Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Prije odgovora na pitanja korisno je dodati na gore spomenuto detaljno pojašnjenje kripto valute sljedeće:

Evropska Unija upozorava na rizik poslovanja sa virtuelnim novcem Bitcoin, mnogim analitičarima nije u potpunosti jasno kako je došlo do popularnosti ove izmišljene valute, jer ljudi sve više pravi novac pretvaraju u Bitcoine, tako da je vrijednost Bitcoina na burzi milijardu dolara, takođe mnogi stručnjaci upozoravaju na strašnu opasnost od ulaganja u tako rizičnu valutu.

Evropska agencija za banke (EBA) je upozorila da korisnici bitkoina sami odgovaraju za svoje gubitke, da ne postoji zaštita ili kompenzacija za ljude čiji su „digitalni novčanici“ hakovani ili čiji transfer virtuelnog novca krene u pogrešnom pravcu. Slično upozorenje uputile su francuska i kineska centralna banka.

Propis pravljenja kripto valuta

U osnovi nema šerijatske zapreke u pravljenju bilo koje valute, svejedno bila ona papirna poput eura ili digitalna (elektronska) poput Bitcoin, ako je ono čisto od prevare i obmane. Pošto se sve do sada nije pokazalo niti ispostavilo da je kripto valuta zasnovana na prevari i obmani, njeno kupovanje, ulaganje u nju i poslovanje sa njom je dozvoljeno.

Propis kupoprodaje kripto valuta

Ovo pitanje je ujedno i najbitnije podpitanje vezano za ovu novu valutu, a to je da se sa kupoprodajom kripto valute ne upadne u kamatu.

Da bi bilo dozvoljeno prodavati ili kupovati jednu valutu sa drugom (poput kupovine dolara sa eurima) potrebno je da se ispuni samo jedan šart, a to je:

Da preuzimanje valuta bude iz ruke u ruku na licu mjesta, svejedno bilo to u stvarnom doslovnom smislu poput preuzimanja iz ruke u ruku, ili ulazilo u PROPIS preuzimanja iz ruke u ruku poput kupovine valuta putem banke ili trenutne trgovine (a ne uročene) valutama na berzi.

Kurs po kojem se prodaju i kupuju valute, recimo da sa 50 eura kupije 10 Bitcoina, ili sa 100 dolara 20 Bitcoina i slično, ne utiče na propis dozvole ili zabrane kupoprodaje, jer je to stvar dogovora kupca i prodavača.

Ono što igra ulogu je da prodaja bude iz ruke u ruku bukvalno ili propisno. Naime, prilikom kupovine valuta putem banke proces preuzimanja i predavanja valute se ne dešava u istom trenutku, nego čitav proces se može odvijati u toku 48 sati, a pored toga se ova prodaja naziva trenutačnom kupoprodajom.Ovo je općepoznato i prihvaćeno u međunarodnom sistemu trenutačne kupoprodaje. Ponekad ovaj proces preuzimanja i predavanja se odvija u toku 96 sati, a to je u slučaju kada se kupoprodaja desi na kraju sedmice, tj. na dane vikenda.

Ovaj način preuzimanja i prodavanja valuta iako se ne dešava bukvalno iz ruke u ruku je šerijatski ispravan po stavu većine savremenih učenjaka, fikhskih kolegija i šerijatskih komisija, jer se svako međurobno preuzimanje i predavanje tretira shodno prirodi kupoprodaje te robe.

Dokaz da preuzimanje valuta mora biti iz ruke u ruku u stvarnom ili propisnom smislu je hadis kojeg bilježi Muslim od ‘Ubadete ibn Es-Samita, radijallahu anhu, a u kojem je došlo: “Zlato za zlato, srebro za srebro, pšenica za pšenicu, ječam za ječam, datule za datule, sol za sol, isto za isto, iz ruke u ruku; a ako su različite vrste prodajite kako hoćete ako je iz ruke u ruku”. Argument iz hadisa su riječi “a ako su različite vrste, prodajite kako hoćete ako je iz ruke u ruku”.

Prema tome, ako se kripto valuta kupuje sa dolarima ili eurima (ili nekom drugom valutom) na nekoj online mjenjačnici na gore opisan način (tj. da ulazi u PROPIS preuzimanja iz ruke u ruku poput kupovine valuta putem banke ili trenutne trgovine valutama na berzi), onda nema šerijatske zapreke u kupoprodaji tih valuta.

