raznoraznih pomagala i stimulansa pri intimnom odnosu nije spezifičnost samo modernog doba, iako se njihov razvoj i upotreba vežu prvenstveno za savremeno vrijeme, nego su bili poznati i u davna vremena kod mnogih naroda i civilizacija.

Od islamskih učenjaka koji su govorili o tome su Ibn Tejmije u knjizi „Džami'ul-mesail“ (5/25) i Ibnul-Kajjim u knjizi „Bedai'ul-fevaid“ (4/82).

Sexualna pomagala se dijele na dvije vrste:

– sexualni stimulansi u obliku tableta i lijekova, poput viagre i

– sexualni aparati poput vibratora, umjetne vagine i slično.

Sexualni stimulansi u obliku tableta i lijekova, poput viagre i slično su u osnovi dozvoljeni pod uslovom da ne štete organizmu, jer potpadaju pod opći propis liječenja.

Propis upotrebe sexualnih aparata (vibratora, umjetne vagine i slično)

Nakon analize i istraživanja ovog pitanja u islamskim knjigama i savremenim fetvama učenjaka, dolazi se do zaključka da se upotreba sexualnih pomagala može podijeliti u četiri stanja, dva su zabranjena, a dva dozvoljena.

Prvo stanje – pojedinačna upotreba sexualnih aparata

Pošto je cilj upotrebe sexualnih aparata izbacivanje sjemena i smirivanje spolne strasti onda propis pojedinačne upotrebe vibratora, umjetne vagine i slično u suštini predstavlja samozadovoljavanje (onanisanje ili masturbiranje). A samozadovoljavanje je zabranjeno po ispravnom stavu učenjaka, na čemu je većina učenjaka ovog Ummeta i što je zvanični stav svečetiri mezheba.

Detaljnije o propisu samozadovoljavanja može se pronaći na ovom linku:

https://pitajucene.com/pitanje/samozadovoljavanje-stavovi-i-argumenti-ucenjaka-i-mezheba/

Drugo stanje – upotreba od strane supružnika pri intimnom odnosu

Pod ovom upotrebom se misli da u toku intimnog odnosa supružnika muž zadovoljava ženu ili obrnuto uz pomoć spomenutih sexualnih aparata.

Supružnicima je dozvoljeno da uživaju jedno u drugom sa svojim prirodnim organima tijela.

Kaže Uzvišeni: “I koji stidna mjesta svoja čuvaju, osim od žena svojih ili onih koje su u posjedu njihovom, oni doista prijekor ne zaslužuju, a oni koji pored toga traže, oni u griješenju prelaze granicu” (El-Mu'minun 5-7). Dok pražnjenje spolne strasti mimo toga (prirodnih organa tijela) predstavlja prelaženje granica koje su spomenute u ovim kur'anskim ajetima, a pod ovo ulazi i upotreba spomenutih pomagala.

Takođe, može se reći da se upotreba sexualnih pomagala od strane supružnika pri intimnom odnosu ubraja u vid samozadovoljavanja, a samozadovoljavanje je zabranjeno. Razlika između ovog načina samozadovoljavanja i klasičnog je u tome što u ovom slučaju pomagalo upotrebljava supružnik, a suština je ista – da se pomoću tih pomagala prazni spolna strast.

Prema tome, upotreba sexualnih pomagala od strane supružnika pri intimnom odnosu je zabranjena jer predstavlja zabranjeno prelaženje granica u čuvanju stidnog mjesta i vid je samozadovoljavanja.

Ovo je fetva mnogih savremenih učenjaka (poput Ahmeda El-Kurdija i Saliha El-Munedždžida) i istraživača ovog pitanja. (Ahkam el-ittisal el-džinsi, Salih El-Hudan str. 110)

Treće stanje –kada jedno od supružnika ima manu zbog koje ne može imati intimni odnos

Ako muž ili supruga dožive neki musibet (nesreću ili bolest) pri kojem izgube funkciju spolnog organa, a ne žele da se razvode zbog lijepog bračnog života, djece, međusobne ljubavi i slično, dozvoljeno im je da koriste spomenuta sexualna pomagala kako bi se zadovoljila potreba onog supružnika koji je sexualno sposoban.