Propis „rudarenja“ i zarade na njemu

Propis rudarenja proizilazi iz same prirode tog posla. Naime, shodno onome kako je pojašnjeno u pitanju, „rudarenje“ podrazumijeva da nečiji kompjuter rješava kompleksne matematičke probleme, a za koje biva “plaćen” kripto valutom. Ustvari, “rudarenjem” se vrši procesuiranje određene transakcije u okviru mreže, tj. nečiji kompjuter učestvuje u transakciji (kupovini/prodaji valute) na mreži.

Drugim riječima, kada se kripto valutom kupuje nešto na netu, ili prodaje, ili nekome poklanja određena svota valute, potrebno je da se ta transakcija “uknjiži” kompjuterski, kako bi sistem uopšte funkcionirao, jer kripto valute nemaju “centralnu banku” koja ih “izdaje”, transakcije se izvode uz pomoć kompjutera u mreži putem specijalizovanog softvera.

Shodno gore spomenutom, propis „rudarenja“ je sljedeći:

– Ako se kripto valutom kupuje druga valuta (dolar, euro i slično), ili se kupuje zlato ili srebro, onda je šart valjanosti i dozvole te trgovine (kako bi bila čita od kamate) da kupoprodaja bude iz ruke u ruku, tj. na licu mjesta, u bukvalnom ili propisnom smislu kako je gore opisano prilikom govora o kupoprodaji kripto valuta.

– A ako se kripto valutom kupuje neka druga roba mimo valuta, zlata i srebra onda nije uslov dozvole te kupoprodaje da bude na licu mjesta, tj. u takvoj kupoprodaju nema kamate.

– Ako pretpostavimo da se između ostalog sa kripto valutom (recimo Bitcoin) kupuje ili prodaje ta ista kripto valuta (recimo Bitcoin), onda je uslov dozvoljenosti te kupoprodaje ispunjenje dva šarta: 1- da te kripto valute budu iste vrijednosti, i 2- da preuzimanje bude iz ruke u ruku. U protivnom, ako se ne ispuni jedan od ova dva šarta, ta kuporodaja je zasnovana na kamati.

A sobzirom da se sve kuprodaje sa kripto valutom odvijaju preko neta (interneta), onda u osnovi nema šerijatske zapreke u „rudarenju“ osim u kupoprodaji kripto valute sa istom kripto valutom ako ne ispuni dva spomenuta šatra.

A propis uzimanja nadoknade (ili nagrade) za „rudarenje“ je dozvola, jer to predstavlja naplatu usluge korištenja kompjutera za „rudarenje“ koje je šerijatski dozvoljeno, a naplaćivanje takvih usluga je šerijatski dozvoljeno.

Propis bavljenja rizičnom trgovinom

Bilježi Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio prodaju GARER (prodaja u kojoj ima rizika). Pod zabranjenom prodajom GARER se misli, kako su to pojasnili islamski pravnici, na svaku prodaju čija završnica (kraj ili rezultat) nije poznata.

Poput prodaje ploda (mladunćeta) u utrobi krave, ovce ili deve. Ova prodaja je zabranjena jer se ne zna kakvo će se mladunće roditi, kojih osobina i kakvih mahana.

S obzirom da je ulaganje, kupovina i trgovina sa kripto valutom okarakterisano rizičnim poslovanjem, postavlja se pitanje da li je to poslovanje shodno zabrani rizičnog poslovanja koje je došlo u vjerodostojnom hadisu zabranjeno sa ove strane?

Odgovor je: da rizičnost sa kojom se opisuje trgovina sa kripto valutom nije ona zabranjena rizičnost koja je došla u hadisu. Jer poslovanje sa rizikom koje je zabranjeno je ono u kojem nije poznata završnica te trgovine, a završnica trgovanja sa kripto valutom je poznata, tj. znaju se karakteristike onoga što se kupuje i što prodaje, te ona ne potpada pod ovu zabranu.

Oni koji poslovanje sa kripto valutom nazivaju rizičnim tu rizičnost vežu za nepostojanje „centralne banke“ koja stoji iza te valute, nepostojnje zaštite ili kompenzacija za ljude čiji bi „digitalni novčanici“ bili hakovani ili čiji transfer virtuelnog novca krene u pogrešnom pravcu i slično, a sve ovo ne ulazi u zabranjenu trgovinu zbog rizika.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Odgovor na sva ova i slična pitanje se u osnovi vraća na osnovno pitanje propisa glasanja u islamu uopćeno, svejedno bili izbori predsjednički, parlamentarni, referendumski ili općinski.

Definicija glasanja

Glasanje je način na osnovu kojeg građani ili dio njih izaberu one sa kojima su zadovoljni (preciznije:oni koji su im nametnuti) da budu predstavnici vlasti na osnovu čega isti stiču pravo namjesništva ili određene funkcije za koju su izabrani.

Postoje četiri vrste glasanja: glasanje za izbor predsjednika, parlamentarni izbori, referendum i općinski izbori.

Historijski nastanak demokratije i demokratskih izbora

Historijski nastanak demokratije i demokratskih izbora se vraća na staru Grčku, kada su Grci u Atini primjenjivali direktni princip demokratije tako što bi pojedinci iz naroda direktno učestvovali u donošenju odluka bez delegata ili posrednika. Međutim, ovakav vid demokratije je bio neizvodljiv u velikim državama i gradovima te se promijenio u pretvorio u demokratiju predstavničke vlasti, tj. izabirali bi se predstavnici iz naroda koji bi predstavljali narod u vlasti. Prva država koja je primijenila predstavnički delegatski sistem je Engleska i to od 1265. godine.

Tek sredinom dvadesetog stoljeća se proširio princip formiranja vlasti na delegatskim i predstavničkim osnovama u mnogim zemljama svijeta.

Žena nije učestvovala na demokratskim izborima sve do kraja drugog svjetskog rata kada je počelo njeno masovno učestvovanje na izborima. Prvo  učestvovanje žena na izborima je bilo 1880. god. i to samo u jednoj američkoj pokrajini, 1920. je njeno učestvovanje bilo na nivou svih američkih pokrajina.

U Britaniji je žena prvi put glasala 1928. a u Francuskoj 1944. godine. Od tada počinje njeno masovno učestvovanje na izborima na svim nivoima vlasti.

Bitne napomene o izborima i glasanju:

Prije govora o šerijatskom statusu izbora i glasanja neophodno je pojasniti nekoliko bitnih određenja koja suštinski utiču na ispravno razumijevanje ovog pitanja:

Prvo: da su izbori i glasanje kao način odabiranja predstavnika vlasti savremeno šerijatsko pitanje, tj. o njemu nisu govorili učenjaci sve do savremnog doba jer nije bilo poznato niti rašireno sve do 20. stoljeća.

Drugo: činjenica je da su izbori i glasanje zajedno sa formiranjem višestranačkog sistema vlasti i širenjem demokratije prenešeni (nametnuti) u muslimanske zemlje i to uporedo sa kolonijalnim osvajanjima shodno od zemlje do zemlje.

Treće: pitanje izbora i glasanja potpada i ubraja se u pitanja šerijatske politike (sijase šer'ijje) i fikhskih propisa vezanih za izabiranje halife (vladara ili namjesnika muslimana), kao i šartove, ovlasti i obaveze halife ili vladara muslimana (el-ahkamus-sultanije) i ostalih nižih nosioca vlasti. A to znači da pitanje izbora i glasanja nije čisto akidetska mes'ela, kako to tumače oni koji pretjeruju u tekfiru, osim onoliko koliko je i svako drugo fikhsko pitanje vezano za akidu.

Četvrto: postavlja se pitanje da li je glasanje kao vid izabiranja vladara i drugih političkih funkcija oprečno šerijatskom načinu izabiranja nosioca vlasti (ako je način izabiranja vlasti Šerijatom strogo određen) te je sa te strane neprihvatljivo i zabranjeno u Islamu, ili po tom pitanju nema preciznih šerijatskih tekstova (tj. Šerijat to nije strogo odredio) nego zavisi od društvenog i političkog napretka, vremena, sredine i okolnosti te nema smetnje da taj vid izabiranja vlasti uvedu i primjene muslimani u svojim zemljama? I jedno i drugo su mišljenja savremenih učenjaka po ovom pitanju.

Uvođenje glasanja u muslimanske zemlje

Što se tiče šerijatskog statusa organizovanja izbora i glasanja kao načina odabiranja predstavnika vlasti, postoji razlika između organizovanja glasanja u muslimanskim zemljama i između učestvovanja muslimana (koji žive u kjafirskim zemljama) u glasanju koje se vrši u kjafirskim zemljama.

Organizovanje glasanja u muslimanskim zemljama od strane Ehlul-halli vel-‘akdi, tj. učenjaka, stručnjaka, uglednih i uticajnih ljudi, da između sebe izabiru imama (vladara muslimana) je dozvoljeno i oko toga nema razilaženja među učenjacima. Na ovakav način su izabrani Ebu Bekr i Osman, radijallahu anhuma.