Muž je šerijatski obavezan da spolno zadovolji svoju suprugu, pa ako nije u stanju da sa njom ima intimni odnos zbog neke mane ili bolesti, on je obavezan da joj omogući zadovoljenje njene spolne potrebe ljubavnim predigrama, rukom ili uz pomoć vibratora kako se ne bi sama zadovoljavala na haram način (mastubiranjem). Nema smetnje da to ona sama traži od njega, jer je spolno uživanje njeno pravo kod njega i na njemu je vadžib da je zaštiti sa te strane.

Sve spomenuto se odnosi i na suprugu, ako ona ima neku manu koja je sprečava da spolno zadovolji muža, a muž nije u materijalnom stanju da oženi drugu ženu ili se boji da neće biti pravedan.

Četvrto stanje – upotreba sexualnih aparata u nuždi iz bojazni od upadanja u zinaluk

Prenosi se od skupine ashaba i tabi'ina, a što je i stav imama Ahmeda u rivajetu od njega, da je samozadovoljavanje zabranjeno osim u nuždi, poput toga da se osoba boji da će učiniti zinaluk ili da je ne pogodi neka bolest zbog jačine spolne potrebe. (Hašijetu Ibn ‘Abidin 3/371, El-Insaf 26/465)

Oni to dokazuju sa dva fikhska pravila: nužda dozvoljava zabranjeno i činjenje manjeg od dva zla.

Ako spolna strast obuzme osobu u tolikoj mjeri da postoji realna šansa da ga navede i odvede do samog čina zinaluka, po hanefijskom učenjaku Ibn Nudžejmu je tada vadžib da se samozadovolji kako bi se izbjeglo veće zlo i veći grijeh, a to je zinaluk (El-Bahru er-raik 2/475).

Kaže hanbelijski učenjak El-Merdavi u svojoj knjizi „El-Insaf“ (10/252): „Dvije koristi: prva – nije dozvoljeno samozadovoljavanje osim u nuždi … Druga – propis žene u tome je kao i propis muškarca. Njoj je dozvoljeno da koristi nešto poput muškog polnog organa kada se boji da će počiniti zinaluk. A ovo je ispravno“.

Dakle, dozvoljena je upotreba sexualnih pomagala (aparata) u nuždi zbog realne i stvarne bojazni upadanja u zinaluk.

Prema tome, upotreba sexualnih pomagala (aparata) je zabranjena u prva dva stanja:

pojedinačna upotreba i upotreba od strane supružnika pri intimnom odnosu, a dozvoljena u druga dva stanja:

kada jedno od supružnika ima manu zbog koje ne može imati intimni odnos i upotreba sexualnih aparata u nuždi iz bojazni od upadanja u zinaluk.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salavat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Da bi se dao potpun odgovor na pitanje potrebno je analizirati hadise o igranju sa golubovima, navesti njihovo ispravno tumačenje, pojasniti stavove učenjaka i mezheba o golubarstvu, a zatim analizirati ISIL-ovu zabranu istog.

Hadisi o igranju sa golubovima

Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao za čovjeka koji je išao za golubom: „Šejtan slijedi šejtana“. Bilježe ga Ebu Davud, Ibn Madže, Ahmed, Buharija u „El-Edebu el-mufred“, Bejheki i Ibn Hibban.
Vjerodostojnim ga ocjenjuje Ibn Hibban, El-Busiri i Albani, a dobrim Abdulkadir Arnaut i Šuajb Arnaut.

Kaže Ibn Hadžer da hadis ne silazi sa nižeg stepena od dobrog hadisa.