Ovo je jedan od osnovnih šerijatskih načina izabiranja predstavnika vlasti. A drugi način je da trenutni vladar odredi svoga nasljednika pod šartom da ne bude iz njegove uže porodice kao što je Ebu Bekr odredio da njegov nasljednik bude Omer, radijallahu anhuma. A ako bude iz uže porodice ta vladavina postaje kraljevina, kao što je uradio Muavija, radijallahu anhu, kada je za svog nasljednika odredio svoga sina Jezida.

A oko uvođenja savremenog oblika izbora i glasanja u muslimanske zemlje gdje pravo glasanja imaju svi punoljetni građani (muškarci i žene) neovisno od vjerskog i ideološkog opredjeljenja (a ne samo od strane Ehlul-halli vel-‘akdi), učenjaci se razilaze na dva mišljenja a moglo bi se kao treće mišljenje smatrati ono na čemu su oni koji pretjeruju u tekfiru. Rezime tih mišljenja se sastoji u sljedećem:

Prvo mišljenje – da nema smetnje da muslimani primjene ovakav način (izborom i glasanjem) izabiranja predstavnika vlasti jer ovo pitanje nije precizno definisano niti strogo određeno u šerijatskim tekstovima. Ono što se prenosi po ovom pitanju je idžtihad ashaba pri izabiranju halife. Na ovom stavu je većina savremenih učenjaka.

Drugo mišljenje – zabrana uvođenja glasanja radi izabiranja predstavnika vlasti na način kakav je poznat na Zapadu (s tim da to ne smatraju djelom kufra ili širka), jer je to preuzeto od kjafira (po nekima je to novotarija) i puno je nedostataka, praznina i mahana. Na muslimanima je da slijede načine na kojima su se složili ashabi pri izabiranju halifa. Na ovom stavu je manja skupina savremenih učenjaka.

Napomena: i jedna i druga skupina učenjaka (gore spomenutih mišljenja) kada govore o ovom pitanju misle na muslimansku državu u kojoj bi izabrani predstavnici vlasti glasanjem vladali i sudili po Šerijatu.

Treće mišljenje – zabrana glasanja radi izabiranja predstavnika vlasti pri čemu je to djelo kufra i širka (po nekima djelo koje vodi u kufr i širk i pomaže ga)  jer se time njima daje glas da ne sude po Šerijatu (zagovarači ovog mišljenje misle na postojeće stanje u muslimanskim zemljama). Ovo je stav uglavnom onih, svejedno bili džemati ili pojedinci, koji pogrešno tumače mnoga pitanja tekfira i pretjeruju u njemu.

Mišljenje koje je najbliže ispravnom, a Allah zna najbolje, je drugi stav učenjaka, tj. zabrana uvođenja glasanja u muslimanske zemlje radi izabiranja predstavnika vlasti na način kakav je poznat na Zapadu (tzv. demokratsko glasanje) zbog argumenata i pojašnjenja sa kojima podupiru svoj stav (koga zanima detaljno pojašnjenje propisa glasanja, stavovi učenjaka i argumenti to može naći na stranici http://www.ehlus-sunne.ba i stranici http://www.zijad-ljakić.com pod naslovom “Izbori i glasanje”).

Učestvovanje muslimana u glasanju u kjafirskim zemljama

A što se tiče učestvovanja muslimana (koji žive u kjafirskim zemljama) u glasanju koje se organizuje u kjafirskim zemljama radi izabiranja predstavnika vlasti, po tom pitanju radnici na polju Islama imaju takođe tri stava:

Prvi stav – dozvola glasanja muslimanima radi izabiranja predstavnika vlasti u kjafirskoj državi svejedno glasali za kjafira (ili kjafirsku stranku) ili muslimana (ili muslimansku stranku) ako će njihovim izborom biti bolje za Islam i muslimane i ako će zlo i zulum biti manji nego da dođe na vlast neki drugi kandidat ili druga stranka.

Na ovom stavu je većina savremenih učenjaka, a između ostalih većina selefijskih učenjaka današnjice, poput šejhova Bin Baza, Albanija, Ibn ‘Usejmina, Abdurrrahman es-Sa'di, Abdullah Džibrin, Abdurrahman el-Berrak, Abdurrahman el-Mahmud, Abdulmuhsin ez-Zamil, Mensur es-Simari, Nasir el-‘Umer i mnogi drugi.

Njihovo tumačenje se uglavnom sastoji u sljedećem:

Da ako je muslimanima nametnuto od strane kjafirske vlasti (kao kod muslimanskih manjina) i nemaju izbora osim da učestvuju ili ne učestvuju na izborima i glasanju, onda se ova mes'ela vraća na ono što je poznato u šerijatskoj politici kao UMANJIVANJE ZLA I NEREDA. Pa tako ovo pitanje biva stvar idžtihada i procjene svakog muslimana pojedinačno ili njihovih predvodnika uopćeno. To jest, ko procijeni da će glasanjem za određenog kandidata ili stranku biti bolje za Islam i muslimane i da će zlo i zulum biti manji nego da dođe na vlast drugi kandidat ili druga stranka, nema smetnje da glasa. Sa druge strane, ko procijeni da nijedan kandidat niti ijedna stranka ne nudi za muslimane nešto bolje od druge niti će njegovom ili njenom pobjedom biti zlo i zulum manji, nema smetnje da okrene leđa od svega toga.

Od dokaza da je dozvoljeno u ovom slučaju učestvovanje u glasanju je sljedeće:

Prvo – fikhsko pravilo: ČINI SE MANJE ZLO OD DVA ZLA AKO JEDNO OD NIH JE NEMINOVNO. Naime, vadžib je svakom muslimanu da umanjuje zlo i nered koliko god je u mogućnosti, pa makar pomazući jednog fasika protiv drugog fasika ako je fisk (grijeh) prvog manji od fiska drugog, kao što to kaže El-‘Izz ibn ‘Abdusselam (Kava'idul-ahkam, (1/86).

Drugo – riječi Uzvišenog, kada kaže Šu'ajb, alejhiselam: “Jedino želim da popravljam koliko mogu” (Hud 88).

Kaže savremeni mufessir ‘Abdurrahman Es-S'adi u svom tefsiru (Tejsiru el-kerimirrahman, str. 389.) ovog ajeta: “Na osnovu toga, ako bi muslimani koji žive pod vlašću kjafira radili na tome da se promijeni državno uređenje te zemlje u republičko u kojem bi pojedinci i narodi ostvarili vjerska i dunjalučka prava, to bi bilo preče od toga da se prepuste državi koja će im oduzeti vjerska i dunjalučka prava, nastojati da ih uništi i učini od njih svoje radnike i sluge. Naravno, ako je moguće da država i vlast budu muslimanska, onda je vadžib da rade na tome.

Međutim, pošto to nije moguće treba raditi na onome čime se čuva vjera i dunjaluk, a Allah zna najbolje”.

Drugi stav – zabrana glasanja muslimanima radi izabiranja predstavnika vlasti u kjafirskoj državi svejedno glasali za kjafira (ili kjafirsku stranku) ili muslimana (ili muslimansku stranku), a onaj ko glasa je učinio djelo kufra i širka jer je glasao za onog ko ne sudi po Šerijatu i onog ko propisuje zakone oprečne islamskim. Zagovarači ovog stava su se međusobno razišli oko spušranja propisa kufra na onog ko učestvuje u glasanju.

Naravno, ovo je stav onih koji pogrešno tumače mnoga pitanja tekfira i pretjeruju u njemu. Pošto oni u osnovi pogrešno klasificiraju ovo pitanje, tj. ubrajaju ga u čisto akidetsko pitanje, nema potrebe da se njime ozbiljnije bavimo.

Treći stav – zabrana glasanja muslimanima radi izabiranja predstavnika vlasti u kjafirskoj državi svejedno glasali za kjafira (ili kjafirsku stranku) ili muslimana (ili muslimansku stranku), s tim da onaj ko glasa nije učinio djelokufra ili širka.

Na ovom stavu je manja skupina savremenih učenjaka.

Oni svoj stav zabrane zasnivaju na sljedećem:

Prvo – učestvovanje muslimana u izabiranju kjafirske vlasti (koja će vladati nad njima) kada nisu prinuđeni na to predstavlja naklonost prema kjafirima, zabranjeno prijateljovanje sa njima, poniznost, pokornost i stajanje na njihovoj strani, a Uzvišeni Allah to zabranjuje: “I ne držite stranu onih koji nepravedno postupaju, pa da vas vatra prži” (Hud, 113), a nema sumnje da kjafiri ne sudeći po Šerijatu i ne vladajući se po principima i pravilima Islama u osnovi nepravedno postupaju.

Drugo – Uzvišeni Allah ne dozvoljava muslimanima da budu pod vlašću kjafira na čemu je idžamu učenjaka ovog Ummeta. Ovaj idžama, da kjafiru nije dozvoljeno da bude vladar muslimanima, prenose Kadi El-‘Ijad, Ibnul Munzir, Ibn Hazm, Ibn Hadžer i mnogi drugi.