Isti tekst hadisa prenosi se od još tri ashaba:

– Enesa, radijallahu anhu, u Sunenu Ibn Medže, a El-Busiri ga ocjenjuje slabim zbog slabosti ravije Ebu Se'ida jer je nepoznat (medžhul).

– Aiše, radijallahu anha, u Sunenu Ibn Medže, a El-Busiri kaže da su mu ravije pouzdane.

– Osmana, radijallahu anhu, u Sunenu Ibn Medže, a El-Busiri kaže da su mu ravije pouzdane, osim što je lanac prenosilaca prekinut, jer Hasan El-Basri nije čuo hadise od Osmana, radijallahu anhu, nego od onih koji od njega prenose.

Prema tome, hadis koji se prenosi od Ebu Hurejre i ostalih ashaba, radijallahu anhum, je vjerodostojan. Sa njim se može dokazivati propis držanja golubova radi igranja.

Ostaje da utvrdimo značenje hadisa shodno kako su ga hadiski stručnjaci komentatori hadisa pojasnili.

Značenje hadisa i propis držanja golubova

Kaže šafijski učenjak muhaddis Es-Sefiri (El-Medžalisu el-v'aijje 1/320): „Dozvoljeno je bez pokuđenosti uzgajanje golubova radi jaja, njihovih mladunčadi, druženja sa njima i (korištenja) kao pismonoše. A što se tiče njihovog držanja radi igranja sa njima, letenja i takmičenja, skupina učenjaka je na stavu da je dozvoljeno, jer je to potrebno u ratu radi prenošenja vijesti. A ispravniji stav je da je pokuđeno.

Prenosi se od Sufjana Sevrija da je rekao: ‘Igranje sa golubovima je bila praksa Lutovog naroda’. … Od argumenata koji ukazuju na pokuđenost igranja sa golubovima je hadis … ‘Šejtan slijedi šejtana’. Ovaj hadis se odnosi na onoga ko je postao ovisan o praćenju letenja golubova, bavljenju njima, penjanju radi njih na krovove sa kojih se vidi (unutrašnjost) i privatnost kuća komšija. … Kod nas (šafija) se ne odbija svjedočenje (na sudu) zbog samog igranja sa golubovima, za razliku kod Ebu Hanife i Malika. A ako se uz igranje (sa golubovima) čini kockanje i slično (drugi harami), onda mu se odbija svjedočenje“.

Poznati muhaddis El-Munavi (Et-Tejsiru 2/80) u svom komentaru El-Džami'u es-sagira kaže da je u hadisu čovjek nazvan šejtanom zbog udaljavanja od istine i ostavljanja ibadeta, a golub je nazvan šejtanom jer je čovjeka odvratio od spominjanja Allaha i zabavio ga onim od čega nema koristi ni na dunjaluku ni na ahiretu. Zatim je dodao da je pokuđeno igranje sa golubovima, ali nema smetnje u njihovom držanju bez igranja sa njima zbog spomenutog hadisa.

Isto tumačenje zašto su čovjek i golub nazvani šejtanom u hadisu prenosi Kadi El-Bejdavi u „Tuhfetul-ebrar“ (3/167), komentaru „Mesabihus-sunne“, i Muhammed El-‘Azim el-‘Abadi u svom komentaru Sunena Ebu Davuda „'Avnul-m'abud“ (13/194).

Dok o razlogu nazivanja šejtanima muhaddis Ibn Hibban u svom Sahihu kaže (13/184): „Onaj ko se igra sa golubovima njegova igra će rezultirati da učini ono što Allah ne voli. A onaj ko učini ono što Allah ne voli on je neposlušan. A neposlušnog je dozvoljeno nazvati šejtanom. Ako je od potomaka Adema, kaže Uzvišeni: ‘Šejtani od ljudi i džina'(El-En'am 112), naziva neposlušne od njih šejtanima. A nazivanje goluba šejtanom je zbog blizine (sa čovjekom), jer je djelo od neposlušnog sa igrom prešlo na njega“.