Kaže Uzvišeni: “A Allah neće dati priliku nevjernicima nad vjernicima” (En-Nisa’ 141), kaže Kadi El-‘Ijad: “Zaista Allah sa šerijatske strane ne da (ne dozvoljava) da se da prilika kjafirima nad muslimanima, a ako ona postoji (u stvarnosti) to je suprotno Šerijatu” (“Ahlamul-Kur'an, Ibnul Arebi, 1/641).

Poznato je i općeprihvaćeno fikhsko prvilo: “Nema namjesništva (vlasti) kjafiru nad muslimanom” (La vilajete likafirin ala muslim).

Kaže Ibnul Munzir: “Idžamu od svih učenjaka od kojih je preneseno je na tome da kjafiru nema vilajeta (vlasti) nad muslimanom niukom slučaju” (“Ahkamu Ehlizzimme”, Ibnul Kajjim, 2/787). Ako je to tako da u osnovi nije dozvoljeno kjafiru da vlada nad muslimanima, pa kako da bude dozvoljeno da muslimani sami učestvuju u izabiranju kjafirske vlasti koja će nad njima vladati, ako naravno na to nisu prinuđeni?

Sve gore spomenuto se odnosi na glasanje za kjafira.

A što se tiče glasanja za muslimana koji bi u slučaju izabiranja radio unutar i kroz institucije kjafirske vlasti, poznato je razilaženje učenjaka oko dozvole rada u institucijama kjafirske vlasti. U ovom slučaju oni su na stavu onih učenjaka koji to zabranjuju.

Treće – sami izbori i glasanje su zasnovani na mnogim mahanama, nedostacima i spornim radnjama, neke od njih su:

– što određivanje kandidata počiva na čisto materijalnoj snazi i osnovi;

– u stvarnosti narod nema pravo izbora predsjednika (ili nekog kandidata) nego izbor jednog od dvojice (ili više njih) kandidata koje nije izabrao narod,

– izbor kandidata je zasnovan na čistoj medijskoj propagandi i zavisi od nje, pa čija bude jača on je pobjednik,

– što je glasanje uglavnom zasnovano na lažnim obećanjima, programima i rješenjima kriza, zloupotrebom i manipulisanjem osjećanjima narodnih masa, a čiji je cilj pridobijanje većeg broja pristalica a ne davanje i iznalaženje stvarnih društveno-političkih rješenja,

– izbore i glasanje određuje mnoštvo glasova koji dolaze od različitih nivoa ljudi gdje se izjednačuje glas između pametnih i glupih, učenih i neznalica, obrazovanih i neukih, sposobnih (i društveno-korisnih) i beskorisnih i slično,

– prebrojavanje glasova uglavnom biva falsifikovano, podložno mitu i obećanjima, što je jedna od najvećih mahana izbora i glasanja,

– nakon glasanja stranke različitih programa i ideologija se udružuju u zajedničku vlast čime se poništava razlika u programu koja je bila prije glasanja.

Sve ovo spomenuto se dešava u “naprednim visoko-demokratskim” zapadnim državama, kako oni sami priznaju i prenose.

Četvrto – kandidovanje muslimana (ili muslimanske stranke) a poslije njegovo izabiranje neminovno vodi u mnoge šerijatsko-sporne momente, a neki od njih su:

– onaj musliman (muslimanska stranka) koji bi bio izabran radio bi za interese kjafirske vlasti a često na uštrb Islama i muslimana i često zaodjeveno u “ruho Islama”, dok je to sve do tada radio kjafir, (ovo je bez sumnje jedna od najopasnijih posljedica ovog čina),

– zapostavljanje rada (od strane kandidata ili islamske stranke) na popravljanju akidetskih devijacija među muslimanima,

– prešućivanje raširenih novotarija,

– ostavljanje, minimaliziranje i nepraktikovanje sunneta,

– činjenje bidata pod izgovorom mudrog rada u davi, ili čak ne smatranje istih uopće novotarijama,

– izricanje izjava u kojima ima kufra i širka kako bi se udovoljilo javno mnijenje,

– davanje šerijatsko neosnovanih olakšica običnim masama,

– odricanje od mnogih islamskih principa i propisa radi pridobijanja što većeg broja pristalica i radi politike sa kojom je zadovoljno mnoštvo ljudi i mnoge druge stvari.

Komentar: sva spomenuta argumentacija je jako snažna i teško joj je suštinski prigovoriti osim na način kako ovo pitanje tumače zagovorači trećeg mišljenja.

Radžih (odabrano) mišljenje je ono na čemu je velika većina savremenih učenjaka, tj. prvi stav učenjaka – dozvola učestvovanja muslimana u glasanju u kjafirskim zemljama. Jer argumenti ovog stava su jači i ubjedljiviji od argumenata onih koji zabranjuju, a Allah zna najbolje.

Sa gore izloženim je dat odgovor na većinu podpitanja. Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Igranje lota, binga i slično se u Šerijatu ubraja u kockanje (mejsir) koji je zabranjen tekstom Kur'ana, Sunneta i idžma'om (konsenzus) islamskih učenjaka. Isto tako, uplaćivanje u kladionicama je vrsta kockanja i klađenja koji su zabranjeni po idžamu učenjaka.

Argumet zabrane kockanja i klađenja su riječi Uzvišenog: “O vjernici, vino i kocka i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite. Šejtan želi da pomoću vina i kocke unese među vas neprijateljstvo i mržnju i da vas od sjećanja na Allaha i od obavljanja molitve odvrati. Pa hoćete li se okaniti” (El-Maide 90-91).

Dokaz iz Sunneta je hadis: “Ko kaže svom drugu: dođi da se kladimo, neka da sadaku” (Buharija 4860 i Muslim 1647). Znači, za sam pozivanje na klađenje treba dati sadaku, što znači da je klađenje koje je vrsta kocke haram.

Od učenjaka koji prenose idžma’ su Kurtubi (El-Džamiu’ li ahkamil-kur'an 6/94), Ibn Tejmije (Medžmu'ul-fetava 32/220) i Ibn Hadžer (Fethul-bari 8/497).

Pravilo na osnovu kojeg raspoznajemo nagradne igre koje su zasnovane na kocki od onih koje to nisu je: da kada čovjek uđe u igru (ili takmičenje i natjecanje) ILI JE DOBITNIK ILI GUBITNIK, a to je čista kocka. Spomenute vrste nagradnih igara su klasičan primjer kocke, jer učesnik ulaže novac uplaćivanjem listića ili klađenjem pa ako bude izvučen on je dobitnik, a ako ne onda je gubitnik.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Uopćeno o savremenim nagradnim igrama

Savremene nagradne igre koje nude razne kompanije, firme, preduzeća i vlasnici trgovina, svejedno bile one preko medija (radija i telvizije) ili interneta, često budu zasnovane na kockanju koje je po Šerijatu zabranjeno. Zato musliman treba prije upuštanja u neku nagradnu igru provjeriti kod učenih da li je ona šerijatski sporna.

Shodno načinu učešća i organizovanja nagradnih igara ima raznih vrsta: poput nagrada koje se dobijaju plaćanjem takse za učešće, ili učestvovanjem u igri putem kupovine robe, ili nagradna igra “sakupi pa profitiraj”, ili nagradne igre čiji je cilj poučavanje ljudi i širenje znanja, ili nagrade koje se daju onima koji su stekli kupon za učešće u nagradnom izvlačenju i tome slično. Spomenuti primjeri nagradnih igara imaju različit propis (dozvole ili zabrane) shodno načinu učešća, a što je tema za sebe.

Pravilo na osnovu kojeg znamo da je neka nagradna igra zasnovana na zabranjenom kockanju je sljedeće: da je osoba koja učestvuje u toj igru (takmičenju ili natjecanju) ILI JE DOBITNIK ILI GUBITNIK. Ako je nagradna igra zasnovana na tome, da je učesnik ili dobitnik ili gubitnik, onda ona predstavlja kockanje koje je po

Šerijatu zabranjena.

Kockanje (mejsir) je zabranjeno tekstom Kur'ana, Sunneta i idžma'om (konsenzus) islamskih učenjaka.

Dokaz zabrane kockanja iz Kur'ana su riječi Uzvišenog: “O vjernici, vino i kocka i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite. Šejtan želi da pomoću vina i kocke unese među vas neprijateljstvo i mržnju i da vas od sjećanja na Allaha i od obavljanja molitve odvrati. Pa hoćete li se okaniti” (El-Maide 90-91).

A dokaz iz Sunneta je hadis: “Ko kaže svom drugu: dođi da se kladimo, neka da sadaku” (Buharija 4860 i Muslim 1647). Znači, za sam pozivanje na klađenje treba dati sadaku, što znači da je klađenje haram, a klađenje je vrsta kockanja.

Konkretan odgovor

A što se tiče spomenute nagradne igre preko facebook-a, ona je zasnovana na sljedećem principu:

Firma (ili osoba) koja prodaje određenu robu objavi da poklanja neki artikal (čiji dobitnik se određuje izvlaćenjem), pod uslovom da učesnik u toj nagradnoj igri izvrši reklamu na sljedeći način: da se uradi lajk na tu stranicu gdje se reklamira roba, da se postavi slika artikla koji se poklanja i eventualno da se pozovu neke još osobe da se uključe u grupu ili da lajkuju stranicu. Prema tome, uslov učešća u nagradnoj igri je reklama određene trgovine ili stranice.