Muhaddis El-Munavi u „Fejdul-kadir“ (4/169), poznatom komentaru El-Džami'u es-sagira, prenoseći iz knjige „El-Metamihu“ kaže: „Hadis se može tumačiti da je specifičansamo za tog čovjeka (koji je slijedio goluba). A može i da ima opće značenje, jer je (igranje sa golubovima) od zabave i od djela besposličara. Zbog toga je igranje sa golubovima pokuđeno, jer je mizerno djelo i nedostatak lijepog ponašanja. A dozvoljeno je držanje golubova zbog mladunčadi, jedenja i druženja sa njima“.

Kaže imam Sane'ani (Et-Tenvir 6/529) u svom komentaru El-Džami'u es-sagira nakon pojašnjenja zašto su čovjek i golub nazvani šejtanom: „U hadisu je dokaz pokuđenosti igranja sa golubovima“.

A kaže Es-Sindi u svojoj Hašiji (2/412) na Sunen Ibn Madže: „On (čovjek) je šejtan jer se zabavio onim od čega nema koristi slijedeći trag drugog šejtana (goluba) koji ga je odveo u gaflet (nemarnost) od spominjanja Allaha.

Kažu neki učenjaci: držanje golubova radi jaja, druženja sa njima i sličnog je dozvoljeno bez pokuđenosti. A igranje sa njima puštajući ih da lete je pokuđeno, a uz kockanje se onom ko to radi odbija svjedočenje (na sudu)“.

„Nije opravdano držati golubove radi igranja sa njima. Međutim, da se drže radi koristi, u tome nema smetnje“, kaže Abdulmuhsin El-‘Abbad u svom komentaru na Sunen Ebu Davuda (23/561).

Shodno gore spomentom, tumačenje hadisa se može rezimirati u sljedećem:

Prvo – da se hadis odnosi na onoga ko je postao ovisan o praćenju letenja golubova, bavljenju njima, penjanju radi njih na krovove sa kojih se vidi (unutrašnjost) i privatnost kuća komšija.

Drugo – da je hadis specifičan samo za tog čovjeka koji je slijedio goluba.

Treće – da hadis ima opće značenje, tj. da se odnosi na sve ljude koji se igraju sa golubovima (letenjem, takmičenjem i slično), a propis toga je pokuđenost.

Stavovi učenjaka mezheba

Ko se igra sa golubovima koristeći ih za letenje, ne prima mu se svjedočenje (na šerijatskom sudu) po tri mezheba: hanefijskog, malikijskog i hanbelijskog.

Kaže hanefijski učenjak Es-Serahsi (El-Mebsut 16/131): „Nema šehadeta onome ko se igra sa golubovima koristeći ih za letenje, zbog njegove velike nemarnosti (gafleta). U većini stanja srce onog ko se igra bude time obuzeto i on veoma malo obraća pažnju na druge stvari. Zatim, on ustrajava na toj vrsti igre. … Sa vrhova (kuća) i sličnog on većinom gleda ono što nije dozvoljeno gledati. A to je fisk (grijeh). A ako goluba drži u kući da mu pravi društvo, a ne koristi ga za letenje, ta osoba je pravedna, njeno svjedočenje se prima, jer je držanje goluba u kući dozvoljeno“.

Kaže hanbelijski učenjak Ibn Kudame (El-Mugni 10/152): „Ko se igra sa golubovima koristeći ih za letenje, ne prima mu se svjedočenje. … Jer je to vid maloumnosti, mizernosti, nedostatka lijepog ponašanja. U sebi sadrži ezijet komšiluka zbog letenja golubova, gledanje iznad njihovih kuća i gađanje istih sa kamenjem“. Zatim je spomenuo hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, i nastavio rekavši: „A ako drži golubove radi mladunčadi, ili kao pismonoše, ili radi druženja sa njima, a da ne ezijete druge ljude, takvom se ne odbija svjedočenje“.

Po šafijskom mezhebu ne odbija se svjedočenje (na sudu) zbog samog igranja sa golubovima, za razliku od ostala tri mezheba. Osim ako se uz igranje (sa golubovima) čini kockanje i slično (drugi harami) onda mu se odbija svjedočenje.

Kaže imam Nevevi (učenjak šafijskog mezheba) u svoj knjizi „Revdatut-talibin“ (11/226), a slično i u „El-Medžmu“ (20/228): „Držanje golubova radi mladunčadi, jaja, druženja sa njima i kao pismonoše je dozvoljeno bez pokuđenosti. A za igranje sa njima njihovim letenjem i takmičenjem, jedna skupina učenjaka kaže da nije pokuđeno, a ispravno je da jeste pokuđeno. Svjedočenje (na sudu) se ne odbija samim igranjem, a ako se uz igranje i kocka i slično onda se odbija“.

Prema tome, rezime stavova učenjaka o držanju golubova je sljedeći:

Nema razilaženja među učenjacima da je u osnovi dozvoljeno držanje golubova ako se drže radi mladunčadi, proizvodnje jaja, druženja sa njima ili kao pismonoše i slično.

Oko držanja golubova koristeći ih radi letenja, takmičenja i slično, učenjaci hadisa i fikha imaju dva stava: pokuđenost i dozvola. Pokuđenost je bliža ispravnom zbog hadisa Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pokudio hodanje čovjeka za golubom koji leti, a nema argumenata koji taj ukor svode samo na tu osobu.

A ako golubovi koje neko drži jedu tuđu povrtaljku ili nanose neku drugu štetu, navode svoga vlasnika da se penje po tuđim krovovima, da ezijeti komšije i druge ljude zbog njih na bilo koji način, onda je njihovo držanje zabranjeno. A Allah zna najbolje.

ISIL-ova zabrana golubarstva

U proglasu kojeg je Islamska država objavila 09/02/2015. pod naslovom „Zabrana uzgajanja golubova iznad krovova kuća“ nakon zahvale i salavata navodi se sljedeće:
„Obavezni su uzgajatelji golubova iznad krovova kuća da potpuno uklone golubarnike u najdaljem roku sedam dana od datuma izlaska ovog proglasa. Ko se ogluši na ovo biće izložen materijalnoj i zatvorskoj kazni i bičevanjem.
Na običnim muslimanima je da prijave Odjelu Hisbe (šerijatske policije) bilo koju osobu koja sebi dozvoli da ustraje u ovoj praksi. Ovo je zbog toga da se prekine ezijećenje komšija muslimana, ne narušava njihova privatnost i ne gubi dragocjeno vrijeme“.
Sa pečatom: Ministarstvo Hisbe za pokrajinu El-Furat.

Iz ovog proglasa se da zaključiti da ISIL (Islamska država) nije uopćeno zabranio golubarstvo niti držanje golubova. Zabranili su uzgajanje golubova na krovovima kuća zbog toga što se time ezijete komšije, narušava njihova privatnost i u tome gubi dragocjeno vrijeme. Ovakav postupak ima uporišta u onome što smo gore naveli od hadisa, stavova učenjaka i mezheba. A Allah zna najbolje.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Alejkumusselam.
Odgovor na ovo pitanje se vraća na takozvano pitanje TUMAČENJA ISLAMA, tj. Islamaska zajednica tumači islam na drugačiji način od onoga što ti nazivaš “pozivanje Kur'anu i Sunnetu” i “vraćanje izvornoj vjeri”. Ovo zadnje, pozivanje Kur'anu i Sunnetu i vraćanje izvornoj vjeri, se od strane predstavnika islamske zajednice naziva pogrdnim imenom VEHABIZAM, ili puritansko tumačenje vjere, ili redukcionizam ili u najboljem terminu selefijsko učenje. Pozivanje na čisti tevhid ispoljavanja i upućivanja ibadeta samo Uzvišenom Allahu, ostavljanje svih vrsta novotarija od mevluda, četeresnica, hatmi i slično pa do otvaranja raznoraznih svetišta (Ajvatovice, djevojačke pećine, Lastavice i slično), pročišćavanje muslimanskih običaja od natruha koje su se vjekovima taložile ili nikad i nisu bile ostavljene, vraćanje na suštinu i formu islama na kojima su bile prve generacije muslimana, i tako dalje, sve ovo nije islam u koji poziva islamska zajednica.