Šerijatski status ove igre je sljedeći:

Prvo – pravilo po kojem se prepoznaje da li je neka nagradna igra zasnovana na zabranjenom kockanju ili nije glasi: ako je učesnik (u nagradnoj igri) ili dobitnik ili gubitnik, onda je nagradna igra kockanje koje je po Šerijatu zabranjeno.

Drugo – reklama određene robe ili stranice je usluga koja ima svoju materijalnu vrijednost koja se naplaćuje.

Treće – na osnovu onoga što je spomenuto pod „prvo i drugo“ proizilazi da je uslov učestvovanja u gore spomenutoj nagradoj igri preko facebook-a reklama koja ima svoju novčanu i materijalnu protuvrijednost, a to znači da je učesnik ili dobitnik ako bude izvučen ili gubitnik ako ne bude izvučen, jer je uložio za svoje učešće u nagradnoj igri reklamu koja ima svoju novčanu vrijednost.

Prema tome, učestvovanje u ovoj nagradnoj igri predstavlja skrivenu vrstu kockanja koja je po Šerijatu zabranjena.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje

Alejkumusselam ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Hvala Allahu i neka je salat i selam na posljednjeg vjerovjesnika, a zatim:

Većina učenjaka dijeli ljudske aktivnosti na ibadete (taharet, namaz, zekat, post, hadždž, i slično) i adete (običaje i međuljudske postupke). I kažu da je osnova u ibadetima zabrana, tj. nije dozvoljeno da se čini neki ibadet osim ako za njega imamo dokaz u šerijatskim tekstovima Kur'ana i vjerodostojog Sunneta. A suprotno tome, osnova u adetima je dozvola, tj. svi adeti su u osnovi dozvoljeni osim ako na zabranu nekog od njih ukazuje šerijatski argument Kur'ana i vjerodostojog Sunneta i onoga što proizilazi iz ta dva osnovna izvora Islama.

Na podjelu ljudskih aktivnosti na ibadete i adete i da je osnova u prvim zabrana a u drugim dozvola ukazuju mnogi šerijatski tekstovi a što je tema za sebe.

Shodno gore spomenutom, djevojačko veče sa navedenim povodom i načinom organizovanja u osnovi nema smetnje da se organizuje, jer djevojačko veče je adet i običaj, ali pod uslovom ispuni sljedeća dva šarta:

Prvi – da samo djevojačko veče (sijelo) ne bude zasnovano na nekom haramu, poput slušanja muzike, miješanja žena i muškaraca, pijenju alkohola i slično.

Drugi – da takav vid druženja i sijela ne bude specifičan i svojstven samo kjafirima. Jer u tom slučaju bi predstavljao zabranjeno oponašanje kjafira. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Ko oponaša neke ljude (jedan narod) on je od njih“. Bilježi ga Ebu Davud i Imam Ahmed, a ocijenili su ga dobrim i vjerodostojnim Ibn Hibban, Ibn Hadžer, Albani i Sulejman ‘Ulvan.

Što se tiče prvog šarta, shodno opisu sijela koje je spomenuto u pitanju, on je zadovoljen i ispunjen. Za razliku od djevojačkih večeri koje organizuju nemuslimanke gdje se pije alkohol, sluša muzika, djevojke se slikaju gole skupno ili pojedinačno, dovede se striper, i gdje se čine mnoge druge stvari koje Islam zabranjuje.

A što se tiče drugog šarta dozvole, meni nije poznato među muslimanima Bosne ili neke druge zemlje u kojoj žive muslimani da djevojke muslimanke organizuju takva druženja tim povodom.

Naravno, nije ibret u tome ako to čine djevojke koje su muslimanskog porijekla a ne praktikuju vjeru. Dok je sa druge strane takav običaj i takva praksa jako raširena i prisutna kod nemuslimana, poput Amerike, Hrvatske, Srbije i mnogih drugih zemalja. A to znači da je organizovanje ovakvih sijela od strane muslimanki oponašanje kjafira u onome što je specifično i svojstveno samo njima.

Prema tome, pošto organizovanje djevojačke večeri ne ispunjava šart zabrane oponašanja kjafira u onome što je specifično samo njima nije dozvoljeno njeno organizovanje.

Ve billahi tevfik.

Na pitanje odgovorio dr. Zijad Ljakić – zijad-ljakic.com

Vidi manje