Čak šta više u vjerskim školama Islamske zajednice se ovo naziva vehabijskim učenjem i tumačenjem vjere a tzv. Vehabije su po njima islamska sekta, znači nisu predstavnici ispravnog tumačenja islama. Zato se oni koji pozivaju izvornom islamu nazivaju pogrdnim nazivom vehabija, upozorava se na njih i stvara loša slika o njima kod običnih muslimanskih masa, ili više od toga nazivaju se potencijalnim teroristima i ljudima koji pogrešno i nakaradno tumače vjeru.

Naravno, Islamska zajednica smatra sebe da je pozvana i jedina kompetentna da tumači islam na ovim prostorima. Njeno tumačenje se svodi na ono što se naziva “islamska tradicija Bošnjaka” ili “bosanski islam”, a što se može rezimirati, kako to tumači dr. Fikret Karčić u sljedećem: Ehli-sunnetski pravac Islama, uključujući maturidijsko učenje u oblasti akaida i hanefijski mezheb u oblasti fikha, te odgovarajuće sufijske redove (tarikate). A ispravno je da maturidijsko akidetsko učenje nije Ehli-sunnetski pravac islama nego jedna od kelamističkih (skolastičkih) islamskih sekti. Takođe, pozivanje na hanefijski mezheb i njegova primjena u našem podneblju je jako upitna i diskutabilna, što je tema za sebe. A sufijski redovi (tarikati) su novotarski tumači i praktikanti islama ma gdje bili samo je razlika među njima (tarikatima) u stepenu i dubini dalaleta na kojem su zasnovani. Postaje jasno da ovakav “bosanski islam” ili “islamska tradicija Bošnjaka” u startu odbija izvorno tumačenje islama ili ga sa sumnjom, rezervom i podozrenjem posmatra i uzima od njega ono što mu odgovara i ne dovodi u pitanje temelje. Nema sumnje, da je primjetan pozitivan uticaj pozivača u izvorni islama sa kojim je došao Mustafa, sallallahu alejhi ve sellem, na Islamsku zajednicu makar to oni i negirali, iako bi te promjene i reforme trebale biti brže i veće.

Termin “Islamska tradicija Bošnjaka” je relativan pojam, jer se vjerska tradicija Bošnjaka razlikuje u periodu turske vladavine od one u vrijeme Austro-ugarske vlasti, također, u vrijeme stare Jugoslavije između dva svjetska rata se razlikuje od one u vrijeme komunističke vladavine. A ovo što imamo zadnjih 25 godina, od zadnjeg rata pa do dana danas, od vjerske tradicije pored vjerskih sloboda i islamske sahve (islamskog buđenja) su umnogome ostaci prethodnih faza.

Ovo je suštinski problem neodazivanja islamske zajednice neophodnim i normalnim reformama i promjenama koje su mnogim muslimanima sasvim logične i jasne.

Prema tome, oni koji vode i upravljaju IZ-om smatraju da je njeno “višestoljetno” tumačenje i praktikovanje vjere (tj. tumačenje iz komunističkog i postkomunističkog perioda) na ovim prostorima ispravno (čak najispravnije u svijetu), te da nema potrebe za reformom i promjenom.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com